Kategorija: Granična pitanja

DESNA STRANA MOZGA I POSLOVI BUDUĆNOSTI

U ovom tekstu se na sažet način bavimo djelom popularnog američkog autora Daniela H. Pinka iz 2006. – „A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future” (Novi potpuni um: Zašto će budućnost pripasti „desno-mozgašima”).

U proteklih, recimo, pola stoljeća neurologija je dokučila kako svaka od dvije moždane hemisfere ima neke svoje specifične funkcije i zadaće. Pri tome je lijeva strana više funkcionalna, sekvencijalna, tekstualna i analitična, a desna prvenstveno metaforična, estetična, kontekstualna i sintetična. Jednostavnijim rječnikom: desna strana kao da je više prožeta umjetnošću, duhovnošću i filozofijom, a lijeva fokusom, računom i analizom. E sad, s obzirom na specifične povijesne, socijalne i ekonomske okolnosti od industrijske revolucije po na ovamo, definitivnu prednost kao da je bila zadobila ona lijeva strana ljudskog mozga. Trebalo je puno računati, proračunavati, analizirati i precizno planirati kako bi se unaprjeđivalo rastuću industrijsku proizvodnju, a samim tim i poboljšavalo sve traženiju kvalitetu životu. S druge strane, sve ono što je spadalo na desnu polutku, nije baš da ono nije imalo nikakvog značenja, ali je definitivno bilo lišeno ozbiljnosti u ljudskim očima. Mali primjer: Sigurno 95% roditelja će i dan danas biti puno sretnije ukoliko im se dijete opredijeli za elektrotehniku, a ne recimo za likovnu ili da ne spominjemo glumačku akademiju.

Međutim, vrijeme u kojem živimo je obilježeno opsežnim društvenim, kulturnim pa i ekonomskim promjenama, tako da smo se našli na pragu velikih promjena također i glede novog izgleda tržišta rada. Automatizacija i robotizacija proizvodnje prvo su desetkovali mnogobrojna radnička i zanatlijska zanimanja, a sada na red dolaze i oni koji su se donedavno smatrali nedodirljivima. Pod engleskim terminom „White collar jobs” (poslovi s bijelom kragnom) podrazumijeva se veći broj cijenjenih zanimanja iz sfere administracije, inženjerstva i financija, i na modernom tržištu rada se već sada osjeća kako im uskoro prijeti ozbiljna kriza. Dva su razloga tome: Stalni razvoj kompjuterskog hardvera i softvera je već danas neke administrativce i analitičare učinio bespotrebnima. Drugi razlog bi se mogao opisati na način da su „outsourcing” (oslanjanje na vanjske izvore radne snage) u kombinaciji s naprednom internetskom komunikacijom omogućili zapadnjačkim poslodavcima da za mnoge od navedenih poslova za manje novaca angažiraju azijske stručnjake, a da ovi pri tome uopće ne moraju napuštati svoje domove u Indiji, Kini, Indoneziji ili na Tajvanu. I što na kraju preostaje za radit? Pa ovo što kažu na početku, da ćemo nekako pored lijeve morati uključiti i desnu stranu mozga.

Dizajn

Odavno već postoje neka zanimanja koji zahtijevaju simultani angažman obje moždane polutke, a jedan od takvih je dizajn u svojim različitim oblicima i područjima. No, o kakvom god dizajnu bila riječ, dobar dizajner će nekako morati znati povezati funkcionalnost i korisnost s jedne, te posebnost i estetičnost proizvoda s druge strane. A ovo uopće nije lako. Uzmimo na primjer automobilski dizajn. Da bi se dobro prodavao, automobil mora izgledati posebno i atraktivno. Međutim, dizajnera u toj zadaći puno toga ograničava i on nije ni približno slobodan poput nekog slikara ili kipara koji mogu slikati ili praviti doslovno što god im padne na pamet. Auto dizajnera ograničavaju okvirne predefinirane dimenzije auta koji mora biti baš toliki i toliki, s tolikim i tolikim prostorom za putnike, onolikim i onolikim za motor, prtljagu i ostalo. Zatim, još ga više ograničava aerodinamika vozila koja po sebi trpi samo određene obline i krivine a ne bilo kakve druge. Također ga ograničava i sama tehnologija izrade, kao i ukupni budžet projekta, jer bude tu sigurno puno krasnih ideja, ali džabe – preskupo ili prekomplicirano za proizvodnju. Ovdje se valjda već da naslutiti zašto su veliki dizajneri današnjice toliko puno cijenjeni i bogato plaćeni. Vrstan dizajner u svojem radu objedinjuje tehnička, tehnološka, ekonomska i umjetnička znanja u jedinstvenu cjelinu. Osim toga, mora znati dobro komunicirati i s drugim stručnjacima oko sebe. Stoga se u Pinkovom djelu dizajn ne stavlja slučajno na sami vrh poslova budućnosti na Zapadu, a tu je već otprilike istaknuto i sve ono što će se tražiti i za druge poželjne poslove…

Znati ispričati dobru priču

Ovo umijeće je donedavno bilo rezervirano za pisce, glumce, profesore, političare, propovjednike, pa i trgovce, ali gledano u kontekstu poslova budućnosti, svak’ će morati imati dobru priču. Tržišna ponuda je danas ogromna, a klijenti samim tim neodlučni; pored toga, u informacijskom vremenu svi su prezasićeni informacijama pa i ne mogu više slušati velike, komplicirane ili još gore, one razvodnjene, dosadne priče. Ako budeš želio biti u igri, morat ćeš znati kratko, jasno i na zanimljiv način predstaviti sebe i svoj projekt. Uglavnom, same činjenice više nisu dovoljne, potrebna je i adekvatna zanimljiva interpretacija istih.

Simfonija

U umjetnosti, znamo, simfonija je složeno glazbeno djelo koje uključuje veći broj različitih stavaka kao i veliki broj izvođača, pri čemu na kraju sve ipak izgleda, tj. zvuči kao jedinstvena cjelina. E ovo se isto danas potrebuje i na različitim poslovnim područjima. Konkurencija ne miruje, a i samo tržište se stalno mijenja. Morate stalno unaprjeđivat svoj proizvod, jer u protivnom već sutra isti može biti zastario ili još gore, možda bude potpuno beskoristan. Potrebna je jedna šira slika kao i šira akcija. Morate učiti, morate osluškivati tržište, morate stalno sticati i primjenjivati neka nova saznanja, a opet u svemu tome nekako ostajati prepoznatljivo svoji. Za sve ovo se neminovno mora uključiti mozak, i to cijeli.

Empatija

Pitate se kakve veze ima empatija s vremenom kompjutera? Itekakve! U vremenu u kojem elektronika sve više preuzima ljudska zanimanja i poslove, pa čak i one sofisticirane, ljubaznost i razumijevanje prema suradnicima i klijentima će biti itekako veliki PLUS koji vam na kraju može sačuvati i samo radno mjesto. Pink u ovom smislu daje fiktivni primjer iz bliske budućnosti u kojoj će vas kompjuteri moći zastupati čak i na sudu. Napredni softveri će na temelju vašeg konkretnog slučaja i propisanih zakona moći savršeno izračunati što točno trebate reći i za sebe tražiti pred sudijom. Međutim, kompjuter vas usprkos tome nikad neće moći ono baš pravo ljudski razumjeti, a ni pružiti vam potrebno ohrabrenje i podršku. Stoga se jedan dobar i čovječan odvjetnik nikad neće morati bojati za svoj posao…

Raspoloženje i humor

Slično kao i u prethodnom slučaju. Ukoliko stvarate vedro i pozitivno ozračje na radnom mjestu, vašim suradnicima će posao biti kao igra. Humor potvrđeno suzbija štetne posljedice stresa. Jasno, razlog više da vas se zadrži i unaprijedi na radnom mjestu budućnosti.

Smisao, svrha i osjećaj ispunjenosti

Već smo nedavno pisali pod „Historijom Boga” kako danas neki ishitreno misle da je s religijom gotovo. Istina je doduše da se današnji čovjek teško pronalazi u nekakvoj arhaično-nespretnoj srednjovjekovnoj religioznosti, ali i pored toga potraga za smislom, svrhom i osjećajem ispunjenosti se nastavlja, jer praznina, besmisao i osjećaj praznine su nešto što po sebi duboko plaši i uznemiruje čovjeka. Slično razmišlja i Pink. Onaj tko bude ovo znao pružiti ljudima, bilo kao profesionalac ili usputni amater, svakako će imati pune ruke posla.

U Sarajevu, 10.X.2019.

M. B.

Srodne teme:

Izvor: Daniel H. Pink, A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future, Riverhead Books; Reprint, Updated edition (March 7, 2006).

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Galina Peshkova 

SNAŽNA SLABOST I SLABA SNAGA

Kako zamišljamo jednu snažnu ljudsku osobnost? Možda kao nekoga tko uvijek stoji i gleda pravo, nikada se ne žali i ne plače? Ne mora nužno biti, jer neki psiholozi danas kažu da su zapravo jaki oni koji plaču. Premda nam na prvu ne izgledaju tako, plačljivci sve svoje nakupljene napetosti i neugodnosti isplaču i stoga su iznutra vrlo stabilni i konzistentni. S druge strane, oni prije spomenuti su iznutra često napeti i nestabilni, premda izvana kao „sijaju”.

Međutim, ni plačljivcima ipak u konačnici ne cvjetaju stalno ruže. Kako doslovno sve i svakoga mogu prosuti van kroz suze tako često nisu ni u stanju ostvarivati bilo kakve pozitivne promjene u svojem životu. Kad im se „skupi”, oni se isplaču, zatim nastavljaju sve po starom do sljedećeg „skupljanja” i sljedećeg isplakivanja. Premda su iznutra stabilni, ipak se često pitaju kako to da se neke fine stvari ono baš nikako ne događaju u njihovom životu?

Slično tome, imaginacija predstavlja moćno oružje čovjekovog nutarnjeg života. Bez ovoga nema ni  prave umjetnosti ni znanosti niti bilo kakvog značajnijeg kreativnog stvaralaštva. No, i imaginacija ima onu svoju drugu stranu medalje. Ljudi bogatog nutarnjeg života su u napasti da se s vremenom posve povuku u svoj nutarnji svijet, i to jednostavno jer im je tamo mnogo ljepše nego vani. Također su skloni s vremenom postajati nerealni te propuštati na javi ostvarivati svoje lijepe zamisli, jer ono, čemu sve to konkretizirati kad stvari iznutra funkcioniraju fantastično? Ne osjećaju potrebu da se prilagode vanjskom svijetu jer im je onaj nutarnji u međuvremenu postao „default” (zadani) svijet.

Potonjima nasuprot, oni akciji skloni i vični ekstroverti nemaju problema s realizacijom i konkretizacijom, ali kako nisu skloni u životu razmišljati nikad duže od dvije-tri minute, puno toga što ostvaraju je zapravo posve beznačajno, bespotrebno pa čak i štetno. Također, kako im izostaje sklonost da povremeno malo zastanu i da se povuku, skloni su svima „bosti” oči, te ih ljudi na kraju doživljavaju napornima i prenapadnima.

Mogli bismo spomenuti ovdje i onu veliku, oponašanju sklonu, grupaciju ljudi koji vole igrati na sigurno, pa onda rade kako se već radi, nose se kako se već nosi, kupuju što se već kupuje, zabavljaju se kako se već zabavlja, pričaju kako se već priča i sl. Stoga su dobro uklopljeni u svoje vrijeme i prostor, ali zato nikako ne bi smjeli zaboraviti onu staru: da je i najgori original još uvijek puno bolji od najbolje kopije.

Što reći za kraj nego ono da je našoj najboljoj životnoj snazi uvijek potrebna ona jedna druga, njoj suprotstavljena snaga koja će je dovoditi do pravog smisla i ostvarenja, jer krepost i nije ništa drugo do li ravnoteža između suprotstavljenih vrlina.

U Sarajevu, 6. X. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tiero

KAKO ZAVOLJETI SEBE?

Iz iskustva vjerojatno već i sami znamo kako pojam „samoljublja” krije brojne loše konotacije. Ova nas riječ nekako već sama po sebi podsjeća na nečiju oholost, sebičnost, bahatost, samoživost i sl. Međutim, postoji i onaj pozitivni vid ljubavi prema sebi koji nas podsjeća na samopoštovanje, čuvanje vlastitog zdravlja, dobrog glasa i integriteta. Osim toga, tko ne voli sebe teško da će i druge voljeti. U tom smislu jedna zdrava ljubav prema sebi predstavlja i mjeru naše ljubavi prema drugim ljudima. Dakle, ovdje se postavlja pitanje kako iskreno voljeti sebe, a da se ne upadne u ono himbeno i samoživo samoljublje, izbjegavajući svakako usput i onu treću, izgledno najgoru opciju – jedan, tako da kažemo, neskriveni i otvoreni prijezir prema samom sebi?

Geni, odgoj, mentalitet

Kažu da nas ove tri stvari iz podnaslova najviše određuju kao ljude. Ne kaže se uzalud: „Pljunuti ćaća” … ili ono „ista mater” – već nas to podsjeća odakle smo, od koga smo i kako otpali. Stoga ovdje već možemo postaviti jedno jednostavno, ali posve suštinsko pitanje: Mogu li voljeti istinski sebe ako ne volim svoje roditelje? Naravno, svi oni koji su imali dobre roditelje pitat će se kakvo je to pitanje uopće? Ali eto, nisu svi bili te sreće da ih imaju, a i oni što su ih ipak imali, imali su svakako s njima i poneko loše iskustvo koje se itekako zna urezati u sjećanje i kasnije opterećivati bilo odnos s njima, bilo sjećanje na njih. Ovo je inače vrlo klizak teren i osjetljiva tema glede koje i nije jednostavno naći optimalno rješenje. Osuda vlastitih roditelja neminovno predstavlja i osudu njihovog djela – samog sebe, pa ti onda slobodno pričaj da se voliš koliko god hoćeš. Opet, s druge strane, ako to sve počnemo potiskivati unutar sebe i praviti se da je s njima bilo sve u redu, eto ti neuroze i to na kvadrat!

Slična izazovna napetost prati i ostale, šire, odnose i relacije koji nas također kao ljude sačinjavaju i definiraju. Možemo mi pričati koliko hoćemo da nam je dodijala naša Bosna/Hercegovina, Hrvatska ili Srbija i sve u njoj/njima, ali kad progovoriš u Njemačkoj dvije riječi, Nijemac ti odmah kaže: „Nisam siguran jesi li Čeh ili Poljak, ali neki Slaven sigurno jesi?” U Istanbulu sam inače glede toga doživio još frapantnija iskustva, osobito u čuvenoj Kapali čaršiji. Tamo radi sama krema vještih i nasrtljivih turskih trgovaca. Ugleda te s deset metara u onom općem međunarodnom metežu i odmah te bez ikakve dvojbe počne dozivati na tvom jeziku. Neke od njih sam baš sa zanimanjem i pitao kako znaju odakle smo, a oni odgovore da to jednostavno znaju (valjda po izgledu, odijevanju, hodu…). Dakle, tko pljuje po svom podneblju, neminovno pljuje i sam po sebi. To si jednostavno ti; dio si baš te cjeline, volio je ili ne, a opet, kao i u prethodnom slučaju s roditeljima, zar trebamo bezrezervno prihvaćati nešto što nije u redu, i to eto kao samo zbog toga da ne bismo usput nagrdili i sebe?

Granice nutarnjeg i vanjskog svijeta

Sve ljude koje usput upoznamo i s kojima imamo nekakve društvene interakcije mi pamtimo i usvajamo u vidu ideja. Namjerno ovdje ističemo ovo „ideja”, a ne sjećanja, jer sjećanja su fiksirana. Ona su takva kakva jesu ili nisu, dok su ideje na svoj način žive i promjenjive. Jer kao što s nekim poznatim likom mogu komunicirati na javi, s njime mogu komunicirati i imaginarno u sebi. Tako se s vlastitim idejama o ljudima koje poznajemo možemo redovito družiti, razgovarati, voljeti se, ali i svađati, mrziti se, pa čak u nekim slučajevima tući i ubijati. I sad dolazimo do one ključne stvari, o kojoj smo nekoć već pisali. Premda naša ideja o nekoj osobi ima nekakve veze sa onom stvarnom osobom, ona to istovremeno ni nema. Prava osoba je van, i ona je uvijek manje ili više svoja, dok je ideja prvenstveno naša i unutar je nas samih. Tu je nastala, tu egzistira, tu i ostaje.

Upravo jer je ideja dio nas, naš nutarnji odnos prema njoj prvenstveno predstavlja naš odnos prema nama samima, a ne prema onoj stvarnoj osobi. I tako na koncu stižemo do nemalog, ali obećavajućeg izazova: Pokušati odvojiti naša izvanjska loša iskustva s drugim ljudima od one nutarnje ideje o svemu tome koja ostaje u nama. Koliko god da me je netko povrijedio i razočarao, neću se zbog toga u mislima svađati s njime, jer to nije ništa drugo do li svađa sa samim sobom. To je ujedno i problem dvojnosti ideje. Vlasnik je jedan, a autor je netko drugi, i upravo zato treba voljeti sve svoje ideje o drugim ljudima, ako zbog ničega drugog onda zbog toga što su ove dio nas i zato što ostaju manje-više trajno u nama. Ne treba se plašiti pokušaja ljubavi prema svim tim spornim idejama, jer to je poprilično efikasan način da istinski zavolimo sami sebe. Slobodno im recite da ih volite, i to iskreno kako i jest; da ih prvenstveno volite jer su dio vas, kao i zbog pokušaja da budete u miru sami sa sobom. Dakle, to svakako ne treba izvoditi na način kao da pokušavamo obmanuti sami sebe, nego posve okrutno istinito i iskreno, jer na koncu samo istina oslobađa.

Umjesto zaključka, ističemo da će jedan ovakav pristup svakako imati pozitivan efekt i na onaj naš izvanjski stvarni svijet. Tada ćemo biti u prilici pristupati ljudima smirenije, spokojnije, pozitivnije, čvršće osobnosti i snažnijeg nutarnjeg integriteta. Jer tada ćemo „ovamo unutra” svi biti kao jedan, a bez toga u konačnici izgledno nema ni onog izvanjskog jedinstva.

U Sarajevu, 24. 9. 2019.

M. B.

Link na povezanu temu: http://poptheo.org/pecat/ ‎

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

Suvremeni robovi

Prema globalnom indeksu ropstva, u protekloj godini četrdesetak milijuna ljudi diljem svijeta je bilo eksploatirano na jedan takoreći robovski način. Pri tome je važno napomenuti da se tu ne radi samo o egzotičnim nedemokratskim zemljama, nego i o onima razvijenim i demokratskim. Mnogi ljudi iz siromašnih zemalja Trećeg svijeta, privučeni snovima o boljoj zaradi i životu, kreću nesigurnim migrantskim rutama prema Zapadu i tu postaju žrtvama kojekakvih posrednika i neslužbenih poslodavaca koji im obično oduzimaju putne isprave i primoravaju ih da rintaju po kojekakvim farmama i radionicama do iznemoglosti. Razlog porobljavanja najčešće je, ili na taj način moraju vratiti dugove od samoga puta ili pak moraju unaprijed odraditi troškove dovođenja i ostatka svoje obitelji, kako bi kao ljudi mogli ponovno biti zajedno. Da ne spominjemo pri tome da mnoge djevojke koje na Zapad stižu na sličan način, trajno završavaju u raljama prostitucije…

Međutim, nas ovdje i ne zanima toliko navedeno moderno, tako da kažemo, doslovno ropstvo nego više ono prikriveno i neizravno. Ono ropstvo, o kojem vam ne mogu ispričati mirovni aktivisti i socijalni radnici, nego prvenstveno filozofi i umjetnici. Ono ropstvo, kojeg sami robovi nisu čak ni svjesni. Ono ropstvo, koje u suštini ima sve osim slobode.

Robovi se pokatkad bolje nose od slobodnjaka…

Čak ni u antičkom svijetu nisu svi robovi bili jadni, gladni i odrpani. Kako smo već o tome jednom ranije pisali, među robovima je bilo i uglednog obrazovanog svijeta koji je bio porobljen već u nekom od brojnih ratova toga vremena. Robovlasnici su takve obično cijenili i povjeravali su im fine zadatke i poslove, pa čak i odgoj vlastite djece. Osim toga, s obzirom da je robovlasništvo u to vrijeme bilo legalni društveni standard, za zdravo je pretpostaviti da nisu svi robovlasnici po sebi bili loši i okrutni ljudi. Bilo je tu i plemenita svijeta koji se znao lijepo, uljudno i velikodušno odnositi prema svojim robovima. Ovi su bili fino odjeveni i uhranjeni, mjestimično čak i bolje od slobodnog ali društveno podcijenjenog plebejskog stanovništva koje se kroz život moralo samo snalaziti i dovijati. Reklo bi se, takvi su robovi imali manje-više sve osim slobode. Stoga bi mogli i zaključiti da se suština ropstva nikad nije ni ogledala nužno u lošem materijalnom stanju i bijednim životnim uvjetima, nego prvenstveno u nedostatku slobode te primoranosti da se nekom gospodaru cjeloživotno služi, pa makar on po sebi i ne bio loš čovjek. Jedan ovakav širi vidik nam omogućuje shvatiti da u konačnici u današnjem svijetu postoji i znatno više od onih četrdeset milijuna robova. Štoviše, možda smo i sami među njima…

Ni ljevica, ni desnica…

Problemi real-socijalizma u odnosu na ljudska prava i slobode su valjda sami po sebi jasni: nema demokratskih izbora, nema slobode govora, ali nema ni privatnog vlasništva. Doduše, u našem real-socijalizmu ga je ponešto i bilo, dok u nekadašnjoj Čehoslovačkoj, Poljskoj i drugim zemljama varšavskog pakta osim svojih osobnih stvari doslovno ništa niste mogli posjedovati. To svakako nije značilo da vam je nužno moralo biti loše. Slušaj fino, radi što ti se kaže, nemoj na glas puno razmišljati i sve ok. Mogao si biti sasvim zadovoljan dobrostojeći rob.

S druge strane, premda je današnji prevladavajući liberalni kapitalizam Zapada eto sav nešto od ljudskih prava i sloboda, o tome bi se svakako dalo diskutirati. Prosječni Zapadnjak se tašto hvali kako je kod njih demokracija, te kako se slobodno smije javno psovati političare. Međutim, ne smije se psovati šefa na poslu, dok on tebe to počesto smije. Zapravo, sve ovo danas se događa već i na Istoku, pa i kod nas koji smo negdje u Sredini, a događa se jer je moderni svijet prestao funkcionirati na tradicionalni geostrateški način, te počeo na onaj geoekonomski. Važnost i uloga tradicionalne nacionalne države konstantno opada, dok sva vlast počinje prelaziti u ruke ekonomije i osobito bankarstva. Možda se kod nas sve ove stvari i nisu jasno iskristalizirale, ali na Zapadu već odavno jesu. Prosječni zapadni političar današnjice je osrednje plaćeni tehnokrat; pod stalnom je paskom i prismotrom da ne potroši nešto više od onoga što ga sljeduje. Na posao se vozi javnim prijevozom ili biciklom, a sve češće i u službene međunarodne posjete leti ekonomskom klasom. Mora stalno paziti na političku korektnost i kome će što već reći, dok se njega u medijima i javnosti slobodno može izrugivati i razapinjati koliko već i tko za što hoće. S druge strane, svi navedeni limiti ne važe za krupne biznismene i bankare; oni su van limita, stoga danas i ne govorimo toliko više o geostrategiji nego o geoekonomiji.

Pokušavajući ući u samu suštinu sustava, moglo bi se reći da ipak najveća i najopasnija mreža kapitalizma po ljudske slobode proizlazi iz proizvodne hiperprodukcije. Kapitalizam nikad nije pokušavao proizvesti onoliko koliko je zbilja potrebno, nego uvijek znatno više od toga. On juri profit, a značajnog profita nema bez hiperprodukcije. Opet, da bi se svi ti silni proizvodi mogli plasirati, potrebno je nekako uvjeriti ljude da im je potrebno i više od onoga što im je stvarno potrebno, a to je nadalje zadaća marketinga i reklama na svakom koraku i u svakoj prilici. Tako čovjek počinje puno raditi da bi puno kupovao, i u svemu tome negdje usput zaboravi istinski živjeti. Možda i ponajveći filozof povijesti svih vremena, Rus Nikolaj Berdjajev je još prije osamdesetak godina moguće jednom jedinom rečenicom proniknuo u suštinsku slabost suvremene tehnicističke civilizacije govoreći tu o vremenu u kojem su sredstva za život postala važnija od samog života. Radi, zarađuj, kupuj, troši, radi, zarađuj, kupuj, troši … i tu se nekako izvuče većina života suvremenog emancipiranog čovjeka, a sve to kako bi nekolicina megalomana iz pozadine mogla još više raditi, zarađivati, kupovati i trošiti.

Ropstvo na domaći način

Podaci govore da u Italiji na svaka četiri zaposlena čovjeka dolazi jedna privatna firma ili, bolje rečeno, obrt. Dakle, čak 25% radnog talijanskog stanovništva su sami svoje gazde. S druge strane, kod nas je ideal uvaliti se u kakvu državnu firmu ili instituciju. Nije baš da se slobodno, ali eto, voli naš narod sigurna primanja i više od slobode. Ta opčinjenost sigurnim državnim poslom pokatkad poprima čak i paradoksalne razmjere. Tako jedan sarajevski obućar u prijateljskom razgovoru kuka da nikako ne može pronaći sebi šegrta, a ostavio bi mu radnju u nasljedstvo kad se on (uskoro) umirovi, jer eto ni njegova djeca nisu htjela da se bave tim poslom. Čovjek na kraju ističe da se od tog zanata može sasvim lijepo živjeti, i stoga mu nikako nije jasno što nitko ne želi uz malo truda i predanog rada preuzeti njegov posao kao i radnju pride. Tko zna, valjda i dalje važi ono što je Freud u svoje vrijeme rekao, kako mnogi ljudi jednostavno ne žele biti slobodni, jer uz slobodu idu određeni rizici kao i odgovornost.

Umjesto zaključka, američki pjesnik Ezra Pound je definirao roba kao onog koji čeka da ga netko oslobodi, dok velika austrijska spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach primijeti da su sretni robovi najljući neprijatelji slobode. No, u praksi se ova dva motiva počesto isprepliću, tako da jedan te isti rob nerijetko mašta o slobodi, ali je istovremeno i osuđuje. Po cijele dane, žalost, mašta o slobodi, ali kad je netko drugi spomene, ljutito će ga ukoriti. Ona preostala skupina – robova koji pošto-poto nastoje da se oslobode izgledno i nisu robovi. To su samo privremeno sputani slobodni ljudi.

U Sarajevu, 22. 9. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

Zašto nas tuđi dobri savjeti često toliko bole i živciraju?

Davati dobre savjete bi inače trebalo biti nešto po sebi dobro. U religioznoj tradiciji Zapada savjetovanje spada u striktnu vjersku obvezu, dok u poslovnom i političkom svijetu mjesto savjetnika predstavlja cijenjenu i dobro plaćenu poziciju. Međutim, kako to već natuknusmo u samom naslovu, dobri savjeti u svakodnevnici nerijetko predstavljaju poprište i izvor nesmiljenih svađa i frustracija. „Ti bi trebao ovo … ti bi trebao ono … ti moraš to i to…”. Dobro, ovo potonje već i nije savjet nego naredba, pa je valjda jasno samo po sebi zašto nas iritira. No, u daljnjem dijelu teksta se ni ne mislimo baviti naredbama nego baš savjetima, tj. svim onim što barem okvirno izgleda tako.

„Ti bi stvarno trebao smršaviti!”

Ovaj prekrasni savjet će iole prkosnijeg bucu trenutačno pretvoriti u vrišteće čudovište, dok će one nižeg samopouzdanja baciti u tri kilometra duboku depresiju. Pitanje je zašto? Pa za zdravo je pretpostaviti da se nitko normalan ne deblja zato što bi uživao u debljini! Da je kroničnim bucama i buckama u prirodi da jedu malo i budu vitki, takvi bi onda već bili i bez spomenutih savjeta. Ili da barem mogu biti poput onih što neko vrijeme slatko njupaju, pa kad skontaju da su dobili par kilograma, oni se odmah hitro bace na trodnevnu strogu dijetu, i eto ih opet fini, vitki – ali buce i bucke ni to ne mogu. Znaju oni i sami da trebaju smršaviti, ali jednostavno ne pronalaze adekvatnog načina i snage, i zbog toga na kraju jako pate, a spomenute savjete stoga doživljavaju samo kao porugu i sol na ranu.

Jedna, tako da kažemo, kronična ili cjeloživotna gojaznost obično ima dublje razloge i protiv nje se uopće nije lako izboriti, osobito ne savjetima tipa da bi netko trebao smršaviti. Tu se može raditi o genetskoj predispoziciji (u ranijim fazama čovjekovog života debljanje je bila jako korisna osobina jer je jedinkama omogućavala da u sezoni obilja steknu rezerve masnoća i šećera kako bi uspješnije mogli preživjeti oskudicu i zimu). Može se raditi i o nekom hormonskom disbalansu ili izvjesnim psihološkim poteškoćama itd. U svakom slučaju, gojazne osobe ne trebaju savjet ŠTO bi trebale napraviti, nego KAKO bi to trebale napraviti. A to prosječna osoba iz blizine ni ne može znati. To je područje stručnjaka, a oni ostali bi se trebali, ako već hoće biti od koristi, fokusirati na ohrabrivanje i podršku.

Svjedočanstvo i duh vremena

Slično vrijedi manje-više i za sve ostale teže i kronične poteškoće i probleme. Na primjer, dijete koje slabo uči, ne čini tako zato što uživa dobivati jedinice i redovito se brukat na ploči/tabli pred cijelim odjeljenjem. I onaj što puši tri kutije dnevno, ne čini tako jer jedva čeka da umre od raka ili začepljenja krvožilnog sustava. I zato kad mu netko dobronamjerno kaže da će umrijeti od raka pluća ako ne prestane pušiti, ovaj će samo od stresa taj dan vjerojatno popušiti kutiju više. Jer da, čovjek možda i puši toliko jer se na taj način rješava stresa, pa mu treba pomoći da nađe kako da se istog rješava na neki zdraviji način, a ne samo ono, da bi trebao prestati pušiti jer će inače umrijeti od raka ili od čega već.

Iz vlastitog iskustva glede svojih savjeta drugim ljudima (a to mi je i znatan dio profesije) uočio sam da ljudi najspremnije prihvaćaju savjet ako se radi o problemu kojeg sam i sam imao te ga na kraju uspješno riješio. A to opet sve skupa poprilično odgovara općem iskustvu i logici postmodernog vremena u kojem su ljudi siti lekcija i velikih govorancija, ali su zato gladni osobnih primjera i svjedočanstava. Jer današnji čovjek kao da se više ne uspijeva identificirati sa idejama i znanjima, nego samo sa sebi sličnim osobnostima. Stoga, ako sam nisi riješio neki problem, najbolje ne spominji drugima ništa o tom problemu.

Umjesto zaključka – upozorenje!

Kako rekosmo, ljudi danas ne vole lekcije i velike govorancije, ali vole osobne primjere i svjedočanstva. Međutim, to još bolje znaju lukavi marketinški stručnjaci pa se stoga treba maksimalno paziti onih svjedočanstava iz plaćenog reklamnog prostora. Znate već oni čudesni lijekovi za bolne zglobove, kosti i sl. tipa „Uzmemvamparekobudalamax”. Pa tamo uz reklamu piše: John iz Texasa se kune majkom da više nije mogao hodati, ali nakon mjesec dana uzimanja „Uzmemvamparekobudalamax-a” prohodao, pa čak počeo ponovno igrati i svoj ljubljeni golf. Pa onda Helga iz Berlina, grohotom se smije gledajući sada na sklopljena invalidska kolica bez kojih nije mogla protekle dvije godine, a sad eto može. Danas se slično garniraju i brojni drugi proizvodi i usluge. Na kraju potrošiš pare, i ništa. Zeznuli te, jer marketinški lopovi, pardon, stručnjaci dobro znaju da danas kao i svi drugi ljudi više voliš svjedočanstva, a ne lekcije. Stoga, na kraju se ipak najbolje držati onih besplatnih i prijateljskih svjedočanstava!

U Sarajevu, 13. 9. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dmitrii Kotin

Kako se zaštiti od tuđih umišljenih projekcija?

Stara je opaska psihologa da svoje mane najlakše vidimo na drugim ljudima. U tom smislu govorimo o obrambenom mehanizmu „projekcije”. Kada projiciramo, branimo se od nesvjesnih impulsa ili osobina, bilo pozitivnih ili negativnih, koje smo naspram samih sebe zanijekali. Jednostavnije rečeno, kada projiciramo, kao da drugima govorimo: „Nisam ja, to ste vi!”

Ovome su u različitoj mjeri, manje-više, skloni gotovo svi ljudi. Recimo, kad nekoga ne volimo vrlo ćemo lako zaključiti da ta osoba zapravo ne voli nas.

Ipak, u nekim slučajevima projekcija zadobiva opasne i dramatične razmjere, osobito u slučaju narcisoidnih zlostavljača i alkoholnih ovisnika. U tom smislu, recimo, alkoholičari će svoje najbliže stalno optuživati za neodgovornost, neurednost, nemoral i prijevaru… Ali, iskreno, nisu li to oni sami?

Slično tome, narcisoidni zlostavljači će vas rado optuživati za to da ste umišljeni, napuhani, a da ste u stvari jedno veliko nitko i ništa … opet se pitamo, nisu li to ipak oni sami?

Različite obrambene strategije sa zajedničkom psihološkom pretpostavkom

Različite psihološke škole i pravci nude različite savjete u smislu ophođenja s naznačenim projekcionim napadima, ali u suštini svi se manje-više slažu u jednom: Klasična argumentirana obrana ovdje ne pomaže. S tim samo prihvaćate nametnutu ulogu krivca, i iz te igre se nećete tako lako izvući. Ovdje se valjda treba prisjetiti da je napadač netko tko pokušava sam sebe obraniti od neugodnih nutarnjih konflikta, pa stoga trebamo primijeniti i nešto drugačiji pristup.

Ignoriranje napada

Moderna popularna psihologija bi u ovakvim slučajevima jednostavno preporučila ignoranciju. Ignorirajte napadača i ostavite ga da se sam pozabavi sa sobom, a vi nastavite svojim poslom. Ovo je moguće dobra strategija protiv nekoga s kim i niste nešto posebno bliski, ali ne i naspram bliskog člana užeg kruga prijatelja ili obitelji, jer na duže staze ignorancija će dovesti do općeg zahlađenja, a sam konflikt vjerojatno neće biti riješen.

Prihvaćanje napada

Ova strategija ide suprotnim putem. Ne ignorirajte optužbe, niti se pokušavajte argumentirano braniti, nego ih jednostavno nonšalantno prihvatite. „TI SI OBIČNA BUDALA! – „Znam da jesam, i to teška!” Ova strategija čudesno pomaže u nekim slučajevima, osobito tamo gdje je uzrok nutarnjih konflikata kod napadača duboki osjećaj neuspjeha. Napadač se nakon tuđeg prihvaćanja njegovih projekcija čudesno smiruje, jer je čuo i vidio kako nije strašno ako čovjek i nije nešto posebno pametan i uspješan. Inače, spomenuti nesvjesni osjećaj neuspjeha je okidač za brojne nutarnje konflikte. Sigmund Freud ga je vidio kao glavnog pokretača poroka. Recimo, alkoholizam je za Freuda bio oblik čovjekovog samokažnjavanja zbog neuspjeha ega.

Skretanje fokusa na suštinu problema

Treća strategija kojom se ovdje bavimo ne prihvaća ništa od dosad navedenog nego ide svojim putem. Pred napadom tuđe neugodne osobnosti ona će postaviti pitanje: „Čovječe, što tebe toliko muči?” ili „Što tebe toliko boli?” ili opet „Tko te je toliko u životu povrijedio?” Ona skreće fokus napadaču prema suštini problema, i dovodi ono skriveno nesvjesno do svjesnog. Razotkriva mu da je on taj koji ima konflikt te da ga projiciranjem na druge nastoji riješiti. Moguće da napadač neće prihvatiti vašu ulogu svojega novog psihologa, ali barem će vas ostaviti na miru.

Na stranu napadači i njihovi nutarnji konflikti, treći pristup nam omogućuje da u ovakvim situacijama ponajbolje zadržimo kontrolu, a samim tim i vlastiti mir. Jer gdje god postoji kontrola, tu nema mjesta za panične i ishitrene reakcije. Njima pribjegavamo tek onda kad osjetimo da počinjemo gubiti tlo pod nogama. Osim toga, na ovaj način ćemo čak uspijevati i razumjeti napadača, pa možda čak i voljeti, jer ljubav, razumijevanje i mir uvijek idu pod ruku sa istinom: on je taj koji ima problem, a ne mi, a mi smo ti koji mu možda možemo čak uspješno i pomoći.

U Sarajevu, 24.VII.2019. 

M. B. 

Izvori:

–Darlene Lancer, „How to Confront Narcissists’ Lethal Weapon: Projection” (2019.), Psychology Today, Link: https://www.psychologytoday.com/us/blog/toxic-relationships/201903/how-confront-narcissists-lethal-weapon-projection, Stanje: 24.VII.2019.

–Brooks Gibbs, How to Stop a Bully (2.V.2014), You Tube, Link: https://www.youtube.com/watch?v=7oKjW1OIjuw, Stanje: 24.VII.2019.

–Stephen Farah, Transference:the Saviour, the Madonna and the Slut, CAJS, Link: https://appliedjung.com/transference/, Stanje: 24.VII.2019.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ewastudio

ZABORAVLJENO ZNANJE – „POZITIVNA NULA”

Starogrčki matematičar i filozof Pitagora je važio kao čovjek koji ne voli dangubiti, a nije volio ni kad drugi oko njega dangube, a osobito ne kad bi ga uz to još i ometali. Stoga reče jednom zgodom: „Ili šuti, ili reci nešto pametnije od šutnje!”

U naznačenoj Pitagorinoj izreci se skriva dosta zdrave matematike, jer matematički gledano nula ili ništica i nije nešto najgore što se čovjeku može dogoditi. Doduše, ona jest manja od + 1, 2, 3… ali je kudikamo veća od – 1, 2, 3… Tako da nula na kraju ispadne još kao nekakva zlatna sredina u našem životu.

Stoga bi se reklo mala ali zlatna mudrost za naše vrijeme i mentalitet opterećene aktivizmom koji krivo smatra da je ono nešto uvijek bolje i veće od ništa, pa čak i kad je ovo „nešto” upakirano sa izrazito negativnim predznakom.

Stoga bi se slijedeći Pitagorinu logiku moglo reći još štošta:

Ne nudi nikome ljubav, a ni prijateljstvo ako oni nisu bolji od njegove samoće.

Ne nudi ljudima posao koji nije bolji od prosjačenja.

Ne maši ni s politikom koja po sebi ništa nije bolja od spontane anarhije.

Ne propagiraj im lažne vrijednosti koje ni tebi samome nisu donijele blagostanje i mir.

Ne poduzimaj ni poteze ni aktivnosti za koje će se na kraju govoriti da je bolje da ništa nisi ni radio, niti živi tako da se na kraju govori da bi bilo bolje da se nisi ni rodio, jer nepostojanje je uistinu bolje od nekih promašenih ljudskih života (Usp. Mt 26,24).

Uglavnom, tek kad shvatimo jasno što je sve dolje ispod nule, znat ćemo i što je gore iznad nje. A bojim se da je danas i previše toga ispod nule. Nisam pesimista, ali kao da živimo u grandioznom svijetu enormnih brojeva (ali) s negativnim predznakom.

U Sarajevu, 15. VII. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright:  Dmitrii Kiselev

IMATI DOBRU PRIČU

I na Istoku, i na Zapadu, baš kao i na Sjeveru i Jugu, ljudi su od davnina rado pripovijedali i slušali različite priče, a kako već znamo, neke od njih su se poput dragocjenog obiteljskog i narodnog naslijeđa prenosile s koljena na koljeno, te preživjele sve do naših dana.

Stoga se valja pitati zašto su ljudima priče oduvijek bile važne, a drugo pitanje bi bilo ima li od njih koristi i u ova naša sadašnja vremena?

Američka autorica Annette Simmons u svojem djelu „Faktor priče” ističe kako već samo pripovijedanje dobre priče slušatelje dovodi u stanje opuštenosti, zadovoljstva i mira. S obzirom da loše i dosadne priče neminovno uznemiruju svoje slušateljstvo, važno je znati što je to dobra priča. Autorica smatra da je dobra priča ona koja uspijeva pojednostavniti svijet te nam na taj način pomaže isti bolje shvatiti i razumjeti. S tim se istovremeno pokazuje i neoslabljena važnost priče za naše vrijeme, jer je upravo ono po sebi vrlo komplicirano i teško povezivo. Stoga ne čudi da su u postmodernom svijetu veliki spisatelji postali i nešto više od samih sebe. Počesto ih se drži za istinske mudrace i moralne autoritete jer nam pomažu pohvatati zamršene konce jedne razvijene, ali posve rascjepkane i komplicirane stvarnosti.

Sveta osjetljivost osobe

Pod blagodatima dobre priče ovdje se ne misli samo na one već napisane i objavljene priče. Naprotiv, Annete Simmons u spomenutom djelu zapravo ponajviše govori o potrebi obilatog korištenja različitih primjera, iskustava i parabola u svakodnevnoj komunikaciji. Ona ističe kako ljudi pretežito ne vole kad ih se direktno proziva i kad im se iscrpno govori što bi to oni konkretno trebali mijenjati, raditi ili poduzeti. Štoviše, svi znamo da nas ponekad čak i izravne pohvale u društvu mogu unezgoditi, a koliko li tek više pokude i kritike. Ljudska osobnost je u prosjeku vrlo osjetljiva i zato lakše učimo lekcije na indirektan način. U tom smislu, autorica kaže ukoliko se netko u našoj blizini ponaša na vrlo ružan i neprihvatljiv način, najbolje ćemo utjecati na njegovo ponašanje tako da mu ispričamo neku priču o sličnoj osobi kao i problemima u koje je na kraju upala. Na primjer, kolega vam stalno kasni na posao i to vas iritira … ako mu prigovorite, vjerojatno će se braniti i tražiti neko racionalno objašnjenje i opravdanje svoga kašnjenja, i tako će se na kraju vjerojatno još i dodatno utvrditi u svom ponašanju. Stoga mu je puno bolje, ‘nako usput, provući primjer nekoga tko je zbog konstantnog i učestalog kašnjenja izletio s posla. To je jednostavno stvar ljudske psihe – najbolje učimo identificirajući se s nekim drugim, a nama sličnim.

Saslušati tuđu priču

Svi smo manje više skloni u razmjeni mišljenja s drugima olako pomisliti da smo 100% u pravu, a da su oni isto toliko u krivu. No, autorica ovdje poziva na oprez, jer nitko ne misli slučajno ono što misli. Ovo je pomalo i stvar evolucije, jer u tri i pol milijarde godina postojanja života uspjeli su preživjeti samo oni elementi koji su po sebi bili dovoljno sposobni i učinkoviti za preživljavanje. Na primjer, sa stanovišta čovječnosti danas pronalazimo da je sebičnost po sebi jako loša i antisocijalna datost. Međutim, kao individualna evolucijska strategija sebičnost je oduvijek bila žilav i uspješan igrač. Stoga ni ne trebamo očekivati da će se neki uvjereni sebičnjak tek tako olako odreći svoje sebičnosti. Zbog toga autorica napominje da nije važno samo ono znati ispričati svoju priču nego i saslušati tuđu. S vlastitim interesom prema tuđoj priči bolje ćemo razumjeti tu osobu, a pri tome ćemo joj pokazati i uvažavanje. Tako ćemo na kraju stvoriti optimalnu podlogu i za našu priču koja će uslijediti.

Tri „nipošto”

Ukoliko želimo biti dobri svakodnevni pripovjedači, autorica napominje da treba izbjegavati tri slijedeće stvari:

1. Ne nastupati superiorno;

2. Ne biti dosadan;

3. Izbjegavati negativne podatke i emocije;

Već smo rekli da se ovdje u suštini sve vrti oko identifikacije s drugima. Ukoliko prosipate neutemeljenu superiornost, prezret će vas. Ukoliko ste stvarno znalac, opet se čuvajte superiornosti jer se većina slušatelja neće moći identificirati s vama. U tom smislu neka ispitivanja pokazuju da je kod javnih govora sasvim dobro malo i pokvariti svoj nastup. Ako već superiorno vladate podacima, slobodno malo zapnite za kabel ili nespretno ispustite papire, jer ljudi vole kad se od nekoga ima nešto dobro i novo naučiti, ali isto tako vole znati da ste sasvim običan čovjek od krvi i mesa poput svih ostalih. Tako će se bolje identificirati s vama i vašim podacima.

Za dosadu je valjda jasno samo po sebi, ali zato nešto više pozornosti treba obratiti na ono posljednje. Ako druge želite poticati na promjene, znajte da promjene potrebuju dobru i pozitivnu duševnu klimu. Na primjer, kako autorica u knjizi navodi, ukoliko želite podizati ekološku svijest kod drugih, nipošto ih pri tome nemojte ubijati detaljnim i iscrpnim podacima o aktualnim razinama zagađenja. S time će te im samo odaslati poruku da je ionako već sve gotovo. Zato im radije ispričajte priču, recimo o nekoj zemlji koja je promjenom politike i ekonomskih prioriteta napravila znatan napredak u poboljšanju životnog okoliša.

Život kao priča

Za kraj, autorica kaže kako implementacijom jedne pripovjedačke kulture nećemo samo pozitivno utjecati na tuđe živote, nego i na svoj vlastiti. Naime, dobro je od samog sebe napraviti jedan odmak, jednu pozitivnu distancu, jer i ovdje opet vrijedi da mi bolje učimo indirektno nego direktno. Stoga se dobro vježbati gledati svoj život iz daljine, baš kao na jednu priču koju smo negdje čuli. Tada ćemo biti u stanju bez puno stresa mijenjati tijek i kraj te priče. Moći ćemo je ispričati onako kako mi mislimo da treba.

U Sarajevu, 4. VII. 2019.

M.B.

Izvor: Annette SIMMONS, The Story Factor. Secrets of Influence from the Art of Storytelling, Basic Books, New York, 2000.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Dmitriy Shironosov  

ZNATI I VOLJETI: RUKE

Često se nađemo razočaranima i uvrijeđenima kad opazimo da nas ljudi ne slušaju ili ono, slušaju ali kao da ne slušaju; što bi se reklo: „Na jedno ušlo, na drugo izašlo”, ili nešto kao: oni podcijeniše i odbaciše naše riječi, a mi im sve tako fino i logično objasnili.

Prije nego što definitivno zaključimo da je neko nedokazan ili jednostavno bezobrazan, ovdje bi se trebalo pozabaviti našim komunikacijskim sposobnostima općenito. Neka psihološka istraživanja pokazuju da verbalna komunikacija zauzima tek 7% unutar jednog šireg komunikacijskog prostora i konteksta. Od ostalih 93%, 38% otpada na sam ton govora, te čak 55% na neverbalnu komunikaciju, tj. gestikulaciju, što licem, što rukama (ovdje se referiramo na istraživanje UCLA profesora Alberta Mehrabiana).

Dakle, u osnovi problema imamo vrlo čudnu situaciju današnjice, jer sve ono što uobičajeno učimo i znamo povezano je tek sa onih 7% verbalne komunikacije, dok onih ostalih velikih 93% spada na danas uglavnom podcijenjeno i zaboravljeno umijeće retorike. Ima tu dosta toga: od same dikcije, ritma govora, naglašavanja, dramatike tona, držanja tijela, usmjeravanja pogleda … no ovdje ćemo se prvenstveno posvetiti gestikulaciji rukama.

Za Talijane se kaže da su narod koji više priča rukama nego ustima, međutim, jedno obilato i spontano korištenje ruku tijekom govora i ne znači da će to po sebi nužno pomoći našoj komunikaciji. Jer slično kao što mala beba koja još ne zna govoriti priča i guguče nešto posve nerazgovijetno, tako i mi odrasli, dok ne naučimo ispravno i smisleno gestikulirati rukama, gestikulirat ćemo uglavnom posve nerazgovijetno i besmisleno. I onda se na kraju čudimo što nas ne slušaju ili ne shvaćaju ozbiljno, a doslovno 93% posto onoga što izreknemo je nerazumljivo brbljanje i gugutanje, naravno – u neverbalnom smislu.

Kako pravilno „govoriti” rukama i na taj način dati težinu našim izgovorenim riječima je svakako vrlo složeno umijeće koje se mora vježbati i razvijati godinama, ali za početak prilažemo video s nekoliko vrlo korisnih i lako primjenjivih manualnih gestikulacija:

http://https://www.youtube.com/watch?time_continue=36&v=zn2iRG7bI2I

Ovdje također želimo ponešto općenito reći o antropološkom i kulturološkom značenju ruku. Moderni način života je na neki način potisnuo ruke u drugi plan, a već do sada vidimo da naše ruke imaju još itekako puno toga za reći.

Veliko značenje ruku, kao i njihova tijesna povezanost s čovjekovom nutrinom je osobito dobro izražena u semitskim jezicima, a ovdje konkretno govorimo o hebrejskom. Hebrejski „znati” (yada) u svojem korijenu sadrži yad – „ruka” te aen – što znači „oko”. Međutim, ovo „znati”-yada istovremeno na hebrejskom znači i “voljeti”, pa bi se moglo zaključiti da su „znati” i „voljeti” jedna te ista stvar – utjelovljena, na neki način, upravo u našim rukama. Prije su ljudi puno više radili rukama, pa je i ono „umijeće” bilo povezano više s njima nego s glavom, jer recimo uzaludno je bilo teoretizirati o nekom umijeću ako to na kraju nisi znao obaviti svojim rukama. Zato je u vremenu prije pojave mašina i instant hrane vrijedilo ono kako neki muškarci i žene imaju „zlatne ruke”, a otuda valjda i ona „ljubav”, jer žene su prije mnogo bolje znale da put do muškog srca vodi uglavnom preko njegovog želuca. Danas se „mala” nacifra i uporno igra neku svoju igricu, i sva se čudom čudi što „mali” nikako „ne trza”. A to je po sebi upravo rezultat moderne kulture i njezinih vrijednosti gdje je kao jedino važno biti lijep, mlad i svoj, tj. na svoju ruku.

No, i puno više od dobre trpeze, nevine nježnosti, baš poput onog držanja za ruku dokazano potiču jednu dublju i trajniju emotivnu vezu među ljudima od onih, tako da kažemo, putenih i strastvenih nježnosti.

Osim toga, ruke su se od davnina povezivale i s prijenosom blagoslova kao i životne energije. U tom smislu, u brojnim drevnim kulturama pronalazimo obrasce polaganja ruku na nekoga, da li u svrhu prijenosa roditeljskog i religioznog blagoslova, da li u svrhu liječenja oboljelih.

Didier Colin u svojem „Rječniku simbola, mitova i legendi” progovara i o povezanosti upotrebe ruku s čovjekovim zadovoljstvom nad učinjenim poslom. Čini se da poslovi obavljeni rukama na kraju bude puno dublje zadovoljstvo u ljudima nego li poslovi koji se obavljaju prvenstveno inelektualnim i verbalnim putem. Stoga ne čudi da danas postoje različiti psiho-terapeutski programi bazirani na jednostavnom ručnom radu, kao i na umjetničkom stvaralaštvu rukama.

Komunikacijski potencijal ruku se svakako opsežno ogleda i u pisanju, jer na taj način se dokazano uspijevamo dublje i detaljnije izraziti nego samim govorom. Uglavnom, koliko god čudno zvučalo, čini se da put do čovjekovog mozga i srca vodi ponajprije preko njegovih ruku. I da, baš kao što umiješan čovjek ima „zlatne ruke”, kod poštenjačine su ruke „čiste”.

U Sarajevu 19. VI. 2019.

M. B.

Izvori:

-Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Zagreb, Naklada Ljevak, 2004.

-Romilla READY – Kate BURTON, Neuro-linguistic Programming for Dummies, John Wiley and Sons, Ltd, Chichester, West Sussex, England, 2010.

–20 Hand Gestures You Should Be Using, Science of People, Izvor: https://www.scienceofpeople.com/hand-gestures/ (Stanje: 19.VI.2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta 

KAKO RAZLIKOVATI IZMEĐU NUTARNJIH, SUBJEKTIVNIH i OBJEKTIVNIH, IZVANJSKIH PROBLEMA?

Izvjesni gospodin Ken Baldwin, inače jedan od rijetkih preživjelih koji su pokušali izvršiti suicid skokom sa znamenitog mosta Golden Gate u San Francisku, reče poslije svega toga, da je nakon što se upravo bio otisnuo od ograde mosta istog trenutka shvatio kako su svi njegovi nagomilani životni problemi apsolutno rješivi osim ovog jednoga – da je upravo skočio s Golden Gate-a.

Neki će danas u ovom smislu reći da je ljudska psiha pravo čudo: u obzoru mira i blagostanja ona postaje autodestruktivna, dok je s prvim naznakama smrtne opasnosti opet počinje obuzimati divlja žeđ za životom.

Već smo ono jednom pisali, a kako sve to sroči njemački teolog Ottmar Fuchs: „Očaj je privilegija onih ljudi kojima u životu dobro ide. S druge strane, tko je u pravoj nevolji, on nema vremena za očajavanje. Njemu je potreban svaki atom snage za preživljavanje.”

Stoga ovdje postavljamo jedno čudno, ali vjerujem i posve valjano pitanje: S obzirom na nevjerojatnu količinu svakodnevne kuknjave, ogleda li se najveći problem današnjice u mnoštvu raznovrsnih problema ili u nedostatku istih – misleći pri tome barem na one istinske egzistencijalne probleme? Drugim riječima, ovdje je pitanje: Kad danas registriramo neki problem, koliko je to stvarno neki objektivni problem, a koliko naš subjektivni emotivni doživljaj nečega što po sebi možda i nije toliko veliki problem?

Ovdje bi prvo trebalo reći da objektivni problemi stvarno postoje i ne primjećivati ih nikako je podjednako loše kao i ono previše ih primjećivati. Stoga bi se i moglo reći da se cijela ova problematika vrti oko pitanje adekvatne mjere. Ako na kraju dana uvidim da su se danas dogodila tri ozbiljna problema ali i barem pet stvari zbog kojih se trebam radovati, s dosta visokom sigurnošću bi se dalo zaključiti da se nalazim na tragu jednog objektivnog životnog promišljanja i djelovanja. Međutim, ako na kraju dana zaključim da je danas sve bilo problem ili barem to da je onaj jedan bio toliko strašno velik da se poslije njega uopće ni ne isplati razmišljati o nečem dobrom što se dogodilo, tada sa sigurnošću možemo reći da nas je ophrvao neki subjektivni negativni osjećaj. To je naprosto nešto poput naočala ali u psihološkom smislu: ako su zelene i tebi onda sve izgleda zeleno ili ako su plave, onda i tebi sve postaje plavo.

Dobro, kako se iščupati iz svega ovoga? Kako već rekosmo na početku, neki oblici buđenja sigurno postoje, ali oni su po sebi uvijek bolni i stresni. Recimo, da nas sutra pohara neki veliki potres, cunami ili pandemija, možete biti 100% sigurni da bi se sa sjetom sjećali kako vam je danas bilo zapravo neopisivo lijepo. Ali baš zbog toga, bolje je ne zazivati nesreću, nego nekako pokušati sebi iznutra posvijestiti ove stvari.

Počeli smo s Golden Gateom, pa ćemo s njim i završiti. Jedan samoubojica, ovaj put nažalost uspješni, ostavio je u svojoj sobi oproštajnu poruku: „Krećem prema mostu … ako mi se putem do tamo nasmiješi samo jedan čovjek, neću skočiti”! Nažalost, nitko mu se nije nasmiješio. Stoga, ne smije se nikad u životu podcjenjivati ovakve male znakove pažnje i dobrote, jer vidimo, nekad je to doslovno pitanje smisla i besmisla, pitanje života i smrti.

U Sarajevu, 15.VI.2019.

M. B.

Izvor (foto): https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Ggb_by_night.jpg; Copyright: Daniel Schwen

Exit mobile version