Granična pitanja – Stranica 20

PIONIRI DUGOVJEČNOSTI

Budućnost će pripasti onima koji budu kadri uliti ljudima nadu i volju za život“ (Gaudium et spes).

Prosječni ljudski životni vijek u Rimskom carstvu iznosio je 20 godina. Naravno, i onda je bilo mudrih sijedih glava, no rijetki su uspijevali to doživjeti. Zapravo, kušnja smrti najviše je salijetala djecu i novorođenčad. S obzirom na nerazvijene medicinske metode i zahvate, već je preživljavanje samog porođaja predstavljalo prvorazrednu avanturu. Zatim, tko bi uspio preživjeti naredne dvije do tri godine, imao je solidne šanse da doživi i pubertet. Međutim, tu iskušenjima nije bio kraj. Bolesti su i dalje vrebale, a često se i ratovalo. A kako to primijeti Heraklit za ono vrijeme: „Rat je otac svega, jer neke je postavio za kraljeve, a neke za robove“. Da, u ono vrijeme je svatko imao nemalu šansu tijekom života nenadano završiti u okovima ropstva. Među robovima je pri tome svakako bilo onih povlaštenih, kojima su se povjeravali neki vrlo ozbiljni poslovi, poput upravljanja imanjem, ili odgoja djece (uznosita riječ pedagogija dolazi od grčkog paidagogos – onaj koji vodi djecu. „Voditelj djece“ je obično bio rob zadužen za odgoj djece, a između ostalog, njegova dužnost je bila voditi i dovoditi djecu iz škole. Ovi robovi su bili poslovično cijenjeni od strane svojih gospodara … čak su imali pravo fizički kažnjavati djecu svojih uznositih gospodara). Ipak, rijetki su robovi imali ovako „dobru” sudbinu. Većina njih je bila osuđena da bude potrošna roba, a vjerojatno su ponajgore prolazili tzv. galijoti, odnosno, veslači na galijama. Od dolaska na galiju pa do njihove smrti obično nije prolazilo više od četiri mjeseca.

Kako smo rekli na početku, i u ono vrijeme je bilo staraca, ali i oni su izgledno bili dosta mlađi od današnjih staraca. Npr. zakonska regula za ondašnje kršćanske biskupe je zahtijevala da oni imaju napunjenih barem 50 godina života prije stupanja na biskupsku službu, a biskupe se u to vrijeme upravo nazivali starješinama, tj. starcima. U ono vrijeme to je bio vrlo častan naslov, a to ni ne čudi, jer da bi u takvim životnim okolnostima doživjeli 50 godina, zbilja ste morali biti posebna sorta!

Dužina životnog vijeka se nije značajnije mijenjala kroz narednih tisuću godina, zapravo skoro dvije tisuće … Naime, početkom 19. stoljeća na Zapadu prosječni čovjekov životni vijek iznosi još uvijek „mršavih” 37 godina. Zatim će kroz narednih 160 godina, odnosno, do naših dana, on naglo porasti za četrdeset godina. To se dogodilo prvenstveno zbog naglog razvoja medicinske znanosti, ali i zbog sveopćeg poboljšanja kvalitete života. Tako se u ovom periodu počelo jesti sve bolje i kvalitetnije, dok su strojevi za čovjeka sve češće počeli obavljati one teške, prljave i opasne poslove.

Po futurologu i inovatoru Rayu Kurzweilu, prosječni životni vijek bi na Zapadu u narednih dvadesetak godina mogao porasti na 120 godina, a u narednih četrdesetak godina čovjek bi praktično mogao postati besmrtan. Gospodin Kurzweil velike nade polaže u tzv. nanobote, odnosno, nano-tehnološke minijaturne robote, koji doduše u nekoj jednostavnijoj i eksperimentalnoj formi postoje već i danas, a za četrdesetak godina njihove bi mogućnosti trebale postati tisuću puta bolje. I tako će – navodno – u bliskoj budućnosti cijelo jato sićušnih inteligentnih strojeva militi našim krvotokom te popravljati i sanirati nastala oštećenja na staničnoj, pa čak i molekularnoj razini. Nema što, smiješi nam se vrlo svijetla budućnost, pod uvjetom da se do tada međusobno ne istrijebimo nuklearnim oružjem; ili da se u međuvremenu ne aktivira neki od super vulkana; ili da ne dođe do daljnjih lančanih erupcija metana na Arktiku … i još ponešto.

Osmišljavanje srednjovječnosti

Pametne glave primijetiše da kultura i civilizacija napreduju puno brže od evolucije, a to po sebi predstavlja nemali problem. Kako? Npr. prije četrdesetak godina mobilne telefone smo viđali samo u „Star trek-u“, a sad ih nosaju svi, od Aboridžina u australskoj unutrašnjosti pa sve do Neneka po ledenim pustarama sjevernog Sibira. S druge strane, ljudski genotip se nije značajnije mijenjao u zadnjih 200.000 godina. Dakle, kad spojiš surovu ćud pećinskog čovjeka s visokom tehnologijom 21. stoljeća … hm, sve miriši na katastrofu. No, ovdje nećemo govoriti o problemu nasilja nego o nečemu sasvim drugom. Međutim, i to drugo nerijetko rezultira i eskalira različitim oblicima nasilja. Naime, kad je životni vijek – ono nedavno – postao duži, vrlo brzo se uočio problem njegovog osmišljavanja. Problem se može jednostavno naznačiti i nekim tragikomičnim primjerima. Vjerojatno su svi zapazili onaj grafit: „Najbolje godine su od 0-25“! Ili možda, još bolji primjer predstavlja onaj vic o Stvaranju:

U ono vrijeme Bog reče magarcu: Ti ćeš se zvati magarac. Ti ćeš rintati po cijeli dan i zvat će te glupim. Živjet ćeš 20 godina. Magarac odgovori: Uh, pa to ne zvuci kao dobar Život. Mogu li ja živjeti 5 godina? I Bog pristane … Onda je Bog stvorio psa. Bog reče psu: Ti ćeš se zvati pas, živjet ćeš kao podčinjena životinja. Živjet ćeš od ostataka sa stola i čuvat ćeš kuću. Živjet ćeš 35 godina. Pas odgovori: Mogu li onda ja živjeti 15 godina? I Bog pristane … Onda je Bog stvorio papagaja. Bog reče papagaju: Ti ćeš se zvati papagaj. Sjedit ćeš u uglu dnevnog boravka, ponavljat ćeš sve sto ljudi kažu, i iritirat ćeš svakoga. Živjet ćeš 75 godina. Papagaj odgovori: A kako bi bilo da ja Živim samo 50 godina? I Bog pristane …

I onda je Bog stvorio muškarca. Bog reče muškarcu: Ti ćeš biti ljudsko biće, muškarac, i živjet ćeš odličnim životom. Ti ćeš biti mudar i pametan, i vladat ćeš i odlučivati na ovom svijetu. Bog doda na kraju: živjet ćeš 20 godina. Muškarac odgovori: To zvuči kao jako dobar život, al’ zar ne bih onda mogao živjeti malo duže? (naime, ovdje je muškarac po prvi put iskoristio svoju inteligenciju) Mogu li dobiti onih 15 godina što magarac nije htio, onih 20 što ih je pas odbio i onih 25 što papagaj nije želio? I Bog pristane. Zato muškarac živi odličan život dok ne napuni 20 godina. Onda se oženi. Sljedećih 15 godina rinta po cijeli dan i zovu ga glupim. Onda dobije djecu, živi od ostataka sa stola i čuva kuću slijedećih 20 godina. Zadnjih 25 godina sjedi u uglu dnevnog boravka, ponavlja sve sto drugi kažu i iritira svakoga!

Smiješno ili ne, ljudi su opčinjeni mladošću. U tom smislu se danas često govori i o svojevrsnom kultu mladosti. Ako se sada malo podrobnije zagledamo u navedeni vic, on pokušava predstaviti zadatke i obveze odraslog čovjeka kao tešku muku i nevolju. Međutim, pri tome se moramo osvrnuti na onih prvih dvadeset godina. Zašto su one toliko bolje nego onih ostalih šezdeset? U tom smislu je možda najbolje da se prisjetimo svoje vlastite mladosti: nije baš uvijek lako i ugodno biti pod roditeljskom paskom. To osobito neće biti lako ukoliko se roditelji međusobno ne slažu dobro. Zatim, ni školske obveze nisu baš lagane. Onda još, tu su svađe i tučnjave s vršnjacima, nesretne ljubavi, bolna želja za većom autonomijom, vječita borba za veći džeparac, emotivna pubertetska nestabilnost i što sve ne … Zapravo, ako se u cijelu stvar uključi mrvica razuma, čovjek će lako shvatiti da sada u svojim zrelijim, pa i starijim godinama uživa znatno više nego onda kad je bio mlad, ali svejedno, mnogi starac poželi da je opet mlad, a nijedan mladac ne poželi da je starac! Zbog čega je to tako, odnosno zašto se mlađi ljudi osjećaju bolje u svojoj koži, pa čak i onda kad se zapravo ne osjećaju dobro? Da li je to zbog generalno boljeg zdravlja? Ili zbog veće količine libida, ili opet zbog više serotonina i antioksidansa u organizmu? Da li je to možda ipak tako tek zbog posvemašnje nezrelosti te zbog nepoznavanja onoga što ti život za kasnije sprema? Da li je to zbog nedostatka odgovornosti koja će se tek kasnije morati preuzeti? Vidimo, faktora je puno, pa je i konačna računica izgledno vrlo složena …

Možda je cijela ova situacija zapravo prvenstveno evolucijski uvjetovana. Premda u evolucijskom nauku nisam odmakao puno dalje od udžbenika biologije za osmi razred osnovne škole, ovdje ipak primjećujem jedno frapantno poklapanje. Naime, današnji ljudi najviše cijene prvih dvadeset i pet godina života. S druge strane, znamo da je to otprilike bio prosječni čovjekov životni vijek kroz 99,9% tijeka njegove povijesti (pod ovim se podrazumijeva 200.000 godina postojanja modernog čovjeka – Homosapins sapiensa … ukoliko bi se uračunale i prethodne faze razvoja čovjeka, procent bi bio još viši). Ovo svakako nije znanstvena tvrdnja, nego tek paušalna polu-znanstvena hipoteza, pri čemu se meni čini da je evolucija uspjela osmisliti prvih dvadeset i pet godina ljudskog života na takav način, da bez obzira koliko mučne i izazovne bile, ipak po sebi budu zabavne i uzbudljive. A za evoluciju to nisu tek prvih dvadeset i pet godina života, nego zapravo jedan cijeli prosječni ljudski život. U međuvremenu su kultura i civilizacija pretekle evoluciju i donijele znatno duži životni vijek, a evoluciji se izgleda nigdje ne žuri, kao što joj se nikada nije ni žurilo. Tako da očekivanje sada spada na kulturu i civilizaciju: one moraju osmisliti ljudski život u njegovom cjelokupnom totalitetu, jer u protivnom neće biti smisla beskonačno ga produživati!

Potraga za smislom

Mladi ljudi se rijetko pitaju o smislu života. Doduše, danas se počesto dogodi da se i mladi o tome počinju rano pitati. Ali to se dešava moguće zbog toga što oni sve ranije ulaze u svijet odraslih, tako da danas na svijetu nažalost ne fali onih mladih deprimiranih staraca …

Ipak povijest ljudske misli, kao i povijest duhovnosti ukazuju na to da ova pitanja po sebi obično preokupiraju zrelog čovjeka. Npr. različite duhovne tradicije ukazuju na određene sličnosti u životu utemeljitelja velikih religija: Prvo su živjeli uobičajen život, zatim dolazi do povlačenja u osamu, tamo negdje u tridesetim, ili najkasnije, četrdesetim godinama života. U osami dolazi do prosvjetljenja ili primitka objave. Zatim počinju javno naučavati ono što su spoznali u osami. Bez obzira na različite pojedinosti, takav nacrt se da uočiti i kod Mojsija, i kod Isusa, tako i Bude te Muhameda. Pitanje smisla se nesumnjivo javlja onda kada on po prirodi stvari počne izmicati. Od njegovog pronalaska ili ne pronalaska ovisi i budući tijek čovjekova života.

Zanimljivo je da je krajem 19. i početkom 20. stoljeća došlo do cijele poplave velikih filozofskih i psiholoških strujanja i učenja koja su se u sebi izravno bavila pitanjem osmišljavanja života. Možda i najeklatantniji primjer predstavlja analitička psihologija C. G. Junga. On je za svoju psihologiju (i psihijatriju) nedvojbeno govorio da ona nije za svakoga, nego za specifičnu klijentelu. Bila je namijenjena srednjovječnim ljudima koji su se prethodno u životu već ostvarili profesionalno i seksualno, a sad se uznemireno i nervozno pitaju: „Što i kako dalje“? Jedan od najpoznatijih Jungovih pacijenata je bio briljantni njemački pisac H. Hesse. Sva svoja djela na kraju je opisao kao autobiografiju vlastite duše, koja se cijeli život napinjala da pobijedi nutarnje suprotnosti te da pronađe tako žuđeno zadovoljstvo i mir. Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger, Sartre, Frankl, kao i brojni drugi … svi su se oni na svoj način pokušali – manje ili više uspješno – suočiti s pitanjem osmišljavanja života. Zanimljivo je da se s kraja 19. te s početka 20. stoljeća praktično nitko više nije pokušavao baviti s nekom filozofijom radi filozofije, odnosno, sa onom totalnom filozofijom, kakvu su prije stvarali Platon, Aristotel, te puno kasnije Descartes, Kant, Hegel i sl. Tomu naprotiv, u vremenu moderne, te još više u egzistencijalizmu, filozofsko razmišljanje počinje poprimati jedan izraziti egzistencijalno-osobni vidik. Bitak se više ne promišlja kao takav. Mislioce ne zanima više neko neutralno ili apsolutno postojanje. Sada se sve promatra od čovjeka i njegovog često sumornog iskustva života. Doduše, Heidegger je pretendirao na titulu najvećeg ontologa svih vremena, ali ipak na koncu vjerojatno nitko nije bio toliko pedantan i dosljedan egzistencijalist poput njega. A kako ranije primijetismo, sve se to događalo u vremenu kada životni vijek postaje sve duži, te dok kvaliteta života neprestano raste …

Samoostvarenje ili zajedničko ostvarivanje?

Danas se čovjek susreće s bogatom ponudom raznih učenja, pokreta i štiva o pronalaženju smisla i zadovoljstva u životu. Unutar ponude možemo uočiti postojanje dvije elementarne grupe. Jedni više govore o samoostvarenju, dok drugi radije govore o zajedničkom ostvarenju unutar odnosa s Bogom i drugim ljudima. Ono prvo računa prvenstveno s radikalnom individualizacijom koja se opet često ostvaruje pod sloganom „dokidanja svih naših toksičnih odnosa“, što će reći: tko god te smeta, usporava, žalosti, distanciraj se od njega. Ovakva učenja dolaze često iz „New age“ radionice, ali također iz područja nekih psiholoških škola i pravaca. S druge strane, oni drugi su obično na ovaj ili onaj način povezani s tradicionalnim vjerskim učenjima. Prvi pristup je svakako jednostavniji, ali i površniji. Individualizam funkcionira odlično sve dok su sveukupne društvene okolnosti povoljne. Međutim, kada dođe do katastrofe ili prevrata u društvu, tada svoj individualizam možete jedino još svezati „mačku o rep“! Kako rekosmo, drugi pristup je puno kompleksniji i teži. Nije se jednostavno ostvarivati u zajedništvu s drugima, osobito onda kada to zajedništvo uključuje neke neugodne defetiste, nihiliste, „avijatičare“ i sl. Međutim, ovaj pristup je solidniji i dugotrajniji, te je puno otporniji na izvanjske potrese.

Bilo kako bilo, konstitucija II. Vatikanskog sabora o Crkvi u modernom svijetu kaže između ostalog slijedeće: „Budućnost će pripasti onima koji budu kadri uliti ljudima nadu i volju za život“. Crkva ovdje – zanimljivo – ne tvrdi da će ona sigurno biti ta, ali svakako, kako proizlazi iz šireg konteksta, ona nesumnjivo pokušava da bude ta pozitivna snaga i sila u ljudskom životu i svijetu.

U Sarajevu, 25. 4. 2015.

dr. Mario Bernadić

Distanca koja život znači

Ono ljudsko i svakodnevno „što više, to bolje“ i ne uklapa se baš najbolje u suptilnu recepturu života. Za život bi prije mogli reći da je zakleti umjerenjak!

Filmski kritičari znaju reći da na filmskom platnu ništa ne izgleda tako lijepo poput saharske ili arapske pustinje. Tako, moglo bi se reći da je pustinja vrlo fotogenična, međutim, praktično gledajući, ona nije puno više od toga što je fotogenična. Pored čistog, ali vrlo suhog zraka i beskonačnih pješčanih dina tu skora da nema ničega drugog. Bez odgovarajuće logistike i umijeća preživljavanja u ekstremnim uvjetima, čovjek tamo ne bi imao previše šanse na duže vrijeme. Pustinja je također – kažu – i mistična. Sveti spisi je predstavljaju kao mjesto čovjekovog susreta s Bogom, ali također i kao mjesto demonskog napastovanja. Međutim, i ova datost se uklapa u opće određenje pustinje kao ekstremnog i za čovjeka smrtonosnog mjesta, jer tamo gdje život ubrzano kopni, počinju se otvarati stvarnosti „s onu stranu“ života.

Pustinja ne izgleda samo lijepo na filmskom platnu. Još je ljepša u živo! Osobito, ukoliko vas iz nekog luksuznog hotela u Dubaiu tamo odvezu premium terencem. Malo uzjašete kamilu, provaljate se po pijesku, popijete šalicu beduinskog čaja i bježi natrag u hotel! Jednostavno, lijepa je, ali nije za svakoga!

Ima još puno toga što izgleda prelijepo na filmskom platnu, moguće i u živo, ali svejedno nije pogodno za duže čovjekovo zadržavanja i preživljavanje: vrhunci planina, morske dubine, polarni pejzaži, svemirska prostranstva … čak i prirodne katastrofe mogu lijepo izgledati na filmskom platnu, ali samo i isključivo na filmskom platnu ili tv-prijemniku! Slično je i s ratnim filmovima. Doduše, ženski rod je poprilično imun na njih, ali malo što može mladom muškarcu tako zagolicati maštu te probuditi agresivnu čežnju poput ratnih filmova. Rat u živo je naravno sasvim druga priča. Iskusih ga i sam iz prve ruke. Zanimljivo, nisu me toliko bili izludili meci i granate … sad mi se čini da sam puno više patio od onih popratnih sadržaja fronta: blato, vlaga, krpelji, žohari, štakori, kronična prljavština, jednolična ishrana, dugi iscrpljujući marševi s tridesetak kilograma opreme na leđima, zimsko smrzavanje i promrzavanje … U takvoj situaciji nekadašnji snovi o junaštvu postaju sasvim trivijalni. Tome naprotiv, svaki dan postaješ svjesniji da si izložen radikalnom i ubrzanom procesu dehumanizacije. Neki bi opet rekli da se ovdje radi baš o humanizaciji, ali naravno, o nekoj ekstremnoj i teško shvatljivoj humanizaciji, kojoj je valjda jedina svrha da te nauči kako možeš izdržati više i gore nego što si ikad mislio da možeš.

Dakle, mnoge stvari i stvarnosti imaju privlačnu snagu kojom neodoljivo privlače čovjeka k sebi. Međutim, čovjeku bi u ovakvim slučajevima bilo pametnije zadržati distancu, da ne bi završio poput mušice opčinjene farovima jurećeg automobila.

Astronomska distanca

Proučavajući putanje nebeskih tijela, njihove međusobne udaljenosti i gravitaciona međudjelovanja, Isaac Newton će unutar svega toga uočiti postojanje jednog izvanrednog, ali također i potpuno nužnoga sklada. Naime, učenjaku je bilo postalo jasno da bi samo malo drugačije postavke kretanja i udaljenosti nebeskih tijela – recimo – unutar našeg sunčevog sustava, dovele do kolapsa istog. Na primjer, ukoliko bi brzina kretanja zemlje oko sunca bila samo malo niža nego što jeste, gravitaciono djelovanje sunca bi postupno nadjačalo zemljinu centrifugalnu silu, a sve bi to rezultiralo približavanjem zemlje suncu i njihovom konačnom kataklizmičkom kolizijom. S druge strane, ukoliko bi se brzina zemlje povećala, centrifugalna sila bi nadjačala sunčev gravitacioni utjecaj te bi zemlja počela odmicati dalje od sunca … sve dok ne bi završila u ledenom, mračnom i beživotnom međuzvjezdanom prostoru. Međutim, navedeni zloslutni scenariji ipak se ne događaju, upravo, jer postoji jedna izvanredna usklađenost koja sve stvari drži na optimalnom mjestu i na optimalan način. Newton je bio mišljenja da iza ovako precizne kozmičke usklađenosti mora postojati neka uzvišena inteligencija, tj. Božja opstojnost, i nije vidio šanse da se ovakvo nešto može slučajno, odnosno, samo od sebe dogoditi, tj. posložiti.

S vremenom je dolazilo do novih spoznaja, ali i pitanja … Tako je na red došlo i pitanje uvjetovanosti života na Zemlji s obzirom na specifične astronomske relacije unutar Sunčevog sustava. Naravno, učenjaci su se bavili ovim pitanjem i prije Newtona, ali na temelju jedne arhaične astrološke perspektive. Radilo se o uvjerenju – i sada popularnom – da pozicije nebeskih tijela izravno utječu na čovjeka, njegove osobine i njegovu sudbinu. No, s vremenom se počelo razmišljati na osnovu jednog novog pristupa, tj. paradigme. Tako je u narednim epohama poznati svemir za čovjeka postajao sve veći i veći, dok su teleskopi omogućili jasan pogled u nezamislivo daleke svjetove. Kroz sve to došlo se do jednog važnog zaključka: naime, vidljivi svemir očito nije bio mjesto pogodno za život. I to, ne samo za neki napredni oblik života, nego ni za bilo kakav život. Jednostavno, uočeno je previše praznog prostora, kao i preveliki broj nebeskih tijela, koja obzirom na svoje osobine nisu mogla podržati nastanak i daljnje održanje života. Onda su se znanstvenici počeli s pravom pitati zbog kojih razloga planeta Zemlja podržava život? Da li je to sve samo slučajnost ili ipak postoje i neki logični te za čovjeka vidljivi razlozi Zemljine izvanredne posebnosti?

Već početkom dvadesetog stoljeća, a s obzirom na nova zemljopisna otkrića, postaje jasno da život na planeti Zemlji nije ravnomjerno koncentriran i raspoređen. Tako, u amazonskoj prašumi postoji znatno veća koncentracija i raznovrsnost života nego – recimo – u prosječnoj europskoj šumi. Ova potonja je, međutim, puno životnija od spomenute saharske pustinje. S druge strane, ili bolje rečeno s donje strane planete Zemlje, unutrašnjost antarktičkog kontinenta je skoro pa sterilna u odnosu na život. Već ovaj kratki uvid u šaroliku rasprostranjenost života na našem planetu pokazuje ovisnost života u odnosu na konkretne materijalne uvjete. Koji su to? Prije se govorilo: voda, sunčeva svjetlost i toplota, a danas se kaže samo: tekućina i toplota! Zašto? Naime, u međuvremenu su otkriveni tako zvani ekstremofili. Radi se uglavnom o primitivnijim oblicima života koji mogu egzistirati u ekstremnim uvjetima: Npr. na dnu oceana, a u blizini tzv. vulkanskih dimnjaka postoje cijeli minijaturni ekosustavi koji opstaju bez ikakvog dodira sa sunčevom svjetlošću, dok je temperatura vode u kojoj prebivaju i do „užarenih“ 400 stupnjeva Celzijusevih. Tako se nedavno mogao pročitati zanimljiv znanstveno-popularni članak pod nazivom: „Kako skuhati škampu koja živi na 400 stupnjeva?“ Pored ovoga, neke druge sorte ekstremofila su otkrivene i u dubinama mračnih špilja, ili duboko unutar guste zemljine kore, a neke opet pronalazimo u izrazito kiselim i vrelim barama na području aktivnih vulkana. Otkriće ekstremofila sugerira da bi života ipak moglo biti i na nekim mjestima koja su se do nedavno smatrala beživotnima (npr. ispod površinskog leda Saturnovih i Jupiterovih prirodnih satelita). Međutim, ovdje se radi o izuzecima koji u konačnici – vrlo moguće – samo potvrđuju pravila. Napredni materijalni oblici života bi izglednije zahtijevali uvjete slične onima na površini Zemlje. A zašto ovi postoje baš na Zemlji, postaje jasnije iz nekih novijih astronomskih saznanja. Već je rečeno da tekuća voda predstavlja svojevrsni ključ u zagonetci života … a voda u tekućem stanju postoji samo na planetima približne veličine kao što je Zemlja. Manja nebeska tijela poput planetoida ili asteroida uobičajeno su suha, dok velike planete poput Jupitera, Saturna i Urana uopće nemaju čvrstog tla koje bi moglo držati tekuću vodu. Naime, za njih kažemo da su plinoviti divovi.

Odgovarajuća veličina također se pokazuje odlučujućim faktorom i kod zvijezda koje eventualno podržavaju život u svojoj blizini. Sunca puno veća od našega nisu pogodna za podržavanje života i to iz dva razloga: kao prvo, previše griju i zrače, a kao drugo, prekratko traju da bi mogla podržavati duži evolutivni životni proces. Opet, sunca puno manja od našega, kao što su npr. crveni patuljci, doduše, jako dugo traju, ali griju i svijetle mnogo slabije od našega sunca. Dodatni problem predstavljaju njihove izrazito snažne i teško predvidljive solarne erupcije. Pri tome dolazi do silovitih izbijanja γ-zračenja, a one bi bile najvjerojatnije pogubne i za najtvrdokornije DNK strukture života.

Konačno, kad se uzme u obzir sve što je ovdje rečeno, odgovor na pitanje „zašto baš Zemlja podržava život“ glasio bi sasvim jednostavno: „Zemlja je planet otprilike optimalne veličine, koji se na optimalnoj udaljenosti kreće oko sunca optimalne veličine“! Dakle, vidimo da i ovdje distanca život znači, ali također, tu se uključuje i jedna adekvatna mjera stvari. Ono ljudsko i svakodnevno „što više, to bolje“ i ne uklapa se baš najbolje u suptilnu recepturu života. Za život bi prije mogli reći da je zakleti umjerenjak!

Ljubavna distanca

Seksualna revolucija šezdesetih godina prošloga stoljeća poprilično je uzdrmala tradicionalne vrijednosti, proizišle iz pologa kršćanske vjere i morala. Međutim, pojava AIDS-a, kao i HPV-a ponovno su tjerale ljude na razmišljanje te na preispitivanje stavova. Premda je kondom pružao određenu razinu zaštite, vjernost jednom seksualnom partneru ipak se činila kao najsigurnija opcija. Tako, opet se ono „što više, to bolje“ pokazivalo opasnim …

No, preispitivanje stvari može ići i puno dublje. Prvo ćemo krenuti od jednog subjektivnog, ali vrlo čestog ljudskog dojma. Naime, mnogi će reći kako su s vremenom shvatili da im je u nekoj vezi bilo najljepše dok je sve to skupa bilo u „nevinoj“ fazi. Ovo naravno ne znači da im je automatski postalo grozno u onom trenutku kad su se upustili u seksualne odnose, ali znači da nevino ljubovanje ipak ima neke svoje posebne draži koje ni najstrastveniji seks ne može olako nadomjestiti. Međutim, ovdje se ne radi samo o subjektivnom ljudskom dojmu. Ovdje ima i nečeg dubljeg, a što bi se moglo potkrijepiti s konkretnim materijalnim činjenicama. Naime, medicinska istraživanja dvadesetog stoljeća su pokazala i dokazala da hormoni poput serotonina, β-endorfina i oksitocina imaju veliki utjecaj ne samo na ljudsko zdravlje, nego i na čovjekov osjećaj sreće i raspoloženja. Pri tome, osobiti naglasak ćemo staviti na „prirodni analgetik“ β-endorfin te na „hormon ljubavi“ oksitocin. Od prvog se osjećamo ugodno, a drugi nam pomaže – između ostalog – da ostvarujemo trajne veze, i to ne samo ljubavne, nego i one društveno-prijateljske. Zanimljivo je da oba navedena hormona preferiraju „nevine kontakte“, odnosno, točnije, nevini kontakti poput poljupca, zagrljaja, milovanja i držanja za ruku potiču našu hipofizu da obilnije izlučuje ove hormone. Pri tome, β-endorfin osobito „voli“ dodire po glavi, ali, iznenađujuće, prija mu i bijeli šum, kakav produciraju električni uređaji poput sušila za kosu ili klima uređaja. Zato uopće nije čudno da feniranje kose za većinu ljudi predstavlja vrlo ugodno iskustvo. Ovdje ciljamo na onaj osjećaj slatke pospanosti … do njega dolazi u trenucima kad je naš mozak preplavljen spomenutim endorfinima. Također, zanimljivo je to da je navedeni efekt puno snažniji kad nas netko drugi fenira, a ne mi sami sebe. S druge strane, oksitocin preferira više one obične „suhe“ poljupce, kao i nježno držanje za ruku.

Naravno, tko god je iskusio silovitu snagu seksualne privlačnosti, sve navedeno bi mu se moglo učiniti nekakvim paušalnim banaliziranjem problema. U konačnici, svatko se mora izboriti sam sa sobom te samostalno donositi temeljne životne odluke. No, ipak nije na odmet malo bolje upoznati sebe, kao i zajedničku ljudsku narav koju svi dijelimo. Nizozemski katekizam opisuje seksualnost kao Božji dar, s kojim se radi njezine velike snage treba oprezno postupati. Otprilike, ovdje se o seksualnosti kaže ono što bi narodna mudrost rekla za vodu: „Dobar sluga, ali zao gospodar“! Mnoge karijere su zbog navedene „snage“ ostale neostvarene. Mnoga zdravlja su bila narušena i brojne obitelji rastavljene. U svakom slučaju, istinska sloboda ne podrazumijeva samo slobodu od izvanjskih faktora, nego i od različitih nutarnjih prisila, a današnja tehnicistička civilizacija baš kao da to zaboravlja …

Teološka distanca – definirati obvezatno

Osebujna bosanska misao zna izreći ono „da se ni Bogu ne valja previše moliti“! Istina je da zvuči kontraverzno, no, ova nas misao vodi direktno u ontološku pozadinu svih problema predstavljenih u ovome tekstu. Naime, iskustvo života kao da stalno pokazuje krhkost one specifične granice što razdjeljuje put života od stranputice smrti. Vjernici ponekad olako ustvrde da su baš oni, takvi kakvi jesu, na putu života … valjda samim tim, jer su vjernici, a ne nevjernici. Međutim, stvari izgledno nisu tako jednostavne.

Krenut ćemo od Biblijskih tekstova: Naime, u Bibliji pronalazimo jednu čudesnu isprepletenost pojmova Bog, ljubav, smrt i život. „… Jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora teška kao grob …“- veli Pjesma nad pjesmama (8,6). S druge strane, kaže se da je Bog ljubav (1 Iv 4,16), a On sam za sebe nadodaje i to kako je On Bog ljubomoran (Izl 20,5; usp. Izl 32,12; Ez 36,22, Iz 48,11). U konačnici, nijedan čovjek ne može vidjeti Boga „licem u lice“ te ostati na životu (Izl 33,20-23; usp. Iz 6,5). Sa ovim svakako ne bi smo mogli ishitreno zaključiti da Biblija percipira Boga kao eventualnog Boga smrti. Upravo naprotiv, ona stalno ističe to kako je on Bog živi, ali i Bog živih (Jš 3,10; Ps 42,3; Dn 6,21; 1 Kr 18,10.15; Suci 8,19; 1 Sam 19,6 …). Ipak bi se s velikom sigurnošću moglo reći da komplikacija postoji, jer čovjeku nije lako povezati ove suprotstavljene aspekte vjere. S tim u vezi, vjernik promatra život kao najveći Božji dar, dok ga nevjernik promatra kao veliku šansu. Međutim, i jedan i drugi pokatkad, pritisnuti teškim bremenom života pomisle da je taj život ipak kazna. Bez obzira na to dal’ se radilo o Sartreovom sumornom egzistencijalizmu ili o bolnoj tužaljki proroka Jeremije (usp. Jr 20,14-18), čovjeku se ponekad smrt čini puno boljom opcijom od života.

Isti bi se problem mogao postaviti i na jedan drugi, manje dramatičan način. Ne samo kršćanski, nego i svaki drugi koncept teističkog vjerovanja ne podrazumijeva Boga samo kao čovjekovog stvoritelja i održavatelja, nego i kao njegovu konačnu sudbinu. Znak je zrele vjere ukoliko je vjernik uspio svladati strah od smrti te ukoliko se raduje „konačnom susretu“ sa svojim Tvorcem. Međutim, to ne znači da bi čovjek-vjernik smio navedeni „susret“ na svoju ruku provocirati i požurivati. Bilo ubojstvo, ili samoubojstvo, vjera i na jedno i na drugo gleda kao na smrtni grijeh (s tim da se u novijoj teologiji i jedno i drugo više promatra kao svojevrsna bolest)! Čini mi se kako se baš u ovoj točki susrećemo s temeljnim paradoksom života, a koji se ne podržava samo od strane vjerskih sustava, nego i od strane onih ateističko-sekularnih: Čovjek je već rođenjem osuđen na smrt i svaki novi dan svoga života bliži joj je za novi korak ili dva. Ali ipak, nije mu dopušteno da ishitreno i „na juriš“ umre. Usprkos svim poteškoćama i manjkavostima, život se predstavlja kao ultimativni dar koji se mora do kraja i po mogućnosti plodno proživjeti. Zato će i čovjekova vjera biti tek onda zrela ukoliko se ne ukloni samo navedeni strah od smrti, nego i onaj strah od života. Vjera nas ne bi smjela dovoditi do toga da po cijele dane blaženo iščekujemo Sudnji dan. Tome naprotiv, ona nas treba poticati na život: aktivan, čestit i pravedan!

No, upitno je na koji to način pritisci kulture mogu kvalitetno utjecati na onog čovjeka koji se zaista umorio od života? Strah od vječne kazne može biti važan motiv daljnjeg preživljavanja, ali ne i kvalitetan motiv. Strah po sebi i jeste sredstvo prisile, ali ne i uzrok istinske životne radosti. Zato je itekako važno da čovjek pronađe svoju nutarnju životnu motivaciju iliti ono što se počesto naziva smisao života. Ova potraga je pretežito osobne prirode, međutim, neke izvanjske natuknice itekako mogu biti od pomoći. Njemački teolog Ottmar Fuchs primijeti kako je „očaj privilegija onih ljudi kojima u životu inače dobro ide. Tko se nađe u istinskoj egzistencijalnoj krizi, taj nema vremena za očajavanje, jer mu svaki atom snage treba za preživljavanje“. A zašto bi se netko baš tada počeo borio za goli život ako je u nekom prethodnom trenutku zrelo promislio te zaključio da život definitivno nema smisla!? Pa upravo u tome i leži paradoks čovjekovog života. Čovjek tek počinje strastveno željeti živjeti u trenucima dok mu taj isti život počinje izmicati ispod nogu! O tome je lijepo pisao – još jedan – njemački teolog Medard Kehl. Šokirao se dok je uživo gledao posljedice ratnih pustošenja u nekim područjima ionako uboge Afrike. No, zatim je još više ostao iznenađen pozitivnim životnim stavom preživjelog stanovništva. Uvijek im je vrlo malo trebalo da započnu plesat’, pjevat’ te zbijati svakojake šale. Kehl se onda logično počeo pitati o tome zašto se europljani više ne znaju veseliti i radovati životu! Možda je konačno ona „sitost životom“ zaista i doslovno „sitost“, misleći pri tome na jednu nezdravu pretrpanost i zagušenost. Moguće da i ovdje život ponovno pokazuje da on ima neku svoju posebnu mjeru te da neumoljivo diktira distancu prema suprotstavljenim totalitetima obilja i ništavila.

U Sarajevu, 30. 9. 2013.

M. B.

Dvodimenzionalni uzori trodimenzionalnog ljudskoga bića

Ljudski um doseže najbolje rezultate posredstvom jednostavnih formi izražavanja i učenja. Ove ga čine slobodnijim i kreativnijim … a sama jednostavnost se pokazuje normom ljudske slobode, dok opterećenost i kompliciranost uvijek nose sa sobom nekakav predokus ropstva.

Negdje na početku svoje „Kratke povijesti vremena“ Stephen Hawking pravi mali osvrt na one stare kozmološke predodžbe, po kojima je „ravna ploča“ Zemlja stajala na divovskim kornjačama, s tim da pri tome uopće nije bilo jasno na čemu stoje kornjače. Hawking kaže da ovakva i slična promišljanja danas bude veliki podsmjeh, no po njemu bi čovjek ipak trebao biti oprezan kad je cinizam u pitanju. Naime, veliki učenjak tvrdi da se današnja astrofizika zapravo nije daleko odmakla od navedenog primitivnog i maštovitog modela. Zar nije!? Pa u međuvremenu su se dogodili Kopernik, Galileo, Newton, Einstein, Lemaitre, Hubble, pa i sam Hawking te mnogi drugi!? Problem je u ovomu: istina je da se u međuvremenu puno toga otkrilo i dokučilo, međutim, ukupna količina preostalih kozmoloških nepoznanica po Hawkingu još uvijek daleko nadmašuje trenutno raspoloživo znanje, a po njemu je sasvim moguće da će to tako i dalje ostati. S jedne strane, ljudska misao je u ovom kontekstu već dotakla svoje granice. S druge strane, upitno je kako složena stečena znanja prenijeti običnim ljudima, s ciljem da istine umnih astrofizičara postanu i opće usvojene ljudske istine?

Sve je relativno…

No, sad se ipak vraćamo „ravnoj ploči“ Zemlji. Ako bi sad u ovu ismijanu predodžbu upleli malo Einsteina i njegovu opću teoriju relativnosti, stvari bi tek onda postale komplicirane. Zapravo, one (stvari) su već komplicirane, jer prema općoj teoriji relativnosti površina Zemlje i jeste dvodimenzionalna ravna ploha, ali koja se prostire u zakrivljenom četverodimenzionalnom prostor-vremenu, pa se stoga promatraču iz trodimenzionalnog prostora, tj. nama, objektivno čini da je ona kugla, premda nije, ali ipak i jeste… Napomena: Einstein stvarno nije poludio, nego je dokučio to da je u svemiru samo brzina svjetlosti konstantna, a da je sve ostalo posve relativno, uključujući vrijeme i prostor. Slično važi i za putanje planeta: nama se objektivno čini da su one kružnog, tj. eliptičnog oblika, ali po Einsteinu one su pravocrtne, s tim da su razvučene – opet – u zakrivljenom prostor-vremenu. Ima toga još: tako astrofizičari tvrde da je opseg kruga oko svemirskih struna^[1] manji od 360 stupnjeva, a ugledni židovski fizičar Gerald L. Schroeder matematički dokazuje da je svemir stvarno star onih biblijskih sedam dana! Oko ovoga zadnjeg ne bi se trebali uzbuđivati ni vjernici, a ni nevjernici, jer ovdje se radi o posvemašnjoj (općoj) relativnosti: po Einsteinu, pod određenim okolnostima, možeš slobodno reći da je Zemlja ravna ploča stara sedam dana, a isto tako možeš reći da je ona kugla stara pet milijardi godina, koja se nalazi u svemiru starom petnaest milijardi godina … jedino sa brzinom svjetlosti nema igranja!

Predstavit ću jedan primjer kojeg sam pronašao u „Vodič-u kroz svemir“ od američke popular-znanstvenice Nancy Hathway, a koji na vrlo jednostavan način pokazuje osnovne Einsteinove teze o zakrivljenosti prostora, kao i o gravitaciji koja proizlazi iz nje. Zamislimo jedan krevet i na njemu madrac. Na madrac zatim spustimo neku težu metalnu kuglu ili kamen od recimo pet do deset kilograma. Površina madraca će se neminovno zakriviti u području oko kugle, tj. kamena. Zatim spustimo neku malu lopticu na površinu madraca, a u blizini onog prije postavljenog tijela. Kuglica će se skotrljati do njega, ali ne zato što je privučena nekom nevidljivom silom, nego zato što se našla u području zakrivljenog prostora. Sad mala parafraza: što se površina madraca bude tretirala većom masom, to će i zakrivljenost biti i dublja i šira. Ako bi u konačnici tretirali madrac – recimo – nekom industrijskom sto-tonskom presom, madrac bi moguće bio probijen, a krevet bi se ispod njega sigurno raspao, što odgovara potpunom kolapsu prostora unutar kozmičkih crnih rupa, gdje inače počinju važiti za nas neka sasvim nepoznata fizikalna pravila.

Pravo, pa desno…

Ovom malim i površnim astrofizičkim izletom sam nastojao pokazati da u našem univerzumu nije pravo sve što se objektivno čini pravim, niti da je krivo sve što je pred našim čulima realno iskrivljeno. Sada nailazimo na – za mene – centralno pitanje ovoga teksta: da li i na koji način se ova univerzalna zakrivljenost odražava na nutarnju dinamiku našega života; na naša čuvstva i želje, na naše ideologije i filozofije, na naše međuljudske odnose, napose na naše poimanje dobroga i lošega? Čini mi se da naznačena veza itekako postoji, s tim da neće biti lako dokazati zašto je to baš tako. Ali, krenimo redom.

Često čujemo ono: „Pravo si to rekao“, ili ono: „Krivo si to rekao“! No, mi se sada pitamo kakve veze ima geometrija pravocrtnih oblika s moralnom kakvoćom neke izjave? Opet ponavljam, izgledno je da neka veza postoji, jer ova podudarnost kozmičke geometrije i jezičke ontologije ne krasi samo naš jezik, nego i mnoge druge jezike. Npr. u njemačkom se „pravac“ kaže „Richtung“, a nešto što je moralno ispravno ili ono što odgovara istini je „richtig“. Dakle, jasno se da uočiti zajednički korijen ovih njemačkih riječi. Slično je i u engleskom. Ono „right“ odnosi se i na geometrijsku, ali i na moralno-ontološku kakvoću stvari. Na ovo se dodatno nadovezuje i ono političko pojmovlje: da, pravo, ali u kojem smjeru? Pravo po sredini, pravo lijevo, ili pravo pa desno!? Kad smo kod engleskog ne možemo a da ne spomenemo onu njegovu jezičku posebnost. Naime, „right“ je i pravo, ali i desno. S druge strane, a po površini iskustva ljudske povijesti primjećujemo da su na engleskom govornom području dominantne upravo „desne“ političke ideologije! Dakle, barem na neki način englesko političko biće je istovjetno njihovoj jezičnoj datosti koja sugerira da je desno pravo i pravo da je desno!

Ovdje se možda stvarno radi o nekoj naprednoj ontologiji, no možda se radi i o nekim sasvim prizemnim stvarima. Pri tome prvenstveno mislim na prapovijesno svakodnevno životno iskustvo čovjeka. Naime, čovjek je davno uočio da mu je puno lakše organizirati život na nekoj ravnoj plohi, nego na nekakvim neravnim gudurama. Po ravnom je lakše hodit, lakše je obrađivati zemlju, lakše je graditi kuću. Slično je i sa samim geometrijskim oblikom kuće. Mnoge primitivne zajednice su gradile na početku okrugle, tj. stožaste i kupolaste nastambe. Teoretičari zavjere tvrde da je upravo to pravi oblik za graditi kuću radi navodnog pozitivnog energetskog učinka na zdravlje i život čovjeka. No, ljudi su u jednom razdoblju povijesti prešli na pravokutne građevine, slične današnjim. To se izgledno nije dogodilo zbog neke posvemašnje zavjere, nego zbog potpuno praktičnih razloga. Naime, kružne građevine se nisu mogle prostorno stapati te su se zbog toga činile neekonomičnima i nepraktičnima. Prednost pravokutnih domova je bila očita: mogao se iskoristiti zid jedne kuće da se na nju odmah osloni druga kuća. A iznad ravnog plafona se mogao praviti još jedan kat. Ovo je omogućilo da se na maloj površini napravi dosta toga, a to je bilo iznimno važno ranim zajednicama zbog ukupne dužine utvrđenih zidina uokolo njihovog naselja. Veće naselje je jasno zahtijevalo veće zidine, a to je značilo i puno više mukotrpnog rada, koji je po katkad trajao i decenijama.

Na sličnu problematiku nailazimo i kod gradnje cesta. Čovjek je valjda još davno shvatio da se najkraći put između dvije udaljene točke pronalazi povlačenjem ravne crte između istih. Pravac na cesti je imao i neke druge prednosti, i to od životne važnosti. Ukoliko si imao pravac od nekoliko stotina metara ispred sebe mogao si puno lakše uočiti eventualni problem u vidu bande razbojnika koja te strpljivo čeka u zasjedi ili neku od krupnijih divljih zvijeri, kojoj je upravo vrijeme ručku. S druge strane, kad si na krivini, nikad ne znaš što te čeka odmah iza… Naravno, cesta je još bolja ukoliko je dobro utabana i površinski ravna, jer valjda nitko ne voli dugo pješačiti po blatu „do koljena“, niti voziti po rupama.

Zato, sasvim je moguće da su s vremenom ovi i slični praktični razlozi doprinijeli težini pojmova ravnog, pravog i ispravnog. A naznačeno ispreplitanje geometrije, ontologije i morala pronalazimo i u jednom važnom judeo-kršćanskom proročkom tekstu: „Glas viče: Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada Slava Jahvina i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila“ (Iz 40,3-5). Ovo proročanstvo izriče prorok Izaija, zapravo Deutero-Izaija prije više od 2500 godina. Nekih šest stoljeća kasnije, kršćanski pisci evanđelja će zaključiti da se proročanstvo zasigurno odnosi na Ivana Krstitelja, kojeg su rani kršćani doživjeli kao Kristovog preteču (usp. Lk 3,4-6). Ne ulazeći dublje u teološko značenje ovoga teksta jednostavno konstatiram da su ljudi već prije više od 2500 godina poistovjećivali ono pravo sa onim dobrim, pozitivnim i ispravnim…

Ideje se najbolje izražavaju na papiru

Ipak, ovdje ostaje jedno važno pitanje. Naime, zašto čovjekovu i njegovu životu prijaju baš ti pravocrtni i pravokutni oblici ako znamo da oni baš i nisu česti u prirodi? Da li to znači da je čovjekov razvoj već odavno otišao u nekom neprirodnom smjeru? Danas je ova rasprava vrlo prisutna i to osobito na „opeglanom“ i potpuno kultiviranom Zapadu. Postmoderni čovjek ponovno počinje otkrivati ljepotu netaknute prirode, kao i izazov nesputanog primitivizma (više o tome u tekstu „Sud nad gradom nekoć i danas…“). Međutim, ovdje se svakako radi samo o izletima u nepoznato. Rijetki su oni koji se usude u potpunosti napustiti civilizaciju … puno je više onih koji „hvale more, a drže se kraja“! Mnogo izglednije je to da čovjeku treba neka ravnoteža prirodnog i virtualnog u njegovom životu … da bi trebalo malo oplemeniti naše gradske betonske košnice te da bi trebalo češće protegnuti noge do neke obližnje šume, planine i potoka …

Ipak, ako govorimo o ravnom i pravom tu se ne mora istovremeno govoriti o virtualnom i vještačkom … barem ne u isključivo negativnom smislu ovih riječi. Kao što smo već vidjeli, a ako je vjerovati Einsteinu, navedeni oblici su također prirodni, ali na jednoj drugoj razini stvarnosti, tj. na razini prve i druge dimenzije. I tako dolazimo do vjerojatno najzanimljivijeg pitanja ovdje: što to čovjek posebno ima s dvodimenzionalnim redom postojanja, ukoliko je on po sebi i po svom materijalnom obliku trodimenzionalno biće? Zašto stalno naginje za tim formama nižeg dimenzionalnog ranga te ih pokušava uz velike napore ugrađivati u ovaj trodimenzionalni svijet? A što je osobito zanimljivo, da ne kažem ludo, navedeni transfer se u praksi pokazuje vrlo uspješnim … Bilo bi sada izazovno napraviti osvrt na Platonove ideje te pokušati ustvrditi da su one zapravo dvodimenzionalne! Međutim, ne mislim ovdje ulaziti u ontološke vratolomije, s obzirom da su one kako veliki Kant reče „izvor svih uzaludnih rasprava“. Više volim krenuti od nekih praktičnih opažanja koja imaju stanoviti ontološki potencijal, pa nek svak’ zaključuje kako želi. Do sada smo vidjeli da naš um stalno poseže za dvodimenzionalnim formama, a sada pridodajem da se on izgledno najlakše izražava u dvodimenzionalnom okruženju. Da ne kompliciramo previše, jednostavno ćemo reći „papir“. Papir doduše ima svoju manju ili veću debljinu, ali nas u svakodnevnoj upotrebi zanima isključivo njegova dvodimenzionalna površina. Tko se god bavi intelektualnim radom zna da se na papiru, naravno uz pomoć olovke, naše konfuzne ideje i zamisli daju najlakše izbistriti i precizirati. Naglasak ovdje svakako ne leži na papiru nego na dvodimenzionalnom jezičkom i simboličnom izražavanju. Prije papira se pisalo po tkanini, koži, glinenim pločicama, a poslije papira imamo kompjutere, tablete i sl., no princip je uvijek isti. Još je više zanimljivo da jednostavna forma slova i crteža po praznoj površini ima puno bolji edukativni i obrazovni potencijal od kompleksnih multimedijalnih sadržaja. Svatko tko se bavi imalo edukacijom zna da znanja nema i ne može biti bez knjige i bilježnice, dok se s druge strane, televizijski prijemnik pokazuje nevjerojatno uspješnim medijatorom zaglupljivanja. Što je problem s televizijom? Izgledno je da njezin složeni skup audio-vizualnih informacija u potpunosti zaokuplja naše umne sposobnosti. Mozak se pri tome fokusira na dešifriranje velikog broja informacija, jer su čula prebukirana, tako da u konačnici ne ostaje prostora i mjesta za našu vlastitu imaginaciju, promišljanje i memoriranje vrijednih informacija (uglavnom, svi zapamte samo bedastoće). S druge strane, jednostavni knjiški sadržaji manje opterećuju mozak te mu na taj način ostavljaju puno više slobodnog prostora za njegovo kreativno djelovanje. Ovo ne znači da se televizijski program ne smije gledati, ali znači – kako to zaključiše japanski znanstvenici još prije barem 30 godina – da se ne bi trebao dnevno pratiti više od 90 minuta, a kako znamo, mnogima je danas to tek zagrijavanje …

Uglavnom, da zaključimo: teško je prodirati u nutarnju vezu našega uma s dvodimenzionalnim prostornim formama. Bilo bi lijepo nagađati, no pri tome bi moguće lako zalutali, bilo u predempiričko, bilo u postempiričko maštanje. Ali, moglo bi se reći poprilično pouzdano da naš um doseže najbolje rezultate posredstvom jednostavnih formi izražavanja i učenja. Ove ga čine slobodnijim i kreativnijim … a sama jednostavnost se pokazuje normom ljudske slobode, dok opterećenost i kompliciranost uvijek nose sa sobom nekakav predokus ropstva.

Krećemo li se ili stalno skrećemo?

I na kraju nešto malo drugačije, ali ipak u kontekstu ovoga teksta i predstavljene problematike …

Nekako, čovjek je biće koje stalno iznova pokazuje tendenciju da se s vremenom pretvori u svoju vlastitu suprotnost. Primjera je bezbroj: revolucionari i borci za slobodu se prečesto s vremenom pretvore u brutalne diktatore, protiv kakvih su se nekoć i sami borili. Demokrate se olako pretvore u ratne huškače i sluge korporacijskog kapitala; liberali u proklamatore prikrivenog totalitarizma, nacionalisti u bezdušne korumpirane lopove, a duhovnjaci u dosadne ukočene birokrate. Pri tome, ovo se ne odnosi samo na one „gore“, nego na sve ljude. Od naznačene transformacije u vlastitu suprotnost nitko nije imun. Tako se veseli mladić s vremenom počesto pretvori u osornog muža, a romantična ljupka djevojka u nepodnošljivo ljubomornu i pakosnu ženu. Najstroži među roditeljima obično imaju iza sebe raspuštenu i nemoralnu mladost, a fakultet, premda je predviđen za pametne, puno ga češće završavaju oni uporni …

Čovjek na početku, kao da jasno vidi svoj cilj i put kojim se do njega stiže. Ali s vremenom, izgleda da taj put nekud skreće, premda se čovjeku čini da još uvijek ide u zacrtanom smjeru. Uvjeren si da ideš pravo, a zapravo se sve iskrivilo, uključujući i tebe samog. Ostaje samo da se dozna to, da li je relativizam prvenstveno čovjekova datost, ili je čovjek pak samo žrtva jednog šireg kozmičkog relativizma? Što god bilo po srijedi, posljedice su često razočaravajuće.

Zato često negdje na pola puta moraš svjesno skrenuti, upravo da bi ostao na zacrtanom putu te postati netko drugi, samo zato da bi mogao u konačnici ostati vjeran sam sebi.

[1] Hipotetičke kozmičke strune predstavljaju jednodimenzionalne pukotine u prostor-vremenu, nastale u ranom stadiju širenja svemira za vrijeme tzv. faznog pomaka materije. Jednostavnije, mogle bi se predočiti kao pukotine koje nastaju u kristalima tijekom njihovog formiranja. Premda su jednodimenzionalne, proračuni pokazuju da im je masa enormno velika te stoga radikalno izobličuju prostor i vrijeme u svojoj blizini.

U Sarajevu, 18. 9. 2013.

M. B.