Oznaka: društvene mreže

O smrti i pokojnima

Kako bismo nazvali enormno bogatog glumca koji nas iz udobnosti i luksuza svoga doma poziva da podržimo nekakvu kampanju koju promovira njegova fondacija? Ili kako nazvati kada se ljudska tragedija poput smrti i umiranja definira online statusima o anđelima, ljubavi, vječnim molitvama i miru? Zar zaista jedna kratka poruka o tome kako su misli nekog slavnog s porodicom ubijenog postavljena na twitter ili neku sličnu mrežu može ublažiti ozbiljnost trenutka i situacije? Je li riječ o licemjerju ili potpunom gubitku empatije? Zar ljudi zaista misle da ih jedan tweet ili hashtag oslobađa svih moralnih obveza?

Ponekad je pomalo i neugodno kada se tisuće i tisuće online korisnika sjati na virtualni sprovod nekog ljudskog bića. Od srceparajućih poruka kako su nečije misli u molitvi s njegovom ili njezinom obitelji, do izjava poput bio si ili bila si nebeski anđeo koji je sjajio i osvjetljavao tamu svijeta u kojem svi živimo. Sve te virtualne osmrtnice koje pišemo, iako ne znamo ni tko je u pitanju, bez imalo poštovanja prema mrtvom i njegovoj obitelji pokazuje da je i u tuđoj smrti najvažnije sudjelovati i biti primijećen. Ostaviti virtualni trag na online spomeniku pokojnom. Smrt više niti je strašna niti je stvarni događaj. Smrt je postala online događaj u kojem je važno sudjelovati. Naravno, pobjednika u smrti nema. Ali mora se sudjelovati. Mrtav će još dugo nakon što bude zakopan i tijelo mu se pretvori u prah biti prisutan. Više se neće moći braniti niti govoriti o sebi. Ali će njegovi online grobari nastaviti posao dugo nakon što njega ne bude.

Poštovanje prema mrtvom i pokojnom ne postoji kao moralna obveza kod online grobara. Već u trenutku njegove smrti počinje bjesomučna trka tko će se prije oprostiti od pokojnog. Jedan tweet je najbolje rješenje. Ekonomično je. Kao i jedan hashtag uz tweet. Kao i jedan like u obliku žutog emotikona koji iz velikih plavih očiju doslovce (ne figurativno) lije dva vodopada žalosnih suza što eto pokojnik više nije s nama. Nema obveze odlaska na sahranu, susreta sa stvarnom obitelji i osjećanje njihovog stvarnog bola, nema straha od vlastite smrti jer je fizički pokojnik moguće i tisućama kilometara daleko. Nema obveze u sebi probuditi osjećaj empatije iako je umro jedan stvarni čovjek, jedno stvarno ljudsko biće.  Jedan tweet iz Italije koji izražava duboku sućut nekom u Brazilu je jeftin i ekonomičan. Makar online grobar iz Italije nema pojma o tome tko je pokojnik iz Brazila. Znaju socijalne mreže, mediji, televizija. I smrt i oni koje ona uzima u stvarnom životu preselili su se u nestvarno. Pokojni su smješteni u bazu podataka online svijeta, a broj umrlih se mjeri brojem tweetova, hashtagova, lajkova (emotikoni s obvezno obješenim usnama prema dolje, nije nužno da budu žuti, uvjet je da budu tužni).

I protest protiv smrti, umiranja, ubijanja i ratova izražava se nestvarno. Online grobar koji protiv rata u Siriji protestira preko gboard virtualne tipkovnice tipkajući bjesne tweetove iz udobnosti i sigurnosti svoga bogatog i ogradama i zidovima zaštićenog penthousea smatra kad odloži najnoviju verziju smartphonea na skupi stol da je protiv rata u Siriji učinio sve što je mogao. Pozvat će nas (ili neke od nas) kao svoje sljedbenike (followere) (jer je on bogati influencer koji i na smrti i na pokojnom zarađuje; nije važno tko je mrtav i tko je pokojni, važno je koliko je objava influencera o smrti pokojnog zaradila „pratitelja“’) da ga „zapratimo“ na instagramu i podijelimo njegov protest.

I tako nekoliko desetaka tisuća „dijeljenja“ (šeranja kako se to kolokvijalno kaže kada se izvorna riječ prevede pomoću google translate, umjesto da se pogleda u ozbiljniji rječnik, a ne naznači se da se prevede s engleskom na neki drugi jezik, nego se prevodi s engleskog opet na engleski) će čudesno zaustaviti rat, a mi ćemo biti novi mirotvorci i nobelovci. O nama će se pisati knjige. Povijest će zapamtiti da je nekoliko desetaka tisuća online grobara jednim tweetom zaustavila rat na poziv jednog enormno bogatog influencera koji vjerojatno na karti svijeta ne zna pronaći ni zemlju u kojoj sam živi. O Siriji ili nekoj drugoj zemlji da ne govorimo.

Ali taj svijet u kojem ne sudjelujemo kao stvarni i živi i ljudi, nego kao online duhovi i avatari je tako zavodljiv za našu savjest i moralni osjećaj. Jer reći ćemo: „Mi smo učinili sve“! Sve što smo mogli. Ne samo za Siriju, nego za Palestinu, Jemen, Nigeriju, i sva ona područja svijeta gdje stvarni ljudi umiru i ginu od stvarnog oružja i umiru od stvarnih bolesti. Tweet nas oslobađa moralne obveze. Po savjesti, učinili smo sve što smo mogli. Kao i hashtag. Ili emotikon. Ili like. Nije ni čudo onda što smo kao pojedinci i kolektivi izgubili moralni osjećaj, otupili savjest i propali na ispitu iz empatije.

Ali dok je virtualnog svijeta i dok imamo pristup internetu, mi se ne bojimo ni za moral ni za savjest, ni za empatiju. Jer u smrti, ubijanju i umiranju nema više ništa što nas obvezuje. Ni moralno. Ni ljudski. Niti u bilo kojem drugom pogledu. Na kraju krajeva, jedino je važno sudjelovati. U tuđoj smrti. Sprovodu. Stradanju. Nasilju. Mučenju. Najvažnije je sudjelovati i biti viđen. I tražiti od drugih da nas „zaprate“ jer smo upravo objavili tweet s hashtagom o tome kako su naše misli u molitvi s obitelji mrtvih i pokojnih, kako smo izgubili anđela u ljudskom obliku za kojega nikada nismo čuli dok nije tragično poginuo, kako smo digli glas protiv rata, nasilja i ubijanja. Mi. Online grobari koji su smrt i pokojnika pretvorili u spektakl i senzacionalizam. Mi. Virtualni posjetitelji online sprovoda stvarno mrtvih i ubijenih. Mi. Online grobari koji ne vjerujemo da izvan našeg virtualnog svijeta ljudi stvarno umiru. Mi. Online grobari koji svoju savjest i moralnu obvezu „čistimo“ tweetom, hashtagom, emotikonom. I naravno, tražimo da nas drugi „zaprate“ i označe. Jer za nas online grobare najvažnije je da nas „zaprate“. Najvažniji je broj sljedbenika (followera), makar se to moralo raditi na račun mrtvog, njegove obitelji i tolikih svakodnevno nepravedno ubijenih i izloženih nasilju i progonima.

Mi smo online grobari. „Zapratite“ nas. Skupljamo sljedbenike (followere). Nemojte propustiti udijeliti komentar našoj objavi o stvarnoj smrti čovjeka u Brazilu. Nema veze ako ga ne znate. Ne znamo ga ni mi. I zapamtite! Kod smrti i mrtvih nije pitanje poštovanja, privatnosti, savjesti i moralnih običaja. Pitanje je sudjelovanja i toga da se bude viđen. Jer danas, ako nas pitate, i kod umiranja i pokojnih najvažnije je sudjelovati i biti viđen.

P.S. Ukoliko želite staviti emotikon uz našu objavu, pobrinite se da bude žuti emotikon koji plače ili onaj s obješenim ustima na dolje. Ukoliko stavite palac gore ili emotikon koji se smije, znači da nas niste ozbiljno shvatili. Mi ovo shvaćamo vrlo ozbiljno. Jer od ovoga živimo. Na ovome zarađujemo. Na smrti. Na pokojniku. Na patnji njegove obitelji. Na smrti mnogih. Mi smo online lešinari. „Zapratite nas“ i „lajkajte“!!!

U Sarajevu 6. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): Dreamstime.com; Copyright: Andranik Hakobyan

Koliko smo uistinu važni na društvenim mrežama?

Većina nas manje-više danas koristi društvene mreže: Facebook, Instagram, Twitter, Snapchat itd. Na tim platformama redovito dijelimo različite postove, fotografije, dnevni status i sl. Uvjereni smo kako naši prijatelji i pratitelji redovito provjeravaju naše profile te nastojimo objavljivati fotografije na kojima smo u najboljem mogućem izdanju, citate poznatih osoba koji djeluju motivirajuće ili pak opisuju našu osobnost, zanimljive tekstove, popularne pjesme itd. Gdje god se okreneš svi uglavnom drže pametne telefone u rukama i redovito provjeravaju nove obavijesti, lajkove i komentare. Kao da ćemo nešto važno propustiti ako samo na jedan sat ili manje ne budemo on-line. No, ovdje nećemo analizirati moguće štetne posljedice takvog načina života niti ćemo davati bilo kakve savjete vezane za korištenje društvenih mreža. Ono što je predmet ovog teksta jest naša uvjerenost kako je ono što objavljujemo itekako važno drugima. Na društvenim mrežama se često ponašamo kao neke važne, poznate osobe i kao da svakoga zanima svaki segment našeg privatnog života. Nekad se čini da ako nešto nismo objavili na društvenim mrežama, to se nije ni dogodilo. No, je li to uistinu tako? Jesmo li uistinu toliko važni da naši prijatelji i pratitelji samo čekaju kad ćemo nešto objaviti da oni to mogu lajkati i komentirati?

Nisu sve oči uprte u nas

U tekstu ”Proof That No One Really Cares About Our Social Media Posts” objavljenom u Psychology Today američki psiholog Mike Brooks tvrdi da zapravo nitko ne mari puno za naše objave na društvenim mrežama. Kako je došao do takvog zaključka? Ono što autor ovog teksta naglašava jest da svatko treba poći od sebe. Na primjer, možemo li se u ovom trenutku sjetiti koliko objava smo lajkali ili komentirali prošli tjedan? Vjerojatno se nitko neće sjetiti točnog broja, možda može samo reći puno ili malo. Nadalje, može li se itko od nas sjetiti što je točno lajkao? Vjerojatno nitko, a ako se i sjeti poneke objave, zasigurno se ne može sjetiti baš svake, a da ne govorimo da poslije toga nije puno vremena potrošio razmišljajući o viđenoj objavi. Vidimo kako nam i nije baš toliko važno što to drugi ljudi objavljuju na svojim profilima. Samim time nemamo razloga vjerovati da je drugima stalo do naših objava. Sljedeće što se autor pita je pomalo apsurdno: Ako naše objave i objave naših prijatelja i pratitelja nisu toliko važne, zašto uopće provodimo toliko vremena na društvenim mrežama objavljujući vlastite ili pregledavajući tuđe objave? Vjerojatno je to više postala nekakva navika ili pak ”ubijamo” dosadu. Kako god, nismo toliko važni koliko mislimo da jesmo.

Opterećenost fizičkim nedostacima

Slično je i s našim kompleksima. Svakodnevno smo opterećeni nekim našim fizičkim nedostacima pa se trudimo da ih uz pomoć odjeće i šminke što bolje prikrijemo. Ponekad imamo osjećaj da svi bulje u nas jer smo eto nabili koji kilogram viška, imamo malo kriv nos i sl. No, istina je da to vrlo malo ljudi primjećuje. Nitko nije izuzet od nekih fizičkih nedostataka. Ne postoji nijedna osoba na svijetu koja ima ”savršene” proporcije. To će reći da svatko na sebi može, ako hoće, pronaći tisuću mana. Prema tome, komplekse nabijamo sami sebi misleći kako nitko drugi osim nas nema takav problem. Stvar je u tome da mi ne vidimo tuđe nedostatke jer smo opterećeni svojima. Samim time ni drugi ne vide naše nedostatke jer su okupirani sami sobom. Stoga, koliko god željeli biti popularni i važni vidimo da je lakše i jednostavnije ne pridavati sebi toliku važnost. Umjesto da trošimo vrijeme, novac i živce na prikrivanje nedostataka, radije pokušajmo istaknuti svoje vrline.

U Mostaru, 24. 9. 2019.

K. L.

 

Izvor:

Mike Brooks, Proof That No One Really Cares About Our Social Media Posts (13. 3. 2019.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/tech-happy-life/201903/proof-no-one-really-cares-about-our-social-media-posts (Stanje: 24. 9. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: spfdigital

DIGITALNIM MINIMALIZMOM PROTIV DIGITALNE OVISNOSTI

Slika prva: Recimo, susjed vam se propio, rođak vam kocka, a mladić iz susjedne zgrade se drogira. Sve odreda uznemirujuće informacije koje bude zabrinutost, sažaljenje, ali nerijetko i bijes. No, što ako u vlastitom stanu imate ovisnika zalijepljenog za ekran kompjutera, tableta ili pametnog telefona, a tek što u slučaju da ste i vi jedan od tih a da toga uopće niste ni svjesni?

Slika druga: Ovdje je naravno riječ o nekim novim, atipičnim ovisnostima, ali ipak pravim ovisnostima koje kao i sve druge ostavljaju katastrofalne psihofizičke i socijalne posljedice. E sad, nije da to nikako ne primijetimo, nego nekako jednostavno nam se sve to skupa i ne čini toliko opasnim kao ono prvo. Ovo ne čudi, jer društvo redovito treba nešto vremena, opažanja, novih saznanja i iskustava kako bi neko ponašanje moglo biti prepoznato kao opasna ovisnost. Primjera radi, kad se ono pušenje bilo masovno proširilo dvadesetih godina prošlog stoljeća, u početku ga nitko nije percipirao kao opasnost premda su pušači već onda bili snažno kašljali. Čak što više, u to vrijeme pušenje se smatralo pozitivnim i vrlim ponašanjem. Ono se prepoznavalo kao znak otmjenosti, profinjenosti i napredne društvenosti. Ako ste u ono vrijeme željeli biti “in” morali biste početi pušiti, pa čak i da vam to sve skupa nije prijalo … dakle, vrlo slično onoj današnjoj situaciji kad vam se u školi rugaju djetetu ukoliko nema veliki, lijepi, novi, blještavi pametni telefon.

Opasni “lajk”

Američki kompjuterski znanstvenik Cal Newport u svojem Digitalnom minimalizmu predstavlja istoimenu ideju koju vidi kao lijek naspram sve veće digitalne ovisnosti našeg društva i vremena. On počinje svoje razmišljanje tamo nekad s 2007. godinom kada FriendFeed uvodi opciju “lajka”. Simpatični i svima nam dragi plavi palac u narednom vremenu postaje opći standard svih društvenih stranica. S jednim klikom daješ drugima do znanja da ti se nešto sviđa, a i oni tebi. Međutim, “lajk” je ponešto i opasna alatka, jer kad god ga kliknete time dajete do znanja moćnim administratorima društvenih stranica što vam se sviđa i što vas zanima, pa će se oni svojski potruditi da u buduće dobijete još takvih sadržaja. S jedne strane, to izgleda kao pozitivno ugađanje i omogućavanje ugodnog korisničkog iskustva, međutim, s druge strane, društvene stranice nas tako bez povratka utapaju u svoj vlastiti svijet. Njima je u interesu da imaju što više članova i da je to članstvo što duže prisutno na stranici jer za njih to znači još više novca od oglašavanja, no za nas može značiti pravu i opasnu ovisnost.

Može biti opasno i za starije korisnike. Recimo, ovisnost o društvenim mrežama danas postaje i jedan od sve češćih razloga za rastavu braka. No, opasnost je kudikamo veća za mlađu, tzv. iGeneraciju, tj. za sve one rođene nakon 1995. Pametne telefone i druge srodne uređaje oni koriste u prosjeku čak devet sati dnevno. Američka psihologinja, specijalizirana za generacijska istraživanja, Jean M. Twenge u ovom kontekstu govori o katastrofalnim psihofizičkim posljedicama. Ona naglašava da su ljudi desecima tisuća godina živjeli onako kako su živjeli, i svo to vrijeme ljudski mozak se prilagođavao upravo takvom načinu života. On je fino podešen za žive međuljudske interakcije. Stoga ne čudi da je današnji prosječni mozak poprilično zbunjen. On počinje dvojiti što je virtualno a što realno. Tako su mladi ljudi sve više asocijalni, depresivni, suicidalni, razdražljivi, nerealni i nadasve usamljeni, a iščupati se lako iz tog digitalnog zagrljaja i nije moguće, jer im u međuvremenu virtualna stvarnost sve više postaje ona zadana (default) stvarnost.

Dvije ekonomske krilatice i jedna amiška mudrost 

Spomenuti prof. Newport svakako nije jedan od onih ravnozemljaških neoludista koji bi sada to nešto preko noći raskrstili manje-više sa svom tehnologijom i civilizacijskim dostignućima općenito. Tehnologija je po sebi donijela jako puno dobrih mogućnosti, alata i rješenja. Njegova ideja je u suštini jednostavna: mi trebamo kontrolirati digitalnu tehnologiju a ne ona nas, a rješenje se pri tome zove digitalni minimalizam. 

Digitalni minimalizam se u osnovi bazira na dvije ekonomske krilatice kao i na jednoj amiškoj mudrosti:

  • Jurnjava je skupa (Clutter is costly); 
  • Optimizacija je važna (Optimization is important); 
  • Odstraniti iz života ono što ne podupire naše temeljne vrijednosti;

Prva krilatica se odnosi na jednu od ideja nove ekonomije  Davida Thoreaua, koju je iznio u svojem djelu Walden. Radi se o jednoj opsežnoj kalkulaciji životnih troškova na temelju onoga što je za nas uistinu važno. Npr., nalazite se u dilemi da li pješačiti svako jutro do posla ili kupiti u tu svrhu automobil? Thoreau smatra da ukoliko želimo kupiti automobil pri tome moramo računati da on košta zapravo puno više nego što nam se u početku čini. Tu treba uračunati i troškove osiguranja, goriva i održavanja, ali i neizbježni stres zbog zarade -za to- potrebnog novca. S druge strane, redovita jutarnja šetnja, premda ponekad naporna, nesumnjivo je zdrava, i za naše tijelo, i za našu psihu.  Dakle, tek na kraju, kad se sve pomno ispita, trebalo bi donijeti onu konačnu odluku o kupovini. Newport sve ovo projicira i na naš izbor digitalnih aplikacija današnjice. Što s njima dobivam, a što gubim? Koliko stvarne koristi, a koliko stresa, gubitka vremena i slično?

U sličnom smjeru nastavlja i druga navedena krilatica. Ono, da je optimizacija važna, temelji se na ekonomskom zakonu umanjujućeg povratka (The Law of Diminishing Returns). Ovdje se daje primjer tvornice automobila i njezinog vlasnika koji želi povećati proizvodnju. U to ime prima nove radnike na posao. Što više radnika, to i veća proizvodnja kao i dobit. Međutim, vlasnik na kraju neće moći naprimati bezbroj radnika jer bi ovi u jednom trenutku počeli smetati jedni drugima. Doslovno bi se sudarali, a proizvodnja bi počela padati. Prevedeno u svijet digitalne ovisnosti, to bi moglo značiti da nam ne trebaju nužno uvijek nove aplikacije i njihovi sadržaji nego da trebamo znati optimizirati ono što već imamo.

I na kraju ono sa Amišima. Newport navodi kako se često krivo govori da su Amiši u potpunosti antitehnološki nastrojeni, a što po sebi i nije istina. Amiši su u tom smislu samo vrlo kritični i podozrivi, te će na kraju koristi samo onu tehnologiju za koju zajednički procjene da ne dovodi u pitanje njihove temeljne vrijednosti, a to su obitelj i zajednica. Tako na primjer, Amiši rado koriste alatni stroj glodalicu, ali ne i pametni telefon.

Neki konkretni potezi

Ovdje se pitamo što bi na kraju konkretno trebao poduzeti jedan prosječni digitalni ovisnik? Ima dosta toga, no oni najteži slučajevi bi -navodi Newport- definitivno trebali prvo poduzeti jedan digitalni post- tako da se izrazimo. Baš kao i kod svake druge ovisnosti trebalo bi krenuti od jednomjesečnog čišćenja organizma, tj. točnije, ovaj put uma. Za neke će inače u drugom slučaju biti vrlo teško poduzeti sve ono ostalo. Kao na primjer:

  • Bilo bi dobro u dnevni raspored uvrstiti neko pristojno vrijeme za poruke i društvene mreže, i ne zalaziti tamo mimo tog striktno određenog vremena;
  • Kome je to preteško za održati, mogao bi poduzeti slijedeće. Ukoliko recimo ne možete bez Facebooka onda ga nemojte držati instaliranog na svim svojim uređajima. Dovoljno je da ga imate na kućnom kompjuteru, ali ne i na tabletu, poslovnom kompjuteru i pametnom telefonu. Tako će te ono vrijeme na poslu ili vani tijekom izlazaka moći provoditi konstruktivnije i opuštenije;
  • Vjerojatno vam se svima događalo ono da tijekom usputnog surfanja naletite na nešto zanimljivo što bi stvarno vrijedilo pročitati, ali kako trenutno nemate vremena, tako to odgodite za nekad kasnije. Međutim, kasnije više to ne možete naći ili jednostavno zaboravite što ste planirali. S druge strane, ako uzmete to čitati odmah, gubite vrijeme za ono drugo što ste bili isplanirali. Glede ovog problema Newport podsjeća kako za ovakve situacije postoji i vrlo zgodna aplikacija pod imenom Instapaper. Ona omogućuje da jednostavno spremimo sve te zanimljive stvari i ostavimo ih recimo za vikend ili neki drugi dan kad budemo imali više vremena za neobvezno čitanje i razgledanje.
  • Glede izlazaka i druženja s prijateljima, Neport ističe kako bi najbolje bilo ni ne nositi pametni telefon sa sobom. Podsjećamo, naš mozak je podešen za živu međuljudsku interakciju i ovakve prilike ne bi trebalo kvariti buljenjem u pametni telefon. Ukoliko već ne možete bez toga da budete koji sat nedostupni, onda bi za ovakve prilike trebalo koristiti neki rezervni, jednostavniji rudimentarni telefon, samo za pozive i SMS poruke.
  • Mnogi ljudi primjećuju kako bi im bilo pametnije da se skinu s društvenih mreža, ali pri tome onda obično sami sebi kao kontraargument navode kako je ipak dobro da tamo ostanu, jer im društvene mreže omogućuju jednostavnu i besplatnu komunikaciju s dragim ljudima. Međutim, Newport ističe kako je ovo najčešće najobičnija samoobmana. Premda na društvenim mrežama imamo po 500, 600 prijatelja mi tamo najčešće komuniciramo tek s nekoliko bliskih ljudi, a snjima bismo i bez društvenih mreža mogli još kvalitetetnije telefonski komunicirati putem Skypea ili VIbera, jer tekstualne poruke i nisu najsretniji način komuniciranje. Opterećuju oči, mozak, dokazano kvare naše pisanje i sl.
  • … I naravno, sve ono ostalo što je već spomenuto, a što bismo jednostavno mogli označiti proaktivnim životnim stavom. Svemu pristupati razumski i racionalno. Čemu to i to služi? Trebali mi to uopće? Što dobivam a što gubim? Narušava li to moje temeljne vrijednosti i sl.

U svakom slučaju, problem digitalne ovisnosti bi trebalo ozbiljno shvatiti. Starijim ljudima ona znatno kvari sveukupnu kvalitetu života, dok za one mlađe doslovno može biti pogibeljna.

U Sarajevu, 29.III.2019. 

M. B. 

Izvor: Cal NEWPORT, Digital Minimalism: Choosing a Focused Life in a Noisy World, Penguin Random House LLC., 2019.

Izvor(foto): 123rf.com

Facebook i prijateljstvo

Bez obzira, u stvarnosti ili u virtualnom „online“ prostoru, uvijek vrijedi ono da se može biti zločest, ali i dobar.

Kad govorimo o fenomenu društvenih mreža današnjice stručnjaci upozoravaju da tu zapravo treba govoriti o virtualnim društvenim mrežama današnjice. Jer fenomen društvenog umrežavanja je kudikamo stariji od Facebooka, Twittera i sl.; što će reći da se ljudi međusobno umrežavaju od pamtivijeka. Tako se može govoriti o plemenu kao svojevrsnoj društvenoj mreži, ali i sportskom klubu, školskom razredu itd.

Sve dosadašnje društvene mreže su podrazumijevale živu i izravnu interakciju među ljudima, no kako vidimo, u virtualnim društvenim mrežama – kako sama riječ kaže – i same interakcije postaju virtualne. A što bi uopće značilo ovo „virtualno“? Danas se kolokvijalno ova riječ uzima kao nešto „kompjuterski“, ali u stvari, ona izvorno označava nešto što posjeduje nutarnju snagu i životnost. Dakle, nešto što je ostvarivo, što se može realizirati, premda je još daleko od toga. Tako dolazimo i do koncepta „virtualnog prijateljstva“ koje – dakle – ima neke veze s pojmom prijateljstva, ali još uvijek to nije u punom smislu riječi.

Prijateljstvo i daljina

Veliki kršćanski svetac, teolog, filozof, pisac i još svašta nešto –Toma Akvinski reče kako na ovom svijetu ne postoji ništa što bi po sebi vrijedilo više od iskrenog prijateljstva. Možda bi bilo za očekivat da će jedna takva eterična osobnost prijateljstvo poimat na posve apstraktan način, no kod Tome to nije bio slučaj. Čak naprotiv, on je bio uvjeren kako ni ljubav ni prijateljstvo ne mogu egzistirati na daljinu, što će reći da su blizina i prisutnost realni preduvjeti kako ljubavi, tako i prijateljstva. Naravno, izuzeci uvijek postoje, ali također, kaže se da su izuzeci samo tu kako bi potvrdili pravila. Tomina perspektiva prijateljstva će biti neovisno potvrđena i od strane velikih psihologa XX. st. Istinskog ljudskog čina nema bez učešća cijelog čovjeka, a tako je onda i sa svim onim što postoji među ljudima.

Već ovo malo što smo do sada naveli daje nam razumjeti zašto su mnogi stručnjaci za međuljudske odnose vrlo skeptični kad su u pitanju virtualna „online“ prijateljstva. Kako rekosmo, to sve skupa ima neke veze s prijateljstvom, ali je objektivno još uvijek poprilično daleko od toga. Mnogi će stoga reći da virtualno druženje može biti dobar nastavak onog druženja koje već postoji u stvarnosti, ali da ne bi trebalo ići obratno: pokušavati konkretizirati virtualna poznanstva s totalnim neznancima s weba; premda i tu – kažu – postoje izuzeci…

U virtualnom prostoru čovjek treba biti već oprezan stoga što virtualni prostor predstavlja pogodno tlo za raznorazne poremećene tipove. Ovdje ne mislimo prvenstveno na potencijalne agresivne psihopate kojih svakako tu i tamo ima, nego na puno raširenije nerealne narcise; ljude odveć fokusirane na same sebe. Virtualni profil im omogućava da budu nešto što realno nisu. Od njih se ne treba nadati nekom velikom prijateljstvu, jer oni su tu radi sebe, a ne radi vas… Dakle, ovdje se svakako ne radi o tipovima koji naokolo hodaju s motornom testerom; naprotiv, ovi su opasni prvenstveno stoga jer vas žele upregnuti da zidate njihove vlastite snove, a ne svoje! Kad se „otmete kontroli“, kažnjavat će vas uskraćivanjem lajkova i komentara. Nešto više od toga vam i ne mogu uskratiti, jer više od toga vam ni ne mogu, a i ne žele dati.

Psihološka i druga ograničenja

Danas se na svijetu oko 2 milijarde ljudi koristi Facebookom, a svih tih 2 milijarde korisnika nalazi se međusobno najdalje u šestom stupnju separacije. Ovo bi značilo da je bilo koji korisnik Facebooka na svijetu naspram mene najdalje „prijateljevog prijatelja prijatelj, prijateljevog prijatelja prijatelj“. Dakle, Facebook je prostor u kojem cijeli svijet postaje zbilja jedno veliko, ali blisko globalno selo, međutim kako već rekosmo, u tom globalnom selu se počesto onaj „bliži komšiluk“ pokazuje beskrajno dalekim i otuđenim. Naravno, pri tome nije sve do narcisoidnosti i drugog diletantizma. Postoje i neka realna ograničenja. U tom smislu, već davno je rečeno da jedan korisnik na Facebooku može upratiti maksimalno 500 prijatelja. Više od toga, nit će on moći dobro pratiti njih, niti oni njega.

Treba računati i to da neki korisnici prvenstveno koriste Facebook radi Messengera, tako da pored toga niti što posebno objavljuju, niti što posebno od drugih prate…

Svakako, ponekad se tu upetlja i ljubavna problematika. Psiholozi kažu da muškarci rado lajkuju i komentiraju sadržaje koje objavljuje žena koja im se sviđa. S druge strane, žene su puno opreznije u stiskanju onog „sviđa mi se“ ispod objavljenog sadržaja dragog muškarca. Kaže se da one s tim sasvim jasno na posve nejasan način odašiljaju poruku: „Ti se meni ne sviđaš, ja tebe volim“!

Naravno, sve navedene pojave i ponašanja ovdje međusobno odvajamo na jedan teoretski način. U praksi je to često sve skupa izmiješano … svačeg pomalo, kako već što i kod koga…

Ako može ubiti, može i oživjeti…

Općenito, mišljenja sam da bi čovjek trebao koristiti svaku moguću priliku da učini nešto pozitivno i dobro. Bez obzira koliko vrijede ili ne vrijede ta virtualna poznanstva i tu važi ono da se može biti zločest, ali i dobar. Često čitamo u medijima kako se tamo negdje neki adolescent ubio jer su ga zlostavljači iz razreda na nekoj od društvenih mreža zasuli posve uvredljivim i degutantnim komentarima. Dakle, ukoliko može ubiti, vidimo da je virtualni prostor puno realniji nego što na prvu izgleda, ali onda, isto tako, on može biti i prostorom nekih pozitivnih i dobrih poticaja.

Na kraju krajeva, mi nikad u potpunosti ne znamo kako se netko iznutra osjeća. Najveći patnici obično nisu oni koji najviše kukaju, jer veliki patnici obično posjeduju i jedno veliko dostojanstvo i ponos. A takvima i jedna lijepa riječ puno znači … a kome ne znači, za kraj se pitamo? Zato, ne propustimo ih i sami svakodnevno izgovarati…

 

U Sarajevu, 11. 8. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): youtube.com

Exit mobile version