Ljudsko tijelo u prosjeku sadrži 30 bilijuna stanica (ćelija), dakle, čisto u brojkama: 30.000.000.000.000.*
Zanimljivo, od tog broja čak 80% (oko 25 bilijuna) otpada na crvena krvna zrnca, s tim da ih žensko tijelo u prosjeku sadrži ipak nešto manje. Ljudsko tijelo svake sekunde stvara 2 – 3 milijuna novih crvenih krvnih zrnaca, a na dnevnoj razini to bi bilo između 173 i 259 milijarde. Inače, životni vijek crvenih krvnih zrnaca iznosi oko 120 dana. Osim crvenih krvnih zrnaca u krvotoku se nalazi i oko 147 milijuna trombocita i 45 milijuna limfocita.
Prosječni ljudski mozak sadrži 171 milijardu stanica, od toga 86 milijardi neurona i 85 milijardi tzv. glijalnih stanica koje podržavaju rad neurona.
No, sve bi ovo tek bio početak, jer u ljudskom tijelu egzistira 200 različitih vrsta stanica. Recimo, samo u ljudskom oku postoji 120 milijuna tzv. štapičastih stanica plus 6 milijuna tzv. konusnih, a ljudsko oko je po sebi toliko savršen i precizan stroj da ukoliko bi se njegova rezolucija pokušala izraziti digitalnim terminima i mjerama, iznosila bi gigantskih 576 megapiksela, a cijela stvar može razlikovati čak 10 milijuna boja.
Ljudska koža je satkana od 100 milijardi epitelnih stanica, a tu je i oko 60 milijuna osjetilnih receptora.
Stvari postaju još nevjerojatnije ako se zaviri u kompleksni unutarnji svijet stanica. Na primjer, ukoliko bi se iz cijelog ljudskog tijela povadile i odmotale sve DNK sekvence, mogli bismo stvoriti od njih neprekidnu nit dugu 16 milijardi kilometara, što je po sebi čak osamdesetak puta duže od prosječne razdaljine između Zemlje i Marsa, odnosno, radi se o dužini puta od Zemlje do Plutona i natrag.
Bakterije
Budite oprezni kada idući put budete htjeli nekome reći da je prljav ili kužan, jer u prosječnom ljudskom tijelu broj bakterija je čak i veći od broja normalnih stanica. Otprilike, 37 bilijuna, a u nekim slučajevima cifra se može popeti čak do 300 bilijuna. Većina ovih bakterija ne predstavljaju prijetnju za naše tijelo, a neke od njih su čak i korisne.
Ostalo
Ljudski nos posjeduje 1000 mirisnih receptora koji nam omogućuju da raspoznajemo do 50.000 različitih mirisa.
23.040 puta udahnemo tijekom dana, a naše srce u istom periodu odradi u prosjeku 115.200 otkucaja i pri tome proizvede dovoljno energije da bi veliki kamion s njom mogao prevaliti put od 30km.
U ljudskom tijelu postoji 640 mišića i 360 zglobova.
Na ljudskoj glavi raste prosječno 100.000 dlaka, od toga ih na dnevnoj razini stotinu otpadne.
Djeca imaju 300 različitih kostiju, no kako neke od njih s vremenom međusobno srastu, kod odraslih će brojka pasti na 206.
Ljudsko tijelo svaki dan proizvodi oko 800ml znoja, a tijekom prosječnog života od 75 godina proizvedemo 23.000 litara sline i pljuvačke.
U ljudskom tijelu je dovoljna količina željeza za proizvest veliki čavao od 7,6cm.
U budnom stanju, ljudski mozak proizvodi dovoljno električne energije za rad manje žarulje, a dnevno nam pridođe oko 60.000 misli.
Umjesto zaključka
S obzirom na uobičajenu tematsku usmjerenost naše web stranice, ove podatke svakako nismo iznijeli pokretani biološkim interesima, nego prvenstveno onim psihološkim, kulturološkim i duhovnim. Naime, kultura i civilizacija nas često osvješćuju kao one vječito-nemajuće, kao one kojima uvijek nešto fali ili kao one koji su bez prave prilike i šanse u životu. Stoga je dobro povremeno se zagledati u sve one brojke, u svu tu teško pojmljivu raskoš i obilje. Možda se iz toga rodi neka nova ideja i nadasve optimizam…
U Sarajevu, 12. 3. 2019. M. B.
* Potreban je mali oprez u svezi različitog nazivlja brojeva. Engleski izvori će redovito umjesto bilijuna spominjati trilijune, iz jednostavnog razloga jer je engleski trilijun naš bilijun, dok je njihov bilijun naša milijarda!
Izvori:
– Jacquelyn CAFASSO, How Many Cells Are in the Human Body? (16.VII.2018.), Healthline, Izvor: https://www.healthline.com/health/number-of-cells-in-body (Stanje: 12.III.2019.);
-Hashem Al-Ghaili, The Human Body in Numbers (8.III.2019.), Izvor: https://www.facebook.com/ScienceNaturePage/videos/2033585203357604/ (Stanje: 12.III.2019.);
Samom sebi i drugima čovjek trajno ostaje homo obscurus. Nepoznat čovjek. Možda samo vječnost poznaje čovjeka i Netko tko čovjeka u vječnosti čeka. Vrijeme ne pomaže kako bismo upoznali čovjeka, možda vječnost, jer jedino vječnost ima dovoljno trenutaka na raspolaganju da upozna čovjeka i da čovjek upozna samog sebe i da ga upoznaju drugi. Svi pokušaji da se čovjeka upozna uvijek su takvi da svaki pokušaj može ostati zbunjen, iznenađen, šokiran čovjekom. Kada je riječ o čovjeku sva predviđanja o njemu su na kraju poput alkemije ili ezoterije, neka vrsta istraživanja u mraku i na slijepo gdje homo obscurus uporno odbija izići na svijetlo. Tek što pomislite da ste shvatili tko je čovjek nekim novim načinom znanja ili spoznaje već u sljedećem trenutku vaša spoznaja i znanje o čovjeku se ruši kao kula od karata i vaša metoda i pokušaji da shvatite homo obscurusa i dalje ostaju neuspješni.
Homo obscurus nepoznati čovjek je čovjek koji nije siguran u spoznaju o samom sebi i je li on ili ona zaista ono što o sebi zna. Homo obscurus nije mračan čovjek kao da je riječ o zlom čovjeku jer bi onda bio homo malus. Homo obscurus je nepoznat čovjek. Čovjek koji unatoč svim naporima i metodama da samog sebe spozna još uvijek nije siguran je li on čovjek koji se svako jutro gleda u ogledalu. Homo obscurus je također i čovjek iznenađenja i iznenađeni čovjek. On je čovjek iznenađenja koji iznenadi druge koji su uvjereni kako ga poznaju. Homo obscurus je iznenađeni čovjek kada iznenadi sebe otkrićem o sebi koje nije prije znao da postoji. Homo obscurus je nepoznanica i iznenađenje u jednom te istom čovjeku. Nemoguće je istovremeno riješiti i nepoznanicu i iznenađenje jer nepoznanica i kada se riješi samo rješenje nepoznanice može biti iznenađenje kao kad netko pomisli da je riješio nepoznanicu nečijeg karaktera, a ovaj ga iznenadi potpuno do tad skrivenom osobinom svog karaktera. Kao kad čovjek pomisli da je temeljna nepoznanica o drugom samo pitanje kako ga smiriti, dok se kroz pokušaj smirivanja drugi naljuti, eksplodira i plane.
Ponekad rješenje nepoznanice o nekom čovjeku krije ili novu nepoznanicu ili iznenađenje i tako može trajati u nedogled, beskonačan broj pokušaja da drugog odgonetnemo da bismo na kraju stajali pred još većom nepoznanicom. Ako je čovjek mozaik kojega treba sastaviti nije pitanje toliko kakvi su dijelovi mozaika i koji se dijelovi uklapaju jedni s drugima. Pitanje je je li ono što vidimo sva površina mozaika ili nam uvijek nedostaje dio površine i onda kada mislimo da u rukama držimo sve dijelove mozaika kojega zovemo čovjek?
Homo obscurus, nepoznat čovjek je dio površine mozaika za kojega imamo dijelove, ali nam nedostaje površina gdje bismo te dijelove stavili i uklopili. I tako svaki put kada pokušamo završiti mozaik s dijelovima u rukama uvijek izroni neka nova površina, neki novi dio mozaika za kojega imamo dijelove, ali se oni ne uklapaju u tu površinu. S vremenom i sami dijelovi počinju izgledati čudno i neprirodno u našim rukama. Kao kad u rukama držimo dijelove mozaika čovjeka koji se čini miran, povučen, tih a onda držeći te dijelove u rukama izranja jedna nova površina srdžbe, ljutnje, nasilja za koju nemamo dijelova niti znamo kako ćemo postojeće dijelove uklopiti u novu površinu.
Homo obscurus, nepoznat čovjek je nepoznanica i iznenađenje. Ali on nije samo to. On je nedovršenost, nedovršeni projekt, nezavršeni mozaik čije male površine stalno izranjaju svaki put kad pomislimo da je mozaik gotov i da se svi dijelovi međusobno savršeno uklapaju, spajaju i razumiju. Koliko smo samo metoda promijenili pokušavajući čovjeka sastaviti kao mozaik. Nekad pokušavamo čak i pomoću nemogućih kombinacija sastaviti taj mozaik. Kombiniramo dijelove poput miran, povučen, ali i ljut, eksplozivan, neodgovoran, marljiv, lijen, radišan, strpljiv, nestrpljiv. Pokušavamo na bezbroj načina i uz pomoć beskonačnog broja djelova sastaviti taj mozaik kako bismo konačno umorni i iscrpljeni mogli na kraju uzviknuti: evo ga ovo je čovjek!
Nema više homo obscurusa. Nema nepoznanice nema iznenađenja. I tek što smo pomislili da smo sastavili mozaik odjednom izroni malena, jedva primjetna površina čovjeka u koju se ni jedan dio ne uklapa. Nismo samo iznenađeni. Mi smo i ljuti. Mi smo i mrzovoljni. Mi smo i nezadovoljni jer i nakon beskonačno mnogo pokušaja nismo uspjeli odgonetnuti čovjeka. Homo obscurus ostaje za nas nepoznati čovjek. Nepoznanica. Iznenađenje. Nedovršenost. Projekt koji ne znamo niti kako je započeo niti kako ga završiti. Što učiniti pred homo obscurusom, što učini pred nepoznatim čovjekom, što učini pred sobom? Prestati sastavljati mozaik? Prestati biti znatiželjan? Diviti se sposobnosti homo obscurusa da se sakrije, diviti se sami sebi jer sebe ne poznajemo do kraja? Pokušati iznova sastaviti mozaik, pokušati iznova upoznati sebe? Svatko je od nas ponajviše samom sebi homo obscurus, nepoznat čovjek. Mozaik sastavljen od velikog broja međusobno ponekad neuklopivih dijelova za kojega pomislimo da ga se može sastaviti dok ne izroni neka nova površina koja nam je nepoznata i koja nas iznenadi. Shvatimo da smo projekti za koje ponekad ne znamo kako smo počeli i kako završavamo, osjećamo se nedovršenima.
Netko je davno rekao i teško je reći tko je autor te misli koja kaže upoznaj samog sebe. Tko je god njezin autor bio je jedan od nas. Homo obscurus, čovjek nepoznat samom sebi. Netko tko je bio nepoznanica sam sebi, netko tko je bio iznenađen samim sobom, netko tko se osjećao kao nedovršen projekt. Mi smo homo obscurus, nepoznat čovjek. Nepoznati sebi i iznenađeni sobom, nedovršeni projekt koji tu i tamo negdje ugledaju tu misao u obliku pitanja, odluke, misli, ideje: upoznaj samog sebe. Homo obscurus je neobičan svat kako bi rekli pjesnici. Progonjen sam sobom i progoneći samog sebe skuplja dijelove vlastitog mozaika ne bi li uspio ispuniti vlastitu površinu i shvatiti tko je, odakle dolazi i kamo ide. U svakom od nas duboko u nama živi homo obscurus, nepoznat čovjek. Često ga ne vidimo, ne čujemo , ne mirišemo i ne možemo ga osjetiti. Ali ga osjećamo i znamo za njega i on zna za nas. On uvijek izroni na površinu baš u onom trenutku kada pomislimo da smo konačno odgovorili na zahtjev: upoznaj samog sebe.
Homo obscurus nas iznenadi kao nepoznanica koja dođe s blagim osjećajem nade. Osjećajem da će jednog dana homo obscurus prestati biti nepoznanica sebi, neće biti iznenađen sobom i neće biti skrivenih površina u koje će biti nemoguće uklopiti dijelove vlastitog života. Nije li barem donekle ako ne ugodna i privlačna, onda barem zanimljiva pomisao da bi jednog dana homo obscurus, ti i ja mogli znati sve o sebi i spoznati sami sebe do kraja? Ne želimo li čak i kad mislimo da nema ništa dobroga unutra i kad nas je strah, znati i spoznati tko je konačno taj homo obscurus, tko sam ja? Ne želimo li konačno i sastaviti i završiti mozaik i odahnuti sa spoznajom i znanjem da više nema skrivenih površina u koje se nijedan dio našeg životnog mozaika ne uklapa? Ne želimo li pogledati sebe kao završen i savršen mozaik da konačno vidimo tko smo i što smo?
Ljudsko tijelo se sastoji – već prema različitim izvorima i u zavisnosti od uzrasta – od 37 do 100 bilijuna stanica (ćelija). Pri tome naša tijela sadrže oko 200 različitih vrsta stanica, a svaka od njih je priča, tj. svemir za sebe. Recimo samo da svaka od njih sadrži oko 750MB informacija genetskog materijala, što će reći cijelu jednu biblioteku, a ima tu još i nebrojeno puno nekih drugih stvari, organela i detalja. No, mi ćemo se ovdje pozabaviti više ljudskom osobnošću i složenošću koja iz toga proizlazi.
Npr., već je za stare Semite bilo jasno da se ljudska svijest i osobnost ne može opisati samo s jednom riječju, premda su oni poslovično gledali na čovjeka kao na jedinstveno biće. U tom kontekstu su se uobičajeno koristila četiri pojma:
Basar bi se dalo prevesti kao tijelo, ali ne samo isključivo kao tijelo, jer ovdje se misli na cijelog čovjeka kao tjelesno biće. Čovjek je u svojoj tjelesnosti slab i krhak, ranjiv i smrtan, također, sklon grijehu i bezakonju; međutim, njegovo tijelo mu omogućuje da živi na Zemlji te da stupa u kontakt s drugim bićima, da se druži, surađuje, veseli i raduje. Stoga su Semiti na tjelesnost gledali pretežito pozitivno. Osim toga, već je tada bilo jasno da samo tjelesan čovjek može biti konkretni čovjek sa imenom, prezimenom, vlastitom poviješću i pričom. Mimo toga moglo bi se govoriti isključivo o apstraktnom čovjeku kao neosobnom simbolu cijele ljudske vrste ili neke njezine pojedine epohe i skupine (npr. antički čovjek, azijski čovjek …).
Leb (srce) za starozavjetnog čovjeka nije označavao samo središnji ljudski organ. Pod srcem se mislilo na cjelokupnu čovjekovu nutrinu, na samo središte njegove osobnosti … na ono tajnovito mjesto gdje se rađaju ljudski misli i odluke. Srce se u ovom kontekstu javljalo više kao svojevrsni racionalni princip dok su se – suprotno europskoj tradiciji – osjećaji vezivali više za bubrege. Dakle, iz srca su izvirale dobre namisli i odluke, ali i one loše. Stoga se od čovjeka očekivalo da bdije nad svojim srcem, a u proročkoj literaturi je postojalo iščekivanje stvaranja „novog srca“, jer se ovo postojeće često pokazivalo kao hladno i kameno.
Nefeš – duša (arap. nefs) također ne predstavlja tek komponentu, nego označava čitavog čovjeka kao živo biće, obdareno dahom života. Dok je samo tijelo predodređeno za smrt, za nefeš se kaže da ne umire. Ona se vraća Bogu koji ju je i stvorio.
Ruah – duh (arap. ruh), opet slično kao i u prethodnim slučajevima ne predstavlja tek komponentu nego cijelog čovjeka s obzirom na ono bitno i neuhvatljivo ljudsko, dakle, upravo ono što čovjeka bitno razlikuje od drugih živih bića na zemlji. Čovjek je po duhovnom aspektu veličanstveno biće, ali u svemu tome prijeti mu i velika opasnost. Jer kao što postoji ljudski duh, kao i onaj božanski koji ga inspirira i potiče na dobro (ili također „duh pravednosti“), tako postoji i „duh pijanstva“, kao i cijeli niz drugih „nečistih duhova“ koji mogu obuzeti čovjeka i srozati ga u njegovom ljudstvu.
Antička antropološka dihotomija i trihotomija
Antička filozofija će pokatkad, dosta slično semitskoj antropologiji, govoriti o postojanju tijela i duše u čovjeku, tj. češće o trihotomiji: duh – duša – tijelo. Međutim, bitna razlika se ogledala u tome što se ovdje na čovjeka više nije gledalo kao na u sebi jedinstveno biće. Ispadalo je kao da je čovjek u sebi razdijeljen. Ova dihotomija će osobito biti naglašena u platonizmu koji je na tijelo gledao poprilično negativno, kao na „zatvor duše“, što će – s druge strane – reći da se na dušu gledao istovremeno kao na istinsku čovjekovu suštinu i identitet, ali i potencijal. Ovakav svjetonazor je i dan danas naglašeno prisutan u različitim šamanskim konceptima gdje se vjeruje da je „život san, a smrt buđenje“. No, ponešto od ovog mentaliteta je ušlo i u rano kršćanstvo, pri čemu se osobito mislilo na stanovite napetosti između duha i tijela. „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Što će reći da tromost i lijenost tijela koče duh u njegovim plemenitim i odvažnim namislima. Ovaj utjecaj ne čudi s obzirom da je prostor ondašnjeg Izraela (tj. Palestine) već od III. st. pr. Kr. bio pod snažnim helenističkim političkim i kulturnim utjecajem.
Aristotel će nakon svoga učitelja Platona ipak ponešto različito posložiti stvari izjednačavajući važnost duše i tijela. Tijelo i duša su kod njega bili bitno usmjereni jedno na drugo, kao akt i potencija ili materija i forma; što će reći da je duša životvorni princip, ali koji se mimo tijela ne može konkretizirati. Aristotelizam će preko Avicene izvršiti veliki utjecaj na islamsku misao, a preko sv. Tome Akvinskog i na katoličku. S druge strane, Martin Luther je gajio averziju prema grčkoj filozofiji pa je radije ostajao vjeran prije naznačenoj starozavjetnoj antropologiji, premda je ova po sebi dosta slična aristotelovskim postavkama, s obzirom da vodi dosta računa o čovjekovoj cjelovitosti.
Dinamično promatranje osobnosti u modernoj psihologiji
Krajem 19. i početkom 20. st. doći će do nekih novih istraživanja i naglasaka glede ljudske svijesti i osobnosti. Ovdje mislimo prvenstveno na pionire psihoanalize Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i Gustava Junga (1875.-1961).
U igru ulaze novi pojmovi poput svjesnog i nesvjesnog, s tim da će Freud više govoriti o individualnom nesvjesnom (na razini pojedinca), dok će se Jung više baviti kolektivnim nesvjesnim kao zajedničkom komponentom svijesti cijele ljudske vrste u koju su se slile tisućljetna iskustva, slike i simboli.
Freud je analoški uspoređivao ljudsku svijest sa santom leda, pri čemu se čak devet desetina odnosilo na ono skriveno nesvjesno, dok je na površini stršala samo jedna desetina onog preostalog svjesnog. Pri tome je međusobni odnos ove dvije komponente bio dinamičan, jer nesvjesni sadržaji uvijek na različite načine pokušavaju isplivati na površinu dok i ona gornja svjesna razina ima načina utjecati prema „dolje“.
Slika 1: Triparitetna struktura ličnosti prema Freudu. Izvor: Simply Psychology
U nesvjesno spadaju potisnuti traumatični događaji s kojima se Ego nije mogao izboriti, ali i brojne bezazlene informacije koje „tehnički“ nisu mogle biti upamćene na svjestan način (npr. ono, „čini mi se da sam ovog čovjeka već nekad bio sreo“ ili „čini mi se da smo o tome i o tome učili nešto u školi“). Nesvjesno je po sebi kod Freuda i područje libida, odnosno, područje nesvjesnog Ida koji predstavlja urođenu komponentu osobnosti. Id je po sebi impulzivan, nasrtljiv, nepromišljen. Manifestira se kroz snažnu volju za nečim ili protiv nečega. Nestrpljiv je. Sve što želi, želi odmah; ako to ne dobije, negoduje, buni se, napada ili očajava. Odrasli ljudi mogu svoj Id nerijetko doživljavati na duboko uznemirujuć’ način, gotovo kao nešto demonsko, međutim, kako rekosmo, ovdje se radi o urođenoj komponentni, najjasnije vidljivoj u ponašanju sasvim male djece i beba. Zadaća Ega je da zauzda hiroviti Id, no tu ujedno leže i brojne opasnosti, jer Id je životan; on je nositelj cjelokupne psihičke energije, i posve zauzdan Id počesto znači umrtvljenu osobnost. Uzmimo ovdje za primjer finog, sofisticiranog, uljudnog, ali istovremeno užasno depresivnog i suicidalnog čovjeka! Dakle, Id se mora zauzdavati, ali ne i gušiti!
S druge strane, čovjekov Ego se istovremeno nalazi pod pritiskom još jedne posve različite komponente. To je tzv. Superego – glas odgojitelja u nama. Ovaj glas možemo doživljavati istovremeno i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Npr., svjesno, „neću to i to raditi, nisam tako odgojen“. Nesvjesno, javlja se kroz uznemirenost i grizodušje zbog činjenja nečega zabranjenog. Stoga Superego nerijetko doživljavamo kao glas savjesti, premda on to nije. Za razliku od savjesti koja je prirođena, Superego se gradi s vremenom, no problem je – kako rekosmo – u tome što ga možemo doživljavati na isti način kao i savjest. Ovo napominjemo stoga što Superego ne mora po sebi nužno sadržavati pozitivne sadržaje; sve već ovisi od kvalitete primljenog odgoja i obrazovne formacije. Npr., mnogi zločinci samouvjereno kažu da sve što su radili, radili su po savjesti. Ili suprotno njima, strogo odgojene skrupulozne osobe uistinu „po savjesti“ smatraju da je sve živo grijeh! Stoga po Freudu kao teška zadaća Ega ostaje izboriti se sa nasrtajima Ida i Superega, istovremeno poštujući njihovu opstojnost. Uspjeti u ovoj zadaći za pojedinca znači biti psihički zdrav, ne uspjeti znači biti neurotičan.
Slika 3: Id, Ego i Superego u svijetu smajlija. Izvor: Digital Psychology
Animus, Anima, Jastvo i Sjena
Jung je komponente ljudske osobnosti svodio na tzv. arhetipove. Ovdje se radi o stanovitim bezobličnim psihičkim energijama koje u snovima poprimaju konkretne oblike i izglede. Premda se kod njega kroz dugu karijeru broj i značenje arhetipova više puta mijenjao, njegovi današnji tumači i interpretatori najčešće govore o slijedeća četiri: Animus, Anima, Jastvo i Sjena.
Animus predstavlja muški aspekt ženske osobnosti, dok Anima predstavlja ženski aspekt muške osobnosti. To ljude čini sposobnijim, složenijim i višim bićima, međutim, ovdje se istovremeno kriju i nemali izazovi, jer u prirodi mužjaci i ženke većinom nisu u međusobnoj konkurenciji, nego mužjaci s mužjacima i ženke sa ženkama. Tako nekako na kraju ispadne i kod ljudi: uglavnom se ne svađaju muškarac i žena kao takvi, nego u sukob ulaze njegov ženski aspekt s njezinom ženstvenošću, kao i njezin muški aspekt s njegovom muževnošću. Ove komponente je neizostavno potrebno na pravilan način integrirati, u protivnom ljudi doživljavaju brojne probleme, kao i svi oko njih (npr. ambiciozne, nemilosrdne žene i mekoputi bezlični muškarci).
Sjena je po sebi dosta slična Freudovom Idu. Po sebi vrlo destruktivan arhetip, ali i životan, te bez njegove pravilne integracije nije moguće ostvariti kvalitetan život.
Jastvo predstavlja arhetip individuacije i osobnog samoostvarenja. U snovima se javlja na različite načine: mudri starac, učenjak, religiozni vođa, sam Bog. Jastvo predstavlja onu višu komponentu nas samih koja tek kroz život treba biti ostvarena.
Na kraju, svakako treba naglasiti ono da Jung čovjeka vidi kao posve zatvoren psihološki sustav. Po njemu, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekog drugoga, nego volimo ili mrzimo neki dio sebe koji uspijevamo projicirati na druge ljude. Sve je u nama, i sve je do nas. No, sukladno tome slično važi i za čovjekovo nasljedovanje viših ideja i znanja. Vežemo se za one koncepte koji su na neki način u nama već prisutni. Ili opet slično, kod tzv. iskustava upoznavanja „srodne duše“. Nakon par minuta s takvom osobom čini nam se kao da je znamo cijeli život. To je stoga što unutar samih nas postoje neki aspekti vrlo slični i srodni toj osobi.
Umjesto zaključka: osvojiti samog sebe!
Aldous Huxley u svojem djelu „Time Must Have a Stop“ iz 1944. reče: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.” No, ako bolje sagledamo činjenice, mi ne samo da predstavljamo jedan kutak svemira, mi smo čitav jedan svemir sami za sebe! Bilijuni stanica, kilometri krvnih sudova i moždanih sinapsi i iznad svega toga kompleksna psihička super-struktura čije smo tajnovite postavke i zakonitosti kao vrsta tek malo površinski „zagrebali“.
Ljudi su po sebi invazivna i osvajačka vrsta, no možda je konačno došlo vrijeme da osvojimo sami sebe!
