Kategorija: Filozofija

O osjećajima i tijelu

Osjećaji mogu postati dio našeg tijela. Postati neuklonjivi dijelovi naših organa. Priljubljeni uz našu kožu. Lice. Oči. Kako nešto nedodirljivo, lepršavo i nevidljivo postaje dio naših očiju, srca? Osjećaj se uvuče u tijelo i stopi se njim i postaje nemoguće razlikovati tijelo od osjećaja koji ga prožima. Uvijek smo u stanju traganja i nedoumica dok se osjećaj ne stopi s našim tijelom i onda kao da osjećaj prelazi u stanje stava ili čvrstog pogleda na svijet. Kada se osjećaj stopi s tijelom, s kožom, s rukama, sa stopalima, organima, postajemo čvrsti i stabilni. Ponekad kao da je potrebno sjedinjenje osjećaja s tijelom i njegovim organima kako ne bismo izgubili na jasnoći i dosljednosti naših stavova i pogleda. Kao kada se osjećaj bezvoljnosti stopi s tijelom i njegovim fizičkim komponentama i samo tijelo postaje bezvoljno i mlitavo. Ili kada se osjećaj optimizma sjedini s tijelom i samo tijelo izgleda drugačije. Čvršće. Stabilnije. Prozračnije. Tijelo je fizičko pamćenje kao što i govorimo da tijelo sve pamti. Opipljivi, vidljivi čuvar i skladište osjećaja. Kroz njega i po njemu osjećaj postaje tjelesan, dostupan dodiru ili pogledu. Gdje se formiraju naše ideje, misli, promišljanja, osjećaji? Formiraju li se isključivo u onom nevidljivom u nama koje zovemo duhom, dušom, psihom, unutarnjim ja ili i tijelo jednakom snagom i moći sudjeluje u tome? Hoće li bolesnik koji trpi užasne fizičke bolove formirati osjećaj ili pogled na svijet i ljude prožet bolom? Ne dominira li njegovim pogledom fizičko iskustvo tijela? Kao kada se među nama pojavi netko tko promišlja svijet i ljude i osjeća ih kao bol i napetost jer je njegovo tijelo preživjelo rad ili neku drugu tragediju. Osjećajna iskustva poput pesimizma, optimizma, radosti, žalosti, očaja s vremenom postaju konstitutivni dijelovi tijela. U kretanju i gestama tijela formira se na opipljiv i dodirljiv način osjećaj ili više njih koji dominiraju čovjekom. Zvuči nam zbunjujuće govoriti o radosnom srcu, optimističnim očima, pesimističnim rukama jer se doima neshvatljivim da nevidljiva radost prebiva u fizičkom mesu, nevidljivi optimizam u fizičkoj boji oka ili pesimizam u koži ruke koju dodirujemo. Iskustvo nas poučava i svjedoči nam da neki od ovih osjećaja postaju na nama teško objašnjiv način dio fizičkog života i postojanja. Reći: Osjećam radost u tijelu, nije nužno izmišljena pjesnička slika, kao i reći: Osjećam pesimizam u svojim rukama, nije nužno znak iracionalnog razmišljanja. Tijelo je fascinirajuća pojava. U svom fizičkom postojanju sadrži nevidljive osjećaje. Ponekad ih tako integrira u sebe da tijelo postaje naš način kako promatramo svijet i ljude. Gdje se formira osjećaj? Je li njegovo nastajanje i formiranje odvojivo od tijela u kojega se s vremenom uvlači i postaje njegov konstitutivni dio? Osjećaj se poput utopljenika grčevito drži za naše tijelo i osigurava svoju egzistenciju zahvaljujući našim fizičkim srcima, glavama, rukama, nogama i krvi. Odgonetnuti sebe počiva na pokušaju da utvrdimo kako nevidljivi osjećaj postaje identičan fizičkom tijelu. Kako nedodirljivo postaje dostupno u opipljivom? Fascinacija odnosom osjećaja i tijela ostavlja nas u čuđenju jer nam izmiče onaj konačni odgovor njihovog međusobnog odnosa, utjecaja i stapanja u jedno i nedjeljivo ljudsko biće. Otkrivamo i spoznajemo sebe otkrivajući tajne prolaze i hodnike u nama kojima istovremeno struje fizička krv i nevidljivi osjećaji koji je prožimaju i s njom se stapaju. Možda je i to najviše što možemo znati o sebi. Biti svjesni da se stapamo u jedno i istovremeno biti iznenađeni kako se osjećajno postupno ujedinjuje s fizičkim, ali ne znajući u kojem trenutku točno i na koji način pesimizam postaje dio srca, optimizam dio očiju, radost dio ruku. Možda je tako zamišljeno od samog početka. Ostati neodgonetnuta tajna samom sebi kroz koju nam onda i svijet i ljudi ostaju tajne koje ne možemo do kraja shvatiti.

U Sarajevu 14. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Tverdokhlib

O tragovima

Ostavljamo tragove. Hodamo tragovima drugih. Nastojimo iza sebe ostaviti nešto. Sjećanje. Gestu. Predmet. Fotografiju. Ciglu. Kamen. Zid. Nadamo se da će netko vidjeti i upitati se: „Tko je bio čovjek koji je ovo ostavio? Kako je izgledao? Kakav mu je bio život? Je li imao želja? Kakvi su bili njegovi snovi“? Ostavljamo potpise. Tragove. Sitnice. Sve u nadi da će netko nabasati na naš „trag“. Od naših veličanstvenih i monumentalnih života ponekad ne ostane ništa veliko. Možda nismo tako zamislili. Ali tako se dogodi. I onda od sve veličanstvenosti naše egzistencije pokušamo barem ostaviti neku sitnicu koja će drugog natjerati da se upita: „Tko je bio on/ona“? Vjerujemo da se tako vraćamo u život. U postojanje. Kroz sjećanja, stvari i predmete koji su nam pripadali, a sada ih netko drugi drži u rukama ili svojim mislima, gleda ih ili razmišlja i pita se o nama. Kao da počinjemo stvarno postojati tek kad nas više nema. Nije bilo puno onih koji su znatiželjno promatrali sitnice koje su nam pripadale dok smo bili s njima. Sat. Odjeća. Knjiga s potpisom. Šalica za kavu. Džezva. Podrazumijevalo se da te stvari budu neprimjetne dok smo tu. Kada odemo, odjednom te stvari postaju važne. Velike. Monumentalne. Veličanstvene. Ovo je bio njezin sat, netko progovara. Ova šalica pripadala je njemu, čujemo tugaljiv zvuk. Iz ove džezve smo uvijek pili kavu, osjećamo kako nečija ruka dodiruje hladni metal. Kao da smo još uvijek tu u tim stvarima sve dok ih drugi dodiruje, promatra i slaže. Kao da živimo sve dok sjećanje drugog na nas živi kroz naše stvari i sitnice koje sada pripadaju njemu ili smo ih njemu/njoj ostavili. Osjećamo kako netko dodiruje omiljenu košulju ili jaknu ili majicu. Čujemo zvuk omiljene pjesme. Njušimo zrak koji dolazi kroz otvoren prozor. Ćutimo poznate mirise koji dopiru do nas. Svijet je pun nevidljivih tragova postojanja ljudi. Tragovi koji nisu monumentalni niti veličanstveni, ali koji postaju veliki i snažni i moćni kada netko otkrije neku stvar ili predmet koji nam je pripadao i tako otkrije nas. Mi se više ne možemo predstaviti. Naš glas, stas, toplina tijela i sjaj duše negdje je drugo. Ali sitnice koje ostaju iza nas kao jedva vidljivi tragovi u snijegu pokazuju drugom kuda treba ići i kako će nas pronaći. Dok drugi gleda ono što je nekad bilo naše i misli tko sam bio, on nas doziva u postojanje. Javljamo se u predmetu. Progovaramo u tragu koji smo ostavili. Jer je svijet postao glomazan, pun velikih stvari i predmeta, nije uvijek lako oživjeti kroz sitnice koje smo ostavili iza sebe. Pored milijuna satova svih oblika i veličina, tko će baciti pogled na sat koji je nosila naša ruka i pomisliti kakav je bio čovjek koji je nosio sat takvog izgleda? Pored gomila i gomila odjeće koja se svakodnevno proizvodi i baca, tko će znatiželjno zastati i zapitati se kakav je bio čovjek koji je nosio košulju te boje i jaknu takvog kroja? Pored „do neba“ visokih građevina, tko će spustiti pogled na niski zid od kamena i upitati se kakve li su bile ruke čovjeka koji je gradio ovaj zid? Netko hoće. Uvijek će se naći neki putnik i znatiželjnik koji će zastati i upitati se tko je bio čovjek kome je sve ovo pripadalo i koji je sve ovo izgradio. Svijet je satkan od naših tragova. Od tragova našeg postojanja i življenja. Kad ne bismo vjerovali da neka znatiželjna duša sklona promatranju tragova neće ugledati nešto što je bilo naše, ne bismo se toliko trsili ostavljati iza sebe nešto što će nas oživjeti u nečijem sjećanju ili pitanju. Živimo i ostavljamo tragove postojanja. U svijetu megalomanije i beskrajne veličine, ponekad spuštamo pogled prema dole. Prema zemlji. Prema prašini. I kada tako gledamo svijet, odjednom vidimo beskrajan broj tragova drugih i sve što su ostavili da bismo se pitali o njima i tko su bili svi ti ljudi. Bezbroj predmeta, stvari i sitnica kao da se krećemo u beskrajnom prostoru čudesne antikvarnice gdje svaki i najmanji predmet priča čudesnu i fantastičnu priču o životu nekog čovjeka, žene i muškarca. Svijet slabo mari za tragove. Svijet slijedi vlastitu veličinu i glomaznost. Ipak, čovjek ponekad kad se oslobodi megalomanije i veličine svijeta u sitnicama koje su pripadale drugom i sada ostavljene njemu, otkriva jednu uzbudljivu priču. I kao detektiv, dok prevrće u rukama sat, košulju, šalicu, džezvu, pokušava odgonetnuti kakav je bio onaj kojemu je ovo pripadalo. I osjeća kako mu izmiče konačni odgovor. A mi s one strane pomalo uživamo u toj detektivskoj igri i tu i tamo drugom dadnemo neki znak ili mig. Neki trag koji ga obuzima i budi njegovu znatiželju dok u rukama drži naše stvari. I tako i dalje postojimo. Iako s druge strane života, i dalje smo i na ovoj strani s onim koji promatra tragove koje smo mu ostavili kao dio neke zagonetke. Neka istražuje o nama. Neka se pita. Jer dok je tako, mi smo s obje strane života živi i pomalo znatiželjni da vidimo hoće li drugi otkriti mjesto gdje se skrivamo i čekamo da i on jednog dana ostavi iza sebe tragove koje će istraživati neko drugi. I tako vječno dok jedni ostavljaju tragove drugi ih istražuju i pokušavaju odgonetnuti tko su bili svi ti ljudi kojima su pripadali ovi satovi, košulje, šalice i džezve… ili neke druge stvari, predmeti, sitnice… i sjećanja i uspomene… tko su bili svi ti ljudi?

U Sarajevu 10. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Ozerov

O promašenosti

Što znači promašiti život? Je li u pitanju uvjerenje da je nemoguće iz početka? Stav kako se ne može natrag, ali nema potrebe pokušati naprijed? Jesmo li promašili život kada sve češće maštamo o vremenskom stroju kojim bi se vratili u prošlost i promijenili nešto? Obično smo uvjereni da ne bismo promašili kad bismo se mogli vratiti natrag jer osjećamo da smo trebali biti nešto drugo ili netko drugi. Ali i kad bismo se mogli vratiti, kako ćemo biti sigurni da nećemo promašiti i da ono što smo željeli nas neće dovesti u situaciju promašenosti. Čovjek sanja kako je oduvijek želio biti nešto. Sada to nije i osjeća da je promašio život. Ali i kad bi se vratio na početak da bude ono što želi, što će se dogoditi kada opet sve prestane zbog starosti, nemoći, potrošenih mentalnih i fizičkih snaga? Neće li se opet osjećati promašeno? Promašenost se doima kao nemoć da se cjelokupnom svom postojanju dadne zadovoljavajući smisao. Nije u pitanju dio života. Trenutak postojanja. Dijelovi življenja. Specifična vremenska razdoblja. Cjelokupna egzistencija doživljava se kao promašena. Od početka do trenutka kada čovjek postaje svjestan osjećaja promašenosti. Promašenost dolazi iznutra. Kao nepodnošljivi teret da se svi dijelovi življenja moraju odživjeti i doživjeti savršeno i u punini. Da ništa od života ne smije umaći našem planiranju. Da svi zahtjevi i želje moraju biti do kraja ispunjeni i zadovoljeni. Ali čovjek nema luksuz da ostvari sve što bi htio. Vrijeme i trajanje nemilosrdno ga prekidaju u njegovim naumima. Mora se ograničiti tek na mali dio onoga što od života može dobiti. Kao čovjek koji voli čitati. Rado bi pročitao sve knjige koje ga zanimaju, ali ne može. Kao čovjek koji voli učiti. Rado bi stekao sve znanje svijeta, ali ne može. Kao čovjek koji voli biti ljubljen i ljubiti. Rado bi iskusio sve moguće ljubavi, ali ne može. Od životnih mogućnosti može izabrati tek pokoju. I ponekad je izbor aljkav, površan i na brzinu. Neplaniran i bez razmišljanja. Ponekad je izbor učinjen na silu i protiv njegove volje. Ponekad je izbor učinio drugi umjesto njega. Promašenost koja dolazi kao posljedica neželjenog ili neželjenih životnih izbora nije točno i precizno opisivo stanje i osjećaj. Promašenost je mješavina nesigurnosti, ljutnje, ogorčenosti, nezadovoljstva. Poput loše karike, promašenost ne želi sama otpasti i ne dopušta da je se ukloni kako bi mehanizam života poput lanca nastavio pokretati čovjeka prema naprijed. Promašenost se može javiti i kao duboka žalost povezana s nezadovoljstvom i srdžbom u odnosu na prošlost i već učinjene životne izbore i donesene odluke. Promašenost ne da čovjeku mira. Stalno ga progoni pitanjima i optužbama zašto je nešto onomad odlučio i učinio tako i tako, zašto nije učinio drugačije. Kada ga promašenost zarobi, čovjek odustaje od budućnosti i ostatka života koji je pred njim. Polaže oružje i mirno se predaje da bi bio njezin zarobljenik. Prošlost je glavno pogonsko gorivo življenja, razmišljanja i djelovanja. Gomila mučnih pitanja i savjeta o onomu što se izgleda više ne može promijeniti… zašto nisam… trebao sam… mogao sam… kad bih mogao… da mi je samo trenutak… Onaj koji misli da je žrtva promašenosti najčešće razmišlja o mogućnosti vremenskog stroja i putovanja kroz vrijeme. Opet, kada ne bismo ponekad u životu nešto promašili i na teži način naučili kako se neke odluke i izbori ubuduće trebaju promisliti i donijeti „trijezne glave“, ne bismo znali biti mudri kod donošenja novih izbora i novih odluka. Promašenost je na trenutke surova i brutalna učiteljica života. Uči nas da nam život neće uvijek oprostiti promašaj koji smo možda i mogli izbjeći. Njezina surovost i brutalnost ide u korak s mudrošću kojoj nas podučava kada je osjećamo i doživljavamo kao učiteljicu življenja života. Njezina mudrost i znanje ima ponekad nepravedno visoku cijenu. Mjeseci ili godine nemogućnosti da se krene naprijed jer smo traljavim i neopreznim izborom krenuli nizbrdo. Zašto toliko problema sa samim sobom radi jedne odluke ili jednog izbora? Koje nismo smatrali ni ozbiljnim, kamoli životno važnim. Promašenost sve shvaća ozbiljno. Promašenost nikada nije nasmijana i od nje nećemo nikada dobiti osmijeh ohrabrenja i poticaja. Ali ćemo dobiti neprocjenjivo znanje kojemu se obraćamo kao „životnoj školi“ svaki put kada nam padne na pamet da aljkavo, traljavo, površno, neozbiljno, na brzinu i bez razmišljanja donosimo ozbiljnije životne odluke. Već sutra promašenost će nas čekati. Morat ćemo sjesti u klupu kao djeca i povinovati se onomu što će nas promašenost kao učiteljica života poučiti i naučiti za buduće. Neće biti knjiga, lekcija, diktiranja, ponavljanja, straha od ispitivanja. Ali će biti tjeskobe, napetosti, nezadovoljstva, ogorčenosti, psihološke tuposti i emotivne odsutnosti. Ono čemu nas promašenost uči ne stječe se i ne postoji ni u jednoj nama poznatoj školi. Kada iziđemo ponovno u život, izaći ćemo umorniji i ispijeniji, sporiji i tromiji, nepovjerljiviji i manje naivni, ali također mudriji i zreliji i spremniji za život i življenje.

U Sarajevu 7. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: frannyanne

O pitanju

Pitanja koja postavljamo dolaze iz onih opterećenja i nemira od kojih je satkano naše postojanje. I u našim najpovršnijim pitanjima krije se briga o egzistenciji. Tuđa pitanja mogu ostaviti dojam banalnosti i površnosti. Uvažavanje drugog pokazuje se i u našem ljudskom pokušaju da razumijemo tuđa pitanja iako njegova pitanja možda ne pripadaju našem svijetu i svijetu našeg razmišljanja. Međusobno smo povezani pitanjima. Pitanje je karakteristika ljudskog. Pitanja ne moraju biti ista. Ne moraju se pojaviti u isto vrijeme. Fenomen pitanja nas ujedinjuje. Ne mislimo samo na ona pitanja o svakodnevnom. Kao pitanje za smjer kad se izgubimo, ili pitanje o cijenu neke stvari, ili pitanje kako je bilo na putovanju. Ne mislimo ni na ona pitanja o osobnom, čak i onda kada ih mislimo ozbiljno kao pitanje kako si i što ima kod tebe?

Razmišljamo o pitanju koje nam ne dopušta do kraja shvatiti vlastito postojanje, o pitanju na koje nam odgovor izmiče, o pitanju koje se opire konačnom odgovoru tko sam ja i zašto sam ovdje? Ovo nije biološko-fiziološko pitanje o vlastitom tijelu i onom nepoznatom što o tijelu još ne znamo. Ovo nije ni prostorno pitanje o mjestu gdje trenutno sjedim, stojim, o gradu i zemlji u kojoj živim. Ovo pitanje prodire dublje u mene i čini me nemirnim i znatiželjnim. Nemir i znatiželja su znaci pitanja koje još nije dobilo konačan i zadovoljavajući odgovor. Što tek s drugim ljudima koji dolaze i prolaze kroz naš život? I u susretu s njima otkrivamo isto pitanje u množini: Tko su oni i što rade ovdje? Nasuprot velikom i dubokom kozmosu stojim ja, maleno i neznatno biće i pitam: Tko sam ja i što radim ovdje? Ne mogu izbjeći ovo pitanje. I onda kada radim i kada više nemam ništa na raspolaganju, osim nekoliko sati nikad dovoljnog sna. I u takvom načinu života probudit ću se jednog dana u budućnosti i zapitati se: Tko sam ja i što radim ovdje? I onda kad mislim da sam beznačajan i nepoznat i da me nitko neće zapamtiti i da ću biti zaboravljen, ostat će uspomena na mene. Svijet i svemir pamtit će negdje u svojim skrivenim dubinama da sam postojao ja, čovjek i pitao i sebe i njih: Tko sam ja i što radim ovdje? I pitao i njih imaju li odgovor.

Ovo pitanje kao ponornica prodire duboko u mene. Ispire i čisti sve naslage i taloge površnog i svakodnevnog u meni sve dok ne dopre do najdubljih ponora mog bića. Jer ono me pita o meni samom i svemu onomu što jesam. Tko si ti, što radiš ovdje? I pokušavam odgovoriti. I govorim: Ja sam zaposlen, ja sam sin, ja sam kćer, ja sam otac, ja sam majka, ja sam…, i tako dajem bezbroj starih i novih odgovora. Ali ovo pitanje kao da nije zadovoljno odgovorima. Ono sve više prodire i budi u meni znatiželju i nemir. Sve dok ne doprem do odgovora koji nije odgovor. I kažem: Ja sam čovjek. Ja sam stvorenje. Ja sam ljudsko biće. I ovo pitanje tko si ti i što radiš ovdje počinje postavljati nova i nemirna pitanja koja bude moju radoznalost. A tako znači, odgovora mi pitanje, ti si čovjek, stvorenje, ljudsko biće, a što to znači? I tu gubim sigurnost i uvjerenost da imam ili sam imao odgovore na sva pitanja dosad.

Ovo pitanje tko sam ja i što radim ovdje, s mojim vremenom, koje neumitno prolazi i teče, približava se. Ono dolazi bliže. Kad sam bio dijete, držalo se na udaljenosti od mene. Bili smo stranci jedno drugom. S odrastanjem i sazrijevanjem, ovo pitanje pokazuje znakove komunikacije. Pokazuje služeći se životnim događajima i drugim ljudima kako bi željelo stupiti u odnos sa mnom. Sa zalazom života i životnih snaga pitanje tko sam ja i zašto sam ovdje, pokazuje čak i znakove prijateljstva i intimnosti koji su mi nekad bili nepodnošljivi i kojih sam se plašio. Sada kao da sam spreman prihvatiti prijateljsku ponudu. Prihvatiti nemir i znatiželju jer nemam odgovor. Nisam li po tom čovjek? Po uspostavljanju blizine i povjerenja s tim neodgovorenim pitanjem. Iako to pitanje držim na sigurnoj udaljenosti od sebe, sve više shvaćam da je ono istinski prijatelj. Jer se ne nameće. Ne traži svoje. Ne zahtjeva privilegije. Dopušta da bude zaboravljeno i bačenu u stranu. Ali ovo pitanje je poput psa. Uvijek je vjerno i nikad me ne napušta. I kako površna i svakodnevna životna pitanja blijede i gube na važnosti, ono sve više izbija u prvi plan kao svjetlo čovjeku oslabljenog vida koji se izgubio u mnoštvu putova.

Odjednom odlažem sve svoje zaštite, obrane, pretvaranja, laži i umovanja. Odjednom sam potpuno gol pred njim. Odjednom se ne stidim svoje golotinje i slabosti. Odjednom se osjećam oslobođeno i bezbrižno. Shvaćam da nije strašno. Shvaćam da je to ono što me istinski čini čovjekom i ljudskim bićem. I pitanje mi prilazi. Samouvjereno,. Blago. S ohrabrujućim osmijehom i pogledom punim podrške. I pita me: Tko si ti i što radiš ovdje? I čudim se kako sam se nepotrebno plašio jedinog i pravog pitanja o sebi na kojega nemam odgovor. Ali sada kada sam se oslobodio straha i plašljivosti i istupio svojom golom ljudskošću pred njega, usudim se barem zamišljati da ću zajedno s njim negdje pronaći odgovor onkraj života, svijeta i svemira.

U Sarajevu 5. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: amasterpics123

O samosažaljenju

Samosažaljenje je nemogućnost da se iziđe iz začaranog kruga ponižavanja i omalovažavanja samog sebe. Svaka nada, svaki dobar osjećaj, svaki pozitivni titraj života nastoji se postaviti na temelje nečega što je već narušeno ili oslabljeno. Postoji strah od izlaska u svijet. U nama egzistira emotivna sapetost pred otvaranjem drugom. Strah i sapetost ne mogu biti čvrsto tlo za izlazak iz samosažaljenja. U samosažaljenju ne vidimo našu slabost i nemoć. Dapače, slabost i nemoć stoje kao nedostižni ideal. Jer slabost i nemoć promatramo kao savršenu viziju nas samih, čini nam se prirodnim ponižavati i omalovažavati sebe. Vjerujemo da su slabost i nemoć načini kako ćemo postati jači i snažniji. Ako u svemu onome što jesmo vidimo slabost, kako ćemo pronaći snagu? Ako u svemu što jesmo vidimo nemoć, kako ćemo pronaći jakost? Onaj koji živi u samosažaljenju svoje ponižavanje smatra poniznošću, a svoje omalovažavanje skromnošću. Izmišljajući moralne kvalitete gdje ih nema, ponižavanje i omalovažavanje smatra moralnim podvizima. Pokušaj da sebe prestane ponižavati i omalovažavati, smatrat će nemoralnim. Dopustit će drugima da ga ponižavaju i omalovažavaju jer smatra da oni imaju moralno pravo odnositi se tako prema njemu. Bilo kakav pokušaj da se odupre njihovim nepravednim i nekorektnim odnosima prema njemu, u sebi će ugušiti jer se boji da time postaje nemoralan, odnosno ohol i arogantan. U samosažaljenju sam čovjek je mjera svih stvari, ali na pogrešan način jer šteti samom sebi i boji se pohvale i priznanja jer misli da su to nedopuštene stvari. Samosažaljenje utapa čovjeka sve dublje u strah i odbijanje prihvaćanja plemenitog i dobrog u njemu. Produbljuje gubitak vjere i povjerenja u njegove ljudske kvalitete. U začaranom krugu samosažaljenja nema mjesta za ići naprijed prema boljem. Ili se stoji u mjestu ili se tone dublje. Samosažaljenje izgleda kao dobrovoljna samica iz koje se ne želi izići. Kao skučen i mračan prostor u kojem se emotivno uživa bez ikakve namjere da se pokuša vidjeti imali nešto izvan skučenosti i mraka. Samosažaljenje je najgori oblik pomirenja sa samim sobom gdje čovjek ništa ne očekuje, ništa ne želi, ni za čim ne žudi. Samosažaljenje je emotivno vegetiranje, polagano odumiranje kao kada bi se cvijet unatoč svojoj svježini, ljepoti i jakosti boja odlučio dobrovoljno i svjesno na sušenje i odumiranje. U stanju samosažaljenja čovjek u onom gdje je moguće pronaći dobro, jako i pozitivno polako blijedi kao duh koji lagano nestaje sve dok potpuno ne izblijedi i nestane. Zapravo, čovjek postaje blijeda kopija ljudskog u onim osobinama kojima bi još uvijek mogao iznenaditi sebe i druge kad bi se potrudio i pokušao. A u onom gdje sebe ponižava i omalovažava, postaje vidljiv i snažan sav ispunjen mesom, kostima i krvlju koji ga vuku prema stanju u kojem će u jednom trenutku sebi reći: Ni u čemu nisam dobar, od mene nema ništa, ništa ne vrijedim. Potreban je ogroman napor da se iziđe iz samosažaljenja. Čovjek mora pobijediti sebe tako što će pokušati izići iz sebe u svijet i među druge. Mora pobijediti strah od pohvale i priznanja kao moralno neprihvatljivih iskustava. Mora pobijediti druge koji su navikli da se prema njemu odnose s visoka jer ih je tome naučio, to im dopustio i na to pristao. Od ovih napora najteži napor jest izići iz začaranog kruga samosažaljenja jer se čovjek u njemu ugnijezdi kao ptica koja uživa u pogledu na nebo, ali nikad ne želi poletjeti. Ne zato jer nema krila, nego jer je sebe uvjerila da nikada neće biti dovoljno dobar letač ili su je drugi uvjerili da njezina krila nisu dovoljno snažna i lijepa za tako visoko i daleko nebo. Za početak treba pokušati izići iz sebe. Koliko god naviknuti na tu vlažnu i tamnu ćeliju samosažaljenja iz koje ne želimo izići, negdje u svijetu i među drugima naći se netko tko će primijetiti da nismo bezvrijedni i sastavljeni od nekakvog ništa. Zato je hrabrost vrlina koje se samosažaljenje plaši, jer dok smo zarobljeni strahom i sapeti plašljivošću, samosažaljenje tiho i neprimjetno plete snažnu mrežu. Mrežu osjećaja o bezvrijednosti, ništavnosti, poniženju i omalovažavanju koja nas steže i guši. Za izlazak iz samosažaljenja čovjek mora biti ili naučiti biti izuzetno hrabar. Ipak, jednom kad se ohrabri, nema povratka nazad. Samosažaljenje će se boriti svim silama. Plašiti ga. Uvjeravati ga da se ništa ne isplati. Da su svi budući pokušaji osuđeni na propast i promašaj. Da je bezvrijedan. Propalica. Onaj koji je promašio sve prilike u životu koje je imao. Ali to je narav samosažaljenja. Da se bori protiv mogućnosti dobrog i pozitivnog izazivajući u čovjeku odbojnost, strah, čak i paniku ako pokuša izići iz sebe u svijet i među druge. Ali treba pokušati. Zbog onog dobrog u sebi, čovjek je samom sebi dužan taj pokušaj kidanja okova samosažaljenja. I hrabro. Hrabrost je prva i najvažnija stepenica izlaska iz mraka omalovažavanja i ponižavanja samog sebe. Hrabro pokušaj. Dužan/dužna si to sebi jer će najveća tragedija biti ako ne pokušaš na svjetlo dana izvući iz sebe ono pozitivno i dobro u sebi i mi ćemo ostati uskraćeni za ono što se krije u tebi što nekima od nas može pomoći i biti putokaz da pokušamo i sami izići i izboriti se s našim sažaljenjima. Tvoja hrabrost može biti pokretač i moje hrabrosti.

U Sarajevu 2. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: jetsam86

O tuđem…

Uvijek znamo objasniti drugom što treba raditi i kako treba živjeti. U nastupu smo elokventni. Uvjereni. Čvrsti. Stabilni u svojim zapažanjima. Svoje savjete smatramo vrijednima zlata. Najpametniji smo kada drugom tumačimo što i kako treba napraviti. Kao da sam ja on i između nas nema razlike. Kada drugom govorimo što treba učiniti, odjednom se osjećamo kao drevni mudraci koji su stekli i spoznali sve tajne i prolaze ljudskog duha i ljudske osobe. Dovoljno smo oholi da drugom kažemo: Ti ne znaš ni približno onoliko koliko ja znam što trebaš činiti i na koji način. Ubijamo se od silnog savjetovanja drugih. Prigovaramo drugom kako su naši savjeti skupi, naše je vrijeme dragocjeno. Odijevamo se u odjeću i obuću mudraca koji znaju što i kako drugi trebaju raditi. Odjednom naša pamet postaje riznica dubokog i božanskog znanja. Drugi nam ne smije proturječiti. Ne smije ni pomisliti da bi naše opažanje i savjetovanje moglo biti pogrešno ili nedostatno. Kada drugom govorimo i trubimo što i kako treba raditi, onda smo mi božanska bića. Naše znanje je božansko i naši savjeti su spasiteljski. Ako nas ne posluša, propast će sigurno i nikada neće biti sretan. Zlovoljni smo i mrzovoljni kad slušamo tuđi savjet. Bolesni smo i imamo glavobolje i žurimo negdje kada drugi pokuša nešto reći što bismo i kako trebali učiniti. Ali čim red dođe na nas, čim zauzmemo prijestolje savjetovanja, odmah sve naše bolesti i boljetice nestanu. Odjednom smo zadovoljni, zdravi, sretni, glava nas ne boli sve dok mi govorimo što i kako treba netko raditi, ponašati se i razmišljati. Zašto imamo toliku potrebu drugima dijeliti savjete i zapažanja šta bi i kako bi trebali, a nemamo ni najmanju želju da te iste savjete udijelimo sebi ili dopustimo drugom da nam ih dadne i ponudi? U nama živi nekakav oblik intelektualne sebičnosti. Možda intelektualne gordosti i oholosti. Nekakva intelektualna i emotivna gluhoća. Jer ne želimo čuti nikakav savjet, dok istovremeno dijelimo savjete šakom i kapom i jao se onome tko se ogluši ili ne sluša kada savjetujemo. Kada trebamo urediti tuđi život, tu nema nepoznanica. Nema problema. Nema prepreka. Točno znamo sve objasniti i što i kako drugi treba učiniti da bude zadovoljan, slobodan i sretan. Zašto svoje savjete ne testiramo na sebi i probamo urediti svoj život da budemo slobodni, zadovoljni i sretni? Ili zašto drugog ne pustimo na miru i sami sebe posavjetujemo što i kako bismo mi trebali činiti, raditi i živjeti? Bezbroj puta slušamo oko sebe kao roj pčela glasove koji govore: Eh, slušaj, ako želiš to i to, trebaš učiniti tako i tako, ja znam kako to ide, ja znam kako sve treba uraditi… Pa kad znaš, zašto prvi ne pokušaš na sebi sve što znaš? Nama je čovjek koji sam sebe savjetuje i šuti i misli kako svoj život urediti danas postao daleka prošlost i mitološki lik. Kao cinik Diogen koji je po danu nosio svjetiljku i govorio na glas: Tražim čovjeka, i danas, ponekad se čini, mora se nositi svjetiljka i govoriti na glas kako tražimo čovjeka koji šuti i savjetuje samog sebe što da učini sa svojim životom i kako da ga isplanira i usmjeri. Do te mjere smo postali opterećeni životom drugoga i njegovom privatnošću, vezom, obitelji, seksom, poslom, uspjehom, da smo postali izgleda nesposobni zastati nad samima sobom i sebi ponuditi po koji savjet. Toliko odviknuti od sebe, možda se više ne usudimo sebe savjetovati jer bi to mogao biti svojevrsni šok od koga se možda nećemo moći dugo oporaviti. Zamislite svoje lice pred ogledalom kad se uhvatite kako svjesno i racionalno sami sebe dajete neki mudar i pametan savjet, a ne drugom. Ako se prepadnete vlastitih savjeta i lica, to je onaj šok zbog čega biste trebali izbjegavati da sebe sami naglo savjetujete. Možda mi trebali napraviti neku vrstu pripreme. Ugasiti svjetlo. Leći u krevet. Duboko udahnuti. Opipati puls. I onda tiho i polagano sebi reći: A što misliš da ja sad sam sebi dam jedan savjet kako bih trebao živjeti i ponašati se? Ne bi bilo dobro da sebi udijelite odmah nekoliko mudrih i pametnih savjeta jer možda od šoka umrete ili poludite. Zamislite svoje šokirano lice pred ogledalom kada konačno morate zabosti vlastiti nos u svoj vlastiti život (da ne kažemo nešto drugo) i pokušati dati sebi neki razuman prijedlog, savjet, razmišljanje. Zamislite sebe kada shvatite da ste morali drugog pustiti na miru i da sad sebe ne smijete pustiti na miru. Može vam se dogoditi da odmah izgubite volju da zabadate nos u vlastiti život i da odmah dobijete dugotrajan napad glavobolje. Ali budite hrabri i čvrsti. To što se vama upravo događa, događalo se onom drugom kojega ste mjesecima ili godinama davili svojim savjetima kako treba živjeti i ponašati se. Budite solidarni. Zamislite sve njegove glavobolje dok ste ga savjetovali o svemu jer ste mislili da ste nepogrješivi u svom znanju o njegovom životu i svim njegovim i „čistim“ i „prljavim“ tajnama. Kada vas zaboli glava od muke jer ne možete sebe pustiti na miru koliko ste se upleli u svoj vlastiti život i kad vam dođe da samo dignete ruke od svega na trenutak, zamislite kako se osjećao drugi kojemu ste se dugo vremena miješali u život i sve pore njegovog života misleći da ste vi božanski savjetnik koji ne može pogriješiti i čiji se savjeti uvijek i bez pogovora moraju slušati. Radi zajedničkog dobra, bilo bi pametno ponekad sebe ne pustiti na miru i sebe daviti savjetima kako i što treba u životu živjeti i raditi, a drugoga pustiti na miru kako bi ga barem nakratko popustila glavobolja od vaših silnih savjeta i pametovanja kako apsolutno znate na koji način on/ona treba živjeti svoj život. Najbolje je, ako je ikako moguće, na neko vrijeme i sebe i drugog pustiti na miru, ali ako već ne možete, onda pokušajte drugog ostaviti na miru i sebi udijeliti po koji pametan i mudar savjet iz vaše bogate riznice sveznanja o tome kako isključivo drugi trebaju živjeti svoj život. Možda se nađe po koji savjet za vas. Ako to niste dugo činili, savjetovali sebe, možda ne bi bilo pametno učiniti to pred ogledalom i s upaljenim svjetlom. Možda je mudrije ugasiti svjetlo ispružiti se na krevet. Nema veze ako vam srce lupa, ako ste nervozni i strah vas. Samo duboko udahnite i recite sebi: Hajde da probam zabosti nos u vlastiti život i dati sebi neki mudar savjet. Možda preživite. I ako preživite, ne trebate se čuditi glavobolji ujutro kad se probudite. Budite solidarni i pomislite na tuđu glavu koju ste godinama ili mjesecima punili svojim savjetima i pametovanjima, još pred ogledalom i s upaljenim svjetlom. Kako je drugi ostao živ poslije svih vaših savjeta, mudrovanja i pametovanja, ravno je čudu. I vi ćete biti čudo ako preživite savjetovanje samog sebe jer nije lako preživjeti zabadanje nosa u vlastiti život i ostati živ. Ali hrabro i ne bojte se kao što ste preživjeli zabadanje nosa u tuđi život, preživjet ćete zabadanje i u svoj vlastiti.

U Sarajevu 29. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andrii Yalanskyi

O razlogu

Mora biti teško pronaći razlog za život kada glavni motivi za življenje izgube ili smisao ili svrhu ili snagu. Temeljni motivi našeg života često su koncentrirani oko jednog. Obitelj. Dijete. Suprug. Supruga. Posao. Uspjeh. Posebno je nezahvalno kada ne znajući vjerujemo da još uvijek postoji razlog našeg postojanja iako je razlog odavno nestao. Kao kad se trudite oko drugog, da biste na kraju otkrili da je drugi odavno od vas odustao. Nakon takvog iskustva pitanje razloga za život postaje urgentnije i složenije. Sve razloge i motive svog postojanja uložili ste u jedno. Otkrivate da to jedno, o čemu god je riječ, više ne postoji. Bez temelja ste. Razlog vas je napustio. Motiv se ugasio. Plaši vas iskustvo naglog propadanja prema dole. Više ne stojite čvrsto na zemlji. Dok lagano tonete, više niste tako sigurni hoćete li moći pronaći za sebe novi razlog ili novi motiv. Pa i ako ga pronađete, sumnjičavi ste prema njemu. Jednom ste već izigrani.

Jedan temeljni razlog za život se čini smisleniji nego nekoliko manje važnih razloga. Težimo jedinstvu razloga. Vjerujemo da jedinstven razlog za život osigurava dugotrajan smisao i svrhu. Pojedinačne razloge za život koncentriramo u jedan. Kao kada posao, karijeru, materijalna sredstva, psihu i tijelo koncentriramo oko obitelji. Obitelj postaje temeljni razlog i sve se oko nje koncentrira, svi razlozi podređeni su njoj. Ako se ona raspadne, i ostali razlozi za život izgubit će brzo smisao. Ili će trebati vremena da jedan od njih preuzme ulogu temeljnog razloga kao kada se ljudi nakon razvoda posvete karijeri, poslu, zaradi ili nečemu drugom. I opet se sve usmjerava i koncentrira oko jednog razloga. Je li moguće imati više temeljnih razloga za život i griješimo li ako tako razmišljamo i činimo? Moramo li biti objekt omalovažavanja ako razloge za život koncentriramo i na obitelj i na posao i na karijeru i na hobi i na neke aktivnosti koje po svojoj važnosti i ozbiljnosti zaostaju, recimo, za obitelji i poslom? Smije li se živjeti s nekoliko temeljnih razloga za život, a ne samo s jednim i moramo li svi imati identičan razlog ili razloge?

Razlog za život je takav da nam ponekad stvara problem ili nas zbunjuje. Trebamo li se usmjeriti svim svojim silama na jedan razlog iako oko sebe ponekad susrećemo druge koji više nemaju motiva jer im se temeljni razlog života raspao? Nije li pametnije imati više jednako snažnih razloga? Opet, kada susrećemo nekoga tko ima više razloga za život, čini nam se da je sve relativizirao i da se ničemu ne umije posvetiti što bi bilo ozbiljno i trajno, nego istovremeno teži i svemu i ničemu. Barem nam tako izgleda. Razlog za život je misteriozan. Ne samo da je drugom skriven, on je skriven ponekad i od nas samih jer sami nismo sigurni koji je zapravo razlog našeg života i zašto živimo. Ovo pitanje moralo se ponekad javiti. Moralo se javiti u onim trenutcima kada je jedan temeljni razlog za život oko kojega se sve događalo, naša cjelokupna egzistencija, prestao postojati. Odjednom smo suočeni s pitanjem za koje smo mislili da ga nikada nećemo morati postaviti. Svakako smo mislili da i ako budemo prisiljeni postaviti ga, imat ćemo spreman odgovor: Koji je razlog u temelju moga života i zašto živim? Čudesno je kako su naši razlozi za život mahom krhki i nestabilni dok kroz njih gradimo cijelu strukturu naših egzistencija i naših budućnosti. Čudesno je kako kao ljudska bića uspijevamo na trošnim i slabim temeljima izgraditi cijele živote i egzistencije i nas i drugih.

U konačnici, iako se čini da svi imamo iste razloge za život, prije će biti da svatko od nas za sebe formira i utemeljuje taj razlog jer svatko od nas sebi mora objasniti zašto se oslanja na nešto kao temeljni razlog svog života. Zato se čudimo kada otkrivamo da je netko pronašao razlog za život i onda kad se činilo da će takvo nešto biti nemoguće? Ili smatramo kako mi ne bismo mogli. Time se potvrđuje ideja kako razlog za život na neki način postoji prije svega u nama samima i kako smo mi oni koji mu daju smisao, svrhu i snagu. Ništa izvana ne može biti razlog za život ako sami ne odlučimo i na njega slobodno ne pristanemo. Razlog za život uvijek je naš i ne dolazi izvana. Jer kad bi razlog za život dolazio isključivo izvana, onda bi zajedno s njegovim propadanjem i mi propadali i nestajali. To ne znači da nas izvanjsko propadanje i gubitak razloga za život ne povrjeđuje i ne ranjava. On to čini. Ali i kad nestane razlog za život, barem na izvanjski način, još uvijek nismo spremni odustati od sebe i od pokušaja da ga pronađemo u nečemu drugom.

O tome hoće li nas razlog za život koji je izvana prestao postojati ubiti, kako figurativno tako i doslovce, ne odlučuje razlog, nego mi. Time potvrđujemo da razlog za život u svom prvotnom značenju i sadržaju egzistira u nama samima, a ne u stvarima i ljudima koji daju smisao našem životu. Razlog za život je dublji i snažniji od smisla za život. I dok smisao života može biti isključivo i u nečemu izvanjskom, razlog za život počinje i završava uvijek u nama samima bez obzira na krahove, gubitke i nestajanja izvanjskih razloga za život s kojima se svi susrećemo i s kojima se svi moramo nositi. Razlog za život prestaje ne onda kada se uruše izvanjski razlozi i motivi, nego onog trenutka kada odustanemo od sebe i bilo kakvog pokušaja da u sebi otkrijemo razlog za život. I kada netko kaže kako više nema razloga za život, nije riječ o izvanjskim razlozima i motivima, koliko god oni bili potrošni i uništeni, nego je riječ o temeljnom nutarnjem razlogu o vlastitom postojanju od kojega se odustalo. I kad se to dogodi, nikakvi izvanjski razlozi za život, koliko god bili savršeni i uređeni, neće moći osigurati motiv i razlog da se živi.

U Sarajevu 27. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Serhii Radachynskyi

O završetcima i prekidima

Teško je znati je li nešto gotovo dok se ne vratimo na „mjesto zločina“. U mašti možemo završiti svaki odnos. U mašti možemo prekinuti svaku vezu. Mašta koristi nestvarno i nepostojeće. Stvarnost je posljednji i konačni ispit završetka. Posljednji „čavao u lijes“ kojega možemo sa sigurnošću i bez drhtanja ruku zakovati i nastaviti živjeti bez straha da će „mrtvac“ iznenada uskrsnuti. Moramo izdržati i taj posljednji susret, pozdrav, razgovor. Već na samom početku znamo je li sve gotovo. U sebi osjećamo nešto što mašta ne može pružiti ili pruža na zavodljiv i nestvaran način. Kada u mašti završavamo naše odnose i veze i „stavljamo točku na i“, događa se da umislimo kako je zaista sve okončano. Kako se nema što reći i dodati. Sve je rečeno. Ali u mašti ne postoje dvojica sugovornika niti stvarnost. U mašti postojim ja, drugi kojega sam stvorio od mašte i stvarnost koju sam izmislio. Ništa se još nije dogodilo i okončalo, nego se tek ima dogoditi. Uhvatimo se u zamku vlastitih maštanja i drugog ostavimo bez odgovora i objašnjenja. Ne jer on/ona to ne zaslužuje, nego jer smo sebe uvjerili kako je događaj iz mašte bio stvaran, toliko stvaran da ostajemo pomalo zbunjeni pred pitanjem drugog: Što se dogodilo i zašto smo odjednom zašutjeli? U mašti smo uvijek korektni, pravedni, iskreni i pošteni prema sebi i prema drugom. Sve smo stavili na stol. Izložili cijelu situaciju racionalno i trezveno i nisu potrebna dodatna objašnjenja. U mašti smo savršeno objasnili kako stvari stoje, tako da drugi nema potrebu postaviti niti jedno jedino pitanje. Ali to se dogodilo u mašti. U stvarnosti još nismo došli ni do zajedničkog susreta i razgovora. Čini se tako laganim okončavati međuljudske odnose kroz maštu. Čini se tako jasnim. Pravednim. Poštenim. Nitko se ne ljuti. Nema povrijeđenih i uvrijeđenih. Na kraju završetka, svi smo zadovoljni i sretni. Ispalo je savršenije od najsavršenijeg. Nitko nikoga nije povrijedio. Redaju se duboke isprike i međusobne pohvale. Nabrajaju se dobre osobine i ljudske kvalitete, vrline i prednosti. Obećavaju se obećanja i zaklinjanju zakletve na vječna pomirenja i međusobna poštivanja i uvažavanja. U našoj mašti ružna stvarnost presvučena je izmišljenim dobrotama, sa stvarnosti se svlači njezin ružni i pohabani sloj lošeg, zlog i pokvarenog. U mašti toliko ogolimo stvarnost od nje same da na kraju od nje ne preostaje ništa osim onoga što smo maštanjem dopunili. Možda su poneki završetci ljudskih odnosa takvi da su prepuni dobrote, međusobnih pohvala i „kovanja u zvijezde“, ipak završetak odnosa ne može proći bez susreta sa stvarnošću. Uvijek je moguće pobjeći i izbjeći prekid. Završiti sve u vlastitoj mašti. Ali stvarnost neće propustiti priliku da pomoli svoju neugodnu i ponekad ružnu glavu iznad površine naše mašte da nas podsjeti da se ništa nije dogodilo. Još nije bilo susreta, razgovora i pozdrava. Još moramo odraditi ono zbog čega smo dopustili mašti da nas zavede i odvede u smjeru nepostojećeg i nedogođenog. Još uvijek moramo susresti stvarnost. I mi smo možda i zaboravili kako stvarnost izgleda. Možda smo nehotice nekoga uvrijedili, povrijedili i zanemarili bježeći u svijet mašte bez ikakvog objašnjenja i javljanja. Samo smo nestali i u „zemlju propali“. I mašta u tome nije nevina i bezopasna. Mogla nas je zavesti i uvjeriti kako ne dugujemo objašnjenja, ne dugujemo isprike, ne dugujemo ništa nikome. Mogla nas je uvjeriti u našu apsolutnu nevinost i čistoću „ja definitivno nisam kriv/kriva“. Možemo osjećati da je onako kako maštamo, ali bez stvarnosti nećemo znati kako stvari stoje i što smo učinili i gdje leži naš dio krivice i odgovornosti za naše odnose i prekide. Opasni su završetci i prekidi ljudskih odnosa i veza koji se grčevito hvataju za niti mašte i tjeraju stvarnost od sebe. Lako se dogodi da nitko nije kriv i nitko nije odgovoran i svi su dobri i čisti. Ako jesu, zašto se dogodio prekid i završetak naših odnosa i veza, čak i onda kad su se dogodili u mašti? Zar dobri, iskreni, pošteni, nevini i čisti mogu prekinuti i završavati svoje odnose i veze? Lako se dogodi i da ja nikad nisam kriv, nego drugi i ostali pa ako treba i svi. Mašta ne voli stvarnost u kojoj postoji moja odgovornost za završetak i prekid. Mašta svakoga od nas je uvijek nevina i čista i ne dopušta mogućnost koja bi mogla dokazati i suprotno. Mašta ne samo da mene čini nevinim od tuđe „krivice“ nego i tuđu „krivicu“ izbriše tako da i drugi bude također u svemu ovome nevin. Ali ako smo oboje nevini i čisti, zašto jedno od nas u mašti završava odnos s onim drugim? Jer mašta može učiniti da stvarnost nestane i prestane postojati. Ipak ponekad, htjeli ili ne htjeli, prisiljeni smo svući sa sebe oklop mašte i istupiti u stvarnost gdje se naša „golotinja“ ne može sakriti i pokriti ili smo nevješti u njezinom skrivanju. Odjednom vidimo sebe i drugog onakvima kakvi stvarno jesmo. Ali to se mora dogoditi na ovaj ili onaj način jer stvarnost je na kraju temeljni sudac naše krivice i naše nevinosti u našim završetcima i prekidima. Moramo pogledati stvarnost u oči. Zanemariti maštu i sve njezine privlačne labirinte i tunele u kojima bismo se rado sakrili i izgubili. Moramo istupiti pred sud stvarnosti. Tek tada počinje težak i mučan susret, razgovor i pozdrav i mogućnost da ćemo nakon mučne i neugodne stvarnosti osjetiti u sebi mir i sebi reći: Gotovo je. Mašta ne može pružiti takav konačni mir, a i kako bi mogla? Mašti ništa nije teško i mučno nego joj je sve sjajno, bajno i lepršavo. Zato mašta i ne može dati mir koji daje stvarnost niti mašta može biti istinski sudac naših odnosa i njihovih prekida i naše obostrane odgovornosti i krivice za te prekide i završetke. Misleći da nas mašta štiti, negiramo stvarnost ponekad do te mjere da više nemamo hrabrosti susresti se s njom. Ponekad radije nemirni maštamo nego da mirno živimo stvarnost.

U Sarajevu 25. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Narongrit Dantragoon

O povratku kući…

Što nam govori misao starca koji kako ide kraju života, sve više želi vratiti se kući? Što podrazumijeva pod kućom? Zidove unutar kojih je rastao? Glasove oca i majke? Poznate mirise doma? Je li kuća magična riječ kojom želi izreći ono za što bi mu trebalo puno rečenica, možda čak i cijela knjiga ili više njih? Što nam znači misao koja nam se ponekad rodi u glavi: želio bih/željela bih se vratiti kući. Kako opisati bezbrižnost djetinjstva, znatiželju odrastanja, žalost odlaska, tugu rastanka i nostalgiju povratka ako ne tom jednostavnom i istovremeno bremenitom rečenicom punom teško izrecivih značenja, osjećaja i smislova: Želim se vratiti kući.

Čežnja o povratku kući nije prisutna onda kad je čovjek ostario i vidio sve i preostalo je još jednom vidjeti razvaline stare kuće i onda mirno umrijeti. Čežnja je usađena u nas rođenjem, majčinim mlijekom, mirisom pokošene trave, očevim rukama, zabranjenim voćkama naših susjeda i koječim drugim. Povratkom kući ne težimo nekom objektivnom stanju stvari kao da se ništa ne bi promijenilo nakon godina izbivanja iz kuće. Kao da bi sve ostalo na svom mjestu. Iako bismo htjeli biti lakovjerni i naivni i željeli vjerovati da nas čeka sve ondje gdje smo to i ostavili, neminovno spoznajemo da kuću nećemo zateći u prvobitnom stanju. Čak nećemo pronaći nikoga jer nikoga i nema, možda će od kuće ostati tek poneki zid ili neobrađena zemlja, ali to ne umanjuje čežnju za povratkom kući.

Iako tamo ništa nema, želimo se vratiti kući. Kome i zašto se vraćamo? I što tražimo na tom mjestu? Ne ostaje li naša čežnja isprazna i neispunjenja kada otkrivamo da smo se vratili kući, ali ona više nije tu. Nije li stvarnost prijetvorna i gruba prema našoj čežnji za povratkom domu? I znamo da je tako. Znamo da tamo gdje je kuća više nema ništa, ali ipak se želim vratiti kući. Čežnja neće uskrsnuti pokojne niti će broj grobova biti manji jer osjećamo snažnu potrebu za povratkom. Mrtvi će i dalje biti mrtvi i zid kuće i dalje će biti srušen i nagrižen zubom vremena, nitko nas neće dočekati bez obzira na snagu naše želje da se vratimo. Čežnja i želja za kućom nikoga ne može vratiti u život. Nije li onda uzaludno čeznuti za domom i željeti povratak? Što nas to spaja s prostorom gdje smo rođeni i odrasli i onda kad nikoga više u tom prostoru nema i kada drugi ljudi i ne znaju tko smo mi i zašto pretražujemo urušeni krov, srušeni zid, neobrađenu zemlju?

Iako smo stranci drugima, nismo stranci tom malenom komadu zemlje. Oživljavamo prošli svijet svojom čežnjom i željom. Gledamo srušeni dom i zapuštenu okućnicu, ali vidimo kuću i uređen vrt. Čujemo glasove ljudi. Odjednom vidimo majku kako nas zove ili nas upozorava da pazimo da se ne povrijedimo. Čujemo oca koji nam objašnjava kako priroda ima svoje zakone i kako ih treba znati i poštivati ako želimo dobar urod. Slušamo kako brat ili sestra dovikuje da se vratimo u kuću jer je blizu noć i nije dobro biti sam noću. Nismo li doživjeli iskustvo „uskrsnuća“ svega dok klečimo ili stojimo s nemoćno spuštenim rukama gledajući prazninu i ruševine? I tko bi nam se usudio u tom trenutku naše vizije „uskrsnuća“ doma prići i reći da smo ludi i da tu ništa nema osim prašine, kamenja i korova? Kao da bismo dopustili da nas netko prekine u blaženoj viziji kada se od starca pred ruševinom snagom čežnje i želje pretvaramo u dijete koje pred sobom vidi vlastiti dom i sve njih žive, zdrave i nasmijane? Zar bi se netko usudio reći: Prestani sanjariti i saberi se, nema tu ništa, ni njih, ni kuće, ni doma?

Ali mi želimo da su oni tu, ili biti s njima. Zato smo se i vratili kući. Zato se i uvijek vraćamo. Osjećamo da ruševni zid i korovom obrastao vrt nisu zadnja riječ nad nama. Čežnja i želja u nama se bune i ne možemo prihvatiti da nema njih, kuće i doma. Rijetko se tko od nas pomiri s tim. I kad čujemo nekoga kada stalno ponavlja: Želim se vratiti kući, nije riječ tek o fantaziji ili o potrebi da se vidi svojim očima i bude uvjeren kako više nema kuće, doma i njih ondje gdje smo mislili da ćemo ih zateći. Mi se bunimo. Ne prihvaćamo takvo stanje stvari. I čeznemo za kućom, za domom, i onima kojih nema. Bunimo se protiv njihovih grobova, srušenih zidova i opustošenih polja. Bunimo se svojom čežnjom i željom.

I ta naša pobuna možda pokazuje u smjeru nekog drugog svijeta i života. Negdje onkraj srušenog zida nad kojim starac nemoćno krši ruke, negdje onkraj groba nad kojim starac stoji nesposoban da pomjeri onemoćalo tijelo. Želim se vratiti kući možda ima drugačiji smisao, značenje i sadržaj za svakoga od nas. Tamo gdje se želimo vratiti, želimo ih pronaći sve onakve kakve smo ih ostavili i kakvi su nam ostali u sjećanju zajedno s kućom iz koje smo otišli. Smije li čovjek reći sebi da željeti se vratiti kući smjera u neki novi i preobražen život? Smije li čovjek pomisliti da se želi vratiti vječnosti odakle je i došao, gdje su prije njega već otišli njegovi ukućani na čiju prisutnost podsjećaju srušeni zidovi kuće i njihovi grobovi? Zar nam ne smeta ponekad misao da su uništena kuća, zapušteni vrt, zaraslo polje i njihovi grobovi konačna riječ o našem završetku i svršetku? Nije li ta jednostavna rečenica: Želim se vratiti kući, zvuk i glas naše pobune protiv konačnog kraja i smrti i nas i onih na koje nas kuća podsjeća? Ne vraćamo li se ponekad kući zbog toga? Zbog slabašne nade i tihe vjere da postoji kuća koja ne propada, roditelji koji ne umiru, mjesto gdje nema grobova onih s kojima smo živjeli i zbog kojih se ponekad i želimo vratiti kući nakon što proputujemo cijeli svijet i svemir.

Želim se vratiti kući odjekuje zaraslim putevima naših djetinjstava, grobovima naših pokojnih, derutnim zidovima domova u kojima smo rođeni i rasli. Kad bismo mogli istovremeno svi kriknuti istim glasom prodorno da nas čuje prazni svemir: Želim se vratiti kući, tko zna što bi se dogodilo. Ovako jedan po jedan tiho šapućemo: Želim se vratiti kući, i posjećujemo naše prazne kuće i grobove i svatko se u sebi i za sebe buni protiv onoga što vidi pred sobom. Svatko se buni svojom čežnjom i željom za povratkom kući. Buni se protiv ruševine i groba. I ne vjeruje da nad njima i u njima počinjemo i završavamo. I da sve počinje i sve završava s ruševinom i grobom. Sve dok starac u nama ima i posljednji atom snage on u sebi ponavlja: Želim se vratiti kući. Tko zna možda konačno čuje glas: Dobrodošao kući, čekali smo te, sve je na svom mjestu ondje gdje si nas ostavio kada si otišao od kuće u svijet…

U Sarajevu 21. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Przemyslaw Koch

O sjeti

Naići ćemo ponekad na citat ili odlomak kako netko sa sjetom gleda u daljinu. Ili na opis kako se protagonist priče sa sjetom sjeća nekoga. Sjeta zvuči kao skraćenica od sjećanje ili sjetiti se. Sjeta je nešto privatno. Možda čak i intimno? Što nam govori onaj koji duboko uzdahne i onda izgovori: Sa sjetom mislim na… Što se u njemu događa? Je li tužan? Je li nostalgičan? Žalostan? Sjeta podsjeća na bezbrižno. Sa sjetom se sjećam pokojnog oca koji je bio tu da me zaštiti, koji mi je ulijevao sigurnost. Sa sjetom se sjećam pokojne majke koja je bila tu da me utješi. Sjetom se sjećamo na vrijeme kada smo od nekoga bili voljeni ili zaštićeni. Sjeta kao sjećanje na bezbrižnost i bezazlenost. Sjetom promišljati samog sebe upućuje na drugačije poimanje svijeta koji nas okružuje. Izgledalo je dobro i nevino. Ništa se nije predstavljalo kao strašno i prijeteće. Sjeta je blizak i intiman odnos između odraslog mene i djeteta u meni. Odnos zaštite i bezbrižnosti. Odrasli ja koji štiti dijete u meni. Možda je sjeta taj odnos? Kada se dijete u meni probudi i postoji samo odrasli ja koji ga je voljan čuvati od drugačijeg i novog svijeta. Sjeta je dijete koje odraslog mene vuče za ruku da se vratim u bezazleniji svijet. Možda zato sjetan čovjek odraslima izgleda djetinjast? Uvijek misli o vremenu i svijetu kad je zajedno sa svijetom mogao uživati u njegovoj nevinosti i čistoći. Ali i u vlastitoj. Sjeta je kao povlačenje za rukav. Dijete u meni povlači odraslog mene i želi mi pokazati ostatke drugačijeg svijeta. Starog i nepostojećeg. Ali meni još uvijek dragog i bliskog. Čak i postojećeg i živućeg u mojim sjećanjima. Kako otrgnuti sebe od surovosti i oporosti onoga danas i prepustiti se djetetu bezbrižnosti i bezazlenosti onoga jučer? Sjetom. Sjeta je blagi osjećaj tuge i čežnje. Bezopasna mješavina djeteta i odraslog mene u istoj osobi. Sjeta kao ugodna i blaga tuga i čežnja podsjeća odraslog mene na blagost i bezazlenost djeteta u meni. U stanju sjete i ono što je opasno izgleda kao da nije. Dok sam u razdoblju sjete, kao da su mi cijeli svijet i svi ljudi prijatelji i nemoguće je zamisliti da postoji nešto stvarno što nazivamo zlo ili da postoji čovjek koji bi mogao biti loš. Kad smo sjetni, sve što je zlo čini se tako daleko i udaljeno od nas i kao da nas ne dotiče. Kao da je odrasli ja poput majčine utrobe zatvorio dijete u nama u toplinu i nježnost. Kao da je dijete u nama okopnilo surovost i tvrdoću odraslog ja koji svojom hladnoćom stvara zaborav kako u čovjeku trajno ostaje netko tko se nada boljem i ljepšem. Netko malen i sitan, a to je on sam. Sjeta stalno traga za izgubljenim svjetovima nježnije i toplije prošlosti. Zato se sjetni sjećaju onih koji su tim osobinama zračili, bilo da su to bili ljudi ili mjesta. Slika djeteta koje slijepo vjeruje u bezbrižnost i dobrotu i slika odraslog koji nema snage povjerovati djetetu, slika je sjete. Sjetan ne vjeruje više u bolju i ljepšu budućnost, ali ga dijete u njemu neprestano vuče u prošlost da mu pokaže kako je u prošlosti bilo ljubavi, topline i nježnosti. Kako pomiriti budućnost koja se ne nada i ne očekuje i prošlost koja vuče natrag u nježnost i toplinu kojih više nema? Sjeta je čovjekova dilema. Preispitivanje sebe. Promišljanje o vlastitoj vjeri i kome dati povjerenje. Djetetu koje žudi za prošlošću i sigurnošću majčinog krila, očevih ruku, ljubavnog zagrljaja ili odraslom koji ne vjeruje budućnosti i bezvoljno se prepušta djetetu da ga vodi natrag? Sjeta je rasprava sa samim sobom. Monolog koji se odvija između dvoje koji se rijetko susreću jer svatko vuče na svoju stranu. Odrastao vuče sebi i traži konačno odbacivanje iluzije djeteta. Dijete se buntovno ponaša i odbija postati iluzija i uporno inzistira da je ugodna i dobra prošlost bila stvarnost. Kako pomiriti dijete i odraslog? Ponekad ne slušaju jedno drugo i svatko govori za sebe i ono što hoće ne pitajući za dopuštenje i je li sad njegov red da nešto progovori. Sjeta je zbrka i zbunjenost u nutarnjoj borbi između djeteta i odraslog u kojoj je teško razlučiti tko je od njih dvoje u pravu i teško je odlučiti hoću li natrag u ugodniju i sigurniju prošlost ili naprijed u nesigurnu budućnost. Sjeta je njihanje između njih dvoje koji se ponekad ponašaju kao da se njihova prepirka ne tiče mene. Kao da nisam tu dok se oni hrvaju svatko iznoseći argumente u svoju korist. Zato sjetan čovjek teško opisuje svoje stanje. Zato ga pjesnici i pisci teško zahvaćaju i služe se slikama i igrama riječi kako bi ga izrekli. Nije lako opisati kako se dijete i odrastao istovremeno nalaze u meni. Pribjegavamo slikama i nemuštim opisima kao kada sjetu opišemo mišlju o majčinom krilu i očevim rukama ili mirisu njihove kose ili tijela ili odjeće. Sjeta je neopisiva i ne možemo drugačije s njom nego slikama i igrom riječi pokušavamo objasniti osjećaj kada se dijete i odrastao u nama dodiruju, jer sjeta nije ništa drugo nego čudesan dodir između djeteta i odraslog u nama koji i ne znamo drugačije opisati nego slikama i riječima za koje mislimo da u sebi kriju ostatke bezbrižnog, nevinog, bezazlenog, čistog i lijepog.

U Sarajevu 16. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

Exit mobile version