samosažaljenje – Poptheo Web Portal

O samosažaljenju II

Samosažaljenje je emotivna grobnica. Zakopamo se. Onima koji nam žele pomoći prijetimo. Mislimo da nam žele zlo. Emotivna grobnica samosažaljenja zatvara se iznutra. Nitko ne može ući i podići nas ako ne otvorimo. Treba li ostaviti na miru onoga koji se samosažalijeva? Ostaviti ga njegovom usudu? Pustiti da sebi izgradi ogromni mauzolej od različitih ogorčenja, prigovora i nezadovoljstava. Ili ga treba spriječiti u iskapanju vlastitog groba? Frustrirajuće je s onim koji se samosažalijeva. Naporno je. Može nas iscrpiti njegovo uporno i tvrdoglavo ukapanje samog sebe. Može se dogoditi da budemo i optuženi da smo mi grobari njegovog psihološkog i emotivnog života. Cijelo smo vrijeme iza leđa kopali grob i pripremali njegovu sahranu. Optužba je ozbiljna i teška. Htjeli smo pomoći, a događa se obrnuto i bivamo optuženi da smo uzrok smrti. Htjeli smo ukloniti tamnu sjenu koja se nadvila nad nečijim životom. Dogodilo se na kraju da smo krivi jer smo mi ta sjena. Ne možemo se obraniti od optužbe. Mi smo grobari i opsjenari i krivci. Samosažaljenje ne reagira na racionalne argumente i zdravorazumska uvjeravanja. I kako bi moglo? Kao da mrtvom govorite da ste ga došli uskrisiti i on radije bira ostati mrtav nego ustati iz groba. Onaj koji se samosažalijeva bira ostati u svojoj emotivnoj grobnici. Ponekad čak i uživa u tome što je unutra sebe zatvorio. Kao što uživa u tome što gleda naše napore da mu pomognemo namjerno odbijajući pomoć i podršku. U samosažaljenju ima određenog mazohizma. Kao da onaj koji se samosažalijeva uživa u tome. Kao da uživa u spoznaji da želimo biti uz njega i za njega, dok istovremeno odbija pomoć i pravi nas budalom. Svatko od nas ima svoje granice. Nitko ne izdrži sve. Događa se da u iskrenom pokušaju da pomognemo onome koji se samosažalijeva i sami budemo zakopani s njim u njegovoj grobnici. Ne želi nas pustiti. Ne da nam izići. Prijeti nam da će učiniti ovo ili ono. I mi se polako prestajemo buniti. Prestajemo razmišljati. Prestajemo djelovati. Opterećeni krivicom, pretvaramo se u duhove onoga što smo bili. Postajemo aveti bez života u sebi. Um nam je napunjen tuđim samosažaljenjem i više ne uspijevamo racionalno sagledati što trebamo činiti. Ne uspijevamo razlučiti gdje smo krivci, a gdje je krivac onaj koji se samosažalijeva. Svu krivicu preuzimamo na sebe i onaj koji se samosažalijeva ukapa nas zajedno sa sobom i zatvara u grobnicu. Čini nam se duboko neljudskim i nehumanim ostaviti nekoga na miru i odmaknuti se od njegove emotivne grobnice iz koje naokolo zaudara kužni zadah ogorčenja, prigovaranja, iracionalne ljutnje i dubokog nezadovoljstva. Mislimo da nećemo moći ponovno izići na svjetlo i među ljude. Očekujemo da nas osude ili kazne. Što je s onim koji se samosažalijeva? Zar i on ne bi trebao odgovarati za ono razdoblje i vrijeme kada nas je uvukao u svoj začarani mrtvački krug emocija zbog kojega i sami nekad bivamo bolesni i osjećamo se donekle mrtvima jer odjednom i sami postajemo ogorčeni, nezadovoljni, nesretni? Zašto je njegovo samosažaljenje isključivo naša odgovornost, a ne i njegova? Ako smo pokušali pomoći istinski i ljudski i nismo uspjeli, tko se onda smije usuditi i optužiti nas da smo krivi za nečiji emotivni slom i mrtvilo?

Ne pomažemo sebi ako se stalno preispitujemo jesmo li mogli učiniti više. Kod takvih pitanja ne postoji odgovor jer ne postoji mjerna jedinica kojom ćemo izmjeriti koliko smo mogli pomoći i koliko nismo pomogli. U tom samoprogonu protiv vlastite ljudskosti i iskrenog osjećaja da pomognemo, zaboravit ćemo pozvati na odgovornost onoga koji se samosažalijeva. Iz svoje hladne grobnice likovat će nad nama proširujući optužbe protiv nas. Ne samo da mu nismo pomogli, nego smo mu odmagali svojim nastojanjima. Nekomu sa strane može se učiniti neljudskim činom kada se sklonimo i povučemo od nekoga tko se samosažalijeva. Taj netko ne mora znati i najčešće i ne zna koliko smo se već potrošili u bezuspješnim pokušajima da pomognemo i koliko smo bili slomljeni, iscrpljeni i povrijeđeni kada smo otkrili da onaj koji se samosažalijeva uživa u našim naporima samo da bi ih osujetio iz čistog bolesnog samorazarajućeg zadovoljstva. Strašno je nekomu sa strane koji ne zna što se događa kada čuje iz naših usta kako smo nekoga tko se samosažalijeva ostavili na miru i odmaknuli se. I teško će nas razumjeti. Možda neće nikada shvatiti naš čin i postupak. Uspjeli smo se izvući iz nečije emotivne grobnice u koju smo bili zakopani zajedno s mrtvim koji nije želio ustati iako smo pokušali sve, čak i sami sebe ukopati zajedno s njim. Razumjet će nas onaj koji je prošao isto loše i neugodno iskustvo. Biti živ zakopan u nečiju grobnicu loših i negativnih osjećaja i uvjeriti sebe da smo apsolutno krivi što se on nalazi u njoj. Zato nam izlazak na svjetlo i u život izgleda kao novi početak i postajemo oprezni kada nam prilazi netko tko se samosažalijeva. Izdaleka osjećamo zadah ogorčenja, nezadovoljstva i nesretnosti i kao i uvijek stojimo pred dilemom: Hoće li razumjeti da mu želimo pomoći i spasiti ga iz njegove emotivne grobnice ili će nas optužiti da smo ga mi u nju smjestili? Najgore je što ne znamo što će se dogoditi na kraju. Istovremeno se borimo s nagonom da pobjegnemo i sklonimo se i potrebom da budemo ljudski otvoreni prema njemu. Istovremeno nas je strah njegovog smrtnog lica i otvorene grobnice nad kojom stoji, ali se i nadamo da ga možemo vratiti među žive s ruba emotivnog umiranja i smrti.

U Sarajevu 20. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O samosažaljenju

Samosažaljenje je nemogućnost da se iziđe iz začaranog kruga ponižavanja i omalovažavanja samog sebe. Svaka nada, svaki dobar osjećaj, svaki pozitivni titraj života nastoji se postaviti na temelje nečega što je već narušeno ili oslabljeno. Postoji strah od izlaska u svijet. U nama egzistira emotivna sapetost pred otvaranjem drugom. Strah i sapetost ne mogu biti čvrsto tlo za izlazak iz samosažaljenja. U samosažaljenju ne vidimo našu slabost i nemoć. Dapače, slabost i nemoć stoje kao nedostižni ideal. Jer slabost i nemoć promatramo kao savršenu viziju nas samih, čini nam se prirodnim ponižavati i omalovažavati sebe. Vjerujemo da su slabost i nemoć načini kako ćemo postati jači i snažniji. Ako u svemu onome što jesmo vidimo slabost, kako ćemo pronaći snagu? Ako u svemu što jesmo vidimo nemoć, kako ćemo pronaći jakost? Onaj koji živi u samosažaljenju svoje ponižavanje smatra poniznošću, a svoje omalovažavanje skromnošću. Izmišljajući moralne kvalitete gdje ih nema, ponižavanje i omalovažavanje smatra moralnim podvizima. Pokušaj da sebe prestane ponižavati i omalovažavati, smatrat će nemoralnim. Dopustit će drugima da ga ponižavaju i omalovažavaju jer smatra da oni imaju moralno pravo odnositi se tako prema njemu. Bilo kakav pokušaj da se odupre njihovim nepravednim i nekorektnim odnosima prema njemu, u sebi će ugušiti jer se boji da time postaje nemoralan, odnosno ohol i arogantan. U samosažaljenju sam čovjek je mjera svih stvari, ali na pogrešan način jer šteti samom sebi i boji se pohvale i priznanja jer misli da su to nedopuštene stvari. Samosažaljenje utapa čovjeka sve dublje u strah i odbijanje prihvaćanja plemenitog i dobrog u njemu. Produbljuje gubitak vjere i povjerenja u njegove ljudske kvalitete. U začaranom krugu samosažaljenja nema mjesta za ići naprijed prema boljem. Ili se stoji u mjestu ili se tone dublje. Samosažaljenje izgleda kao dobrovoljna samica iz koje se ne želi izići. Kao skučen i mračan prostor u kojem se emotivno uživa bez ikakve namjere da se pokuša vidjeti imali nešto izvan skučenosti i mraka. Samosažaljenje je najgori oblik pomirenja sa samim sobom gdje čovjek ništa ne očekuje, ništa ne želi, ni za čim ne žudi. Samosažaljenje je emotivno vegetiranje, polagano odumiranje kao kada bi se cvijet unatoč svojoj svježini, ljepoti i jakosti boja odlučio dobrovoljno i svjesno na sušenje i odumiranje. U stanju samosažaljenja čovjek u onom gdje je moguće pronaći dobro, jako i pozitivno polako blijedi kao duh koji lagano nestaje sve dok potpuno ne izblijedi i nestane. Zapravo, čovjek postaje blijeda kopija ljudskog u onim osobinama kojima bi još uvijek mogao iznenaditi sebe i druge kad bi se potrudio i pokušao. A u onom gdje sebe ponižava i omalovažava, postaje vidljiv i snažan sav ispunjen mesom, kostima i krvlju koji ga vuku prema stanju u kojem će u jednom trenutku sebi reći: Ni u čemu nisam dobar, od mene nema ništa, ništa ne vrijedim. Potreban je ogroman napor da se iziđe iz samosažaljenja. Čovjek mora pobijediti sebe tako što će pokušati izići iz sebe u svijet i među druge. Mora pobijediti strah od pohvale i priznanja kao moralno neprihvatljivih iskustava. Mora pobijediti druge koji su navikli da se prema njemu odnose s visoka jer ih je tome naučio, to im dopustio i na to pristao. Od ovih napora najteži napor jest izići iz začaranog kruga samosažaljenja jer se čovjek u njemu ugnijezdi kao ptica koja uživa u pogledu na nebo, ali nikad ne želi poletjeti. Ne zato jer nema krila, nego jer je sebe uvjerila da nikada neće biti dovoljno dobar letač ili su je drugi uvjerili da njezina krila nisu dovoljno snažna i lijepa za tako visoko i daleko nebo. Za početak treba pokušati izići iz sebe. Koliko god naviknuti na tu vlažnu i tamnu ćeliju samosažaljenja iz koje ne želimo izići, negdje u svijetu i među drugima naći se netko tko će primijetiti da nismo bezvrijedni i sastavljeni od nekakvog ništa. Zato je hrabrost vrlina koje se samosažaljenje plaši, jer dok smo zarobljeni strahom i sapeti plašljivošću, samosažaljenje tiho i neprimjetno plete snažnu mrežu. Mrežu osjećaja o bezvrijednosti, ništavnosti, poniženju i omalovažavanju koja nas steže i guši. Za izlazak iz samosažaljenja čovjek mora biti ili naučiti biti izuzetno hrabar. Ipak, jednom kad se ohrabri, nema povratka nazad. Samosažaljenje će se boriti svim silama. Plašiti ga. Uvjeravati ga da se ništa ne isplati. Da su svi budući pokušaji osuđeni na propast i promašaj. Da je bezvrijedan. Propalica. Onaj koji je promašio sve prilike u životu koje je imao. Ali to je narav samosažaljenja. Da se bori protiv mogućnosti dobrog i pozitivnog izazivajući u čovjeku odbojnost, strah, čak i paniku ako pokuša izići iz sebe u svijet i među druge. Ali treba pokušati. Zbog onog dobrog u sebi, čovjek je samom sebi dužan taj pokušaj kidanja okova samosažaljenja. I hrabro. Hrabrost je prva i najvažnija stepenica izlaska iz mraka omalovažavanja i ponižavanja samog sebe. Hrabro pokušaj. Dužan/dužna si to sebi jer će najveća tragedija biti ako ne pokušaš na svjetlo dana izvući iz sebe ono pozitivno i dobro u sebi i mi ćemo ostati uskraćeni za ono što se krije u tebi što nekima od nas može pomoći i biti putokaz da pokušamo i sami izići i izboriti se s našim sažaljenjima. Tvoja hrabrost može biti pokretač i moje hrabrosti.

U Sarajevu 2. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: jetsam86

UPUTSTVO ZA TUGU

Koliko nam je kad tugujemo zbog nekoga uistinu žao te osobe, a koliko samih nas?

Svatko od nas je centar svoga svijeta i svatko od nas je nesumnjivo najbliži sam sebi. To je jednostavno tako, i tko to ne priznaje ili je lažov ili je iskreni ali posve nerealni romantik.

Tu posvemašnju životnu bliskost sa samim sobom je vrlo važno na vrijeme detektirati i prepoznati. Na taj način čovjek može bolje shvatiti neke specifične životne probleme s kojima se neminovno susreće, ali ujedno i pronaći rješenje za njih.

Suočavajući se s teškom bolešću, a na kraju i smrću oca za kojeg sam bio jako vezan, počesto me je znala potresti jedna uznemirujuća misao, ali koja se na kraju ispostavila kao pomažuća i duboko katarzična: Koliko mi je zapravo u cijeloj situaciji žao njega, a koliko samog sebe!?

Zbilja je nevjerojatno s kojom lakoćom čovjek u takvim situacijama pobrka samosažaljenje za iskrenu tugu:

Tjeskoban si jer ostaješ bez pouzdane osobe koja te je stvarno nesebično i iskreno voljela;
Još više (i zapravo najviše) si tjeskoban zbog osjećaja vlastite nemoći! Pomogao bi, spasio bi ga, a ne možeš. No opet, differentia specifica se kreće oko jednog suptilnog egzistencijalističkog detalja: Je li ti žao što MU ne možeš pomoći, ili ti je žao što mu TI ne možeš pomoći? Što će reći, možda zapravo i nisi toliko tužan što mu ne možeš pomoći, nego zato što su sve tvoje grandiozne ideje o samom sebi ostale bez ikakvog temelja i na kraju pale u vodu. Ono, konačno shvaćaš da osobnim mitovima nema mjesta … najobičniji si krhki čovjek, i to je to. A to itekako boli…
Tjeskoban si također jer ti je poremećena dnevna rutina, poremećeni planovi za posao i odmor.
Neki ljudi se u ovakvim trenucima mogu čak osjetiti i izdanima od strane dragog bolesnika…
Na kraju, tjeskoban si jer se puno sekiraš zbog svega ovog prethodnog.

Ipak, na koncu shvatiš da rješenje postoji, i ono se upravo kreće oko spomenutog izbora: samosažaljenje ili iskreno žaljenje!? Ako ti je nekog stvarno žao, onda se moraš fokusirati na njega, a ne na sebe. Pokušati učiniti što se može da toj osobi u njezinoj patnji bude koliko toliko lakše. Iznenađujuće ili ne, tu se čovjeku počinje vraćati mir, radost i osjećaj moći. Jer to i jest zapravo istinska moć: izdići se iznad svog malog svijeta i vlastitih briga te zauzet se malo i za onaj tamo neki drugi svijet!

Sasvim normalna nakana sasvim normalnog pokojnika

Kako u bolesti tako i u smrti, čovjekov najveći neprijatelj nije gubitak drage osobe nego opet ono samosažaljenje. Tome govore u prilog i one neke uobičajene domaće rustikalne naricaljke:

Oj joj, kuku mene joj!

Dakle, kuku je MENE a ne NJEGA!

Što MI ga uze Bože – joj!?

Dakle, ne: Što ga uze, nego što ga MENI uze?

I na kraju ono posve dramatično: Otvori se zemljo, progutaj MEEEE!

Rekli bismo, to je to – čista suština strahote sprovoda drage osobe: Čovjek je u napasti da to shvati kao svoj vlastiti sprovod, a ne ono kako stvari doslovno stoje – da je to sprovod drage osobe!

Rješenje je opet slično kao u prethodnom slučaju. Ukoliko se fokusiramo na osobu koju smo izgubili, a ne na svoju osobnu pogođenost, sve će biti u redu. Preplavit će nas misao da ta osoba zaslužuje da je ispratimo svečano i dostojanstveno, kao što je i zaslužila.

Stvari stoje slično i za onaj period nakon smrti. Naime, uvijek se treba pitati što bi dragi pokojnik želio za nas? Da smo tužni, očajni, autodestruktivni, da završimo sa životom? Nema nikakve šanse! Tako nešto bi nam mogao poželjeti samo ljuti neprijatelj, a zbog njegove se smrti ionako nikad ne bi ni žalostili. Tko nas je uistinu volio, on bi sada svakako želio da budemo sretni, zdravi, radosni, ispunjeni, da živimo dalje i napredujemo u životu! Ako smo i mi stvarno za života voljeli tu osobu, zašto onda ne ispoštovati tu njezinu nakanu? To je ujedno i jedina mogućnost ljubavi, sve ostalo je samoljublje i samosažaljenje!

Subjektivni i objektivni pakao

U istočnoj kršćanskog teologiji danas je dosta česta teza da jedan objektivni pakao zapravo ni ne postoji, jer Bog koji je sama ljubav, dobrota, milosrđe i vjernost takvo mjesto svakako ne bi ni mogao prirediti za svoja ljubljena stvorenja. Tome nasuprot, postojao bi jedino subjektivni pakao. To bi značilo da se neki ljudi za života toliko zakopaju u vlastito samoljublje i samosažaljenje da se na taj način mogu čak i trajno isključiti iz realma objektivne univerzalne Ljubavi. Inače, ova teza je zanimljivo i bajkovito prikazana u filmu novozelandskog redatelja Vincenta Warda „Ja ću budan sanjati“ (WHAT DREAMS MAY COME) iz 1998. Reklo bi se, preporučljiva lektira za svakoga u današnjem vremenu posvemašnje tragike sebičnosti i samodopadljivosti…

Na samom kraju, slično moguće vrijedi i za svaki drugi rastanak u životu: prijateljski, ljubavni … Kako god, samo iskrena tuga može izliječiti gorko samosažaljenje, samo prava ljubav može izliječiti samoljublje.

U Sarajevu, 3. 10. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com