obitelj – Poptheo Web Portal

PSIHOLOGIJA VJENČANJA

Kao muškarcu mi je svakako poprilično fascinantno kad vidim kako neke dame i pet godina nakon vlastitog vjenčanja po svojim profilima društvenih mreža učestalo objavljuju fotografije sa istoga. Jer čak i kad su sretno oženjeni, samo vjenčanje kao vjenčanje muškarcima i ne predstavlja neko povlašteno mjesto sjećanja i memorije. Zato često i zaboravljaju na sve te silne godišnjice, i tako onda već periodično-nesmotreno strašno ljute svoje žene. S druge strane, kako rekosmo, neke žene kao da trajno žive od dana svog vjenčanja. A i one druge, koje na to i nisu toliko navezane, svejedno će iznimno držati do toga dana, pa makar i samo kao do jednog prevažnog datuma u svojem životu.

Vjenčanje i dvostruka tranzicija

Bilo da ste muškarac ili žena, vjenčanje uistinu predstavlja jedan od najvažnijih događaja u životu svake obitelji, i to bez obzira na povijesni period, kulturu i podneblje. Događaj je to koji stoji u središtu tzv. dvostruke tranzicije: Djevojka napušta vlastiti dom i roditelje, te kao udana žena ulazi u neki drugi dom i obitelj. Naravno, danas je ipak više uobičajeno da i sam mladoženja napušta svoju kuću, te da njih dvoje nakon vjenčanja zasnivaju vlastiti dom. No, vidimo, dvostruka tranzicija i u tom slučaju opstaje. Situacija se u svakom slučaju bitno mijenja, kako za njih tako i za njihove obitelji. Roditelji, kojima se dvadeset ili trideset godina život posvema vrtio oko svoje djece, sada moraju prihvatiti da su oni konačno odrasli te da je došlo vrijeme da krenu vlastitim putem. S druge strane, premda konačno slobodni od roditeljskog tutorstva, mladenci će tek morati da „pohvataju” i „progutaju” sve promjene i odgovornosti koje neminovno proizlaze iz čina vjenčanja, a kojih u svojoj mladalačkoj nesmotrenosti na samom početku još uvijek i nisu dovoljno svjesni. Na ovaj način gledano, vidimo kako je vjenčanje po sebi i iznimno stresan događaj. Stoga se ovdje pitamo zašto ga ljudi uopće toliko svečano slave?

Odgovor na pitanje izgledno i ne može biti jednoznačan:

– Oni pametni, ali ne toliko i afektivno zreli, u samom startu će pomisliti da se ovdje i nema bog zna što za proslaviti.

– Oni drugi, ni pametni ni zreli, zaletjet će se proslaviti, pa će poslije moguće shvatiti da su se zeznuli što su išta slavili.

– Na koncu, oni afektivno zreli ljudi već znaju da se užitak ne može odvojiti od patnje, kao ni ljubav od križa. Ovakvima je također jasno da vlastitog sazrijevanja nema bez povremenih bolnih otrežnjenja, tako da se u konačnici sve u svemu za njih ovdje itekako ima što za proslaviti, a niti će se kasnije zbog toga što vele kajati…

PSIHOLOGIJA VJENČANJA ALI I VJENČANICE

Ukoliko je vjenčanje centralni događaj ljudskog života, utoliko se onda vjenčanica nameće kao centralni simbol samog vjenčanja, dok sam izbor tog fascinantnog bijelog raskošnog komada odjeće damama zna upriličiti veoma puno zadovoljstva, no nerijetko možda još i više muke i nevolje. Na ovu temu su provedena čak i neka sasvim ozbiljna znanstvena istraživanja koja pokazuju kako većina mladenki u vjenčanici vidi nešto znatno više od pukog odijela za vjenčanje. Odnosno, one žele da ta čudesna bijela haljina bude odrazom njihove osobnosti, i upravo im zbog toga često i nije lako naći ono što traže. S druge strane, izbor vjenčanice počesto se ispostavlja i poprištem borbe za moć između mladenke, njezine majke, kao i mladoženjine sestre ili neke druge bliske žene iz njegove obitelji. Odnosno, svaka će pokušati da na kraju prevlada baš njen izbor. Zato sve ovo za mladenke često i jest toliko napeto koliko jest, i to sve do mjere da cijela stvar počinje poprimati devijantne crte. U tome smislu, priznata i iskusna prodavačica vjenčanica – Caroline Burstein u jednom razgovoru za The Guardian primjećuje kako neke mladenke nesumnjivo ulažu znatno više energije u izbor vjenčanice nego u izbor muža, a što svakako nije dobro. Burstein također primjećuje kako su mnoge mladenke spremne za željenu vjenčanicu posegnuti u džep i znatno dublje nego što si realno mogu priuštiti. Dakle, ovdje govorimo očito o veoma grozničavim trenucima i izazovima u životu mnogih mladih žena.

Stoga, ukoliko želimo ponešto dublje prodrijeti u tu žensku fascinaciju vjenčanicom, utoliko će biti potrebno pomalo zaviriti i u samu povijest vjenčanice.

Fascinacija vjenčanicom i nije novijeg datuma. Kako već rekosmo, vjenčanje je od davnina slovilo za prevažan događaj, a takav događaj je onda zahtijevao i neku sasvim posebnu odjeću. U tome smislu se kaže da su vjenčanice oduvijek pratile trendove, ali i da su trendovi pratili vjenčanice. U svemu tome, težišnicu su kudikamo činila kraljevska vjenčanja. Ona su postavljala standarde koje su zatim drugi na jedvite jade pokušavali oponašati i slijediti. Pri tome je važno spomenuti da su kraljevska vjenčanja od davnina bila redovito puno više od samih vjenčanja. Zapravo, ona su bila prvenstveno stvar međunarodne politike i trgovine. Povezivanjem različitih kraljevskih lozi krojila se i sudbina naroda kojima su ovi bili upravljali. I tako onda, kako se sviju ticalo kraljevsko vjenčanje, tako ih se počela ticati i kraljevska vjenčanica.

Tamo otprilike sve do početka 19. st. vjenčanice su krasile žive i snažne boje, a omiljeni materijali su bili baršun i svila. Zatim se događa vjenčanje koje će promijeniti manje-više sve – vjenčanje britanske kraljice Viktorije! Dakle, za svoje vjenčanje sa Albertom od Saskokoburga 1840., mlada će kraljica poželjeti haljinu od najfinije čipke toga vremena. A kako se ova mogla naći samo u bijeloj boji, tako će i njezina vjenčanica biti posve bijela. Ovo je za to vrijeme bio pravi odjevni presedan, jer haljine do tada, kako rekosmo, nikad nisu bile posve bijele. Bijela se, naime, smatrala nepraktičnom bojom. Lako se prljala, a podsjećanja radi, u ono vrijeme se sve moralo prati na ruke. Tako će iz Viktorijinog vjenčanja nehotično proizići još jedan važan trend – onaj da se vjenčanica nosi samo jednom u životu, a zatim zapakira i čuva uspomene radi. U svakom slučaju, vidimo kako je postupno došlo do toga da je u današnje vrijeme većini žena iznimno važno da barem jednom u životu izgledaju poput prave kraljice.

Trend bijelih vjenčanica će biti dodatno utvrđen i pozitivnim stavom Crkve o svemu tome. Naime, kako je od samih začetaka kršćanstva bijela važila kao boja nevinosti i novostečenog produhovljenog života u Kristu, tako se onda počelo smatrati i da je to boja koja po sebi ponajviše odgovora i nevinosti mladenke. Međutim, bijele vjenčanice su tradicionalno uvriježene i u nekim drugim kulturama. Recimo, u Japanu mladenke tradicionalno nose bijeli kimono za sam obred vjenčanja, da bi se zatim za prijem presvukle u crveni. Jer, bijela im je slično kao u kršćanstvu znak nevinosti, a crvena znakom obilja i blagostanja. Englezi za ovu kombinaciju cinično ističu da im nikako ne sluti na dobro, jer ih živo podsjeća na krv i zavoje.

Od psihologije vjenčanice do psihologije žene

Cijela prethodna storija kao da ukazuje na to da žene znatno više drže do uhodanih društvenih standarda i običaja od muškaraca. Unutar ženskog bića kao da je puno snažniji ovaj zahtjev „raditi nešto kao što se i radi” nego što je to slučaj kod muškaraca koji su skloniji improvizaciji i „ad hoc” rješenjima. To uopće ne čudi, jer žene osim što su poslovično osjećajnije, one su i prijemljivije od muškaraca, te se lakše identificiraju i povezuju s cjelinom stvarnosti. S jedne strane, ovo može izgledati loše ukoliko su žene pokatkad doista zatočenice općeprihvaćenih trendova i običaja, te da zbog toga često, kao što se to kaže, jednostavno „ne umiju sebi”. No, s druge strane, naznačena prijemljivost kao i snažnija veza s cjelinom stvarnosti ih čini i znatno intuitivnijima od muškaraca. I stoga je ovo možda lijepa prilika da shvatimo kako uopće funkcionira intuicija. Recimo, ako me boli glava, ja jasno mogu reći da me boli glava. Ako me netko pita jesam li siguran u to, jesam, kako neću biti, jer to je jednostavno moja glava, jasno je osjećam, kao i bol unutar nje. Slično tome, žena vrlo dobro može naslutiti kako se drugi ljudi osjećaju ili što smjeraju. Kako zna? Pa zna, jer to je jednostavno u pitanju NJENO dijete, ili NJEZIN muž, ili čak ona NJEZINA tamo neka neprijateljica. Dakle, ontološki gledano, granice ženskog bića puno su poroznije naspram okolne stvarnosti od onih muških. S druge strane, muška ontologija sadrži upravo tu jednu snažnu samodiferencirajuću, kao i onu racionalnu tendenciju. To ih čini dosta agilnijima, slobodnijima, samostalnijima i odlučnijima u odnosu na žene, ali isto tako i dosta slijepima te nemoćnima da shvate neke jednostavne stvari koje su ženama jasne skoro pa same po sebi. Stoga se kod ovakvih naznačenih razlika i govori o tzv. rodnom modelu komplementarnosti koji želi istaknuti da se muškarci i žene međusobno znatno razlikuju, čak i puno više nego što se čini na prvi pogled. No, isto tako, sve te razlike u konačnici nisu tu da se jedni i drugi mrze, nego upravo suprotno, da se međusobno pomažu i nadopunjavaju. I tako opet dođosmo na kraju do društvene ali i egzistencijalne nužnosti onog braka i one predivne vjenčanice…

U Sarajevu 14. X. 2021.

M. B.

Izvori:

– The History of Wedding Gowns: A Brief Review, Da Vinci, https://davincibridal.com/blog/the-history-of-wedding-gowns-a-brief-review/ (Stanje: 14. IX. 2021.).

– What I’ve learned from 10 years of selling wedding dresses, The Guardian, https://www.theguardian.com/fashion/fashion-blog/2014/may/09/what-ive-learned-from-10-years-of-selling-wedding-dresses (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Seoha MIN, Lina M. CEBALLOS, Jennifer JURCHISIN, Role power dynamics within the bridal gown selection process (XII, 2018.), https://www.researchgate.net/publication/327013227_Role_power_dynamics_within_the_bridal_gown_selection_process (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Jennifer BAUMGARTNER, Avoid Wedding Dress Stress! (18. I. 2010.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-psychology-dress/201001/avoid-wedding-dress-stress (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Rebeka Jadranka ANIĆ, Spolne razlike u religioznosti pod vidom obrazovanja, Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 4, 873-903.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightfieldstudios

O povratku kući…

Što nam govori misao starca koji kako ide kraju života, sve više želi vratiti se kući? Što podrazumijeva pod kućom? Zidove unutar kojih je rastao? Glasove oca i majke? Poznate mirise doma? Je li kuća magična riječ kojom želi izreći ono za što bi mu trebalo puno rečenica, možda čak i cijela knjiga ili više njih? Što nam znači misao koja nam se ponekad rodi u glavi: želio bih/željela bih se vratiti kući. Kako opisati bezbrižnost djetinjstva, znatiželju odrastanja, žalost odlaska, tugu rastanka i nostalgiju povratka ako ne tom jednostavnom i istovremeno bremenitom rečenicom punom teško izrecivih značenja, osjećaja i smislova: Želim se vratiti kući.

Čežnja o povratku kući nije prisutna onda kad je čovjek ostario i vidio sve i preostalo je još jednom vidjeti razvaline stare kuće i onda mirno umrijeti. Čežnja je usađena u nas rođenjem, majčinim mlijekom, mirisom pokošene trave, očevim rukama, zabranjenim voćkama naših susjeda i koječim drugim. Povratkom kući ne težimo nekom objektivnom stanju stvari kao da se ništa ne bi promijenilo nakon godina izbivanja iz kuće. Kao da bi sve ostalo na svom mjestu. Iako bismo htjeli biti lakovjerni i naivni i željeli vjerovati da nas čeka sve ondje gdje smo to i ostavili, neminovno spoznajemo da kuću nećemo zateći u prvobitnom stanju. Čak nećemo pronaći nikoga jer nikoga i nema, možda će od kuće ostati tek poneki zid ili neobrađena zemlja, ali to ne umanjuje čežnju za povratkom kući.

Iako tamo ništa nema, želimo se vratiti kući. Kome i zašto se vraćamo? I što tražimo na tom mjestu? Ne ostaje li naša čežnja isprazna i neispunjenja kada otkrivamo da smo se vratili kući, ali ona više nije tu. Nije li stvarnost prijetvorna i gruba prema našoj čežnji za povratkom domu? I znamo da je tako. Znamo da tamo gdje je kuća više nema ništa, ali ipak se želim vratiti kući. Čežnja neće uskrsnuti pokojne niti će broj grobova biti manji jer osjećamo snažnu potrebu za povratkom. Mrtvi će i dalje biti mrtvi i zid kuće i dalje će biti srušen i nagrižen zubom vremena, nitko nas neće dočekati bez obzira na snagu naše želje da se vratimo. Čežnja i želja za kućom nikoga ne može vratiti u život. Nije li onda uzaludno čeznuti za domom i željeti povratak? Što nas to spaja s prostorom gdje smo rođeni i odrasli i onda kad nikoga više u tom prostoru nema i kada drugi ljudi i ne znaju tko smo mi i zašto pretražujemo urušeni krov, srušeni zid, neobrađenu zemlju?

Iako smo stranci drugima, nismo stranci tom malenom komadu zemlje. Oživljavamo prošli svijet svojom čežnjom i željom. Gledamo srušeni dom i zapuštenu okućnicu, ali vidimo kuću i uređen vrt. Čujemo glasove ljudi. Odjednom vidimo majku kako nas zove ili nas upozorava da pazimo da se ne povrijedimo. Čujemo oca koji nam objašnjava kako priroda ima svoje zakone i kako ih treba znati i poštivati ako želimo dobar urod. Slušamo kako brat ili sestra dovikuje da se vratimo u kuću jer je blizu noć i nije dobro biti sam noću. Nismo li doživjeli iskustvo „uskrsnuća“ svega dok klečimo ili stojimo s nemoćno spuštenim rukama gledajući prazninu i ruševine? I tko bi nam se usudio u tom trenutku naše vizije „uskrsnuća“ doma prići i reći da smo ludi i da tu ništa nema osim prašine, kamenja i korova? Kao da bismo dopustili da nas netko prekine u blaženoj viziji kada se od starca pred ruševinom snagom čežnje i želje pretvaramo u dijete koje pred sobom vidi vlastiti dom i sve njih žive, zdrave i nasmijane? Zar bi se netko usudio reći: Prestani sanjariti i saberi se, nema tu ništa, ni njih, ni kuće, ni doma?

Ali mi želimo da su oni tu, ili biti s njima. Zato smo se i vratili kući. Zato se i uvijek vraćamo. Osjećamo da ruševni zid i korovom obrastao vrt nisu zadnja riječ nad nama. Čežnja i želja u nama se bune i ne možemo prihvatiti da nema njih, kuće i doma. Rijetko se tko od nas pomiri s tim. I kad čujemo nekoga kada stalno ponavlja: Želim se vratiti kući, nije riječ tek o fantaziji ili o potrebi da se vidi svojim očima i bude uvjeren kako više nema kuće, doma i njih ondje gdje smo mislili da ćemo ih zateći. Mi se bunimo. Ne prihvaćamo takvo stanje stvari. I čeznemo za kućom, za domom, i onima kojih nema. Bunimo se protiv njihovih grobova, srušenih zidova i opustošenih polja. Bunimo se svojom čežnjom i željom.

I ta naša pobuna možda pokazuje u smjeru nekog drugog svijeta i života. Negdje onkraj srušenog zida nad kojim starac nemoćno krši ruke, negdje onkraj groba nad kojim starac stoji nesposoban da pomjeri onemoćalo tijelo. Želim se vratiti kući možda ima drugačiji smisao, značenje i sadržaj za svakoga od nas. Tamo gdje se želimo vratiti, želimo ih pronaći sve onakve kakve smo ih ostavili i kakvi su nam ostali u sjećanju zajedno s kućom iz koje smo otišli. Smije li čovjek reći sebi da željeti se vratiti kući smjera u neki novi i preobražen život? Smije li čovjek pomisliti da se želi vratiti vječnosti odakle je i došao, gdje su prije njega već otišli njegovi ukućani na čiju prisutnost podsjećaju srušeni zidovi kuće i njihovi grobovi? Zar nam ne smeta ponekad misao da su uništena kuća, zapušteni vrt, zaraslo polje i njihovi grobovi konačna riječ o našem završetku i svršetku? Nije li ta jednostavna rečenica: Želim se vratiti kući, zvuk i glas naše pobune protiv konačnog kraja i smrti i nas i onih na koje nas kuća podsjeća? Ne vraćamo li se ponekad kući zbog toga? Zbog slabašne nade i tihe vjere da postoji kuća koja ne propada, roditelji koji ne umiru, mjesto gdje nema grobova onih s kojima smo živjeli i zbog kojih se ponekad i želimo vratiti kući nakon što proputujemo cijeli svijet i svemir.

Želim se vratiti kući odjekuje zaraslim putevima naših djetinjstava, grobovima naših pokojnih, derutnim zidovima domova u kojima smo rođeni i rasli. Kad bismo mogli istovremeno svi kriknuti istim glasom prodorno da nas čuje prazni svemir: Želim se vratiti kući, tko zna što bi se dogodilo. Ovako jedan po jedan tiho šapućemo: Želim se vratiti kući, i posjećujemo naše prazne kuće i grobove i svatko se u sebi i za sebe buni protiv onoga što vidi pred sobom. Svatko se buni svojom čežnjom i željom za povratkom kući. Buni se protiv ruševine i groba. I ne vjeruje da nad njima i u njima počinjemo i završavamo. I da sve počinje i sve završava s ruševinom i grobom. Sve dok starac u nama ima i posljednji atom snage on u sebi ponavlja: Želim se vratiti kući. Tko zna možda konačno čuje glas: Dobrodošao kući, čekali smo te, sve je na svom mjestu ondje gdje si nas ostavio kada si otišao od kuće u svijet…

U Sarajevu 21. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Przemyslaw Koch

KAKO SE NOSITI S TOKSIČNIM RODITELJIMA?

Znamo da odgoj djece prvotno pripada roditeljima. To je posve prirodno i normalno. Njihova je dužnost brinuti se o djeci, omogućiti im ne samo materijalnu sigurnost nego i onu emocionalnu. Svoje prve kontakte i odnose djeca stvaraju u krugu obitelji, ponajprije s majkom, a potom i s ostalim članovima. Već smo ranije spominjali kako je način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. To će reći da ako roditelji otpočetka grade jedan zdrav i skladan odnos sa svojom djecom, veća je vjerojatnost da će djeca kasnije lakše uspostavljati dobre odnose i s drugima. No, što ako roditelj nije dovoljno emocionalno zreo pa svoje neupravljane emocije projicira na djecu? U tom slučaju govorimo o toksičnim roditeljima. Kako bismo nešto više mogli reći o tome, bazirat ćemo se na tekstovima psihoterapeutkinja Andrea-e Mathews i Darlene-e Lancer pisanih za Psychology Today. One govore o znakovima prema kojima možemo prepoznati toksične roditelje i što u takvoj situaciji dijete treba napraviti, tj. kako se osloboditi od takvih roditelja.

Razlika između zdravog i toksičnog roditelja

Zdrav roditelj je onaj koji je dovoljno emocionalno zreo da posjeduje vlastiti psihološki materijal kojeg ne projicira na dijete. Emocionalna zrelost znači da roditelj može posjedovati vlastite emocije i koristiti emocije kao svoj vlastiti unutarnji sustav za razmjenu poruka – što olakšava samosvijest. Samosvijest znači da postoji jedan afektivni i emocionalni odnos sa samim sobom – koji uključuje veliku količinu samo-empatije i ljubavi prema sebi. Sve ovo znači da je roditelj samodostatan. Stoga, njegov odnos s drugima ne sadrži projekcije, neprikladne granice i toksičnost. Zdravi roditelji znaju kako bezuvjetno voljeti i odražavati autentičnost djeteta. Oni mogu stvoriti odgovarajuće granice i prikladno disciplinirati (tj. podučavati) dijete, istodobno poštujući autentičnost djeteta.
S druge strane, toksični roditelj nije emocionalno zreo. Stoga će sve svoje neupravljane emocije i svoj nesvjesni materijal projicirati na djecu. Toksični roditelj može, ali i ne mora imati dijagnozu mentalne bolesti ili poremećaja osobnosti. Problem s toksičnošću toksičnih roditelja je taj što dijete upija taj otrov još od djetinjstva i što je vjerovalo da je konzumiranje tog otrova normalno.
Kako prepoznati toksičnog roditelja?

Kako bi dijete moglo prepoznati je li njegov roditelj toksičan, obično mu se postavljaju sljedeća pitanja:
• Imaju li tendenciju pretjerano reagirati ili stvoriti scenu?
• Koriste li emocionalnu ucjenu?
• Postavljaju li česte ili nerazumne zahtjeve?
• Pokušavaju li vas kontrolirati? (”Na moj način ili nikako”)
• Kritiziraju li vas ili uspoređuju?
• Slušaju li vas sa zanimanjem?
• Da li manipuliraju, koriste krivnju ili igraju žrtvu?
• Okrivljuju li vas ili napadaju?
• Preuzimaju li odgovornost i ispričavaju li se?
• Poštuju li vaše fizičke i emocionalne granice?
• Zanemaruju li vaše osjećaje i potrebe?
• Jesu li vam zavidni ili se natječu?

Prema ovim pitanjima, ovisno je li odgovor potvrdan ili ne, možemo prepoznati radi li se o toksičnom roditelju. Naravno, ovakvo ponašanje mora biti kronično jer svaki roditelj ponekad može postupiti na sličan način kao i toksičan roditelj.

Kako se dijete može obraniti od toksičnog roditelja?

Dijete se pod svaku cijenu mora odvojiti od ovakvog roditelja. No, to svakako nije jednostavno. Obično se navodi pet stadija kroz koje dijete prolazi: poricanje, ljutnja, žalost, pregovaranje i prihvaćanje. Kako bi izbjegli strašne osjećaje ljutnje i tuge, djeca toksičnih roditelja obično preskaču ove stadije te onda zaglave u stadiju pregovaranja. To je stadij koji uključuje implikaciju ”AKO-ONDA”. Na primjer, AKO se brinem za svoju majku, ONDA mi ona neće naštetiti. Tek kada dijete shvati da je ono stvarno i da je važno, počinje faza prihvaćanja. To se obično događa kada to dijete odraste i počne donositi vlastite odluke. Ono postaje svjesno da postoji netko tko brine i može zadovoljiti sve njihove emocionalne i fizičke potrebe, za razliku od njegovog roditelja. Taj netko je on Sam. To znači da liječenje započinje sa samim djetetom – s njegovim osjećajima i stavovima. Potrebno je raditi na sebi. To ne znači da će se roditelj promijeniti, ali hoće dijete. Ponekad je potreban kvalitetan razgovor, a što je još važnije, oprost. Ono o čemu dijete (ili kasnije odrasla mlada osoba) mora voditi računa je sljedeće:

• Vaši roditelji se ne moraju izliječiti da bi vama bilo bolje.
• Vi niste vaši roditelji.
• Nisi ni ono uvredljivo što kažu o tebi.
• Ne morate se svidjeti svojim roditeljima, ali još uvijek možete biti vezani i voljeti ih.
• Aktivna ovisnost ili zlostavljanje od strane roditelja mogu vas potaknuti. Postavite granice i prakticirajte nevezivanje.
• Ne možete promijeniti ili spasiti članove obitelji.
• Ravnodušnost, a ne mržnja ili ljutnja, je suprotnost ljubavi.
• Mrziti nekoga ometa ljubav prema sebi.
• Neriješena ljutnja i gnjev vas povrjeđuju.

Umjesto zaključka
Bez obzira što odnos s roditeljima ponekad može imati važnu ulogu na način na koji shvaćamo sami sebe i svijet oko sebe te za uspostavu kasnijih odnosa, ipak imamo mogućnost popraviti ono što su roditelji krivo činili. Važno je raditi na sebi i ne dopustiti da nas tuđe pogreške spriječe u stvaranju kvalitetnog i zdravog života. Ne možemo cijeli život za svoje neuspjehe kriviti druge jer kako kaže latinska poslovica: ”Faber est suae quisque fortunae” – ”Svatko je kovač svoje sreće”.

U Mostaru, 11. 2. 2019.
S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

Izvori:
https://www.psychologytoday.com/us/blog/toxic-relationships/201808/12-signs-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).
https://www.psychologytoday.com/us/blog/traversing-the-inner-terrain/201805/surviving-the-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).

Izvor (foto): https://www.heimarbeit.de/liebe-eltern-so-fuehlen-sich-kinder-wenn-wir-streiten/

Snijeg

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama…

Razmišlja. Pahulja dodiruje lice. Kao nježan dodir. Još jedna pahulja. Pa još jedna. Misli. Nedostaje joj. Ali što? Sve. Toplina vatre. Majčin smijeh. Očev strogi pogled. Sestrin zagrljaj. Razmišlja. Otvara oči. Noć. Mjesec. Prigušeno svjetlo ulične svjetiljke. Smijeh djece u blizini. Krošnja velikog bora prekrivena snijegom. Klupa na kojoj sjedi. Gleda u nebo. Gdje su? Osluškuje. Pahulja. Velika. Prelijepa. Lagan dodir. Hladan, ali ugodan. Pahulja nestaje. Prebire pamćenje. Majčin osmijeh? Davno. Slabo se sjeća. Otac? Bila je mala. Ne pamti. Samo pogled. Sestra? Donekle pamti. Njezin zagrljaj. Miris kose. Miris odjeće. Tupa bol u prsima. Nedostaju. Pahulja. Spušta pogled. Prekrasna, velika. Misao. Sjećanje. Majčino lice. Prekrasno. Prelijepo. Blago. Nasmijano. Spušta glavu. Dodir vjetra. Hladan. Otac. Hladan, dalek, nepoznat? Možda. Nova pahulja. Neobična. Oblik čudan. Ipak savršen. Sestra? Čudna? Ipak savršena? Možda. Nečiji glasan smijeh u blizini. Ustane. Ljudi. Troje. Čeznutljiv pogled. Nisu oni. Sjeda. Nervoza polako. Gdje su? Koliko je prošlo? Puno. Godine. Svijetlo ulične lampe. Prigušeno. Zlatno. Sjećanje. Miris kruha zlatne boje? Majčine tople ruke? Toplo. Iznutra. Gleda oko sebe. Borovi. Snijeg u krošnjama. Ulične svjetiljke. Klupe prekrivene snijegom. Park. Čarobno. Nešto. Večeras. Sat. Spušta pogled. Još malo. Misao. Sjećanje. Otac? Pokušava. Strogi pogled. Zagrljaj? Možda. Ne sjeća se. Ponovo sjećanje. Sestra? Zvonak smijeh. Trčanje po kući. Vriska. Veselo. Razdragano. Majčin glas. Prijekoran. Ormar. Pažnja. Skupo. Vrijedno.

Prolaznik. Zastaje. Zamišljena. Pogled prema nebu. Pahulje. Bezbroj. Sve u redu? Da. Odlazi. Spušta pogled. Ulična svjetiljka. Zlatna boja. Opet sjećanje. Pomiješano. Majka koja je drži u naručju. Otac sjedi. Sestra spava. Toplina. Njezin dlan. Gleda. Pahulja. Savršen oblik. Ne topi se. Gleda. Opet sjećanje. Kuća. Veliki prozor. Pogled na ulicu. Djeca trče. Viču. Želi ići s njima. Očev glas. Ne. Plakanje. Očev zagrljaj. Obećanje. Sigurnost. Hrabrost. Snaga. Pogled na sat. Skoro. Koliko je prošlo? Previše. Predugo. Nedostaju. Glasovi. Ustaje. Nisu oni. Ljudi. Petero. Veseli. Pjevaju. Galame. Glasan smijeh. Raspoloženi. Razmišlja. Snijeg? Nešto ima. U snijegu. Čarobno. Magično. Privlačno. Što? Možda sjećanja? Kakva? Prošla. Roditelji. Braća. Sestre. Prijatelji. Topao stan. Bor koji svijetli. Obitelj. Ljubav? Mir? Sreća? Voli snijeg. Snijeg čuva. Što? Njezina sjećanja. Diže pogled. Pahulje. Lagane. Baršunaste. Tople. Snijeg kao more sjećanja. Pahulje kao događaji. Prati veliku pahulju pogledom. Pahulja kao događaj. Koji? Bilo koji. Koji želi. Kojeg se sjeća. Velika pahulja važan događaj. Koji? Kad je diplomirala. Druga pahulja. Pored njenog lica. Događaj. Koji? Kad je bila sretna. Zašto je bila sretna? Nije važno. Bila je. Treća pahulja. Treći događaj. Koji? Kad je pobijedila bolest. Pogled prema nebu. Bezbroj pahulja. Bezbroj događaja.

Glasovi. Osluškivanje. Možda su oni. Ustaje. Troje ljudi. Sjene. Glas progovara. Sjećanje. Glas poznat. Sestra! Uzdah. Radost, euforija, mir? Sve!!! Zagrljaj. Miris sestrine kose. Miris njezine odjeće. Isti. Pahulje pomiješane sa suzama. Ne govori. Šuti. Sjećanje. Sestra? Vesela. Vragolasta. Zaigrana. Odmiče se. Pogled. Isti! Veseo, zaigran, vragolast. Kao da su još uvijek djeca. Nisu odrasle. Drugi glas. Hladan. Dubok. Malo napuknut. Otac? Zagrljaj. Konačno!!! Sigurnost, hrabrost, šutnja. Očev glas ponovo. Topao. Ljubav. Sjećanje. Na oca. Više ne treba. Otac je tu. Grli. Dugo. Čvrsto. Muški. Pravi otac. Ponovo pahulje. Suze. Otac plače. Velike oči. Nisu hladne. Blage su. Preplašene. Sretne. Treći glas. Poznat glas. Pazi! Past ćeš! Slomit ćeš! Brinem se! Kuda ćeš? Što se ne javljaš? Majka. Miris toplog kruha. Toplina vatre. Njezine nježne ruke. Njezine tople ruke. Ljubi. Lice. Obraz. Oči. Čelo. Jak zagrljaj. Gotovo nestaje zraka. Jecaj. Pahulje pomiješane sa suzama. Opet. Zbrka. Pitanja. Puno pitanja. Odgovori. Toliko ih je. Odakle početi? Od početka? Trajat će. I treba. Prošle su godine. Konačno. Gleda. Sestru. Oca. Majku. Konačno! Svi zajedno! Još ne vjeruje. Gleda sestru. Smijeh. Gleda majku. Smijeh. Gleda oca. Smijeh. Sanja? Možda. Otac progovara. Snijeg. Da. Majka gleda pahulje. Gleda nebo. Spušta pogled. Gleda nju. Velika pahulja između njezinog i majčinog pogleda. Obje gledaju. Pahulja nestaje u snijegu. Nije važno. Konačno! Tu su! Godine čekanja i iščekivanja!!! Stoje. Gledaju se. Četvoro. Obitelj.

Ima nešto magično u snijegu? Možda. Ima nešto neobično u pahuljama? Sigurno. Ima nešto čudnovato u krošnji bora prekrivenoj snijegom? Ima. Ima nešto privlačno u zlatnom svijetlu ulične lampe? Hm? Ima? Ali što? Ne zna. Ne može objasniti. Gleda. Osjeća. Dodiruje. Sestrine ruke. Očevo lice. Majčin topao dah. Negdje duboko u sebi govori. Snijeg? Ima nešto magično u njemu. Pahulje? Ima nešto neobično u njima. Ali što? Ne može dati odgovor. Nije važno. Konačno svi su tu! Zajedno! Obitelj! Šute. Odlaze.

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama??? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama. Tri velike savršene pahulje. Otac, majka, sestra. Četvrta pahulja. Ona. Krhka, nemoćna pahulja. Pada. Ne topi se. Traje. Dugo. Vječno. Razmišlja. Snijeg krije. Skriva. Bezbroj pahulja. Bezbroj priča. Bezbroj sudbina. Snijeg šuti. Ali pahulje pričaju. Svaka za sebe. Savršena. Prekrasna. Priča. Svoju priču. Traži? Sreću? Mir? Tišinu? Smisao? Svrhu? Obitelj? Tko zna? Ni ona ne zna. Ali osluškuje. Pahulje pričaju…

U Sarajevu, 12. 12. 2017.

O. J.

Izvor (Foto): 123rf.com

Sve je do obitelji (Kad ne ide, ne ide II)!

„Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24).

Ovaj tekst je zamišljen kao nastavak prethodnoga, odnosno, više kao njegovo naknadno pojašnjenje:

http://poptheo.org/kad-ne-ide-ne-ide/ ‎

Tamo je između ostaloga bilo govora o tome kako razloge svih – ili barem većine – naših aktualnih emocionalnih problema treba tražiti u dinamici našeg razvoja i odrastanja unutar roditeljskog doma i obitelji.

Ovdje ne mislimo govoriti o ekstremnim slučajevima obiteljskog nasilja, kao ni o slučajevima društveno neprilagođenih roditelja, roditelja narkomana, kriminalaca i sl. Jer sasvim je logično, pa čak i u slučaju da nemamo nikakvog pojma s razvojnom psihologijom, kako ovakvi obitelji i ne pružaju dobru podlogu za zdrav i stabilan razvoj djeteta. Također ne mislimo puno govoriti niti o preteškom iskustvu djece koja su odrastala bez i jednog roditelja, ili barem jednog jedinstvenog adoptivnog staratelja. U ovakvim slučajevima ne samo da je u pitanju kasniji djetetov krajnje sumnjičav stav prema cjelini ljudskoga društva i roda, nego je u pitanju i sam život toga djeteta. U tom smislu spominjemo istraživanje René Spitz-a iz 1946. godine. Naime, dotični znanstvenik je proučavao 91 dijete koje je uslijed različitih okolnosti u dobi od svega tri mjeseca bilo odvojeno od svojih majki, te upućeno u sirotište. Tamo se opet jedna medicinska sestra u prosjeku brinula za 8-12 beba, i jasno, osim elementarne tjelesne i medicinske skrbi, ona im nije mogla pružiti ništa više od toga, što će reći da su ova djeca u materijalnom smislu bila sasvim solidno zbrinuta, ali ne i u emocionalnom. Djeca bi u početku vrištala, tražila bi pošto po to svoju biološku majku, a kad bi sve nade da će ih vidjeti na kraju propale, počela bi propadati i sama djeca. Spitz je tako već u roku od tri mjeseca počeo primjećivati prve ozbiljnije znakove zaostajanja u razvoju kod siročadi. Slabo su jeli, gubili bi na težini, po cijeli dan bi pasivno ležali na leđima; nisu više ni plakali. Do kraja druge godine života od njih 91, 34 je umrlo, s tim da ih je pri tome samo dvoje umrlo od neke konkretne bolesti; svi ostali su jednostavno uvenuli …[1] Oni koji su preživjeli, stasavali bi obično u žilave i izdržljive pojedince, no koji – kako rekosmo – imaju velikih problema s vrednovanjem društva i svijeta, kao i s pronalaskom pozitivne motivacije za vlastiti život.

Tjelesni kontakt djeteta s majkom je jednostavno prevažan, a pri tome osobito vizualni kontakt očima. Psiholozi kažu da su majčine oči nešto poput djetetovog ogledala. U njima dijete traži potvrdu vlastitog postojanja, ali također i potvrdu vlastite vrijednosti. Npr., dijete plakalo, mama hitro doletjela, stoga dijete zaključuje: „Ja važan, a mama dobra“. Ne treba posebno naglašavati koliko veliku važnost u svemu tome ima sama majčina emocionalnost. Dijete koje redovito izbliza gleda u ljupko, nježno i nasmijano majčino lice svakako ima neusporedivo bolje šanse za zdrav razvoj od djeteta koje se mora boriti s hladnom i namrgođenom majkom, pa makar ona pri tome bila i brižna. Sve u svemu, psihologija danas kaže da majka ima presudnu važnost za ispravan psihološki razvoj djeteta tijekom prve tri godine njegova života, dok će očinska figura preuzeti veću važnost u ostatku djetinjstva.

Emocionalne zamke jednog sasvim normalnog djetinjstva

Kako smo već najavili, više nas zanimaju neke zamke sasvim normalnog i pretežito veselog djetinjstva. Pri tome ćemo krenuti od „njegovog visočanstva“ – sina: Nema što, on je majčin ponos i sreća. Majka je prema njemu beskrajno dobra i strpljiva, no tu je negdje i tata, a ovaj ne može od svoje supruge niti izbliza očekivati onu količinu ljubavi, blagosti i strpljivosti koju uživa sin. A sin se pri tomu ne identificira samo s majkom, nego kako djetinjstvo odmiče, sve više i s figurom oca (…) a kako već rekosmo, majka se pri tome ne ponaša ni približno jednako prema ocu kao prema sinu. Mnogo od onoga što je sinu dopušteno, ocu je strogo zabranjeno, tako da do određene konfuzije u sinovljevoj glavi kad-tad mora doći, s tim da tog konflikta još zadugo neće biti svjestan. Naime, on će se odvijati tamo negdje duboko na nesvjesnoj razini i neće ga biti lako rasvijetliti i dovesti u svjesno područje. Ukratko, mnogima ovo nikad i ne pođe za rukom. Uglavnom, ovakav scenarij dvostrukih kriterija neminovno pretendira prema zaživljavanju stanovite kognitivne disonance unutar sina. On kroz djetinjstvo usvaja dvije suprotstavljene istine o majci, a ove istine će se nadalje u njemu nastaviti međusobno sukobljavati sve dok ne budu rasvijetljene na svjesnoj razini, ili dok na drugi način ne budu nadvladane jednom realističkom sintezom, proizašlom iz općeg životnog iskustva: „Svi mi imamo i dobrih i loših strana, i s tim se jednostavno trebamo pomiriti.” No, dok se to ne dogodi, muškarac će se morati boriti s vlastitim kontraverznim stavom o ženama. Na to utječe izvorno kontraverzno iskustvo majke: ona je divno, toplo, moćno stvorenje. Izvor života, toplote i utjehe, no nad sve to se kroz zategnut odnos majke prema ocu nadvila nekakva prijeteća sjena. Konkretno, ovakvi muškarci će uvijek tendirati prema tome da budu krajnje fascinirani ženama. S jedne strane će ih obožavati, no istovremeno će prema njima gajiti duboki prijezir i sumnju.

Međutim, možda se ipak najveći problem u naznačenoj kontraverzi tiče pogrešne orijentacije u izboru životnog partnera. Psihologija je suglasna u tome da se muškarcima većinom sviđaju žene koje dijele neke sličnosti s njihovim majkama, isto kao što žene biraju muškarce koji sliče njihovim očevima. Ovakav način izbora partnera je po sebi dobar, ali samo pod uvjetom ukoliko su ljudi imali optimalno uravnotežene roditelje, odnosno, roditelje kod kojih nije postojao preveliki debalans između odnosa prema vlastitoj djeci i odnosa prema supružniku. S druge strane, što je ovaj debalans eventualno veći, s tim će se njihova djeca kasnije susretati s više problema kod izbora partnera.

Uzmimo na primjer sina kojeg je majka bezrezervno voljela i podržavala, dok se istovremeno prema ocu ponašala zategnuto, uz veliku količinu ignorancije, inhibicija i zabrana. Njega dakle, prema općem ljudskom nahođenju, privlače žene koje dijele neke zajedničke osobine s njegovom majkom. Konkretno, nesvjesno ga privlače beneficije minulog sinovskog iskustva. Međutim, taj tip žena – kako već rekosmo – pokazuje tendenciju da bezrezervno voli svoje sinove, ali ne i muževe. Dakle, njega u svemu ovome motivira povlašteni status sina. No, on više nije sin (…) sad treba biti muž, a kao takvog ga ne sljeduje više ništa dobro, barem kad je u pitanju tip žene kao što je to bila njegova majka! Stoga će se ovakav muškarac susresti s brojnim emotivnim nevoljama i patnjama. On racionalno razaznaje kakva bi mu žena zapravo trebala, ali kad takvu nađe, ne može se za nju emotivno vezati. Tomu naprotiv, emocije ga uvijek tjeraju prema onomu što mu više uopće nije potrebno, prema zaštitničkom liku majke, koja uz to što je dobra majka, i nije baš ponajbolja supruga. Naravno, sa istim i sličnim problemima se mogu susretati i same žene. I one itekako u životu mogu propatiti zbog navezanosti na zaštitnički lik oca, koji pored toga što je bio dobar otac, i nije bio baš najbolji suprug. I njih neodoljivo privlači status kćeri, koji ih po prirodi stvari više ne sljeduje, jer sad trebaju biti supruge.

Ljubomora

U našoj patrijarhalnoj slavenskoj kulturi postoji općenita tendencija da se sinovima puno više toga tolerira i dopušta nego kćerima. I zanimljivo, u tome su zapravo manje-više suglasni, kako očevi, tako i majke. Roditeljima u većini slučajeva ne smeta ukoliko im je sin zavodnik, štoviše, ponosni su na to. Istovremeno, kćer u većini slučajeva ima pravo da bude nevina i samo nevina. I kako se onda sve ovo skupa kasnije razmotava u životima muškarca i žene? Naš prosječni muškarac je uvijek iznova šokiran kad se susretne sa ženskom ljubomorom (…) jednostavno, nije čovjek navikao, pa se šokirano pita „Šta joj je opet?“ – da ne koristimo pri tome vulgarniju, i zapravo točniju formulaciju! S druge strane, žene su puno više socijalizirane s fenomenom ljubomore, jer ona urođeno spada u totalitet „uzorne“ očinske ljubavi. U tom smislu žene kasnije skoro uvijek žele osjetiti ljubomoru i posesivnost od strane voljenog muškarca, i bit će poprilično razočarane ukoliko je ne osjete. Jednostavno, vrlo vjerojatno će se osjetiti nevoljenima, što zapravo uopće nije istina, slično kao što nije istina da muškarac nije voljen, ukoliko mu je žena ljubomorna. Tako će se žena dugoročno vrlo moguće razočarati ukoliko je imala „sreće“ potrefiti na izrazito ljubomornog i posesivnog muškarca. Zašto? Pa zato što zaštitnička ljubomora oca nije isto što i podcjenjivačko-agresivna ljubomora muža! Kako već rekosmo, ženu je u cijeloj stvari motivirao minuli „status kćerke“, a ne sablasni status potencijalne žrtve obiteljskog nasilja. Slično tako i s muškarcima, samo ovaj put potpuno obratno: kako već rekosmo, njih poprilično šokira susret sa ženskom ljubomorom, međutim, muškarac će dugoročno biti vrlo razočaran ukoliko žena nije barem malo ljubomorna. I njih motivira „božanski“ status sina, ali što po sebi nema nikakve veze sa odgovornim i realnim statusom muža. Ljubomora je normalna i prirodna dimenzija ljubavi, pod uvjetom da se u svemu tome ne izgubi kontrola. Ta u bibliji se tvrdi da je čak i sam Bog ljubomoran (Izl 20,5).

Na kraju, a u skladu sa uvodnim biblijskim citatom kažemo kako ono „ostaviti oca i majku“ na podrazumijeva samo jedno prostorno odvajanje. Naprotiv, kako muškarcu, a tako i ženi je potrebno prvenstveno jedno emotivno odvajanje, i to ne toliko od samih roditelja, koliko od minulog statusa sina ili kćerke!

Y-generacija: Zeznuta generacija koju je zeznuo svijet, ali i vlastiti roditelji!

Milenijalci ili Y-gereracija je generacija rođena od 80-tih godina XX. st., pa do početka XXI. Dakle, radi se o mladim ljudima koji su sada u dvadesetim i tridesetim godinama života. Po mnogo čemu ova generacija je posebna, ali i vrlo kontraverzna, te se danas mnogi pitaju na što li će ličiti svijet kojim će oni jednog – skorog – dana vladati? U osnovi, radi se o ljudima koji su odrasli u obiteljima bez mnogo djece. Prosječni milenijalac ima samo jednog brata ili sestru, a nerijetko je to i jedinac/jedinica. Vrlo rijetko ih je bilo više djece u obitelji. Njihovi roditelji su ili kasni pripadnici „baby boom“ generacije (rođeni između 40-tih i ranih 60-tih godina XX. st.), ili rani pripadnici tzv. „X-generacije“ (rođeni između početka 60-tih, pa do početka 80-tih godina XX. st.). I jedni i drugi su se zadesili u vremenu prosperiteta i ekonomske stabilnosti, s tim da su iz djetinjstva nerijetko vukli iskustvo poslijeratnog siromaštva i bijede. Stoga su odlučili da njihova djeca više ne oskudijevaju u ničemu. I tako u startu već imamo dva problema: Kako ih nije bilo puno braće i sestara, tako su nepodijeljeno mogli primiti puno roditeljske pažnje i brige, a uz to i puno materijalnih blagodati. I jedno i drugo za djecu predstavlja sasvim prijatno iskustvo, međutim, problem je u tome što ovo sve skupa i ne liči puno na kasniji realni život i svijet izvan roditeljskog doma. Također, treba naglasiti da su milenijalci stasavali pretežito u obzoru pedocentrizma. Radi se o kontraverznoj pedagoškoj tendenciji u kojoj je dijete manje-više uvijek u pravu, te gdje se roditelji potpuno podređuju njegovim željama. Samim tim, tu govorimo i o krizi očinskog autoriteta, kao i o slabljenju očinske figure. Međutim, to isto slijeduje i majku. Na ovaj način kod dijeteta se ne razvija odgovornost i osobna inicijativa, nego ono postaje sve ovisnije o roditeljskoj pomoći. Na kraju se iz svega toga lako izrodi nešto što bi – nažalost – mogli nazvati nesposobnim tiraninom!

Problem se dodatno probudio s 11. 9. 2001. Pad kula „blizanki“ simbolično je označio i svršetak stabilnog i prosperitetnog svijeta druge polovice XX. stoljeća, te početak krajnje nestabilne ekonomije i politike današnjice. Ipsilonci su se tako susreli s nevoljom da se njihova i onako velika prirođena navezanost na roditelje u aktualnoj krizi još više produbila. U tom smislu navodimo kako čak 50% milenijalaca (ipsilonaca) živi sa svojim roditeljima do 35. godine života. Do 32. godine svega ih je 26% vjenčano, a i ti rijetki vjenčani su opet nerijetko i dalje ovisni o roditeljskoj materijalnoj, ali i odgojiteljskoj pomoći. Naime, milenijalci vrlo rado uvaljuju svoju djecu na čuvanje bakama i djedovima![2]

Generalno ih karakterizira velika zatvorenost i nepovjerenje naspram drugih ljudi. Tako, tek 40% milenijalaca kaže da generalno vjeruje ljudima, dok svega 19% ono stvarno vjeruje drugima. Neki psiholozi ih uspoređuju sa srednjovjekovnim vitezovima: iza čvrstog ledenog oklopa skriva se zapravo vrlo krhka i nerazvijena osobnost.

Također, vrlo je zbunjujuća njihova kombinacija pozitivnih i negativnih karakternih osobina, kao i stavova. S jedne strane, pokazuju znatno viši stupanj društvene tolerancije od prethodnih generacija; s druge strane, u bliskim osobnim relacijama pokazuju veliku sklonost prema narcisoidnosti i egoizmu. Ono, imaju velika očekivanja od ljubavi i života, s tim da u konačnici uvijek očekuju da to netko drugi za njih sve uradi. Brojni pedagozi i didaktičari diljem svijeta razbijaju glavu s tim kako im usaditi produktivni „ja-to-mogu“ stav!

Osim toga, puno su manje opterećeni nacionalizmom i patriotizmom nego prethodne generacije, a ratovanje za tuđe interese da i ne spominjemo! Ono, u zadnje vrijeme se stalno nešto prijeti ratovima, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini … eto ljude kao strah, a ja ih stalno pitam tko će to ratovati? Osim nas starih budala ne vidim nikoga novog! Jer ovima mladima je to suviše naporno i besmisleno … tko zna, valjda i sam egoizam i narcisoidnost eto imaju i nekih svojih pozitivnih strana!

Kako rekosmo, društveno su tolerantniji od prethodnih generacija, ali u političkom smislu nerijetko podupiru snažne i odlučne mačo lidere poput Putina i Trump-a. Nedostatak njihove političke korektnosti ih uopće ne smeta, jer ono, svijet je u rasulu, a liberali i dalje pričaju kao da je vani 1990-ta.

Posebnu, i po sebi ekstremnu skupinu milenijalaca predstavljaju japanski „Hikikomori“ mladi ljudi. Djeca mahom boljih obitelji iz društvenog gornjeg srednjeg sloja, pri tomu najčešće jedinci, koji se na kraju nikako nisu uspjeli integrirati u društvo. Najčešći okidač im je ne prolazak na prijamnom ispitu za fakultet, koji je doduše u Japanu stvarno brutalno težak. Poslije toga se povlače u svoju sobu unutar roditeljskog doma. Uglavnom nikad ne izlaze iz nje osim do WC-a i nešto za pojest. Napolje idu isto tako vrlo rijetko, samo nešto za kupiti i to obično u večernjim satima kad ih se zbog mraka ne može najbolje vidjeti. Dane provode uglavnom pred kompjuterom ili igraćom konzolom, i ne pokazuju nikakvu želju za promjenom svoga stanja.

Općenito govoreći, milenijalci se puno bolje snalaze u virtualnom svijetu nego u onom stvarnom. Tu oni proživljavaju i svoje mašte, nade, ali i strahove. Tko zna, možda će daljnji razvoj ljudske vrste i preći u područje virtualne stvarnosti, a možda je pred nama i neko veliko i bolno otriježnjenje … Vrijeme će pokazati, a čovjeku se i dalje nadati najboljem!

U Sarajevu, 9. 2. 2017.

M. B.

[1] Usp. Đorđević, M. Uskraćenost u ranom djetinjstvu, Istraži me, http://www.istrazime.com/razvojna-psihologija/uskracenost-u-ranom-djetinjstvu/ (09.02.2017.).

[2] Roša, A. i Marjanović, D. „Globalna smjena generacija: Tko su Milenijalci i kako će mijenjati svijet?“, http://www.advance.hr/vijesti/globalna-smjena-generacija-tko-su-milenijalci-i-kako-ce-mijenjati-svijet/ (27. 2. 2016.).

KORELACIJA KRIZE OBITELJI I KRIZE VJERE TE POKUŠAJ NJIHOVOG NADVLADAVANJA

Rezultati istraživanja Vrhbosanske nadbiskupije pokazuju da ispitanici smatraju da je obitelj kao institucija u današnje vrijeme izrazito ugrožena, te da su odnosi među članovima obitelji ozbiljno narušeni. Kriza obitelji je zabrinjavajući fenomen koji se može promatrati i istraživati na različite načine, međutim, mi ćemo ovdje krenuti od činjenice sve većeg zabilježenog broja razvoda brakova, kako kod nas, tako i u cijeloj Europi.

Promjena prioriteta i novo osmišljavanje bračnog života

Moglo bi se reći da je brak kao institucija zajedničkog života muškarca i žene s vremenom izgubio dosta na svojoj egzistencijalnoj važnosti. Naime, u klasičnoj obitelji muškarac je bio taj koji je privređivao, dok se žena brinula za kućanstvo i djecu. Tako ova veza nije bila samo nužna zbog njihove eventualne ljubavi i zaljubljenosti, nego prvenstveno zbog ekonomsko-egzistencijalnih razloga. Pri tome žena nije mogla preživljavati sama bez muža hranitelja, ali ni muž ne bi mogao samostalno živjeti bez žene kućanice, jer pored svog zahtjevnog i napornog posla on svakako ne bi stigao uraditi sve ono ostalo, što je još trebalo učiniti kod kuće: briga za djecu, kuhanje, spremanje, pranje „na ruke“, pletenje, šivanje, štrikanje… Jednostavno, oboje su morali raditi vrlo naporno, svako na svom području, i jedno bez drugog ne bi mogli preživjeti. Ova duboka egzistencijalno-ekonomska povezanost činila je sve ostale njihove međusobne probleme poprilično nevažnima. Odnosno, neki se parovi možda nisu dobro slagali, ali svejedno, živjeti se moralo.

Tehnički i uopće civilizacijski napredak znatno su umanjili navedenu egzistencijalno-ekonomsku uvjetovanost braka. Danas žene također mogu uspješno zarađivati, a održavanje domaćinstva nije više ni približno tako zahtjevno kao u stara vremena. Reklo bi se da postoji aparat za sve, a skuhati se može nešto i „na brzaka“ uz pomoć gotovih sastojaka i jela. S obzirom da se danas može uspješno preživljavati i kao samac, nekad nevažne bračne razmirice sada postaju odlučujuće u smislu opstojnosti braka. Naime, ljudi se ne odlučuju više za brak zbog mogućnosti zajedničkog preživljavanja, nego zbog iščekivanja jedne posebne i sretne ljubavi koja će njihovim životima dati sasvim novu dimenziju i smisao, a ako se ovo na koncu ne nađe, samim tim brak dolazi u tešku i počesto fatalnu krizu. Zbog svega toga uopće nisam sklon idealizirati onu klasičnu obitelj, a kuditi ovu modernu. Mišljenja sam da se u oba slučaja radi o jednim te istim ljudima, ali koji žive u posve različitim civilizacijskim okolnostima, te u skladu s njima i reagiraju na različite načine. U konačnici, čovjek zasigurno ne može utjecati na tijek i lik vremena i stoga vjerojatno nema smisla kukati za nekakvim „starim dobrim vremenima“. Međutim, ljudi mogu i trebaju uz Božju pomoć raditi sami na sebi; izgrađivati se u smislu svoga osobnog ljudskog i vjerskog dozrijevanja, kako ih na koncu nikakve društvene mijene ne bi mogle zateći nespremnima.

Statistički podaci

Europske statistike u zadnjih 50-ak godina pokazuju da se broj rastave brakova nalazi u konstantnom porastu. Tako na razini EU danas 34% brakova okončava rastavom. Naši krajevi zaostaju za ovim visokim europskim prosjekom, međutim, i ovdje se uočava zabrinjavajuća tendencija porasta. Pri tome je važno spomenuti i postojanje stanovite regionalne uvjetovanosti u kontekstu ovoga problema. Naime, statistike jasno pokazuju da su ljudi u južnim regijama manje skloni razvodu nego oni u sjevernim. U tom smislu se govori o tradicionalnom jugu i liberalnom sjeveru. Na primjer, u Europi se najmanje rastava događa u Grčkoj, a najviše u skandinavskim zemljama. U susjednoj Hrvatskoj najniža stopa razvoda bilježi se u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (12%), a najviša u Primorsko-goranskoj županiji i Gradu Zagrebu (40%). U Bosni i Hercegovini se ponavlja sličan obrazac. Tako se u Zapadno-hercegovačkom kantonu bilježi puno manje razvoda nego recimo u Posavskom kantonu. Ipak, važno je spomenuti da se u Bosni i Hercegovini generalno bilježi znatno manji broj rastave brakova nego što je to slučaj u susjedstvu i u ostatku Europe. Stopa razvoda ovdje obično ne prelazi 10%. Međutim, bosansko-hercegovačke statistike sadrže i neke specifične oscilacije koje se mogu dovesti u vezu s proteklim ratom i poraćem. Na primjer, u nekoliko poratnih godina bilježi se vrlo mali broj rastave brakova, da bi 2001. godine došlo do svojevrsne eksplozije. Te godine u Posavskom kantonu stopa razvoda iznosi 20%. Znatan porast je zabilježen i u drugim kantonima, osim u Zapadno-hercegovačkom, gdje u to vrijeme nije zabilježen niti jedan razvod. Poslije toga dolazi do stanovite stagnacije, i kako je već rečeno, u prosjeku se bilježi 3-11% rastavljenih brakova godišnje, s tim da je 2011. godine ponovno zabilježen jedan snažniji porast u odnosu na prethodne godine, što se možda može dovesti u vezu s negativnim posljedicama gospodarske recesije. U konačnici ovo ne znači da bosansko-hercegovačke obitelji imaju manje problema od europskih obitelji. Tomu naprotiv, svi čimbenici ukazuju na to da se ovdašnji supružnici susreću s puno problema, međutim, zbog tradicijskih i religioznih uvjerenja oni nerado biraju razvod kao rješenje.^[1]

Na kraju treba spomenuti i rastuću pojavu tzv. kohabitacije ili sparivanja. Pod ovim pojmom misli se na životnu zajednicu muškarca i žene koja je, kako crkveno, tako i civilno nezakonita. Statistike pokazuju da su ovakve zajednice puno nestabilnije od klasične bračne zajednice, odnosno, da još češće podliježu rastavi. Čak što više, jedna brza i jednostavna rastava bez ikakvih pravnih posljedica često i predstavlja temeljni motiv kod osnutka ovih zajednica. Nešto u smislu: „Dok nam bude lijepo bit ćemo zajedno, kad više ne bude, svatko na svoju stranu“.

Suvremeni uzroci rastave braka

Kako domaća, tako i strana istraživanja otkrivaju jednu zanimljivost. Naime, danas je tek svaki peti ili šesti razvod povezan s bračnom nevjerom, a to znači da brakovi danas „pucaju“ prvenstveno zbog nekih sasvim drugih razloga. Kao najčešći razlog rastave braka navodi se nerazumno ponašanje jednog od bračnih drugova i ujedno,danas je ovo razlog rastave u čak 47% slučajeva^[2]. Pitamo se sada što je to nerazumno ponašanje i kako se manifestira? Konkretno, iza navedenog pojma stoji veći broj neprilagođenih oblika ljudskog ponašanja, ali koji na koncu vjerojatno imaju jedan zajednički uzrok. Tako se spominju: nesposobnost ostvarivanja zdravih kompromisa i dogovora, stalno nametanje krivice i odgovornosti drugoj strani, nezainteresiranost za zajedničke probleme i interese, zatvorenost i manjak komunikacije, pretjerana rastrošnost, nejasna spolna podjela (muškarac se sve češće ponaša kao žensko, a ona sve češće izigrava muško) i sl. Uglavnom, iza svega navedenoga moguće je da se skriva samo jedan zajednički uzrok, a on se identificira kao nedostatak afektivne, tj. emocionalne zrelosti, što će opet reći da se danas sve češće susrećemo sa nezrelim odraslim ljudima.

Kao drugi razlog rastave brakova po učestalosti obično se navodi nasilje u obitelji, a kao treći ovisnost. Pri tome se najčešće spominju ovisnost o alkoholu i kocki. Kao četvrti razlog spominje se bračna nevjera, a ostale razloge nije jednostavno prezentirati, jer ih neki autori svrstavaju pod već navedenim razlozima, a neki drugi kao zaseban problem. U tom smislu ćemo spomenuti ovisnost o internetu, pri čemu prednjači ovisnost o popularnoj društvenoj stranici „Facebook“. Najnovije statistike sa Zapada pokazuju da se čak svaka peta rastava braka događa zbog „Facebook-a“. S druge strane, u našim krajevima ljudi se također nerijetko rastavljaju zbog nemogućnosti adekvatne raspodjele kućanskih poslova. Kako je već prije spomenuto, današnje žene sve češće privređuju izvan kuće te zbog toga očekuju da i njihovi muževi uzmu udjela u kućanskim poslovima. No, ovi počesto ne žele sudjelovati u tome, jer smatraju da kućanski poslovi spadaju isključivo na ženu. U praksi se tako bilježe ponekad i zbilja paradoksalni slučajevi. Na primjer, u nekim obiteljima danas samo je žena ta koja zarađuje plaću. Ali, njihovi muževi se usprkos tome ne žele prihvaćati bilo kakvih kućanskih poslova,premda su po cijeli dan besposleni, jer – kako je već rečeno – iz tradicijskih razloga smatraju da to isključivo spada na ženu. Ovakve žene na koncu vrlo često traže rastavu braka…

Uzroci slabljenja obitelji iz perspektive vjere

Sve do sada spomenuto proizlazi prvenstveno iz riznice svjetovnih istraživanja. Naravno, to što je svjetovno, ne znači da je za odbaciti. Nasuprot tomu, jedna svjetovna, ali čovjekoljubna sociologija ili psihologija mogu itekako biti od koristi, kako vjeri, tako i vjernicima. No, želimo sada posvetiti se više religioznoj dimenziji naznačenog problema slabljenja obitelji.

Obitelj koja moli ostaje zajedno (Bl. Majka Terezija)

Crkva je oduvijek prepoznavala zajedničku obiteljsku molitvu kao neosporni temelj stabilnosti obitelji. U tom smislu Bl. Majka Tereza kaže: „Obitelj koja moli ostaje zajedno“! Pitamo se zašto je zajednička obiteljska molitva toliko važna? Naime, kršćanstvo ne pronalazi vlastiti uzor obiteljskog života u granicama svjetovnog reda. Ono se nikada nije moglo identificirati s arhaičnom poligamijom i poliandrijom, ali niti s jednom krhkom monogamijom podložnoj rastavi, pa makar ovu istu bio propisao i Božji čovjek Mojsije (usp. Pnz 24,1-4). U ovom smislu evanđelje po Marku nam donosi slijedeću zgodu: „A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: ‘Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?’ On im odgovori: ‘Što vam zapovjedi Mojsije?’ Oni rekoše: ‘Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i otpustiti.’ A Isus im reče: ‘Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!’ U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: ‘Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub“ (Mk 10,2-12). Dakle, Isusovo poimanje braka proizlazi iz podsjećanja na prvotni božanski stvaralački plan, pri čemu visoko dostojanstvo braka predstavlja jednu dimenziju visokog čovjekovog dostojanstva. Ta on je „kruna stvaranja“, Božje ljubljeno stvorenje, koje je pozvano da nasljeduje svetost svoga Tvorca (Lev 19,2). Tako dolazimo do središnjeg uzora kršćanskog braka i obitelji. U kršćanskoj literaturi i tradiciji se u tom smislu obično spominje Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa. Oni i jesu istinski uzor, ali čak niti oni nisu onaj prvi i najsvetiji uzor. U konačnici to je sam Bog, tj. Presveto Trojstvo!

Ljubav je međusobno razlikovanje onih, koji se zapravo i ne mogu više razlikovati! (G. W. F. Hegel)

Čuveni teolog dvadesetog stoljeća Karl Rahner reče jednom prilikom da se danas većina kršćana ponašaju kao praktični monoteisti.^[1] Pa dobro, istini za volju, mi kršćani i jesmo monoteisti, međutim, teolog je s ovim htio izreći jednu krucijalno važnu opomenu. Kako on dalje kaže, čak se ponekad i u službenim crkvenim dokumentima potkrade ono kako „mi vjerujemo u osobnoga Boga“. To zapravo i nije točno, jer mi kršćani vjerujemo u troosobnoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga. Ipak, Oni stoga nisu tri Boga, kao što ni mi kršćani nismo triteisti. Naravno, ovdje se ljudski um počinje naprezati. Kako to da su Trojica, a ipak su Jedan? I to ne nešto kao Jedan, nego baš uistinu Jedan. Ne radi li se stoga ovdje o klasičnoj logičkoj kontradikciji? Um će se ovdje naprezati sve dok se ne prisjeti čudesnog iskustva ljubavi, onog iskustva, koje sugerira da dvoje mogu postati jedno, premda su još uvijek dvoje. To je lijepo izrazio njemački filozof Hegel slijedećim riječima: „Ljubav je međusobno razlikovanje onih, koji se zapravo više i ne mogu razlikovati“!

Jedan Bog, jedno tijelo…

U prvom biblijskom izvještaju o stvaranju pronalazimo slijedeći redak: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Reklo bi se da tek uz pomoć ovog retka možemo shvatiti puni doseg i dubinu značenja onoga što spominje tzv. drugi biblijski izvještaj o stvaranju i na što se kasnije poziva i sam Gospodin Isus: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24). Dakle, Bog stvara čovjeka na svoju sliku, a taj čovjek nije samo muškarac, nego muško + žensko. S vremenom će postupno doći do toga da se čovještvo sve više počinje poistovjećivati s individualizmom, sebstvom, samostojnošću, pa čak i s egoizmom i usamljenošću. Stoga i ne čudi ona moderna sintagma koja izbjegavanje braka dovodi u vezu s čovjekovom emancipacijom i samoostvarenjem. Tomu naprotiv, Biblija jasno ukazuje na brak kao na garanciju istinskog čovještva i dostojanstva. Međutim, upravo zato što je brak od Boga dan i što sam po sebi predstavlja sliku uzvišenog Božjeg Otajstva, on ostaje moguć samo tamo gdje se živi i računa s Bogom. Ukoliko ova veza s Bogom dođe u krizu, samim tim će se i brak početi pretvarati u blijedu imitaciju i manje-više grešnu improvizaciju samog sebe. Stoga bi mogli zaključiti da dvoje ljudi mogu biti jedno tijelo tek onda kad u njihovoj vezi postoji i ono treće, tj. sam Bog, koji po sebi i nije ništa drugo do li Trojstvo u Jedinstvu ljubavi.

Obnova obitelji i obnova vjere

Naše početno sinodsko savjetovanje upravo je istaklo slijedeća dva zahtjeva kao prioritetna za budući rad sinode: obnova obitelji i sveopća duhovna obnova naše mjesne Crkve; a iz dosadašnjeg izlaganja da se naslutiti koliko su ova dva zahtjeva međusobno duboko povezana i isprepletena. Naime, ovdje jedno implicira drugo: obnova vjere vodi prema obnovi obitelji i isto tako obratno…

Vratit ćemo se još malo navedenoj Rahnerovoj tezi o kršćanima kao praktičnim monoteistima. Ovo sugerira da se većina kršćana danas ponaša kao da njihov Bog nije u savršenoj ljubavi življeno zajedništvo, nego kao da je On neki svemoćni kozmički usamljenik; Onaj što ljubav od drugih zahtjeva, ali je sam po sebi ne živi. Jedno ovakvo krivo poimanje vlastite vjere ima itekakve veze s dijagnozom današnjeg čovjeka i društva u kojem živi. Naime, ne možemo reći da današnji čovjek nema nikakvog senzibiliteta za ljubav. Tomu nasuprot, on je priželjkuje svim svojim bićem; mašta o njoj, pjeva njoj u čast, rado razgovara o njoj sa svojim prijateljima. Međutim, u svemu tome, ipak je nešto naopako nasađeno. Kako su to pokazala i ona svjetovna ispitivanja o uzrocima rastave brakova, današnji ljudi kao da žele biti ljubljeni, ali ne i druge ljubiti. Od drugih očekuju predanost i poslušnost, a oni sami neposlušni, nepokorni i tvrdokorni. Žele biti služeni i pri tome nikomu ne služiti. Ako što pogriješe, očekuju da im se olako prijeđe preko toga, a oni sami po sebi jako teško praštaju. Žele čuti tuđe tajne, a svoje vlastite pri tome skrivaju „k’o zmija noge“.

Ako se danas suočavamo s pravom „poplavom“ lošeg i neprilagođenog ponašanja, neminovno se moramo upitati što je tomu uzrok i uzor. Naravno, pri tome je teško ne primijetiti erupciju loših i napasnih poticaja od strane svjetovne kulture. Ipak, bilo bi poprilično neozbiljno i paušalno za sve ovo po kratkom postupku optužiti ateiste, masone i komuniste, ako ništa drugo, onda zbog toga što statistike jasno pokazuju da su ovi potonji u apsolutnoj manjini.

Kako smo to prikazivali i tijekom naših dekanatskih zasjedanja samo se 2% ljudi od ukupne svjetske populacije izjašnjava ateistima. Agnostika je nešto više, oko 9%, a svi ostali, njih 89% izjašnjavaju se kao vjernici. U Europi je situacija nešto drugačija, ali ne drastično.

Prema podacima američkog Centra za istraživanje globalnog kršćanstva broj kršćana u Europi se nalazi u blagom porastu. Početkom 20. stoljeća broj kršćana u Europi je iznenada opao. To se dogodilo zbog pojave komunizma na istoku Europe, ali i zbog rastućeg sekularizma na zapadu Europe. Tendencija pada je trajala do 1970. i od tada se udio kršćana u europskom stanovništvu nalazi u konstantnom blagom porastu te će prema prognozama za 2020. iznositi 78%. U isto vrijeme, udio ateista se nalazi u konstantnom padu. 1970. bilo ih je oko 8,2%. Taj broj je već sada više nego prepolovljen, a prognoze kazuju da će do 2020. pasti na 2,1%, dok će udio agnostika u Europi vjerojatno ostati isti, tj. 13,1%. S druge strane, važno je spomenuti da najveći porast unutar europske populacije bilježi muslimanski živalj. Pretpostavlja se da će njihov udio do 2020. porasti na 5,9%, dok ih je 1970. bilo 2,7%.^[1]

Dakle, bez obzira na to što u Europi ima i onih koji drugačije vjeruju, pa i onih koji uopće ne vjeruju, ostaje činjenica da su od četiri Europljanina čak trojica kršćani. A mi smo prethodno bili postavili pitanje o uzrocima „poplave“ nekršćanskog ponašanja, koje se događa – eto na dominantno kršćanskom kontinentu. Dakle, promišljanje o krizi obitelji nas je dovelo do promišljanja o krizi vjere, a ova se opet ne javlja samo kao kriza vjerske prakse, nego i kao kriza vjerske doktrine. Pri tome ne mislim samo na onu intoksikaciju vjere, koja nastaje na temelju prihvaćanja tuđinskih ideja i učenja, inače nesvojstvenih kršćanstvu (kao što su: reinkarnacija, apsolutna predestinacija – tj. vjera u sudbinu, panteizam, joga i sl.), nego prvenstveno na neke promašaje nastale iz krive interpretacije svoje vlastite, tj. kršćanske vjere.^[2] Kao kršćani bi mogli s ponosom istaknuti da nas je u Europi preko 75%, ali kao kršćani također se moramo upitati koliko unutar tog silnog mnoštva ima onih aktivnih i praktičnih vjernika? Nećemo li i tu u konačnici pronaći jednu malu i minornu skupinu ljudi, neznatno veću od one skupine deklariranih ateista? A kako tek onda identificirati ono prestalo većinsko mnoštvo i tko su oni uopće? Marginalni vjernici ili praktični ateisti?

Krenuti od središta

Drugi Vatikanski sabor iznosi tvrdnju da jedna krivo interpretirana te loše svjedočena vjera itekako doprinosi širenju fenomena ateizma (GS19), dok s druge strane, jedna ispravno interpretirana i autentično svjedočena vjera pokazuje se istinskim lijekom za ateizam (GS21).

Međutim, ovu ispravnost i autentičnost nije lako dosegnuti, čak ni onima kojima je vjera životni poziv. Naime, kršćanska vjera je vrlo obimna i kompleksna. Ona obuhvaća brojne, kako teoretske, tako i praktične aspekte. Sadrži različite duhovne tradicije, brojna teološka i filozofska učenja. Crkvenom Učiteljstvu ostaje teška zadaća da unutar toga bogatstva permanentno razlučuje bitno od nebitnog, prioritetno od ne prioritetnog, ispravno od krivog, a povrh toga, cijeloj Crkvi ostaje zadaća osmišljavanja posredovanja te vjere, kako prema vani, tako i prema unutra. Podsjećamo, to je ujedno i glavni smisao postojanja biskupijskih sinoda: na lokalnoj razini raditi na obnovi vjere i produbljenju crkvenog zajedništva. U tom smislu pred nama se nalazi veliki put i opsežna zadaća. Međutim, upravo zbog toga, trebamo krenuti od onoga bitnoga i odlučujućeg za našu vjeru kršćansku, a to je obnova vjere u Presveto Trojstvo.

Zapravo, ovo što iznosimo i ne predstavlja neko novo i nečuveno otkriće, jer zadaća Sinode nije nešto nanovo otkrivati i iz temelja uspostavljati, nego ono postojeće bolje međusobno povezivati i na važne istine uporno podsjećati!

U tom smislu želimo podsjetiti na molitvu Presvetom Trojstvu za obitelj, koju je priredila Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine povodom trogodišnje obiteljske obnove (od 11. lipnja 2006. do 2. rujna 2009.). Uviđamo potrebu da se ova molitva nastavi moliti u našim obiteljima i župnim zajednicama, čak što više, da joj se pristupi s novim i još većim žarom srca:

Slavimo te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si dostojanstvo obitelji ustanovio na sliku svoga Trojstvenog zajedništva ljubavi.

Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, Otkupitelju naš, jer si se udostojao roditi u ljudskoj obitelji i jer si svojom žrtvom na križu bračnu ljubav od rane grijeha iscijelio, te bračno i obiteljsko zajedništvo ljubavi i vjernosti učinio sakramentom svoga saveza s Crkvom.

Hvalimo te, Duše Sveti Tješitelju, koji po sakramentu ženidbe, zajedničkoj molitvi i nedjeljnoj euharistiji, kršćansku obitelj neraskidivo ujedinjuješ i posvećuješ, da može biti svetište života i škola kršćanske ljubavi.

Ponizno te molimo, Svemogući Bože, da se po uzoru na Svetu Obitelj, u našem kršćanskom domu, ostvari božanski naum o braku i obitelji – da naša obitelj bude istinska zajednica vjere, života i ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen!

U Sarajevu, 21. 8. 2014.

M. B.

Izvor: http://wwwgordonconwell.com/netcommunity/CSGCResources/ChristianityinitsGlobalContext.pdfStanje: 14.8.2014.

Drugi Vatikanski sabor u svojoj pastoralnoj konstituciji „Gaudium et spes“ prepoznaje same kršćanske vjernike kao one koji ponekad potiču stvaranje ateizma. Konkretno, u ovom smislu se spominju problemi u vidu zanemarivanja vjerskog odgoja od strane vjernika, kao i njihovog netočnog i pogrešnog izlaganja nauka, zatim o nedostatku njihovog religioznog, moralnog i socijalnog života (GS19).

Walter Kasper, Bog Isusa Krista, UPT, Đakovo 1994., str. 350., poziva se na Karl Rahner, Der dreifaltige Gott als transzendenter Urgrund der Heilsgeschichte, u: Mysal II, 319.

Statistike preuzete od Nedim Begović, Tendencije razvoda braka u Federaciji Bosne i Hercegovine od 1996. do 2007. (www.fin.ba/…/1-tekstovi?…tendencije–razvoda–brak… Stanje: 30.7.14) i od Josip Obradović, Evo zašto masovno pucaju brakovi u Hrvatskoj, (http://www.tportal.hr/lifestyle/obiteljidom/292992/Evo-zasto-masovno-pucaju-brakovi-u-Hrvatskoj.htmlStanje: 30.7.14.).

Podatak se bazira na istraživanju Co-operative Legal Sevices-a (http://www.co-operativelegalservices.co.uk/latest-news/adultery-no-longer-top-reason-for-divorce/ Stanje: 30.7.14.).