tragovi – Poptheo Web Portal

Ostavljamo tragove. Hodamo tragovima drugih. Nastojimo iza sebe ostaviti nešto. Sjećanje. Gestu. Predmet. Fotografiju. Ciglu. Kamen. Zid. Nadamo se da će netko vidjeti i upitati se: „Tko je bio čovjek koji je ovo ostavio? Kako je izgledao? Kakav mu je bio život? Je li imao želja? Kakvi su bili njegovi snovi“? Ostavljamo potpise. Tragove. Sitnice. Sve u nadi da će netko nabasati na naš „trag“. Od naših veličanstvenih i monumentalnih života ponekad ne ostane ništa veliko. Možda nismo tako zamislili. Ali tako se dogodi. I onda od sve veličanstvenosti naše egzistencije pokušamo barem ostaviti neku sitnicu koja će drugog natjerati da se upita: „Tko je bio on/ona“? Vjerujemo da se tako vraćamo u život. U postojanje. Kroz sjećanja, stvari i predmete koji su nam pripadali, a sada ih netko drugi drži u rukama ili svojim mislima, gleda ih ili razmišlja i pita se o nama. Kao da počinjemo stvarno postojati tek kad nas više nema. Nije bilo puno onih koji su znatiželjno promatrali sitnice koje su nam pripadale dok smo bili s njima. Sat. Odjeća. Knjiga s potpisom. Šalica za kavu. Džezva. Podrazumijevalo se da te stvari budu neprimjetne dok smo tu. Kada odemo, odjednom te stvari postaju važne. Velike. Monumentalne. Veličanstvene. Ovo je bio njezin sat, netko progovara. Ova šalica pripadala je njemu, čujemo tugaljiv zvuk. Iz ove džezve smo uvijek pili kavu, osjećamo kako nečija ruka dodiruje hladni metal. Kao da smo još uvijek tu u tim stvarima sve dok ih drugi dodiruje, promatra i slaže. Kao da živimo sve dok sjećanje drugog na nas živi kroz naše stvari i sitnice koje sada pripadaju njemu ili smo ih njemu/njoj ostavili. Osjećamo kako netko dodiruje omiljenu košulju ili jaknu ili majicu. Čujemo zvuk omiljene pjesme. Njušimo zrak koji dolazi kroz otvoren prozor. Ćutimo poznate mirise koji dopiru do nas. Svijet je pun nevidljivih tragova postojanja ljudi. Tragovi koji nisu monumentalni niti veličanstveni, ali koji postaju veliki i snažni i moćni kada netko otkrije neku stvar ili predmet koji nam je pripadao i tako otkrije nas. Mi se više ne možemo predstaviti. Naš glas, stas, toplina tijela i sjaj duše negdje je drugo. Ali sitnice koje ostaju iza nas kao jedva vidljivi tragovi u snijegu pokazuju drugom kuda treba ići i kako će nas pronaći. Dok drugi gleda ono što je nekad bilo naše i misli tko sam bio, on nas doziva u postojanje. Javljamo se u predmetu. Progovaramo u tragu koji smo ostavili. Jer je svijet postao glomazan, pun velikih stvari i predmeta, nije uvijek lako oživjeti kroz sitnice koje smo ostavili iza sebe. Pored milijuna satova svih oblika i veličina, tko će baciti pogled na sat koji je nosila naša ruka i pomisliti kakav je bio čovjek koji je nosio sat takvog izgleda? Pored gomila i gomila odjeće koja se svakodnevno proizvodi i baca, tko će znatiželjno zastati i zapitati se kakav je bio čovjek koji je nosio košulju te boje i jaknu takvog kroja? Pored „do neba“ visokih građevina, tko će spustiti pogled na niski zid od kamena i upitati se kakve li su bile ruke čovjeka koji je gradio ovaj zid? Netko hoće. Uvijek će se naći neki putnik i znatiželjnik koji će zastati i upitati se tko je bio čovjek kome je sve ovo pripadalo i koji je sve ovo izgradio. Svijet je satkan od naših tragova. Od tragova našeg postojanja i življenja. Kad ne bismo vjerovali da neka znatiželjna duša sklona promatranju tragova neće ugledati nešto što je bilo naše, ne bismo se toliko trsili ostavljati iza sebe nešto što će nas oživjeti u nečijem sjećanju ili pitanju. Živimo i ostavljamo tragove postojanja. U svijetu megalomanije i beskrajne veličine, ponekad spuštamo pogled prema dole. Prema zemlji. Prema prašini. I kada tako gledamo svijet, odjednom vidimo beskrajan broj tragova drugih i sve što su ostavili da bismo se pitali o njima i tko su bili svi ti ljudi. Bezbroj predmeta, stvari i sitnica kao da se krećemo u beskrajnom prostoru čudesne antikvarnice gdje svaki i najmanji predmet priča čudesnu i fantastičnu priču o životu nekog čovjeka, žene i muškarca. Svijet slabo mari za tragove. Svijet slijedi vlastitu veličinu i glomaznost. Ipak, čovjek ponekad kad se oslobodi megalomanije i veličine svijeta u sitnicama koje su pripadale drugom i sada ostavljene njemu, otkriva jednu uzbudljivu priču. I kao detektiv, dok prevrće u rukama sat, košulju, šalicu, džezvu, pokušava odgonetnuti kakav je bio onaj kojemu je ovo pripadalo. I osjeća kako mu izmiče konačni odgovor. A mi s one strane pomalo uživamo u toj detektivskoj igri i tu i tamo drugom dadnemo neki znak ili mig. Neki trag koji ga obuzima i budi njegovu znatiželju dok u rukama drži naše stvari. I tako i dalje postojimo. Iako s druge strane života, i dalje smo i na ovoj strani s onim koji promatra tragove koje smo mu ostavili kao dio neke zagonetke. Neka istražuje o nama. Neka se pita. Jer dok je tako, mi smo s obje strane života živi i pomalo znatiželjni da vidimo hoće li drugi otkriti mjesto gdje se skrivamo i čekamo da i on jednog dana ostavi iza sebe tragove koje će istraživati neko drugi. I tako vječno dok jedni ostavljaju tragove drugi ih istražuju i pokušavaju odgonetnuti tko su bili svi ti ljudi kojima su pripadali ovi satovi, košulje, šalice i džezve… ili neke druge stvari, predmeti, sitnice… i sjećanja i uspomene… tko su bili svi ti ljudi?

U Sarajevu 10. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Ozerov

Kad nekoga mrziš u sebi, ti zapravo mrziš dio samog sebe. Ok, taj dio je ugravirao netko drugi, ali on je sada dio nas, dok je „pečat“ tamo negdje vani svoj na svome. Zato, ako već s nekim morate nešto riješiti ili raspraviti, riješite to s „pečatom“, tj. s tom stvarnom osobom, a iznutra nek’ uvijek vladaju harmonija i mir. U protivnom, govorimo o sigurnom putu u neurozu, pa čak i ludilo…

Govorili smo u zadnjem dijelu posljednjeg teksta iz ove rubrike, kao i u nekim ranijim tekstovima o temi morfogeneze ili teorije samoorganizacije života, te o snažnoj pripadajućoj premisi koja nalaže da u prirodi s vremenom konkurenti prvo postaju partneri, koji se s vremenom opet udružuju u posve novi oblik složenijeg života…

Prethodni tekst: http://poptheo.org/kad-porastem-bit-cu/

Međutim, ako već govorimo o naznačenoj teoriji samoorganizacije života, onda je važno istaknuti da se spomenuti veliki evolucijski skokovi događaju poprilično rijetko. Pretpostavlja se, svega osam puta u dosadašnjem tri i pol milijarde (ili čak više) godina dugom razvoju života. S druge strane, ako govorimo o nekoj općenitoj izmjeni utjecaja i asimilaciji među živim, ali i neživim bićima u prirodi, tada možemo sa sigurnošću reći da se sve to događa posvuda i svakodnevno. Vjetrovi oblikuju pustinje, rijeke rezbare planine i stvaraju impresivne kanjone, velika svemirska tijela snažnom gravitacijom privlače i preoblikuju ona manja, s tim da i ta mala tijela – konačno kolidirajući – ostavljaju itekakvog traga na onim velikima. Jednostavno, sve što postoji ostavlja za sobom nekog traga, kao što će i samo biti poprištem tuđih tragova.

Na primjer, kaže se kako čovjek u prirodi zauzima najvišu i samim tim povlaštenu poziciju u prehrambenom lancu, no kao takav on je itekako izložen utjecaju onoga što jede. Istočnjaci na to čak i kažu: „Ono si što jedeš!“ Naravno, ovo je pomalo pretjeran stav, ali i pored toga danas se uzima kao posve sigurno da prehrana ima itekakvog utjecaja u čovjekovom rastu i razvoju. Ljudske rase, kao i specifični rodovi unutar njih se svakako nisu slučajno razvijale kako su se već razvijale. Specifični okoliš, klimatski uvjeti, prehrana, način života … sve je to ostavljalo neke specifične tragove i karakteristike na različitim ljudskim grupama.

Ili drugi primjer u tom smislu: poznato je da su ovdašnji ljudi iz kraških krajeva među najvišima u Europi, pa čak i u cijelom svijetu. Hercegovci, Dalmatinci i Crnogorci, osim solidnoj genetici zbog ove obdarenosti izgledno trebaju zahvaliti i povijesnoj prehrani koja se uvelike bazirala na puri (kukuruznom grizu ili brašnu) i mlijeku. Premda je ova hrana dugo važila kao sirotinjska, pa i im stoga nerijetko nabijala i različite komplekse, ona se u novije vrijeme dokazano pokazala kao optimalna prehrambena kombinacija za razvoj čovjekovih kostiju.

Utisak, otisak i pečat

Kako se mi ovdje uglavnom bavimo humanističkim temama, tako nas u naznačenom kontekstu i više zanimaju međusobni utjecaji psihološko-duhovne prirode.

Krenut ćemo od samog pojma utiska. Bez obzira, na našem jeziku (jezicima), latinskom, engleskom ili njemačkom, svugdje se radi o identičnoj konstrukciji i logici riječi (u-tisak, im-pressionem, im-pression, Ein-druck), dakle, prvo imamo „u“ u svojstvu prefiksa složenog glagola koji u ovom smislu aludira na prodiranje i uvlačenje nečega pod površinu, kao što je to recimo slučaj u glagolima „uvući“, „ušiti“, „udubiti“ ili „urezati“, a zatim imamo neku tlaku, pritisak, presiju…

Mi i uobičavamo reći kako je netko na nas ostavio dobar ili loš utisak; ili isto tako dubok utisak, a poneko opet slab… Također, općenito se kaže da je prvi utisak najvažniji. On se najduže pamti i on je najviše određujući za daljnji razvoj odnosa s nekom osobom.

Svatko koga susrećemo, a osobito oni s kojima se duže zadržimo, ostavljaju nekakav utisak/otisak na nama, tj. u nama. Svaka osoba koju dobro znamo nastavlja u nama egzistirati neovisno o samoj sebe i to u svojstvu sjećanja, koja se opet misaono-imaginacijski mogu oživjeti, tako da s tom osobom možemo proživljavati sasvim nova – naravno – imaginarna iskustva. Tako se u vlastitim mislima i maštanjima s nekim možemo družiti, razgovarati, ali i svađati se, tući, biti intimni i što sve ne, i sve to skupa najčešće na temelju onog prvog utiska, ali i nekih kasnijih posebnih pozitivnih ili negativnih utisaka.

No, što nam god padalo napamet, ne smijemo zaboraviti da ta osoba iz naših misli nije istovjetna onoj stvarnoj koju znamo. Ove dvije osobe svakako imaju neke međusobne veze, ali analoški gledano, ona stvarna osoba se odnosi na imaginarnu otprilike kao što se pečat odnosi na svoj otisak. Otisak je tu kod nas, a pečat tko zna tamo negdje. Otisak je sad naš vlastiti, a pečat će uvijek u manjoj ili većoj mjeri ostati svoj. I stoga nešto jako važno: što god nešto u sebi poželjeli drugim ljudima, ne smijemo zaboraviti da je to naša vlastita želja, koja ostaje u nama, kao što ostaju i oni pripadajući utisci/otisci.

Pozitiv/negativ

Utisak je po sebi nešto više, tj. dublje od slike. U današnje vrijeme kad pomislimo na otisak pečata, tada pred očima imamo grafiku/sliku koja iza njega ostaje na ravnom papiru. Međutim, u starija vremena, ali i sada u nekim posebnim prilikama, otisci pečata su se stvarali na voštanoj podlozi (vidi gornju sliku). To zapravo i jeste otisak u punom smislu riječi, jer rekli smo da on podrazumijeva prodiranje kroz površinu. I što sad s tim? Pa tamo gdje postoji neko prodiranje nečega, neminovno se susrećemo s postojanjem pozitiva i negativa. Što je na pečatu uzdignuto, to će na otisku biti udubljeno … i obratno. To znači da je otisak istovjetan pečatu, ali na način negativa, tj. na izokrenut način, a to je za nas nemali problem – ako se pri tome vratimo naznačenoj problematici međusobnih utjecaja.

Nije izgleda nimalo čudno što loši ljudi ili barem čistokrvni mediokriteti ponekad znaju ostaviti najbolji utisak, baš kao što oni izvrsni ljudi to ne znaju. Van Gogh za života nije prodao niti jednu sliku, Beethoven se stalno molio Bogu da bude sretan barem jedan jedini dan u životu, a za Sv. Antuna Padovanskog njegova redovnička subraća dugo mislila da je mutav i zaostao u razvoju.

No, pored ovog paradoksa dobar/loš možda još više pozornosti treba posvetiti problemu krivih očekivanja. Rekli smo, prvi dojam je najvažniji, a on je zapravo po sebi manje-više uvijek naopak. Iza utiska društvene zabavne osobe često se skriva mrzovoljni asocijalni original. Ili, neke nas osobe plaše svojim izgledom, no ako vas netko napadne na ulici, puno je veća vjerojatnost da će vam priteći u pomoć neki ćelavi istetovirani bajker, nego ulickani pristojni tip u markiranom odijelu. Ili još dalje, često se oni koji važe kao „seksi“ osobe na kraju ispostave kao potpuno aseksualni … a i obratno.

Da ne duljimo, mi dobar dio života provedemo natežući onaj „pečat“ da postane kao njegov otisak u nama, a možda bi zapravo trebalo pokušati obratno.

U Sarajevu, 26. 12. 2017.

M. B.

Oznaka: tragovi

O tragovima

PEČAT