Oznaka: povratak

O nemogućnostima

Nije nemoguće samo ono što nam je nedostižno. Ili nestvarno. Ima i mogućih i dostižnih stvari koje kao da se više ne mogu vratiti. Kao povjerenje nakon izdaje ili prevare. Ili emotivna blizina i empatija nakon godina međusobne otuđenosti i udaljenosti. Nešto može za nas postati nemoguće jer smo odustali i nemamo snage za povratak. Iako je u dometu naše moći i snage, događa nam se da se predamo i nešto učinimo nemogućim za nas. Opravdano izaberemo da nešto bude nemoguće. Susrećemo se s nerazumijevanjem i osudom kada netko samostalno procjenjuje što bi za nas trebalo biti moguće. Kao da je dovoljno protrljati oči i ponovo ih otvoriti i ništa se nije dogodilo. Drugi ne mogu najbolje shvatiti zašto je nešto moguće i dostižno za nas postalo nemoguće. Nekritički i površno nas pozivaju i prozivaju zbog toga ne znajući cijelu povijest kako smo dospjeli u situaciju u kojoj se nalazimo. Otežavaju nam svojim uspoređivanjem s njima i s drugima. Gledaj kako sam ja! Ne mogu shvatiti da mi nismo oni. I kod nas su se stvari odvijale drugačije. Ponekad misle da smo monstrumi koji misle isključivo na sebe. Sebičnjaci koji nikoga ne vole. Preziremo sve i svakoga. Ne događa se da za nas nešto postane nemoguće preko noći. Godine moraju proći da bismo zaključili da nešto više nema smisla i da se ne isplati vratiti. Ponekad je previše nečega što nas je dovoljno udaljilo od mogućnosti. Previše nepovjerenja, previše obmanjivanja, previše laganja, previše gluposti, previše nerazumijevanja. Kako izgleda ono kada se susrećemo s istinom da nešto što nam je nekad bilo moguće to više nije? Izgledali kao praznina? Ili kao sloboda? Ili kao tuga jer bismo se htjeli vratiti, ali nam ne uspijeva? Izgleda li kao protest protiv sebe i drugih? Zašto nemamo više snage i volje? Sve se to u nama miješa kao smjesa. I nastaje umor. Ne mržnja. Umorni smo. Ne možemo više. Može se pomisliti kako je to ugodna spoznaja. Rasterećenje. Bijeg od odgovornosti. Ali nije uvijek. Nekad je gubitak smisla. Kuda i kako ćemo sada usmjeriti sebe? Ono što je bilo okosnica našeg života postalo je za nas nemoguće. Ono je tu na dohvat ruke, ali smo previše umorni za novi pokušaj. Nemogućnosti mogu ući neprimjetno u naš život. I mogu rasti poput malignog tumora. Neprimjetno. Tiho. Nemogućnosti ne pokazuju skoro nikakve simptome. Udaljenost između nas i nedostatak bliskosti čine se prirodnima. I nužnima. Sve dok ne postane za nas nemoguće drugog voljeti i biti s njim blizak. Nepovjerenje između nas može početi malim i nevinim lažima. Pametnim skrivanjima istine kako bismo očuvali međusobni mir. Sve dok povjerenje ne postane nemoguće i pretvori nas u neprijatelje jedno drugom. Od samog početka naumimo boriti se s nemogućnostima. Planiramo ne dopustiti da nešto tako važno i vrijedno kao međusobno povjerenje, poštovanje, razumijevanje, bliskost i nježnost postanu za nas nemogućnosti. Nešto čemu bismo se željeli vratiti, ali ne možemo. Nešto od ovoga vrijeme može učiniti nemogućim usprkos našim nastojanjima.

I sami, od vremena do vremena, doprinosimo ili ubrzamo proces nastanka nemogućnosti. Kad bismo znali da će neka tako važna iskustva za nas jednog dana postati nemogućnosti, ne bismo se u njih upuštali niti zajednički izgrađivali. Ne spašava nas u tome neznanje. Niti iskustvo drugih koji nas upozoravaju da bi nešto što je sada smisao življenja moglo jednom postati nemogućnost za nas. Uzdamo se u nešto drugo. Nešto što je zajedno s nama sraslo i u nama živi. U nešto zbog čega smo se na početku spremni odreći toliko toga samo da bismo ostvarili tu jednu mogućnost. Bilo sami ili zajedno s drugim. Kao prema ustaljenom pravilu na početku svega ništa nije nemoguće. I ništa se takvim ne čini. Svakako ne ono što nas ispunjava i čini sretnima. Ponajmanje očekujemo od takvih iskustava kao što je međusobna ljubav, razumijevanje, uvažavanje da postanu nemogućnosti. I ne postanu. Ona uvijek ostaju tu s nama. Nisu se promijenila iskustva. Mi smo se promijenili. Drugačiji smo. Nismo isti. Povjerenje je samo po sebi uvijek jedno te isto. Ali mogućnost povjerenja ovisi o nama, a ne o povjerenju. I razumijevanje je samo po sebi uvijek isto. Ali mogućnost razumijevanja ovisi o nama, a ne o razumijevanju. Kada kažemo kako smo međusobno krivi za gubitak ljubavi, nije se promijenila ljubav sama po sebi, mi smo se promijenili. Ona je uvijek moguća, ali mi smo dospjeli u razdoblje međusobnog odnosa kada smo uvjereni da za nas više nije. Mogućnosti se ne mijenjaju po sebi. One su uvijek iste i to su što jesu. Kada jedna od mogućnosti postane nemoguća, ne možemo reći kako ona ne postoji. Ona postoji, ali ne više za nas. Ako se međusobno više ne možemo voljeti, ne možemo reći kako ljubav ne postoji kao mogućnost. Ona više ne postoji kao mogućnost za svakog od nas pojedinačno, ali ona i dalje postoji kao mogućnost za druge. Što su onda mogućnosti i nemogućnosti? Ništa drugo do promjene života koje nam se događaju kako vrijeme odmiče i kako i mi rastemo, odrastamo i sazrijevamo. Mogućnosti su poput nepomičnih stvari. Ne kreću se. Ne odlaze. Ne vraćaju se. Uvijek su na istom mjestu. To činimo mi. Odlazimo. Prilazimo. Vraćamo se. Pa opet odlazimo. Ponekad kad odemo previše daleko, kao kada se dvoje ljudi međusobno udalji, reći ćemo kako za nas međusobna bliskost više nije moguća. Bliskost nije otišla nigdje. Stajala je i stajat će na istom mjestu gdje smo je pronašli i gdje smo je ostavili. Postala je nemogućnost jer smo otišli suviše daleko i više ne vjerujemo da joj se možemo vratiti. Proizlazi da smo za nemogućnosti koja nam se dogode i sami krivi. Eventualno krivicu možemo predbacivati jedno drugom. Mogućnosti ljubavi, poštovanja i razumijevanja koje postanu nemogućnosti zapravo ništa nisu skrivile. Uvijek će biti tu gdje smo ih prvi put pronašli i bit će tu ako im se pokušamo vratiti. Mogućnosti nikuda ne odlaze. Odlazimo mi i pretvaramo ih u nemogućnosti za sebe i za drugog.

U Sarajevu 16. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: france68

O povratku kući…

Što nam govori misao starca koji kako ide kraju života, sve više želi vratiti se kući? Što podrazumijeva pod kućom? Zidove unutar kojih je rastao? Glasove oca i majke? Poznate mirise doma? Je li kuća magična riječ kojom želi izreći ono za što bi mu trebalo puno rečenica, možda čak i cijela knjiga ili više njih? Što nam znači misao koja nam se ponekad rodi u glavi: želio bih/željela bih se vratiti kući. Kako opisati bezbrižnost djetinjstva, znatiželju odrastanja, žalost odlaska, tugu rastanka i nostalgiju povratka ako ne tom jednostavnom i istovremeno bremenitom rečenicom punom teško izrecivih značenja, osjećaja i smislova: Želim se vratiti kući.

Čežnja o povratku kući nije prisutna onda kad je čovjek ostario i vidio sve i preostalo je još jednom vidjeti razvaline stare kuće i onda mirno umrijeti. Čežnja je usađena u nas rođenjem, majčinim mlijekom, mirisom pokošene trave, očevim rukama, zabranjenim voćkama naših susjeda i koječim drugim. Povratkom kući ne težimo nekom objektivnom stanju stvari kao da se ništa ne bi promijenilo nakon godina izbivanja iz kuće. Kao da bi sve ostalo na svom mjestu. Iako bismo htjeli biti lakovjerni i naivni i željeli vjerovati da nas čeka sve ondje gdje smo to i ostavili, neminovno spoznajemo da kuću nećemo zateći u prvobitnom stanju. Čak nećemo pronaći nikoga jer nikoga i nema, možda će od kuće ostati tek poneki zid ili neobrađena zemlja, ali to ne umanjuje čežnju za povratkom kući.

Iako tamo ništa nema, želimo se vratiti kući. Kome i zašto se vraćamo? I što tražimo na tom mjestu? Ne ostaje li naša čežnja isprazna i neispunjenja kada otkrivamo da smo se vratili kući, ali ona više nije tu. Nije li stvarnost prijetvorna i gruba prema našoj čežnji za povratkom domu? I znamo da je tako. Znamo da tamo gdje je kuća više nema ništa, ali ipak se želim vratiti kući. Čežnja neće uskrsnuti pokojne niti će broj grobova biti manji jer osjećamo snažnu potrebu za povratkom. Mrtvi će i dalje biti mrtvi i zid kuće i dalje će biti srušen i nagrižen zubom vremena, nitko nas neće dočekati bez obzira na snagu naše želje da se vratimo. Čežnja i želja za kućom nikoga ne može vratiti u život. Nije li onda uzaludno čeznuti za domom i željeti povratak? Što nas to spaja s prostorom gdje smo rođeni i odrasli i onda kad nikoga više u tom prostoru nema i kada drugi ljudi i ne znaju tko smo mi i zašto pretražujemo urušeni krov, srušeni zid, neobrađenu zemlju?

Iako smo stranci drugima, nismo stranci tom malenom komadu zemlje. Oživljavamo prošli svijet svojom čežnjom i željom. Gledamo srušeni dom i zapuštenu okućnicu, ali vidimo kuću i uređen vrt. Čujemo glasove ljudi. Odjednom vidimo majku kako nas zove ili nas upozorava da pazimo da se ne povrijedimo. Čujemo oca koji nam objašnjava kako priroda ima svoje zakone i kako ih treba znati i poštivati ako želimo dobar urod. Slušamo kako brat ili sestra dovikuje da se vratimo u kuću jer je blizu noć i nije dobro biti sam noću. Nismo li doživjeli iskustvo „uskrsnuća“ svega dok klečimo ili stojimo s nemoćno spuštenim rukama gledajući prazninu i ruševine? I tko bi nam se usudio u tom trenutku naše vizije „uskrsnuća“ doma prići i reći da smo ludi i da tu ništa nema osim prašine, kamenja i korova? Kao da bismo dopustili da nas netko prekine u blaženoj viziji kada se od starca pred ruševinom snagom čežnje i želje pretvaramo u dijete koje pred sobom vidi vlastiti dom i sve njih žive, zdrave i nasmijane? Zar bi se netko usudio reći: Prestani sanjariti i saberi se, nema tu ništa, ni njih, ni kuće, ni doma?

Ali mi želimo da su oni tu, ili biti s njima. Zato smo se i vratili kući. Zato se i uvijek vraćamo. Osjećamo da ruševni zid i korovom obrastao vrt nisu zadnja riječ nad nama. Čežnja i želja u nama se bune i ne možemo prihvatiti da nema njih, kuće i doma. Rijetko se tko od nas pomiri s tim. I kad čujemo nekoga kada stalno ponavlja: Želim se vratiti kući, nije riječ tek o fantaziji ili o potrebi da se vidi svojim očima i bude uvjeren kako više nema kuće, doma i njih ondje gdje smo mislili da ćemo ih zateći. Mi se bunimo. Ne prihvaćamo takvo stanje stvari. I čeznemo za kućom, za domom, i onima kojih nema. Bunimo se protiv njihovih grobova, srušenih zidova i opustošenih polja. Bunimo se svojom čežnjom i željom.

I ta naša pobuna možda pokazuje u smjeru nekog drugog svijeta i života. Negdje onkraj srušenog zida nad kojim starac nemoćno krši ruke, negdje onkraj groba nad kojim starac stoji nesposoban da pomjeri onemoćalo tijelo. Želim se vratiti kući možda ima drugačiji smisao, značenje i sadržaj za svakoga od nas. Tamo gdje se želimo vratiti, želimo ih pronaći sve onakve kakve smo ih ostavili i kakvi su nam ostali u sjećanju zajedno s kućom iz koje smo otišli. Smije li čovjek reći sebi da željeti se vratiti kući smjera u neki novi i preobražen život? Smije li čovjek pomisliti da se želi vratiti vječnosti odakle je i došao, gdje su prije njega već otišli njegovi ukućani na čiju prisutnost podsjećaju srušeni zidovi kuće i njihovi grobovi? Zar nam ne smeta ponekad misao da su uništena kuća, zapušteni vrt, zaraslo polje i njihovi grobovi konačna riječ o našem završetku i svršetku? Nije li ta jednostavna rečenica: Želim se vratiti kući, zvuk i glas naše pobune protiv konačnog kraja i smrti i nas i onih na koje nas kuća podsjeća? Ne vraćamo li se ponekad kući zbog toga? Zbog slabašne nade i tihe vjere da postoji kuća koja ne propada, roditelji koji ne umiru, mjesto gdje nema grobova onih s kojima smo živjeli i zbog kojih se ponekad i želimo vratiti kući nakon što proputujemo cijeli svijet i svemir.

Želim se vratiti kući odjekuje zaraslim putevima naših djetinjstava, grobovima naših pokojnih, derutnim zidovima domova u kojima smo rođeni i rasli. Kad bismo mogli istovremeno svi kriknuti istim glasom prodorno da nas čuje prazni svemir: Želim se vratiti kući, tko zna što bi se dogodilo. Ovako jedan po jedan tiho šapućemo: Želim se vratiti kući, i posjećujemo naše prazne kuće i grobove i svatko se u sebi i za sebe buni protiv onoga što vidi pred sobom. Svatko se buni svojom čežnjom i željom za povratkom kući. Buni se protiv ruševine i groba. I ne vjeruje da nad njima i u njima počinjemo i završavamo. I da sve počinje i sve završava s ruševinom i grobom. Sve dok starac u nama ima i posljednji atom snage on u sebi ponavlja: Želim se vratiti kući. Tko zna možda konačno čuje glas: Dobrodošao kući, čekali smo te, sve je na svom mjestu ondje gdje si nas ostavio kada si otišao od kuće u svijet…

U Sarajevu 21. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Przemyslaw Koch

O sreći

„Živio sam bez prošlosti i bez sutrašnjice u predjelu vječnog sada. A to se zove sreća.“ Ovim riječima poljski pjesnik Czeslaw Milosz opisuje sreću u zbirci eseja Zapisi na salveti. Je li sreća život u sadašnjosti, biti neopterećen prošlošću i ne biti zabrinut za budućnost? Za Milosza, sreća se javlja kao bljesak, kao trenutak, kao osjećaj. Kao dugogodišnji disident živeći izvan Poljske, Milosz se kao starac vraća u mjesto gdje je odrastao i zaključuje svoj esej o sreći riječima: „Gledao sam livadu. Odjednom sam postao svjestan da sam za vrijeme svojih dugih putovanja uzaludno tražio takvu kompoziciju lišća i cvijeća, kakvu sam ovdje našao, i da sam uvijek sanjao o povratku. Ili, točnije, razumio sam to tek onda kad me je progutao veliki val osjećanja, koje mogu da nazovem samo jednom riječju – sreća“.

Milosz opisuje povratak u rodno mjesto gdje je odrastao i susret sa zaraslim stazama, uništenim voćnjacima, ostatcima obiteljske kuće. Iako više nema ničega što bi ga podsjećalo na njegovo djetinjstvo, Milosz sreću opisuje kao susret djeteta i starca, susret kada se prekinuto djetinjstvo, odlazak iz Poljske, boravak izvan domovine stapaju u jedan neprekinuti niz osjećaja koji se međusobno povezuju pogledom na, kako sam piše, „kompoziciju lišća i cvijeća“. Je li sreća za Milosza povratak tamo odakle nikada nismo otišli, povratak u djetinjstvo, na početke? Povratak tamo gdje smo prvi put dodirnuli vlažno lišće drveća, osjetili kišu na licu, dodirnuli snijeg, čuli pjev ptice? Sreća se doima kao dugo traženi susret između djeteta i starca. Između njih dvoje postoji prekid nastao odlaskom iz Poljske u strani svijet. Milosz napominje da je oduvijek tražio „kompoziciju“ mjesta gdje je odrastao, susret „lišća i cvijeća“ koji bi u njemu probudio usnuli osjećaj sreće. Tragajući za srećom i ne nalazeći je, uvijek je „sanjao o povratku“ kući, povratku u djetinjstvo. Tragajući za prekinutim identitetom, Milosz traga za djetinjstvom, za djetetom u sebi koje je davno iskusilo sreću kroz svakodnevne susrete s prirodom i pejzažom koji ga okružuje.

S odrastanjem i sazrijevanjem uvjereni smo da dijete i djetinjstvo prestaju i da više neće biti moguće osjetiti jednostavnost i ljepotu života. Zrela ljudska dob donosi svoja vlastita pitanja i probleme i pomisliti da bi trenutak sreće mogao biti u običnom povratku djetinjstvu, kod nas izaziva podsmjeh. Ipak, starac Milosz koji u trenutku susreta s djetinjstvom ima osamdeset i pet godina pokušava nas razuvjeriti u našu tvrdoglavu ozbiljnost, natmurenost i pesimizam. Milosz ne tvrdi da se sreća sastoji u povratku u djetinjstvo niti tvrdi da se trebamo vratiti u djetinjstvo kako bismo pronašli sreću. Milosz nas uvjerava da u povremenom odlasku u djetinjstvo i odrastanje možemo pronaći trenutke sreće koje smo iskusili kao djeca i ti trenutci nam kao odraslima mogu približiti osjećaj koji zovemo srećom. Osjećaj sreće kao susret s kutkom srušene kuće, susret s poznatim mirisima cvijeća i listova drveća, susret s putem zaraslim u šikaru za Milosza se doima poput iskustva raja. Ali to iskustvo je ograničeno samo na to specifično mjesto našeg djetinjstva.

Ne znam što bi Milosz odgovorio ako bismo ga upitali kome pripada i kako doživljava svoj identitet, ali jedan od odgovora zasigurno bi bio da pripada onoj trošnoj i urušenoj kući svoga djetinjstva, da pripada onom zaraslom putu koji je vodio od kuće do rijeke i da pripada onim uništenim voćnjacima i slatkim okusima jabuka i krušaka koje je kao dijete jeo. Ponekad ne pripadamo možda zemlji u kojoj smo rođeni, ponekad se ne osjećamo pripadnicima države čije državljanstvo imamo. Ponekad je naše iskustvo pripadnosti takvo da pripadamo samo i isključivo onom gotovo nevidljivom komadu zemlje na kojem smo odrasli. Pripadamo kući i okućnici, voćnjaku i njivi, šumskoj stazi i šumi koje pamtimo iz djetinjstva.

Milosz je dobar dio života tragao za tom prilikom gdje će se susresti pjesnik, pisac i nobelovac Czeslaw Milosz i maleni Czeslaw, dijete koje još ništa ne zna o tragičnoj sudbini svoje zemlje i vlastitoj sudbini disidenta. Taj susret dogodio se u „dugo željenom povratku“ kući, tamo gdje je sve počelo, tamo gdje je dijete Czeslaw u djetinjim igrama i prirodi pronalazilo i otkrivalo sreću. Neće se svatko složiti s Miloszem da bi sreća mogla biti povratak tamo odakle nikada nismo ni otišli, povratak u djetinjstvo, rodnu kuću i mjesto. Međutim, možda bismo se mogli složiti s njim da ima nekog osjećaja sreće kada kao odrastao čovjek nakon dugo vremena dođem kući i kada pred mojim očima poput filma prođu slike djetinjstva. Slike mirisa, okusa i zvukova kojima smo se kao djeca radovali. Glasovi ljudi koje i nakon toliko godina pamtimo kao da ih sada slušamo.

Ima istine u Miloszevoj tvrdnji kako je sreća biti u vječnom sada, bez teške prošlosti i sumorne budućnosti. Kada Milosz piše kako je tek povratkom kući, tamo gdje se rodio, povratkom djetetu i djetinjstvu konačno ostvario „dugo željeni povratak“ i pronašao pravu „kompoziciju lišća i cvijeća“, nije li time želio reći kako su se u tom trenutku dijete i starac konačno susreli u jednom neprekinutom sada? U jednom neprekinutom sada gdje je dijete i djetinjstvo bilo podsjetnik starcu i starosti da je vječno sada moguće osjetiti i dok smo fizički živi ako pokušamo starca i njegovu starost vidjeti kao onog dječaka koji se prije osamdeset godina radovao cvijeću i lišću i njihovim mirisima.

Postoji definicija sreće koja kaže da je sreća posjedovanje punine života u njegovoj neprekinutosti. Što god ova definicija značila i kako je god tumačili sami sebi, u njoj ima istine da svi želimo nekakvu puninu života i ne želimo da taj život završi. Sreća kao neprekinuti odnos između djeteta i starca, između djetinjstva i starosti javlja se, nažalost, tek kao bljesak trenutka koji nam izmiče čim ga osjetimo. Nekad ga nismo u stanju ni opisati i kada ga osjetimo, nismo sigurni je li to bila sreća ili osjećaj nostalgije ili čak tuge za djetinjstvom.

Milosz ga je opisao za nas. Opisao ga je kao pronalazak „kompozicije lišća i cvijeća“, kao „dugo željeni povratak“, kao „veliki val osjećanja“ koji nas guta i potpuno obuzima. Nije li nam se dogodilo, možda sada u ovo vrijeme godišnjih odmora kada se vraćamo u velike gradove, košnice koje vječno bruje i čije brujanje nikad ne prestaje, kako stojimo u tišini pred rodnom kućom, putem koji vodi od nje do obale rijeke, kako osjećamo nešto neobično, novo i snažno? Ne pronađe li svatko od nas u kratkom povratku kući, u djetinjstvo tu „kompoziciju lišća i cvijeća“, ne osjetimo li konačno da smo se vratili tragajući za tim „dugo željenim povratkom“ i ne proguta li nas „veliki val osjećanja“ dok kao odrasli ljudi gledamo kuću, njivu, puteljke, cvijeće i drveće?

U tom trenutku, iako smo odrasli, u nama se rađa ono dijete i djetinjstvo i samo netko tko je iskusio isto gledajući nas neće vidjeti odraslog čovjeka koji je došao na odmor. Vidjet će dijete, dječaka ili djevojčicu kako se radosno osmjehuje gledajući kuću, put, voćnjak, cvijeće i lišće. Vidjet će sreću, onaj trenutak kada se odrastao čovjek i dijete spoje u jedno vječno sada, trenutak u kojem se sreća rađa dok, kako veli Milosz, „gledamo livadu“ shvaćajući da smo maštali o povratku u djetinjstvo, tamo gdje smo otkrivali sreću kao trenutak koji brzo dolazi i još brže odlazi.

U Sarajevu, 20. 8. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Luise Schmidt

O nepripadanju

U romanu Ericha Marie Remarquea Na zapadu ništa novo glavni junak Paul Bäumer tijekom prvog svjetskog rata dobije priliku da ode na dopust i na trenutak zaboravi na sve strahote rata,  ubijanja i sva krvoprolića i pogibije koje je vidio. Došavši na dopust, glavni junak romana odmah na početku dopusta završava u nekoj krčmi ili restoranu s grupom starijih ljudi, domoljuba koji ga časte pivom i koji mu uskoro počinju objašnjavati što bi sve oni učinili samo da dođu na front i što bi sve trebalo učiniti samo da se njima dopusti da oni zapovijedaju vojskom. U tim trenutcima dok se glavni junak pita je li ovi ljudi uopće znaju što je rat i kako izgleda, prožima ga jedna čudna misao. On se želi vratiti na bojište jer je tamo na bojištu sav njegov život i ljudi koji imaju značenje za njega. Ta misao kasnije će se javiti tijekom posjete kući i roditeljskom domu gdje Paul Bäumer u susretu sa sestrom, ocem i bolesnom majkom sve više osjeća iskustvenu nelagodu koju možemo nazvati nepripadanjem. Paul Bäumer osjeća da ne pripada više svijetu iz kojega je ponikao, on zna da pripada ratu i da je rat jedini prostor, jedino iskustvo i jedino vrijeme gdje će osjećati pripadnost, pripadnost svojim prijateljima iz brigade, pripadnost glavnom zapovjedniku kojega ne podnosi, pripadnost bojištu i ratu. I već tijekom dopusta Paul Bäumer razmišlja što će biti od njegovog života i kako će ga živjeti ako preživi i vrati se kući.

Tih nekoliko stranica Remarqueova romana opisuju iskustvo i običnih ljudi koji se tu i tamo nađu u stanju osjećaja kao da ne pripadaju ondje gdje su se rodili, odrasli, ponikli i živjeli kada se nakon nekoliko godina prvi put obrecnu u rodnom mjestu u potrazi za osjećajem pripadnosti nekomu i nečemu. Remarque slika nepripadnost kao proces koji prolazi kroz nekoliko različitih faza. Kada konačno dobije dopust, Paul Bäumer doživljava izuzetno jak osjećaj radosti, euforija prožima cijelo njegovo biće. Ta euforija se prije svega tiče svakodnevnih stvari koje su čovjeku potrebne, normalan krevet, mogućnost kupanja, topla soba, malo bolja hrana. Euforija se produbljuje spoznajom da će susresti svoje roditelje i sestru i konačno vidjeti rodni grad iz kojega je toliko dugo bio odsutan. Na putu kući euforija zbog dopusta zamijenjena je određenim oblikom nostalgije za bojištem, ali ne zbog ratovanja i ubijanja. Nostalgija se odnosi na prijatelje vojnike s kojima je dijelio i dijeli sve strahote rata. Pri dolasku na željeznički peron u rodnom gradu nastupa osjećaj važnosti jer je on vojnik koji se negdje daleko bori za domovinu. Dok prolazi peronom udivljene oči prate Paula Bäumera, tu i tamo netko ga i potapše po ramenu hrabreći ga da ne posustane i ne odustane.

Nakon važnosti slijedi neugodna faza koju možemo nazvati otriježnjenje. Prva faza događa se u krčmi ili restoranu gdje grupa staraca Bäumeru objašnjava što bi i kako bi sve oni učinili samo da dobiju priliku da odu na frontu ili da zapovijedaju vojskom. Bäumer već tu doživljava otriježnjenje ali i određenu frustraciju pitajući se jesu li ovi ljudi uopće svjesni što je rat i kako rat izgleda. Druga faza otriježnjenja dolazi u susretu s obitelji. Majka je već bolesna i to teško (karcinom), nema se novaca za operaciju, otac nešto radi, ali to nije dovoljno, nema se dovoljno novaca za hranu. Bäumer doživljava jednu situaciju koju možemo opisati kao susret s nepripadnošću. Taj susret se odvija psihološki tako što Bäumer istovremeno razmišlja o ratnim strahotama koje je vidio i doživio i činjenici da njegovu majku ne mogu operirati jer nema novaca da se operacija plati. Bäumer u ovoj slici pokušava povezati iskustvo da svakodnevno vidi mrtve, ranjene i iskustvo da majka trpi bolove jer se nema novaca za operaciju. Bäumer pokušava pomiriti svoje iskustvo, a to je izvanredno stanje rata sa svakodnevnim životom svoje obitelji u čemu nema ničega izvanrednog. Bäumer u tome ne uspijeva i može se čak naslutiti da postoji kod njega i skrivena želja da dopust koji je dobio što prije prođe i da se vrati na bojište i u rat. Prema psihološkoj skici koju je nacrtao Erich Maria Remarque u glavnom liku romana Paulu Bäumeru nepripadnost se kao proces kreće kroz sljedeće faze: euforija, nostalgija, otriježnjenje, želja. Ne pripadati negdje ili nekome nije uvijek pitanje pripadnosti nekom mjestu, gradu, konkretnoj osobi ili skupini osoba. Nepripadnost je ponekad i psihološko stanje u kojem ne možemo određene odnose međusobno pomiriti i staviti ih u okvir koji smo izgradili zbog čega u nama nastaje osjećaj zbunjenosti kao da nismo dovoljno prilagođeni trenutku, vremenu, mjestu, osobi.

Iskustvo nepripadnosti iskusili su recimo oni koji su za vrijeme rata kod nas u BiH morali napustiti svoje kuće, gradove, prijatelje, obitelji i odlučili se nakon dugo vremena posjetiti mjesto ili grad gdje su rođeni i djelimično odrasli. Uvijek postoji osjećaj euforije kad se vraćate u posjetu, osjećaj radosti koga ćete sve vidjeti, tko će vas prepoznati i koga ćete vi prepoznati. Kako izgleda grad ili mjesto u kojem ste rođeni i u kojem ste rasli, je li se što promijenilo? Dok putujete nakon toliko godina natrag, rađa se u vama i osjećaj nostalgije prema mjestu ili gradu gdje trenutno živite. Bilo gdje u svijetu izgradili ste život iz početka, stekli prijatelje, obitelj, imate određene navike i životnu rutinu na koju ste navikli i već tijekom putovanja sve vam to na neki način nedostaje. Kada dođete u rodni grad ili mjesto, slijedi iskustvo važnosti. Ta važnost uočljiva preko onih koji vas pozdravljaju, tapšaju po ramenu, žele vas častiti pićem i pitaju vas kako je tamo u dalekom svijetu, u jednom trenutku postali ste središte njihovog svijeta kao Paul Bäumer kada ga skupina staraca časti pivom i hvali njegove ratne zasluge. Nakon toga slijedi prva faza otriježnjenja. Ako ste bili vojnik za vrijeme rata u BiH, može se dogoditi da će vam sada svi kao i oni starci iz romana početi „pametovati“ što bi oni i kako bi oni sve učinili za vrijeme rata samo da su bili na ratištu i da su mogli zapovijedati vojskom. Već tu u prvoj fazi otriježnjenja, pitate se znaju li ovi ljudi uopće što je rat i kako rat izgleda? Tu se naravno nadovezuju i teme o lošoj političkoj situaciji, lošoj ekonomiji, korupciji i ideji kako bi sve bilo bolje samo da netko od njih dobije vlast na jedan dan. Tu dok vas časte pićem, nastupa i određena frustracija. Druga faza otriježnjenja nastupa kod susreta s rodbinom i prijateljima s kojima ste bili povezani. Nakon kratkog euforičnog susreta i zagrljaja slijede svakodnevne teme, recimo kako je mali od strica završio fakultet, kako je baka još dobro i drži se, kako je tetka imala operaciju žućne kese, kako je najmlađi unuk počeo trenirati nedavno nogomet i puno drugih svakodnevnih tema s kojima više htjeli ili ne htjeli niste povezani. Onda malo prošetate mjestom ili gradom i vidite puno nepoznatih lica, novih ulica, zgrada i više se tu ne snalazite. U onom trenutku kada zastanete i pogledate recimo zgradu u kojoj ste čuvali prvu liniju obrane i vidite da je sada tu izgrađen tržni centar i hotel i da stare zgrade više nema, u vama se lagano probudi taj osjećaj nepripadnosti, stanje u kojem više ne možete pomiriti svoje strašno iskustvo izvanrednog stanja kao što je rat i ovo svakodnevno iskustvo kojemu upravo svjedočite jer više ne posjedujete okvir u koji bi istovremeno stavili rat i ono čemu svjedočite danas.

I poput Paula Bäumera u vama se javlja želja da se vratite u novi svijet koji ste izgradili za sebe i za svoju obitelj, kao što se Paul Bäumer želi vratiti na bojište i u rat i vi se želite vratiti u Ameriku, Kanadu, Dansku, Švedsku ne zato što ne volite svoju rodbinu ili mrzite ne daj bože svoj rodni grad ili mjesto, nego zato što osjećate tu pritajenu nelagodu sada kad ste se konačno vratili kući nakon toliko godina. Ta povremena nelagoda, to nesnalaženje sada kada ste se vratili da posjetite sve ono što ste davno napustili zove se nepripadnost i ona nije nepripadnost u konkretnom smislu. Vaše rodno mjesto ili grad je još uvijek vaš, kao i vaša rodbina i poznanici koji su ostali, ali vi sami u vlastitoj nutrini kao da više ne pripadate tom gradu, tom mjestu, tim ljudima. Kao i Paul Bäumer junak romana bit ćete oprezni i ljubazni i truditi se da nikoga ne povrijedite, ali će se u vama javljati sve jača želja da se vratite tamo gdje sada živite. Razmišljate o svojoj kući, o svom vrtu, svom poslu, kolegama, prijateljima o svom svijetu kojega ste tamo vani izgradili za sebe i svoju obitelj.

Hoćemo li osuditi Paula Bäumera sada kada je Remarque pred nas iznio cijeli njegov psihološki put i stanje nepripadnosti koje je osjetio kada se kratko s bojišnice vratio na dopust? Hoćemo li imati razumijevanja za njegovu želju da se vrati na bojište i u rat ili bi radije da ostane sa svojom obitelji i onim starcima u krčmi ispunjen nelagodom jer osjeća da više tu ne pripada, ali je opet dovoljno ljubazan da to nikome ne kazuje?

Hoćemo li osuditi naše sunarodnjake koji su negdje vani izgradili svoje nove živote i svjetove i ponekad se poput Paula Bäumera osjećaju nelagodno jer ne pripadaju više našem svijetu, ali su dovoljno ljubazni da nam o tome ne kazuju? Hoćemo li imati razumijevanja za naše sunarodnjake koji se žele što prije vratiti tamo gdje su izgradili nove živote za sebe i svoje obitelji?

Junak romana Paul Bäumer pogiba na kraju rata kada komandni oficir jer je bojište mirno zapisuje: „Na zapadu ništa novo“, i možda je to bilo i sretnije rješenje za Paula Bäumera nego da ostatak života proživi kao onaj koji ne pripada nigdje i nikome. Naši sunarodnjaci razasuti po cijelom svijetu nadajmo se nemaju tako tragične završetke kao junak Remarqueva romana Paul Bäumer, nadajmo se da su izgradili za sebe i svoje obitelji svjetove u kojima se ne osjećaju neprilagođeno, svjetove u kojima osjećaju da pripadaju negdje i pripadaju nekome.

Tragičnost naših raspršenih sudbina nakon rata u BiH ogleda se i u tome što nas još uvijek ima koji osjećamo da ne pripadamo nigdje i nikome i još uvijek tražimo svoje mjesto, grad i ljudsko biće kome ćemo pripadati. Kao što bi, nadajmo se da je Remarque napisao drugi dio romana, duh Paula Bäumera progonio savjesti onih koji su ga tapšali po ramenu i nagovarali da ide u rat tako bi i danas duhovi mrtvih trebali progoniti one koji su mlade slali u rat zbog kojih se danas mi njihovi potomci povremeno osjećamo kao da ne pripadamo gradu, mjestu u kojima živimo i ljudima s kojima živimo i još uvijek progonjeni nepripadnošću tražimo svoje mjesto pod suncem negdje daleko izvan ove zemlje, daleko od staraca koji nas tapšaju po ramenu i nagovaraju da se vratimo na bojište i u rat onda kada smo tek na početku svog života.

U Sarajevu, 27. 5. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Cory Thoman

Exit mobile version