Što znači promašiti život? Je li u pitanju uvjerenje da je nemoguće iz početka? Stav kako se ne može natrag, ali nema potrebe pokušati naprijed? Jesmo li promašili život kada sve češće maštamo o vremenskom stroju kojim bi se vratili u prošlost i promijenili nešto? Obično smo uvjereni da ne bismo promašili kad bismo se mogli vratiti natrag jer osjećamo da smo trebali biti nešto drugo ili netko drugi. Ali i kad bismo se mogli vratiti, kako ćemo biti sigurni da nećemo promašiti i da ono što smo željeli nas neće dovesti u situaciju promašenosti. Čovjek sanja kako je oduvijek želio biti nešto. Sada to nije i osjeća da je promašio život. Ali i kad bi se vratio na početak da bude ono što želi, što će se dogoditi kada opet sve prestane zbog starosti, nemoći, potrošenih mentalnih i fizičkih snaga? Neće li se opet osjećati promašeno? Promašenost se doima kao nemoć da se cjelokupnom svom postojanju dadne zadovoljavajući smisao. Nije u pitanju dio života. Trenutak postojanja. Dijelovi življenja. Specifična vremenska razdoblja. Cjelokupna egzistencija doživljava se kao promašena. Od početka do trenutka kada čovjek postaje svjestan osjećaja promašenosti. Promašenost dolazi iznutra. Kao nepodnošljivi teret da se svi dijelovi življenja moraju odživjeti i doživjeti savršeno i u punini. Da ništa od života ne smije umaći našem planiranju. Da svi zahtjevi i želje moraju biti do kraja ispunjeni i zadovoljeni. Ali čovjek nema luksuz da ostvari sve što bi htio. Vrijeme i trajanje nemilosrdno ga prekidaju u njegovim naumima. Mora se ograničiti tek na mali dio onoga što od života može dobiti. Kao čovjek koji voli čitati. Rado bi pročitao sve knjige koje ga zanimaju, ali ne može. Kao čovjek koji voli učiti. Rado bi stekao sve znanje svijeta, ali ne može. Kao čovjek koji voli biti ljubljen i ljubiti. Rado bi iskusio sve moguće ljubavi, ali ne može. Od životnih mogućnosti može izabrati tek pokoju. I ponekad je izbor aljkav, površan i na brzinu. Neplaniran i bez razmišljanja. Ponekad je izbor učinjen na silu i protiv njegove volje. Ponekad je izbor učinio drugi umjesto njega. Promašenost koja dolazi kao posljedica neželjenog ili neželjenih životnih izbora nije točno i precizno opisivo stanje i osjećaj. Promašenost je mješavina nesigurnosti, ljutnje, ogorčenosti, nezadovoljstva. Poput loše karike, promašenost ne želi sama otpasti i ne dopušta da je se ukloni kako bi mehanizam života poput lanca nastavio pokretati čovjeka prema naprijed. Promašenost se može javiti i kao duboka žalost povezana s nezadovoljstvom i srdžbom u odnosu na prošlost i već učinjene životne izbore i donesene odluke. Promašenost ne da čovjeku mira. Stalno ga progoni pitanjima i optužbama zašto je nešto onomad odlučio i učinio tako i tako, zašto nije učinio drugačije. Kada ga promašenost zarobi, čovjek odustaje od budućnosti i ostatka života koji je pred njim. Polaže oružje i mirno se predaje da bi bio njezin zarobljenik. Prošlost je glavno pogonsko gorivo življenja, razmišljanja i djelovanja. Gomila mučnih pitanja i savjeta o onomu što se izgleda više ne može promijeniti… zašto nisam… trebao sam… mogao sam… kad bih mogao… da mi je samo trenutak… Onaj koji misli da je žrtva promašenosti najčešće razmišlja o mogućnosti vremenskog stroja i putovanja kroz vrijeme. Opet, kada ne bismo ponekad u životu nešto promašili i na teži način naučili kako se neke odluke i izbori ubuduće trebaju promisliti i donijeti „trijezne glave“, ne bismo znali biti mudri kod donošenja novih izbora i novih odluka. Promašenost je na trenutke surova i brutalna učiteljica života. Uči nas da nam život neće uvijek oprostiti promašaj koji smo možda i mogli izbjeći. Njezina surovost i brutalnost ide u korak s mudrošću kojoj nas podučava kada je osjećamo i doživljavamo kao učiteljicu življenja života. Njezina mudrost i znanje ima ponekad nepravedno visoku cijenu. Mjeseci ili godine nemogućnosti da se krene naprijed jer smo traljavim i neopreznim izborom krenuli nizbrdo. Zašto toliko problema sa samim sobom radi jedne odluke ili jednog izbora? Koje nismo smatrali ni ozbiljnim, kamoli životno važnim. Promašenost sve shvaća ozbiljno. Promašenost nikada nije nasmijana i od nje nećemo nikada dobiti osmijeh ohrabrenja i poticaja. Ali ćemo dobiti neprocjenjivo znanje kojemu se obraćamo kao „životnoj školi“ svaki put kada nam padne na pamet da aljkavo, traljavo, površno, neozbiljno, na brzinu i bez razmišljanja donosimo ozbiljnije životne odluke. Već sutra promašenost će nas čekati. Morat ćemo sjesti u klupu kao djeca i povinovati se onomu što će nas promašenost kao učiteljica života poučiti i naučiti za buduće. Neće biti knjiga, lekcija, diktiranja, ponavljanja, straha od ispitivanja. Ali će biti tjeskobe, napetosti, nezadovoljstva, ogorčenosti, psihološke tuposti i emotivne odsutnosti. Ono čemu nas promašenost uči ne stječe se i ne postoji ni u jednoj nama poznatoj školi. Kada iziđemo ponovno u život, izaći ćemo umorniji i ispijeniji, sporiji i tromiji, nepovjerljiviji i manje naivni, ali također mudriji i zreliji i spremniji za život i življenje.
U Sarajevu 7. 6. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: frannyanne