Filozofija – Stranica 11 – Poptheo Web Portal

O sujetnom

Sujetan nema osjećaja za ljudsko. Isključen je iz tijeka stvarnosti. Živi u vlastitim svjetovima koje je sam stvorio u kojima je neprikosnoven vladar. Sujetnost je umišljenost u savršenstvo onoga što radimo, govorimo, pišemo i mislimo. Sujetnom svaka riječ, misao, slovo odišu savršenstvom makar se ne razlikuju od izgovorenog ili rečenog nekog drugog čovjeka. Sujeta je izmišljeno savršenstvo bez pokrića o samom sebi. Neutemeljeno uvjerenje kojim jedan sebe drži visoko iznad svih drugih koji su ujedno za njega niža bića. Sujeta je nepošteno rangiranje jednog u odnosu na ostale jer je sujetan uvijek prvi, najbolji i najvažniji. Sujeta je ponižavajuća klasifikacija ljudi na mene kao božanstvo i na ostale koji su ništa više nego smrtnici i k tome još diletanti, neznalice, tupani. Sujeta je prijezir tuđih vrlina i pobožanstvenjenje osobnih mana. Sujetan nikad nije nesavršen. Ni u čemu. Sujetan je savršen i onda kada su njegove slabosti preuzele primat nad njegovim vrlinama. Sujeta je izmišljena vrlina oholih i uobraženih izgrađena na još gorim temeljima oholosti i prijezira prema onima koje se smatra i naziva nižima. Sujetan se prema ljudskom u njegovoj slaboj i nesavršenoj dimenziji odnosi s osjećajima prijezira i srama. Sujetan smatra da nije pristojno da uopće razmišlja o slabostima i nesavršenostima svoga osobnog ljudskog bića i karaktera jer je sramota i pomisliti da sujetno savršenstvo uopće može imati poneku nesavršenost. Sve što sujetan čini, radi i misli nikada ne može biti manje od najsavršenijeg što se ikada među ljudima činilo, radilo i mislilo. Sujetnog prati taština kao što sjenka prati čovjeka na svakom koraku. Taština je manifestacija sujete jer je sujeta mecena taštine. Sujeta podržava, proširuje i potiče taštinu kao kada sujetan govornik umisli da je njegova jedna izgovorena rečenica ravna cijeloj pjesničkoj biblioteci najljepše poezije. Sujetni su škrti na riječima i objašnjenjima jer misle da njihovo savršenstvo mogu razumjeti samo oni koje smatraju sebi jednakima i jer takvih nema, sujetni obično ostaju i opstaju kao samci i usamljenici vlastite zatvorenosti i skučenosti u nezaslužena, nepravedna i nepostojeća savršenstva, oholosti i prijezire koje su sami izgradili kao neprobojni zid oko sebe. Sujetan hoda s visoko uzdignutom glavom daleko više uzdignutom od onih koji samo „nosom nebo paraju“ i tek s vremena na vrijeme spusti prijeziran pogled prema svijetu nižih ljudskih stvorenja koja nisu dostojna njegove silne pameti, znanja, erudicije i elokvencije. Kao nekakav nepoznati kralj kojega svijet još nije otkrio čeka da ga svi prepoznaju kao najboljeg i najsjajnijeg među nama kojemu se svi trebamo pokloniti i biti mu zahvalni što će nad nama vladati. Sujetan ne poznaje niti priznaje poraz kojemu je on kriv. Svi neuspjesi i porazi sujetnog plod su zavisti nižih ljudskih bića, zavjera, manipulacija, nesposobnosti da ga se prihvati kao najsavršenijeg među nama. Sujetan lakonski za sebe govori kako on nije kriv što je on božanstvo dok smo, nažalost, mi ostali tek smrtnici, nevoljnici, grešnici i ubogi siromasi koji čekaju mrvice mudrosti i pameti s njegove intelektualne i umske trpeze za kojom po naravi svatko tko je sujetan isključivo jede sam svoje vlastite misli, ideje i promišljanja i onda, tu i tamo, otkine pokoji komadić svoga božanskog znanja da bi udijelio nešto i nama prostim neznalicama i nepoučljivim tupadžijama.

Ako išta mrzi i ne podnosi, sujetan mrzi poniznost u bilo kojem obliku. Recimo, intelektualna poniznost pred golemim ljudskim znanjem za sujetnog je ništa drugo nego intelektualna tupost onih koji nisu sposobni biti pametni u rangu s njegovom pameću. Sujetan nam govori da mi koji smo ponizni pred golemom bibliotekom ljudskog znanja smo zapravo glupani i neznalice. Uz nepodnošljivu taštinu koja sujetnog prati kao sjenka prati ga arogancija. Sujetan je „do zla boga“ arogantan. Sujeta je pokrovitelj arogancije kao što je pokrovitelj taštine. Nema sujetnog koji nije u većoj ili manjoj mjeri istovremeno koliko tašt, toliko i arogantan. Tašt je prema sebi kao prema božanstvu, a arogantan prema drugima kao prema beskorisnima. Taština ga uzdiže na božansko prijestolje, dok mu arogancija pomaže da ne osjeća nikakav stid jer druge stalno prezire i smatra nižima od sebe. Arogancija ga opravdava pred stidom, dok ga taština potiče da opravdava sebe baš zato što nema nikakvog osjećaja stida. Taština i arogancija su dva krila kojima sujetan leti prema svojim privatnim visinama odvojenim od bilo kakvog svakodnevnog ljudskog iskustva i življenja prožetog slabostima, zlima i nesavršenostima. Sujetan je uvijek negdje gore gdje mi obični smrtnici nikada nećemo doprijeti niti ćemo se ikada domoći tih neslućenih visina znanja, pameti i intelekta. Taština ga stalno tjera da leti visoko, dok ga arogancija potiče da sve druge koji su jednako pametni, mudri i vješti prezire i odbacuje kao neznalice. Taština i arogancija sujetnom pomažu izgradnju posebnog svijeta sastavljenog od predrasuda o drugima i laži o samom sebi. Taština ga laže o njemu, a arogancija ga uči predrasudama o drugim ljudima. Tako sujetan često kada ga susretnemo, biva pun taštine ili laganja o samom sebi i arogancije ili predrasuda o drugima po čemu onda zaključujemo da u sujetnog najmanje ima istinskog i pravog znanja, dočim kod njega najviše ima laganja i predrasuda bilo da preuveličava svoje sitne i malene ljudske domete, bilo da nemilice i bez ikakve poniznosti ponižava velike uspjehe i domete drugih. S koje kod strane promotrimo sujetnog, otkrivamo da je tu puno narcisoidnosti i umišljenosti, a malo ili gotovo nimalo onog ljudskog i poniznog koje svakog od nas potiče da iako nerijetko griješeći i promašujući, ne gubimo nadu, nego strpljivo, tiho i polako učimo i stječemo znanje o sebi, o drugima i stvarnosti koja nas okružuje i u kojoj živimo. Sujetan uči samo o sebi misleći da je on sam središte cjelokupne ljudske riznice znanja i pameti i sujetan nikada, ama baš nikada neće pomisliti kako je njegovo znanje ništa drugo doli izmišljeni i umišljeni svijet laganja o sebi i predrasuda o drugim ljudima. Praćen taštinom i arogancijom kao jahačima svoje intelektualne apokalipse, ne uviđa koliko ponekad sam ispada površan i predvidiv u svom neznanju i lupetanju besmislica za koje još samo on misli da su božanske mudrosti koje svi trebamo znati i od njega učiti iako su neke od njegovih besmislica već odavno poznate baš kao besmislice i beskorisne informacije koje ničemu ne služe, pogotovo ne istinskom znanju i mudrosti.

U Sarajevu 20. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: theartofphoto

O prolaznom i vječnom

Gdje odlaze naše radosti kad nas više nema? Što je s našim svađama, sukobima, raspravama, optužbama? Kuda odlaze naša očekivanja i nade kad više nismo među ljudima? Ponekad dok čovjek putuje, naiđe na neko maleno i napušteno mjesto. Ostali su tragovi kuća, zidovi, prašnjavi puteljci i zapuštene njive. Ljudi koji su tu živjeli bili su kao i mi. Međusobno su komunicirali. Voljeli se. Sukobljavali. Borili se za komad života pod suncem. Brinuli u svojoj djeci. Zajednički se radovali rođenjima i zajednički tugovali zbog nečije smrti. Gdje su nestali njihovi susreti, druženja uz kavu, dovikivanja preko zida dvorišta, pozdravljanja, ogovaranja, humori i vicevi? Promatrati napušteno mjesto i misliti o ljudima koji su to nekoć živjeli. Nema više njih. Nema razgovora. Nema vike. Nema veselja. Nema prepirke. Nema čestitanja. Mislimo da je svijet oduvijek onakav kakim ga vidimo i doživljavamo dok živimo u svijetu. Nepojmljivo nam je da je svijet nekad bio drugačiji ili da neće biti isti u budućnosti. Stajati na ulazu u napušteno mjesto u kojem nitko ne živi pojačava osjećaj kako je povremeno besmisleno boriti se, prepirati, radovati se, mrziti. Svijetu koji nikada ne prolazi svejedno je što osjećamo, što proživljavamo i kako doživljavamo stvarnost oko sebe. Svijet neće zapamtiti naša očekivanja. Naše nade. Naše strahove. Ali ovo danas i sada ipak pripada nama, a ne svijetu koji nas zaboravlja. Od prošlog nemamo ništa, osim nostalgija i sjećanja. Od budućeg ne znamo što očekivati, osim nekih maglovitih nada i strahova. Život se živi u sjeni iskustva onih koji su prošlost. Onih koji su se trudili, mučili i borili oko svoga danas. O njima nitko više ne govori. Ne možemo se načuditi spoznaji da je pusto mjesto koje sada promatramo s ceste kroz prozor automobila nekad živjelo sudbinama, planovima i očekivanjima nekih prošlih i živih ljudi. Gdje je sve ono što su gradili, u što su ulagali, gdje su njihova razmišljanja, nadanja i strepnje? Pusto mjesto koje gledamo s ceste dok prolazimo podsjeća na krhkost i prolaznost svih naših napora, trudova i nastojanja. Jesu li ljudi koji su zauvijek otišli iz pustog i odavno nenaseljenog mjesta odnijeli sa sobom barem dio onoga ljudskog što ih je činilo ljudima? Ili je sve iza njih ostalo zakopano i zaboravljeno u pustoši napuštenih domova i pustih puteva? Hoće li naše nade, očekivanja, uspjesi, zadovoljstva, iskustva poći s nama kada se približimo trenutku da i mi postanemo dio napuštenog mjesta, kada budemo blizu da postanemo oni o kojima će netko drugi misliti tko su bili ovi ljudi i što li su oni očekivali od života? Kako su zamišljali svoj život?

Tjeskobno je živjeti s mišlju da naša unutarnja iskustva i ono od čega smo sazdani kao ljudsko biće ostane iza nas uz neku cestu, u nekoj pustoši kuda rijetko tko prođe. Da nas netko sažalijeva i žali što nismo sa sobom ponijeli ništa od svojih nada, očekivanja i radosti. Što je sve ostalo u nekoj ruševini koju će drugi sažalijevati kad je vide. Što je sve ostalo u nekoj grobnici koju nitko ne posjećuje. Svjesni smo da opipljive stvari ne daju biti prenešene iz ovog svijeta u neki drugi. Ali mi ne mislimo o njima kada želimo prenijeti sebe i ono što jesmo u neki novi i drugačiji život. Mislimo na sve ono što iznutra proživljavamo, što nas kroz vrijeme izgrađuje i čini ljudima. Mislimo na nadu. Očekivanje. Radost. Osjećaj ljubavi. Iskustvo sreće. Snove koje sanjamo. Strepnje koje nas prate. Iskustva kojih se plašimo. Sve ono što iznutra u sebi živimo i proživljavamo. Ide li to s nama u neki drugi život kada mjesto života postane pustara pored ceste? Osjećamo kako bi bilo pravedno prema nama da ponesemo sa sobom ono što smo proživjeli. Ono što nas je iznutra zauvijek obilježilo i označilo. Ono o čemu često mislimo i maštamo. Ono što se ne sastoji od opipljivog i dodirnog svijeta. Ono što se ne vidi. Što se ne čuje. Ne može se okusiti. Ne može se nanjušiti. Ali trajno živi u nama kao podsjetnik tko sam kao ljudsko biće. Bilo bi pravedno da naše nade, radosti, razgovori, veselja i žalosti koji se zajedno ulijevaju u jedinstvenu rijeku naše duše koja neprestano teče našim tijelom nastave teći i onda kada je iza nas kao podsjetnik da smo živjeli ostalo neko maleno napušteno mjesto pored ceste. Naš opipljivi svijet oduvijek je sklon propadanju i rastakanju. Ali naš nutarnji svijet bi mogao biti suprotan zakonu propadanja onoga što dodirujemo i što neumitno u našim rukama sazrijeva, stari i odlazi u prašinu i pustoš. Zato se toliko trsimo oko opipljivog i vidljivog svijeta jer se nadamo da će sve ono što taj svijet utisne u nas kao radost, sjećanje, iskustvo, žalost, veselje, razgovor, ljubav, nastaviti postojati zajedno s nama dugo nakon što naš opipljivi i vidljivi život postane samo pustara i napuštenost o kojoj više nitko ne razmišlja i ne misli, osim kada naglo skrene s glavne ceste i ugleda maleno i napušteno mjesto i zapita se: „Tko su bili svi ti ljudi koji su ovdje živjeli i tko je bio čovjek pored čije ruševne kuće prolazimo, čime se bavio, o čemu je razmišljao, kakvi su mu bili životni planovi, čemu se nadao, čega se plašio, je li ikada volio, je li mrzio? Gdje je taj čovjek sada? Živi li još uvijek on i sve ono što se kroz vrijeme utisnulo u njegovu dušu kao slika opipljivog i vidljivog čovjeka koja sada negdje drugo vječno proživljava svoje radosti, nade, veselja i razgovore s drugima“?

U Sarajevu 18. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Mikhaylova

O našima i njihovima

Naši su nevini. Rađaju se nevini i bezgrešni. Naši su mučenici. Naši su sveci. Ako su ikada ubili i počinili zločin, imaju savršeno opravdanje. Opravdani su i ljudski i božanski. I nadnaravno je na strani naših. Dapače, nadnaravno je naše, apsolutno je naše, bog je naš. Njihovi su grešnici i krivci. Rađaju se kao grešnici i kao krivci, a takvi i umiru. Njihovi nemaju nikakvog opravdanja, čak ni za samoobranu. I njihovi imaju svoje nadnaravno, svoje apsolutno, svoga boga, ali to je nekakav zli bog, nekakvo zlo nadnaravno, nekakav zli apsolutni. Njihovi su iskonski i od pamtivijeka pokvareni i zli. Dobar među njihovima je nešto u što naši ne mogu vjerovati i ne vjeruju. I kad čuju svojim ušima i vide svojim očima i dodirnu svojim rukama dobrog i poštenog među njihovima, odmah ga ubiju jer ne mogu vjerovati da je među njihovima bio jedan dobar, da je među njihovima bio jedan koji je bio čovjek. Dok su naši arijevci i uzvišena rasa, njihovi su gamad, stoka i vaši koje treba istrijebiti. Za jednog našeg osvetit ćemo se tisućama i milijunima njihovih. Jer naš je svetac, bezgrešnik, sveti monah koji kada hoda, mete ispred sebe da ne bi zgazio kakvu nevidljivu bubu ili bakteriju. Naš kada hoda, skoro da ne diše da ne bi svojim udahom udahnuo nekog nevidljivog stvora koji bi se nepovratno utopio i poginuo u mreži njegovih dišnih putova. Njihov je već izdaleka krvolok. Gazi na sve strane sve što mu dođe pod tabane. Udiše sve što može i ubija svojim udahom i izdisajem. Njihovog treba odmah ukloniti, uništiti i spaliti. Njihov ne zaslužuje čak niti grob dostojan ljudskog bića jer njihov i kad je mrtav, nije odriješen od svoje krivnje i grešnosti. Njihovog treba spaliti da mu se ne zna ni za grob. Našem treba dignuti monumentalan spomenik. Naš treba ući u sve knjige i udžbenike i romane i narodne pjesme i epove. Naš ne smije biti nikad zakopan, uvijek mora biti živ i ne smije nikada umrijeti. Naš mora živjeti vječno. Njihovom se ne smije znati za grob, o njihovom se ne smije pisati, čitati i govoriti. O njihovom se ne smije čak ni šaputati da nas ne bi progutao mrak. O njihovom se čak ne smije niti šutjeti jer kad šutimo o njihovom, sumnjivi smo zašto šutimo i izloženi smo javnim optužbama kako nismo dovoljno naši. O njihovom smijemo samo što prije ga zaboraviti i ne spominjati ga čak ni nijemo u svojim privatnim mislima. Njihovog ne smijemo ni sanjati jer će nas optužiti da nismo dovoljno naši i da radimo protiv naših i da pravi naš isključivo i uvijek sanja samo naše i nikada njihove. Da ne bude zabune i njihovi njihovih tako misle o nama i našima. I obrnuto, naši naših tako misle o njihovim njihovima. I tako stojimo na dvije strane ponora koji nas beskrajno dijeli. Na našoj strani smo mi. Naši. Na njihovoj strani su njihovi. Oni. Svatko na svojoj strani se kune u svoju ljudskost, čovječnost, plemenitost i dobrotu. I naši i njihovi se kunu u sebe i pozivaju nadnaravno i apsolutno kao svjedoke svoje istine i svoje pravednosti. U ponoru između naših i njihovih puno je kostiju, pepela i neoznačenih grobova. Mrtvi i bez mogućnosti da nešto kažu. I naši i njihovi počivaju zajedno. I jedni i drugi uklonjeni jer su bili njihovi ili su bili naši. Ili su bili naši ili su bili njihovi. Naši i njihovi se kunu u mrtve da neće ostati na našim mrtvima i njihovim mrtvima. Doći će vrijeme kada će svi naši, milom ili silom, postati ili njihovi ili mrtvi, ili će svi njihovi, milom ili silom, postati naši ili mrtvi. I tako se oduvijek naši i njihovi međusobno sukobljavaju dok se ponor između njih puni mrtvima i njihovim tijelima i kostima. Ali naši i njihovi ne daju čak ni njima mira. I njih prebrojavaju na naše i njihove i time računaju kada će doći novi trenutak da se broj naših ili njihovih poveća u masovnim grobnicama i stratištima. Mrtvi su umorni od naših i njihovih. Na početku su glasno progovarali da smo ljudi. Da smo čovjek. Radije bismo bili živi ljudi, nego mrtvi naši ili njihovi mrtvi. I mi smo voljeli život. Kasnije su malo tiše govorili da su oni ljudi. Da su čovjek. Da su željeli živjeti. Sve dok njihov glas nije prešao prvo u šapat i konačno u tišinu. Mrtvi su prestali govoriti da smo ljudi. Da smo čovjek. Htjeli smo živjeti kao ljudi. Kao čovjek. Naši i njihovi preuzeli su od njih glas i govor i umjesto njih prijete jedni drugima: njihovi prijete: Istrebijet ćemo vaše jer su vaši, a naši prijete: Istrijebit ćemo njihove jer su njihovi. Ni mrtvi više ne mogu uvjeriti naše i njihove da smo svi ljudi. Čovjek. Čovječanstvo. Naši i njihovi su božanska kategorija jer i naši i njihovi imaju svoje nadnaravno i svoje apsolutno. Naši i njihovi i mrtve ušutkavaju i ne daju im da progovore kako oni nisu niti naši niti njihovi, nego ljudi, čovjek, čovječanstvo ubijeni jer ih nisu htjeli i mogli prepoznati i vidjeti kao ljude, nego su ih kao krdo i zvijeri označili našima ili njihovima. Lakše je savjesti kada se podsjeća da su bili u pitanju naši ili njihovi i da je učinjeno bilo opravdano, potrebno i korisno. Pokoja savjest se probudi i shvati da tu nisu bili niti naši niti njihovi, nego ljudsko biće, ljudska osoba, čovjek. Ali i takvu savjest i naši i njihovi odmah ušutkaju, marginaliziraju, čak je i osude i prokunu pozivajući naše ili njihovo nadnaravno i apsolutno za svjedoka i suca. I tako se oduvijek naši i njihovi, stojeći na suprotnim stranama beskrajnog ponora mrtvih i njihovih kostiju i tijela koji ih dijeli, opravdavaju i pravdaju kako je ponor opravdan, potreban i koristan, ako ništa drugo, onda da jedni od drugih sakriju mrtve i ubijene koji su žrtvovani na oltaru naših ili njihovih.

U Sarajevu 13. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: milkos

O neodgovorenom

Ponekad odemo bez objašnjenja. Bez odgovora. Uvjereni smo da nam to nitko ne može zabraniti. Smatramo da netko ne zaslužuje odgovor. Ne zaslužuje objašnjenje. Ponekad to učinimo jer smo umorni od ponavljanja istog. Je li najvažnija stvar pitanje zaslužuje li netko odgovor ili objašnjenje? Jesmo li mi u procesu odlaska najvažniji i imamo li apsolutno pravo drugoga ostaviti bez odgovora? Otići bez odgovora može imati izvrsno opravdanje. Savršeno objašnjenje. Odlazak bez odgovora ostavlja prostor za konstrukcije. Priče. Izmišljanja. Laži. Odlazimo bez odgovora i time prepuštamo istinu nekomu drugom. Prepuštamo drugom da nas opisuje i definira onakvima kakvi možda nismo. Ako smo otišli jer smo preumorni od ponavljanja istog odgovora, drugog to neće spriječiti da nas opiše kao sebične i neodgovorne iako nismo takvi. Zašto ne treba otići bez odgovora? Zbog istine. Iako ta istina može biti neugodna. Opora. Surova. Mučna. Neugodna. Iako bismo i sami od nje pobjegli. Iako može biti poznata samo meni i drugom i nikom više. Teško je naknadno objašnjavati zašto nismo odmah dali odgovor i objašnjenje. Teže će se vjerovati da je istina identična i onda kad smo otišli bez odgovora i sada kada želimo odgovoriti. Bez obzira na naš povremeni kukavičluk, bježanje od odgovornosti, posvemašnju ravnodušnost prema odgovoru i objašnjenju, pametno je prije odlaska dati istiniti odgovor i pravo objašnjenje. Zna se dogoditi da drugom otežamo život jer nismo odgovorili kad smo odlazili. Dogodi se da nagađanja i izmišljanja zbog čega nismo dali odgovor postanu jedina istina i stvarnost koja iskrive sliku koju imamo jedno o drugom i nepovratno upropaste naš odnos. Odlazimo bez odgovora jer se plašimo. Odlazimo bez objašnjenja jer smo uvjereni da se više nema što objasniti. U tom trenutku ne znamo da najviše sebi štetimo što nismo spremni ili ne želimo dati odgovor zašto odlazimo. Uskoro će do nas doprijeti verzije našeg odgovora kojega nismo dali i koji nije prešao preko naših usana. Ubrzo ćemo čuti mnoštvo glasova koji izmišljaju priče, pletu intrige, pišu bajke, lažno govore, neiskreno šapuću po uglovima ulica i unutar tuđih zidova. I ne možemo promijeniti ništa. Odgovor koji dajemo nitko više ne smatra istinitim i rijetko ga tko čuje. Dapače, istinit odgovor o našem odlasku nam se predbacuje kao laž i izmišljotina, dok se laž i izmišljotina o našem odgovoru širi kao zaraza nepobitne i apsolutno sigurne istine. Kada odlazimo, mudro je dati odgovor i objašnjenje zašto odlazimo. Nema veze što će istinitost našeg odgovora uskoro biti prekrivena slojevima izmišljotina, laganja, ogovaranja i kleveta. Ne dugujemo odgovor nikome drugom osim sebi i radi sebe trebamo dati odgovor i objašnjenje. Neodgovoreno i neobjašnjeno oduvijek je bilo plodno tlo na kojem se brzo posije i još brze izraste bezbrojno zrnje sitnih laganja, prešućivanja, iskrivljavanja, ogovaranja, tračeva, preuveličavanja. Kada odlazimo, istinu dugujemo sebi i onda kad je za nas mučna i neugodna i onda kada smo krivci odlaska.

Neodgovoreno i neobjašnjeno nas nikada neće pustiti na miru. Uvijek će nas poput utega vući prema dole u kaljužu neistine, obmane, zablude. Teško ćemo se ikada od njega oprati i do kraja očistiti. Nije sigurno i da će naš odgovor i naše objašnjenje biti prihvaćeno kao istinito. Nitko nam neće jamčiti da naš odgovor i istina koju smo izrekli neće već čim uho okrenemo na drugu stranu biti iskrivljeni do neprepoznatljivosti. Poučeni lošim iskustvima iskrivljavanja, prešućivanja i skrivanja naših odgovora i objašnjenja, pomalo rezignirano odbijamo dati odgovor i objašnjenje. Radije se povučemo, ušutimo i sakrijemo jer smo umorni od toga da nitko zapravo ne želi čuti naš istinit odgovor i naše pravo objašnjenje. Biramo tihe i nečujne odlaske bez odgovora i bez objašnjenja. Netko drugi razumije i pušta nas na miru. Šuti zajedno s nama i ne govori. Netko opet umjesto nas, kada već daleko odmaknemo i nemamo se snage vraćati i davati odgovore i objašnjenja, posije toliko neistine, laži i prešućivanja i obmana da očajno pomislimo kako se više ne isplati ponuditi istinit odgovor i pravo objašnjenje. Odustanemo i pustimo drugima da umjesto nas odgovaraju i objašnjavaju. I često nemamo gdje pobjeći i sakriti se. Ne možemo se čak niti odmoriti. Prate nas odgovori koje nismo izgovorili i objašnjenja koja nismo dali. Ponekad smo i sami krivi. Jer smo mislili da nije važno dati istinit odgovor i pravo objašnjenje i nikoga ne zanima naš odgovor. Tek kad vidimo sijaset lažnih odgovora i pogrešnih objašnjenja, shvatimo da su mnogi očekivali odgovor i objašnjenje i da smo, htjeli ili ne htjeli priznati, prema nekima od njih bili nepravedni i nepošteni. Ostavili smo ih bez odgovora i bez objašnjenja iako su zaslužili i jedno i drugo. Sebi smo najveći neprijatelji kada ostavljamo neriješene odnose, veze i komunikacije bez odgovora i bez objašnjenja. Ne možemo se uvijek pozivati na našu privatnu apsolutnu slobodu i nedodirljivu individualnost i umišljeni anarhizam kako nikada nikom nismo dužni dati nikakav odgovor i nikakvo objašnjenje. Ipak jesmo dužni i trebali smo to učiniti. Neugodno je iskustvo kada netko nestane bez odgovora i bez objašnjenja i povuče se u neprobojnu šutnju. Nezahvalno je izmišljati odgovore i objašnjenja koji stvarno ne pripadaju nama. I u najnevinijoj potrebi da shvatimo što se dogodilo, možemo stvoriti laž, obmanu, prešućivanje, trač, klevetu iz duboke potrebe da dobijemo odgovor i pronađemo objašnjenje. Teško je prihvatiti biti kriv kada nismo htjeli dati odgovor i objašnjenje i sada ne možemo ispraviti stvari jer više nitko ne želi čuti što imamo reći makar to bila najistinitija istina i najracionalnije objašnjenje. Trebali smo i morali smo to učiniti odmah na početku, prije nego je sloj neistina i obmana prekrio mogućnosti naših odgovora i objašnjenja. Neodgovoreno i neobjašnjeno može biti zanimljivo, tajanstveno i privlačno. Može biti i pogubno i opasno za naše odgovore i objašnjenja. Sebi dugujemo odgovor i objašnjenje makar kasnije i jedno i drugo prekrila prljavština laganja, prešućivanja, preuveličavanja, izmišljanja neizgovorenog i neobjašnjenog. Odgovor i objašnjenje uvijek i na prvom mjestu dajemo sebi, a tek onda drugom makar nismo ni mi ni oni zadovoljni i sretni s tim. Ponekad to može biti izrazito mučno i neugodno. Ali je oslobađajuće ako su i odgovor i objašnjenje istiniti koliko god bili teško prihvatljivi kako nama tako i onom kojem dajemo odgovor i objašnjenje.

U Sarajevu 11. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jatinder Kumar

O samopoštovanju

Samopoštovanje nije pitanje izgleda. Čovjek može izgledati drugačije od samopoštovanja koje nosi u sebi. Samopoštovanje ne mora biti ojačano niti oslabljeno okolinom. Ono izgleda proizlazi iz čovjekovih nutarnjih moralnih osjećaja. Dva osjećaja izgrađuju samopoštovanje. Stid i dostojanstvo. Stid ne dopušta čovjeku da se uzdigne i oholo tvrdi kako je božanstvo. Stid ga podsjeća na njegove nedostatke i slabosti. Podsjeća ga da je čovjek. Dostojanstvo mu ne dopušta da se spusti na razinu divlje zvijeri. Dostojanstvo ga uzdiže u njegovoj ljudskosti. Stid i dostojanstvo rađaju samopoštovanjem. Gubljenjem stida i gubljenjem dostojanstva, gubi se i samopoštovanje. I stid i dostojanstvo samo na različiti način govore čovjeku isto: Ako to učiniš, više nećeš biti čovjek, izgubit ćeš samopoštovanje. Stid i dostojanstvo osjećaju sve što se događa u čovjeku i izvan njega. Između tog odnosa nutarnjeg i vanjskog svijeta ponekad se ponašaju kao suci i osuđuju: Kako si to mogao učiniti? Zar te nije stid? Gdje ti je samopoštovanje? Ponekad se ponašaju kao istinski prijatelji i pružaju podršku: Dobro je što nisi to učinio jer da si učinio, izgubio bi samopoštovanje. Gledajući kako ponekad drugi gube osjećaj za stid i dostojanstvo, čovjek misli da bi se oslobodio tolikih okova kad bi se oslobodio osjećaja stida prema sebi i osjećaja poštivanja dostojanstva drugog čovjeka. Misli da ako bi uspio iskorijeniti stid pred vlastitim grijesima i obvezujući osjećaj dostojanstva koje treba iskazivati osobi drugog, bio bi slobodan činiti što želi. I kada to učini, strelovitom brzinom gubi i samopoštovanje. Više ne može osjećati stid i prezire dostojanstvo drugog. U trenutku misli da je to samopoštovanje. Pogaziti stid i pogaziti i svoje i tuđe dostojanstvo. Izgleda da nema granica i moralnih dilema. Ipak, samopoštovanje nije ništa drugo nego moralni osjećaj za granice koje se ne bi trebalo prelaziti niti prema sebi niti prema drugom. Samopoštovanje može biti oponašano. Čovjek se može kamuflirati i pretvarati da ga ima i da ga posjeduje. Može ga pokušati nadoknaditi drugim sredstvima i drugim načinima. Međutim, samopoštovanje je u konačnici dubok i snažan moralni impuls kojega određuju i omeđuju stid i dostojanstvo. Ako to učinim, past ću toliko nisko da ću izgubiti i osjećaj stida i svoje dostojanstvo. Ovakav stav prema sebi moralno je pitanje, a ne pitanje sredstava, vanjskog izgleda i načina predstavljanja sebe. Samopoštovanje je moralno pitanje o samom sebi i svojoj ljudskosti. Moralno pitanje o njezinim granicama, dometima i onomu što se nikada i ni pod kojim uvjetima ne smije učiniti jer stid i dostojanstvo nešto izričito zabranjuju. Samopoštovanje je privatno moralno ogledalo. U njemu se jasno vidi gdje se nalazi moj stid i na kojoj razini i gdje se nalazi moje dostojanstvo. Više osjećaja stida pred onim što me izaziva i nudi se iako to ne smijem učiniti jača dostojanstvo i time jača samopoštovanje: Ne smijem prijeći ovu granicu i ne smijem pasti ispod ove razine. Stid upozorava da se ne smije prijeći preko neke granice, dostojanstvo upozorava da se ne smije pasti ispod neke razine. Stid kao granica i dostojanstvo kao razina mjerna su jedinica kojom se mjeri samopoštovanje. Stid bez dostojanstva stvara izvitoperenu sliku o svemu kao zlom, pokvarenom i nemoralnom i baca u očaj čovjeka jer u svemu onda vidi pokvareno, zlo i grešno. Dostojanstvo bez stida stvara pogrešnu sliku o svemu kao dopuštenom i dozvoljenom i opija čovjeka ohološću i mišlju kako ne postoji granica koju ne smije prijeći i razina ispod koje ne smije pasti. Stid bez dostojanstva je očaj i pad u pesimizam jer je sve zlo i pokvareno. Dostojanstvo bez stida je oholost i megalomanija bez granice i razine. Tek zajedno, stid i dostojanstvo kao dva krila kojima čovjek mora vješto balansirati da se ne bi survao u provaliju bilo očaja, bilo oholosti rađaju osjećaj samopoštovanja. Stid kontrolira dostojanstvo da ne prijeđe granicu ljudskog. Dostojanstvo izgrađuje stid kao stabilan i zdrav moralni osjećaj koji prepoznaje granice koje se ne prelaze, dok istovremeno potiče stid da se izdigne iznad pesimizma i očaja o zloći i pokvarenosti svega i svakoga. Samopoštovanje je proces moralne izgradnje samog sebe. Čovjek ne mora na izvana ostavljati dojam o svom samopoštovanju jer se cijeli proces najčešće odvija u njemu. U njemu se dugoročno i istovremeno izgrađuju osjećaji stida i dostojanstva koji su temeljne poluge izgradnje samopoštovanja. Tek tu i tamo u izvanjskim reakcijama, odlukama i izborima iznenađeno otkrivamo koliko neki ljudi imaju samopoštovanja jer njihov vanjski izgled cijelo vrijeme govori drugačije o njima. U takvim susretima ostajemo iznenađeni, ponekad zavidni, ali i privučeni primjerom čovjeka koji prema sebi ima samopoštovanja. I kada pokušamo dati odgovor na pitanje zašto nas je netko privukao svojim djelovanjem i primjerom i odakle mu toliko samopoštovanja jer smo mislili da ga nema, ne možemo dati precizan i opipljiv odgovor. Najčešće se pozovemo na neko maglovito nešto u njemu. Ali to nije nikakvo maglovito i nejasno nešto. Jer maglovito i nejasno nešto nije sposobno usmjeriti čovjeka i njegov moralni osjećaj na primjerene i jasne reakcije, izbore i odluke. To su jasni moralni kriteriji djelovanja i razmišljanja koji počivaju na dobrim i čvrstim temeljima stida i dostojanstva koji onoga čijem se samopoštovanju divimo i donekle zavidimo upozoravaju ispod koje razine ne smije pasti i preko koje granice ne smije prijeći. Ako prijeđe granicu i padne ispod razine, prelazi u drugačiji svijet, a tamo se ponekad gubi svaki stid i dostojanstvo i, u konačnici, tamo se gubi i svako samopoštovanje. Zato su stid i dostojanstvo mjerne jedinice samopoštovanja jer čovjek osjeća kroz njih granice koje se ne prelaze i razine ispod kojih se ne spušta i tako ostaje u svom svijetu samopoštovanja ponekad i usamljen kao objekt ogovaranja, prijezira i nerazumijevanja. To je ponekad cijena moralnog osjećaja stida pred sobom i cijena dostojanstva drugog koje nas obvezuje. To je ponekad cijena samopoštovanja. Ne postoji drugačiji put da ga čovjek izgradi i postigne. Stid i dostojanstvo ne mogu sebi dopustiti da ih se zaobiđe. Ako bez njih izgradimo nešto, to neće biti samopoštovanje makar sebe uvjeravali da jest. Možda će biti nekakvo oponašanje, simulacija, dvoličnost i iluzija moralnosti, ali neće biti samopoštovanje, jer istinsko i duboko samopoštovanje je za čovjeka uvijek temeljno moralno pitanje o odnosu prema sebi i prema drugom, a u odnosu prema sebi i prema drugom stid i dostojanstvo igraju osobitu ulogu i nemoguće ih je izbjeći i od njih se sakriti. Ne možemo pobjeći našim privatnim moralnim ogledalima stida i dostojanstva. I kad zatvorimo oči, vidimo sebe kao što i osjećamo da neke granice nismo smjeli prijeći i da ispod nekih razina nismo smjeli pasti. Osjećamo moralne krahove i izdaje i gubimo polako samopoštovanje. Jer ako sam prešao zabranjenu granicu i pao ispod dopuštene razine, što me može zaustaviti da prelazim dalje i padam dublje? Ništa te ne može zaustaviti. Ako dođeš do kraja, neće ostati ništa od tvog samopoštovanja, tvoga stida i tvog i tuđeg dostojanstva. Ali tamo gdje si došao bez stida, dostojanstva i samopoštovanja, to je neki drugačiji svijet. U tom svijetu žive i proždiru se divlje zvijeri. U tom svijetu nema više stida, nema više dostojanstva i nema više samopoštovanja. Nema više morala. Slobodan si u svom novom svijetu. Oslobodio si se okova. Ali su se oslobodili i drugi. I oni poput tebe vrebaju da te proždru. Kao i ti njih. I više nema stida. Dostojanstva. Samopoštovanja.

U Sarajevu 10. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jasminko Ibrakovic

O prijeziru

Prijezir bi se mogao opisati kao gledanje prije spoznaje. Promatranje prije nego istinski znamo sadržaj. Prijezir je forma znanja. Zlokobna forma. Zločesta. Zlokobna jer traži spoznaju onoga što je u čovjeku najslabije, najkrhkije. Zločesta jer svjesno i slobodno sudjeluje u neugodnosti i patnji onoga koji je slab i nemoćan. Prezirati je znati sadržaj ili neugodnu tajnu nečije nemoći ili krhkosti i onda je javno izvikivati i o njoj svima govoriti. Prijezir je megalomansko znanje. Želi znati sve ono što čovjek skriva i od sebe i od drugih kako bi sačuvao stid. Prijezir nema stida niti onaj koji prezire ima osjećaj za mjeru. Preziratelj je čovjek bez stida. Junak transparentnosti koji hoće grijehe i slabosti svih izvjesiti javno, dok istovremeno svoje sramote skriva. Snaga preziratelja proizlazi iz njegove lukavosti i moći da prijezir koji osjeća prema sebi upotrijebi kao oružje protiv drugih i da svoj prijezir vješto prikrije i kamuflira u najplemenitije osjećaje prema drugom. Prijezir je oružje onih koji ne mogu prihvatiti sebe, dok je onaj koji je sposoban iskreno optužiti sebe za osobno i počinjeno zlo na putu prema kajanju, čovještvu i razumijevanju slabosti i grijeha drugoga. Neće završiti u prijeziru. Prijezir je forma znanja ponajprije samog sebe, a ne drugih. Ali to znanje može biti pogubno za čovjeka. Jer u sebi ne pronalazi ništa ljudsko i čovječno. I ako pronađe, to mrzi i odbacuje. Ako u sebi pronalazi nešto zlo i pokvareno, u tome uživa i time se hrani. Prijezir je bolesno znanje koje ne izgrađuje, nego razgrađuje i rastače samog čovjeka. Iz prijezira kao spoznaje i znanja rađaju se cinizmi i ironije najgore i najopasnije vrste. Oni cinizmi i ironije koji tuđu krhkost, nemoć i vapaj za pomoću vide kao odličnu priliku da do kraja dotuku drugoga. Rađaju se nesposobnosti najgore vrste. Nesposobnost za empatiju. Nesposobnost za slušanje. Nesposobnost za darivanje. Nesposobnost za pripadanje drugom i drugima. Nesposobnost za brigu i zabrinutost. Nesposobnosti da se bude čovjekom, dijelom zajednice i društva. Kada već čovjek otkrije štetnost prijezira, što ga privlači da ostane u toj „luđačkoj košulji“ znanja koje samo nagriza njegovu dušu, duh i životnu vedrinu, a druge udaljava od njega sve dok im ne postane potpuni stranac? Kao znanje i spoznaja, prijezir osigurava iluzornu ideju kako je onaj koji prijezire konačno ostao sam na prijestolju. Pobijedio je i svladao sve protivnike. Jedne je uništio cinizmom. Druge je otjerao nedostatkom empatije. Treće je otjerao gnušanjem pred njihovim molbama da sebe daruje i da pripada i drugima, a ne samo sebi. Onaj koji prijezire, spoznaje život na jedan drugačiji način.

Život je sukob i borba za moć. Naše slabosti i krhkosti poput ljubavi, brige, osjećaja za drugog, plemenitosti, čovještva ne mogu biti dio njegovog pogleda na život niti mogu biti život. Sve što je nemoć, slabost, krhkost, prolaznost, sve što je ljudsko i čovječno, prijezir prezire iz najdublje mržnje i težnje da bude jedini vladar i jedina moć. Kako tužno mora izgledati taj svemoćni kralj koji ne vlada ni nad kim, pa čak ni nad samim sobom. Kojega vlastiti prijezir malo pomalo proždire i gasi u njemu nadu u ono dobro i plemenito koje živi u zrncima duše svakog od nas i u njegovoj vlastitoj. Prijezir je znanje i spoznaja. Opasno znanje i spoznaja koje otkriva čovjekove sposobnosti, sklonosti prema zlu. Znanje i spoznaja koje briše bilo što što bi moglo upućivati da čovjek ima sposobnost i za dobro i plemenito. Prijezir je dubok ambis u koji kada upadnemo, teško možemo pronaći izlaz i svjetlo. Ako sebe zavedemo idejom kako je prijezir jedino pravo i istinsko znanje i slika onoga što jesmo i onoga što su drugi, naša slika svijeta postat će tamna i mračna i mi ćemo propasti zajedno sa svojim čovještvom i naporom da pokušamo biti plemeniti, dobri, empatični i zabrinuti jedni za druge. Kada se predamo prijeziru, zatvaramo se u opasan svijet zla iz kojega se ne možemo izvući tek mišlju kako smo dobri, idejom kako smo plemeniti, razmišljanjem kako smo čovječni. Prijezir je puno opasniji i snažniji od svih naših misli, želja i ideja. Kao znanje i spoznaja, on osvaja duh, dušu i um i ponekad umu zarobljenom prijezirom ne mogu pomoći dobre želje i pozitivne misli, jer i ono dobro i pozitivno o čemu razmišljamo može postati objekt našeg vlastitog prijezira prema sebi. Kao što i ono ljudsko i čovječno u drugom postaje objektom našeg prijezira kada naš duh i naš um uberu to opasno i pogubno znanje misleći da su time ovladali sobom i svijetom, nesposobni uvidjeti kakve je strahote iza sebe ostavio naš prijezir prema čovjeku. Naš duh i um imaju opasno i pogubno znanje. Ono je zlo znanje. Ali kako to objasniti duhu i umu koji uživaju u svom vlastitom rastakanju i raspadanju dok ih izjeda mržnja, nečovječnost i neljudskost, dok ih proždire znanje i spoznaja prijezira? Kao da naš duh i naš um svjesno i slobodno biraju i žele biti otrovani i zahvaćeni prijezirom i prema sebi i prema drugima. Kako im objasniti kada njih dvoje zlo prijezira smatraju apsolutnim dobrom i omalovažavaju i vrijeđaju svakoga tko im se pokuša približiti i ukazati na opasnost u kojoj se nalaze?

U Sarajevu 7. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iuri Gagarin

O maskama

Volimo maske. Puno ih imamo. Raznolike su. Naša nutarnja lica i maske su kao ormar. Svakodnevno odlažemo jedno lice i masku i s police uzimamo drugo. U pojedinim trenutcima možemo promijeniti nekoliko maski u kratkom vremenu. Mi smo skladišta maski i lica. Neke maske i lica su zaboravljena. Bačena negdje u kutke naših nutrina. Neke maske i lica više ne želimo vidjeti. Stvaraju nam krivnju. Neke maske i lica obožavamo. Najradije bi ih nosili uvijek. Ponekad se u toj zbrci odnosa izgubimo. Više ne znamo koje lice odgovora kojoj maski. Ponekad nosimo pravo lice i pogrešnu masku. Ponekad nosimo pogrešno lice i pravu masku. Kao kad nosimo masku tuge, a lice nam je radosno. Ili kao kad nosimo lice iskrenosti, a maska nam je prijetvornost. Taj nutarnji sukob naših lica i maski iscrpljuje. Umara. Naša lica i maske nas uvlače u sukob u kojem ne želimo sudjelovati. Zašto ne mogu postići međusobni dogovor? Zašto moramo biti sudci njihovih odnosa? Ako presudimo u korist maske, lice nas izda i odbaci. Ako presudimo u korist lica, maska nas izda. Kako udovoljiti i jednoj i drugoj strani kad su nepomirljive? Ukloniti lica i maske? Zar nećemo prestati biti ljudi? Dopustiti anarhiju i povući se? Zar opet neće biti isti rezultat? Prešutno sudjelujemo u njihovom međusobnom iscrpljivanju. Sve dok ne prestanemo voditi brigu je li maska odgovara licu i odgovara li lice maski. Umorni i iscrpljeni, otvaramo svoje nutrine. Uvijek isto. Međusobne svađe. Optužbe. Izdaje. Laskanja. Dvoličnosti.

Hoće li se dogoditi ikada da jednom otvorimo sebe i na vlastito iznenađenje otkrijemo da se neko lice i neka maska savršeno razumiju? Zašto nemaju obzira prema nama? Misle li oni da nemamo drugih briga nego se baviti njihovim egoizmima i raspravama? Ova maska neće s onim licem. Ono lice neće s ovom maskom. Kad ih gledamo kako se međusobno dure jedni na druge, čudimo se kako smo izdržali dosad. Kako su samo neozbiljni i djetinjasti. Ta lica i te maske. Cijelo to nutarnje skladište u kojem se više ne snalazimo, a nismo napravili popis inventara da bismo ih znali uredno složiti. Bar one koje više ne koristimo. Jer nismo, sve je u nekakvom neredu. Maska djeteta protestira i svađa se s licem odraslog. Lice starca prepire se s maskom mladića i ne da joj za pravo. Lice ljubavi raspravlja se s maskom mržnje, a i jedno i drugo prepiru se s maskom ravnodušnosti. Lice mudrosti nikako ne može urazumiti maske površnosti i gluposti. Maska gluposti misli da je pametnija od svake maske i svakog lica. Maska i lice oholosti misle da oni uopće nisu to što jesu, nego nešto božansko čemu se sva druga lica i maske moraju klanjati. I cijeli taj cirkus nosimo u sebi. Kao da smo hodajući trileri i detektivski romani. Nikako otkriti krivca. A lica i maske se međusobno optužuju. Glumimo detektive koji pokušavaju stvari sagledati racionalno. Silne dedukcije, indukcije i zaključci. Istrage nad samima sobom. Ništa. Taj svijet lica i maski ponekad je tako iracionalan da nam se čini kao smo u kaosu. Ali uvijek se nekad u nekom trenutku tog nereda pronađu neko lice i neka maska koji se slažu i postanu jedno. Postanu ja. Postanu ti. Postanu mi. I žurimo na spavanje. Žurimo sklopiti oči. Naspavati se. Pronaći malo mira. Jer ujutro i sutra opet valja nositi taj kaos i cirkus. I kad zaspimo najčešće sanjamo da su konačno ostali samo jedna maska i jedno lice koji se savršeno slažu i razumiju. Sanjamo kako smo nakon mukotrpnog posla posložili svaku masku i svako lice da odgovaraju jedno drugom. Sanjamo da smo dosegli stanje reda, tišine i mira. Sanjamo da sam ostao samo ja. Ti. Mi. Netko u čijem su se postojanju maska i lice stopili u jedno i više ne moramo otvarati sebe i gledati rezignirano svu tu dreku i galamu maski i lica koji se međusobno svađaju i optužuju. Netko o kome i maska i lice istovremeno govore: Ovo je on i ovo je ona, i više ne možeš razlikovati lice od maske jer su se stopili potpuno do kraja u ono što znam i osjećam o sebi kada čujem riječ osoba, čovjek i kada netko izgovara moje ime.

U Sarajevu 4. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stocksnapper

O nesigurnosti

Nesigurnost ima puno lica. Neka od njih se ponavljaju. Lica nesigurnosti se miješaju što nas zbunjuje i čini napetima. Vrijeme provodimo planirajući. Koja nas nesigurnost opterećuje? Koja nas plaši? Koja nam stvara neugodu? Kako je izbjeći ili pobijediti? Dok svladamo jednu, u redu stoji i čeka neka nova nesigurnost. Uvijek nekakve nesigurnosti! Teško ih je razumjeti. Nesigurnosti se ponašaju poput glumaca koji ne žele slušati redatelja i izvode predstavu na svoj način. Nesigurnost podsjeća na onu ponekad neobičnu scenu u kojoj stojimo i ne znamo kuda ćemo s rukama. Mislimo da je svaki položaj ruku neugodan i da svi u nas gledaju. Izvodimo predstavu s rukama. Sklapamo ih, spuštamo ih niz tijelo, skupljamo ih, prekrižimo ih. Onda se sjetimo kako su džepovi najsigurniji za naše nesigurne ruke makar se ne činilo pristojnim u tom trenutku. Radije ispadamo nepristojni nego nesigurni. Nesigurnosti su poput nervoznih ruku. Kao što ponekad ne znamo kuda ćemo s rukama, ponekad ne znamo kuda ćemo sa svim tim silnim nesigurnostima. Bunimo se protiv njih. Obećavamo da ćemo ih svladati. Bezvoljni smo jer nas ne žele pustiti na miru. Deprimirani smo kada ih ne uspijevamo staviti pod kontrolu. Je li moguće nesigurnosti poput nemirnih ruku „staviti u džepove“ da nam ne smetaju i da nas ne ometaju? Nesigurnost se plaši razuma. Ona se razvija i raste kao slijepa i iracionalna sila koja kontrolira naš život. Što hoćemo prema njoj biti racionalniji, nesigurnost postaje histeričnija. Nesigurnost se brani svim mogućim načinima. Brani se optužbama na naš račun. Optužuje nas da smo nesposobni, da bez nje ne možemo ništa i da smo zahvaljujući njoj to što jesmo. Potiče naše samosažaljenje, prijezir i omalovažavanje prema sebi. Možemo postati očajni, razočarani i deprimirani jer se doima da protiv nesigurnosti ne možemo učiniti ništa. Nesigurnost je poput nekakve periferije. Na sve moguće načine odvlači pažnju da ne vidimo središte i pokušava zaslijepiti naš pogled. Nesigurnost ne želi da vidimo sebe, nego da gledamo sliku koju je nesigurnost stvorila o nama. Sliku koja ne postoji. Slika koja nismo mi. Kao fatamorgana u pustinji koja nestane čim se približimo. Nesigurnost se plaši našeg razuma, naše samospoznaje i naše samosvijesti. Razum, samospoznaja i svijest o sebi ujedinjeni zajedno najveća su opasnost za našu nesigurnost. Nesigurnost igra na kartu nerazumnog, histeričnog i neutemeljenog, kao što i igra na kartu stvaranja straha ako pokušamo bliže prići samima sebi. Od svih strahova koji nesigurnost progone, njezin je najveći strah da bude ogoljena i svedena na rješiv problem, da bude podređena razumu i samosvijesti koji je hladno i metodički seciraju i prokazuju njezine nedostatke i slabosti. Nesigurnost se doima moćnom. Snažnom. Nepobjedivom. Kao nepregledno sivo nebo, čini nam se da prekriva svaki pedalj našeg postojanja. I naravno da smo pred takvim nebom rezignirani i pomalo očajni. Tko će svladati prostrano sivo nebo? Razum i samosvijest su oružje protiv sivila i crnila naših nesigurnosti. Samosvijest koja u nama pronalazi ljudsko koje je moćno i snažno i razum koji uporno i strpljivo hladno upire u nesigurnost i njezine slabosti i nedostatke. Kad god nesigurnost histerizira po našem umu vičući na sve strane kako je svuda u nama strah, razočaranje, poraz, neuspjeh, prijezir prema sebi, omalovažavanje sebe, razum i samosvijest se javljaju kao izdajnici njezine moći i snage. Razum hladan kakav samo može ponekad biti prema nesigurnosti dok metodički i mirno nabraja njezine slabosti i samosvijest koja ponekad ne da nesigurnosti da dođe do riječi. S vremenom, strpljivo i polako razum i samosvijest nesigurnost svedu na nešto čemu se smijemo kad na to pomislimo. Nije li tako? Kada mislimo na nesigurnosti od kojih smo patili, koje su nas sapinjale. Neke od njih izgledaju nam danas u najmanju ruku smiješne, ako ne (oprostimo si na izrazu) glupe i budalaste. S vremenom jasnije spoznajemo da ukoliko želimo svladati nesigurnost, ona mora biti suprotstavljena našem razumu i našoj svijesti o sebi samima. Tek u ovom odnosu i odmjeravanju snaga vidjet ćemo slabost i nemoć naših nesigurnosti i moć i snagu našeg razuma i samosvijesti. Čovjek je snažno biće. Nije ponekad svjestan vlastitih nutarnjih snaga. Ali kako sazrijeva i raste, sve više shvaća da nesigurnosti prividno moćne na kraju gube protiv njegovog razuma i njegove samosvijesti. Kad ne bi bilo tako, nikada nesigurnosti koje je pobijedio ne bi nazvao smiješnima, glupima i budalastima. Kao što nikada svoj razum i svoju samosvijest ne bi trebao opisivati kao smiješne, glupe i budalaste sposobnosti. Što više obezvrjeđuje svoj razum i svijest o samom sebi, dublje tone u nesigurnosti raznih vrsta, profila i intenziteta. Što više cijeni svoj razum i svijest o samom sebi i daje im prednost i razvija ih, to je sve manje nesiguran u sebe.

U Sarajevu 30. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: spaxia

O udaljenosti

Zašto se udaljimo jedni od drugih? Nekad zbog naviknutosti koja opterećuje. Pomisao da se vidimo ne doima se ugodnom. Nekad jer više ne očekujemo ništa jedno od drugog. Ponekad jer je povjerenje izigrano i svaki pokušaj međusobnog zbližavanja produbljuje međusobnu udaljenost. Udaljimo se jer više nemamo radosti za mala svakodnevna životna iznenađenja. Udaljimo se i onda kada ne želimo. Stvari izvan naše moći i kontrole dovele su nas do međusobne udaljenosti. Udaljenost kao da dolazi prirodno. Navike nas uljuljaju, svakodnevnica se čini očekivanom, budućnost monotonom. Treba li sa zahvalnošću udaljenost objeručke prihvatiti kao olakšanje? Udaljenost se doima kao dobrovoljna samoizolacija i povlačenje pred obvezama koje nisu naše i očekivanjima koja od sebe ne tražimo. Ugodnije je postojati udaljen od tuđih očekivanja. Udaljenost nam dođe kao mehanizam zaštite od onoga što ne želimo, a o tome se ne usudimo glasno govoriti. Kao da je ugodnije i komotnije kada čujemo: Ah od njega/nje ne treba puno očekivati. U ovim riječima osim boli zbog prijezira prema nama, pronalazimo i određeno oslobađanje. Udaljenost izgleda kao potreba za slobodom. Dišemo lakše kada se udaljimo od obveza, napora i očekivanja koje nam drugi stavljaju u vidokrug našeg pogleda na život. Udaljeniji osjećamo kako stisak i okovi okoline popuštaju i otpuštaju se. Mislimo na udaljenost kao na neku drvenu kuću tik uz šumu, ne previše udaljenu od bučnog grada. Biti nekako udaljen od drugih, ali ne biti potpuno sam. Jesmo li po naravi socijalna bića i ako jesmo, je li udaljenost dobra? Ili smo po nečemu dubljem u sebi zapravo bića međusobne udaljenosti? U početku sve nam je blisko i blizu. Ne smeta nam, dapače, udaljenost gledamo kao zlo i one koji vole udaljenost kao čudake i neprilagođene. S vremenom prirodno i nevidljivo, udaljenost dolazi kao razmak između nas i svjetova drugih. Udaljenost nije uvijek svjesna, nije uvijek planirana, nije uvijek željena. Udaljenost je objekt straha, prijezira i socijalne neprilagođenosti. Je li udaljenost po svojoj naravi zla? Znamo da je na trenutke oslobađajuća. Ne mislimo o sebi kao o neprilagođenim i zlim ljudima ako osjećamo potrebu za udaljenošću. Otkrivajući i živeći udaljenost, otkrivamo sebe. Poput velikog slikarskog platna razvučenog preko velikog zida blago udaljeni od drugih ljudi počinjemo primjećivati toliko toga o sebi. Geste, doživljaji, osjećaji, iskustva. Dok se udaljavamo od drugih, oni sve više postaju tuđi i nepoznati, ali mi otkrivamo puno novog o sebi. Nismo sposobni potpuno se udaljiti od drugih. Otkrivamo oslobađajuću i opuštajuću udaljenost kada smo daleko od tuđih želja, potreba, očekivanja i nametnutih stavova. Međutim, ta ista udaljenost u nama stvara prostor straha napetosti. Što ću otkriti o sebi ako se od svih udaljim? Jesam li spreman na to? Nitko ne može biti samo sam sa sobom niti može biti samo s drugima. Udaljenost je stanje između dvoga. Udaljenošću prestajemo učiti o drugima i počinjemo učiti o sebi. Udaljenost je putovanje. Ono nema krajnje odredište. Niti trajno napuštamo druge da bismo se od njih zauvijek udaljili niti trajno do kraja dolazimo sebi. Udaljenost ima polazište i odredište kao svako putovanje, ali kao putovanje nikada stvarno niti počinje niti stvarno završava. Putujemo između drugih i sebe, ali nigdje se zauvijek ne zaustavljamo. Udaljenost ima svoju privlačnost. Izgleda kao mogućnost da se odvojimo od drugih i da im se vratimo kada želimo. Izgleda kao i mogućnost da upoznamo sebe, ali i da stanemo kada nas obuzme strah što ćemo otkriti ako zauvijek napustimo druge. Ponekad smo sigurni da ne želimo ostati s drugima, ali nismo sigurni želimo li ostati sami sa sobom. I obrnuto. Udaljenost je nesigurnost. Kada odemo od drugih, u povratku ne znamo što ćemo naći o njima. Brine nas kako će proći naš susret. Kad odemo od sebe nakon što iskusimo strah od onoga kakvi smo, nismo sigurni da se baš svaki put želimo vratiti sebi. Udaljenost je nesigurno putovanje i nalik je našem životu, jer je život promjenjiva udaljenost između mene i drugih.

U Sarajevu 26. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Roman Stetsyk

O „sebi“

Nekad negdje u nekom trenutku života iznenađeno spoznajemo da zbrajamo vlastiti život. Što smo postigli? Što smo propustili? Koliko nam je trenutno godina? Koliko nam godina preostaje? Može li se zbrojiti život i treba li to učiniti od vremena do vremena? Što ćemo dobiti zbrojem trenutnih godina? Kakvi ćemo se pojaviti pred sobom kada zaokružimo trenutak u kojem se nalazimo? Jesam li sretan? Nesretan? Ogorčen? Nepovjerljiv? Ili je sve pomiješano? Zašto imamo potrebu za svođenjem životnog računa? Hoćemo li dobiti više od života ako utvrdimo računanjem vremena da smo u mladim godinama, srednjim godinama, poznim godinama? Prije ili kasnije susrećemo „sebe“. Teško je izbjeći susret. Nije da se ponekad ne trudimo izbjeći. Pronalazimo isprike. Izmišljamo obveze. Smišljamo probleme. Ipak, ono naše „sebe“ kad osjeti da ga izbjegavamo i da stalno izmišljamo nove i neuvjerljive isprike, počne bez nas preispitivati naš život. Iznenadi nas. Ono je bez nas dok smo mi živjeli nešto drugo i drugačije potajno zbrajalo sve što smo učinili, doživjeli, osjetili. Nekad se ponadamo da „sebe“ ne pripada nama, odnosno meni. Pomislimo da smo ga zavarali. Pomislimo da smo ga čak i ubili. Ponekad je lakše živjeti bez tog „sebe“ i njegovih skrivenih i naglih izranjanja na površinu naše svijesti i savjesti. Progonjeni njime maštamo kako bi bilo ugodno i lako biti čovjek bez tog prokletog „sebe“ koje provocira pitanjima i izaziva u nama strah. Bunimo se i pitamo: Tko mu je dao dopuštenje da bez naše dozvole zaranja u naše tajne i skrivene misli i tamo mirno i hladno kao nekakav računovođa zbraja naše životne cifre, dugove, kredite i račune? Tko mu je dopustio da uđe u tajni i skriveni sef gdje čuvamo naše najdublje i najtajnije stvari i tajne? Tko mu je dao šifru pomoću koje se slobodno i otvoreno kreće našim skrivenim željama? Koga je „sebe“ pitalo da smije zbrajati naš život? Tko mu je dozvolio ono što ne dopuštamo nikome, čak ni sebi? „Sebe“ je znatiželjno. Uporno je i dozlaboga naporno. Stalno nešto negdje u prostorima naše svijesti zbraja, oduzima i šapuće. Čujemo ga u glavi kako mirno i staloženo mrmlja sebi u bradu: Koliko ti je godina, što si dosad postigao, što planiraš, znaš li koliko ti je vremena još preostalo, jesi li napravio nekakav plan, kad ćeš ovo, kad ćeš ono, zašto nisi učinio ovako, zašto si učinio onako. Kako se ne umori ili ne poludi od tolikog mrmljanja? I odakle mu sve te silne ideje, misli i zaključci zbog kojih nam ne da mira? „Sebe“ je nemilosrdno. Govori. Računa. Zapitkuje. Kritizira. Dobacuje. Optužuje. Pohvaljuje. Potiče. Vrijeđa. Čak i u snovima nam ne da mira. Stalno nas provocira slikama u kojima nam šalje nerazumljive poruke. Nekad nas uspavljuje. Nekad nas budi. Nekad nas užasava. Nekad nas raduje. Uvijek kad se ponadamo da će nas pustiti da predahnemo, ono iznenada izroni pred našu svijest. Nije uvijek ugodno susresti „sebe“čak ni onda kad se dogovorimo za susret u neko određeno vrijeme, sat, dan i godinu. Bude neugodnih iznenađenja. Strahova. Dilema. Bude i dobrih susreta. Radosti. Zadovoljstava. Ispunjenosti. Kada u nama ne bi egzistiralo „sebe“, bili bismo prazne ljušture bez samosvijesti. Ne bismo osjećali niti živjeli. Dobro je imati „sebe“ makar ponekad izbjegavamo neugodne susrete s njim. Jer bez „sebe“ ne možemo osjetiti i doživjeti sve ono što zovemo „ja“, čovjek i život, čak i onda kada se od „sebe“ nastojimo sakriti… ali gdje se mogu sakriti od „sebe“?

U Sarajevu 16. 6. 2020.

O. J.