O djeci…

Kada sam bio dijete, mislio sam da je neka daleka zemlja odmah iza brda iznad kuće, mislio sam da filmski likovi stvarnu ginu i plakao sam kad ubiju pozitivca, mislio sam da se u sumrak ne smije prolaziti pored groblja, pjevati i zviždati po mraku i da se u ponoć uvijek događa nešto strašno, mislio sam da su neka drveća i raskrsnice uklete, kao i neke osamljene kuće. Mislio sam da su u školi na karti planine i rijeke neizmjerne, mislio sam da vrhovi planina sežu do neba i da rijeke teku i nigdje se ne ulijevaju i mislio sam da je biblijski potop potopio cijeli planet. Mislio sam da u šumi uz životinje žive vile, vukodlaci, neki šumski ljudi i da na kraju šume postoji dvorac u kojem žive svi likovi iz bajki i priča za koje sam znao i čitao. Mislio sam da postoji Zagor, Darkwood i sva ona naselja koja počinju sa Fort i da se kamenom sjekirom mogu rezati i cijepati drva. Mislio sam da u radiju stanuju maleni ljudi koji govore i pjevaju i da u televizoru žive svi oni koje sam vidio iako nisam mogao razumjeti kako su prvo svi bili crno-bijeli, a poslije u boji. Mislio sam da postoji mjesto u kojem živi Tarzan, kao i mjesto gdje žive Ninja kornjače i da postoje veliki miševi koji govore, znaju filozofiju i borilačke vještine. Mislio sam da su Tom i Jerry najbolji prijatelji i da nezgode koje im se događaju rade radi nas da nas zabave. Mislio sam da postoji babaroga, da nosi crninu i maramu i izgleda kao baka od mog školskog prijatelja koja nas je uvijek tjerala s dvorišta kad bi se igrali. Mislio sam da Jean Claude Van Damme nikad ne može biti negativac i poginuti makar uvijek dobije jake batine prije nego se osveti. Mislio sam da je Rambo pravednik i da su svi ljudi koje je ubio zaslužili da umru i kako mu nikad ne nestane municije i kako nikad ne puni oružje. Mislio sam da je Bruce Lee u jednom filmu stvarno umro, zbog čega sam danima bio tužan. Kad sam vidio Chucka Norrisa, bio sam iznenađen da se i Nijemci znaju tući kao i Kinezi. Mislio sam da Steven Segal nikad ne može zaraditi ogrebotinu koliko je bio dobar glumac! Mislio sam da je Arnold Schwarzenegger čovjek-robot i da se zato ne smije i ne plače kad glumi. Mislio sam da Bog sjedi na oblacima i da ga mogu vidjeti kad letim avionom i da se može skočiti na oblak bez da se propadne na zemlju. Mislio sam da Bog plače kada pada i kiša i da je baš ljut kad grmi. Mislio sam da je električar čarobnjak koji stvara svijetlo i zlikovac koji mi isključi struju uvijek kad je crtani film. Mislio sam da poslije crtanog filma svi idu spavati, cijeli svijet, a ne samo ja, sve dok se ujutro ne probudim prvi prije svih i onda se svi probude poslije mene. Mislio sam da ako ideš natraške, Bog plače, a đavao se smije, zato sam uvijek gledao i hodao samo naprijed. Mislio sam da učitelj u školi ne jede, ne spava i ne diše i jednom kad sam ga vidio kako pije vodu, svijet mi se srušio, isto je tako bilo kad je župnik došao u blagoslov kuća, kod nas popio rakiju i otišao u WC… Mislio sam da neki ljudi nemaju nikakvih ljudskih potreba. Mislio sam da ti u autu ništa ne može biti jer si zatvoren sa svih strana i da možeš pobjeći od svega koliko brzo ide. Mislio sam da ga pogone maleni čađavi konji jer uvijek su govorili koliko motor ima konja. Mislio sam kad netko kaže Bugojno ili Gornji Vakuf da je to negdje na drugoj planeti i da treba jako puno auta da se do tamo dođe ili raketa u kojoj se leti. Mislio sam da ako budem dobar u školi, dogodine neću morati ići i kad završiš prvi razred osnovne, završio si zauvijek školu. Mislio sam da treba biti najjači u školi ili u razredu ili biti barem među prvom trojicom kojih se svi u školi boje ili im se dive. Kad sam naučio čitati slova, mislio da postoji sve ono o čemu su pisala i kako sam se razočarao kad sam shvatio da ne postoji lisica koja govori i vrana koja pametuje. Mislio sam da je brojeve izmislio netko tko ne voli djecu jer nisam volio matematiku. Mislio sam da su sličice čokoladice Životinjsko carstvo napravljene fotoaparatom i da su na njima prave životinje i da je lav najveća i najjača životinja jer su ga zvali kraljem životinja. Mislio sam da je moju sestru donijela roda i pitao sam mamu zašto ona nema perje i krila i zašto izgleda kao i ja. Mislio sam da je pijetao baš ljubomoran na mene što hranim kokoši i da me je zbog toga proganjao. Mislio sam da će mi narasti rep ako popijem kavu. Nekad smo bili djeca i mislili zanimljive i šašave stvari o svijetu i ljudima oko sebe…

U Sarajevu 30. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O sjeti

Naići ćemo ponekad na citat ili odlomak kako netko sa sjetom gleda u daljinu. Ili na opis kako se protagonist priče sa sjetom sjeća nekoga. Sjeta zvuči kao skraćenica od sjećanje ili sjetiti se. Sjeta je nešto privatno. Možda čak i intimno? Što nam govori onaj koji duboko uzdahne i onda izgovori: Sa sjetom mislim na… Što se u njemu događa? Je li tužan? Je li nostalgičan? Žalostan? Sjeta podsjeća na bezbrižno. Sa sjetom se sjećam pokojnog oca koji je bio tu da me zaštiti, koji mi je ulijevao sigurnost. Sa sjetom se sjećam pokojne majke koja je bila tu da me utješi. Sjetom se sjećamo na vrijeme kada smo od nekoga bili voljeni ili zaštićeni. Sjeta kao sjećanje na bezbrižnost i bezazlenost. Sjetom promišljati samog sebe upućuje na drugačije poimanje svijeta koji nas okružuje. Izgledalo je dobro i nevino. Ništa se nije predstavljalo kao strašno i prijeteće. Sjeta je blizak i intiman odnos između odraslog mene i djeteta u meni. Odnos zaštite i bezbrižnosti. Odrasli ja koji štiti dijete u meni. Možda je sjeta taj odnos? Kada se dijete u meni probudi i postoji samo odrasli ja koji ga je voljan čuvati od drugačijeg i novog svijeta. Sjeta je dijete koje odraslog mene vuče za ruku da se vratim u bezazleniji svijet. Možda zato sjetan čovjek odraslima izgleda djetinjast? Uvijek misli o vremenu i svijetu kad je zajedno sa svijetom mogao uživati u njegovoj nevinosti i čistoći. Ali i u vlastitoj. Sjeta je kao povlačenje za rukav. Dijete u meni povlači odraslog mene i želi mi pokazati ostatke drugačijeg svijeta. Starog i nepostojećeg. Ali meni još uvijek dragog i bliskog. Čak i postojećeg i živućeg u mojim sjećanjima. Kako otrgnuti sebe od surovosti i oporosti onoga danas i prepustiti se djetetu bezbrižnosti i bezazlenosti onoga jučer? Sjetom. Sjeta je blagi osjećaj tuge i čežnje. Bezopasna mješavina djeteta i odraslog mene u istoj osobi. Sjeta kao ugodna i blaga tuga i čežnja podsjeća odraslog mene na blagost i bezazlenost djeteta u meni. U stanju sjete i ono što je opasno izgleda kao da nije. Dok sam u razdoblju sjete, kao da su mi cijeli svijet i svi ljudi prijatelji i nemoguće je zamisliti da postoji nešto stvarno što nazivamo zlo ili da postoji čovjek koji bi mogao biti loš. Kad smo sjetni, sve što je zlo čini se tako daleko i udaljeno od nas i kao da nas ne dotiče. Kao da je odrasli ja poput majčine utrobe zatvorio dijete u nama u toplinu i nježnost. Kao da je dijete u nama okopnilo surovost i tvrdoću odraslog ja koji svojom hladnoćom stvara zaborav kako u čovjeku trajno ostaje netko tko se nada boljem i ljepšem. Netko malen i sitan, a to je on sam. Sjeta stalno traga za izgubljenim svjetovima nježnije i toplije prošlosti. Zato se sjetni sjećaju onih koji su tim osobinama zračili, bilo da su to bili ljudi ili mjesta. Slika djeteta koje slijepo vjeruje u bezbrižnost i dobrotu i slika odraslog koji nema snage povjerovati djetetu, slika je sjete. Sjetan ne vjeruje više u bolju i ljepšu budućnost, ali ga dijete u njemu neprestano vuče u prošlost da mu pokaže kako je u prošlosti bilo ljubavi, topline i nježnosti. Kako pomiriti budućnost koja se ne nada i ne očekuje i prošlost koja vuče natrag u nježnost i toplinu kojih više nema? Sjeta je čovjekova dilema. Preispitivanje sebe. Promišljanje o vlastitoj vjeri i kome dati povjerenje. Djetetu koje žudi za prošlošću i sigurnošću majčinog krila, očevih ruku, ljubavnog zagrljaja ili odraslom koji ne vjeruje budućnosti i bezvoljno se prepušta djetetu da ga vodi natrag? Sjeta je rasprava sa samim sobom. Monolog koji se odvija između dvoje koji se rijetko susreću jer svatko vuče na svoju stranu. Odrastao vuče sebi i traži konačno odbacivanje iluzije djeteta. Dijete se buntovno ponaša i odbija postati iluzija i uporno inzistira da je ugodna i dobra prošlost bila stvarnost. Kako pomiriti dijete i odraslog? Ponekad ne slušaju jedno drugo i svatko govori za sebe i ono što hoće ne pitajući za dopuštenje i je li sad njegov red da nešto progovori. Sjeta je zbrka i zbunjenost u nutarnjoj borbi između djeteta i odraslog u kojoj je teško razlučiti tko je od njih dvoje u pravu i teško je odlučiti hoću li natrag u ugodniju i sigurniju prošlost ili naprijed u nesigurnu budućnost. Sjeta je njihanje između njih dvoje koji se ponekad ponašaju kao da se njihova prepirka ne tiče mene. Kao da nisam tu dok se oni hrvaju svatko iznoseći argumente u svoju korist. Zato sjetan čovjek teško opisuje svoje stanje. Zato ga pjesnici i pisci teško zahvaćaju i služe se slikama i igrama riječi kako bi ga izrekli. Nije lako opisati kako se dijete i odrastao istovremeno nalaze u meni. Pribjegavamo slikama i nemuštim opisima kao kada sjetu opišemo mišlju o majčinom krilu i očevim rukama ili mirisu njihove kose ili tijela ili odjeće. Sjeta je neopisiva i ne možemo drugačije s njom nego slikama i igrom riječi pokušavamo objasniti osjećaj kada se dijete i odrastao u nama dodiruju, jer sjeta nije ništa drugo nego čudesan dodir između djeteta i odraslog u nama koji i ne znamo drugačije opisati nego slikama i riječima za koje mislimo da u sebi kriju ostatke bezbrižnog, nevinog, bezazlenog, čistog i lijepog.

U Sarajevu 16. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

Exit mobile version