Blog – Stranica 45 – Poptheo Web Portal

O NOĆI

Noć nije razdoblje dana niti iskustvo spavanja, noć nije vrijeme planiranja onoga sutra niti vrijeme premišljanja što je bilo danas. Noć nije vrijeme, noć je stanje. Noć je osjećaj slobode, trenutak u kojem sve treba prestati i stati. I vrijeme i dan i trajanje i razmišljanje i zabrinutosti i planiranja. Noć je poseban osjećaj beskonačnosti u kojem je sve zamrlo i u kojem se ništa ne treba događati što bi narušilo beskonačnost. Svaki pa i najmanji titraj sutrašnjeg planiranja, sutrašnje brige i zabrinutosti trajno oslobađa noć njezine privlačnosti i pretvara je u napeto vrijeme nespavanja, razmišljanja, premišljanja i promišljanja. Čak i snovi narušavaju tajnu i skrivenost noći. Sama noć bez ičega kao osjećaj beskonačne slobode i oslobođenosti od dnevnih i svakodnevnih trenutaka vremena može ponuditi istinski dodir sa slobodom i mirom za kojim se traga tijekom dana. Tako je otprilike Emil Cioran u svojim Razgovorima opisivao noć dok je objašnjavao svom sugovorniku kako je za mnoge pomalo uvrnuto i bolesno vidjeti noć kao kreativnost dok je on noć smatrao jedinim trenutkom genija u svom pisanju i njegove knjige nastajale su uglavnom noću.

Za mnoge od nas noć je aluzija ili podsjećanje na mrak, tamu, nešto zlo, zločesto i zlokobno. Mislimo da se sve zlo događa noću i da ono najgore iz ljudskog bića izlazi samo noću kao da je zlo bit noći i kao da je bit ljudskog bića da bude zlo noću. Iz te aluzije kako je noć zla mnoge priče, pripovijetke i bajke koje govore o zlim stvorenjima i njihovoj zloći noć koriste kao metaforu i oružje protiv onih koji bi htjeli noć vidjeti i kao nešto dobro, kao trenutak kreativnosti, trenutak genija, trenutak ljepote, trenutak privlačnosti. Čak se i ljubav noću smatra skrivenom, tajnom, ljubavlju koja u sebi nešto zlo krije, ljubav koja neće izići na dobro s prvim svitanjem. Naša opčinjenost noću pokazuje da noć nije tek razdoblje dijela dana u kojem se treba spavati i odmarati.

Naše i suviše organizirano vrijeme isječeno u točno izmjerene trenutke koje mjerimo sekundama, minutama i satima i samu je noć organiziralo u vremenske isječke i tako joj nastoji oduzeti nešto od njezine tajnovitosti i ljepote. Čak se više i ne plašimo noći kao što smo čitali u pričama i bajkama, više ne vjerujemo u stvorenja koja se pojavljuju samo noću niti više vjerujemo u neku tajanstvenu silu koja vlada noću. Za nas je noć postala sterilna, birokratska jedinica izgubljenog vremena u spavanju kako bi se bjesomučno nosili s birokratskom jedinicom vremena koju zovemo dan i koja ne smije sadržavati ni sekundu izgubljenog vremena. Nemoguće je ili je barem sve teže priuštiti sebi luksuz i biti cijelu noć budan i razmišljati i čitati nešto o noći i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet sterilan i neutralan prema stvarnosti ne voli noć jer je to gubitak vremena, kad bi mogao, ukinuo bi i spavanje kao suvišno. Naš tehnološki svijet ukinuo bi sve ono što smo kao djeca voljeli kada bi došla noć. Ukinuo bi naše strahove od bajkovitih noćnih stvorenja, ukinuo bi naše tajne noćne ljubavi i viđanja, ukinuo bi našu fascinaciju noću i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet, jer mu je stalo samo do vremena koje se može mjeriti, kad bi mogao, ukinuo bi potpuno noć i njezine tajne i zabranio nam čak i snove jer je to gubitak vremena. Naš tehnološki svijet želio bi ukinuti sve tajne, sve osvijetliti i pretvoriti u dan i zabraniti da spavamo i sanjamo.

Svijet nam to pomalo i čini sa svakim novim sumrakom i dolaskom noći. Progoni nas brigama, mislima, razmišljanjima, idejama, opterećenostima, progoni nas čak i u snovima kako ne bismo mogli mirno i u tišini zastati i osluhnuti noć koja nam govori i želi nam nešto reći preko svojih tajni, preko knjiga kojih noću čitamo, preko kreativnosti koja se noću javlja. Noć je postala osvijetljeni dan, svaki kutak noći osvijetljen je nekakvim umjetnim svjetlom, sve je teže uopće pronaći onu izvornu i iskonsku noć u kojoj se u miru i tišini ljudsko biće može susresti samo sa sobom i najdubljim dijelovima sebe.

Noć je susret s intimnošću u koju svjetlo ne može i ne treba prodirati i ulaziti svojom uvijek vječnom znatiželjom da sve osvijetli, sve vidi, sve zna, i sve čuje. Noć ili barem njezin maleni dio koji pripada samo ljudskom biću i nikomu drugomu trebao biti i ostati skriven od svjetla. Ne jer taj skriveni dio krije u sebi nešto zlo i pokvareno, nego jer taj maleni dio noći, djelić noći krije samu intimnost ljudskog bića s kojim je ljudsko biće sudbinski i duboko povezano. O tom malenom djeliću noći ovisi sav smisao i svrha života jednog ljudskog bića i svjetlo bi samo poremetilo ili taj smisao učinilo nerazumljivim i pretvorilo ga u teret, u razmišljanje, u zabrinutost, u brigu, u nesanicu i u nervozu. Može li svijet i njegov vječni dan osvijetljen umjetnim svjetlima razumjeti i prihvatiti da poneko ljudsko biće želi za sebe zadržati djelić noći koji pripada samo njemu ili njoj. I da taj djelić ne krije ljudsku zloću, zlobu i pokvarenost, nego možda tajnu tog konkretnog ljudskog bića.

Zašto svijet i njegov dan toliko navaljuju i napadaju ljudsko biće i plaše ga kako je noć zla, pokvarena, kako noću ljudsko biće otkriva tajnu svoje zloće i kako bi bilo najbolje da sve bude osvijetljeno vječnim danom? Kako je ljudsko biće dovedeno u zabludu da se sve zlo događa noću, a da je dan samo jer je pun svijetla ujedno svet, čist i nevin? Ne događaju li se i neka velika zla i pokvarenosti upravo u trenutku dana i ne pokazuje li se zloća ljudskog bića i onda kada je dan? Nije li zlo učinjeno danju oblik samohvale ljudskog bića koje se ne stidi i ne srami toga da je pokvareno, nego uživa u tome da se njegovo ili njezino zlo može jasno i čisto vidjeti na svjetlu dana? Noć je bar toliko ponizna da priznaje da ima zla i pokvarenosti koji se događaju noću, ali se time ne hvali i nekad ih skriva da se ljudsko biće ne bi preplašilo vlastite zloće i pokvarenosti.

Svijet i njegova umjetna svjetla i njegov vječni dan nas plaše kako je noć zla i kako ništa pametno osim zloće ne može nastati i dogoditi se noću. Svijet nas prestravljuje slikama noći i nagovara nas da što prije sklopimo oči da ne bismo vidjeli svu grozotu i grotesknost noći. Ali neki među ljudima koji su hrabriji i znaju da i svijet i dan imaju svoje laži znaju ostati budni i otvorenih očiju kada svijet, njegova svjetla i njegov dan prestanu lagati o noći kako bi susreli noć i u njoj susreli sebe. U tom susretu s noći neka ljudska bića otkriju da noć nije zla, da noć nije glasna, bučna, puna krikova i buke. Na svoje zadovoljstvo otkriju tišinu i mir noći. Otkriju i kreativnost noći. Saznaju kako je noć vrlo darežljiva prema budnim umovima i kako ih obilno nagrađuje kreativnim genijem i nečim što svijet i dan kriju od ljudskih bića. A to nešto je tek nazirući osjećaj beskonačnog mira i tišine kada svijet, njegova svjetla i njegov dan konačno ušute i puste ljudsko biće na miru i ne progone ga više ni u snovima.

Jer noć se krije od svijeta i dana ne zato jer krije u sebi zlo, nego ne želi svoje darove i tajne rasipati pred svijetom i danom. Kada daruje tajnu ljudskom biću, noć to želi učiniti nasamo i prije snova koji su oružje kojim svijet i dan progone čovjeka. I uvijek kada daruje dar ljudskom biću, noć upozori ljudsko biće da je taj dar darovan isključivo njemu ili njoj, da se ne smije iznositi u svijet i pokazivati danu i drugim ljudskim bićima.

Noć daruje čovjeka njemu samom kao neprocjenjiv dar kojega u miru i tišini prije snova i samo tada čovjek smije otvoriti i zagledati se u njega. Ono što otkrije u onom što mu je darovala noć je pravi, nepatvoreni čovjek i ako se čovjek boji noći i smatra je zlom i pokvarenom, onda je to zbog toga jer mu noć nije darovala ništa drugo nego njega sama. I protivnici noći koji je nazivaju zlom i pokvarenom ponekad su oni koji su otvarajući sami sebe kao dar koji im je poklonila noć unutra pronašli vlastito zlo i vlastitu pokvarenost, ali su da bi to sakrili noć proglasili zlom i pokvarenom. A ona ništa drugo ne želi nego čovjeka darovati njemu samom. Ako se čovjek ne boji noći i u njoj pronalazi mir, tišinu, smiraj, ugodu, svoju kreativnost i svoj um i noć ne naziva zlom i pokvarenom, onda je to zato jer kada je otvorio sama sebe kao dar koji mu je darovala noć nije pronašao u sebi zlo i pokvarenost.

Noć nije vrijeme, nije razmišljanje, nije promišljanje, nije zabrinutost, noć nije trenutak. Noć nije ništa od toga. Noć je darivanje samog sebe samome sebi u miru, tišini i sabranosti i treba biti oprezan kada nas noć daruje nama samima. Neki se utječu svijetu, danu i snovima kako ne bi mislili na dar koji su otvorili i lažu druge kako je noć zla i pokvarena. Jer darovatelj koji ti želi darovati tebe sama da se pronađeš kako može biti zao i pokvaren? Neki uživaju u daru koji im je poklonila noć i ne žele da svijet, svjetla i drugi ljudi vide sadržaj dara. I takvi noć nikada ne zovu zlom i pokvarenom. Takvi se danju i na svjetlu iskreno smiju svjesni dara kojega imaju i znaju što je prava tajna noći. I naravno ne vole snove jer im ne trebaju, jer se nemaju čega bojati i ne trebaju skrivati.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

ŠTO ODRASLI MOGU NAUČITI OD DJECE?

Svijet je lijep isključivo dok ga se gleda dječjim očima…

Sjećam se k’o dijete, u blizini zgrade gdje smo stanovali počeo se graditi jedan novi veliki stambeni objekt. Gradilište je bilo posvuda, i oteglo se to dobro, možda i dvije godine. Jednog dana radnici su greškom presjekli veliku vodovodnu cijev koja je cijelo naše naselje opskrbljivala vodom, a iskopan, nizak teren na gradilištu je pogodovao da se tu na kraju formira pravo jezerce, promjera barem 50 metara i dubine metar. Odrasli su bili ljuti, pa čak i očajni, a od nas djece nitko sretniji. Po cijele dane smo provodili uz jezerce, pravili brodiće, puštali ih; bacali kamenčiće i sa zanimanjem promatrali nastale valove, a kad bi se navečer vratili kući, čudili bismo se roditeljima što i njima jezerce nije bilo super kao nama. Istini za volju, u stanu nije bilo vode, ali su je komunalci ipak redovito distribuirali cisternama. Dakle, trebalo se radovati, ili smo barem mi tako mislili…

I tako je djetinjstvo sretno prolazilo. Dok je padao snijeg, radovali smo se što pada snijeg. Kad bi padala kiša, radovali smo se što pada kiša, kad bi zapeklo ljetno sunce, radovali smo se neumoljivom vrelom ljetnom suncu… I onda čovjek na kraju jednog dana odraste, te snijeg postane „jao, snijeg!“, kiša – „jao, kiša!“, a ljetno sunce – „kuku, sunce!“. A da ne spominjemo povremene probleme s vodo- i elektroopskrbom … to su već skoro pa kataklizmički događaji.

U cijeloj stvari je možda i najzanimljivije to što se naznačena promjena vidika čovjeku kroz život dogodi spontano i neprimjetno, i čovjek se na kraju toliko učvrsti u svojem pesimizmu i zlovolji da naprosto zaboravi da je u njegovom životu ikad postojao period kad su manje-više sve stvari izgledale ljepše, sretnije i smislenije. A možda se upravo toga važno prisjećati, i to redovito, jer kako ono primijeti Hermann Hesse: Svijet je lijep isključivo promatran dječjim očima, dakle dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački.

Naznačeni problem je svojevremeno opažao i veliki Dostojevski. Sam po sebi teški mrgud, izmučen epilepsijom i stalnim nutarnjim duševnim borbama. Pripisivali su mu da je teški mizantrop koji mrzi sve i svakoga. Međutim, sam Dostojevski je opažao da to nije konačna istina o svijetu i čovjeku. Osjećao je da postoji i onaj drugi vidik, vidik čistih ljudskih duša koje u svemu vide samo dobro. Takav je između ostalih bio i njegov lik Makara Ivanovića koji u Mladiću progovara:

„Sve je mirno, zrak lagan, trava raste — rasti samo, travice dobroga Boga! Ptičica pjeva — pjevaj samo, ptičice dobrog Boga! Malo dijete vrišti u naručju svoje majke. Bog te sačuvao, mali čovječe, rasti i budi sretan!“

Dostojevski na kraju spoznaje da je život po sebi izuzetno dobar, ali da je problem u tome što to čovjek kao da ne želi shvatiti: “Život je raj, i svi smo mi u raju, ali mi to nećemo da znamo; a kad bismo htjeli da znamo, odmah bi sutra na cijelom svijetu nastao raj” (Braća Karamazovi).

Za kraj, svakako ne spadam među one koji djecu vide isključivo kao bezgrešne preslatke male anđele. Znaju djeca biti i grešna, i teška, i nemoguća. No, ipak, postoji i ta dimenzija dječje duše zbog koje ne smijemo nikada u potpunosti odrasti, ili ako smo već odrasli, onda moramo ponovno podjetinjiti, jer kako već rekosmo, svijet je lijep isključivo gledan dječjim očima. Zbog toga valjda i sam Isus Krist izreče ono: „Ako ne postanete kao djeca, nećete uči u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3).

Naznačenu transformaciju nije lako postići, no važno je znati da je ona moguća, jer to postoji u nama: ta potisnuta dimenzija raja koju smo itekako osjećali dok smo bili djeca.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

O TRAJNOSTI, POVREMENOSTI I PRIVREMENOSTI

Povremenost je simptom, privremenost je dijagnoza i oboje zajedno jesu bolest, bolest koju možemo nazvati strahom od trajnosti.

Strah od trajnosti kao bolest nastaje kada se povremenost i privremenost kao simptom i dijagnoza ujedine u svom strahu. Svijet je pun oboljelih od straha od trajnosti, onih koji žive vidljivo sa simptomom povremenosti i privremenošću kao dijagnozom. Povremena ljubav, privremeni brak, privremeni stan, povremeno mjesto življenja, privremeni dom, povremeni odlazak, privremeni dolazak, povremeni posao, povremeni prijatelj, privremena prijateljica. Sve nam je povremeno i privremeno, simptom i dijagnoza su toliko pomiješani da se može govoriti o bolesti, o strahu od trajnosti.

Kako živjeti u svijetu gdje susrećeš one koji žive s takvim simptomom i s takvom dijagnozom, koji objeručke prihvaćaju svoju bolest, svoj strah od trajnosti, a svoj simptom i svoju dijagnozu nazivaju čudesnim lijekom? Tražiš trajnost u braku, ali ona ide samo do prve plaće i financijske krize, prve svađe, prvog nesporazuma? Tražiš vjernost, ali ona ide samo do nove prilike čim okreneš glavu na drugu stranu? Tražiš mjesto pod suncem, ali samo nekoliko mjeseci dok ne nađeš nešto drugo? Tražiš prijatelja, ali traje samo dok netko drugi ne uskoči na njegovo ili njezino mjesto? Je li moguće pronaći nešto ili nekoga u svijetu straha od trajnosti, u svijetu simptomatičnih pacijenata i njihovih dijagnoza?

Zar je trajnost tako groteskna i užasna da je postala bolest od koje se treba liječiti i uzimati terapiju bjesomučno mijenjajući ljude, muževe, supruge, prijatelje, mjesta, dolaske, stanove, domove, gradove i odlaske? Kako živjeti s nekim koji svoj simptom i svoju dijagnozu, svoju povremenost i privremenost u svemu smatra najvećim dobrom i najvećom mogućom slobodom, kako razgovarati s nekim kome je sve povremeno i privremeno? I sam jezik je sastavljen od riječi i rečenica koje su ponekad trajne, a ne privremene i povremene. O čemu razgovarati s nekim čiji jezik nije trajan i u čijem jeziku ljubav, vjernost, prijateljstvo, zajedništvo, strpljivost, podnošenje, briga, susretljivost imaju samo povremeno i privremeno značenje bez ikakve želje da ih se učini trajnima gdje danas znače jedno, sutra drugo, a za koji dan ili mjesec ne znače ništa. Nemaju čak više ni povremeno ni privremeno značenje. Kako živjeti među onima i s onima koji svoju povremenost i privremenost nazivaju lijekom, a onoga koji trajnost smatra potrebnim barem u nekim velikim životnim stvarima nazivaju bolesnikom, budalom, idiotom, utopistom i nerealnim?

Kako objasniti da trajnost nije bolest, nego lijek kojim se povremenost i privremenost mogu izliječiti, kada rijetko tko vidi simptome i dijagnozu svoje bolesti, svoga strah od trajnosti, nego ih vidi kao spasonosni lijek za svoj strah od trajnosti od bilo čega u svom životu. Sve je povremeno i svi su privremeni, nema trajnosti i nema trajnih. Ovo shvaćanje života i međuljudskih veza nije samo simptom i dijagnoza bolesti, ona se začudo još više nudi kao lijek svim onima koji trajnost smatraju bolešću i opasnošću, pojavom koju treba iskorijeniti i protiv koje se treba boriti jer je protiv čovjeka.

Ali ima ljudi koji vole trajnost, koji se oko nje trude, koji je grade godinama, desetljećima. Iako znaju da je trajnost vrlo krhka i lomljiva, ipak joj pružaju šansu i znaju je pretvoriti u čvrstu i stabilnu građevinu. Jesu li ljubitelji trajnosti među nama robovi, bolesnici i pacijenti koji boluju od neke čudne bolesti koja je iluzorna maštarija kako u životu postoji nešto trajno i što bi moglo trajati barem dok traje i život? Ako jesu, tko ima autoritet postaviti dijagnozu i propisati lijek? Je li trajnost braka simptom, a bračna vjernost dijagnoza bolesti koju treba liječiti? Je li iskrenost ljubavne veze simptom, a poštenje i korektnost dijagnoza bolesti koju treba liječiti? Je li u svijetu povremenosti i privremenosti svega i svih trajnost zapravo postala opasna bolest, virus od kojega se svi sklanjaju jer se ne žele zaraziti nečim što bi moglo biti trajno, a to znači neizlječivo? Jesu li oni koji još uvijek ne boluju od straha od trajnosti postali manjina, rijetki bolesnici koje se tu i tamo susreću u društvu, nešto poput oboljelih od gube oko kojih svi drugi naprave krug i pokazuju u njih prstom i preneraženim pogledom?

Povremenost i privremenost svega i svih u ljudskom životu nudi se kao lijek preostalim pacijentima koji vjeruju u nekakve trajnosti u životu, a onima koji su već ovisnici o povremenosti i privremenosti su već od prije ponuđeni kao čudesno sredstvo izlječenja od zahtjeva, težine, žrtvi i patnji života. Ne sviđa vam se više vaš muž? Upotrijebite lijek povremenosti i privremenosti i pronađite drugoga. Isto vrijedi i za vašu suprugu. Ne možete podnijeti svoga momka ili svoju djevojku? Ne možete više podnijeti prijatelje i ne želite ih? Ne možete se zadržati na jednom mjestu, ne možete ništa što ima veze s trajnošću? Upotrijebite privremenost i povremenost i sve što imate, sve što ste stekli, sve što vas veže za druge učinite povremenim i privremenim, neka postane suvišno, nepotrebno i besmisleno. Učinite vlastiti život povremenim i privremenim. Tako izgleda ponekad kada se povremenost i privremenost nude kao lijek za strah od trajnosti.

Smije li se netko usuditi i reći kako povremenost i privremenost imaju kao svaki lijek i određene nuspojave koje se vješto kriju od onih koji ih uzimaju? Smije li se reći kako povremenost kao simptom i privremenost kao dijagnoza mogu imati ozbiljne nuspojave poput nezadovoljstva, nepovjerenja, straha od vezivanja, straha od odgovornosti, indiferentnosti, nezainteresiranosti, vječnog kukanja kako je sve loše i sve klizi nizbrdo, vječnog studiranja, apatije, cinizma, prijezira prema drugima, omalovažavanja, obezvređivanja, neuspjeha? Tko je zadužen za otkrivanje simptoma i postavljanje dijagnoze i tko je autoritet koji će povremenost i privremenost proglasiti bolešću, a trajnost lijekom ili obrnuto, proglasiti trajnost bolešću, a povremenost i privremenost čudesnim lijekom koji je već mnogima pomogao?

Ako netko želi i očekuje trajnost od ozbiljnih životnih stvari i situacija, je li on pacijent, bolesnik ili je netko tko je izliječen ili netko tko nikada nije ni bio bolestan? Ako netko ne želi trajnost i strah ga je trajnosti pa su mu i velike i presudne životne stvari tek povremene i privremene, je li on pacijent, bolesnik, netko tko treba na liječenje ili je već izliječen? U zbrci koja je sve očitija oko trajnosti i povremenosti i privremenosti sve je teže shvatiti i dokučiti što je lijek i kojoj bolesti i tko su pacijenti, a tko nisu jer svatko ima svoje argumente za ono kako živi svoj život, brak, prijateljstvo, ljubav, vezu, poslovnu suradnju, političku suradnju, suživot. Tko će nam odrediti i zaključiti naše sukobe, rasprave, prepirke, svađe, komunikacije, dijaloge, argumentiranja tko je bolestan, a tko je zdrav oko ovih pitanja u velikoj bolnici koja se zove svijet, gdje svi jedni druge gledamo ili kao pacijente ili kao izliječene od trajnosti, odnosno povremenosti i privremenosti.

Je li moguć jedan miran suživot istovremeno između trajnosti, povremenosti i privremenosti tako da nekome od nas njegova ljubav, brak, veza, prijateljstvo, suradnja, odnos, suživot bude istovremeno i trajan i povremen i privremen? Je li moguće da istovremeno budemo i pacijenti i izliječeni, i bolesni i zdravi, da povremeno i privremeno želimo trajnost, a da trajno želimo povremenost i privremenost? Nisu li ove tri stvari u međusobnom sukobu gdje teško može biti istinskog primirja i mira? Ali tko je mjerodavan za otkrivanje simptoma i postavljanje dijagnoze bilo čega od ovoga troje, ja, ti, ona, oni, vi, mi ili netko treći? Kako ćemo se snaći u svijetu gdje vladaju povremena i privremena trajnost i trajna povremenost i privremenost? Kako ćemo znati jesmo li pacijenti ili nismo, je li ono što živimo i kako živimo simptom, dijagnoza, bolest ili lijek?

U Sarajevu, 28. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR TIJELA (II. DIO): OSMIJEH

Osmijeh je bez sumnje najprivlačniji i najpoželjniji izraz koji možemo uputiti jedni drugima. On je znak dobrog raspoloženja, užitka, sreće, zadovoljstva, dakle svih onih pozitivnih emocija. Iako smo svi manje-više svjesni toga, rijetko kad se pitamo kakve posljedice osmijeh i smijanje imaju za naše kako fizičko tako i psihičko stanje, ali i stanje ljudi oko nas. Još se manje pitamo o porijeklu osmijeha, tj. kako to da su baš izlaganje zubi, povlačenje kutova usana unatrag te podizanje očiju postali izrazi dobrog raspoloženja, prijateljstva, dobroćudnosti i sl. U ovom dijelu, osim navedenih pitanja, prateći već poznato djelo Allana i Barbare Pease, opisat ćemo najčešće načine osmjehivanja te otkriti njihovo značenje. Također, vidjet ćemo ima li istine u onoj poznatoj: smijeh je najbolji lijek.

Link na prethodni dio: http://poptheo.org/govor-tijela-i-dio-ruke/ ‎

Porijeklo osmijeha

Svi prethodno nabrojani izrazi lica koje jednom riječju nazivamo osmijeh, osim izražavanja dobrog raspoloženja imaju i dublju, primitivniju svrhu. Suvremena istraživanja čimpanza pokazuju kako ovi primati upotrebljavaju slične izraze kao ljudi kad se osmjehuju kao znak pokoravanja. U situacijama kada im prijeti opasnost, čimpanze otvaraju donju čeljust, povlače kutove usana te podižu oči kako bi suparniku dale do znanja da im ne predstavljaju prijetnju. Kod ljudi, svrha je uglavnom ista: osmijehom poručujemo drugima da im nismo prijetnja te tražimo prihvaćanje na osobnoj razini. To je razlog zašto se većina svjetskih lidera i dominantnih pojedinaca rijetko osmjehuje. Oni jednostavno ne žele ostaviti dojam pokoravanja. Također, istraživanja pokazuju da se žene smiju više od muškaraca. Vjerojatno je riječ o urođenom ponašanju jer se djevojčice već u osmom tjednu prenatalnog razvoja smiju više od dječaka. Autori navode da je češće osmjehivanje žena jedan od razloga zašto žena izgleda podređena ili slaba u susretu s nenasmijanim muškarcem.

Najčešći načini osmjehivanja

Iako je osmijeh u susretu s ljudima većinom poželjan i prihvatljiv, postoje različiti načini na koji se ljudi osmjehuju, a neki od njih ne označavaju sve one pozitivne emocije. Prije svega, potrebno je razlikovati iskreni od lažnog osmijeha. Francuski znanstvenik Guillame Duchenne de Boulogne među prvima je istraživao postoje li znakovi koji pokazuju neiskrenost ljudskog osmijeha. Otkrio je da osmijeh izazvan užitkom podiže kutove usana, a mišići oko očiju se stežu, dok se kod osmijeha bez užitka smiju samo usnice. Stoga su bore oko očiju prvo kamo trebamo pogledati kada provjeravamo iskrenost nečijeg osmijeha. Nadalje, osmijeh stisnutim usnama kod kojeg se ne vide zubi pokazuje da osoba ima neku tajnu, stav ili mišljenje koje želi zadržati za sebe. Zatim, osmijeh koji je svojstven zapadnjacima je iskrivljeni osmijeh. Kod takvog osmijeha na jednoj strani lica su obrva i usna podignuti stvarajući svojevrsni osmijeh, dok druga strana lica sa spuštenom obrvom i usnom stvara namrgođeni izraz. Izvodi se isključivo namjerno te ima samo jednu poruku – sarkazam. Sljedeći način osmjehivanja svojstven je ženama: osmijeh upućen pogledom ustranu i gore. Osoba koja se tako osmjehuje izgleda mladenački, razigrano i tajnovito. Ovo tajnovito nema isto značenje kao kad su usne stisnute. Zapravo, taj izraz označava stidljivost te kod ljudi budi zaštitničke osjećaje budući da podsjeća na nevino dijete. Autori navode kako je takav način osmjehivanja bio jedan od omiljenih iz repertoara princeze Diane koja je njime uspjela pridobiti ljude diljem svijeta.

Smijeh je najbolji lijek

Ovo nije smo jedna od uobičajenih floskula. Mnoga istraživanja pokazuju kako osmijeh pozitivno utječe na ljudsko zdravlje. Osim što ubrzava disanje, povećava dotok kisika u krv te može smanjiti brzinu otkucaja srca, smijeh potiče lučenje prirodnih analgetika i beta endorfina (hormon sreće). Time se smanjuje stres te tako smijeh učinkovito uklanja rane znakove depresije. Ne samo da smijanje oslobađa endorfine, nego i samo gledanje nasmijanih lica ima isti učinak. Kod osmijeha je iznimno to što kad ga čovjek nekome uputi, uzrokuje da mu osoba uzvrati osmjehom pa i onda kad je lažan. Dakle, smijeh je uistinu zarazan jer ljudi zrcale izraze lica koja vide. Ako smo okruženi nesretnim i jadnim ljudima, vjerojatno ćemo se i sami tako osjećati. Zbog toga bismo se trebali truditi većinu vremena biti nasmijani. To zasigurno nije lako jer su nam često životne prilike takve da bismo radije plakali i ljutili se na sve oko nas. Ali, imajući na umu kakve sve dobrobiti donosi osmijeh, od onih zdravstvenih pa sve do društvenih, jednostavno ”nabacimo” osmijeh na lice.

U Mostaru, 21. 11. 2018.

K. L.

Izvor:

Allan i Barbara Pease, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

O ILUZIJI JEDNE LJUBAVI

Prekidi ljubavi imaju različite završetke. Mogu biti umjereni. Mogu biti civilizirani. Mogu biti sporazumni. Mogu biti iznenadni. Mogu biti jednostrani. Mogu biti neugodni. Mogu biti bolni. Mogu biti rasterećujući. Mogu biti opterećujući. Mogu biti nedovršeni i nedorečeni…

Nedovršeni i nedorečeni ljubavni prekidi su stvoritelji iluzije voljene osobe ili o voljenoj osobi gdje stvarnost iluzije nije pitanje mašte nego ima svoju vlastitu stvarnost. Iluziju doživljavamo kao nešto nestvarno, izmišljeno što treba uništiti jer zamagljuje pogled na stvarnost. Uvijek nam govore kako je iluzija bijeg, skrivanje, nesposobnost za susret sa stvarnošću i problemima. Ali iluzija voljene osobe – zbog prekida koji je ostao nedovršen i nedorečen i nikada se nije do kraja odigrao – je stvarna. S voljenom osobom se razgovara, o voljenoj se osobi se brine, voljenu osobu se drži u naručju, voljenu osobu se nježno grli i dodiruje. Voljena osoba ne stari, ne obolijeva i ne umire. Voljena osoba zadržava sve ono najbolje od svoje ljudskosti i svoje nutrine i susrest sa stvarnom osobom koju smo voljeli i s kojom se dogodio nedovršen i nedorečen prekid ne razbija iluziju koliko potvrđuje da postoji stvarnost iluzije o voljenoj osobi toliko živa i opipljiva da stvarnu osobu izbjegavamo susresti i ne želimo je vidjeti.

Naša stvarna iluzija voljene osobe u kojoj pokazujemo svu svoju herojsku i nadljudsku sposobnost da ljubimo i volimo ne priželjkuje susrest sa stvarnom osobom koju smo voljeli. Naša stvarna iluzija je za nas stvarna ljubav, u našoj iluziji voljena osoba postoji tako živo da još uvijek osjećamo kako je volimo i osjećamo kako ona nas voli. Stvarnost naše iluzije je kao vječni portret ljubljene žene kojega držimo negdje u polumraku svoje sobe i satima sjedimo pred njim i šutimo. Divimo se ženi čije se crte lice ne mijenjaju, čiji sjaj u očima ne prestaje, čije usne i dalje izgledaju životno i željne ljubavi, čija kosa uvijek ostavlja dojam divljine koju treba istražiti i ukrotiti. Naša iluzija o voljenoj osobi s kojom se dogodio nezavršen i nedorečen prekid nam zabranjuje da se približimo stvarnoj osobi i doživimo susret s porazom u obliku riječi koje govore kako je između nas gotovo, završeno i nema se više što reći. Iluzija o voljenoj osobi ne voli takve susrete, ona ih i zabranjuje i izbjegava. Iluzija nas potiče i tjera da i dalje volimo, da i dalje ljubimo osobu koja u stvarnom životu više ne izgleda kao nekad i koja živi možda jedan sasvim drugačiji život i koja se možda više i ne sjeća da smo je voljeli i ljubili.

Ali iluzija o voljenoj osobi je i suviše stvarna i moćna da bismo čak i pomislili da voljena osoba više ne odgovara njezinoj iluziji koju smo o njoj izgradili od ostataka stvarnih susreta, zagrljaja i poljubaca. Zato postoji čudan i neugodan osjećaj kada zvijezde, unatoč svim našim nastojanjima da to izbjegnemo i bez našeg dopuštenja i znanja, urede da osobu stvarno susretnemo. I kada vidimo da voljena osoba nema više sjaj u očima, nema više usne žedne ljubavi, ni divlju kosu koju treba ukrotiti, kad nas se voljena osoba više ne sjeća kao fatalne ljubavi ili fatalnog susreta, nego nas promatra kao nešto što se dogodilo, bilo i prošlo i više nema ništa. U tom trenutku naša stvarna iluzija o voljenoj osobi dolazi u sukob sa stvarnom osobom.

Jer naša stvarna iluzija o voljenoj osobi ne uključuje ono što stvarna osoba jest. Njezine stvarne potrebe, njezine stvarne probleme, njezina stvarna pitanja, životne poteškoće, neuspjehe i padove. U našoj opijenosti ljubavlju prema iluziji voljene osobe nikada ne bismo pomislili da bismo voljenu osobu morali posjetiti u bolnici, gurati u invalidskim kolicima, hraniti i presvlačiti, ili još više trpjeti njezinu tešku ćud.

Naša opijenost iluzijom je i suviše jaka da bismo prihvatili stvarnost voljene osobe u njezinoj fizičkoj ograničenosti i brutalnosti. Možda se zato i dogodio prekid na prvom mjestu jer smo izgradili stvarnu iluziju od voljene osobe (žene ili muškarca) ostavljajući po strani fizičko biće i njezine fizičke granice i jer nismo bili sposobni pobijediti iluziju i dopustiti stvarnoj osobi, stvarnoj ženi da je vidimo i u onim trenutcima u kojima nam izgrađena iluzija nikada nije dopustila da je vidimo, u njezinoj slabosti, ograničenosti i nedostatcima. Ljubav prema iluziji koju smo izgradili na temeljima stvarne osobe koju smo nekad voljeli ne dopušta nam da se oslobodimo njezinih okova jer smo otkrili da nas stvarna osoba koju volimo može ostaviti i otići, ali stvorena iluzija nikada ne odlazi i uvijek ostaje s nama.

S vremenom ona preuzima stvarnost ljubavi postajući jedini objekt kojega volimo i uvijek nam potiho govori kako se trebamo kloniti toga da volimo stvarnu osobu jer sve stvarne osobe bi nas mogle prije ili kasnije napustiti, ali iluzija koju smo izgradili neće nikada. Ponekad smo još uvijek opijeni ljubavlju, ponekad još uvijek posjećujemo omiljena mjesta, ponavljamo iste rečenice, prisjećamo se mirisa kose tek povremeno svjesni da ruka koju držimo nije ruka voljene osobe, nego naša vlastita ruka i da rečenice koje izgovaramo nitko ne čuje osim nas samih u polumraku sobe dok razgovaramo s iluzijom voljene osobe. Zašto se ponekad ne želimo riješiti iluzije? Zašto ponekad i dalje volimo i ljubimo vlastite ruke kao da su ruke voljene osobe i ne želimo dodirnuti stvarne i tuđe ruke koje se pružaju prema nama i koje su voljne pružiti i ljubav, i sigurnost i mir, i podršku i nježnost i toplinu? Zašto toliko volimo iluziju o voljenoj osobi, zašto smo je pretvorili u stvarnost i zašto je obožavamo poput božanstva iako ponekad svjesni da naša iluzija i stvarna osoba nemaju gotovo više nikakvih dodirnih točaka?

U čemu je tajna iluzije o voljenoj osobi? Je li naš susret zaista bio toliko fatalan da poslije za nas nema ništa doli njene iluzije, je li taj susret bio fatalan do te mjere da smo na vlastitoj koži iskusili ono čemu se rugamo i u što često ne vjerujemo kad nam drugi govore, a to zovu „ljubavlju na prvi pogled“? Je li nas taj susret i ta ljubav tako iscrpila i potrošila da jedino što preostaje jest stvoriti iluziju i biti u nju zaljubljen/a i nju voljeti jer više nema u nama sposobnosti i volje za novo? Jesmo li doživjeli da nas je ljubav ubila zauvijek i da ne postoji mogućnost da ponovno živimo i oživimo i osjetimo dah života u sebi? Koja je svrha stvorene iluzije o voljenoj osobi? Je li ona oblik zaštite od drugih i od nas samih, je li ona oblik cinizma i prijezira prema novoj ljubavi, oblik nepovjerenja prema ljudskoj toplini i nježnosti koja se pruža prema nama i želi nas dodirnuti i oživjeti?

Možda je iluzija o voljenoj osobi koju smo izgradili i pretvorili u stvarnost naš protest i krik protiv zvijezda i okolnosti koje su uvijek bile protiv nas dvoje? Ili je stvaranje iluzije o voljenoj osobi izraz želje da jednog dana više nikada ne budemo razdvojeni, da se vječno osmjehujemo, dodirujemo, ljubimo i da vječno budemo jedno. Možda bi tek tada stvorena iluzija izgubila svoj smisao i izgubila svrhu postojanja. Ali što činiti dok čekamo taj trenutak? Živjeti s iluzijom o voljenoj osobi ili je probati uništiti? Je li loše ponekad uhvatiti sebe kako hodaš s voljenom osobom, kako je grliš, osluškuješ njezin dah, dodiruješ njezino lice, a zapravo sve se to događa u tebi dok razmišljaš o onome što je moglo biti, ali nije i dok držiš svoju ruku, a ne njezinu? Koliko bi pomoglo uništiti iluziju o voljenoj osobi i hodati sam ili sama? Stvarna iluzija o voljenoj osobi nas čini da se ne osjećamo samima zato se ne možemo i ne želimo odvojiti od nje. Znamo da smo sami jer očima vidimo da nema nikoga, ušima ne čujemo nikoga, rukama i usnama ne dodirujemo nikoga, a opet osjećamo da nismo sami, da je voljena osoba stvarno s nama kao naša iluzija koja je stvarna jer osjećamo da je stvarno volimo i stvarno dodirujemo i da njezina kosa stvarno miriše i da njezin dah pruža toplinu našem licu. Zašto volimo i zašto smo zaljubljeni u iluziju i zašto je ona stvarnija od fizičke osobe koju smo nekada voljeli? Nije li istina da barem ponekad slobodno i svjesno biramo da volimo iluziju o voljenoj osobi?

U Sarajevu, 21. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O BUDUĆNOSTI

Možda je za našu budućnost ipak bolje da za sada ostane nevidljiva, nepobjediva i neosvojiva …

U čovjeku postoji neostvarena želja da pogleda iza zavjese u ono što se nalazi ispred, što se nalazi u njegovoj budućnosti. Poput igrača na sreću zamišlja kako u jednom trenutku točno zna gdje i u kojem mjestu se nalazi dobitni listić velikog dobitka i zamišlja kako ga kupuje. Ili zamišlja kako unaprijed vidi brojeve jackpota i unaprijed zna koju srećku treba kupiti. Dobitak je neizbježan i razdoblje između čekanja i dobitka je izuzetno životno razdoblje poput iščekivanja dugo željenog završetka.

Mnogo mašte o sklanjanju zavjese budućnosti usmjereno je na buduće događaje koji se promatraju kao događaji ispunjenja, uspjeha, postignuća, blagoslova, sreće, zadovoljstva. U želji da vidi vlastitu budućnost, čovjek pribjegava različitim metodama i načinima koje graniče ponekad s ludilom i iracionalnim. Dok ponekad odbacuje neke razumne savjete i preporuke o vlastitoj budućnosti, s druge strane – zaluđen i oslijepljen – svoje pouzdanje stavlja u neobične taloge na dnu šalice kave, crte u svojim dlanovima, raspored zrna graha na stolu i podu, kamenje koje svjetluca i mnogo drugih sličnih metoda i načina. Želja da baci pogled u vlastitu budućnost čovjeka može odvesti u iracionalno ponašanje i iracionalna vjerovanja do te mjere da razumu ne ostaje puno prostora da čovjeka upozori na ono što je očito i na što treba stvarno obratiti pažnju u svom životu.

Glad za budućnošću može paralizirati čovjekov razum i sposobnost razumnog ponašanja i djelovanja i odlučivanja. Odjednom se razumne životne odluke koje se pažljivo planiraju i ne donose preko noći stavljaju u ruke nekog „čitača“ budućnosti koji u ispijenoj kavi i njezinom mutnom i nejasnom dnu sve vidi jasno i razgovijetno, svaki čovjekov potez, odluku. Presudne životne odluke koje zahtijevaju prisutnost i aktivno sudjelovanje razuma poput odluke za brak, odluke za odlazak u drugu zemlju, odluke o prodaji ili kupovini kuće ili stana postaju predmet najneobičnijih metoda tumačenja na način da je dovoljno da pogledate kako je kamenje u boji raspoređeno na stolu i da budete apsolutno uvjereni da je neka žena ili muškarac za vas iako razumski gledano nemate nikakvih dodirnih točaka.

Na sve moguće načine se želi vidjeti budućnost kako bi se budućnost uhvatilo, zarobilo i svezalo da bude vrijeme bez iznenađenja. Željeti znati budućnost nije bezopasno jer čovjekova znatiželja oko budućnosti koncentrira se na ono što čovjek strastveno želi, a ne uvijek na ono što bi čovjek želio izbjeći, ali nikako ne može. Koliko bi za čovjeka doista bilo utješno kad bi postojala stvarno metoda znanja budućnosti kojom bi mu netko otkrio ujutro da će večeras poginuti u prometnoj nesreći i da ne postoji mogućnost izbjegavanja tog sudbonosnog trenutka čak i kad cijeli dan ne bi izišao na ulicu u strahu od auta? Svi njegovi budući planovi o braku, novom stanu večeras završavaju i to trajno i zauvijek. Ima li čovjeka koji bi želio pod svaku cijenu znati kako mu je budućnost takva i kako je ona neizbježna? Ili koliko je pozitivno kad bi postojala metoda predviđanja budućnosti kojom bi čovjeku bilo otkriveno da će za mjesec dana zbog običnih bolova u trbuhu otkriti kako ima neizlječivi rak?

Želja i nastojanje da se otkrije budućnost utemeljena je na zabludi kako je budućnost isključivo i uvijek novi početak, nova stvarnost, novi život, nešto u sebi i po sebi potpuno novo i dobro. Budućnost može biti i nešto vrlo brutalno, razarajuće i uništavajuće i ona nije uvijek nekakav novi početak i novi život. Budućnost može biti vrlo brutalan i hladan kraj i završetak svega i svih novih budućnosti o kojima čovjek mašta. Zašto ne možemo budućnost ostaviti njezinoj nedogođenosti, zašto je želimo znati i što mislimo da se bitno mijenja ako bismo je znali? Mijenja li se uopće čovjekov život kad bi mu netko nekom metodom točno i precizno dao do znanja da će u budućnosti oboljeti, patiti i na kraju umrijeti u mukama? Mijenja li se njegov život bitno kad bi mu netko otkrio da će mu život biti normalan, prosječan, življen na način bezbroj drugih ljudskih života? Živjet će, oženiti se, udati se, imati djecu, imati finu obitelj, ostarjeti i na kraju umrijeti.

U želji da zna sve o vlastitoj budućnosti postoji nešto što je čovjeku zabranjeno i to mu je zabranjeno s razlogom. Iz nekog razloga sveznanje je čovjekova najveća strast i neostvarena želja, ali sveznanje pripada božanskom i nadnaravnom, ali ne pripada čovjeku. Za čovjeka posjedovati sveznanje (znati sve apsolutno) značilo bi da više nije riječ o ograničenom stvorenju nego neograničenoj moći i stvorenju koje više ne bismo mogli zvati čovjekom nego nečim nadljudskim, pa i neljudskim i nečovječnim. Strah i fascinacija budućnošću pokazuju čovjekovu spoznaju i osjećaj da iz nekog razloga ne smije sve znati koliko god to želio i da bi to značilo posjedovanje moći koju sam čovjek ne bi mogao kontrolirati, ali bi je mogao zloupotrijebiti.

Veo tajne koji prekriva budućnost svakog pojedinog čovjeka postoji i zbog toga što bi spoznaja budućnosti koja bi mogla biti hladna, kataklizmična i katastrofalna čovjeka dovela u stanje mračnih osjećaja o njemu samom i njegovom životu gdje bi bijeg od života bio najbolje i jedino rješenje. Jer što bi ponekad učinio od života čovjek kojemu je netko točno, precizno, jasno i istinito prorekao i otkrio da će za mjesec otkriti tešku bolest i umrijeti brzo? Kakva je to budućnost? Uvijek je se moguće pokušati boriti, ali budućnost je lakše pobijediti kada je iznenadite na prepad i kada ona čovjeka iznenadi na prepad.

Protiv budućnosti se ne isplati boriti vojnički i organizirano jer budućnost ne poznaje i ne priznaje tu vrstu borbe i ratovanja protiv sebe. Protiv budućnosti čovjek mora biti gerilac i protiv nje ratovati gerilski i na prepad. Osvajati je komad po komad, dio po dio i ne dopustiti joj da čovjeka zatvori u okruženje i opsadu iz kojih čovjek ne vidi izlaz. Osvajati budućnost poput gerilca, ratovati s njom uvijek pri svijesti kako u tom ratu s njom čovjek ne može pobijediti jer je ona po naravi nepobjediva i to je njezina temeljna skrivena strana koju često previđamo u borbi s njom. Srušimo jedan most, osvojimo jednu ulicu, osvojimo jednu zgradu, jedno mjesto, jedno zemlju i olako se opustimo misleći da smo konačno pobijedili budućnost. Na trenutak pomislimo da smo osvajanjem nove ulice, novog mosta, nove zgrade zadali konačni udarac budućnosti. A onda pogledamo i vidimo u daljini bezbroj novih ulica, zgrada, gradova i ljudi. U tom trenutku treba se prisjetiti temeljnog sadržaja budućnosti. Ona je nevidljiva, nepobjediva i neosvojiva.

Ne postoji lik u dnu šalice kave, ne postoje crte dlana, ne postoji magično kamenje, ne postoji zapis, amajlija koja je moćnija od budućnosti i koja bi ju mogla jednom i zauvijek osvojiti i pobijediti. Čovjek je uvijek u gerilskom ratu sa svojom budućnošću, ali mora paziti da u tom ratu budućnost ne pokaže svu svoju ratnu moć i nadmoć i otkrije mu svoju strahotu, kataklizmičnost, katastrofičnost i propast. Zato je ne bi trebao napadati i protiv nje ratovati tamo gdje između čovjeka i njegove budućnosti već dugo vremena vlada obostrano primirje i sporazumni prekid vatre koje i čovjek i budućnost zovu sadašnjost.

Sadašnjost nažalost nije uvijek vječno primirje između čovjeka i njegove budućnosti, ali razumnim pristupom životu i svojoj budućnosti, planirajući svoj život čovjek može dugotrajno zadržati sadašnjost kao oblik primirja. Budućnost je u svakom trenutku spremna na primirje s čovjekom i čovjek bi taj veliki ustupak koji mu budućnost daruje trebao znati prihvatiti. I uvijek biti oprezan glede budućnosti jer osim što je nepobjediva, nevidljiva i neosvojiva, ona je istovremeno i svjetla i mračna.

Koliko god budućnost krije novi život, novi početak, novu stvarnost ona također skriva i datum čovjekovog umiranja. Kad bi budućnost otkrila čovjeku datum njegovog kraja, u tom trenutku čovjek bi izgubio rat i njegova gerilska osvajanja budućnosti postala bi besmislena. Ovako živeći u krhkom primirju s budućnošću, odnosno, u sadašnjosti čovjeku ostaje nada da će pobijediti u ratu s njom, iako je što se tiče fizičkog kraja i datuma fizičke smrti rat s budućnošću izgubio prije nego je taj rat i započeo.

Ali možda postoji nešto poslije svega, nešto gdje će čovjek pobjednički podignuti ruke u zrak i pobijediti budućnost? Ali to ne znaju ni čovjek ni budućnost, ali možda postoji Netko tko zna, i ako taj Netko ne želi da čovjek zna apsolutno sve o svojoj budućnosti, da čovjek bude sveznajući, onda bi bilo mudro ne pokušavati biti sveznajući i pokušavati ukloniti veo tajne s vlastite budućnosti jer što ako uklonite veo i samo nađete datum smrti i svoj nadgrobni spomenik i ništa više????? Ovako mudrije je ostaviti budućnost prekrivenu velom, možda nije ni predviđeno da ga čovjek ukloni i uklanja nego da ga ukloni Netko tko je pobijedio u ratu protiv budućnosti i sam postao Nevidljiv, Nepobjediv, Neosvojiv i Vječan… ali Netko tko nikada nije želio rat s čovjekom nego vječno primirje od samog početka…

U Sarajevu, 19. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

VJERUJEMO LI U TO DA VJERUJEMO?

Kada govorimo o izvanjskim aspektima vjere u Boga, odnosno, o vjeri kao organiziranom sustavu vjerovanja i bogoslužja tada obično koristimo pojam religije. S obzirom da religija podrazumijeva vidljive i konkretne stvari (obredi, rituali, bogomolje, knjige, institucije, hodočašća, vjerske škole…), ona po sebi može biti predmetom ne samo teologije, nego i jedne svjetovne religiozne znanosti. U tom smislu religija može biti predmetom zanimanja sociologije, politologije, psihologije, arhitekture, različitih likovnih, scenskih i glazbenih umjetnosti itd.

Međutim, ukoliko vjeru u Boga promatramo imanentno, kao nutarnji čovjekov stav (fides quae creditur) ili čin (fides qua creditur), tada radije koristimo – upravo – pojam vjere, odnosno, vjeroispovijesti. Ovo je po sebi vrlo važan naglasak, zapravo prevažan, jer ukoliko ste vjernik, vi se svrstavate u nešto što se zove katolička, islamska, pravoslavna (ili neka ina) VJEROISPOVIJEST, a ne u nešto što bi se zvalo katolički FAKTICITET, islamska ČINJENIČNOST ili pak pravoslavna NEPOBITNOST.

Moglo bi se već ovdje proizvoljno, ali ipak sa popriličnom sigurnošću reći da se barem 90% sukoba oko vjere bazira na nedostatku pravilnog shvaćanja naravi vjerskih istina, jer vjerske istine su baš to što jesu – istine vjere, a ne vidljive i opipljive materijalne činjenice. Ovo svakako ne znači da je vjera u Boga po sebi besmislena i neutemeljena. Vjera također ima svoje fakte i činjenice, no one nisu vidljivog i opipljivog materijalnog reda. Dakle, ovdje se ne može pokazati prstom i reći „eno ga tamo“ ili „evo ga ‘vamo“. Također, ovdje se čovjek ne može pozivati na ustaljene i iscrpne kvantitativne vrijednosti i mjere. Naprotiv, ovdje ulazimo u svijet konvergentnih indirektnih dokaza, ontoloških umovanja, analoškog govora i metafore. Stoga i ne čudi da se vjera po sebi najlakše i najprije veže za filozofiju i etiku, a ne toliko za ostala znanstvena područja.

Također, vjernik se uopće ne bi ni trebao stidjeti ukoliko već ne raspolaže čvrstim materijalnim dokazima i činjenicama premda ga svijet već nekoliko stoljeće pokušava uvjeriti u suprotno. Materijalno osim konkretno znači i ono drugo: krhko, prolazno, relativno, promjenjivo, zapaljivo, ukradljivo – jednom riječju kontigentno.

Izokrenuti vjernik zvani ateist

Slično kao što vjernik počesto zaboravlja da ne raspolaže materijalnim dokazima i činjenicama, tako i nevjernik jednako često previđa činjenicu da su njegove činjenice zapravo vrlo tanke i upitne činjenice. Ateist je sklon vjerovati kako je on nadvladao nebulozu i djetinjaste sanjarije vjerovanja. Ponosi se svojom faktičnošću i odanošću razumu i materijalnim dokazima, međutim, slabo uviđa da se njegov cjelokupni svjetonazor bazira na logičkoj pogrešci zvanoj Argumentum ad ignorantiam (argument iz neznanja). Naime, logika stvari sugerira kako nedostatak dokaza da nešto postoji nije ujedno dokaz da to ne postoji, a ateist baš to čini: dokida Božju egzistenciju nedostatkom dokaza iste. Pa zar ovo nije logično? Pa nije! Uzmimo jedan primjer iz sudske prakse: Nedostatak dokaza da je osumnjičeni za ubojstvo stvarno ubojica po sebi nije dokaz da je on apsolutno i konačno nevin. Možda će se kasnije činjenice ipak pojaviti, pa će se suđenje obnoviti, a što se u praksi često i događa. Ili više egzistencijalno: nedostatak dokaza da mi je netko prijatelj ne znači nužno da mi je on neprijatelj. To bi bilo zbilja pogrešno zaključivanje. Možda je ta osoba naspram mene neki površni ali dobronamjerni poznanik, a ima još vremena i za to da se možda jednog dana dokaže prijateljem, jer svi manje-više imamo iskustvo da nam u nevolji pomoć vrlo često dođe od strane nekoga od koga se to i nismo nadali… Dakle, činjenice su po sebi moćni ali ograničeni entiteti. One imaju svoj jasan doseg i okolnosti djelovanja. Ne možemo ih rastezati dokle i za što sve hoćemo, jer bi inače s tim upali i u onu drugu logičku pogrešku – pogrešku kompozicije.

U svakom slučaju, ateizam po sebi predstavlja svojevrsnu izokrenutu formu vjerovanja. Kako to primijeti Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.) u svojem Uvodu u kršćanstvo: otprilike – kao što vjernik vjeruje da Bog postoji, tako ateist vjeruje da Bog ne postoji. Te kao što vjernik ponekad uznemireno posumnja da Boga nema, tako ateist ponekad pun zebnje posumnja da Boga možda ipak ima. Sve je to jednostavno od vjere i do vjere…

Već da i još ne

Jedna od glavnih karakteristika vjerskih istina jest njihov svojevrsni eshatološki karakter. Ovim se želi reći da neke stvarnosti koje osjećamo već u sadašnjosti, poput ljubavi, istine, slobode, dobrote … da će tek u jednoj konačnoj budućnosti doći do pune snage i izražaja. Upravo zbog toga ozbiljni religiozni sustavi po sebi nisu naivni i zanesenjački, barem ne u svojim „main stream“ manifestiranjima. Oni su itekako svjesni da je stvarnost drugačija i da počesto proturječi „radosnoj vijesti“, i stoga čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da poput praoca Abrahama „u nadi, protiv svake nade“ vjeruje (usp. KKC 164.-165.). Iz ovoga proizlaze i neki specifični moralni zahtjevi: upravo jer se istine vjere po sebi postupno i polagano ostvaruju u povijesti, vjernik je onaj kojem ponajviše dolikuje stav strpljivosti i postojanosti. On se ne treba dati smesti pred zbivanjima i izazovima koji danas jesu, a sutra već nisu. On itekako zna da revolucija proždire djecu svoju, jednako kao i svjetovna slava i prolazni užici. Ima razumijevanja i samilosti prema tuđim slabostima i padovima, jer sam zna, po vlastitoj koži, kako se ponekad brutalno teško održati ispravnim i uspravnim u nemirnim vodama života.

S druge strane, izbjegavanje puta strpljivosti i postojanosti rađa i onim dviju imanentno vjerskim devijacijama: Reklo bi se da jedni teže dobrim ciljevima, ali na potpuno krivi način (fanatici i radikali), drugi opet teže krivim ciljevima na naizgled dobar način, bilo da je riječ o paušalnim tradicionalistima ili liberalnim progresivcima. I jedni i drugi pristupaju vjerskim istinama kao plemenitim sloganima i simbolima kojima nastoje prikriti svoju posvemašnju uronjenost u vulgarno svjetovnjaštvo i politikanstvo.

U Sarajevu, 17. 11. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

O odricanju

Dati nekome ono što ti više ne treba i bez čega možeš može biti dar, ali nije odricanje. Dati stari odjeću koju više ne želiš i koja ti ne treba nekome tko nema odjeće jest dar, ali nije odricanje. Zašto ne dati novu odjeću koju smo tek kupili nekome tko nema odjeće, a sebi ostaviti staru koja više nije u modi? Dati višak onoga što mi smeta, što želim baciti nekome drugom nikada nije odricanje. Odricanje počinje ondje gdje se čovjek odriče nečega bez čega ne može i čega se ne želi odreći. Odricanje nema veze s viškom i nepotrebnim stvarima kojih se želim riješiti i tako nekome učiniti dobro. Odricanje je povezano s onim bez čega nikako ne mogu i ne želim.

Kada muškarac i žena žele sklopiti brak, ponekad misle da se trebaju odreći nečega što im ne treba i čega imaju previše. Pa tako se samozavaravaju kako će se odreći viška slobode, viška vremena, viška ljubavi, viška strpljenja, viška komunikacije i dati svome mužu ili svojoj supruzi ono što im više ionako ne treba i što žele baciti. Za sebe će zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme, svoje strpljenje, svoju komunikaciju, svoju ljubav. Ali to je duboko pogrešno, jer na raspolaganju imaju samo jednu slobodu, jedno strpljenje, jednu ljubav, jedno vrijeme kojega se u stvarnosti ne žele odreći, jer znaju da ništa od toga nemaju viška i ne žele se toga odreći. Ima puno razloga zbog čega se brakovi raspadaju, danas su razlozi često ekonomski odnosno financijski, ali jedan od razloga svakako je zabluda kako će se u braku odreći onoga što im ionako ne treba pa u želji da to bace i da se toga riješe dat će to drugome počevši od ljubavi pa do vremena. Ali nitko ne voli da se pred njega baca ono što više čovjeku ne treba i što je čovjek potrošio, iskoristio i sada se želi toga riješiti, jer u čovjeku to ne stvara osjećaj da je riječ o istinskom daru kojim se želi drugoga učiniti sretnim i ispunjenim.

Pravilo je vrlo jednostavno. Svako odricanje je uvijek darivanje, ali svako darivanje nije uvijek odricanje nego bacanje starog, nepotrebnog i potrošenog u lice i pred noge nekomu drugom koje se pogrešno naziva odricanje. Odricanje počinje prvo s mišlju da se odričem onoga bez čega ne mogu i čega se stvarno ne želim odreći i čega se zapravo nisam obvezan odreći nego imam pravo to zadržati. Muškarac i žena prije braka imaju pravo na svoje vrijeme, na svoju slobodu, na strpljenje sa sobom, na vlastiti novčanik, na vlastito dostojanstvo, na ljubav prema sebi. Nitko im, ljudski gledano, ne bi trebao prigovarati što sve to žele zadržati za sebe i nitko ih ne može prisiliti da to podijele s nekim drugim. Njih dvoje imaju pravo ostati sami ako to žele i ne odreći se ničega. Možemo reći da imaju pravo ostati sebični i zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme i svoje financije za sebe. Imaju pravo biti svjesni važnosti svoje osobne slobode, svojih osobnih želja, svoga privatnog vremena, i svojim rukama zarađenog novca.

Odricanje može početi tek kad se stekne svijest da se ne moraju toga odreći i da se ne žele u stvarnosti toga odreći, jer im je to isuviše važno, jer im je prevažno. Ovo je prvi trenutak odricanja, svijest koliko je istinsko i duboko odricanje teško i zahtjevno i koliko nismo spremni na odricanje. Na odricanje me nitko ne može prisiliti, jer istinsko odricanje počiva na mojoj slobodi i samo ukoliko to želim istinski, a to uključuje odricanje od onoga što zovemo sebičnost. Sebičnost ne nestaje davanjem onoga što mi je višak i onoga što mi ne treba i onoga što želim baciti i čega se želim riješiti. Čak i popularni tretmani mršavljenja, odricanja od hrane, slatkiša radi pukog fizičkog izgleda nisu odricanje, jer je sve usmjereno na fizički izgled na samog sebe i više sam prisiljen to činiti nego što bih to želio slobodno. Tamo gdje postoji nezadovoljstvo ne može biti stvarnog odricanja koje bi usrećilo i ispunilo čovjeka. Još uvijek smo u području sebičnosti prema samima sebi. Svladavanje sebičnosti je istinski cilj odricanja. Odricanje nije toliko povezano s količinama i veličinama kao što smo redovito uvjereni i naučeni. Kao što smo naučeni da se samo u velikim stvarima može biti sebičan, ali nikada u malim stvarima. Ali ni to nije istina. Netko tko ima sto kruhova i ne želi ih podijeliti nije ništa manje sebičan od onoga koji ne želi podijeliti pola kruha. Za sebičnost je svejedno jesu li u pitanju mnoga gladna usta koja žele kruh ili su u pitanju samo jedna gladna usta. Sebičnost ne cilja na veličinu niti količinu, nego na dušu i nutrinu i tko kod kaže da se može biti sebičan samo u velikim stvarima, ali ne i u malima ne govori istinu.

Odricanje zahtjeva odricanje od stvari koje su jedinstvene i neponovljive i koje se ne mogu pretvoriti u višak za bacanje, jer po svojoj naravi ne mogu biti višak. Čak i nova jakna, nove cipele, novi mobitel kojega se ne želimo odreći nisu stvari za bacanje dok ih ne potrošimo do mjere da ih više ne želimo. Kao nove one su jedinstvene i za nas neponovljive. Isto vrijedi i za neke vrijednije stvari. Imamo samo jedno vrijeme na raspolaganju, samo jednu sposobnost ljubavi koju možemo darovati, samo jedan život kojega možemo živjeti i ništa od ovoga nabrojanog nemamo viška niti za bacanje, zato ih se ne možemo odreći tako lako. Apsurd je govoriti o višku ljubavi, o višku vremena, o višku komunikacije, o višku strpljenja. Ništa od toga nemamo viška, zato ne volimo, zato nismo strpljivi, zato nemamo vremena, zato ne želimo razgovarati, jer se ne želimo toga odreći i svjesni smo da to nije nikakav višak koji bacamo i kojega se želimo riješiti.

Odricanje u određenim okolnostima nije moguće bez posebne intervencije koju oni koji vjeruju u Boga zovu milošću koja čini ono što sam čovjek nikada ne bi učinio, jer ne može, nema snage, nema hrabrosti. Majka koja ima dva izbora da spasi ili svoj život ili život svoga djeteta na kraju svoje trudnoće ima nemoguć izbor. Svi ćemo reći kako ima pravo sačuvati svoj život, jer to je prirodno i ljudski i ima pravo na to, ali zašto ona odlučuje spasiti život svoga djeteta tako što se odriče svoga života? A ne postoji višak života ili mogućnost da nekome bacimo život kad ga potrošimo, jer nam više ne treba, a da pri tome nastavimo živjeti.

Svejedno ona ispunjava sva tri elementa odricanja: svjesna je da život nije višak koji se daje kad nam više ne treba, unatoč drugačijim savjetima ona slobodno odlučuje odreći se vlastitog života da bi spasila život svog djeteta, i nesebično daruje samu sebe za život drugog, odriče se sebičnosti da bi bila nesebična do svetosti. Svoje odricanje ne gleda kao količinu ili mjeru, jedno dijete, dvoje djece, troje djece. Za nju to nije pitanje količine i mjerenja. Takvo odricanje nije uvijek moguće bez onoga što mi koji vjerujemo nazivamo Božjom milošću bez obzira hoće li se netko s nama složiti ili neće, jer odricanje od vlastitog života je specifičan čin u odnosu na čak i ona odricanja kada se odričemo novih stvari i dajemo ih drugome kome su potrebne.

Na kraju, jedan od najvećih čina odricanja ikada, neponovljiv, jedinstven u svojoj jedinstvenosti za nas kršćane učinio je sam Bog. Odrekao se ne nečega što mu ne treba, nečega što mu je višak, nečega što je potrošio i bacio nama kao da smo životinje, nečega starog i pohabanog. Odrekao se svoje ljubavi, svoje dobrote, svoje svemoći, odrekao se samog sebe i postao čovjekom. Nije se odrekao viška i nečega što mu ne treba, nego se odrekao samog sebe i darovao samo sebe ljudima. Kada je u evanđelju od nedjelje Isus rekao za udovicu da je ubacila u hramsku riznicu sve što je imala jer je dala sve što ima za razliku od onih koji su ubacivali ono što im više ne treba, podsjetio nas je na to da je odricanje nešto puno ozbiljnije i daleko zahtjevnije od našeg shvaćanja odricanja kao davanja onoga što nam ne treba i što više ne želimo, jer nam smeta i želimo to baciti.

Podsjetio nas je na važnu istinu koja vrijedi univerzalno i svugdje: svako darivanje nije uvijek odricanje, ali svako slobodno i svjesno odricanje – od onoga bez čega ne mogu i ne želim i na što imam pravo – uvijek je darivanje bez obzira o čemu se radi i o čemu je riječ i nikada nema veze s mjerom i količinom nego sa sebičnošću i ponekad čovjek nije sposoban za odricanje vlastitim snagama nego je potreban i „zahvat odozgor“ za neponovljiv čin odricanja.

P.S. Svako darivanje nije odricanje, ali svako gore opisano odricanje uvijek je i nužno je istinski dar i darivanje. Ako netko ne vjeruje u to uvijek je slobodan praktično probati i uvjeriti se…

U Sarajevu, 14. 11. 2018.

O. J.

O SMIJEHU I OSMIJEHU

Smijeh može puno toga kupiti, ali i prodati. Rijetke su reklame s tužnim i sumornim licima. Čak i kad osiguravajuća kuća prodaje policu životnog osiguranja – u slučaju vaše smrti za volanom auta – čini to pomoću mladog modela koji se široko smije pokazujući red savršenih bijelih zuba. Poželite u slučaju smrti zaštiti i vlastite zube kao da će vam zatrebati nakon smrti, koliko osmijeh mladog modela izgleda uvjerljivo.

Kada muškarac ženi u koju je zaljubljen kaže kako ima najljepši osmijeh na svijetu, je li ima pred očima kako izgledaju njezini zubi i položaj njezinih usta? Hoće li ona imati najljepši osmijeh na svijetu kada ne bude imala svoje zube nego umjetne i kada njezine usne ne budu više tako pune i crvene? Osmijeh i smijeh su dvije različite stvari koje počesto ne razlikujemo. Netko se može smijati, ali to ne mora biti osmijeh. Netko može imati turoban izraz lica, a opet se može reći da čovjek s takvim licem nije bez osmijeha. Osmijeh je nešto što se nalazi u čovjeku, nešto što je tajanstveno i pripada samo njemu. Koliko ljudi ima na svijetu toliko ima i osmijeha. Osmijeh je uvijek bitno i autentično „moj osmijeh“ i ne pripada drugom. Kada muškarac kaže ženi da ima najljepši osmijeh na svijetu, ako nije površan i pokvaren prema njoj, on pod tim misli na neko unutarnje stanje žene, na nešto što pripada samo i isključivo njoj, nešto po čemu je ona jedinstvena u odnosu na sve druge žene. Njezin osmijeh nije puki izraz lica i raspored njenih zubi, njen osmijeh je nešto bitno i autentično njezino, nešto što samo ona posjeduje i ne posjeduju druge. Njen osmijeh je nešto u njoj što je dugotrajno i neprolazno, nešto što će trajati i kad se ne bude mogla nasmijati zbog bolesti.

Osmijeh se ne manifestira kroz smijeh, jer smijeh je trenutni i prolazni osjećaj i njegova temeljna karakteristika je zaborav. Vic je smiješan kad ga čujemo, nečiji smijeh je zarazan dok se smije, ali kad vic prestane i smijeh prestane i mi zaboravimo na smijeh. Zaljubljeni muškarac ili žena, s druge strane, se mogu dugo prisjećati osmijeha osobe koja više nije s njima, prisjećaju se osmijeha voljene supruge ili muža i dugo godina nakon što im je osiguravajuća kuća isplatila odštetu zbog njihovog nenadomjestivog gubitka. Podsjećanje na nečiji osmijeh i nemogućnost zaborava nečijeg osmijeha potvrđuje iskustvo kako je osmijeh nešto što je dugotrajno, nešto što počiva unutar nas kroz cijeli naš život, nešto što se ne mora i ne treba uvijek vidjeti na našem licu. Nešto što nam reklama koliko god se trudila ne može prodati jer nedostaje autentičnost i stvarnost osmijeha. Nedostaje čvrstoća i dugotrajnost osmijeha. Osmijeh može postojati i u trenutcima koji nemaju veze s radošću i srećom, on može postojati i u bolesti, i u patnji i u činjenici da uskoro voljena osoba više neće biti sa mnom, ali njezin osmijeh ostat će trajno u meni i trajno sa mnom dok god dišem i živim.

U osmijehu postoji nešto od božanskog, iskra božanskog koja se proteže s obje strane života jer kad govorimo kako se sjećamo osmijeha muža, supruge, oca, majke, sina, kćeri… mi potvrđujemo uvjerenje da je njihov osmijeh bio nešto puno dublje i važnije od njihovog smijeha i izražavamo nadu u mogućnost ponovnog susreta s njihovim osmijehom. Ne sjećamo se svih zajedničkih trenutaka smijeha s voljenom osobom, ali se sjećamo njegovog i njezinog osmijeha. I sjećati se osmijeha voljene osobe znači priznati da je voljena osoba u mene utisnula dio svoga bića, dio božanske iskre u nama koju zovemo osmijeh, zato je osmijeh nešto dugotrajnije, dublje i autentičnije u odnosu na smijeh. Kada voljene osobe više nema, ne postoji druga osoba koja ima isti osmijeh. Postoji puno ljudi u našem životu koji se smiju, koji imaju svoj autentični osmijeh, ali to nije onaj osmijeh voljene osobe koji nam nedostaje i za kojim čeznemo. Ne postoji reklama koja može vratiti u život taj osmijeh kao što ne postoji osoba koja može vratiti taj osmijeh.

Ne prihvaćamo da osmijeh može postojati i u trenutku umiranja voljene osobe kao božanska iskra koja će ostati živjeti u nama jer danas živimo u vremenu smijeha. Smijeh nije isto što i osmijeh, smijeh tu i tamo može biti izraz osmijeha, ali često nije. Smijeh je ponekad prazan izraz lica koji je odvojen od osmijeha i tada stvara bol i patnju. Autentičan smijeh se dogodi rijetko kada se u isto vrijeme osmijeh i smijeh dogode kao ista stvar, ali takvi trenutci su danas rijetkost. Smijemo se jer moramo, jer se od nas traži, jer glumimo, jer ne želimo objašnjavati zašto se ne smijemo kad se svi drugi smiju. Smijemo se jer nam nitko ne vjeruje da u patnji i žalosti za voljenom osobom njezin osmijeh tinja u nama kao dio božanske iskre i da unatoč našem licu mi se iznutra osmjehujemo voljenoj osobi. Naša sjećanja, naše pamćenje, naša prošlost na nju ispunjenja je njenim osmijehom. Mi smo zarobljeni njezinim osmijehom i osmjehujemo se iznutra. Jer je osmijeh iskra božanskog koja prelazi s obje strane života, mi još uvijek živimo i gledamo u sebi osmijeh voljene osobe iako ona više fizički nije tu.

Površan i neautentičan smijeh, reklamni smijeh, glumljeni smijeh, smijeh na silu, smijeh preko volje, smijeh modela osiguravajuće kuće, smijeh modela koji nosi haljinu, majicu, cipele, odjeću, smijeh modela koji vozi auto, koji kupuje, koji prodaje umanjio je naše razumijevanje osmijeha. Smijeh kao razvlačenje lica u glumljenu radost i sreću može puno toga prodati i puno toga kupiti. Osmijeh ne može ništa kupiti, niti može što prodati. Osmijeh može jedino osvojiti. Ali kada osvoji, osmijeh trajno zadržava osvojeno svojom autentičnošću, trajnošću i dubinom. Karakteristika smijeha je da se mijenja, prolazi, ne traje i pada u zaborav. Karakteristika osmijeha je da nikada ne pada u zaborav, trajno ostaje i nikada se ne mijenja. Smijeh je nešto ljudsko, prolazno i pripada čovjeku, osmijeh je dio božanskog u nama koje ne prolazi i ne pripada samo čovjeku nego i Bogu. Bog se ne smije, Bog se osmjehuje. Zato pamtimo nečiji osmijeh, ali ne pamtimo uvijek smijeh. Ljudi se isto smiju, ali se nijedan čovjek ne osmjehuje na isti način, u osmijehu smo svi autentični i intimno svoji, u osmijehu svi podsjećamo na svog Tvorca i njegov osmijeh. Osmijeh je iskra vječnosti u čovjeku koja u njemu živi trajno i duboko, i kada muškarac govori ženi u koju je zaljubljen kako ima najljepši osmijeh, govori jezikom kojim može govoriti samo Tvorac i njegov osmijeh, jezik koji se zove ljubav.

Osmijeh je izričaj božanske ljubavi koja postoji u čovjeku i koju čovjek ne treba uvijek i stalno dijeliti svima, nego samo onoj osobi koja kao i on shvaća da je osmijeh dio božanskog u čovjeku i da se osmijeh dijeli samo s onim ljudskim bićem koje vjeruje i nada se da će s voljenom osobom biti ujedinjeno u vječnosti kod vječnog Tvorca koji im je oboma podario nešto od svoga božanskog osmijeha. Nijedna reklama ne može darovati tako nešto, na kraju krajeva njihova zadaća je da stvaraju smijeh, ali ne trebamo svakoj reklami uzvratiti nečim dragocjenim kao što je osmijeh, možemo uzvratiti smijehom ili možemo proći pored reklame lica bez smijeha, čak i žalosna lica dok se u sebi osmjehujemo voljenoj osobi čuvajući u sebi iskru božanskog koju je njezin osmijeh trajno i zauvijek ostavio u nama. Smijeha ima posvuda i uvijek će ga biti, osmijeha baš i nema i treba ga čuvati kao dragocjeno sjećanje, pamćenje i prošlost. Osmijeh je čovjekov izričaj nade u vječno sjedinjenje s osmijehom voljene osobe, uvjerenje da se Bog osmjehuje toj nadi i obećava njezino ispunjenje u vječnosti…

U Sarajevu, 11. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

DRUGI STVARNO PONEKAD DRUGAČIJE MISLE

Jeste li ikad osjetili tijekom žustre diskusije ili pak otvorene svađe s drugima ono nešto kao da se oni iznutra itekako slažu da ste Vi u pravu, ali vam jednostavno to ne žele priznati? Vjerojatno ste osjetili, i vjerojatno ste bili u pravu o tome kako i oni znaju da ste u pravu!

Ali bez brige, to je sasvim ljudski, osobito ako budemo iskreni pa priznamo da smo i sami više puta osporavali tuđe pravo premda smo u dubini duše osjećali da su itekako u pravu. Michel Foucault bi glede toga jednostavno konstatirao da je moć krvotok zbilje. U pozadini svega što ljudi rade i govore, pa čak i onoga što se radi ili govori u najboljoj nakani, uvijek se skriva prikrivena, manje ili više svjesna volja za moć, odnosno, želja za podčinjavanjem i kontrolom drugih. Ne možemo tek tako nekome priznati da je pametniji od nas jer ako priznamo, samim tim se stavljamo pod njegovo vodstvo i patronat; jer u prirodi stvari je da pametniji i sposobniji trebaju vladati.

Zar smo toliko često protiv prirode!? Zapravo i nismo, jer u prirodi stvari pronalazimo i ono nešto drugo što bi se najjednostavnije dalo nazvati kušnjom, a ona opet nije ništa drugo do li: dati dobrima i pametnima ozbiljnu priliku da uistinu dokažu da su dobri i pametni. U biblijskoj tradiciji stoji da se čak i Bog počesto služi kušnjom, pa zašto onda ne bi i mi ljudi to malo? Uglavnom, tko posustane već ovdje, i nije nešto pametan, jer pamet bez upornosti i spremnosti da se malo pretrpi upravo zbog pameti, i ne znači puno.

Zadovoljstvo postojećim

Mercedes-Benz je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća s dosta entuzijazma radio na konceptu pod nazivom E 2000. Pored brojnih naprednih rješenja, ponajveće je bilo to da su na konceptu sve uobičajene kontrole poput kola upravljača (volana), mjenjača i papučica kočnice, kvačila i gasa bile zamijenjene jednom jedinom ručicom. Sasvim jednostavno, lijevo je trebalo biti lijevo, desno – desno, natrag – ubrzavanje, prema naprijed – usporavanje i kočenje. Mercedes je otišao daleko s razvojem naznačenog koncepta, ali su zatim jednog dana obznanili da ipak odustaju. Zašto? Ispitivanje tržišta je nepobitno pokazalo da potencijalni kupci nisu bili spremni odreći se klasičnih komandi, premda im je Mercedesov koncept svakako izgledao zanimljivo i sofisticirano. Tako dakle, mi ljudi se često čvrsto vežemo za postojeće stvari premda ne sumnjamo u to da postoje i bolje. Kao da vam netko ponudi boljeg tatu ili mamu. Apsolutna većina bi ovakav prijedlog smatrala uvredljivim, pa čak da su i ovi zamjenski roditelji uistinu znatno bolji ljudi.

Stoga se ne trebamo čuditi ako nam ponekad bude odbijen poneki zbilja pametan prijedlog. Ljudi ponekad doista i iskreno ne žele bolje jer su zadovoljni i sa onim postojećim.

O ukusima se najviše raspravlja

Premda se ono kaže da se ne raspravlja, u praksi je sasvim obratno, raspravlja se itekako, i to o svemu i svačemu: Ronaldo ili Messi, zabavnjaci ili narodnjaci, more ili planina, meso ili povrće, demokracija ili totalitarizam, Amerika ili Rusija, otvorene granice ili bodljikava žica, jednobojno ili šareno, tamnije ili svjetlije, slatko ili slano, glasno ili tiho, šetnja ili trčanje itd. Baš kao i u prethodnom slučaju s Mercedesovim konceptom, neki od najboljih menadžera današnjice kažu kako je uvijek nužno druge pitati za mišljenje. Jednostavno, nama se neke naše stvari i ideje mogu činiti zbilja genijalnim i revolucionarnim, a da je drugima to istovremeno skroz bez veze.

Odmah i da zaključimo: Ono što je neuspješnima nepremostiva prepreka, to je uspješnima alat i sredstvo. Mnogi ljudi se ohlade i razočaraju već s prvim odbijanjem i osporavanjem, pa o čemu god da je riječ. S druge strane, neki drugi će u ovakvoj situaciji hitro zgrabiti olovku i bilježnicu te ljubazno zamoliti: „Imate li mi još što prigovoriti?“ Bez obzira na njihove različite motive, bez uvažavanja mišljenja drugih ljudi nikad nećemo uspjeti. To je jedini mogući način da se neka ideja iz idealnog okruženja našeg nutarnjeg svijeta ucijepi i u izvanjskoj stvarnosti. Naravno, i glede ovoga će važiti na kraju da neki jednostavno ne žele bolje. Sasvim su zadovoljni sa svojom imaginarnom ulogom „neshvaćenog i odbačenog genija“, i više od toga im ni ne treba…

U Sarajevu, 11. 11. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com