Oznaka: sebičnost

O mržnji i zlu

Kako nastaje mržnja? Odakle izvire? Ako drugom zavidim i želim biti poput njega, mrzim li ga? Sve dok želim biti kao drugi, mržnja je isključena. Mogu zavidjeti. Biti ljubomoran/ljubomorna. Biti kao drugi ne uključuje mržnju. Uključuje neke druge nimalo pohvalne osjećaje. Ali ne i mržnju.

Mržnja se rađa u onom trenutku kada želim da drugoga nema. U onom trenutku kada nema uspoređivanja između njega i mene. Kada ostajem samo ja. Kada nema nikoga drugog s kim bi se mogao usporediti. Mržnja teži ukidanju svih poređenja. I dobrih i loših. Biti kao drugi mržnja ne poznaje. Čak ni biti drugi. Mržnja prepoznaje samo biti ja. Sam samcat. Njezina sebičnost i samoljublje je destruktivno. Ona ljubi sebe i nikoga drugoga. Ne ljubi čak ni onoga koji je u sebi nosi. Njezina narcisoidnost je zla do srži. Mržnja zavede čovjeka. Obeća mu da će ga ostaviti na životu kada sve druge uništi. Igra na kartu njegove oholosti. Kada ostaneš sam, bit ćeš jedan. Drugih neće biti. Bit ćeš bog. Nećeš morati brinuti. Nadmetati se s drugima. Progoniti sebe kako moraš biti kao i drugi. Kad sve druge uništiš, ti ćeš biti mjera stvari. Apsolutna mjera. Bit ćeš gospodar života i smrti.

Mržnja se rađa iz samoobmane. Izvire iz čovjekovog samoljublja. Iz zablude da je čovjek savršen tek  kada ima svu vlast i moć u svojim rukama. Kada ukloni sve prijatelje, neprijatelje, protivnike. Mržnja se hrani iz neiscrpnog izvora kojega čovjek nosi u sebi. Sadržaj tog izvora i za čovjeka ostaje tajna. I čovjek mu ne zna dati ime. Nije da čovjek nije pokušao. Oholost? Samoljublje? Zavist? Grijeh? Ljubomora? Zlo? Riječi kojima čovjek pokušava opisati nešto što egzistira u njemu. Ali ne uspijeva do kraja. Jer željeti i htjeti da nikoga na svijetu nema osim mene mora nositi neko strašnije ime. I izmisli smo ime. Razorno htjenje kojim želimo da smo sami u svemiru. Da smo usamljeni bog koji tiranski i despotski vlada nad cjelokupnom stvarnošću, nazvali smo mržnjom.

Ali kao da ni ova riječ nije dovoljna. Jer jedno je željeti da nikoga nema osim mene u beskonačnom broju svjetova. Nešto je drugo kada netko pokuša u stvarnosti provesti svoju želju. Uklanjanjem svega živog i svih živih. Temeljito. Precizno. Jasno. Bez kolebanja. Vođen jedino mišlju da ne može postojati nitko kao ja. Mogu postojati samo ja. Drugi ne mogu. Ne smiju. Premalo je da se takav pokušaj nazove mržnjom. Sladunjavo je i blasfemično reći kako je učinjeno radi mržnje. Osjećamo da je to nešto puno gore i strašnije od mržnje. Ali mi nemamo strašnije riječi od mržnje. Izgleda da naš jezik ostaje nijem pred iskustvima i događajima koje opisujemo kao one koji su se dogodili zbog mržnje. Još uvijek ne možemo pronaći adekvatnu zamjenu. Možda je i nema. Možda je nikada nećemo ni pronaći. Jer riječju mržnja ne možemo opisati sve strahote kojima smo svjedočili. Koje smo vidjeli. O kojima smo čuli. O kojima su nam drugi pripovijedali. Nazvati mržnjom ono ljudsko ja koje želi istrijebiti sva druga ljudska ja bez iznimke nije dovoljno. Čak i samoj riječi mržnja izmiče do kraja opis jednog takvog apsolutnog ja. Čak je i riječ mržnja slaba.

Što je onda mržnja? Stanje? Osjećaj? Iskustvo? Ili riječ kojom pokušamo s vremena na vrijeme opisati neizrecivu dubinu nečega zlog što čovjek krije u sebi? Ali tako zlog da riječ mržnja ne može opisati do kraja ono što čovjek skriva. Je li riječ zlo dovoljna da opiše ono skriveno što iz nas izbije s vremena na vrijeme u našim međusobnim ubijanjima, ratovima, stradanjima i patnjama koje uzrokujemo jedni drugima? Ponekad obilježeni iskustvom ostajemo nijemi i riječi poput mržnja ili zlo nam ne mogu pomoći da shvatimo kakvo ljudsko ja, kakav ljudski um stoji iza počinjenih zlodjela. Ne pomažu nam objašnjenja. Ne pomažu previše riječi koje smo izmislili da opišemo ono što vidimo. Ili ono što smo doživjeli. Najbliže što možemo doći odgovoru jest pomisao o tragediji i katastrofi kada ljudski ja sebe proglasi bogom koji ima vlast nad životom i smrću. I što je onda mržnja? Je li to ljudski ja koji je sebe proglasio bogom? Izuzeo sebe od svih drugih ljudi i stvorenja? Proglasio se svetim i nedodirljivim? I sve druge osudio na smrt? Ne znamo. Tapkamo u mraku.

Jedino znamo iz iskustva da kad ljudski ja odluči da je dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima, još ne govorimo o mržnji. Ali kada ljudski ja odluči da nije dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima nego da mora postojati apsolutni ljudski ja koji je druge odlučio ukloniti, tada počinje mržnja. Počinje ono što u nedostatku strašnijeg izraza zovemo mržnjom. I mi znamo kako je strašno ono što slijedi. I da je riječ mržnja slaba i nejaka da opiše apsolutno ljudsko ja koje je sebe proglasilo bogom i odlučilo da nitko drugi ne može i ne smije postojati. Premalo je prazan svemir i praznu vječnost u kojem egzistira samo jedan manijakalno-egoistički ja nazvati mržnjom. Mora postojati nego strašnije ime. Mi ga zasad ne znamo. I nemamo. Neki su takvu vječnost i takav svemir nazivali pakao. Možda je to riječ koju tražimo da opišemo ono najstrašnije u nama i o nama?

U Sarajevu 25. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter

O sudbini

Ima ljudi koji vjeruju u sudbinu i njome se vole isticati oni kojima ide samo dobro u životu. Rado vole reći kako je bila sudbina da upoznaju i imaju tako krasnog supruga ili suprugu i tako krasnu djecu kao da oni sami ništa nisu trebali učiniti nego kod kuće ljenčariti i čekati da se sudbina dogodi ili da sudbina učini svoje. Sudbinom postajemo nezahvalni za dobro kao da nismo ništa učinili mi, nego je sve učinio netko drugi. Mi nismo učinili ništa. Sve je učinio netko drugi. Mi smo se dosađivali i čekali. Sudbina je učinila sve ostalo. Sudbina je vrlo privlačna kad čovjeku u životu ide jako dobro i kad ne mora trpjeti zlo ili patiti. Netko tko bi mogao odživjeti život ugodno i lagodno da nikada ne brine ni o čemu i ni o komu rado bi se pohvalio kako je to sve bila sudbina. Bi li se pohvalio kada bi trpio cijeli život zlo i mirio se s tim kako je i to sudbina?

Sudbina je neprijatelj čovjekovom nastojanju da s pravom preuzme zasluge za dobro koje je napravio. Sudbina je još veći neprijatelj nastojanju čovjeka da drugoga natjera da preuzme odgovornost za zlo koje je učinio. Pripisivati cijeli svoj život hirovitoj sudbini o kojoj ne znamo ni kakva je ni kuda nas vodi znači obogaljiti samog sebe u svojoj slobodi i sposobnosti da se bira vlastiti put i da se zbog tog izbora jednog dana bude odgovoran i pred sobom i pred drugima. Slobodno učinjeno zlo koje moramo podnijeti i koje nam drugi slobodno čini pripisati sudbini znači biti nečovječan i drugoga osloboditi njegove odgovornosti za zlo. Čovječnost i ljudskost ne uključuju samo pohvale tuđoj dobroti, čestitosti i plemenitosti. Uključuju i odgovornost i pozivanje na odgovornost onoga koji je odgovoran za učinjeno zlo. Tumačiti učinjeno zlo sudbinom znači sebe osloboditi obveze zahtjeva da od drugog tražim odgovornost za zlo koje je učinio. Zlo tumačiti sudbinom znači biti neodgovoran prema čovječnosti i ljudskosti kada zlo treba prozvati i tražiti za njega ispriku i kajanje jer je učinjeno ne predviđanjem sudbine, nego slobodnom voljom nekoga tko je mrzio onog drugoga. I ta mržnja nije bila upisana u sudbini mrzitelja kao što ni podnošenje zla mržnje nije bilo upisano u sudbini žrtve mržnje. Vjerovanjem u sudbinu želimo pobjeći od odgovornosti i neugodne zadaće da upozoravamo na zlo i tražimo kajanje od počinitelja zla. Vjerovanjem kako je učinjeno zlo bilo sudbina izbjegavamo i glas vlastite savjesti koja će nas jednog dana optužiti da smo bili kukavice i prepustili sve fatalizmu sudbine.

Privlačno je vjerovati u sudbinu kada je u pitanju dobrota i primanje dobrote jer onomu kojemu dobro ide u životu ne pada na pamet i svakako ne želi da se njegova kob ili sudbina promjeni. Lako se navikavamo i uljuljamo u sudbinu kada je dobro u pitanju i smetaju nam oni koji doživljavaju zlo jer ometaju naš zemaljski raj u kojem je sudbina odredila da budemo stalno sretni, bogati i zdravi. Izbjegavamo razgovarati o sudbini s onima koji su doživjeli i trpe zlo i stalno im ponavljamo da je njihova i naša sudbina ista i tako bezobrazno lažemo jer se bojimo za svoje dobro i nije nas uopće briga za zlo koje drugi trpi. Kad je naše dobro u pitanju, sudbina mora biti jednaka za sve, ali naša mora biti jednakija i sudbinskija od ostalih i ne bi se smjela nikada promijeniti. I mi u to čvrsto vjerujemo i ne popuštamo u svom uvjerenju i nerazumnoj vjeri kako je sudbina princip koji neprikosnoveno vlada svijetom i čovjekom i kako je opasno kada čovjek ne vjeruje u sudbinu i vjeruje u privid vlastite slobode i vlastite slobodne volje. Ali to je zato jer nama ide u životu dobro i jer nismo još uvijek oćutjeli snagu i razornost zla.

Nakaradno je i neljudski vjerovati u sudbinu koja čovjeku oduzima barem pokušaj da se odupre zlu i pokuša se protiv njega boriti i čovjeka misaono ugnjetavati s pozicije dobrog i ugodnog života kako je njegova sudbina da trpi zlo i ne proturječi zlu. Nečovječno je zlo smatrati nepromjenjivom sudbinom za onoga koji ga trpi i ne pokušati učiniti ništa za njega iz straha da se naša sudbina ne promijeni i izgubimo ugodnost koju nam je sudbina osigurala. Čudovišno je tvrditi da su velika zla koje je recimo jedan narod učinio drugom plod sudbine koja je već unaprijed odlučila da će jedni biti ubojice, a drugi žrtve i tako sve dok postoji ljudska povijest. Čudovišno je jer onda nitko nije odgovoran, nitko nije trpio, nitko nije zao, čudovišno je jer pokrivati zlo sudbinom znači tvrditi da zla zapravo nema i da je sve plod unaprijed dogovorenih sudbinskih kretanja na koja je čovjek mogao jedino pristati da ih ili učini kao zlo ili da ih trpi kao smrt, patnju i nepravdu. Zagovornici sudbine koji nikada nisu trpjeli zlo i osjetili njegovu razornu snagu i pustoš ne priznaju njegovo postojanje jer bi time morali i priznati da protiv zla nisu učinili ništa jer su se bojali da bi se njihov dobar i ugodan život mogao poremetiti. Ili bi morali priznati tješeći jedni druge kako se ništa nije moglo učiniti, jer eto sve je bila sudbina i sve je to bilo već negdje zapisano da se dogodi izvan čovjekovog domašaja kao da je sudbina recimo uzela alkohol, sjela za volan i ugasila mladi život. Kao da to nije učinila sloboda i slobodna volja.

Ugodno je vjerovati u sudbinu kad nam je dobro i protiv smo toga da nas netko poziva i proziva da se borimo protiv zla. Ne volimo kad nas pokušaju probuditi iz naše utopije dobrote, ugode i lagodnosti i odbojno nam je da od nas zahtijevaju da osudimo zlo i borimo se protiv njega i prokazujemo ga odakle god da je došlo. Karakteristika je onoga koji nije patio i doživio zlo kojemu je sve servirano u životu da ne podnosi one koji govore i pišu protiv sudbine jer bi mogli poremetiti njegovu ugodu i osjećaj da je sve na svijetu dobro i da se ne bi smjelo ništa mijenjati i činiti samo zato jer bi se vaga sudbine mogla poremetiti pa bi zlo sa svim svojim neugodnim posljedicama moglo prevagnuti na njegovu stranu.

Vjerovati u sudbinu kada se želi isključivo dobrota i ugoda samo za sebe i ne biti spreman dijeliti tu dobrotu s drugima, jer i to bi trebala biti sudbina, odraz je krajnje i maksimalno moguće ljudske sebičnosti koja zlo smatra tuđom sudbinom, a dobro kao sudbinu želi samo za sebe i ne želi ga dijeliti ni s kim. Onaj koji uporno tvrdi da je sudbina što je njemu u životu dobro i da nije dobro sudbinu pokušati promijeniti kako bi i drugima pao udio te dobrote je istovremeno onaj koji zlo prepušta da bude sudbina drugima i neće se nikada pokušati boriti da među ljudima bude manje zla. Uvijek će se boriti da isključivo sebi poveća dobro i ugodu, ali ne i da umanji zlo koje drugi ponekad mora trpjeti. Onaj koji vjeruje u sudbinu jer mu je u životu dobro i ugodno često je ravnodušan prema postojanju zla i patnji drugoga. I on je spreman svoju sudbinu braniti svim sredstvima čak ako treba i uz pomoć zla kako bi očuvao vjeru kako nam je svima sudbina određena i kako nitko od nas ne može ništa više učiniti da dobro proširi, a zlo umanji. Onaj koji je trpio i osjetio zlo više je spreman činiti i dijeliti dobra, nego onaj koji to nije i onaj koji je trpio zlo odbija vjerovati da je sudbina čovjeka da dobro zadrži za sebe, a da zlo prepusti da se proširi na sve ljude.

Vjera u sudbinu bijedna je isprika i nemušto pokriće kojim čovjek ponekad skriva svoju sebičnost uplašen da će netko tražiti da svoju dobrotu i ugodnost podijeli s drugim jer onaj kojemu je dobro se najviše boji da sudbina ne postoji. Zato tako fatalistički vjeruje u sudbinu ne radi sudbine nego radi sebe i svojih privilegija, dok je onaj koji je jednom vidio i izdržao zlo i na kraju ga nadvladao shvatio da je sudbina samo bijedan pokušaj da sebičnjak svoju dobrotu i ugodu ne bi morao dijeliti s njim, dok bi on koji je pretrpio zlo s njim podijelio svoju dobrotu i ne bi dao da mu se zlo dogodi i da mu se zlo učini. Onaj koji je nadvladao zlo ne vjeruje u sudbinu jer se ne boji vlastite dobrote i nije sebičan, dok onaj koji vjeruje u nju čuva svoju dobrotu samo za sebe.

Vjerovanje u sudbinu je samo drugačiji način da se ostane sebičan ne morajući maknuti ni prstom kada se protiv zla treba boriti i kada treba dobro s nekim podijeliti. Vjerovati u sudbinu znači pustiti da se zlo i dalje i širi i sprječavati dobrotu da čovjeku pomogne da se protiv zla bori i da ga barem ponekad nadvlada i pobijedi. Jer ako postoji sudbina, onda iz iskustva koje imamo sa svijetom i ljudima sudbina je na strani zla i protiv dobrote. Boriti se protiv zla onda je isto što i boriti se protiv sudbine. Možda je to zapravo istinska čovjekova sudbina?

U Sarajevu, 10. 9. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

O odricanju

Dati nekome ono što ti više ne treba i bez čega možeš može biti dar, ali nije odricanje.  Dati stari odjeću koju više ne želiš i koja ti ne treba nekome tko nema odjeće jest dar, ali nije odricanje. Zašto ne dati novu odjeću koju smo tek kupili nekome tko nema odjeće, a sebi ostaviti staru koja više nije u modi? Dati višak onoga što mi smeta, što želim baciti nekome drugom nikada nije odricanje. Odricanje počinje ondje gdje se čovjek odriče nečega bez čega ne može i čega se ne želi odreći. Odricanje nema veze s viškom i nepotrebnim stvarima kojih se želim riješiti i tako nekome učiniti dobro. Odricanje je povezano s onim bez čega nikako ne mogu i ne želim.

Kada muškarac i žena žele sklopiti brak, ponekad misle da se trebaju odreći nečega što im ne treba i čega imaju previše. Pa tako se samozavaravaju kako će se odreći viška slobode, viška vremena, viška ljubavi, viška strpljenja, viška komunikacije i dati svome mužu ili svojoj supruzi ono što im više ionako ne treba i što žele baciti. Za sebe će zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme, svoje strpljenje, svoju komunikaciju, svoju ljubav. Ali to je duboko pogrešno, jer na raspolaganju imaju samo jednu slobodu, jedno strpljenje, jednu ljubav, jedno vrijeme kojega se u stvarnosti ne žele odreći, jer znaju da ništa od toga nemaju viška i ne žele se toga odreći. Ima puno razloga zbog čega se brakovi raspadaju, danas su razlozi često ekonomski odnosno financijski, ali jedan od razloga svakako je zabluda kako će se u braku odreći onoga što im ionako ne treba pa u želji da to bace i da se toga riješe dat će to drugome počevši od ljubavi pa do vremena. Ali nitko ne voli da se pred njega baca ono što više čovjeku ne treba i što je čovjek potrošio, iskoristio i sada se želi toga riješiti, jer u čovjeku to ne stvara osjećaj da je riječ o istinskom daru kojim se želi drugoga učiniti sretnim i ispunjenim.

Pravilo je vrlo jednostavno. Svako odricanje je uvijek darivanje, ali svako darivanje nije uvijek odricanje nego bacanje starog, nepotrebnog i potrošenog u lice i pred noge nekomu drugom koje se pogrešno naziva odricanje. Odricanje počinje prvo s mišlju da se odričem onoga bez čega ne mogu i čega se stvarno ne želim odreći i čega se zapravo nisam obvezan odreći nego imam pravo to zadržati. Muškarac i žena prije braka imaju pravo na svoje vrijeme, na svoju slobodu, na strpljenje sa sobom, na vlastiti novčanik, na vlastito dostojanstvo, na ljubav prema sebi. Nitko im, ljudski gledano, ne bi trebao prigovarati što sve to žele zadržati za sebe i nitko ih ne može prisiliti da to podijele s nekim drugim. Njih dvoje imaju pravo ostati sami ako to žele i ne odreći se ničega. Možemo reći da imaju pravo ostati sebični i zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme i svoje financije za sebe. Imaju pravo biti svjesni važnosti svoje osobne slobode, svojih osobnih želja, svoga privatnog vremena, i svojim rukama zarađenog novca.

Odricanje može početi tek kad se stekne svijest da se ne moraju toga odreći i da se ne žele u stvarnosti toga odreći, jer im je to isuviše važno, jer im je prevažno. Ovo je prvi trenutak odricanja, svijest koliko je istinsko i duboko odricanje teško i zahtjevno i koliko nismo spremni na odricanje. Na odricanje me nitko ne može prisiliti, jer istinsko odricanje počiva na mojoj slobodi i samo ukoliko to želim istinski, a to uključuje odricanje od onoga što zovemo sebičnost. Sebičnost ne nestaje davanjem onoga što mi je višak i onoga što mi ne treba i onoga što želim baciti i čega se želim riješiti. Čak i popularni tretmani mršavljenja, odricanja od hrane, slatkiša radi pukog fizičkog izgleda nisu odricanje, jer je sve usmjereno na fizički izgled na samog sebe i više sam prisiljen to činiti nego što bih to želio slobodno. Tamo gdje postoji nezadovoljstvo ne može biti stvarnog odricanja koje bi usrećilo i ispunilo čovjeka. Još uvijek smo u području sebičnosti prema samima sebi. Svladavanje sebičnosti je istinski cilj odricanja. Odricanje nije toliko povezano s količinama i veličinama kao što smo redovito uvjereni i naučeni. Kao što smo naučeni da se samo u velikim stvarima može biti sebičan, ali nikada u malim stvarima. Ali ni to nije istina. Netko tko ima sto kruhova i ne želi ih podijeliti nije ništa manje sebičan od onoga koji ne želi podijeliti pola kruha. Za sebičnost je svejedno jesu li u pitanju mnoga gladna usta koja žele kruh ili su u pitanju samo jedna gladna usta. Sebičnost ne cilja na veličinu niti količinu, nego na dušu i nutrinu i tko kod kaže da se može biti sebičan samo u velikim stvarima, ali ne i u malima ne govori istinu.

Odricanje zahtjeva odricanje od stvari koje su jedinstvene i neponovljive i koje se ne mogu pretvoriti u višak za bacanje, jer po svojoj naravi ne mogu biti višak. Čak i nova jakna, nove cipele, novi mobitel kojega se ne želimo odreći nisu stvari za bacanje dok ih ne potrošimo do mjere da ih više ne želimo. Kao nove one su jedinstvene i za nas neponovljive. Isto vrijedi i za neke vrijednije stvari. Imamo samo jedno vrijeme na raspolaganju, samo jednu sposobnost ljubavi koju možemo darovati, samo jedan život kojega možemo živjeti i ništa od ovoga nabrojanog nemamo viška niti za bacanje, zato ih se ne možemo odreći tako lako. Apsurd je govoriti o višku ljubavi, o višku vremena,  o višku komunikacije, o višku strpljenja. Ništa od toga nemamo viška, zato ne volimo, zato nismo strpljivi, zato nemamo vremena, zato ne želimo razgovarati, jer se ne želimo toga odreći i svjesni smo da to nije nikakav višak koji bacamo i kojega se želimo riješiti.

Odricanje u određenim okolnostima nije moguće bez posebne intervencije koju oni koji vjeruju u Boga zovu milošću koja čini ono što sam čovjek nikada ne bi učinio, jer ne može, nema snage, nema hrabrosti. Majka koja ima dva izbora da spasi ili svoj život ili život svoga djeteta na kraju svoje trudnoće ima nemoguć izbor. Svi ćemo reći kako ima pravo sačuvati svoj život, jer to je prirodno i ljudski i ima pravo na to, ali zašto ona odlučuje spasiti život svoga djeteta tako što se odriče svoga života? A ne postoji višak života ili mogućnost da nekome bacimo život kad ga potrošimo, jer nam više ne treba, a da pri tome nastavimo živjeti.

Svejedno ona ispunjava sva tri elementa odricanja: svjesna je da život nije višak koji se daje kad nam više ne treba, unatoč drugačijim savjetima ona slobodno odlučuje odreći se vlastitog života da bi spasila život svog djeteta, i nesebično daruje samu sebe za život drugog, odriče se sebičnosti da bi bila nesebična do svetosti. Svoje odricanje ne gleda kao količinu ili mjeru, jedno dijete, dvoje djece, troje djece. Za nju to nije pitanje količine i mjerenja. Takvo odricanje nije uvijek moguće bez onoga što mi koji vjerujemo nazivamo Božjom milošću bez obzira hoće li se netko s nama složiti ili neće, jer odricanje od vlastitog života je specifičan čin u odnosu na čak i ona odricanja kada se odričemo novih stvari i dajemo ih drugome kome su potrebne.

Na kraju, jedan od najvećih čina odricanja ikada, neponovljiv, jedinstven u svojoj jedinstvenosti za nas kršćane učinio je sam Bog. Odrekao se ne nečega što mu ne treba, nečega što mu je višak, nečega što je potrošio i bacio nama kao da smo životinje, nečega starog i pohabanog. Odrekao se svoje ljubavi, svoje dobrote, svoje svemoći, odrekao se samog sebe i postao čovjekom. Nije se odrekao viška i nečega što mu ne treba, nego se odrekao samog sebe i darovao samo sebe ljudima. Kada je u evanđelju od nedjelje Isus rekao za udovicu da je ubacila u hramsku riznicu sve što je imala jer je dala sve što ima za razliku od onih koji su ubacivali ono što im više ne treba, podsjetio nas je na to da je odricanje nešto puno ozbiljnije i daleko zahtjevnije od našeg shvaćanja odricanja kao davanja onoga što nam ne treba i što više ne želimo, jer nam smeta i želimo to baciti.

Podsjetio nas je na važnu istinu koja vrijedi univerzalno i svugdje: svako darivanje nije uvijek odricanje, ali svako slobodno i svjesno odricanje – od onoga bez čega ne mogu i ne želim i na što imam pravo – uvijek je darivanje bez obzira o čemu se radi i o čemu je riječ i nikada nema veze s mjerom i količinom nego sa sebičnošću i ponekad čovjek nije sposoban za odricanje vlastitim snagama nego je potreban i „zahvat odozgor“ za neponovljiv čin odricanja.

P.S. Svako darivanje nije odricanje, ali svako gore opisano odricanje uvijek je i nužno je istinski dar  i darivanje. Ako netko ne vjeruje u to uvijek je slobodan praktično probati i uvjeriti se…

 

U Sarajevu, 14. 11. 2018.

O. J.

Prvo lice množine (II. Dio): zadnje utemeljenje stvari je uvijek bez temelja…

„Ako na putu do cilja staneš zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji na tebe laje, nikad nećeš stići do cilja“  – Fjodor Dostojevski.

Uvodna napomena – onako – više za muške čitatelje: kad je 80-tih godina XX. st. krenuo sav taj spektakularni rašomon s mješovitim borilačkim sportovima, mnogi su mislili da će brutalni MMA turniri samo dokazati neprikosnovenu dominaciju „stand up“ boraca nad tzv. „parterašima“. Jednostavnije rečeno – a da i dame koliko toliko mogu razumjeti – nekako se mislilo da jedan solidan hrvač nikad neće imati šanse protiv solidnog boksera, jer postojalo je općenito uvjerenje da ništa nije toliko moćno kao „štos u nos“. Međutim, vrijeme je pokazalo sasvim suprotno: Hrvači ne da nisu bili lošiji od boksera u međusobnom srazu, nego se pokazalo da čak posjeduju i stanovitu premoć. Kao da su ovi i boksače, ali i svekoliku mušku javnost željnu krvi podsjetili na elementarnu fiziku stvari: lakše je drugog čovjeka izbaciti iz ravnoteže nego što će se ovaj na silu moći održati u istoj. A kad jednom obojica padnu (u) na parter, a past će, tad počinje neprikosnovena dominacija hrvača.

Naš način kretanja na dvije noge je zapravo vrlo ekscentričan i ne smijemo zaboraviti da se ne rađamo sa ovom vještinom, nego je naporno svladavamo i učimo. Djetetu treba prvo oko godinu dana da ikako prohoda, a zatim još desetak da postane posve stabilno na nogama, jer svi znamo da djeca lako padaju, osobito kad pokušavaju trčati.

Mala – čudna – uvodna napomena nas dovodi do nečega o čemu smo već ranije govorili/pisali. Uopće, sve stvari u prirodi je lakše dovoditi iz stanja višeg reda u niže, nego obratno. Potresi su kroz povijest porušili milijune kuća, te od njih napravili gomilu šuta, ali nikad nisu od gomile šuta kojim slučajem stvorili jednu jedinu funkcionalnu kuću. Priroda jednostavno tako funkcionira: uvijek se lakše kretati nizvodno nego uzvodno; uvijek je lakše razarati nego graditi… Isto tako, na ljudskoj razini, uvijek je lakše biti lijen, negativan i bezidejan, nego vrijedan, pozitivan i kreativan. Ili u duhu onoga što reče veliki komičar Jerry Lewis: „Ljude je puno lakše rasplakati nego nasmijati … najteže je biti glumac-komičar“.

Mnogi su mišljenja da je upravo zbog ove datosti ljudska vrsta osuđena – ako već ne na potpunu propast – onda barem na neki relativni neuspjeh. Kako često čujem, odnosno vidim, u raspravama po kojekakvim forumima, pesimisti me upozoravaju da od mojeg poslovičnog optimizma na kraju neće biti ništa, jer s ljudima je tako kako jest: pozitivci će uvijek biti u manjini i oni nikad neće moći nadoknaditi svu onu štetu koju počine negativci, ma koliko god se ovi trudili… Sličnu je stvar jednom izrekao i Ivo Andrić: “Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.” U tom smislu se i cijela povijest čovječanstva upriličuje kao povijest rušenja i naknadnog popravljanja srušenog.

Dokle sam „Ja“, ja – a gdje počinju drugi?

„Pakao, to su drugi (ljudi)“ – povika prvak filozofskog pesimizma J. P. Sartre! Kako već rekosmo, suživot i različiti oblici suradnje se na kraju često pokažu kao potpuno razočarenje.

Neki proračuni pokazuju da će navedena situacija s ljudima vremenom postajati sve teža. Već smo u prethodnom tekstu spominjali Dawkinsa i njegov famozni „Sebični gen“. Ovaj znanstvenik je mišljenja da će s vremenom među ljudima prevladati sebične jedinke. Zašto? U pitanju je sasvim jednostavna računica: altruisti se često ne uspijevaju „razmnožiti“ i to upravo stoga jer su altruisti. Heroji ginu, nesebično dajući sebe za više ciljeve, ideale i opće dobro. Drugi se opet posvećuju do kraja nekom zahtjevnom radu i poslanju. S druge strane, sebičnjaci se drže onog mizernog, ali biološki učinkovitog „u se’, na se’, poda se’“, i tako njihovi geni postupno postaju sve učestaliji, dok altruisti polagano izumiru. Naravno, ovdje ostaje pitanje što je to uistinu sebičnost? Neki bi rekli da su sebični baš oni koji ne podižu sebi potomstvo, a ne ovi drugi … I sam bi se složio da istinski sebičnjaci nisu sposobni za roditeljstvo, međutim, to nisu altruisti nego neke sasvim beznačajne ljudske spodobe. No, ovdje opet kao činjenica ostaje problem da ono vjerojatno najbolje među ljudima počesto ne ostavlja iza sebe potomstvo, i to je za čovječanstvo u cjelini svakako problem ili možda ipak nije problem. Kako smo ono nedavno već pisali, možda je konačno vrijeme da se okonča vrijeme heroizma. Baš kao nekakav apokaliptički scenarij i rasplet: da se svako konačno suoči sam sa sobom, svojim promašajima, zabludama, ali i svojim dobrim potencijalima…

No, vratimo se još malo demotivacijskoj dimenziji ljudske mizerije… Ljudi, kako rekosmo, počesto izgube motivaciju kad spoznaju da na kraju neće biti moguće popraviti sve ono što će negativci u međuvremenu pokvarit. Kako ono netko mudro primijeti: „Čuvajte se negativaca, oni nađu problem za svako rješenje!“

S jedne strane, sasvim je normalno da nas takve civilizacijske tekovine potresu i pogode. Međutim, s druge strane, jesam li ja onda uistinu ja ukoliko moje raspoloženje i motivacija u potpunosti ovise o drugim ljudima. Ima li onda uopće ono nešto što ja želim, ili je sve što ja želim samo ono što drugi žele? I tako opet dolazimo do problema individuacije. Po Jungu, ona je nužno povezana sa distanciranjem pojedinca od logike mase, da ne kažemo „stada“. Dozrijevanja osobnosti nema bez ovog odvajanja od onog pitanja kakvi su „oni“ i što „oni“ žele? Nasuprot tome, mora doći ono tko sam „ja“ i što „ja“ želim? Kako to prekrasno primijeti Dostojevski: „Ako na putu do cilja staneš zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji na tebe laje, nikad nećeš stići do cilja.“

Bez razloga

„Kako da budem dobar ako za to u ovakvom svijetu i među ovakvim ljudima ne pronalazim dovoljno razloga“ – neko je često pitanje današnjice, ali slobodno možemo primijetiti – i svakog drugog pokoljenja!?

S jednim u životu sigurno moramo računati – kad-tad ćemo ostati bez razloga i to bez bilo kakvog razloga. Život se prije ili kasnije pobrine da do temelja protrese sve ono u što smo vjerovali i za što smo se borili. Logika potrebnih razloga, jednostavno rečeno, osuđena je na propast i onda čovjeku ostaje samo par opcija: neka blaža ili teža forma nihilizma, možda kakav raspojasani vulgarni materijalizam ili ono abrahamovsko – „u nadi protiv svake nade vjerovati“ (Rim 4, 16-25).

Kad-tad moramo iskusiti to odurno izrugivanje sudbine nad svim našim prethodnim razlozima, kao i prateću radikalnu samoću koja uz to ide. Tek tad, kad popucaju svi šavovi i čvorovi koji su nas vezivali uz bliži i daljnji svijet, tek tad mogu vidjeti tko sam zapravo „ja“ i što mi je činiti na ovom svijetu…

Apostazija ili istinski skok vjere?

Nije bilo dobro prihvaćeno u kršćanskoj teologiji niti kad je to izrekao Rudolf Bultmann, niti kad je to s katoličke strane ponovio Karl Rahner. Nešto, što bi se otprilike moglo sažeti s riječima: Prihvaćam živjeti po evanđelju čak i kad bi sigurno znao da iza smrti nema ništa! Mnogi su ovo doživjeli kao nekakav grešni manifest bezreligioznog kršćanstva; neki su ovo čak doživjeli kao nesumnjivu apostaziju, ali neki su u ovome također vidjeli definitivni skok vjere, te neosporni trijumf ljudskoga duha. „Biram dobro jer je dobro i zato što ne znam drugačije, a ne prvenstveno stoga što mi ono eventualno može donijeti kakvu basnoslovnu nagradu i plaću…“. Tko zna, ovo nadilazi uobičajene ljudske standarde mudrosti i logike; ovdje se svatko mora sam opredijeliti…

Samoća kao preduvjet istinskog zajedništva

Netko pametno reče da smo za istinsku ljubav sposobni tek onda kada umijemo funkcionirati i samostalno. Ovisnost o drugima se uvijek pokazuje kao izvor problema, kako za „njih“, tako i za nas same. To bi uopće bio i nekakav dekonstrukcijski nacrt izgradnje novog zajedništva o kojem smo počeli pisati u prethodnom nastavku. Mora se prvo nekako izaći na kraj sa samim sobom da bi se onda moglo i s drugima lijepo živjeti i raditi. Kako ono okrutno, ali smisleno primijeti Arthur Schopenhauer u svojim Aforizmima: „Zašto su obični ljudi tako društveni i prilagodljivi? Zato što lakše podnose druge nego sami sebe.”

Za kraj, možda ću zvučati otrcano i paušalno, čak i naivno, ali stvarno mislim da će nas krenuti nabolje kad prvo naučimo podnositi sami sebe…

 

 

U Sarajevu, 3. 8. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version