Prekidi ljubavi imaju različite završetke. Mogu biti umjereni. Mogu biti civilizirani. Mogu biti sporazumni. Mogu biti iznenadni. Mogu biti jednostrani. Mogu biti neugodni. Mogu biti bolni. Mogu biti rasterećujući. Mogu biti opterećujući. Mogu biti nedovršeni i nedorečeni…
Nedovršeni i nedorečeni ljubavni prekidi su stvoritelji iluzije voljene osobe ili o voljenoj osobi gdje stvarnost iluzije nije pitanje mašte nego ima svoju vlastitu stvarnost. Iluziju doživljavamo kao nešto nestvarno, izmišljeno što treba uništiti jer zamagljuje pogled na stvarnost. Uvijek nam govore kako je iluzija bijeg, skrivanje, nesposobnost za susret sa stvarnošću i problemima. Ali iluzija voljene osobe – zbog prekida koji je ostao nedovršen i nedorečen i nikada se nije do kraja odigrao – je stvarna. S voljenom osobom se razgovara, o voljenoj se osobi se brine, voljenu osobu se drži u naručju, voljenu osobu se nježno grli i dodiruje. Voljena osoba ne stari, ne obolijeva i ne umire. Voljena osoba zadržava sve ono najbolje od svoje ljudskosti i svoje nutrine i susrest sa stvarnom osobom koju smo voljeli i s kojom se dogodio nedovršen i nedorečen prekid ne razbija iluziju koliko potvrđuje da postoji stvarnost iluzije o voljenoj osobi toliko živa i opipljiva da stvarnu osobu izbjegavamo susresti i ne želimo je vidjeti.
Naša stvarna iluzija voljene osobe u kojoj pokazujemo svu svoju herojsku i nadljudsku sposobnost da ljubimo i volimo ne priželjkuje susrest sa stvarnom osobom koju smo voljeli. Naša stvarna iluzija je za nas stvarna ljubav, u našoj iluziji voljena osoba postoji tako živo da još uvijek osjećamo kako je volimo i osjećamo kako ona nas voli. Stvarnost naše iluzije je kao vječni portret ljubljene žene kojega držimo negdje u polumraku svoje sobe i satima sjedimo pred njim i šutimo. Divimo se ženi čije se crte lice ne mijenjaju, čiji sjaj u očima ne prestaje, čije usne i dalje izgledaju životno i željne ljubavi, čija kosa uvijek ostavlja dojam divljine koju treba istražiti i ukrotiti. Naša iluzija o voljenoj osobi s kojom se dogodio nezavršen i nedorečen prekid nam zabranjuje da se približimo stvarnoj osobi i doživimo susret s porazom u obliku riječi koje govore kako je između nas gotovo, završeno i nema se više što reći. Iluzija o voljenoj osobi ne voli takve susrete, ona ih i zabranjuje i izbjegava. Iluzija nas potiče i tjera da i dalje volimo, da i dalje ljubimo osobu koja u stvarnom životu više ne izgleda kao nekad i koja živi možda jedan sasvim drugačiji život i koja se možda više i ne sjeća da smo je voljeli i ljubili.
Ali iluzija o voljenoj osobi je i suviše stvarna i moćna da bismo čak i pomislili da voljena osoba više ne odgovara njezinoj iluziji koju smo o njoj izgradili od ostataka stvarnih susreta, zagrljaja i poljubaca. Zato postoji čudan i neugodan osjećaj kada zvijezde, unatoč svim našim nastojanjima da to izbjegnemo i bez našeg dopuštenja i znanja, urede da osobu stvarno susretnemo. I kada vidimo da voljena osoba nema više sjaj u očima, nema više usne žedne ljubavi, ni divlju kosu koju treba ukrotiti, kad nas se voljena osoba više ne sjeća kao fatalne ljubavi ili fatalnog susreta, nego nas promatra kao nešto što se dogodilo, bilo i prošlo i više nema ništa. U tom trenutku naša stvarna iluzija o voljenoj osobi dolazi u sukob sa stvarnom osobom.
Jer naša stvarna iluzija o voljenoj osobi ne uključuje ono što stvarna osoba jest. Njezine stvarne potrebe, njezine stvarne probleme, njezina stvarna pitanja, životne poteškoće, neuspjehe i padove. U našoj opijenosti ljubavlju prema iluziji voljene osobe nikada ne bismo pomislili da bismo voljenu osobu morali posjetiti u bolnici, gurati u invalidskim kolicima, hraniti i presvlačiti, ili još više trpjeti njezinu tešku ćud.
Naša opijenost iluzijom je i suviše jaka da bismo prihvatili stvarnost voljene osobe u njezinoj fizičkoj ograničenosti i brutalnosti. Možda se zato i dogodio prekid na prvom mjestu jer smo izgradili stvarnu iluziju od voljene osobe (žene ili muškarca) ostavljajući po strani fizičko biće i njezine fizičke granice i jer nismo bili sposobni pobijediti iluziju i dopustiti stvarnoj osobi, stvarnoj ženi da je vidimo i u onim trenutcima u kojima nam izgrađena iluzija nikada nije dopustila da je vidimo, u njezinoj slabosti, ograničenosti i nedostatcima. Ljubav prema iluziji koju smo izgradili na temeljima stvarne osobe koju smo nekad voljeli ne dopušta nam da se oslobodimo njezinih okova jer smo otkrili da nas stvarna osoba koju volimo može ostaviti i otići, ali stvorena iluzija nikada ne odlazi i uvijek ostaje s nama.
S vremenom ona preuzima stvarnost ljubavi postajući jedini objekt kojega volimo i uvijek nam potiho govori kako se trebamo kloniti toga da volimo stvarnu osobu jer sve stvarne osobe bi nas mogle prije ili kasnije napustiti, ali iluzija koju smo izgradili neće nikada. Ponekad smo još uvijek opijeni ljubavlju, ponekad još uvijek posjećujemo omiljena mjesta, ponavljamo iste rečenice, prisjećamo se mirisa kose tek povremeno svjesni da ruka koju držimo nije ruka voljene osobe, nego naša vlastita ruka i da rečenice koje izgovaramo nitko ne čuje osim nas samih u polumraku sobe dok razgovaramo s iluzijom voljene osobe. Zašto se ponekad ne želimo riješiti iluzije? Zašto ponekad i dalje volimo i ljubimo vlastite ruke kao da su ruke voljene osobe i ne želimo dodirnuti stvarne i tuđe ruke koje se pružaju prema nama i koje su voljne pružiti i ljubav, i sigurnost i mir, i podršku i nježnost i toplinu? Zašto toliko volimo iluziju o voljenoj osobi, zašto smo je pretvorili u stvarnost i zašto je obožavamo poput božanstva iako ponekad svjesni da naša iluzija i stvarna osoba nemaju gotovo više nikakvih dodirnih točaka?
U čemu je tajna iluzije o voljenoj osobi? Je li naš susret zaista bio toliko fatalan da poslije za nas nema ništa doli njene iluzije, je li taj susret bio fatalan do te mjere da smo na vlastitoj koži iskusili ono čemu se rugamo i u što često ne vjerujemo kad nam drugi govore, a to zovu „ljubavlju na prvi pogled“? Je li nas taj susret i ta ljubav tako iscrpila i potrošila da jedino što preostaje jest stvoriti iluziju i biti u nju zaljubljen/a i nju voljeti jer više nema u nama sposobnosti i volje za novo? Jesmo li doživjeli da nas je ljubav ubila zauvijek i da ne postoji mogućnost da ponovno živimo i oživimo i osjetimo dah života u sebi? Koja je svrha stvorene iluzije o voljenoj osobi? Je li ona oblik zaštite od drugih i od nas samih, je li ona oblik cinizma i prijezira prema novoj ljubavi, oblik nepovjerenja prema ljudskoj toplini i nježnosti koja se pruža prema nama i želi nas dodirnuti i oživjeti?
Možda je iluzija o voljenoj osobi koju smo izgradili i pretvorili u stvarnost naš protest i krik protiv zvijezda i okolnosti koje su uvijek bile protiv nas dvoje? Ili je stvaranje iluzije o voljenoj osobi izraz želje da jednog dana više nikada ne budemo razdvojeni, da se vječno osmjehujemo, dodirujemo, ljubimo i da vječno budemo jedno. Možda bi tek tada stvorena iluzija izgubila svoj smisao i izgubila svrhu postojanja. Ali što činiti dok čekamo taj trenutak? Živjeti s iluzijom o voljenoj osobi ili je probati uništiti? Je li loše ponekad uhvatiti sebe kako hodaš s voljenom osobom, kako je grliš, osluškuješ njezin dah, dodiruješ njezino lice, a zapravo sve se to događa u tebi dok razmišljaš o onome što je moglo biti, ali nije i dok držiš svoju ruku, a ne njezinu? Koliko bi pomoglo uništiti iluziju o voljenoj osobi i hodati sam ili sama? Stvarna iluzija o voljenoj osobi nas čini da se ne osjećamo samima zato se ne možemo i ne želimo odvojiti od nje. Znamo da smo sami jer očima vidimo da nema nikoga, ušima ne čujemo nikoga, rukama i usnama ne dodirujemo nikoga, a opet osjećamo da nismo sami, da je voljena osoba stvarno s nama kao naša iluzija koja je stvarna jer osjećamo da je stvarno volimo i stvarno dodirujemo i da njezina kosa stvarno miriše i da njezin dah pruža toplinu našem licu. Zašto volimo i zašto smo zaljubljeni u iluziju i zašto je ona stvarnija od fizičke osobe koju smo nekada voljeli? Nije li istina da barem ponekad slobodno i svjesno biramo da volimo iluziju o voljenoj osobi?
U Sarajevu, 21. 11. 2018.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com
Komentari su zatvoreni.