dar – Poptheo Web Portal

O razotkrivanju

Razumljivo je da se pred drugima nećemo razotkriti. I u odnosu na one s kojima smo bliski zadržavamo skriveni dio sebe. Ali što se događa s nama kad smo pred samima sobom? Sami smo. Skriveni smo. Razotkrivanje neće otići dalje od nas samih. Nitko neće doznati ništa o nama. I pred sobom smo skloni skrivanju. Ne želimo promijeniti sliku o sebi. Trudimo se ostati onakvima kakvima smo sebe zamislili. U susretu sa sobom više se skrivamo nego razotkrivamo. Teškom mukom izgrađene iluzije o sebi ne mogu tek tako pasti kao žrtve razotkrivanja. Razotkrivanje se mora nekako izbjeći. Izvući ćemo se na zamisao kako imamo puno vremena da otkrijemo zaista kakvi smo. Uvući ćemo druge uvjeravajući sebe kako su drugi zlonamjerni i izmišljaju o nama. Blokirat ćemo razotkrivanje jer se plašimo otkrića. Nigdje ne postoji tako puno isprika i izbjegavanja kao kada se čovjek treba razotkriti samom sebi bez uljepšavanja i izmišljanja.

Što bi čovjek pronašao ako bi sebe dokraja ogolio? Mijenja li se nešto nekim novim otkrićem o sebi? Ako se smatramo hrabrima, kukavičluk će se lijepo uklopiti u tu sliku o našoj hrabrosti kao trezvenost i razumnost jer kukavičluk se opravdava mišlju kako i u hrabrosti treba biti umjeren i razuman i ne biti uvijek i svugdje hrabar. Ako se vidimo kao ljubitelji istine, laž će se lijepo uklopiti jer se laž opravdava mišlju kako se i u izricanju istine treba biti umjeren, praktičan i znati kad istinu treba prilagoditi okolnostima. Razotkrivanje otkriva o nama ono što je ružno i neugodno, obično ono što o sebi krijemo od drugih. Razotkrivajući sebe, riskiramo prikazati se stvarnima što i nama i drugima može biti nepodnošljivo za gledati.

Pribjegavamo mimikriji. Oponašamo razotkrivanje. Mislimo i govorimo ono što nismo kako bismo zadržali razotkrivanje u granicama koje smo postavili kako se ne bismo predstavili u onome što je za nas neugodno i ružno. Razumljiva je naša mimikrija pred drugima. Bilo bi strašno kada bismo jedni druge susretali sposobni vidjeti sve što je u nama i fizički i duhovno. Od čovjeka čija bi koža bila naopako postavljena da se unutarnji dio sa svim svojim žilama i krvlju vidi očima s užasom bismo odvratili pogled. I on bi od nas kada bi naša koža bila izložena poput njegove. Što bi bilo tek kad bismo mogli gledati jedni drugima u misli, želje i skrivene nagone? Susresti čovjeka čije dvoličnosti, podcjenjivanja, zlobe, pakosti možemo čuti kao njegov glas kad nam govori? Čovjek misli da bi puno toga bilo bolje kada bi mogao pročitati misli onoga do kojeg mu je stalo. Kao što zaljubljen muškarac mašta o tome da „ima na dlanu“ misli žene u koju je zaljubljen jer misli da bi njihov odnos postao iskreniji i dublji. Ali što ako se ne može napraviti izbor iz tuđih misli, nego ih moramo bez prebiranja sve čitati? Želimo li stvarno vidjeti apsolutno sve njezine misli? Možda i žena misli isto kao i muškarac. Tajno znanje o njegovim mislima daje joj moć nad njim? Ali što kada otkrije sve njegove misli i pročita da nje nema među njima ili ima, ali ne na način kako je ona zamišljala?

Čovjek zna kako razotkrivanje samog sebe može biti strašno i neugodno. Onda kada brana koja je držala njegove misli i želje pukne i bujica sve preplavi i potopi. Onda kada sila nutarnjih pitanja, sumnji, optužbi, napada, udaraca njega samog paraliziraju zbog čega se čovjek šokira pitajući se u nevjerici: Zar sam to zaista ja? I brže-bolje pokušava zakrpiti i samog sebe i spriječiti bujicu da odnese svaki tračak dobrog, ljudskog i razumnog u njemu. Iako je vrijeme razotkrivanja samog sebe danas popularno i samorazumljivo, od „uradi sam“ psihoanalize do društvenih mreža i različitih oblika kontrole, uvijek se može neki dio sebe sakriti i ostaviti po strani skriven. Pod uvjetom da on nije za čovjeka štetan i razarajući. Kao čovjek koji ima neki hobi kojemu se drugi smiju, ali koji je bezopasan i ispunjava ga zadovoljstvom, kao što je netko ljubitelj rijetkih biljaka koje voli fotografirati i njihove slike držati negdje skrivene. Kao žena koja voli slikati i svoje slike skriva od drugih jer drugi nemaju razumijevanja za njezine umjetničke sklonosti, kao muškarac koji voli pisati pjesme jer drugi nemaju razumijevanja za njegovu ljubav prema poeziji.

Ono što nas usrećuje i ispunjava ponekad treba ostati skriveno od drugih jer neće razumjeti. I nema ništa ružno i neugodno u tom skrivanju. Razotkriti samog sebe sebi samom neće uvijek na površinu izbaciti ono čega se plašimo i užasavamo, ponekad otkrijemo i nešto dobro i ispunjavajuće, nešto što nas usrećuje, neki neznatan talent ili dar. Zbog svijeta u kojem se krećemo i ljudi među kojima se krećemo, ponekad smo žrtve nezdravog straha da sve što otkrijemo o sebi morat će biti užasno i strašno čime talenti i darovi koji negdje u nama čekaju da se razotkriju ostaju trajno nepronađeni i zakržljaju bez da su ikada dobili mogućnost da se razviju i pokažu svoju snagu. Kada stojimo pred sobom u želji da se razotkrijemo sebi i zaronimo u svoje privatne dubine, strah nas je da nećemo pronaći ništa dobro, nego samo nekakav bezimeni užas od kojega nam neće biti dobro i od kojega se nikada nećemo oporaviti. Svjesni smo da smo dvolični, zlobni, skloni niskim udarcima, užasavamo se pomisli da hodamo i mislimo tako da svatko živ vidi kako izgledamo iznutra i fizički i psihički, ali neće li razotkrivanje sebe donijeti i nešto dobro i bolje o čemu nismo znali da ga u sebi imamo. Kao kada se čovjek zaljubi u slikanje i pođe slikati iako po standardima slikarstva njegovo slikanje nije slikanje. Ali on je ispod naslaga svoga straha, isprepadan od drugih kako se treba okaniti samog sebe jer je u njemu sve nešto strašno i užasno, poput skrivenog blaga otkrio talent koji je nevin i koji ga usrećuje. Slikanje. I taj dar ga pomalo čak i pročišćava od njegovih strahova i loših mišljenja o samom sebi.

Ono čega se čovjek plaši je nemogućnost da unaprijed predvidi što će pronaći u sebi ako pokuša skinuti sa sebe sloj po sloj bića da bi vidio od čega se sastoji. Može naići i na strahote i na užase za koje je bilo bolje da ih nije dirao, ali može naići i na talente i darove koji sve njegove ružnoće mogu donekle prenamijeniti da služe onomu dobrom u njemu i tako sami postanu dobri kao što se strah od neuspjeha, osjećaj bezvrijednosti, malodušnost svladavaju usavršavanjem u talentu za slikanje, pisanje, učenje, studiranje, praktični rad na nečemu.

S razotkrivanjem samog sebe treba oprezno i postupno. Uranjamo u svijet koji je i nama nepoznat i koji je još manje poznat drugima. Uranjamo oprezno jer ne znamo što ćemo otkriti o sebi. Uranjamo postupno jer ako o sebi otkrijemo nešto loše i negativno, to još nije konačni sadržaj onoga što jesmo jer možda u nama postoji još nešto što je dobro i pozitivno i treba pokušati zaroniti dublje u sebe. Ne treba potajno željeti da sebe imamo kao „na dlanu“, neskrivene i potpuno ogoljene, a još manje to treba željeti kada su u pitanju drugi i ono što misle i osjećaju. Netko je nas je htio takvima. Da se cijeli život razotkrivamo više sebi i manje drugima. Netko nas je htio takvima da nikada sebe ne upoznamo, a još manje da upoznamo druge u cjelokupnosti njihovog bića. Netko je htio da djelomično i sebi i drugima budemo stranci i najbolje je da tako i ostane. Oprezno i postupno sebe razotkrivati neće nanijeti previše štete ako o sebi otkrijemo nešto loše, i neće nas učiniti oholima kada o sebi otkrijemo nešto dobro ili neki skriveni dar. Biti djelomično stranac i sebi i drugima čini se najbezbolnijim načinom kako da budemo ono što jesmo. Niti se užasavati sebe i drugih zbog svojih i njihovih nedostataka. Niti oholo i umišljeno precjenjivati svoje i tuđe talente i darove.

Razotkrivanje sebe i drugih je uvijek nezavršen posao kada prestanemo postojati. Niti smo sebe niti druge do kraja upoznali, a vrijeme nam je isteklo. Međutim, netko tko nas je htio takvima možda negdje drugo razotkrije sve o nama i o drugima na jedan nama zasad nepoznat i nedostupan način. I možda je tako bolje za nas dok smo zajedno i zajedno živimo i dišemo. Jer naš je najveći strah o tome što bismo pronašli ako bismo dokraja razotkrili sebe ili drugoga. Jesmo li stvarno znali što tražimo kada smo poželjeli dokraja razotkriti sve o čovjeku? Jednom razotkriveno, više se ne može sakriti. U slučajevima dobrog, talenta i darova koji usrećuju i ispunjavaju, ne žalimo. Ali tko će nas zaštiti od straha kada uz dobro otkrijemo i dubine zlog u čovjeku?

Ne možemo izabrati što ćemo razotkriti. Jednom kada počnemo razotkrivati sebe i drugog, moramo biti spremni na ispunjena, euforije sreće i zadovoljstva, ali i na užase i strahote onoga što se skriva u neistraženim predjelima našeg ljudskog bića. S razotkrivanjem treba biti oprezan i postupan. Netko daleko mudriji od nas htio je tako. Da se odmah na početku našeg postojanja ne bismo međusobno prvo proglasili bogovima koliko smo dobri, a onda se međusobno poubijali jer toliko bogovi mogu mrziti jedni druge kada otkriju zlo u sebi da su spremni jedni druge istrijebiti i brzo zaboraviti kako su do maloprije jedni druge obožavali koliko su se smatrali plemenitima, dobrima i savršenima.

Razotkrivanje je spoznaja da nikada nismo ono što o sebi znamo i osjećamo, promatranje sebe kroz zamagljeno staklo kroz koje vidimo siluetu čovjeka mutno i nejasno pitajući se jesam li to ja ili netko drugi i oprezno i postupno brišemo prljavštinu kako bismo jasnije vidjeli u lice s druge strane stakla i kome pripada: meni ili nekom nepoznatom…

U Sarajevu 7. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andrii Yalanskyi

JOŠ MALO O PEPELJUGI…

Često čujemo za ono: „Želim biti prihvaćen onakvim kakav jesam” – a vjerojatno i sami to pokatkad pomislimo i kažemo. No pitanje je od koga to želimo bezuvjetno biti prihvaćeni? Jer neki nas izgledno već sada prihvaćaju onakvima kakvi jesmo, ali mi bi očito nešto bolje od toga. U tom smislu, u bajci o „Pepeljugi” ima nečeg duboko arhetipskog. Sirota, prezrena, odbačena djevojka na kraju zadobiva, ni manje ni više, srce plemenitog princa. Zato to i jest bajka, jer neka realna priča o Pepeljugi bi se vjerojatno kretala u smjeru da se ona na kraju skrasila s nekim običnim momkom iz nižeg društvenog sloja, a za kojeg bi otprilike važilo ono da je neloš u duši, ali eto, da zna biti malko nezgodan kad popije, te da je pored toga onako općenito ogrubio od teška života. No to je sumorna stvarnost zbog koje i počnemo, prije ili kasnije, smišljati sebi bajke. A vidimo što je suština bajke – to je uvijek neki čudesan obrat i skok na viši nivo, tamo gdje momentalno ne pripadamo.
Zanimljivo je to da bajka o Pepeljugi ne prikazuje istu kao totalnu autsajdericu, jer za Pepeljugu se veli da je prelijepa i dobra djevojka koja u pepeo nije dospjela svojim nemarom i krivicom, nego tuđom zavišću i zlobom. Međutim, i pored toga, bajka pretpostavlja da to sve skupa ipak nije dostatno da bi ona na kraju sama od sebe zadobila srce plemenitog princa. Kao što znamo, trebala joj je nekakva jača čarolija; trebalo je nekako one miševe i bundevu prodati princu pod konje i kočije … a i nju je samu dostojno srihtati. Na kraju, trebala joj je i ona posve specijalna differentia specifica – staklene cipelice. Pitanje je zašto? Pa zato što ovo nije bila samo njezina bajka, nego i prinčeva. I on je sam po sebi tražio nešto znatno bolje od sebe. Očito, nije mu bila dovoljna neka tek obična otmjena ljepuškasta dama. Pa viđao je takve svaki dan. Naprotiv, tražio je otmjenost i ljepotu kakva do tada nikad nije bila viđena. I ovo će mu biti znakom da se nalazi na dobrom tragu – elegantna mala nožica u prekrasnoj staklenoj cipelici. Zanimljivo, ovo dvoje (nožica i cipelica) će opstati i nakon što ostatak čarolije nakon ponoći propadne, a princu je očito baš to i bilo od presudne važnosti. Ovo možebitno baca i sasvim novo svjetlo na cjelokupnu narav čarolije. Ona u konačnici kao i da nije bila potrebna, ili je bila potrebna tek iznimno kratko, jer Pepeljugu je na kraju iz njezine bijede izvukao detalj koji je po svojoj prirodi zapravo već posjedovala, plus ona cipelica koja i nije bila sad baš neko vele nadnaravno čudo. Dakle, pouka se moguće ogleda u tome da nam za kvalitativni skok o kojem sanjamo i nije potrebno toliko puno koliko inače mislimo. Do žuđenih okolnosti i okruženja će nas dovesti ona neka komponenta koju već imamo i koju eventualno tek nešto treba nadograditi. A da bi znali koji je to detalj, trebamo se jednostavno kloniti nerealnih megalomanskih maštarija i početi razmišljati upravo na tragu potrebnih detalja.
Za kraj nešto što je moguće trebalo naznačiti već u samom početku. Zbog čega uopće jedna ovakva tema i razmišljanje? Zar ne bi bilo realnije govoriti o tome kako se u životu pomiriti sa onim što već imamo? Pa čak ako i ta naša težnja za boljim po sebi i nije posve opravdana, ona je ipak naša i čini se da nam je kao vrsti duboko prirođena. Težnja za boljim stoji u središtu svih ekonomskih, političkih, pa i religioznih stremljenja. Glede političkog konteksta, Henri Becque svojevremeno reče: “Nevolja je s jednakošću što se želimo izjednačiti samo s onima koji su iznad nas.” A glede religioznog, koncept milosti kao nezasluženog dara Božjeg provlači se na ovaj ili onaj način kroz sve religije. Dok za ekonomiju već i sami znamo… Jednostavno, mi uvijek želimo bolje i točka!
U Sarajevu 15. V. 2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tsuneo;

O povjerenju

Povjerenje se ne služi lukavstvima. Nevino je i naivno. Računa na dobrotu drugog. Povjerenje kategorički drži da je drugi iskren kao i onaj u kome se nastanilo. Povjerenje ne pravi razliku među ljudima. Povjerenje u svakom čovjeku pronalazi zrnca nevinost i dobrote. Zrnca koje povjerenje strpljivo skuplja kako bi sagradilo dom za stanovanje. Samo povjerenje nikad ne može izdati. Ne može ići protiv sebe. Ne može se pobuniti. Glasno viknuti kako od danas ono povjerenje više neće biti dobro i nevino. Povjerenje ne može izdati sebe. Niti može od sebe pobjeći. Ono će vječno biti ono što je oduvijek. Dobro i naivno povjerenje. Izdaju i izigravanje povjerenja ne možemo pripisati povjerenju. Kad nas netko izigra ne kažemo: Povjerenje nas je prevarilo. Kažemo: Kako nas je drugi prevario. On/ona izigrali su naše povjerenje.

Povjerenje nije naše. Ne pripada nikome. Ne držimo ga kao da smo njegovi vlasnici. Povjerenje je dar. Kao i svaki dar zahtjeva posebnu pažnju. Brigu. Stalno podsjećanje. Kažemo da smo poklonili povjerenje. Ne poklanja se ono što smo kupili. Ili što smo prodali. Ili što je u našem vlasništvu. Ili ono na što imamo pravo. Samo se dar poklanja. Dar se poklanja iz ljubavi. Zbog nježnosti. Zbog važnosti. Zbog brige. Darom nekoga stavljamo na posebno mjesto. Izdvajamo ga od ostalih. Izdižemo ga iznad ostalih. Kad poklonimo povjerenje, nekoga smo izdvojili od ostalih. Postavili ga na počasno mjesto. Veliki broj darova kupujemo i poklanjamo jedni drugima. Povjerenje ne kupujemo. Ne pronalazimo ga na policama trgovina. Povjerenje je bili tu prije nego smo došli na svijet. Bit će tu i kad odemo iz svijeta. Ne znamo odakle dolazi. Koliko je staro. Koliko će dugo živjeti. O porijeklu povjerenja ne znamo ništa kao što znamo o stvarima koje kupujemo kao darove. Kada poklanjamo stvar ili predmet kao dar, sve znamo o njemu. Cijenu. Izgled. Kvalitetu. Količinu. Kad poklanjamo povjerenje, ne znamo ništa o njemu. Nema cijene. Nema izgleda. Nema kvalitete. Nema količine. Povjerenje je nemjerljivo. Nevidljivo je. Ne vidimo ga. Ali ga darujemo. Nevidljivo i neopipljivo poklanjamo jedni drugima.

Nevino. Naivno. Dobro. Krhko, a opet ono izgrađuje naše privatne svjetove. Naše veze. Naše odnose. Uklanja naše strahove. Hrabri u neuspjesima. Bodri u patnjama. Tješi u brigama i žalostima. Zar ne izgleda svijet drugačije kad nam netko kaže: Imaj povjerenja u mene. Kad čujemo te riječi, ne promjeni li se naš životni pejzaž iz hladne zime u tek rođeno proljeće? Iz mrtvila u osobni svijet prožet životom? Povjerenje se transformira. Ono ne ostaje povjerenje jednom kad je darovano. Prožima ljubav. Prožima brigu. Prožima intimnost. Povjerenje je poput velikog krvotoka koji povezuje ljudske odnose. Povjerenje je kao krv kojom teče život i napaja sve ono što ljudi čine jedni drugima. Ne kažemo li: Reći ću ti nešto u povjerenju? Ne kažemo to prvom strancu kojega sretnemo na ulici. Govorimo onome s kojim nas je povjerenje čvrsto povezalo. Kroz ljubav. Kroz intimnost. Kroz zajedništvo. Kroz životni krvotok.

Jer povjerenje povezuje duboko i snažno, njegovo kidanje i odvajanje ne može biti bez dubokih rana i trajnih ožiljaka. Izigrana dobrota mora ostaviti duboku ranu. Kao i nevinost. Kao i nježnost. Kao i ljubav. Svi ovi elementi dolaze u život kao darovi povjerenja. Povjerenje ne daruje samo sebe. Sa sobom poklanja mnoštvo nenadoknadivih „sitnica“ koje su nezamjenjive u međuljudskom odnosu. Zato kad se povjerenje izigra, skoro je nemoguće nadoknaditi. S povjerenjem kao prvim darom izigrani su i svi ostali darovi koje povjerenje poklanja.

Strašno je čuti kada se kaže: Više nemam povjerenja u tebe. Jedna od najbolnijih osuda koju izričemo nad drugim. Tom osudom ne osuđujemo uvijek samo drugog. Ponekad osuđujemo i sebe. Osuđujemo istovremeno i sebe i drugog na gašenje krvotoka povjerenja koji je hranio naš međusobni odnos. Slabljenje krvotoka uvijek nosi sa sobom strah, nervozu, nezadovoljstvo, bolest, slabost. Ne osjećamo li sve ove simptome kada se povjerenje raspadne? Osjećamo. Jer krvotok povjerenja se gasi i počinju se stvarati rane koje krvare. I moraju boljeti.

Povjerenje nije samotnjačko. Potpuno sam čovjek nema kome darovati povjerenje. Kad bismo bili potpuno sami na svijetu, povjerenje ne bi postojalo. Povjerenje uvijek zahtjeva barem dvoje. Ponekad i više. Ali dvoje su nužni da bi povjerenje došlo u postojanje. U svijet. U stvarnost. Iako je bilo prije nas i postojat će poslije nas, povjerenje postoji tek onda kada se pojavi drugi. Tek tada osjećamo povjerenje. Doživljavamo ga. Vidimo ga. Možda ga ponekad dodirnemo preko tijela drugog.

Nevino, naivno i prepuno dobrote povjerenje kao dar nikada ne može izdati sebe i odustati od sebe. Ono je oduvijek krvotok koji hrani dvoje, ali i mnoštvo drugih, ponekad možda i cijeli svijet. Niti može niti zna sebe izdati. Satkano kao tajna koju otkrivamo preko drugih ljudi, nesvjesno je svoje krhkosti. Povjerenje o sebi ništa ne zna i ništa ne spoznaje. Čovjek o njemu zna sve. Spoznaje njegovu darovanost, dobrotu, nevinost i krhkost. A mi nikada ne krivimo onoga koji i kad učini krivo i pogrešno, ne zna da se to nije smjelo. Krivimo s pravom onoga koji je znao da se ne smije učiniti, ali je učinio.

Povjerenje nema odgovornosti jer ne zna. Ne zna ništa o sebi. Ne zna ništa o čovjeku. Čovjek je odgovoran. On zna sve o povjerenju. Zločesto je s naše strane kada krivimo povjerenje za rane i ožiljke. Kako kad povjerenje ništa nije znalo o našim lošim i mračnim stranama? Nikad nije ni znalo. Ne zna ni sad. Jer kad bi znalo, odavno bi se povuklo iz svijeta i ostavilo nas same.

U Sarajevu 22. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hathairat Dokbunnark

O NOĆI

Noć nije razdoblje dana niti iskustvo spavanja, noć nije vrijeme planiranja onoga sutra niti vrijeme premišljanja što je bilo danas. Noć nije vrijeme, noć je stanje. Noć je osjećaj slobode, trenutak u kojem sve treba prestati i stati. I vrijeme i dan i trajanje i razmišljanje i zabrinutosti i planiranja. Noć je poseban osjećaj beskonačnosti u kojem je sve zamrlo i u kojem se ništa ne treba događati što bi narušilo beskonačnost. Svaki pa i najmanji titraj sutrašnjeg planiranja, sutrašnje brige i zabrinutosti trajno oslobađa noć njezine privlačnosti i pretvara je u napeto vrijeme nespavanja, razmišljanja, premišljanja i promišljanja. Čak i snovi narušavaju tajnu i skrivenost noći. Sama noć bez ičega kao osjećaj beskonačne slobode i oslobođenosti od dnevnih i svakodnevnih trenutaka vremena može ponuditi istinski dodir sa slobodom i mirom za kojim se traga tijekom dana. Tako je otprilike Emil Cioran u svojim Razgovorima opisivao noć dok je objašnjavao svom sugovorniku kako je za mnoge pomalo uvrnuto i bolesno vidjeti noć kao kreativnost dok je on noć smatrao jedinim trenutkom genija u svom pisanju i njegove knjige nastajale su uglavnom noću.

Za mnoge od nas noć je aluzija ili podsjećanje na mrak, tamu, nešto zlo, zločesto i zlokobno. Mislimo da se sve zlo događa noću i da ono najgore iz ljudskog bića izlazi samo noću kao da je zlo bit noći i kao da je bit ljudskog bića da bude zlo noću. Iz te aluzije kako je noć zla mnoge priče, pripovijetke i bajke koje govore o zlim stvorenjima i njihovoj zloći noć koriste kao metaforu i oružje protiv onih koji bi htjeli noć vidjeti i kao nešto dobro, kao trenutak kreativnosti, trenutak genija, trenutak ljepote, trenutak privlačnosti. Čak se i ljubav noću smatra skrivenom, tajnom, ljubavlju koja u sebi nešto zlo krije, ljubav koja neće izići na dobro s prvim svitanjem. Naša opčinjenost noću pokazuje da noć nije tek razdoblje dijela dana u kojem se treba spavati i odmarati.

Naše i suviše organizirano vrijeme isječeno u točno izmjerene trenutke koje mjerimo sekundama, minutama i satima i samu je noć organiziralo u vremenske isječke i tako joj nastoji oduzeti nešto od njezine tajnovitosti i ljepote. Čak se više i ne plašimo noći kao što smo čitali u pričama i bajkama, više ne vjerujemo u stvorenja koja se pojavljuju samo noću niti više vjerujemo u neku tajanstvenu silu koja vlada noću. Za nas je noć postala sterilna, birokratska jedinica izgubljenog vremena u spavanju kako bi se bjesomučno nosili s birokratskom jedinicom vremena koju zovemo dan i koja ne smije sadržavati ni sekundu izgubljenog vremena. Nemoguće je ili je barem sve teže priuštiti sebi luksuz i biti cijelu noć budan i razmišljati i čitati nešto o noći i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet sterilan i neutralan prema stvarnosti ne voli noć jer je to gubitak vremena, kad bi mogao, ukinuo bi i spavanje kao suvišno. Naš tehnološki svijet ukinuo bi sve ono što smo kao djeca voljeli kada bi došla noć. Ukinuo bi naše strahove od bajkovitih noćnih stvorenja, ukinuo bi naše tajne noćne ljubavi i viđanja, ukinuo bi našu fascinaciju noću i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet, jer mu je stalo samo do vremena koje se može mjeriti, kad bi mogao, ukinuo bi potpuno noć i njezine tajne i zabranio nam čak i snove jer je to gubitak vremena. Naš tehnološki svijet želio bi ukinuti sve tajne, sve osvijetliti i pretvoriti u dan i zabraniti da spavamo i sanjamo.

Svijet nam to pomalo i čini sa svakim novim sumrakom i dolaskom noći. Progoni nas brigama, mislima, razmišljanjima, idejama, opterećenostima, progoni nas čak i u snovima kako ne bismo mogli mirno i u tišini zastati i osluhnuti noć koja nam govori i želi nam nešto reći preko svojih tajni, preko knjiga kojih noću čitamo, preko kreativnosti koja se noću javlja. Noć je postala osvijetljeni dan, svaki kutak noći osvijetljen je nekakvim umjetnim svjetlom, sve je teže uopće pronaći onu izvornu i iskonsku noć u kojoj se u miru i tišini ljudsko biće može susresti samo sa sobom i najdubljim dijelovima sebe.

Noć je susret s intimnošću u koju svjetlo ne može i ne treba prodirati i ulaziti svojom uvijek vječnom znatiželjom da sve osvijetli, sve vidi, sve zna, i sve čuje. Noć ili barem njezin maleni dio koji pripada samo ljudskom biću i nikomu drugomu trebao biti i ostati skriven od svjetla. Ne jer taj skriveni dio krije u sebi nešto zlo i pokvareno, nego jer taj maleni dio noći, djelić noći krije samu intimnost ljudskog bića s kojim je ljudsko biće sudbinski i duboko povezano. O tom malenom djeliću noći ovisi sav smisao i svrha života jednog ljudskog bića i svjetlo bi samo poremetilo ili taj smisao učinilo nerazumljivim i pretvorilo ga u teret, u razmišljanje, u zabrinutost, u brigu, u nesanicu i u nervozu. Može li svijet i njegov vječni dan osvijetljen umjetnim svjetlima razumjeti i prihvatiti da poneko ljudsko biće želi za sebe zadržati djelić noći koji pripada samo njemu ili njoj. I da taj djelić ne krije ljudsku zloću, zlobu i pokvarenost, nego možda tajnu tog konkretnog ljudskog bića.

Zašto svijet i njegov dan toliko navaljuju i napadaju ljudsko biće i plaše ga kako je noć zla, pokvarena, kako noću ljudsko biće otkriva tajnu svoje zloće i kako bi bilo najbolje da sve bude osvijetljeno vječnim danom? Kako je ljudsko biće dovedeno u zabludu da se sve zlo događa noću, a da je dan samo jer je pun svijetla ujedno svet, čist i nevin? Ne događaju li se i neka velika zla i pokvarenosti upravo u trenutku dana i ne pokazuje li se zloća ljudskog bića i onda kada je dan? Nije li zlo učinjeno danju oblik samohvale ljudskog bića koje se ne stidi i ne srami toga da je pokvareno, nego uživa u tome da se njegovo ili njezino zlo može jasno i čisto vidjeti na svjetlu dana? Noć je bar toliko ponizna da priznaje da ima zla i pokvarenosti koji se događaju noću, ali se time ne hvali i nekad ih skriva da se ljudsko biće ne bi preplašilo vlastite zloće i pokvarenosti.

Svijet i njegova umjetna svjetla i njegov vječni dan nas plaše kako je noć zla i kako ništa pametno osim zloće ne može nastati i dogoditi se noću. Svijet nas prestravljuje slikama noći i nagovara nas da što prije sklopimo oči da ne bismo vidjeli svu grozotu i grotesknost noći. Ali neki među ljudima koji su hrabriji i znaju da i svijet i dan imaju svoje laži znaju ostati budni i otvorenih očiju kada svijet, njegova svjetla i njegov dan prestanu lagati o noći kako bi susreli noć i u njoj susreli sebe. U tom susretu s noći neka ljudska bića otkriju da noć nije zla, da noć nije glasna, bučna, puna krikova i buke. Na svoje zadovoljstvo otkriju tišinu i mir noći. Otkriju i kreativnost noći. Saznaju kako je noć vrlo darežljiva prema budnim umovima i kako ih obilno nagrađuje kreativnim genijem i nečim što svijet i dan kriju od ljudskih bića. A to nešto je tek nazirući osjećaj beskonačnog mira i tišine kada svijet, njegova svjetla i njegov dan konačno ušute i puste ljudsko biće na miru i ne progone ga više ni u snovima.

Jer noć se krije od svijeta i dana ne zato jer krije u sebi zlo, nego ne želi svoje darove i tajne rasipati pred svijetom i danom. Kada daruje tajnu ljudskom biću, noć to želi učiniti nasamo i prije snova koji su oružje kojim svijet i dan progone čovjeka. I uvijek kada daruje dar ljudskom biću, noć upozori ljudsko biće da je taj dar darovan isključivo njemu ili njoj, da se ne smije iznositi u svijet i pokazivati danu i drugim ljudskim bićima.

Noć daruje čovjeka njemu samom kao neprocjenjiv dar kojega u miru i tišini prije snova i samo tada čovjek smije otvoriti i zagledati se u njega. Ono što otkrije u onom što mu je darovala noć je pravi, nepatvoreni čovjek i ako se čovjek boji noći i smatra je zlom i pokvarenom, onda je to zbog toga jer mu noć nije darovala ništa drugo nego njega sama. I protivnici noći koji je nazivaju zlom i pokvarenom ponekad su oni koji su otvarajući sami sebe kao dar koji im je poklonila noć unutra pronašli vlastito zlo i vlastitu pokvarenost, ali su da bi to sakrili noć proglasili zlom i pokvarenom. A ona ništa drugo ne želi nego čovjeka darovati njemu samom. Ako se čovjek ne boji noći i u njoj pronalazi mir, tišinu, smiraj, ugodu, svoju kreativnost i svoj um i noć ne naziva zlom i pokvarenom, onda je to zato jer kada je otvorio sama sebe kao dar koji mu je darovala noć nije pronašao u sebi zlo i pokvarenost.

Noć nije vrijeme, nije razmišljanje, nije promišljanje, nije zabrinutost, noć nije trenutak. Noć nije ništa od toga. Noć je darivanje samog sebe samome sebi u miru, tišini i sabranosti i treba biti oprezan kada nas noć daruje nama samima. Neki se utječu svijetu, danu i snovima kako ne bi mislili na dar koji su otvorili i lažu druge kako je noć zla i pokvarena. Jer darovatelj koji ti želi darovati tebe sama da se pronađeš kako može biti zao i pokvaren? Neki uživaju u daru koji im je poklonila noć i ne žele da svijet, svjetla i drugi ljudi vide sadržaj dara. I takvi noć nikada ne zovu zlom i pokvarenom. Takvi se danju i na svjetlu iskreno smiju svjesni dara kojega imaju i znaju što je prava tajna noći. I naravno ne vole snove jer im ne trebaju, jer se nemaju čega bojati i ne trebaju skrivati.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com