O razočaranju i razočarenju

Nekad je razočaranje kao iznenađenje, kao kad vašu nutarnju predstavu o nekom gradu promijeni susret sa stvarnim gradom. Ništa nije isto kao u vašoj predstavi o gradu. Ulice, zgrade, boje i mirisi sve je drugačije od izmišljenog grada koji sa stvarnim gradom dijeli samo ime i ništa više. Je li razočaranje što stvarni grad ne odgovara vašem gradu mašte dovoljno jako da u trenutku odustanete od razgledavanja grada ili je razočaranje pomiješano s iznenađenjem i odlučujete prošetati gradom i pronaći nešto da razočaranje ublažite? Koliko ste razočarani kada nakon toliko godina osoba u koju ste bili ludo zaljubljeni više nije ona ista osoba? Je li bi bolje da ste taj susret odgodili i prištedjeli sebi razočaranje iskustvom pogleda kako osoba izgleda prilično drugačije? Koliko se često naše predstave o bilo čemu uruše kao kule od karata kada nas iznenadi razočaranje?

Nisu sva razočaranja ista i svaki čovjek ima svoj vlastiti izbor i svoju vlastitu listu razočaranja. Svi se mi razočaramo na svoj poseban i nama vlastiti način i onda kada se čini da su nam razočaranja zajednička jer mislimo da imaju isti razlog. Govoriti o razočaranju možemo samo hodeći od čovjeka do čovjeka jer svaki se čovjek razočara na svoj vlastiti način i ne možemo pronaći dva čovjeka koja su na isti način iskusili isto razočaranje čak i onda kad i ako su se razočarali u istu osobu, stvar ili nešto drugo. Istinsko razočaranje je uvijek duboko intiman i privatan makar neugodan događaj kojega se drugima ili ne može objasniti riječima ili nemamo potrebe objasniti. Opća razočaranja nekim društvenim pitanjima, problemima, sukobima u kojima svi sudjelujemo su kratkotrajna i zaboravljiva.

Istinska razočaranja su dugotrajna ponekad i trajna i ponekad trajno ostaju upisana u nama. Istinsko razočaranje uvijek dolazi od ovog ili onog čovjeka. Istinsko razočaranje ima boju konkretnog glasa, zvuk konkretnog glasa, zvuk stvarnih i pojedinačnih riječi, grimase pravog lica i geste stvarnih ruku. Težina razočarenja mjeri se našom navezanošću na taj konkretan glas, na to pravo lice i na te stvarne ruke. Nevidljivi glasovi, nevidljiva lica i nevidljive ruke ne mogu razočarati. Opći glasovi, opća lica i opće ruke ne mogu razočarati. Opći ljudi, opći predmeti, opći gradovi ne mogu razočarati. Biti razočaran ljudima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnim licem, glasom i rukama. Biti razočaran gradovima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnom ulicom, konkretnom zgradom, konkretnim trgom. Istinsko razočaranje prethodi našim općim razočarenjima.

Zašto govoriti o razočaranju, a ne o razočarenju? Razočarenje je nešto što je kratkog daha, nešto što brzo krene i nestane kao kad se razočarate što prijatelj kasni par minuta na sastanak ili što morate čekati dvije-tri minute duže na stanici. Razočarenje je nešto brzo, prolazno, površno gotovo i neprimjetno, nešto što ne zahvaća u dubinu i ne ostavlja misao sa sobom da pokuša dublje proniknuti uzroke i razloge. Razočarenje je toliko beznačajno da nakon što prijatelj stigne, zaboravimo da smo bili neraspoloženi što kasni. Razočarenje se tiče svijeta izvan nas ljudi i stvari koji ne mogu utjecati na velike promjene, odluke i osude koje se u nama rađaju. Razočarenje je kao kada u gradu kojega upoznajete u nekoj poznatoj ulici otkrijete da je cijela ulica upravo onakva kavom ste je zamišljali, samo na kraju ulice nedostaje maleni dio ploče s njenim imenom. Razočarenje je kao kada nekoga u koga ste se zaljubili na nepoznato samo preko slika i poruka u stvarnosti vidite da mu je samo kosa malčice kraća nego na slici, ali vas to ne brine jer kosa će porasti i bit će isti kao na slikama. Razočarenje neće poremetiti vaš nutarnji svijet o osobi, ulici, gradu. Vaš nutarnji svijet ostat će nedirnut i netaknut i razočarenje će brzo postati u zaborav. Razočarenje je poput vremena koje ima svoje trajanje i završava ne ostavljajući u nama sjećanje na samo sebe.

Razočaranje je vrijeme koje traje i koje ne prestaje. Razočaranje je duboko, dalekosežno i zahtjeva od nas napor da sebi neumorno objašnjavamo uzroke i razloge sve dok nas ispitivanje ne iscrpi iako i tada nećemo biti sigurni jesmo li konačno otkrili prave razloge i prave uzroke. Razočaranje je uvijek toliko značajno da može do kraja života obilježiti našu nutrinu nekim nevidljivim, ali osjetljivim ožiljkom. Razočaranje je trenutak kad se naš svijet raščara i prestane postojati kao nekakav naš privatni svijet sazdan od slika čovjeka, ulice i grada i često se izriče onom svima poznatom misli: Toliko sam razočaran njime ili njome da mi se u trenutku čitav svijet srušio, ili ako hoćemo možemo reći: Moj svijet je sada raščaran i u njemu više nema ništa čarobno što bi me nosilo naprijed.

Što može raščarati naš svijet i naše misli i slike o nečemu? Što je tako moćno da raščarava cijele naše svjetove i pretvara ih u ruševine i briše sve naše sretne slike i misli? Razočaranje raščarava naš privatni svijet jer netko drugi ili nešto drugo postaje ti ili postaje ja. Razočaranju nije dovoljno da nam netko tek pripada ili da mi pripadamo tek nekome, razočaranje zahtjeva da dvoje postaju i postanu jedno kao muškarac i žena, kao putnik i grad, kao pisac i riječ, kao slikar i slika, kao glazbenik i instrument. Kada dvoje postanu jedno, oni zajedno grade zajednički nutarnji svijet s njihovim zajedničkim nutarnjim slikama svijeta. Samo takav svijet se može raščarati kada razočaranje poput crva, vlage ili pljesni pođe nagrizati zajednički sagrađeni zid i kada ga grizući ga polako, strpljivo i neumorno na kraju sruši.

I razočaran i onaj koji je razočarao odlaze jedno od drugog s osjećajem srušenosti i gubitka jer zajednički zid može se podići samo ako bi opet postali jedno, a nakon što razočaranje raščara njihov zajednički svijet čini se da to više nije moguće. Tako muškarac i žena razočaraju jedno drugo, putnik i grad, pisac i riječ, slikar i slika, glazbenik i instrument. Svaki će od ovih dvoje nastaviti ili barem pokušati živjeti noseći u sebi manju ili veću ruševinu koja je nastala kad je razočaranje konačno posljednji put zagrizlo temelje zida za kojega su mislili da stoji čvrsto i nepomično. Istinsko i duboko razočaranje događa se tamo gdje su dvoje toliko postali jedno da ih se više ne može razlikovati ako se dobro u njih ne zagleda. A samo dvoje konkretnih mogu postati jedno. Njegovo konkretno lice i njezine konkretne ruke mogu postati jedno i sjediniti se. Njezine konkretne ruke i opća lica ne mogu tvoriti jedno. Njegov kist i bezbroj slika ne mogu tvoriti jedno, ali njegov kist i ova konkretna slika mogu postati jedno. Iako neobično na ovaj način se muškarac razočara u ženu i žena u muškarca, putnik u grad, slikar u sliku, pisac u riječ, glazbenik u instrument jer više nije moguće biti jedno s onim u što se uložilo cijelo pojedinačno biće.

Kada cijelo moje konkretno lice, moje konkretne ruke i njezin konkretni pogled i oči, kosa i osmijeh više ne mogu biti jedno nego postaju dvoje koji su tuđi počinje raščaravanje koje je početak razočaranja. Počinje propadanje zajedničkog zida slika, riječi i života, počinje propadanje zajedničkog zida na kojega smo poput dvoje pisaca zajedno pisali, poput dvoje slikara zajedno slikali, poput dvoje glazbenika zajedno svirali. Raščaravanje je početak propadanja onoga što smo jedno i još uvijek nismo dosegli razočaranje jer razočaranje nikada nećemo doseći jer se ono nikada ne završava. Ono traje i kad se zajednički zid sruši, kada nestanu zajedničke ulice i trgovi, kada nestanu zajedničke riječi, kada nestanu zajedničke slike i kada nestanu zajednički instrumenti. Razočaranje nastavlja postojati u nama kao praznina tamo gdje je postojao naš zajednički zid. I ako uspijemo izgraditi neki novi zid za neke nove ulice, trgove, riječi, slike i instrumente, uvijek će to biti samo polovica zida koji prikazuje svijet.

Zato se čovjek može čini se samo jednom istinski i trajno razočarati u životu i nikada više. Moguće da druga iskustva naziva razočaranjem i razočarenjem, ali nijedno od njih više nije ono intimno i trajno razočaranje kojega doživimo jednom i cijeli život ga doživljavamo i proživljavamo samo u različitim oblicima i s drugim ljudima. Razočaranje je stoga moguće samo jednom jer je samo jednom moguće izgraditi i srušiti zajednički zid i samo je jednom moguće biti jedno tako da ja i drugi postanemo isto. Sve kasnije što gradimo kako bismo prikrili razočaranje koje nas je obilježilo je prekrivanje ili urušenih ili napuklih temelja zajednički građenog zida kao kada se razočarate u grad s kojim ste bili jedno i novi broj novih zgrada i ulica to neće promijeniti.

Razočaranje je moguće samo tamo gdje nešto u jednom trenutku postane jedno s nečim do te mjere uz njega priljubljeno ili zaljubljeno da između toga dvoga nema razlike i kada pođe odvajanje jednog od drugog, ono što se zove raščaravanje, ožiljci koji ostaju ne mogu se sakriti iako se mogu prekriti i skrivati. Razočaranjem raščaravamo zajednički svijet koji smo izgradili zajedno, cijepamo ga u dijelove koji se nikada neće više moći zajedno sastaviti. Svijet izgrađen zajedno tamo gdje su dvoje jedno je za druge stvaran i običan svijet, ali za dvoje to je i čaroban svijet i razočaranje znači taj čarobni svijet raščarati, učiniti ga običnim i svakodnevnim svijetom, srušiti magični zid od zajedničkih slika, riječi i zvukova i sve to pretvoriti u ruševine i prašinu.

Razočarenje nema moć razočaranja jer razočarenje ništa ne gradi, ono je samo blagi osjećaj nervoze i nestrpljivosti kada nešto nevažno nije kako treba. Razočarenje ne posjeduje snagu niti da gradi niti da ruši svjetove, a time nema ni moć da razdvaja dvoje koji su jedno.

Razočaranje je jedina istinska moć koja jedan zajednički svijet neminovno cijepa na dvije odvojene ruševine bilo da ste razočarani ili ste nekome to učinili jer iz ovog cijepanja zajedničkog svijeta nitko neće izaći kao pobjednik i oboje nose ožiljke ne samo svoje, nego i onoga drugog s kim je bio jedno i trajno se prisjećaju zajedničkog svijeta kojega su izgradili svojim riječima, slikama, instrumentima, ulicama i trgovima.

Razočarenje je moguće svakodnevno i u svim prilikama i neprilikama života. Razočaranje je moguće samo jednom jer čini se da je samo jednom moguće biti jedno s nečim ili nekim, a sve poslije toga čini se kao krpanje i bezuspješno zidanje davno srušenog i uništenog zajedničkog zida jer kad je razočaranje u pitanju kao što je potrebno dvoje da budu jedno da se rastave i da ga sruše, tako je potrebno da dvoje međusobno otuđenih ponovo postanu jedno kako bi ga ponovo izgradili.

Samo dvoje koji su nekad bili jedno znaju koje riječi, koje slike, koje ulice, koji trgovi i koji instrumenti idu na zajednički zid i gdje je bila pojedinačna riječ, slika, ulica, trg, instrument kad se zid urušio jer jedino i samo oni pamte, žive i proživljavaju razočaranje dok svi drugi vide samo dvoje koji se ništa ne razlikuju od ostalih dvoje. Drugi će uvijek misliti da je ono što su dvoje prošli bilo razočarenje, a oni još uvijek prolaze i žive razočaranje tražeći u vlastitim ruševinama dijelove onoga drugog, njegovu sliku, riječ, zvuk, ulicu, trg, lice, osmijeh, ruke.

U Sarajevu, 15. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ferenczi Gyorgy

O TRAJNOSTI, POVREMENOSTI I PRIVREMENOSTI

Povremenost je simptom, privremenost je dijagnoza i oboje zajedno jesu bolest, bolest koju možemo nazvati strahom od trajnosti.

Strah od trajnosti kao bolest nastaje kada se povremenost i privremenost kao simptom i dijagnoza ujedine u svom strahu. Svijet je pun oboljelih od straha od trajnosti, onih koji žive vidljivo sa simptomom povremenosti i privremenošću kao dijagnozom. Povremena ljubav, privremeni brak, privremeni stan, povremeno mjesto življenja, privremeni dom, povremeni odlazak, privremeni dolazak, povremeni posao, povremeni prijatelj, privremena prijateljica. Sve nam je povremeno i privremeno, simptom i dijagnoza su toliko pomiješani da se može govoriti o bolesti, o strahu od trajnosti.

Kako živjeti u svijetu gdje susrećeš one koji žive s takvim simptomom i s takvom dijagnozom, koji objeručke prihvaćaju svoju bolest, svoj strah od trajnosti, a svoj simptom i svoju dijagnozu nazivaju čudesnim lijekom? Tražiš trajnost u braku, ali ona ide samo do prve plaće i financijske krize, prve svađe, prvog nesporazuma? Tražiš vjernost, ali ona ide samo do nove prilike čim okreneš glavu na drugu stranu? Tražiš mjesto pod suncem, ali samo nekoliko mjeseci dok ne nađeš nešto drugo? Tražiš prijatelja, ali traje samo dok netko drugi ne uskoči na njegovo ili njezino mjesto? Je li moguće pronaći nešto ili nekoga u svijetu straha od trajnosti, u svijetu simptomatičnih pacijenata i njihovih dijagnoza?

Zar je trajnost tako groteskna i užasna da je postala bolest od koje se treba liječiti i uzimati terapiju bjesomučno mijenjajući ljude, muževe, supruge, prijatelje, mjesta, dolaske, stanove, domove, gradove i odlaske? Kako živjeti s nekim koji svoj simptom i svoju dijagnozu, svoju povremenost i privremenost u svemu smatra najvećim dobrom i najvećom mogućom slobodom, kako razgovarati s nekim kome je sve povremeno i privremeno? I sam jezik je sastavljen od riječi i rečenica koje su ponekad trajne, a ne privremene i povremene. O čemu razgovarati s nekim čiji jezik nije trajan i u čijem jeziku ljubav, vjernost, prijateljstvo, zajedništvo, strpljivost, podnošenje, briga, susretljivost imaju samo povremeno i privremeno značenje bez ikakve želje da ih se učini trajnima gdje danas znače jedno, sutra drugo, a za koji dan ili mjesec ne znače ništa. Nemaju čak više ni povremeno ni privremeno značenje. Kako živjeti među onima i s onima koji svoju povremenost i privremenost nazivaju lijekom, a onoga koji trajnost smatra potrebnim barem u nekim velikim životnim stvarima nazivaju bolesnikom, budalom, idiotom, utopistom i nerealnim?

Kako objasniti da trajnost nije bolest, nego lijek kojim se povremenost i privremenost mogu izliječiti, kada rijetko tko vidi simptome i dijagnozu svoje bolesti, svoga strah od trajnosti, nego ih vidi kao spasonosni lijek za svoj strah od trajnosti od bilo čega u svom životu. Sve je povremeno i svi su privremeni, nema trajnosti i nema trajnih. Ovo shvaćanje života i međuljudskih veza nije samo simptom i dijagnoza bolesti, ona se začudo još više nudi kao lijek svim onima koji trajnost smatraju bolešću i opasnošću, pojavom koju treba iskorijeniti i protiv koje se treba boriti jer je protiv čovjeka.

Ali ima ljudi koji vole trajnost, koji se oko nje trude, koji je grade godinama, desetljećima. Iako znaju da je trajnost vrlo krhka i lomljiva, ipak joj pružaju šansu i znaju je pretvoriti u čvrstu i stabilnu građevinu. Jesu li ljubitelji trajnosti među nama robovi, bolesnici i pacijenti koji boluju od neke čudne bolesti koja je iluzorna maštarija kako u životu postoji nešto trajno i što bi moglo trajati barem dok traje i život? Ako jesu, tko ima autoritet postaviti dijagnozu i propisati lijek? Je li trajnost braka simptom, a bračna vjernost dijagnoza bolesti koju treba liječiti? Je li iskrenost  ljubavne veze simptom, a poštenje i korektnost dijagnoza bolesti koju treba liječiti? Je li u svijetu povremenosti i privremenosti svega i svih trajnost zapravo postala opasna bolest, virus od kojega se svi sklanjaju jer se ne žele zaraziti nečim što bi moglo biti trajno, a to znači neizlječivo? Jesu li oni koji još uvijek ne boluju od straha od trajnosti postali manjina, rijetki bolesnici koje se tu i tamo susreću u društvu, nešto poput oboljelih od gube oko kojih svi drugi naprave krug i pokazuju u njih prstom i preneraženim pogledom?

Povremenost i privremenost svega i svih u ljudskom životu nudi se kao lijek preostalim pacijentima koji vjeruju u nekakve trajnosti u životu, a onima koji su već ovisnici o povremenosti i privremenosti su već od prije ponuđeni kao čudesno sredstvo izlječenja od zahtjeva, težine, žrtvi i patnji života. Ne sviđa vam se više vaš muž? Upotrijebite lijek povremenosti i privremenosti i pronađite drugoga. Isto vrijedi i za vašu suprugu. Ne možete podnijeti svoga momka ili svoju djevojku? Ne možete više podnijeti prijatelje i ne želite ih? Ne možete se zadržati na jednom mjestu, ne možete ništa što ima veze s trajnošću? Upotrijebite privremenost i povremenost i sve što imate, sve što ste stekli, sve što vas veže za druge učinite povremenim i privremenim, neka postane suvišno, nepotrebno i besmisleno. Učinite vlastiti život povremenim i privremenim. Tako izgleda ponekad kada se povremenost i privremenost nude kao lijek za strah od trajnosti.

Smije li se netko usuditi i reći kako povremenost i privremenost imaju kao svaki lijek i određene nuspojave koje se vješto kriju od onih koji ih uzimaju? Smije li se reći kako povremenost kao simptom i privremenost kao dijagnoza mogu imati ozbiljne nuspojave poput nezadovoljstva, nepovjerenja, straha od vezivanja, straha od odgovornosti, indiferentnosti, nezainteresiranosti, vječnog kukanja kako je sve loše i sve klizi nizbrdo, vječnog studiranja, apatije, cinizma, prijezira prema drugima, omalovažavanja, obezvređivanja, neuspjeha? Tko je zadužen za otkrivanje simptoma i postavljanje dijagnoze i tko je autoritet koji će povremenost i privremenost proglasiti bolešću, a trajnost lijekom ili obrnuto, proglasiti trajnost bolešću, a povremenost i privremenost čudesnim lijekom koji je već mnogima pomogao?

Ako netko želi i očekuje trajnost od ozbiljnih životnih stvari i situacija, je li on pacijent, bolesnik ili je netko tko je izliječen ili netko tko nikada nije ni bio bolestan? Ako netko ne želi trajnost i strah ga je trajnosti pa su mu i velike i presudne životne stvari tek povremene i privremene, je li on pacijent, bolesnik, netko tko treba na liječenje ili je već izliječen? U zbrci koja je sve očitija oko trajnosti i povremenosti i privremenosti sve je teže shvatiti i dokučiti što je lijek i kojoj bolesti i tko su pacijenti, a tko nisu jer svatko ima svoje argumente za ono kako živi svoj život, brak, prijateljstvo, ljubav, vezu, poslovnu suradnju, političku suradnju, suživot. Tko će nam odrediti i zaključiti naše sukobe, rasprave, prepirke, svađe, komunikacije, dijaloge, argumentiranja tko je bolestan, a tko je zdrav oko ovih pitanja u velikoj bolnici koja se zove svijet, gdje svi jedni druge gledamo ili kao pacijente ili kao izliječene od trajnosti, odnosno povremenosti i privremenosti.

Je li moguć jedan miran suživot istovremeno između trajnosti, povremenosti i privremenosti tako da nekome od nas njegova ljubav, brak, veza, prijateljstvo, suradnja, odnos, suživot  bude istovremeno i trajan i povremen i privremen? Je li moguće da istovremeno budemo i pacijenti i izliječeni, i bolesni i zdravi, da povremeno i privremeno želimo trajnost, a da trajno želimo povremenost i privremenost? Nisu li ove tri stvari u međusobnom sukobu gdje teško može biti istinskog primirja i mira? Ali tko je mjerodavan za otkrivanje simptoma i postavljanje dijagnoze bilo čega od ovoga troje, ja, ti, ona, oni, vi, mi ili netko treći? Kako ćemo se snaći u svijetu gdje vladaju povremena i privremena trajnost i trajna povremenost i privremenost? Kako ćemo znati jesmo li pacijenti ili nismo, je li ono što živimo i kako živimo simptom, dijagnoza, bolest ili lijek?

U Sarajevu, 28. 11. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O SMIJEHU I OSMIJEHU

Smijeh može puno toga kupiti, ali i prodati. Rijetke su reklame s tužnim i sumornim licima. Čak i kad osiguravajuća kuća prodaje policu životnog osiguranja – u slučaju vaše smrti za volanom auta – čini to pomoću mladog modela koji se široko smije pokazujući red savršenih bijelih zuba. Poželite u slučaju smrti zaštiti i vlastite zube kao da će vam zatrebati nakon smrti, koliko osmijeh mladog modela izgleda uvjerljivo.

Kada muškarac ženi u koju je zaljubljen kaže kako ima najljepši osmijeh na svijetu, je li ima pred očima kako izgledaju njezini zubi i položaj njezinih usta? Hoće li ona imati najljepši osmijeh na svijetu kada ne bude imala svoje zube nego umjetne i kada njezine usne ne budu više tako pune i crvene? Osmijeh i smijeh su dvije različite stvari koje počesto ne razlikujemo. Netko se može smijati, ali to ne mora biti osmijeh. Netko može imati turoban izraz lica, a opet se može reći da čovjek s takvim licem nije bez osmijeha. Osmijeh je nešto što se nalazi u čovjeku, nešto što je tajanstveno i pripada samo njemu. Koliko ljudi ima na svijetu toliko ima i osmijeha. Osmijeh je uvijek bitno i autentično „moj osmijeh“ i ne pripada drugom. Kada muškarac kaže ženi da ima najljepši osmijeh na svijetu, ako nije površan i pokvaren prema njoj, on pod tim misli na neko unutarnje stanje žene, na nešto što pripada samo i isključivo njoj, nešto po čemu je ona jedinstvena u odnosu na sve druge žene. Njezin osmijeh nije puki izraz lica i raspored njenih zubi, njen osmijeh je nešto bitno i autentično njezino, nešto što samo ona posjeduje i ne posjeduju druge. Njen osmijeh je nešto u njoj što je dugotrajno i neprolazno, nešto što će trajati i kad se ne bude mogla nasmijati zbog bolesti.

Osmijeh se ne manifestira kroz smijeh, jer smijeh je trenutni i prolazni osjećaj i njegova temeljna karakteristika je zaborav. Vic je smiješan kad ga čujemo, nečiji smijeh je zarazan dok se smije, ali kad vic prestane i smijeh prestane i mi zaboravimo na smijeh. Zaljubljeni muškarac ili žena, s druge strane, se mogu dugo prisjećati osmijeha osobe koja više nije s njima, prisjećaju se osmijeha voljene supruge ili muža i dugo godina nakon što im je osiguravajuća kuća isplatila odštetu zbog njihovog nenadomjestivog gubitka. Podsjećanje na nečiji osmijeh i nemogućnost zaborava nečijeg osmijeha potvrđuje iskustvo kako je osmijeh nešto što je dugotrajno, nešto što počiva unutar nas kroz cijeli naš život, nešto što se ne mora i ne treba uvijek vidjeti na našem licu. Nešto što nam reklama koliko god se trudila ne može prodati jer nedostaje autentičnost i stvarnost osmijeha. Nedostaje čvrstoća i dugotrajnost osmijeha. Osmijeh može postojati i u trenutcima koji nemaju veze s radošću i srećom, on može postojati i u bolesti, i u patnji i u činjenici da uskoro voljena osoba više neće biti sa mnom, ali njezin osmijeh ostat će trajno u meni i trajno sa mnom dok god dišem i živim.

U osmijehu postoji nešto od božanskog, iskra božanskog koja se proteže s obje strane života jer kad govorimo kako se sjećamo osmijeha muža, supruge, oca, majke, sina, kćeri… mi potvrđujemo uvjerenje da je njihov osmijeh bio nešto puno dublje i važnije od njihovog smijeha i izražavamo nadu u mogućnost ponovnog susreta s njihovim osmijehom. Ne sjećamo se svih zajedničkih trenutaka smijeha s voljenom osobom, ali se sjećamo njegovog i njezinog osmijeha. I sjećati se osmijeha voljene osobe znači priznati da je voljena osoba u mene utisnula dio svoga bića, dio božanske iskre u nama koju zovemo osmijeh, zato je osmijeh nešto dugotrajnije, dublje i autentičnije u odnosu na smijeh. Kada voljene osobe više nema, ne postoji druga osoba koja ima isti osmijeh. Postoji puno ljudi u našem životu koji se smiju, koji imaju svoj autentični osmijeh, ali to nije onaj osmijeh voljene osobe koji nam nedostaje i za kojim čeznemo. Ne postoji reklama koja može vratiti u život taj osmijeh kao što ne postoji osoba koja može vratiti taj osmijeh.

Ne prihvaćamo da osmijeh može postojati i u trenutku umiranja voljene osobe kao božanska iskra koja će ostati živjeti u nama jer danas živimo u vremenu smijeha. Smijeh nije isto što i osmijeh, smijeh tu i tamo može biti izraz osmijeha, ali često nije. Smijeh je ponekad prazan izraz lica koji je odvojen od osmijeha i tada stvara bol i patnju. Autentičan smijeh se dogodi rijetko kada se u isto vrijeme osmijeh i smijeh dogode kao ista stvar, ali takvi trenutci su danas rijetkost. Smijemo se jer moramo, jer se od nas traži, jer glumimo, jer ne želimo objašnjavati zašto se ne smijemo kad se svi drugi smiju. Smijemo se jer nam nitko ne vjeruje da u patnji i žalosti za voljenom osobom njezin osmijeh tinja u nama kao dio božanske iskre i da unatoč našem licu mi se iznutra osmjehujemo voljenoj osobi. Naša sjećanja, naše pamćenje, naša prošlost na nju ispunjenja je njenim osmijehom. Mi smo zarobljeni njezinim osmijehom i osmjehujemo se iznutra. Jer je osmijeh iskra božanskog koja prelazi s obje strane života, mi još uvijek živimo i gledamo u sebi osmijeh voljene osobe iako ona više fizički nije tu.

Površan i neautentičan smijeh, reklamni smijeh, glumljeni smijeh, smijeh na silu, smijeh preko volje, smijeh modela osiguravajuće kuće, smijeh modela koji nosi haljinu, majicu, cipele, odjeću, smijeh modela koji vozi auto, koji kupuje, koji prodaje umanjio je naše razumijevanje osmijeha.  Smijeh kao razvlačenje lica u glumljenu radost i sreću može puno toga prodati i puno toga kupiti. Osmijeh ne može ništa kupiti, niti može što prodati. Osmijeh može jedino osvojiti. Ali kada osvoji, osmijeh trajno zadržava osvojeno svojom autentičnošću, trajnošću i dubinom. Karakteristika smijeha je da se mijenja, prolazi, ne traje i pada u zaborav. Karakteristika osmijeha je da nikada ne pada u zaborav, trajno ostaje i nikada se ne mijenja. Smijeh je nešto ljudsko, prolazno i pripada čovjeku, osmijeh je dio božanskog u nama koje ne prolazi i ne pripada samo čovjeku nego i Bogu. Bog se ne smije, Bog se osmjehuje. Zato pamtimo nečiji osmijeh, ali ne pamtimo uvijek smijeh. Ljudi se isto smiju, ali se nijedan čovjek ne osmjehuje na isti način, u osmijehu smo svi autentični i intimno svoji, u osmijehu svi podsjećamo na svog Tvorca i njegov osmijeh. Osmijeh je iskra vječnosti u čovjeku koja u njemu živi trajno i duboko, i kada muškarac govori ženi u koju je zaljubljen kako ima najljepši osmijeh, govori jezikom kojim može govoriti samo Tvorac i njegov osmijeh, jezik koji se zove ljubav.

Osmijeh je izričaj božanske ljubavi koja postoji u čovjeku i koju čovjek ne treba uvijek i stalno dijeliti svima, nego samo onoj osobi koja kao i on shvaća da je osmijeh dio božanskog u čovjeku i da se osmijeh dijeli samo s onim ljudskim bićem koje vjeruje i nada se da će s voljenom osobom biti ujedinjeno u vječnosti kod vječnog Tvorca koji im je oboma podario nešto od svoga božanskog osmijeha. Nijedna reklama ne može darovati tako nešto, na kraju krajeva njihova zadaća je da stvaraju smijeh, ali ne trebamo svakoj reklami uzvratiti nečim dragocjenim kao što je osmijeh, možemo uzvratiti smijehom ili možemo proći pored reklame lica bez smijeha, čak i žalosna lica dok se u sebi osmjehujemo voljenoj osobi čuvajući u sebi iskru božanskog koju je njezin osmijeh trajno i zauvijek ostavio u nama. Smijeha ima posvuda i uvijek će ga biti, osmijeha baš i nema i treba ga čuvati kao dragocjeno sjećanje, pamćenje i prošlost. Osmijeh je čovjekov izričaj nade u vječno sjedinjenje s osmijehom voljene osobe, uvjerenje da se Bog osmjehuje toj nadi i obećava njezino ispunjenje u vječnosti…

U Sarajevu, 11. 11. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version