Noć je susret s intimnošću u koju svjetlo ne može i ne treba prodirati i ulaziti svojom uvijek vječnom znatiželjom da sve osvijetli, sve vidi, sve zna, i sve čuje. Noć ili barem njezin maleni dio koji pripada samo ljudskom biću i nikomu drugomu trebao bi biti i ostati skriven od svjetla. Ne jer taj skriveni dio krije u sebi nešto zlo i pokvareno, nego jer taj maleni dio noći, djelić noći krije samu intimnost ljudskog bića s kojim je ljudsko biće sudbinski i duboko povezano.
Noć nije razdoblje dana niti iskustvo spavanja, noć nije vrijeme planiranja onoga sutra niti vrijeme premišljanja što je bilo danas. Noć nije vrijeme, noć je stanje. Noć je osjećaj slobode, trenutak u kojem sve treba prestati i stati. I vrijeme i dan i trajanje i razmišljanje i zabrinutosti i planiranja. Noć je poseban osjećaj beskonačnosti u kojem je sve zamrlo i u kojem se ništa ne treba događati što bi narušilo beskonačnost. Svaki pa i najmanji titraj sutrašnjeg planiranja, sutrašnje brige i zabrinutosti trajno oslobađa noć njezine privlačnosti i pretvara je u napeto vrijeme nespavanja, razmišljanja, premišljanja i promišljanja. Čak i snovi narušavaju tajnu i skrivenost noći. Sama noć bez ičega kao osjećaj beskonačne slobode i oslobođenosti od dnevnih i svakodnevnih trenutaka vremena može ponuditi istinski dodir sa slobodom i mirom za kojim se traga tijekom dana. Tako je otprilike Emil Cioran u svojim Razgovorima opisivao noć dok je objašnjavao svom sugovorniku kako je za mnoge pomalo uvrnuto i bolesno vidjeti noć kao kreativnost dok je on noć smatrao jedinim trenutkom genija u svom pisanju i njegove knjige nastajale su uglavnom noću.
Za mnoge od nas noć je aluzija ili podsjećanje na mrak, tamu, nešto zlo, zločesto i zlokobno. Mislimo da se sve zlo događa noću i da ono najgore iz ljudskog bića izlazi samo noću kao da je zlo bit noći i kao da je bit ljudskog bića da bude zlo noću. Iz te aluzije kako je noć zla mnoge priče, pripovijetke i bajke koje govore o zlim stvorenjima i njihovoj zloći noć koriste kao metaforu i oružje protiv onih koji bi htjeli noć vidjeti i kao nešto dobro, kao trenutak kreativnosti, trenutak genija, trenutak ljepote, trenutak privlačnosti. Čak se i ljubav noću smatra skrivenom, tajnom, ljubavlju koja u sebi nešto zlo krije, ljubav koja neće izići na dobro s prvim svitanjem. Naša opčinjenost noću pokazuje da noć nije tek razdoblje dijela dana u kojem se treba spavati i odmarati.
Naše i suviše organizirano vrijeme isječeno u točno izmjerene trenutke koje mjerimo sekundama, minutama i satima i samu je noć organiziralo u vremenske isječke i tako joj nastoji oduzeti nešto od njezine tajnovitosti i ljepote. Čak se više i ne plašimo noći kao što smo čitali u pričama i bajkama, više ne vjerujemo u stvorenja koja se pojavljuju samo noću niti više vjerujemo u neku tajanstvenu silu koja vlada noću. Za nas je noć postala sterilna, birokratska jedinica izgubljenog vremena u spavanju kako bi se bjesomučno nosili s birokratskom jedinicom vremena koju zovemo dan i koja ne smije sadržavati ni sekundu izgubljenog vremena. Nemoguće je ili je barem sve teže priuštiti sebi luksuz i biti cijelu noć budan i razmišljati i čitati nešto o noći i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet sterilan i neutralan prema stvarnosti ne voli noć jer je to gubitak vremena, kad bi mogao, ukinuo bi i spavanje kao suvišno. Naš tehnološki svijet ukinuo bi sve ono što smo kao djeca voljeli kada bi došla noć. Ukinuo bi naše strahove od bajkovitih noćnih stvorenja, ukinuo bi naše tajne noćne ljubavi i viđanja, ukinuo bi našu fascinaciju noću i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet, jer mu je stalo samo do vremena koje se može mjeriti, kad bi mogao, ukinuo bi potpuno noć i njezine tajne i zabranio nam čak i snove jer je to gubitak vremena. Naš tehnološki svijet želio bi ukinuti sve tajne, sve osvijetliti i pretvoriti u dan i zabraniti da spavamo i sanjamo.
Svijet nam to pomalo i čini sa svakim novim sumrakom i dolaskom noći. Progoni nas brigama, mislima, razmišljanjima, idejama, opterećenostima, progoni nas čak i u snovima kako ne bismo mogli mirno i u tišini zastati i osluhnuti noć koja nam govori i želi nam nešto reći preko svojih tajni, preko knjiga kojih noću čitamo, preko kreativnosti koja se noću javlja. Noć je postala osvijetljeni dan, svaki kutak noći osvijetljen je nekakvim umjetnim svjetlom, sve je teže uopće pronaći onu izvornu i iskonsku noć u kojoj se u miru i tišini ljudsko biće može susresti samo sa sobom i najdubljim dijelovima sebe.
Noć je susret s intimnošću u koju svjetlo ne može i ne treba prodirati i ulaziti svojom uvijek vječnom znatiželjom da sve osvijetli, sve vidi, sve zna, i sve čuje. Noć ili barem njezin maleni dio koji pripada samo ljudskom biću i nikomu drugomu trebao biti i ostati skriven od svjetla. Ne jer taj skriveni dio krije u sebi nešto zlo i pokvareno, nego jer taj maleni dio noći, djelić noći krije samu intimnost ljudskog bića s kojim je ljudsko biće sudbinski i duboko povezano. O tom malenom djeliću noći ovisi sav smisao i svrha života jednog ljudskog bića i svjetlo bi samo poremetilo ili taj smisao učinilo nerazumljivim i pretvorilo ga u teret, u razmišljanje, u zabrinutost, u brigu, u nesanicu i u nervozu. Može li svijet i njegov vječni dan osvijetljen umjetnim svjetlima razumjeti i prihvatiti da poneko ljudsko biće želi za sebe zadržati djelić noći koji pripada samo njemu ili njoj. I da taj djelić ne krije ljudsku zloću, zlobu i pokvarenost, nego možda tajnu tog konkretnog ljudskog bića.
Zašto svijet i njegov dan toliko navaljuju i napadaju ljudsko biće i plaše ga kako je noć zla, pokvarena, kako noću ljudsko biće otkriva tajnu svoje zloće i kako bi bilo najbolje da sve bude osvijetljeno vječnim danom? Kako je ljudsko biće dovedeno u zabludu da se sve zlo događa noću, a da je dan samo jer je pun svijetla ujedno svet, čist i nevin? Ne događaju li se i neka velika zla i pokvarenosti upravo u trenutku dana i ne pokazuje li se zloća ljudskog bića i onda kada je dan? Nije li zlo učinjeno danju oblik samohvale ljudskog bića koje se ne stidi i ne srami toga da je pokvareno, nego uživa u tome da se njegovo ili njezino zlo može jasno i čisto vidjeti na svjetlu dana? Noć je bar toliko ponizna da priznaje da ima zla i pokvarenosti koji se događaju noću, ali se time ne hvali i nekad ih skriva da se ljudsko biće ne bi preplašilo vlastite zloće i pokvarenosti.
Svijet i njegova umjetna svjetla i njegov vječni dan nas plaše kako je noć zla i kako ništa pametno osim zloće ne može nastati i dogoditi se noću. Svijet nas prestravljuje slikama noći i nagovara nas da što prije sklopimo oči da ne bismo vidjeli svu grozotu i grotesknost noći. Ali neki među ljudima koji su hrabriji i znaju da i svijet i dan imaju svoje laži znaju ostati budni i otvorenih očiju kada svijet, njegova svjetla i njegov dan prestanu lagati o noći kako bi susreli noć i u njoj susreli sebe. U tom susretu s noći neka ljudska bića otkriju da noć nije zla, da noć nije glasna, bučna, puna krikova i buke. Na svoje zadovoljstvo otkriju tišinu i mir noći. Otkriju i kreativnost noći. Saznaju kako je noć vrlo darežljiva prema budnim umovima i kako ih obilno nagrađuje kreativnim genijem i nečim što svijet i dan kriju od ljudskih bića. A to nešto je tek nazirući osjećaj beskonačnog mira i tišine kada svijet, njegova svjetla i njegov dan konačno ušute i puste ljudsko biće na miru i ne progone ga više ni u snovima.
Jer noć se krije od svijeta i dana ne zato jer krije u sebi zlo, nego ne želi svoje darove i tajne rasipati pred svijetom i danom. Kada daruje tajnu ljudskom biću, noć to želi učiniti nasamo i prije snova koji su oružje kojim svijet i dan progone čovjeka. I uvijek kada daruje dar ljudskom biću, noć upozori ljudsko biće da je taj dar darovan isključivo njemu ili njoj, da se ne smije iznositi u svijet i pokazivati danu i drugim ljudskim bićima.
Noć daruje čovjeka njemu samom kao neprocjenjiv dar kojega u miru i tišini prije snova i samo tada čovjek smije otvoriti i zagledati se u njega. Ono što otkrije u onom što mu je darovala noć je pravi, nepatvoreni čovjek i ako se čovjek boji noći i smatra je zlom i pokvarenom, onda je to zbog toga jer mu noć nije darovala ništa drugo nego njega sama. I protivnici noći koji je nazivaju zlom i pokvarenom ponekad su oni koji su otvarajući sami sebe kao dar koji im je poklonila noć unutra pronašli vlastito zlo i vlastitu pokvarenost, ali su da bi to sakrili noć proglasili zlom i pokvarenom. A ona ništa drugo ne želi nego čovjeka darovati njemu samom. Ako se čovjek ne boji noći i u njoj pronalazi mir, tišinu, smiraj, ugodu, svoju kreativnost i svoj um i noć ne naziva zlom i pokvarenom, onda je to zato jer kada je otvorio sama sebe kao dar koji mu je darovala noć nije pronašao u sebi zlo i pokvarenost.
Noć nije vrijeme, nije razmišljanje, nije promišljanje, nije zabrinutost, noć nije trenutak. Noć nije ništa od toga. Noć je darivanje samog sebe samome sebi u miru, tišini i sabranosti i treba biti oprezan kada nas noć daruje nama samima. Neki se utječu svijetu, danu i snovima kako ne bi mislili na dar koji su otvorili i lažu druge kako je noć zla i pokvarena. Jer darovatelj koji ti želi darovati tebe sama da se pronađeš kako može biti zao i pokvaren? Neki uživaju u daru koji im je poklonila noć i ne žele da svijet, svjetla i drugi ljudi vide sadržaj dara. I takvi noć nikada ne zovu zlom i pokvarenom. Takvi se danju i na svjetlu iskreno smiju svjesni dara kojega imaju i znaju što je prava tajna noći. I naravno ne vole snove jer im ne trebaju, jer se nemaju čega bojati i ne trebaju skrivati.
U Sarajevu, 2. 12. 2018.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com