Blog

PSIHOPATIJA NEKOĆ I DANAS

Kad čujemo za riječ psihopat, vjerojatno će nam odmah na pamet pasti neponovljivi zaleđeni pogled filmskog dr. Hannibala Lectera, a starijem gledateljstvu moguće čak i prije smušeni ali krajnje nepredvidljivi lik Normana Batesa (Psycho).
S tim u vezi, odmah na početku po jedna dobra i loša vijest. Dobra je da nisu svi psihopati serijske ubojice, pa čak ni kriminalci, premda – s druge strane – svaki serijski ubojica po sebi jest psihopat. Loša vijest je ta da psihopata među ljudima ima znatno više nego što inače mislimo. Na razini cijelog društva, pretpostavlja se da oni čine oko 1,5% cjelokupne populacije, dok se kod istaknutih i cijenjenih zanimanja njihov broj – pretpostavka je – penje čak do 10%, jer psihopati jako vole takva mjesta i pozicije koje im pružaju moć, kontrolu i utjecaj nad običnim ljudima.

Ni zdravi, ni bolesni!
No, vratit ćemo se malo u bližu prošlost. Recimo, ako zavirimo u neku stariju medicinsku enciklopediju iz 60-tih godina XX. st., pronaći ćemo nešto drugačiju definiciju i klasifikaciju psihopatije nego što to pronalazimo danas. Prema velikom njemačkom psihijatru Kurtu Schneideru (1887.-1967.) pod psihopatijom treba razumijevati prirođenu abnormalnost ličnosti, bilo da od toga trpi dotična osoba ili društvo oko nje. Pri tome „abnormalna ličnost nije bolesna ličnost u medicinskom smislu. Kod nje se ne radi o bolesti nego o varijanti koja odstupa od normalnog prosjeka.“ S druge strane, psihoanalitička škola pod psihopatijom smatra „teški oblik karakterne neuroze“.
Kako se za psihopate kaže da nisu bolesni u punom smislu ali zato jesu abnormalni, bilo je potrebno uspostaviti određenu medicinsku klasifikaciju koja bi naznačila u kojem točno smjeru ide ta njihova abnormalnost. Premda je postojao veći broj ovakvih pokušaja, na kraju se najznačajnijim činio ipak onaj od spomenutog Schneidera.
On je izvršio podjelu psihopata u slijedeće tipove:
Hipertimici. U načelu ovo su pozitivne, aktivne i produktivne osobe s tingirano maničnim prizvukom. Ovo bi značilo da znaju biti vrlo neumjereni pa čak i ekstremni u emotivnim reakcijama. Također, skloni su naglim promjenama radnog mjesta i životne sredine, a mogu biti skloni i sitnim prijevarama. Površni su i nestalni, počesto vrlo svadljivi, premda veliki broj hipertimika spada u onaj produktivni dio stanovništva.
Depresivni tipovi. Najlakše ih je predstaviti kao antipodobove hipertimika. Oni pate zbog svoje depresije, ali također su teški za svoju okolinu. Vječito nezadovoljni, pesimisti, ne uspijevaju ništa vidjeti kao dobro, definitivno se ne znaju radovati. Previše razmišljaju i skloni su vlastitom precjenjivanju kao i podcjenjivanju okoline.
Nesigurno-malodušni tipovi. Kako sama riječ kaže, vrlo su nesigurni i neodlučni. Često se osjećaju nedoraslo naspram životnih izazova i zadaća. Vrlo su osjetljivi, ali zato mogu imati bogat nutarnji život. Kako nisu u stanju pravilno kanalizirati svoje emocije, one se nagomilavaju što na kraju rezultira povremenim arogantnim i agresivnim epizodama u ponašanju.
Fanatici predstavljaju snažne osobnosti s jakim nagonima, zadovoljne samima sobom. Aktivni, borbeni, eksplozivni; mnogi ih doživljavaju inspirativnim i uzbudljivim likovima. Fanatici, ukoliko nisu osobenjaci i čudaci, po prirodi su vođe. Rado će osnovati političku stranku ili religioznu sektu. U socijalnom smislu, često započinju velika nasilja i sukobe. Ako to ne, onda će minimalno biti skloni sudskom parničenju sa svim i svakim.
Tipovi željni uvažavanja ili tipovi histeričnog karaktera. Izvještačeni i teatralni, nerijetko je cijeli njihov život jedna besmislena predstava kojoj je jedini cilj istači sebe. Unutar ove skupine postoje dvije podskupine: Ekscentrici koji snažno vrednuju sve što je drugačije, te hvalisavci i pseudolozi. Ovi potonji su često vrlo vješti manipulatori, skloni velikim prijevarama.
Tipovi labilnog raspoloženja. Skloni su naglim promjenama raspoloženja bez većeg vanjskog povoda. U kriznim periodima odaju se alkoholu, bježe od kuće, izbjegavaju poslove i obveze.
Eksplozivni tipovi ili tipovi razdražljivog, impulzivnog i nasilnog karaktera. Žestoko reagiraju već kod najmanjeg povoda. Skloni su nanošenju teških ozljeda, pa i ishitrenom ubojstvu bez predumišljaja. Ponekad se u njihovom kontekstu govori o reakcijama „kratkog spoja“. U nekim situacijama baš kao da im nešto „kvrcne“ u glavi te u potpunosti izgube kontrolu nad svojim ponašanjem.
Bezvoljni tipovi. Najistaknutija im je psihološka karakteristika slabost volje. Kao takvi lako postaju pijuni u rukama jačih ličnosti. Vrlo su skloni zavidjeti onima za koje drže da su bolje prošli u životu od njih. Iz njihovih redova se regrutira znatan broj narkomana, kriminalaca i prostitutki.
Astenični tipovi. Radi se o vrlo heterogenoj grupi, no zajednička karakteristika bi im bila općenito neurotično ponašanje, uz snažan i učestao osjećaj zamora i iscrpljenosti.

Bezosjećajni tipovi
Premda ih Schneider u svojoj klasifikaciji ne izdvaja posebno, mi ćemo ih ovdje izdvojiti s opravdanim razlogom, jer po današnjim psihološkim i psihijatrijskim standardima upravo se bezosjećajne tipove smatra psihopatima u punom smislu riječi ili čak jedinim pravim psihopatima, dok su ostali – gore navedeni tipovi – u međuvremenu povezani s nekim drugim poremećajima ponašanja.
Glavna psihološka karakteristika bezosjećajnih tipova je pomanjkanje moralnih osjećaja samilosti, krivnje, savjesti i stida. Nesposobni su da osjete tuđu radost ili žalost, dakle, kod njih se radi manje-više o potpunom nedostatku empatije. Prema okolini su brutalni i bezobzirni. U ekstremnim slučajevima iz ove skupine niču pervertiti, sadisti, zločinci s predumišljajem, teški obiteljski zlostavljači, pa čak i serijski silovatelji i ubojice. Kako smo već na početku rekli, uživaju u potpunoj kontroli nad drugima. Oni se vole igrati Boga, odlučivati o tome tko će uspjeti a tko neće, tko će živjeti, a kome je već pomalo vrijeme i da umre. Vrlo često kod drugih vole izazivati strah i bol te uživati u tome. Čini se da su to ujedno jedine emocije koje prepoznaju i vrednuju. Neki autori kažu da je njihov glavni problem „nutrina“, tj. nedostatak iste. Njih zanima samo ono izvanjsko. Tako, u mnogim slučajevima zauzeto i pažljivo brinu o svojoj garderobi, frizuri, stilu i imidžu, a po tome procjenjuju i druge ljude. Koncept „nutarnje ljepote“ i dobre ljudske duše njima ne znači ništa. Stoga ne čudi da se bezosjećajne tipove ponekad klasificira i kao bezdušne psihopatske tipove.

Psihopat, sociopat, narcis – koja je razlika?
Pored potonja dva naziva, bezosjećajne (ili bezdušne) tipove se klasificira i kao antisocijalne psihopatske tipove. Tako dolazimo i do nečasnog naziva sociopat. Psihopat i sociopat su se nekada podrazumijevali i kao sinonimni pojmovi. Danas liječnici rijetko pacijentima prišivaju ovakve prefikse, nego se radije sve ovo vodi pod antisocijalnim poremećajem osobnosti. Ipak, između psihopata i sociopata se povlače neke jasne razlike, a one se po sebi tiču prvenstveno prisutnosti, odnosno, odsutnosti savjesti. Naime, u svezi psihopata se govori o potpunoj odsutnosti iste. Kakvo god grozno djelo radio, psihopat zbog toga neće osjećati bilo kakvu nelagodu ili grižnju savjesti. S druge strane, sociopati imaju savjest, ali ona je poprilično slabo razvijena. Oni počesto znaju intenzivno patiti zbog svog ponašanja i dijela ali se svejedno neće promijeniti. Stoga bi se moglo reći da se psihopat rađa, dok se sociopat postaje. Tu je često u pitanju i neadekvatan odgoj ali također i traumatično djetinjstvo.
U ovom kontekstu ćemo spomenuti i narcistički poremećaj ličnosti. Narcisi se u mnogo toga mogu ponašati vrlo slično prethodnim skupinama, pošto nedostatak empatije također i kod njih igra važnu ulogu. No, uzroci su drugačiji. Naime, narcizam je donekle normalna faza u razvoju mladalačke osobnosti, koja se u ovom slučaju ne uspijeva nadvladati. Stoga se pokatkad u kontekstu narcističkog poremećaja govori i o sekundarnom narcizmu. Ovakve osobe su preokupirane samima sobom, imaju prenapuhan ego, sklone su grandioznim idejama o samima sebi, imaju ogromna i nerealna očekivanja od života, očekuju da njihove vlastite potrebe svima budu na prvom mjestu, od drugih vječito očekuju hvalu i odobravanje, ne znaju se nositi s kritikom i sl.
Nažalost, zajedničko svim trima prethodnim skupinama je i to da njihovo liječenje donosi vrlo slabe rezultate, pa se one ekstremne slučajeve jedino može dugoročno zatvoriti „na sigurno“.
U Sarajevu, 29. 12. 2018.
M. B.

Izvori:
-dr. Mirko Dražen GRMEK (Ur.), Medicinska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1970.
– Dr. Vladimir HODULIN, Psihijatrijsko-psihološki leksikon, Panorama, Zagreb, 1968,
– ARNOLD – EYSENCK – MELI, Lexikon der Psychologie, Neuausgabe, Herder Freiburg – Basel – Wien, 1972.
– Narcistički poremećaj ličnosti (narcizam) – uzroci i simptomi, Kreni zdravo, Izvor: https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/narcisticki-poremecaj-licnosti (Stanje: 28.12.2018.).
– Koja je razlika između psihopata i sociopata?, Centar zdravlja, Izvor: https://www.centarzdravlja.hr/zdrav-zivot/psihologija/koja-je-razlika-izmedju-psihopata-i-sociopata/?refresh=true (Stanje: 28.12.2018.).

UZ BOŽIĆ 2018. – TAJNA KRISTOVE ZVIJEZDE

Evanđeoski tekst zbori: „Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti’. Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: ‘U betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela! Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: ‘Pođite, reče, i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim’. Oni poslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu“ (Mt 2, 1-11).
Navedeni tekst nam ne daje na uvid sve detalje i činjenice u kontekstu pojave ove nove misteriozne zvijezde, no, kaže nam da se ista pojavila te još važnije: da su na osnovu nje mudraci iz daljine nekako razaznali rođenje velikog kralja i to tamo negdje u maloj i zabitoj Judeji. Tekst ne govori na osnovu kojih znanja su oni to zaključili, ali svjedoči da su mudraci bili vrlo uvjereni u vrijednost i autentičnost svojih saznanja. Eto, kad konačno pronalaze dijete, oni ne zdvajaju i ne bave se nekim dodatnim provjerama i ispitivanjima, nego se jednostavno bacaju u poklonstvo, prinoseći pri tome još i vrlo vrijedne darove. I sama struktura darova govori nešto o tome da su oni bili itekako svjesni veličine i jedinstvenosti ovog djeteta. Zapravo, sami darovi upućuju na njegovu spasiteljsko-mesijansku funkciju. Tako se zlato od davnina promatralo kao znak kraljevskog dostojanstva i moći. S druge strane, tamjan se koristio prvenstveno u bogoslužju. Ljudi su kađenjem stvarali ugodan mirisni dim s kojim se častilo Boga i ostale nebesnike. Prinošenje tamjana jednom djetetu je značilo da se istom pridaje božansko značenje, međutim, potonje treba uzeti s dozom opreza, jer su mudraci dolazili iz kulture u kojoj su se manje-više svi kraljevi i veliki junaci častili kao bogovi ili barem sinovi božji. Treći dar – smirna je već nešto više simptomatična. Ova skupocjena mirisna pomast se u Starom svijetu koristila kod ukopa kraljeva i drugih bogatih velikaša. Ovdje se postavlja pitanje, zašto mudraci posmrtnu pomast poklanjaju jednom tek novorođenom djetetu? Jesu li možda oni u ovom smislu razaznavali nešto i o njegovoj ranoj i nasilnoj smrti? O ovome nije lako govoriti, no kršćanska tradicija je od davnina pozitivno akceptirala navedenu pretpostavku. Mudracima ćemo se kasnije ponovno vratiti, ali prvo nešto o samoj zvijezdi.

Teorija o kometi
Kristova zvijezda se danas često predstavlja i slika kao kometa. Radi se o sjajnim nebeskim tijelima s dugim i blistavim repom. Promjer im je obično od 10 do stotinu kilometara, a sastavljene su ponajviše od ugljika i leda. Zbog visokog postotka ugljika kometi su zapravo potpuno crni. Počinju lijepo svijetliti tek kad se na svome putu nađu u blizini sunca. Tada se zbog sunčeve toplote led počinje intenzivno otapati, a novonastala vodena para počinje reflektirati sunčanu svijetlost prema zemlji. Danas se uobičajeno smatra da Kristova zvijezda nipošto nije mogla biti kometa, jer su se iste u starom svijetu smatrale zlokobnim znakovima koji prethode velikim nesrećama: ratovima, epidemijama, gladi i sušama. Ova zloslutna interpretacija pojave kometa je bila živo prisutna sve do u kasni Srednji vijek, tako da je vrlo malo vjerojatno da se kod pojave Kristove zvijezde radilo o kometu. Za novu tradiciju je zapravo bio odgovoran talijanski renesansni slikar Giotto. Ovaj je prvi počeo slikati Kristovu zvijezdu kao kometu, a onda su ovu praksu počeli preuzimati i drugi umjetnici, tako da je ona s vremenom postala uobičajena. Međutim, osobno bih primijetio da se iz cijele priče kometa ipak ne može isključiti, jer sam Isus Krist je imao taj nenadmašan talent da ljudsko zlo preokreće u dobro, bilo da je riječ o osobnim sudbinama, bilo o uvriježenim simbolima. I jedan drugi zlokobni simbol je isto tako transformirao: križ – od sredstva okrutne egzekucije za najgore, proklamirao je univerzalni simbol duhovnosti i spasenja!

Teorija o Supernovi
Poznati matematičar i astronom Johannes Kepler je 1603. god. opazio na nebu jednu konjukciju (blizak susret) planeta Jupitera i Saturna. Godinu dana kasnije je na gotovo istom mjestu na nebu opazio i jednu supernovu. Pri tome je krivo zaključio da konjukcije prethode supernovama, jer to što je on opazio bilo je posve slučajno. Kako je već ranije bio precizno izračunao da se u 7. god. prije Krista dogodila jedna konjukcija Jupitera i Saturna, sukladno tome je zaključio da se poslije toga dogodila i jedna supernova, te da je ona bila vjerojatno ta famozna Kristova zvijezda. Inače, supernove nastaju eksplozijom vrlo masivnih zvijezda na kraju njihovog životnog ciklusa. Radi se o nevjerojatno snažnoj i blještavoj eksploziji, vidljivoj i na nevjerojatnim kozmičkim odstojanjima. Danas se ova teorija redovito ne uzima ozbiljno u razmatranje i to iz jednostavnog razloga što su marljivi kineski astronomi u to vrijeme već redovito promatrali i bilježili sve nebeske fenomene. A iz njihovih sačuvanih bilješki je sasvim bjelodano da u vrijeme Isusovog rođenja nije bila zabilježena niti jedna supernova. No, Kepler je ipak bio na dobrom putu, premda je nesmotreno zapostavio svoje najvažnije opažanje. Naime, većina današnjih astronoma povezuje Kristovu zvijezdu upravo s naznačenom konjukcijom Jupitera i Saturna koju je Kepler bio izračunao za 7. god. prije Krista!

Teorija konjukcije
Dakle, Kepler je vrlo dobro započeo, ali je krivo završio. Izgledno je da ga je bilo zbunilo samo vrijeme proračunate konjukcije. Naime, kako rekosmo, radilo se o 7. god. prije Krista, a on je u skladu sa uvjerenjima svog vremena bio uvjeren da se Krist rodio one „nulte“ godine, od koje se nova era i broji. No, s vremenom su svi postajali sigurniji da se Krist nije rodio one „nulte“ godine, već otprilike četiri do sedam godina prije toga, ili paradoksalno rečeno, četiri do sedam godina prije samog sebe. Ovo računanje godine Isusovog rođenja je danas prihvaćeno i od strane većine kršćanskih teologa. Jednostavno, puno dokaza upućuje na to da se Isus rodio koju godinu prije nego li se to tradicionalno računalo. Dakle, u naznačeno (novo) vrijeme Isusovog rođenja se dogodila jedna i to trostruka konjukcija. Pod ovim „trostruko“ se podrazumijeva kako se bliski susret Jupitera i Saturna dogodio u tri navrata te godine, po jednom u svibnju, rujnu i prosincu.
E sad se opet vraćamo mudracima. Navedena konjukcija nije važna samo zbog svoje sjajne pojavnosti, nego i zbog svog simboličnog značenja unutar starobabilonske astrologije. Ukoliko su mudraci bili učeni babilonci onog vremena ili ukoliko su barem dobro poznavali babilonsku astrologiju, tada postaje sasvim jasno zašto su se onomad pojavili pred Isusom sa svojim darovima. Stari Babilon je imao dobro razvijenu astronomiju, čak, moglo bi se reći i začuđujuće dobru. S važnom napomenom, oni kretnje i konstelacije nebeskih tijela nisu promatrali kao neku zasebnu neovisnu stvarnost. Naprotiv, oni su smatrali da svaki događaj na nebu ima svoj pandan i ovdje na zemlji, a to više nije samo astronomija, nego i astrologija. Planet Jupiter se u Babilonu nazivao kraljevskim planetom i sukladno tome su ga dovodili u vezu sa svojim najvišim božanstvom Mardukom. S druge strane, planet Saturn su promatrali kao njima susjednog izraelskog kralja, a da stvar bude još intrigantnija, navedena konjukcija iz 7. godine pr. Kr. se dogodila u tzv. sazviježđu ribe (zapravo riba, jer dvije su…), koje su opet po njihovim astrološkim shvaćanjima predstavljale nebesku presliku tadašnje Palestine, u kojoj se Isus i rodio. Dakle, ovdje imamo susret tri važna nebeska simbola: Palestina – izraelski kralj – vrhovni bog i kralj! Tko je tad bio mudar i bogobojazan u Babilonu: spremio se, ponio darove i otišao se pokloniti!
Vidimo, teorija konjukcije se pokazuje dosta ozbiljnom, no, ni ona nije posve bez mana. Tako neki astronomi ističu da konjukcija samo na prvi pogled izgleda poput jednog sjajnog nebeskog tijela. Tko se bolje zagleda primijetit će da se ovdje radi o dva bliska, ali jasno odvojena tijela, a apostol Matej ovome nasuprot koncizno govori o samo jednom novom nebeskom tijelu.
Svakako da ima još i drugih tumačenja o Kristovoj zvijezdi. Neki alternativci tvrde da se radilo o takozvanoj „merkaba“ pojavi, pojmu koji u Starom Zavjetu pokatkad označava pokretno mistično Božje prijestolje (Ezekijel), a katkad vatrenu nebesku kočiju (poput one što uznese proroka Iliju). Merkaba se opet danas počesto prikazuje kao nekakvo istinsko nutarnje čovjekovo ustrojstvo. U tom smislu se ona poistovjećuje s geometrijskim oblikom dodekaedera (trodimenzionalni heksagram), a osim ovoga postoje i mnoga druga egzotična rješenja, no za njih ovdje nemamo niti dovoljno vremena niti dovoljno prostora.
U konačnici možemo reći da Kristova zvijezda pripada totalitetu Kristove tajne, a u svemu tome čovjeku je ponešto spoznatljivo, ali nikad ne sve u potpunosti.
U Sarajevu, 25. 12. 2018.
M. B.
Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.

O OSJEĆAJIMA I DOGAĐAJIMA

Ponekad je teško sabrati u smislenu cijelinu i dati odgovor na pitanje što je bilo prije: događaj koji nam se dogodio ili osjećaj koji je uzrokovao događaj? Osjećaji se uvijek čine prolaznima, zaboravljamo ih, nestaju iz pamćenja dok se događaji zadržavaju duže u našim sjećanjima. Kada nešto opisujemo onda opisujemo događaj, osjećaja se ne sjećamo. Je li uvijek tako? Većina će se složiti da jest. Zaljubljeni kad opisuju kako su se susreli čini se kao da opisuju događaj. Možda je bio i neki osjećaj ali teško ga se prisjećamo. Lakše se prisjećamo ulice, bara, dijelova razgovora, boje očiju, odjeće nego li osjećaja koji se u tom trenutku javio. Događaji su tragovi osjećaja u svijetu i stvarnosti, a osjećaji su tragovi događaja u nama.
Dvoje zaljubljenih ponekad vole posjetiti mjesto gdje su se prvi put susreli. Za sve druge to mjesto je kao i svako drugo mjesto, tek jedna od ulica, tek jedan od barova, tek jedan od mostova, tek jedan od gradova, tek jedan od parkova. Za sve druge to su beznačajne i mrtve stvari koje ne upućuju na bilo kakav događaj. Prolazimo pored neke ulice svaki dan. Ulica je beznačajna. Svakodnevno stotine drugih prolazi pored nje i kroz nju. Ta ulica ne znači ništa, barem ne nama. Onda se slučajno pojave dvoje starijih ljudi koji se drže za ruku i gledate ih kako se došaptavaju poput dvoje mladih i pokazuju drhtavim rukama na metalnu i napola raspadnutu ogradu. Ograda nama ne znači ništa. Ne bismo je ni primijetili da nam je njih dvoje nisu pokazali. Ali za njih dvoje ograda je događaj, svijet, stvarnost trag događaja kada su se prvi put slučajno susreli i susret traje i danas. I taj događaj u njima je stvorio osjećaj koji je možda zaboravljen i sada bi ga trebalo oživjeti.
Ulice, parkovi, barovi, mostovi, ograde za nas su često mrtve stvari. Nepomične, hladne, nezainteresirane. Glupo je i pomisliti da bi jedna mrtva stvar kao što je most mogla biti događaj. To je samo smjesa betona i željeza. Ništa više. Za nas. Za nekoga drugoga smjesa betona i željeza, taj most je događaj jer se tu na tom mostu rađa ponovo osjećaj na nešto ili nekoga, na gubitak, na tragediju, na ljubav, na ispunjenje i tako neke mrtve i nepomične stvari postanu žive jer u njima postoji trag našeg osjećaja. Zato ljudi vole pojedina mjesta, neku posebnu ulicu, neki posebni bar, raskršće, park, drvo, izlog jer tu se dogodio događaj koji u njima živi kao osjećaj i onda kada je događaj završio. Čak i kad nema više ulice osjećaj je dovoljno jak da u čovjeku ponovno nacrta sve do u detalje koji su vezani za tu ulicu. Zaljubljeni se sjete da je tu nekad bio stari hrast, ili neka stara kuća ili neka ograda, ili neka malena zgrada, ili neki neobičan stanovnik ulice. Iako sada ništa nema osim gomile betona i čelika koji se penje visoko prema nebu, iako nema onog čudnog stanara koji ih je stalno tjerao čim bi se susreli, svi su oni još uvijek živi u njihovom sjećanju. Oni još uvijek vide staru ulicu, onakva kakva je bila u vrijeme kad su se sreli prvi put.
Osjećaji su čuvari događaja, oni su arhiva svijeta i stvarnosti i ljudi. Nisu samo događaji važni, ponekad su osjećaji još važniji. Mislimo kako se nećemo moći prisjetiti nekog događaja jer je prošlo toliko vremena, a onda se – slučajno ili ne – nađemo pred ulazom u bar koji smo rado posjećivali. I onda se dogodi čudo. Odjednom naš osjećaj izgradi cijeli svijet duboko zakopan u našem zaboravu. Odjednom cijeli svijet i stvarnost uskrsnu. Naš osjećaj uskrsne cijeli događaj, čak možemo čuti i glazbu koju smo rado slušali na tom mjestu, iako se jedino oko nas čuje samo buka automobila i galama ljudi. Ali mi čujemo glazbu, čujemo taktove omiljene pjesme. I ne samo to. Zakleli bi se da možemo osjetiti i okus pića i miris hrane. Najčudesnije je što možemo iako se čini nemogućim čuti razgovijetan glas voljene osobe, čuti njezin smijeh, osjetiti njezin dodir na licu, prijekor u njenom glasu, kritiku, ushit, čuđenje, divljenje. Odjednom oko nas sve nestane i pred nama potaknut tek letimičnim pogledom prema baru izroni pred nas cijeli naš svijet i sva naša stvarnost.
Osjećaji čuvaju događaje. Čuvaju ih ljubomorno i skriveno od drugih. Opet osjećaji su velikodušni prema nama. Rado će nam ustupiti dio svoga bogatog pamćenja, potrudit će se da otrgnu od zaborava ono što ni sami više ne znamo da se uopće i dogodilo. Osjećaji će dobrohotno dopustiti i vratiti nam događaje kada vide u našem pogledu čežnju, želju, strast, žalost, tugu. Osjećaji su čuvari naših događaja. Iako događaja nema i stvari se čine mrtve i nepokretne, osjećaji oživljavaju hladne i mrtve stvari. Osjećaji ožive most, ulicu, park, izlog, sposobni u svojoj dobrohotnosti čak i da ožive osobu kad je više nema. Osjećaji nastoje dati smisao događajima, nastoje nam objasniti njihovu svrhu i nastoje nam odgovoriti na pitanje zašto o nekom događaju. Sami događaji bili bi i suviše jednostavni, i suviše obični i svakodnevni kad ne bi bilo osjećaja koji ih prožimaju. Osjećaji svemu nastoje dati smisao i svrhu i nastoje u svaki događaj udahnuti život. Osjećaji se čak trude i oživjeti srušeni most, uništenu ulicu, asfaltirani park, srušenu zgradu, mrtvo i nestalo lice.
Njihova dobrohotnost i plemenitost može biti i ubojita, nesnosna i nepodnošljiva. Osjećaji žele da sve iskusimo čisto, nepomiješano, iskonski kao da se događa prvi put. I osjećaji ne prave selekciju između događaja. Oni su poput arhive ili biblioteke gdje postoji veliki broj spisa ili knjiga ali ne postoji red i način čitanja i istraživanja. Ili čitate i istražujete sve ili ništa često selekcija i izbor događaja nije dopušten. Mi se trudimo ponekad biti arhivari i bibliotekari naših vlastitih događaja i spremamo ih jedan po jedan u naš arhiv i biblioteku misleći da postoji neki red i raspored. Ali mi nismo ni arhivari ni bibliotekari događaja. Mi smo samo korisnici, znatiželjnici koji bi željeli malo pogledati u vlastiti arhiv i biblioteku ali to možemo samo ako se pustimo osjećajima koji su istinski čuvari i nadziratelji naših nutarnjih biblioteka i arhiva. Oni su oni koji ako žele mogu napraviti izbor i selekciju onoga što će nam dati za čitanje i istraživanje.
Ali nisu svemoćni. Oni su zatvoreni u biblioteci, u arhivu naše nutrine. Ne mogu nam ponuditi ništa za čitanje i istraživanje ako nema nas koji promatrajući mostove, ulice, barove, parkove otvaramo vrata kako bi nam oni nešto dali za čitanje. Neki događaj koji se dogodio, koji je prošao, kojega se ne sjećamo, ali koji je pažljivo spremljen u biblioteku ili arhiv čovjekove duše i njegove psihe. Zvuči gotovo pa glupo, ali pogled na most gdje se dogodio neki događaj nije ništa drugo nego trenutak kada počinjemo čitati događaj. Osjećaj vadi iz biblioteke ili arhiva knjigu događaja koja se odjednom nađe pred našim očima. Zato most, ulica, ljudsko lice, park, nisu mrtve i nepomične stvari. To su mjesta gdje čitamo knjigu. Mjesta gdje čitamo knjigu o događaju pomoću naših osjećaja. Ako je odnos između događaja iz naše prošlosti i našeg osjećaja o tom događaju knjiga koju se čita, onda stvar koja nas to podsjeti, osoba koja se vrati u naš život ništa drugo doli jezik kojim se govori o događajima i osjećajima.
Nekome most nije ništa drugo doli mješavina betona i željeza, dok je nekomu drugom most jezik kojim čovjek razgovara o nekom događaju pomoću svojih osjećaja. Netko tko je susreo svoju ljubav slučajno na mostu ne dolazi na most da ga jednostavno prijeđe i nastavi dalje a da se ne osvrne. Ne, on dolazi na most da mu most priča o njezinom pogledu, o mirisu njezine kose, o boji njezinog glasa, o toplini njezinih ruku, o ljepoti njezinog lica. Iako ponekad prolazimo pored stvari kao da su mrtve, nepomične one su jezik koji ne govori svima nego samo nekima koji su tu nešto doživjeli i osjetili.
Kao i dvoje staraca koje susretnemo u jednoj pokrajnjoj ulici dok drhtavim rukama pokazuju na polomljenu ogradu. Nama je to uvijek bila samo ograda, polomljena, prastara, opasna za zdravlje zbog svojih polomljenih rubova i oštrih vrhova. Za njih dvoje to je jezik, jezik koji im govori o vremenu kad su se prvi put susreli, pogledali i zaljubili i njihova ljubav još uvijek traje. Stvari pored kojih prolazimo ponekad nisu tek mrtve i nepomične stvari. One ponekad pričaju, pričaju jezikom događaja i osjećaja onima kojima te stvari znače. Nismo li i sami ponekad zastali pored nekog mosta, pored klupe u parku, pored izloga, negdje u pokrajnjoj ulici pored derutne ograde i napola uništene kuće, pored bara, zastali kad smo čuli pjesmu, osvrnuli se kad nam se lice učinilo poznato, kako bismo razgovarali o događajima i osjećajima? Onome što nas je obilježilo i trajno ostalo urezano u našu nutrinu.
Stvari pored kojih prolazimo uvijek pričaju o nečemu i uvijek pričaju s nekim iako možda ne pričaju nama, o nama i s nama. Opet i mi imamo svoje stvari koje nama pričaju, i pričaju o nama i s nama, dok drugi pored njih prolaze kao da su mrtve i nepomične stvari, dok su za nas one jedini jezik koji nam je preostao kako bismo razgovarali o onome što je prividno zaboravljeno i čega prividno nema, jer u razgovoru dok gledate ulicu gdje ste prvi put susreli osobu koju i danas volite sve je još uvijek tako živo kao da nikada nije prestalo niti ikada zaboravljeno.

NEUROZNANOST I PITANJE SUDBINE LJUDSKE SVIJESTI NAKON SMRTI

U životu postoji nekoliko stvari koje istovremeno uspijevaju biti fascinantne, misaono provokativne, kao i zastrašujuće. Jedna od njih je svakako i smrt.
Još od samog osvita čovječanstva čovjek intenzivno razmišlja o pitanju što se događa nakon smrti? Ako zastanete i malo bolje razmislite shvatit će te da postoje samo dva moguća odgovora: događa se nešto ili ništa!
Naravno da je religija na strani prvog odgovora, međutim, čovjek kao da se i dalje otprilike pita: „Jesam li samo otpadni materijal za reciklažu ili sam nešto više od toga“?
Koji odgovor je točan?
Pa, ukoliko biste pitali američkog anesteziologa i profesora Sveučilišta u Arizoni – dr. Stuarta Hameroffa, on bi svakako odgovorio da se nešto itekako događa, te da to sve skupa ima neke veze s ljudskom sviješću.
No, ovdje bi kao prvo u kratkim crtama trebalo pojasniti što je to svijest.
Prema Oksfordskom engleskom rječniku riječ „svijest“ se definira kao:
– stanje budnosti i svjesnosti vlastitog okruženja;
– svijest o percepciji nečega od strane neke osobe;
– činjenica svjesnosti uma samoga sebe i okolnoga svijeta;
Sasvim očekivano, o pitanju stanja svijesti tijekom i nakon smrti se jako puno raspravlja. Neki smatraju da je čovjekova svijest prvenstveno posljedica složenih aktivnosti nervnog sustava, te da se samim tim s čovjekovom smrću gasi i svijest. Druga skupina bi ustvrdila kako izvor čovjekove svijesti leži prvenstveno u nekoj izvanjskoj, najčešće vječnoj sili kao što su: Bog, univerzum, duh, duša, um, životna sila itd.
Orch-OR teorija
Dr. Hameroff vodi institut za proučavanje svijesti pri Sveučilištu u Arizoni, i proučavanjem svijesti se bavi već pedesetak godina, a osobito s obzirom na njezinu povezanost s poljem kvantne mehanike.
Kvantna mehanika je jedno od fundamentalnih područja fizike koja nastoji opisati prirodne fenomene koji se javljaju kod najnižih mogućih mjerljivih razina energije, npr. kod elementarnih atomskih i subatomskih čestica.
Da bi pojasnili koliko je kvantna mehanika važna za Hameroffovu teoriju kao i općenito za našu percepciju stvarnosti, ukratko ćemo se osvrnuti na eksperiment s kojim je tamo nekad davno sve i počelo – eksperiment s dvostrukim prorezom („Double-slit Experiment“).
Eksperiment s dvostrukim prorezom predstavlja klasičnu demonstraciju teorije kvantne mehanike, čak prije nego što je ona bila zvanično formulirana. Danas ga se izvodi s različitim varijacijama, a prvi put je izveden još 1801. godine od strane Thomasa Younga. Young je htio konačno utvrditi ima li svjetlost čestičnu ili valnu prirodu i u tu svrhu je osmislio jednostavan ali učinkovit eksperiment. Između izvora svjetlosti i projekcijske površine umetnuo je metalnu ploču s dva vertikalna proreza. Prema njegovoj pretpostavci, ukoliko bi svjetlost bila čestične prirode, na projekcijskoj površini bi se onda trebala projektirati dva vertikalna svjetlosna traga – slična onima kroz koje je svjetlost već prošla. S druge strane, ukoliko bi svjetlost po sebi bila valne prirode, onda bi se na projekcijskog površini trebali ukazati višestruki vertikalni tragovi, neki svjetliji, neki tamniji (uslijed međusobnog preklapanja raspuknutih svjetlosnih valova). Međutim, na kraju se dogodilo nešto šokantno. Svjetlost se ponašala čas kao da je valne, čas kao da je čestične prirode, i to već ovisno o ponašanju vršitelja eksperimenta. Kad god bi nastojali koristiti detektor fotona, svjetlost bi se počela ponašati „čestično“, dok se inače ponašala „valno“. Doslovno, kao da je svjetlost na neki način bila svjesna da ju se izbliza promatra te bi tada počela mijenjati svoje ponašanje. Kasnije su slični rezultati postignuti i sa subatomskim česticama, konkretnije, sa elektronima, tako da se danas pouzdano zna – premda ne još iscrpno zbog čega – da se elektroni pokatkada ponašaju kao čestice, a pokatkad kao valovi.
U svakom slučaju, sićušni svijet kvantne mehanike se u mnogo toga pokazao egzotičnim, čak i bajkovitim. Tu nailazimo na mnoštvo fenomena koji kao da imaju više veze s maštom nego sa uhodanom realnosti. Tu nailazimo na nedeterminiranost, nepredvidljivost, bilokalizaciju, paralelne i višestruke scenarije, naznake međučestične komunikacije brže od brzine svjetlosti i sl.
„Kvantna svjesnost“
Što ljudski um ima zajedničko sa Univerzumom?
Odgovor je: Dvije stvari.
1) I o jednom, i o drugom znamo relativno malo.
2) No, u obje navedene stvari pronalazimo tzv. kvantne vibracije.
I ovo dvoje bi trebalo dobro upamtiti …
Premda međusobna korelacija dvije stvari po sebi ne podrazumijeva uzročnost, smije se reći da nekakav odnos između ljudskog uma i Univerzuma ipak postoji, no važno je utvrditi kakav to odnos?
Ovdje se sada ponovno vraćamo gore navedenoj „Orch-OR teoriji“. Godine 1996. dr. Hameroff, zajedno s matematičarem i fizičarem Rogerom Penroseom, predložio je orkestriranu teoriju objektivne redukcije svijesti ili teoriju “Orch-OR”.
Prema teoriji Orch-OR, svijest proizlazi iz sićušnih proteinskih struktura unutar mozga zvanih mikrotubule.
Na fiziološkoj razini, mikrotubule se opisuju kao “transportne trake stanica” koje prenose stanične resurse i materijale. Mikrotubule su također uključene u staničnu diobu i strukturiranje stanica. Međutim, mikrotubule također sadrže i kvantnu energiju.
„Podrijetlo svijesti odražava naše mjesto u svemiru kao i prirodu našeg postojanja. Je li svijest evoluirala iz složenih računalnih operacija među neuronima unutar mozga, kao što većina znanstvenika tvrdi? Ili je svijest, u nekom smislu, bila ovdje cijelo vrijeme, kao što to zastupaju različiti duhovni pristupi?“
Hameroff i Penrose odgovaraju na naznačeno retoričko pitanje slijedećim riječima:
“… naša teorija zadovoljava oba ova gledišta, sugerirajući da svijest potječe od kvantnih vibracija u mikrotubulama, proteinskim polimerima unutar moždanih neurona, koji upravljaju neuronskom i sinaptičkom funkcijom, te povezuju moždane procese sa samoorganizirajućim procesima u finoj mjeri “proto-svjesne” kvantne strukture stvarnosti.
Da bi ovo koliko-toliko pojasnili spomenut ćemo dvije stvari. Dr. Hameroff, kao dugogodišnji iskusni anesteziolog, bio je više puta svjedokom čudnih iskustava nekih svojih pacijenata iz zone kliničke smrti. Ljudi su se sjećali do u tančine različitih detalja iz operacione dvorane, premda to po svom stanju i nisu trebali vidjeti i čuti. A pri tome su osobito bili dojmljivi pacijenti na kojima se provodila tzv. kriogena reanimacija (medicinski potpomognuto spuštanje tjelesne temperature, najčešće kod složenih oštećenja ili zahvata na mozgu, s ciljem očuvanja vrlo osjetljivih moždanih stanica od neminovnog propadanja). Neki od tih pacijenata su se „fotografski“ dobro sjećali brojnih detalja iz operacione dvorane premda su im u tom trenutku svi moždani parametri bili ravni nuli. Ovo je Hameroffa i potaklo da razmišlja u smjeru kako svijest nije u potpunosti materijalno uvjetovana. No, s druge strane, redovito i svakodnevno svijest je itekako tijesno povezana s moždanim funkcijama. Npr., neka moždana oštećenja od ljudi naprave polusvjesne ili nesvjesne „biljke“, premda se, eto, u nekim drugim situacijama svijest pokazuje u potpunosti neuvjetovanom u odnosu na moždanu strukturu i funkcije.
Treba imati na umu da je spomenuti dvojac objavio svoja otkrića još prije dvadesetak godina. Od toga vremena do danas uslijedio je osjetan tehnološki napredak. Stvaraju se sve bolji dijagnostički medicinski uređaji, tako i oni za skeniranje i praćenje rada mozga. U svakom slučaju, brojna nova promatranja i istraživanja kao da potvrđuju Hameroffovu i Penroseovu teoriju.
Orch-OR teorija i smrt
Zakon o očuvanju energije, koji je unutar znanstvene zajednice čvrsto prihvaćen, kaže da energija ne može biti ni stvorena niti uništena. Međutim, ona može mijenjati oblike svoga postojanja.
Energija koja je u nama, također prije ili kasnije mora promijeniti svoj oblik. To je “zakon”.
Umjesto zaključka:
Kvantna energija je temeljni građevni blok svemira.
Kvantna energija nalazi se u nama.
Jesmo li i mi sami produkt Univerzuma?
Hoćemo li jednostavno ‘otići kući’ nakon što odbacimo svoj tjelesni oblik, kao što Hamerof i Penrose predlažu?
Hrana za razmišljanje…

U Sarajevu, 22. 12. 2018.
Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

Izvori:
– Science Explains What Happens To Your Soul After Death, Power of Positivity, Izvor: Science Explains What Happens To Your Soul After Death (Stanje: 22.12.18.);
– Double-Slit Expeiment, Wikipedia, the free encyclopedia, Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Double-slit_experiment (Stanje: 22.12.18.).

O NEPOZNATOM ČOVJEKU

Samom sebi i drugima čovjek trajno ostaje homo obscurus. Nepoznat čovjek. Možda samo vječnost poznaje čovjeka i Netko tko čovjeka u vječnosti čeka. Vrijeme ne pomaže kako bismo upoznali čovjeka, možda vječnost, jer jedino vječnost ima dovoljno trenutaka na raspolaganju da upozna čovjeka i da čovjek upozna samog sebe i da ga upoznaju drugi. Svi pokušaji da se čovjeka upozna uvijek su takvi da svaki pokušaj može ostati zbunjen, iznenađen, šokiran čovjekom. Kada je riječ o čovjeku sva predviđanja o njemu su na kraju poput alkemije ili ezoterije, neka vrsta istraživanja u mraku i na slijepo gdje homo obscurus uporno odbija izići na svijetlo. Tek što pomislite da ste shvatili tko je čovjek nekim novim načinom znanja ili spoznaje već u sljedećem trenutku vaša spoznaja i znanje o čovjeku se ruši kao kula od karata i vaša metoda i pokušaji da shvatite homo obscurusa i dalje ostaju neuspješni.
Homo obscurus nepoznati čovjek je čovjek koji nije siguran u spoznaju o samom sebi i je li on ili ona zaista ono što o sebi zna. Homo obscurus nije mračan čovjek kao da je riječ o zlom čovjeku jer bi onda bio homo malus. Homo obscurus je nepoznat čovjek. Čovjek koji unatoč svim naporima i metodama da samog sebe spozna još uvijek nije siguran je li on čovjek koji se svako jutro gleda u ogledalu. Homo obscurus je također i čovjek iznenađenja i iznenađeni čovjek. On je čovjek iznenađenja koji iznenadi druge koji su uvjereni kako ga poznaju. Homo obscurus je iznenađeni čovjek kada iznenadi sebe otkrićem o sebi koje nije prije znao da postoji. Homo obscurus je nepoznanica i iznenađenje u jednom te istom čovjeku. Nemoguće je istovremeno riješiti i nepoznanicu i iznenađenje jer nepoznanica i kada se riješi samo rješenje nepoznanice može biti iznenađenje kao kad netko pomisli da je riješio nepoznanicu nečijeg karaktera, a ovaj ga iznenadi potpuno do tad skrivenom osobinom svog karaktera. Kao kad čovjek pomisli da je temeljna nepoznanica o drugom samo pitanje kako ga smiriti, dok se kroz pokušaj smirivanja drugi naljuti, eksplodira i plane.
Ponekad rješenje nepoznanice o nekom čovjeku krije ili novu nepoznanicu ili iznenađenje i tako može trajati u nedogled, beskonačan broj pokušaja da drugog odgonetnemo da bismo na kraju stajali pred još većom nepoznanicom. Ako je čovjek mozaik kojega treba sastaviti nije pitanje toliko kakvi su dijelovi mozaika i koji se dijelovi uklapaju jedni s drugima. Pitanje je je li ono što vidimo sva površina mozaika ili nam uvijek nedostaje dio površine i onda kada mislimo da u rukama držimo sve dijelove mozaika kojega zovemo čovjek?
Homo obscurus, nepoznat čovjek je dio površine mozaika za kojega imamo dijelove, ali nam nedostaje površina gdje bismo te dijelove stavili i uklopili. I tako svaki put kada pokušamo završiti mozaik s dijelovima u rukama uvijek izroni neka nova površina, neki novi dio mozaika za kojega imamo dijelove, ali se oni ne uklapaju u tu površinu. S vremenom i sami dijelovi počinju izgledati čudno i neprirodno u našim rukama. Kao kad u rukama držimo dijelove mozaika čovjeka koji se čini miran, povučen, tih a onda držeći te dijelove u rukama izranja jedna nova površina srdžbe, ljutnje, nasilja za koju nemamo dijelova niti znamo kako ćemo postojeće dijelove uklopiti u novu površinu.

Homo obscurus, nepoznat čovjek je nepoznanica i iznenađenje. Ali on nije samo to. On je nedovršenost, nedovršeni projekt, nezavršeni mozaik čije male površine stalno izranjaju svaki put kad pomislimo da je mozaik gotov i da se svi dijelovi međusobno savršeno uklapaju, spajaju i razumiju. Koliko smo samo metoda promijenili pokušavajući čovjeka sastaviti kao mozaik. Nekad pokušavamo čak i pomoću nemogućih kombinacija sastaviti taj mozaik. Kombiniramo dijelove poput miran, povučen, ali i ljut, eksplozivan, neodgovoran, marljiv, lijen, radišan, strpljiv, nestrpljiv. Pokušavamo na bezbroj načina i uz pomoć beskonačnog broja djelova sastaviti taj mozaik kako bismo konačno umorni i iscrpljeni mogli na kraju uzviknuti: evo ga ovo je čovjek!
Nema više homo obscurusa. Nema nepoznanice nema iznenađenja. I tek što smo pomislili da smo sastavili mozaik odjednom izroni malena, jedva primjetna površina čovjeka u koju se ni jedan dio ne uklapa. Nismo samo iznenađeni. Mi smo i ljuti. Mi smo i mrzovoljni. Mi smo i nezadovoljni jer i nakon beskonačno mnogo pokušaja nismo uspjeli odgonetnuti čovjeka. Homo obscurus ostaje za nas nepoznati čovjek. Nepoznanica. Iznenađenje. Nedovršenost. Projekt koji ne znamo niti kako je započeo niti kako ga završiti. Što učiniti pred homo obscurusom, što učini pred nepoznatim čovjekom, što učini pred sobom? Prestati sastavljati mozaik? Prestati biti znatiželjan? Diviti se sposobnosti homo obscurusa da se sakrije, diviti se sami sebi jer sebe ne poznajemo do kraja? Pokušati iznova sastaviti mozaik, pokušati iznova upoznati sebe? Svatko je od nas ponajviše samom sebi homo obscurus, nepoznat čovjek. Mozaik sastavljen od velikog broja međusobno ponekad neuklopivih dijelova za kojega pomislimo da ga se može sastaviti dok ne izroni neka nova površina koja nam je nepoznata i koja nas iznenadi. Shvatimo da smo projekti za koje ponekad ne znamo kako smo počeli i kako završavamo, osjećamo se nedovršenima.
Netko je davno rekao i teško je reći tko je autor te misli koja kaže upoznaj samog sebe. Tko je god njezin autor bio je jedan od nas. Homo obscurus, čovjek nepoznat samom sebi. Netko tko je bio nepoznanica sam sebi, netko tko je bio iznenađen samim sobom, netko tko se osjećao kao nedovršen projekt. Mi smo homo obscurus, nepoznat čovjek. Nepoznati sebi i iznenađeni sobom, nedovršeni projekt koji tu i tamo negdje ugledaju tu misao u obliku pitanja, odluke, misli, ideje: upoznaj samog sebe. Homo obscurus je neobičan svat kako bi rekli pjesnici. Progonjen sam sobom i progoneći samog sebe skuplja dijelove vlastitog mozaika ne bi li uspio ispuniti vlastitu površinu i shvatiti tko je, odakle dolazi i kamo ide. U svakom od nas duboko u nama živi homo obscurus, nepoznat čovjek. Često ga ne vidimo, ne čujemo , ne mirišemo i ne možemo ga osjetiti. Ali ga osjećamo i znamo za njega i on zna za nas. On uvijek izroni na površinu baš u onom trenutku kada pomislimo da smo konačno odgovorili na zahtjev: upoznaj samog sebe.
Homo obscurus nas iznenadi kao nepoznanica koja dođe s blagim osjećajem nade. Osjećajem da će jednog dana homo obscurus prestati biti nepoznanica sebi, neće biti iznenađen sobom i neće biti skrivenih površina u koje će biti nemoguće uklopiti dijelove vlastitog života. Nije li barem donekle ako ne ugodna i privlačna, onda barem zanimljiva pomisao da bi jednog dana homo obscurus, ti i ja mogli znati sve o sebi i spoznati sami sebe do kraja? Ne želimo li čak i kad mislimo da nema ništa dobroga unutra i kad nas je strah, znati i spoznati tko je konačno taj homo obscurus, tko sam ja? Ne želimo li konačno i sastaviti i završiti mozaik i odahnuti sa spoznajom i znanjem da više nema skrivenih površina u koje se nijedan dio našeg životnog mozaika ne uklapa? Ne želimo li pogledati sebe kao završen i savršen mozaik da konačno vidimo tko smo i što smo?

U Sarajevu, 15. 12. 2018.
O. J.

 

RAZGOVOR O ŽENI (Razgovor o paklu – VIII. dio)

Osjećao je zluradost i blagu pakost, zlobno zadovoljstvo otkrivši da stariji đavao ne zna sve o ženama, dobro, zna veoma puno, ali ipak ne zna sve, iako o svemu drugom od stvaranja do danas zna sve…

Stariji đavao otpuhne dim cigarete. Noć je bila neobično maglovita i gusta magla nije dopuštala puno, tek pogled na nekoliko svjetiljki koje su žmirkale u mraku uz pješčanu stazu. – Večeras je prilično mračno vani. Stariji đavao se nagne naprijed prema prozoru. –Moguće. Iako ne vidim razliku. Mlađi đavao se približi prozoru i pogleda. – Kod nas je uvijek mračno. Mlađi đavao se vrati u kožni naslonjač i otpije gutljaj  crnog vina od neke portugalske sorte od koje se pravilo pomalo slatkasto, ali dobro vino. – Jesi li ikada bio zaljubljen? Mlađi đavao odloži čašu i znatiželjno se zagleda u starijeg đavla. – Ne. Duhovi poput nas ne vole niti osjećaju. Ali bio sam svjedok mnogim ljubavima. Posebno sam o ljubavi naučio od jednog starog redovnika još tamo u srednjem vijeku koji je bio pisac i filozofirao o ljubavi. – I što si od njega naučio?  Mlađi đavao pripali cigaretu. – O ljubavi ništa nisam naučio. Znao sam s njim razgovarati dugo i do kasno. On je znao tko sam ja. Nismo bili prijatelji. On je bio moj neprijatelj, a ja njegov. Ali bilo je trenutaka kad bi se obojica umorili od međusobnih smicalica. Ja od napasti i želje da ga odvučem u pakao, on od molitve i želje da me otjera od sebe. U tim trenutcima neobičnog primirja razgovarali smo ne kao neprijatelji, nego kao dva učenjaka. On je bio učenjak, pomalo ispred svog vremena, a ja sam znao puno i on je želio znati kako su stvari izgledale na samom početku. Razgovarali smo o astronomiji, svemiru, društvenim uređenjima, vjeri, ljudima, njegovom opatu samostana koji nije volio njegovo učenjaštvo i brinuo se da neće postati alkemičar ili astrolog iako sam opat nije puno ni znao ni mario za učenjaštvo.

Jednom smo tako kasno navečer u trenutcima primirja razgovarajući o kretanju planeta ne znam kako počeli razgovarati o ženi. Imao je majku koju je jako volio i dvije sestre, obje dobro udane za neku dvojicu grofova u njegovom kraju. Zanimalo ga je kako je izgledalo stvaranje žene jer sam mu otkrio da sam bio na početku stvaranja kad se sve događalo. – I što ga je konkretno zanimalo? Mlađi đavao otpije gutljaj. – Zanimalo ga je zašto se ženu do kraja ne može razumjeti je li riječ o Tvorčevoj namjeri da je takvu stvori ili je u pitanju nešto drugo. Ispričao mi je jedan svoj san o ženi koji nije toliko značajan, ali je u njemu pobudio znatiželju o tome pitanju. Kao učenjaka to je ga zanimalo s čisto znanstvenog gledišta. – I što si mu rekao? Mlađi đavao priguši svjetlo lampe koje mu je smetalo. – Ispričao mu o stvaranju žene. Jednog dana u vrtu vidio sam Tvorca i Adama kako nešto razgovaraju. Adam je gestikulirao i pokazivao rukama oko sebe i onda pokazivao rukom na sebe. Tvorac ga je slušao s pažnjom i pratio sa zanimanjem. Iako Adam nije govorio nikakav jezik, činilo se da ga Tvorac savršeno razumije. Nekoliko dana nakon njihovog razgovora slučajno u vrtu naletim na Adama. Bio je vidno uzbuđen. Pokušao sam doznati o čemu se radi ali njegovo jadno lamentiranje rukama i čudni zvukovi koje je ispuštao nije pomoglo. Nisam mogao razumjeti što mi želi reći jer nije govorio našim jezikom. Nije govorio uopće. Nije me ni zanimalo. Imao sam drugog posla jer sam morao nešto ići završiti kod stabla spoznaje dobra i zla. Kad sam se vraćao, vidio sam da Adam spava i da Tvorac uzima nešto iz njega. Bilo je veliko, svjetlilo je kao veliki plamen. Uzeo je jedan mali dio, kao iskrica plamena, a ostalo vratio natrag u Adamovo tijelo. Približio je iskru svojim ustima i progovorio. Iskra se pretvorila u veliki plamen. Uzeo je prašine i zemlje i bacio u smjeru velikog plamena. – I? – Nažalost, nisam vidio do kraja što se dogodilo jer je naišao jedan anđeo kerubin s plamenim mačem i rekao mi da nije lijepo špijunirati. Pokunjen i postiđen sam otišao.

Kasnije tog dana pred večer prolazio sam blizu mjesta gdje je Adam spavao i ugledao sam Tvorca, Adama i još neko biće slično Adamu. Nešto su razgovarali s Tvorcem, ali nisu više gestikulirali niti ispuštali čudne zvukove, nego su govorili kao što i mi govorimo. Kad se Tvorac udaljio, priđem Adamu dok je ono biće negdje otišlo i nije ga bilo u blizini. Adam mi ispripovjedi da se to biće zove žena, da je isto poput njega, ali da ima jedna poteškoća. S obzirom da je Adam sada govorio i mogao sam ga razumjeti, bio sam znatiželjan oko tog bića. Adam mi je pripovjedio da iako to biće liči na njega i govori jezikom kao i on i da mu je Tvorac rekao da je to biće isto poput njega, on Adam se nije sjećao kako se to biće pojavilo i odakle. Jedino je osjećao prazninu kad se probudio i čim se to biće pojavilo pred njim, praznina je nestala. Adam mi je rekao ono što sam i sam vidio, da sumnja u Tvorca da je uzeo od njega dio božanskog daha i udahnuo u to biće. Rekao sam Adamu da tu nema ništa pogrešno ako je tražio od Tvorca biće identično njemu, ali sam slagao da sam bilo što vidio.

Želio sam to biće i sam promotriti prije nego Adamu kažem što sam vidio. Kad se biće vratilo, Adam je predstavi kao ženu koja se zove Eva. Bila je poput njega, ista, identična, ali opet bilo je tu nešto što nisam mogao razumjeti niti dokučiti. Kad me onaj anđeo opomenuo da špijuniram, nisam vidio što se dogodilo do kraja. – Misliš da bi znao više o ženi da si vidio što se dogodilo od trenutka kad je Adam zaspao do trenutka kad je stala pred Adama? Mlađi đavao protegne leđa. Kao da ga je priča pomalo zamarala. Stariji đavao nije obraćao pažnju gledajući u gustu maglu vani. – Ne, ne mislim na to. Vjerojatno je proces stvaranja bio sličan kao i s Adamom. Mislim da je Tvorac nešto privatno razgovarao sa ženom prije nego su se ona i Adam susreli i da joj je nešto rekao. Kasnije kad sam je bolje upoznao, shvatio sam da je puno susretljivija i znatiželjnija od Adama. I kad sam ih nagovorio na grijeh jer sam bio zadužen za brigu oko stabla spoznaje dobra i zla, mislio sam da ću u zamjenu dobiti njezino priznanje o tome što je razgovarala s Tvorcem prije nego je došla do Adama. Ali je odbila iako je otkrila da se susrela s Tvorcem prije nego se susrela s Adamom i drugim stvorenjima uključujući i nas. – Želiš reći da je Tvorac njoj dao neku posebnu zadaću za koju znaju samo njih dvoje i nitko drugi? Mlađi đavao se malo uspravi. Počelo ga je zanimati. Nije znao da ima nešto što stariji đavao još ne zna. – To i jest pitanje mladi prijatelju jer ne znam na njega odgovor. – Tko bi rekao da ti koji si bio na početku svega ipak ne znaš sve? Mlađi đavao je bio pomalo podrugljiv. – Znam o ženama sve, ali ne znam ono najvažnije, a to je sadržaj razgovora između nje i Tvorca dok je Adam spavao. Pitao sam kasnije i neke druge zloduhe nakon pada. Veliki broj njih je čuo za razgovor između žene i Tvorca, ali nitko ne zna sadržaj razgovora i nikomu nije jasno kako su se uspjeli sakriti cijelo popodne od naših znatiželjnih pogleda i ušiju i u kojem su dijelu zemaljskog raja razgovarali. Dokazano je da su žena i Tvorac sigurno razgovarali, ali što joj je Tvorac rekao, o čemu su razgovarali, je li joj otkrio nešto o budućnosti, nešto o nama, je li joj otkrio nešto o sebi što ne znamo, ostala je nepoznanica svima, čak i Adamu. – Hm, zanimljivo, nisam znao da ima nešto što ti ne znaš. – Nije da ne znam, nego ne znam koji je sadržaj razgovora i ne znam na što se odnosio kada je riječ o ženi i njezinoj svrsi i smislu, svakako nisam utješen time da je njezina svrha i smisao samo fizičko postojanje i fizički život, tu mora biti i nešto drugo. Stariji đavao otpuhne dim cigarete. – Što ti je rekao redovnik kad si mu to ispričao? Mlađi đavao ustane i priđe prozoru.  – Narugao mi se i s podsmijehom konstatirao da je prilično zabavno otkriti da ni đavao ne razumije žene i da je smiješno za jedno tako inteligentno biće kao što sam ja da to otkrije tako kasno jer je on to znao vrlo rano još dok je bio mlad. – Ali sam ga ispravio.

Nije da ne razumijem žene, o razumijem ih puno bolje od njega. Ono što mene zanima je sadržaj razgovora između nje i Tvorca o kojem svi znamo, ali nitko od nas ne zna o čemu su razgovarali. Ali stari redovnik bio je prilično uvjeren da to znači da i ja ne razumijem žene jer ne znam sadržaj tog razgovora. Na kraju smo došli da zajedničkog stava da muškarci o ženama znaju veoma malo ili nimalo, da mi o ženama znamo veoma puno, ali ne sve i da jedino Tvorac zna sve o njoj jer je on s njom na početku stvaranja razgovarao privatno i tajno. – Ali to nije toliko važno zar ne? Mlađi đavao upitno pogleda starijeg. – Ne bih rekao, mislim da je to jedno od najvažnijih pitanja na koja nitko nema odgovor. Sjećaš se Nazarećanina, njegovog rođenja i njegove majke? Nitko od nas nije očekivao takav razvoj događaja zato jer nitko od nas ne zna o čemu su žena i Tvorac razgovarali na početku stvaranja, možda su razgovarali o majci od Nazarećanina, ili nisu? Ne znamo. Ali i ti kao mlađi đavao trebao bi već shvatiti da puno toga ovisi o ženi i njezinoj ulozi u svemu i da je činjenica da je ne razumijemo do kraja opasnost koju ne treba lako zapostaviti i zanemariti. To što je ne razumijemo ne znači da nema ulogu u svemu, možda ima presudnu ulogu u svemu od stvaranja do kraja svijeta. I nama nije isprika to što je muškarac ne razumije, on ponekad ni sebe ne razumije. Ali mi, mi moramo znati sve o njoj iako ćemo teško ikada doznati što se dogodilo onog popodneva u zemaljskom vrtu dok je Adam spavao o čemu su ona i Tvorac razgovarali. Da nije onaj anđeo s mačem naletio možda bih sada znao sve. Ovako kad je žena u pitanju, i mi donekle tapkamo u mraku i na to se navikni ubuduće.

Stariji đavao baci nervozno opušak u pepeljaru i ode u susjednu sobu. Mlađi đavao ostane pored prozora zureći u noć. Čudio se zašto je magla večeras tako gusta i ne može se vidjeti puno osim dvije žmirkave svjetiljke koje su bacale slabašno svjetlo na pijeskom posutu stazu koja je nestajala u mraku. Osjećao je zluradost i blagu pakost, zlobno zadovoljstvo otkrivši da stariji đavao ne zna sve o ženama, dobro, zna veoma puno, ali ipak ne zna sve, iako o svemu drugom od stvaranja do danas zna sve. Mlađi đavao zamišljeno nastavi gledati vani u nepreglednu tamu. Tko bi rekao da stariji đavao o ženama zna skoro sve, ali ne zna sve????? Osmjehne se. Zar ne kažu često da je đavao u detaljima, pomisli u sebi i nastavi zuriti vani dok je gusta magla prijetila da i one dvije žmirkave svjetiljke proguta zajedno s pješčanom stazom koja se jedva primjećivala u tami.

U Sarajevu, 9. 12. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR TIJELA (III. DIO): ZRCALJENJE

Nastavljamo se baviti djelom ”Velika škola govora tijela” autora Allana i Barbare Pease. U ovome dijelu pažnju ćemo posvetiti prepoznavanju jesu li drugi u određenim situacijama pozitivno ili negativno raspoloženi prema nama i kako mi otkrivamo da nam netko jest, odnosno, i nije baš simpatičan.

Počesto ne možemo ne vidjeti očite signale da nismo dobro došli u nekom društvu ili pak da nas prihvaćaju širom otvorenih ruku. No, isto tako svjesni smo kako je ponekad teško procijeniti nečije raspoloženje prema nama jer ljudi, vjerovali ili ne, redovito glume. Unatoč tome, pomno promatrajući sugovornikov govor tijela, vrlo brzo možemo otkriti prihvaća li nas ili ne. Sve što trebamo napraviti jest uočiti hoće li dotična osoba ponoviti naše kretnje tzv. zrcaljenjem.

Link na prethodni diohttp://poptheo.org/govor-tijela-ii-dio-osmijeh/ ‎

Zrcaljenje kao način povezivanja i prihvaćanja

U davno doba zrcaljenje je bilo sredstvo pomoću kojega su se naši preci uspješno uključivali u veće skupine. To je ujedno i primitivni način učenja oponašanjem. Najjednostavniji oblik zrcaljenja jest zijevanje. Kada jedan čovjek zijevne, svi oko nje počnu zijevati. Robert Provine otkrio je kako je zijevanje toliko zarazno da je čak dovoljno samo širom otvoriti usta kako bi se izazvala reakcija. U prethodnom dijelu o osmijehu, spomenuli smo da ljudi uglavnom osmijeh uzvraćaju osmijehom. Tu se također radi o zrcaljenju. Ono je namijenjeno stvaranju prisnih odnosa s drugima. Također, zrcaljenjem se objašnjava zašto neki mirni tipovi podivljaju kada se nađu unutar ljutite svjetine – oni jednostavno zrcale agresivno ponašanje i time stvaraju osjećaj sigurnosti. Zrcaljenjem drugima poručujemo da smo isti kao oni, da im ne predstavljamo prijetnju. Autori navode kako neka društva, poput Nijemaca i Britanca, upravo zahvaljujući zrcaljenju kojega se u velikoj mjeri pridržavaju, dominiraju svijetom dugi niz godina. Povezivanje pomoću zrcaljenja započinje već u maternici kada dijete usklađuje svoje tjelesne funkcije i otkucaje srca s majčinim ritmom. To će reći da je zrcaljenje stanje kojem smo po prirodi skloni.

Zrcaljenje kao uzrok sličnosti među ljudima

Zasigurno svi znamo barem jednog muža i ženu koji nam fizički izgledaju kao brat i sestra. Nakon dugo godina zajedničkog života oni jednostavno počnu sličiti jedno na drugo. Razlog toga je što stalno međusobno zrcale izraze lica pa s vremenom izgrade mišiće na istim dijelovima lica. Jedno istraživanje pokazalo je da je vjerojatnost za raspad braka veća ako jedan bračni partner ne zrcali izraze sreće drugog partnera. Jasno je da nepostojanje zrcaljenja nije razlog raspada braka, ali je jedan od pokazatelja da nešto ne funkcionira dobro. Ovo ne vrijedi samo za bračne partnere. Vremenom i najbolji prijatelji počnu međusobno nalikovati jedno na drugo (sama sam se često našla u situaciji da prijateljicu i mene pitaju jesmo li sestre). Osim toga, autori čak tvrde da se zrcaljenje može primijetiti i kod izbora ljubimaca. Skloniji smo birati one ljubimce koji nam tjelesno nalikuju ili pak odražavaju naša raspoloženja.

Namjerno usklađivanje

Zrcaljenje je jasan način na koji nam drugi govore da se slažu s nama ili da im se sviđamo, ali i način na koji mi drugima otkrivamo naše raspoloženje. Ako zrcaljenje izostaje, možete biti sigurni da ne odgovarate osobi s kojom ste se sreli. No, zrcaljenje se može i namjerno izvoditi. U situacijama kad nam je važno doprijeti do drugih, ostaviti dobar dojam ili se pak uključiti u neku skupinu, možemo početi usklađivati vlastite geste, intonaciju glasa, brzinu govora te izraze lica s našim sugovornikom. Na taj način druge opuštamo te pokazujemo da im nismo prijetnja. Važno je naglasiti kako namjerno usklađivanje nije moguće kada su u pitanju mikrokretnje poput treptanja, širenja nosnica, podizanja obrva i sl. Takvo usklađivanje događa se samo kod osoba koje uistinu odgovaraju jedna drugoj ili, kako se to obično kaže, koje su na ”istoj valnoj duljini”. Osim toga, uvijek si moramo posvijestiti u kakvom smo odnosu s osobom prije nego počnemo namjerno preslikavati njezin govor tijela. Nije baš pametno da npr. zaposlenik preslikava šefov govor tijela koji odiše dominacijom kada ga želi zatražiti povišicu.

Umjesto zaključka

Na koncu, ovaj kratki pregled opsežnog djela ”Velika škola govora tijela” završavamo s jednim citatom s kojim samo djelo započinje. U njemu se ogleda važnost govora tijela u svakodnevici:

Po čovjekovim noktima, po rukavu njegova sakoa, po njegovim cipelama, po koljenima na njegovim hlačama, po zadebljanjima na njegovom kažiprstu i palcu, po njegovu izrazu lica, po manšetama njegove košulje, po njegovim kretnjama – po svakoj od tih stvari jasno se otkriva čovjekovo zvanje. Da sve to neće prosvijetliti sposobnog analitičara u svakom je slučaju gotovo nezamislivo. (SHERLOCK HOLMES, 1892).

U Mostaru, 9. 12. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Allan i Barbara Pease, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

KAKO RAZUMJETI ONE KOJE JE NEMOGUĆE RAZUMJETI?

U ovom tekstu ćemo nastojati prikazati djelo švedskog komunikologa Thomasa Eriksona: Okruženi idiotima. Kako razumjeti one koje je nemoguće razumjeti? Djelo je na našim prostorima izašlo 2018. u ediciji izdavačke kuće Znanje iz Zagreba.

Odmah na početku valja reći kako se iza provokativnog naslova krije zbilja inteligentno i praktički primjenjivo djelo. Kako smo već istakli i u sažetku: Već u ranoj mladosti formiramo stav prema kojem su svi oni s kojima znamo dobro i uspješno komunicirati dobri i pametni, dok oni s kojima to ne znamo – su idioti. Međutim, postoje načini i znanja u smislu bitnog unapređenja vlastitih komunikacijskih vještina, tako da čovjek može uspješno početi komunicirati čak i sa onima za koje je mislio da su nemogući i beznadni slučajevi. Da bi nas približio pojedinim tipovima ljudskih osobnosti, Erikson se služi klasičnom Hipokratovom podjelom osobnosti, koju – međutim – ponešto adaptira i unapređuje. Tako su kolerici ovdje „crveni“, sangvinici – „žuti“, flegmatici – „zeleni“, a melankolici – „plavi“. Pri tome su žuti i crveni ekstroverti, a plavi i zeleni introverti. Zatim, crveni i plavi tipovi su više orijentirani prema problemima i zadacima, a žuti i zeleni prema odnosima. Sve ovo Erikson u knjizi predstavlja i prikladnom shemom:

Erikson ističe kako njegov model svakako nije savršen, te da mu se sigurno ima što prigovoriti. Međutim, on također ističe kako je isti niknuo iz njegove dugogodišnje prakse bavljenja međuljudskom komunikacijom, te stoga svakako može biti inspirativan i koristan.

S obzirom da je vrlo teško jedno složeno djelo iscrpno prikazati na stranicu – dvije, ovdje ćemo se ukratko fokusirati na svaki od četiri tipa osobnosti, te pokušati naznačiti na koji način s kim treba komunicirati.

Crveni – „Pravila su tu da se krše!“

Crveni tip: ekstrovert orijentiran prema rješavanju konkretnih problema i zadataka. Energični, marljivi, prodorni, vrlo otvoreni, čak indiskretni. Žive u sadašnjem trenutku, obično uspijevaju uraditi za trojicu. Rado krše pravila, ali ne zbog zlobe ili prljava dobitka, nego zato što im se vječito žuri. Marljivo sabiru kazne iz prometa, a u poslu će rado zaobići i neku idiotsku dosadnu papirologiju, jer jednostavno, nemaju oni vremena za to.

Po Eriksonu, sa svojom velikom energijom i elanom crveni su skloniji od svih ostalih tipova druge vidjeti kao gomilu nesposobnih idiota. S druge strane, ovi drugi njih također redovito doživljavaju pretežito negativno: kao ambiciozne manijake, bezobrazne, bezobzirne, indiskretne itd.

U komunikaciji, crveni su već kako rekosmo (pre)otvoreni i brzopleti. Ako mu se nešto ne sviđa, odmah će vam to reći i to često na vrlo neprimjeren način. A osobito ih živciraju duge i predetaljne priče, jer kako rekosmo – njima se žuri. Drugi će se pred njihovom eksplozivnom energijom često povući i zatvoriti, međutim to je greška koja će eventualnu krizu samo produbiti. S crvenima se komunicira onako kako oni to najviše vole: izravno, otvoreno, iskreno i emotivno nabijeno. Možda se neće posve složiti s vašom reakcijom, ali barem će vas cijeniti.

Žuti – „Osjećam da sam u pravu!“

Žuti tip: također ekstrovert, ali više orijentiran prema odnosima. Erikson kaže da ih je vrlo lako prepoznati. Oko koga u velikom društvu vidite najviše ljudi, i gdje je najviše smijeha, e osoba u sredini svega toga je izgledno „žuti“. Karizmatični su, dopadljivi, zanimljivi, vrlo rječiti, ali pomalo i nerealni kao i površni. Reklo bi se da žive u budućnosti. Idealisti su, ali pri tome teško mogu detaljno objasniti kako se stiže do tih njihovih ideala. Vole novotarije, bilo da je riječ o stvarima ili idejama, ali zato im podjednako sve brzo i dosadi pa opet traže nešto novo. Stoga im je teško zadržati pažnju, a osim toga – katastrofalni su slušači; doslovno ono: „Na jedno uđe, na drugo iziđe“.

Stoga u komunikaciji sa žutima Erikson predlaže slijedeće: Kao prvo, potrebno je naoružati se osmijehom, jer žuti jedino dobro funkcioniraju u pozitivnom okruženju. Tako će te im dati do znanja da ih cijenite kao i to da vam je drago što postoje, i što su sad upravo tu s vama. Žuti će vas već zbog toga nesebično zasuti svojim zlatno-sunčanim žutilom. Međutim, kako su slabi slušači, unaprijed se naoružajte strpljenjem i upornošću, i pri tome im nikad ne govorite ono: „Pa stotinu puta sam ti već rekao“, nego jednostavno recite što ste mislili po stotinu i prvi put. Poslušat će vas prije ili kasnije!

Premda će se možda neko upitati a što će mi uopće, važno je istaknuti da žuti imaju nevjerojatnu moć uvjeravanja i kao takvi su uvijek korisni i kao prijatelji, i kao poslovni suradnici. Erikson tvrdi da oni doslovno mogu prodati sve: „I led Eskimu, i pijesak beduinu.“ Baš sve…

Zeleni – „Oni koji su davno odlučili da neće donositi nikakve odluke!“

Ne mogu svi biti posebni i karizmatični, pa netko mora biti i prosječan obični čovjek. To su po Eriksonu „zeleni“ – ujedno najčešći tip ljudske osobnosti. Znaju biti dobri i pouzdani prijatelji, kao i vjerni bračni drugovi i roditelji. Međutim, jako su pasivni. Plaše se velikog posla, plaše se i velikih promjena i planova. Zato su najsretniji kad ih se pusti na miru. Tako se otprilike i ponašaju: stabilni su, ne toliko rječiti i ekspresivni, radije sjede po strani i slušaju što drugi govore. Vrlo su nepovjerljivi prema istinskim autoritetima i znalcima, s druge strane, često naivno povjerljivi prema svakojakim protuhama i neutemeljenim medijskim natpisima i objavama. „Pa bilo u novinama“ ili pak ono „Rek’o mi prijatelj“ – za njih često nema dalje. Da, i neodlučni su vrlo, kako Erikson kaže – davno su se odlučili da neće donositi nikakve odluke!

Erikson kaže da sa zelenima treba komunicirati blago, ali iznimno strpljivo i uporno. Stalno ih je potrebno „gurati“ i poticati, ali sve to skupa pomalo. A takvi su otprilike i na poslu. Ne treba ih plašiti velikim planovima, nego bi te velike planove trebalo izlomiti na manje dijelove, pa im na dnevnoj razini davati male, konkretne zadatke. To im je već prihvatljivije. Zeleni po prirodi nisu vođe, nego oni koje se vodi. Stoga im tuđe vodstvo uopće ne smeta, ali kako rekosmo, treba ih voditi blago, strpljivo i sve to nešto pomalo! U protivnom, vjerojatno vam se neće otvoreno suprotstaviti, ali rado će vas ogovarati iza leđa i namjerno će zabušavati. Da, zeleni su izrazito skloni jednom tihom, pasivnom otporu.

Plavi – „majstori Excela!“

Plavi vam vjerojatno nikad neće stvoriti neki veliki problem u životu. Marljivi, posvećeni, odgovorni, racionalni, korektni, međutim, pored svega toga – ipak – dosta teški i komplicirani za komunikaciju i suradnju. Pri tome je izgledno najveći krivac njihova iznimna posvećenost detaljima. Njima ništa nije nevažno, a obavljene zadatke su u stanju provjeravati do u beskonačnost. Plavi su perfekcionisti, a za perfekciju treba dosta vremena, i zbog toga su plavi poslovično veoma spori, te ih se stalno mora požurivati. Obožavaju tablice, proračune, statistike… Erikson kaže da će te ih u poslovnom okruženju najlakše prepoznati po tome što će im na kompjuteru vjerojatno biti otvoren Microsoft Excel.

Zbog poslovične kompliciranosti i opterećenosti detaljima i nisu nešto rječiti. Ukoliko plavi odluči ispričati vic, to bi se lako moglo pretvoriti u noćnu moru. Kako s njima komunicirati? Erikson veli da ako želite s njima nešto raspraviti, dobro se naoružajte činjenicama i argumentima. Plavima ne možete bacati floskule, a neće proći ni neki bučni afektivni ispadi. Jednostavno, morate ih uvjeriti logikom i argumentima! Osim toga, budite spremni da ih uvijek požurujete i podsjećate na rokove. Jer ako to ne činite, oni će se bezbrižno posvetiti onomu što najviše vole – detaljima.

Upoznati druge, upoznati samog sebe

Erikson u knjizi upozorava na jednu stvar. Naravno da nitko od nas u stvarnosti nije obilježen samo jednom bojom. Svi smo mi najčešće glede osobnosti kombinacija dviju ili čak više različitih boja. No, suština priče pri tome ostaje ista, jer boje u konkretnim slučajevima obično nisu nerazgovjetno pomiješane, nego su već raspoređene po različitim sferama života. Na primjer, netko je uglavnom zeleni tip, ali kad su u pitanju temeljne vrijednosti i odluke, lako se prometne u crvenog. Ili netko je u poslovnom smislu „plav“, ali privatno je više ‘nako zelen.

Uglavnom, vrijednost Eriksonovog sustava nije samo u tome što nam može biti od pomoći u razumijevanju drugih ljudi, nego i nas samih, jer ako poznajemo dovoljno sami sebe, tada ćemo puno lakše i sa onima drugim. Ako ništa, moći ćemo ih egzaktnije i na vrijeme upozoriti s kim imaju posla!

U Sarajevu, 8. 12. 2018.

M. B.

NA KOJI NAČIN SE INTROVERTI TREBAJU PONAŠATI U JEDNOM EKSTROVERTNOM SVIJETU?

Ovdje prenosimo jedno razmišljanje dr. Susan K. Whitbourne objavljeno u Psychology Today.

Introverti se mogu osjećati vrlo nepristalo i neprilagođeno u kulturi koja više cijeni ekstroverte. Nešto poput „kvadratnog klina u okrugloj rupi“.

Krenuvši već od školskih dana, „zvijezde“ su obično ekstroverti. Bilo da se radi o pametnjakovićima koji smjelo i spretno raspravljaju s nastavnicima i učiteljima, bilo da je riječ o dobrim zabavljačima koji briljiraju na školskim priredbama i eventima ili jednostavno samouvjerenim galamdžijama koji uvijek uspijevaju biti u centru pažnje i zbivanja. U svakom slučaju, introverti će već u školskom razdoblju biti u situaciji da se osjećaju i doživljavaju manje vrijednima i bitnima.

Međutim, ovdje valja naglasiti kako je naznačena dominacija ekstroverta karakteristična prvenstveno za suvremenu zapadnjačku kulturu. S druge strane, mnoge svjetske kulture uopće ne cijene ekstroverte, štoviše, osuđuju njihovo nasrtljivo i preotvoreno ponašanje.

Prema Rodneyu Lawnu i njegovim kolegama (2018.) u Centru za pozitivnu psihologiju na Sveučilištu u Melbourneu, idealna osoba “individualističkog Zapada” bi bila “samostalna, ekspresivna u ponašanju i komforna u poziciji središta pozornosti” (str. 2). Prema ovoj teoretskoj slici, osobe naglašene ekstraverzije će u skladu s tim izgledno biti sretnije od samozatajnih osoba koje se vole držati po strani. No, spomenuti australski istraživači istovremeno primjećuju da ovo ne važi i za druge kulture, što će reći da se introverti po sebi mogu osjećati nesretnima isključivo u jednoj kulturi koja naglašeno vrednuje ekstroverte.

Pritisak suvremene zapadnjačke kulture danas je takav da on na neki način introverte konstantno tjera da izigravaju ekstroverte, a to za sobom neminovno povlači gubitak autentičnosti, a koja je po sebi bitna komponenta osobne sreće. Zanimljivo je da su još neki psihoanalitičari sa sredine XX. st., poput Karen Horney i Alfreda Adlera, diskutirali o problemu visoke psihološke cijene koja se mora platiti zarad održavanja lažnog sebstva. Čovjekova psihološka dinamika je takva da će on ipak biti najsretniji ukoliko bude slijedio nutarnje orijentire, ili u ovom slučaju konkretnije, ukoliko vam se sjedi po strani i mirno sluša što drugi govore, svakako vas neće učiniti sretnijima to da na silu stanete u centar zbivanja i ukradete svu pažnju za sebe.

Lawn i suradnici su na kraju proveli i jedno konkretno psihološko istraživanje na teritoriju Australije. Sudjelovalo je 349 osoba starosne dobi od 18 do 61 godine. 58% su bili rođeni Australci, a 42% Australci kineskog i azijskog podrijetla. Cilj je bio u istraživanje uključiti kako „individualističke zapadnjake“ tako i „kolektivističke istočnjake“, a pitanja su pokušala utvrditi naznačeni razmjer kulture, osobne psihološke dinamike i sreće. Rezultati istraživanja su pokazali kako većina ispitanika prepoznaje da žive u zemlji koja visoko vrednuje ekstraverziju, tako da su se ekstroverti na kraju ujedno pokazali više sretnima sa snažnijim osjećajem autentičnosti. Međutim, s druge strane među introvertima su se sretnijima pokazali oni koji su odlučili ostati vjernima sebi, ne prihvaćajući pri tome izazove i pritiske jedne ekstrovertne kulture.

Stoga bi se moglo kratko i zaključiti: možda ovo uistinu jeste vrijeme ekstroverta, ali ukoliko ste introvert, najpametnije vam je ostati to što jeste, jer na kraju vam ništa neće moći nadoknaditi gubitak vlastite autentičnosti.

U Sarajevu, 7. 12. 2018.

Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

 

Izvor:

Susan KRAUS WHITBOURNE, „How Introverts Can Make It in an Extraverted World. New research shows how introverts can learn to become happier with themselves“, (4.12.2018.), Psychology Today,  https://www.psychologytoday.com/intl/blog/fulfillment-any-age/201812/how-introverts-can-make-it-in-extraverted-world (Stanje: 7.12.2018.); poziva se na Lawn, R. B., Slemp, G. R., & Vella-Brodrick, D. A. (2018). Quiet flourishing: The authenticity and well-being of trait introverts living in the west depends on extraversion-deficit beliefs. Journal of Happiness Studies: An Interdisciplinary Forum on Subjective Well-Being. doi:10.1007/s10902-018-0037-5.

Izvor (foto): 123rf.com

O NEPROVJERLJIVOSTI

Koliko puta slušamo druge ljude i vjerujemo kao da je istina sve što govore. Ponekad naše uvjerenje proizlazi iz dugogodišnjeg odnosa s nekim i naviknuti smo da nam sugovornik govori istinu, iako se i tu nakon godina istine zna pokazati kako je dugo godina sve bilo izmišljeno i lažno.

Fenomen neprovjerljivosti je zanimljiv fenomen, dio našeg nesvjesnog svijeta kojim se često niti bavimo niti o njemu razmišljamo. Kad vam netko kaže kako je jučer išao kući obići svoje vjerujete na riječ, ali ne postoji način kako ćete provjeriti je li to istina jer ne znate ni tko su njegovi ni odakle je. I tako u ne takom malom broju životnih susreta i razgovora ne možemo provjeriti točnost i istinitost onoga što nam netko govori jer ne znamo na koji način ili nas više ne zanima je li istina ono što nam je rečeno ili nije.

Čak i svakodnevne rečenice koje s drugima razmjenjujemo ne provjeravamo nego ih uzimamo istinitima samima po sebi. Kad nam netko onako usput ispriča kako je bio na poslu, kasnije svratio na kavu kod kolege, pa poslije svratio natrag da posla da nešto obavi i završi, tko od nas još uvijek provjerava istinitost rečenog??? Razlog zašto smo gotovo prestali provjeravati istinitost tuđih tvrdnji, čak i onih koje nisu toliko važne, može biti zbog toga što nas stvarno ne zanima više gdje je netko bio, s kim je bio niti imamo neki stav o tome. Nama je svejedno je li istinito ono što nam netko priopćava i je li moguće to provjeriti i na koji način. Među fenomenima neprovjerljivosti ili nemogućnosti da se nešto provjeri postoji specifičan fenomen kojega možemo nazvati autoritarna neprovjerljivost koja se temelji na strahu i šutnji.

Koliko puta povremeno čujete rečenicu šef je rekao dadirektor je rekao da… ravnatelj je rekao da… ministar je rekao da… nadređeni je rekao da… Vjerojatno ovu rečenicu čujete daleko češće na poslu nego sve druge rečenice koje ne možete ili ne želite provjeriti. I zbog straha se ne usudite provjeriti istinitost ove rečenice i ostaje vam nepoznato je li nadređeni autoritet nešto stvarno rekao ili je to onaj ili ona prva do autoriteta izmislio/izmislila kako bi se skrila iza naredbe. Autoritarna neprovjerljivost je dvojako negativan fenomen. Prvo autoritarna neprovjerljivost uzrokuje strah koji ne dopušta hrabrost provjere istinitosti rečenice direktor je rekao da se tako uradi. Drugo, autoritarna neprovjerljivost omogućuje nekom da se skrije iza autoriteta i njegovih tvrdnji i zapovijedi koje sam autoritet nije niti izrekao niti zapovjedio onima kojima upravlja. I treće, autoritarna provjerljivost omogućuje prekrivanje vlastitih greški, krivo napravljenih odluka i skrivanja odgovornosti za pogreške koje nastanu iz krivo donesenih odluka.

Sam autoritet se može ponekad naći u situaciji da bude kriv za sve eventualne greške iako nikada nije izrekao nijednu rečenicu, tvrdnju, zapovijed da se nešto učini ili ne učini. Tomu doprinosi i strah koji stvara zid šutnje između autoriteta i podređenih do te mjere da među podređenima kolaju rečenice, tvrdnje, misli koje je autoritet izrekao, iako ga se nikad nije čulo da ih izgovara niti se s njim razgovaralo o tome. Riječ je o fenomenu i paradoksu autoriteta koji šuteći govori sudeći prema onima koji drugima prenose njegove rečenice, tvrdnje, riječi koje sam autoritet nikad nije izrekao. Kod autoriteta takav odnos stvara osjećaj nepovjerenja, osamljenosti i posvemašnje šutnje u odnosu prema onima koji drugima prenose njegove riječi, rečenice, tvrdnje i zapovijedi koje ponekad autoritet nije nikada izrekao. Povremeno rečenice poput nadređeni je rekao ne moraju i ponekad ne sadrže ništa što je neki nadređeni autoritet izrekao ili naredio, nego je riječ o proizvodnji izmišljenih rečenica i tvrdnji samog autoriteta koje podređeni zbog straha ne usude provjeriti jesu li ne samo istinite, nego jesu li uopće ikada bile izrečene od samog autoriteta.

S druge strane, autoritet ima ogroman problem prvo da objasni što nije rekao, a onda da objasni što su drugi pogrešno ili neistinito prenijeli, i tek na kraju objasni što je točno rekao i izrekao i zapovjedio da se učini. Taj veliki lanac oko vrata autoriteta gdje prvo treba objasniti što nije rečeno uopće, pa onda objasniti što je pogrešno i krivo interpretirano i tek onda reći što je točno rečeno kod autoriteta stvara stav povlačenja i šutnje gdje se on više i ne trudi objašnjavati ikome što je točno rekao i tvrdio. Autoritet se povlači u šutnju i samoću. I tako nastaje šutnja autoriteta koja je negativna jer sad autoritet više ništa ne govori i jedino što preostaje jest nagađati što bi možda rekao i tvrdio u nekoj situaciji i u određenim okolnostima. Iz toga razloga da se ne bi dogodila negativna šutnja između autoriteta i podređenih oko onoga što je rečeno i što nije rečeno, nekad je potrebna hrabrost upitati autoritet što je točno rekao ili rekla i što je pod tim mislila.

Bar u nekim susretima s autoritetom ispostavit će se da je autoritet pristupačan pogotovo kad treba objasniti što je točno rekao i tvrdio i da mu je stalo da se ne tvrdi u njegovo ime što nikada nije rekao ili tvrdio i da se isprave krive i pogrešne interpretacije njegovih rečenica, riječi i tvrdnji. Autoritarna neprovjerljivost jedan je od češćih uzroka nezadovoljstva, negativnosti, loše klime među ljudima i njihovom poslu jer se svi međuljudski odnosi vrte oko straha od provjeravanja onoga što je autoritet rekao i izmišljanja onoga što autoritet nije rekao niti tvrdio što stvara nerazumijevanje u komunikaciji među ljudima i međusobno nepovjerenje i strah jednih od drugih. U takvim okolnostima događa se da na kraju najviše bude pogođen sam autoritet u smislu nerazumijevanja jer mu se pripisuje ono što nije rekao i tvrdio, ili se ne provjerava kod njega što je točno rekao i tvrdio, nego se proizvoljno, samovoljno i samostalno tumači i ne provjerava ono što je autoritet eventualno izrekao.

Rečenica nadređeni je rekao da… je rijetko kad tek obična rečenica ili tvrdnja. Kao što ponekad rečenica bila sam… bio sam… na kavi može skrivati daleko više nego se čini, tako i rečenica ili tvrdnja nekoga kako je nadređeni rekao može biti simptom okruženja u kojem se živi i radi i koje može biti prožeto već strahom i nepovjerenjem među podređenima i šutnjom i usamljenošću autoriteta u odnosu na njegove podređene. Ostaje neodgovoreno pitanje: kako, kada i u kojem trenutku biti hrabar i provjeriti što je autoritet stvarno rekao i tvrdio? Treba li svaki put provjeriti rečenicu nadređeni je rekao da… kod samog nadređenog ili povremeno provjeravati za svaki slučaj da se ne bi dogodilo da se prenosi i tvrdi nešto što autoritet nikad nije izgovorio ni tvrdio. Kako točno znati što treba provjeravati, a što ne treba provjeravati kada oni koji su u blizini autoriteta prenose njegove tvrdnje u formi rečenica šef je rekao da…?

Fenomen neprovjerljivosti nije nagovaranje da osoba provjerava sve što mu je rečeno i svakoga tko nešto osobi govori. Tako nešto ili nije moguće zbog velike količine informacija i podataka ili osobu može odvesti u neželjena stanja trajnih i neprevladanih sumnji u istinitost i točnost bilo čijih tvrdnji. Ali fenomen neprovjerljivosti ili neprovjeravanja je naširoko prisutan u svim sferama ljudskog života. Neke sfere života funkcioniraju na povjerenju od samog početka i možda se s njima nije teško nositi i ne treba ih toliko i često provjeravati.

Fenomen autoritarne neprovjerljivosti je specifičan fenomen po svome zajedničarskom karakteru jer istovremeno zahvaća veliki broj ljudi i ne može se odnositi samo na jednog čovjeka. Zato nije loše biti hrabar povremeno i provjeriti nakon rečenice šef je rekao… što je šef stvarno rekao i tvrdio. To može opustiti odnose između ljudi i autoriteta i ljudi međusobno kako bi se moglo raditi i živjeti s manje straha, nepovjerenja i stalnih sumnjičenja kada se netko odozgor pojavi i svečano izjavi dakle šef je rekao… jer možda šef odavno niti šta govori niti šta tvrdi jer mu je postao i suviše veliki napor prvo da objasni što nije rekao, da objasni što je krivo i pogrešno shvaćeno i konačno da rekne ono što stvarno točno misli i želi reći.

Za neke autoritete taj put je često vrlo težak i naporan i ima uvijek autoriteta koji vole hrabre koji se usude provjeriti što je rekao i tvrdio jer time olakšavaju komunikaciju svima i ljudi bi se nakon toga mogli bolje razumjeti i biti hrabriji, a ne svaki put samo spustiti glavu kad čuju još uvijek neprovjerenu tvrdnju šef je rekao da se treba tako i tako učiniti i rekao je još da svatko treba to i to učiniti na taj i taj način. Možda šef već mjesecima ništa ne govori i šuti usamljen i ponajviše začuđen kako veliki broj rečenica i tvrdnji koje nikada nije izgovorio kruži komunikacijskim kanalima među ljudima razmišljajući zašto nema barem jedan hrabar da postavi banalno, ali ponekad presudno pitanje: šefe hoćete li biti ljubazni i reći što ste stvarno rekli kada ste izjavili da…? Ima autoriteta koji će rado, korektno i pošteno i fer odgovoriti na postavljeno pitanje. Nisu svi autoriteti izgrađeni na strahu i nepovjerenju, ima ih koji su izgrađeni na korektnosti i otvorenoj suradnji među ljudima.

U Sarajevu, 6. 12. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version