Blog – Stranica 46 – Poptheo Web Portal

ANALITIČAR

Pozvali ga danas. U emisiju. Udarni termin. Već nekoliko puta. Redoviti je gost. Gleda se u ogledalo. Razmišlja koja kravata za večeras? Koja košulja? Odijelo? Ono kupljeno prije tjedan dana. Hiljadu i osamsto maraka. U njemu izgleda mlađe. Muževnije. Vraća se u dnevnu sobu. Uzima novine sa stola. Izdanje od prije mjesec dana. Ugledni časopis. Intelektualni. Samozadovoljno gleda naslovnu stranicu. On u skupom odijelu. Iza njega polica knjiga. Tražio od fotografa da istakne neke naslove na fotografiji. Strani naslovi. Strani autori. Komplicirani naslovi. Vrlo komplicirani. John. M. McRadcliff, Metanaratives between social and metaeconomical void. Autor ugledan. Amerikanac. Tražio od fotografa da slika lijevu stranu lica. Iz profila. Izgleda zgodnije. Sviđa mu se kako skupocjeni sat viri ispod rukava skupe košulje. Tražio od fotografa da uhvati kvalitetne talijanske cipele.

Otvori časopis. Četiri stranice njegovih odgovora. Ponovo ih čita. Zadovoljan je. Jako. Puno riječi. Metadiskursi, onkraj narativnosti, klerometanarativ, socioekonomska paradigmatičnost, apercetivna autističnost nacionalnog, neologem, filozofem, problemska bitnost u nebitnosti političkog diskursa. Doduše, nije do kraja zadovoljan. Primjećuje da previše koristi metanarativ, narativ i diskurs. Nije on kriv. Gledatelji ga ne razumiju. Žale se u javljanjima uživo. Puno govori. Ništa ne kaže. Nema konkretnosti. Gledatelji ne čitaju. On čita. Novije američke autore. Francuske dekonstruktiviste. Talijanske socijaliste i idealiste. Engleske empiriste i ekonomiste. Zadovoljno uzdahne. On čita sve. Sociologiju, ekonomiju, filozofiju, povijest, književnost, fiziku, matematiku, poeziju, povijest umjetnosti i kazališta, posebno avangardu, kubizam i impresionizam. Zbog društvenih okolnosti počeo je čitati i religiju. Pročitao puno. Religiozni diskurs i metanarativ mu je zanimljiv.

Pogleda posljednje pitanje na četvrtoj stranici časopisa. Što on kao jedan od javnih intelektualaca misli o stanju u zemlji? Poznat je kao vrstan analitičar i stručnjak za povijest države, za povijest političkih uređenja, za filozofiju, za ekonomska pitanja, za arheološka nalazišta, za spomenike kulture, za pitanja mladih, za pitanja urbanističkog planiranja i izgradnje gradskih parkirališta. Što bi on poručio mladima koji ne vide svoju budućnost u ovoj zemlji kako poboljšati njihovo stanje i ekonomsku situaciju?

Čita svoj odgovor opet. Pa znate mogu vam reći mi smo na ovim prostorima oduvijek opterećeni metanarativnim apercepcijama reduciranih diskursa koji su oduvijek bili autistični na bitnost pitanja onkraj svakog narativnog svođenja bitnosti tih pitanja na egzsitencijalnu nebitnost pogotovo kada je riječ o mladima. Percetivna moć mladih onkraj svakog površnog filozofiranja tipa nekih postmodernih pseudofilozofa i njihovih logocentričnih metanarativnih autističnih stvaranja nove stvarnosti ex nihilo upućuje na to da mladi osjećaju problematičnost tog pseudodiskursa u obliku filozofema i to mislim u množini koji onkraj svakog ozbiljnog bavljena mladima ne nude ništa osim mračnjačke utopističke slike budućnosti orwelovsko-utopističkog tipa po uzoru na srednjovjekovne mračnjake i njihove logičke igre oko aksioloških pitanja koja i danas progone mlade kao što je Faust bio opterećen besmrtnošću iako se Goethe u svom drugom stvaralačkom periodu ogradio od takvog tumačenja njegovog djela koje imamo zahvaliti nekim neoromantičarskim tumačima herederovskog tipa s elementima hegelovskog diskursa o lošoj beskonačnosti i vječnom prokletstvu dijalektičkog procesa, kojega nemojmo zaboraviti pronalazimo već kod grčkih prirodnjaka, napose kod Heraklita.

Zadovoljno udahne još jednom. Odgovor je na mjestu. Ne bi ništa dodao ni oduzeo rečenom. Mladi će razumjeti. Trebali bi. Ako ne razumiju, nije njegov problem. Ne čitaju. Ne rade. Lijeni su. On im tu ne može pomoći ako ga ne razumiju. Ne može prilagoditi svoj jezik masama. Koje su nepismene. Neintelektualne. Zarobljene u svoje svakodnevne autistične metadiskurse i narative. Odjene kaput preko sakoa. Ton mobitela. Poruka. Pogleda poruku. Uplata na račun. Pet hiljada maraka. Politička stranka. Za prošli nastup na televiziji. Analizirao njihovog kandidata. U pozitivnom svijetlu. Zastane. Izvadi mobitel. Ukuca broj. Halo? Glas s druge strane. Muškarac. Pet hiljada je li tako? Jest. Uplata sljedeće sedmice. Za večeras. Je li zna što treba reći? Zna. Nema problema. Spreman je. Treba se paziti? Zašto? U emisiji će biti i onaj. Koji? Od prije nekoliko sedmica. Uzdahne. Nije zadovoljan. Drugi analitičar. Radi za drugu stranku. Čuo da mu daju manje za nastup. Oko tri i pol hiljade. Čitao je njegov intervju jednom časopisu. Zna s riječima. Nema profinjenost. Nema eleganciju. Oblači se skupo. Nosi skupocjeno. Završi razgovor. Iziđe na ulicu. Zaustavi taxi. Uđe.

Taksist priča o situaciji u zemlji. Loša. Previše korupcije. Sve moraš platiti. Svakomu staviti u džep košulje ili mantila. Duboko kima glavom. Slaže se s taksistom. Taksist ga prepoznaje. Vidio ga na televiziji nekoliko puta. Trebao je i on ići u školu. Babo mu govorio da škola ne da na sebe. Je li on profesor na fakultetu? Taksist skreće lijevo prema zgradi televizije. Jest. Radi na fakultetu i u državnim institucijama. Zovu ga svugdje. Puno radi. Puno predaje. Puno putuje. Veoma puno čita. Upravo je završio jednu knjigu od jednog američkog političkog filozofa o demokraciji u Americi. Slaba plaća na fakultetu. Intelekt i znanje se ne cijene. Nekad ne može račune platiti na kraju mjeseca. Auto još nije otjerao na servis jer nema para. Taksist sumnjičav. Odijelo? Izgleda skupo? Ah. Odijelo. Odijelo ne čini čovjeka. Izgleda skupo. Nije. Kupio na pijaci. Devedeset maraka. Neprimjetno zaklanja rukom etiketu s markom odijela na unutarnjoj strani sakoa. Zašto ne ide vani? Mogao bi zaraditi više. Ne želi. Voli ovu zemlju. Voli malog čovjeka. Želi promijeniti nešto. Želi ovu zemlju učiniti boljom. Zvuk mobitela. Poruka. Izvinjava se taksistu. Potvrda s vrha. Pet hiljada u ponedjeljak. Večeras treba govoriti o onomu o čemu su se dogovorili. Taksist se slaže. Eh da nam je deset takvih kao što si ti ova zemlja bi procvjetala. Uzdahne. Uzdah javnog intelektualca koji na svojim leđima nosi svu težinu ekonomskog sivila zemlje u kojoj živi. Zna. Nudili mu da se angažira u politici. Nije htio. Mora sačuvati svoj integritet i lično dostojanstvo. Nije na prodaju. Njegova plaća mu je dosta. Ne želi biti ovisan. Niti se prodati. Njega se ne može kupiti. Taksist potvrdno kima glavom. Stižu pred televiziju. Vadi pare. Taksist vraća ostatak. Ne treba. Treba i on živjeti. Zaraditi. Taksist ga tapše po ramenu. Ma da nam je trojicu kao što si ti ova zemlja bi bila drugačija i uspješnija.

Ulazi u zgradu. Poznati hodnici. Poznata lica. Ulazi u studio. Deset minuta do početka emisije. Drugi analitičar već tu. Pozdravljaju se. Srdačno. Širokim osmijesima. Poslije emisije? Ima li kakvih planova? Nema. Odlično. Vodi ga na večeru. Novi restoran. Tek otvoren. Izvrsna riba i morski plodovi i vrlo kvalitetno vino. Emisija počinje. Tema današnje emisije. Novinar govori razgovijetnim glasom. Pitanje zapošljavanja mladih i načina ekonomskih reformi kako bi se spriječio odlazak mladih iz zemlje. Gosti emisije. Ugledni analitičar. Prvi kimne glavom u znak pozdrava gledaocima. Drugi gost. Ugledni analitičar. On kimne glavom prema kameri.

Novinar nastavlja. Gospodo, što mislite kako i na koji način riješiti gorući problem zemlje kao što su nezaposlenost mladih i odlazak u potrazi za boljim životom? Prvi analitičar. Pa rekao bih da u sadašnjem metanarativnom stanju onkraj svih pseudoekonomskih diskursa koji utopistički promatraju stvarnost ove zemlje kao da je riječ o državi, a ne kompliciranom mehanizmu ekonomskih makrodnosa koji se reflektiraju u mikrodnosima srednjih i malih preduzeća koja grcaju u problemima zbog nedostatka strukturnih reformi s dugoročnim fleksibilnim bankarskim injekcijama svježeg kapitala rekao bih da je pitanje vrlo složeno i jako kompleksno i komplicirano.

Novinar. Na drugu stranu. Što vi mislite? On popravi sako, istakne malo skupocjeni sat. Pa mogu reći da je moj sugovornik precizno, jasno i nedvosmisleno detektirao gdje leži temeljni problem pitanja koje ste postavili s tim da se ne mogu složiti s kolegom oko pitanja narativnog metadiskursa ekonomskog tipa kada je riječ o strukturnim reformama i prilivu svježeg kapitala jer ako pogledate neke američke ekonomiste i stručnjake prema njima upravo u tom narativnom metadiskursu leži bit cijelog problema tako da nisam uvjeren da moj sugovornik može do kraja izvesti vlastiti argument bez ozbiljnih posljedica temeljne logičke pogreške post hoc ergo propter hoc. Ali, da se vratim na vaše pitanje, mi sigurno imamo u ovoj zemlji neke svijetle primjere političkog djelovanja koji daju nadu u bolju budućnost kao što je recimo izbor novog gradonačelnika čija je stranka poznata po socijalnoj osjetljivosti i kako sada stvari već stoje novi gradonačelnik je već povukao par poteza u tom smjeru onkraj svih pseudoutopističkih poteza prethodnog gradonačelnika i njegove stranke koja je kao što to gledatelji već znaju zaglibila u narativnom rascjepu između pseudonacionalnog diskursa weberovskog tipa i pseudosocijalnog narativa lijevohegelovskog shvaćanja ekonomije kao dijalektičkog procesa između kapitala i strukturalnih ekonomskih reformi…

Vino je kvalitetno. Slažem se. Obojica otpijaju po gutljaj. Koliko si dobio za večeras? Poslovna tajna. Ja sam dobio tri i po hiljade. Ja sam dobio pet hiljada. Čuj pet hiljada? Odakle im? Ne znam. Nije me briga. Važno je da plate na vrijeme i da isplate sve. Gdje si sutra? Imam predavanje na forumu u hotelu kod shoping centra. Koliko si dobio? Hiljadu i pol? Dobro si. Nije loše za dva sata izlaganja. Koja je tema? Doprinos religijskih zajednica pristupu europskim integracijama i ulasku u Europsku uniju. Večeras ću malo preletjeti nešto pa spremiti za ujutro. Uglavnom, dogovorili smo se za sljedeći vikend. Jesmo. Kod tebe na vikendici, je li tako? Jest. Bit će i gradonačelnik i predsjednik stranke pa računaj na to. Nema problema. Rukuju se ispred restorana. On produži lijevo. Mobitel. Poruka. Šef stranke zadovoljan. Pare stižu u ponedjeljak. A za jedan drugi posao će se dogovoriti za koji dan. Na vikendici…

U Sarajevu, 7. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

MOTIV I SVE NJEGOVE TAJNE

Motiv je povijesna karta nečijeg ponašanja prema vama. Kada otkrijete motiv, otkrili ste cijelu kartu i sve putokaze koji su doveli do toga zašto se netko prema vama ponašao na određeni način. Sve dok ne znate motiv osobe koju poznajete tapkate u mraku i nagađate o razlozima i uzrocima. Motiv ima svoju povijest koja može dosezati daleko u prošlost u vrijeme kada ste osobu tek upoznali i možete ostati iznenađeni i šokirani koliko daleko motiv može dosezati u životu druge osobe. Otkrivanje motiva je kao otkrivanje tuđe tajne, njegovim otkrićem odjednom puno stvari dobije smisao. Otkrićem motiva konačno pred vama stoji karta razumijevanja tuđeg ponašanja prema vama. Motiv je tajni jezik kojim je napisana knjiga ponašanja i razmišljanja drugog o vama. Nekada možete slučajno otkriti tu knjigu, ali dok ne otkrijete motiv, knjiga koju držite je beskorisna jer je ne znate pročitati bez odgovarajućeg jezika. Kada vas netko mrzi i odnosi se zlobno prema vama, uzalud držite knjigu njegove ili njezine mržnje u svojim rukama jer bez motiva kao jezika kojim je knjiga napisana nemoguće ju je pročitati. Motiv je tajni jezik kojim pišemo knjige o drugim ljudima i nije nas strah kada se dokopaju tih knjiga jer ih neće moći pročitati bez jezika, bez motiva. Kada netko otkrije da ga ne podnosimo, to nas toliko ne plaši jer bez motiva uvijek možemo drugoga uvjeravati da je sve to samo umislio. Motiv kao tajni jezik kojim pričamo skriveno sami sebi ali o drugima da o tome ništa ne znaju može imati i uvijek ima dvije strane.

Postoji mračna strana motiva kao tajnog jezika kada je recimo mržnja, zlo, zavist, ljubomora duboko ukorijenjena u nama kao motiv, kao tajni jezik kojim govorimo sebi o drugom. Mračna strana motiva se uvijek skriva, ona nikad ne želi izići na svijetlo, oprezna je i uvijek se trudi na vrijeme sakriti od svjetla. Kao kad se trudimo svoje tajne motive mržnje, zavisti, ljubomore, zla sakriti od onih prema kojima razvijamo takve motive. Motivi mogu biti duboko zakopani u nama, skriveni duboko i dugotrajno u našoj prošlosti ne samo danima nego i godinama i desetljećima i stoljećima. Samo mi sami razumijemo tajni jezik naših mračnih motiva kao što je mržnja ili zavist i dobro pazimo da se naš tajni jezik ne otkrije na svijetlu i da ga drugi ne otkrije. Ponekad pucanje skladnih dugogodišnjih ljudskih odnosa s drugim otkrije naš tajni jezik, naš mračni motiv, našu mržnju, zavist, ljubomoru. Kada se naš mračni motiv otkrije, bivamo do kraja ogoljeni u našoj zločestoj i skrivenoj namjeri.

Motiv kao tajni jezik ukoliko je mračan poput zla, mržnje, zavisti ljubomore izuzetno je složen i kompliciran. Sastoji se od bezbroj stvarnih ali još više izmišljenih razloga zašto nekoga trebamo mrziti, biti ljubomorni, biti zavidni. Riječ je o stotinama i tisućama malih susreta, gesti, poteza drugog koje tumačimo kao izvore naših mračnih motiva. Zato i odnos između dvoje ljudi, dva prijatelja, dvoje ljubavnika, dvoje zaljubljenih, može nakon godina iznenada se raspasti jer složenost i kompliciranost mračnih motiva postane i suviše težak teret za jednu od osoba.

Ako je motiv tajni jezik kojim sebi nečujno pričamo o drugom da nas on ne čuje, mračni motivi poput mržnje ili zavisti su tajni jezik koji nas iznutra proždire i postajemo nesposobni govoriti u jednom trenutku, jer govoriti takvim jezikom počinje boljeti i proždirati i tu se onda sve raspada i dolazi na svjetlo. I s raspadom našeg tajnog jezika naših mračnih motiva svjetlo prodire u nas i na površini se otkriva zašto nekoga mrzimo, zašto smo zavidni, zašto smo zli prema njemu. Kada vam je motiv mržnja ili neko slično zlo, tim tajnim jezikom možete govoriti godinama bez da vas drugi ikada čuje, ali istovremeno vi govoreći tim jezikom gradite jedan svijet koji će se jednog dana otkriti na svjetlu kada se jezik raspadne jer od boli nećete više biti sposobni govoriti. Onda će drugi zaviriti u vašu povijest i vašu prošlost i vidjet će jezik kojim ste potajno govorili sve to vrijeme, vidjet će vaš skriveni motiv i onda će vas tek razumjeti, a to vam se neće nimalo svidjeti. Karakteristika mračnih motiva poput mržnje, tajnog jezika kojega govorite samo za sebe jest što će vas on u jednom trenutku proždrijeti i za sebe ostaviti ruševine kako u vama tako i u odnosu prema drugom.

S druge strane, postoji motiv ili tajni jezik kojim govorimo drugima, ali koji ne proždire, koji je jasan i koji i kad je skriven ne proždire nego gradi i koji ne zahtjeva složenost i kompliciranost nego jednostavnost. I sami imate drugačiji osjećaj kad je vaš iako skriveni motiv dobar, fer i plemenit kao što je recimo ljubav ili dobrota. I ljubav i dobrota mogu biti tajni i skriveni motivi vašeg odnosa prema drugom, ali oni vas ne razaraju iznutra, oni vas ne proždiru. Oni kao da vas iznova stvaraju i pretvaraju u novu osobu sa svakim vašim novim činom ljubavi ili dobrote i nemate strah da ako se otkriju da će se sve raspasti i zato ih često ne skrivate nego se ne možete kontrolirati da ih što prije otkrijete drugom. To su motivi ili tajni jezici, ali oni izgrađujući, svijetli motivi čija skrivenost od drugih vas ne razara nego izgrađuje i čini vas iz još nekog nepoznatog razloga sretnima i ispunjenima.

Motivi su neobične pojave u životima ljudi, skriveni, nerado se pokazuju drugima, nerado se iznose na svjetlo, a toliko su važni i presudni za odnos prema drugom. Oni su tajni jezici kojima pišemo skrivene knjige o drugim ljudima, o svojim bližnjima, o nama samima. Imati motiv znači imati u rukama knjigu koju tek trebam napisati jezikom kojega samo ja govorim i samo ja znam kako se taj jezik govori i piše i nije svejedno kakav je tajni jezik, motiv kojega posjedujem. Motiv kao tajni jezik kojim pišem knjigu o drugom je naoko kao i svaka knjiga koju čitamo. Ima prošlost i povijest ili početak, ima zaplet ili sadašnjost i ima rasplet ili kraj odnosno budućnost. Međutim, nije svejedno kako je knjiga na kraju napisana jer neke knjige vas na kraju usreće i ispune, a neke vas razočaraju i unište i više ne želite nikada otvoriti i pročitati novu knjigu. Motivi su tajni jezici kojim pišemo knjige o ljudima i nije svejedno što će se dogoditi kada jednom netko pronađe knjigu koju smo napisali o njemu svojim tajnim jezikom i kada otkrije kako se knjiga čita i na koji način. Može na kraju čitanja biti ispunjen i sretan i željeti da i dalje pišemo za njega. Može na kraju čitanja biti razočaran i uništen i zatvoriti korice i reći da više nikada neće ništa pročitati što mu napišemo makar naš tajni jezik bio ljubav, a ne mržnja.

Tvoj motiv prema nekome je tvoj tajni jezik kojim pišeš knjigu za drugoga. Jednog dana osoba za koju pišeš knjigu otkrit će tvoju knjigu i otkrit će tvoj tajni jezik kojim si pisao ili pisala za nju i odjednom će se pred njom vidjeti cijela povijesna karta tvoga ponašanja i djelovanja prema njoj. Bilo bi dobro kada osoba zatvori knjigu nakon čitanja da poželi da i dalje pišeš za nju, a bit će katastrofalno za vaš odnos ako zatvori knjigu i više ne poželi da za nju pišeš i bude iznutra uništena tvojim pisanjem. Još nije kasno da promijenimo svoje mračne motive prema drugima, prekinemo ono što tajnim jezikom pišemo i pređemo na novu knjigu i novi tajni jezik sa svjetlijim motivima… uvijek je moguće da i najmračnije knjige imaju sretne i ispunjene završetke, samo trebamo promijeniti tajni jezik kojim pišemo…

U Sarajevu, 6. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR TIJELA (I. DIO): RUKE

Većina ljudi smatra da je govor glavni oblik ljudske komunikacije. Zbog toga smo uglavnom usredotočeni na ono izgovoreno te tako nehotično zanemarujemo ono što se nalazi u pozadini. No, govor se kao oblik ljudske komunikacije vjerojatno pojavio prije dva i pol milijuna godina. Do tada su govor tijela i grleni zvukovi bili osnovni način priopćavanja osjećaja i misli. Da je tako i danas potvrđuju različita istraživanja koja su pokazala kako se 65 posto komunikacije odvija neverbalno. Dakle, riječi zauzimaju svega 35 posto. Većina istraživača danas smatra da se riječi koriste za prenošenje informacija, dok se raspoloženja među ljudima prenose govorom tijela. Allan i Barbara Pease u svojem djelu ”Velika škola govora tijela” donose dublji uvid u komunikaciju s drugima za bolje razumijevanje stavova i osjećaja ljudi oko nas, ali i za bolje razumijevanje samih sebe. Kroz analiziranje različitih gesti, kretnji i izraza otkrivaju kako možemo ispravno procijeniti nečiji stav, mišljenje ili raspoloženje te u skladu s tim postupati. Također, otkrivaju zašto neki ljudi bolje prolaze u društvu dok drugi ostanu neprimijećeni ili pak ostavljaju negativan dojam. Vrlo je važno znati vlastite pokrete, geste i izraze uskladiti s riječima kako bi naša poruka bila adekvatno prenesena i doprla do sugovornika. U vezi s tim obradit ćemo nekoliko gesti i izraza koje autori analiziraju u knjizi. Većinu tih gesti svakodnevno koristimo, a možda nismo dovoljno svjesni kakvu poruku time šaljemo.

**Slika 1.: Srdačno-nasrtljiv prijatelj.**

Geste rukama

Između mozga i ruku postoji više veza nego između mozga i bilo kojeg drugog dijela tijela. Tijekom evolucije ruke su bile najvažniji alat. Ruke su itekako važne u komunikaciji. Gotovo je nezamislivo nešto pokušati reći, objasniti, protumačiti, izložiti a da pri tom ne koristimo ruke. No, rijetko kad razmišljamo kako se naše ruke ponašaju dok mi govorimo i kakve poruke pomoću njih šaljemo. Već pri samom susretu s drugom osobom ruke imaju vrlo važnu ulogu. Rukovanje je ostatak iz naše davne prošlosti. Kad bi se pripadnici primitivnih plemena prijateljski susretali ispružili bi ruke i izložili dlanove kao dokaz da nisu naoružani. I danas se otvoren dlan veže uz iskrenost i poštenje – prisege se polažu s dlanom položenim preko srca, a svjedok na sudu desni dlan diže u zrak dok u lijevoj ruci drži bibliju. Promatrajući držanje nečijih ruku, možemo otkriti je li osoba iskrena. Autori knjige navode kako je vrlo vjerojatno da će osoba koja govori istinu drugoj osobi izložiti cijele dlanove ili njihov dio, dok će prilikom izgovaranja laži skrivati dlanove u džepove ili ispod prekriženih ruku. Zanimljiva je činjenica kako su iskrenost i dlanovi uzročno-posljedično povezani: što su kretnje otvorenim dlanovima češće, to je sklonost prema izgovaranju laži manja, tj. vrlo je teško lagati otvorenih dlanova. To je još jedan dokaz da su naše emocije i geste međusobno tijesno povezane.

Izražavanje zapovijedi i uputa

Također, dlanovi se koristi prilikom davanja uputa, zapovijedi ili rukovanja. Dlan okrenut prema gore je ne prijeteća kretnja koja podsjeća na prosjaka dok prosi. Zbog toga bi se ta kretnja trebala koristiti ako želimo uputiti molbu ili se njome služiti dok držimo neko predavanje. S druge strane, dlan okrenut prema dolje izražava naredbu pa osoba koja se služi tom kretnjom djeluje autoritarno. Jedan od najiritantnijih pokreta rukama je zatvoreni dlan s ispruženim kažiprstom. Već smo kao mala djeca vjerojatno često bili upozoreni kada bismo koristili taj pokret dok smo pokušavali pokazati određeni predmet ili još gore neku osobu. Razlog zašto je taj položaj ruke u većini slučajeva neprihvatljiv i budi negativne osjećaje je što podsjeća na batinu. On je preteča direktnog udarca kojeg su primati koristili za napad. Stoga je potrebno izbjegavati taj pokret, osobito dok držimo javne govore ili nešto tumačimo određenoj skupini ljudi.

**Slika 3.: Za razliku od uzdignutog prsta, položeno ispruženi prst ne mora biti nužno prijeteći znak.**

Rukovanje

Rukovanje je uobičajena gesta prilikom upoznavanje, susreta, odlaska ili pak uspješno sklopljenog posla. Već iz te općeprihvaćene geste možemo puno toga otkriti. Vezano uz ranije spomenute pokrete dlanom prema gore i prema dolje, rukovanje nam odaje tri osnovna stava: dominacija, pokoravanje i ravnopravnost. Dominacija se prenosi dlanom okrenutim prema dolje, pokoravanje dlanom okrenutim prema gore, a ravnopravnost se očituje kada su dlanovi obiju osoba u okomitom položaju. Prema tome, potrebno je prilagoditi način rukovanja ovisno o okolnostima i osobama s kojima se rukujemo. Isto tako, promatrajući pažljivo koji od ove tri vrste rukovanja osoba koristi, možemo s lakoćom utvrditi njezine stavove i namjere.

U kojem su nam položaju ruke?

Osim načina rukovanja i držanja dlanova, vrlo je važan položaj u kojem se ruke nalaze. Obično dok stojimo ili sjedimo prekrižimo ruke. Autori navode kako takav položaj trebamo što je moguće više izbjegavati. Tim pokretom stvaramo zapreku, želimo se zaštiti. Stavljanjem ruku preko prsa ostavljamo dojam da smo napeti, negativno ili obrambeno raspoloženi. Zasigurno nam nije stalo da nas na zabavama, različitim druženjima ili tijekom javnog nastupa drugi dožive na takav način. Iako taj položaj pruža osjećaj sigurnosti i ugode, drugi nas mogu smatrati nepristupačnima.

Suprotan položaj od ovoga je držanje ruku na leđima. Sasvim nam je normalno i prihvatljivo vidjeti policajce, zaštitare, vojnike ili državne lidere kako hodaju uzdignute glave, izbočene brade držeći dlanom jedne ruke drugu ruku na leđima. Taj stav je povezan s osjećajem nadmoći, autoriteta i samopouzdanja. To vrijedi samo kad se na leđima drži dlan u dlanu. Hvatanje zapešća na leđima otkriva suprotno raspoloženje. Ta kretnja označava frustraciju i pokušaj samokontrole. Dakle, ako osoba drži ruke na leđima i pri tome se čvrsto hvata za zapešće, ona pokušava sakriti nervozu. No, što ako sami sebe uhvatimo u takvom položaju dok se nalazimo u liječničkoj čekaonici ili pak čekamo važan poslovni sastanak? Budući da su osjećaji i geste uzročno-posljedično povezani, autori daju vrlo koristan savjet – potrebno je spustiti ruku kojom hvatamo zapešće u dlan i odmah ćemo se osjetiti sigurnijima.

Moć je u vašim rukama

Svi ćemo se nesumnjivo složiti kako su ruke itekako važan dio našega tijela. Rukama dajemo, primamo, milujemo, udaramo, radimo i mnogo toga još. Dajući ovaj kratki pregled gesta rukama, uočili smo da su isto tako važne u komunikaciji. Pomoću njih otkrivamo laži, prenosimo molbu ili zapovijed, ali i otkrivamo vlastite i tuđe emocije i namjere. Zanimljivo koliko toga možemo iščitati iz samo jednog dijela našega tijela. Što li tek skrivaju ostali dijelovi?

Nastavit će se…

U Mostaru 6. 11. 2018.

K. L.

Izvor:

Allan i Barbara PEASE, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

DVIJE LJUBAVI

Postoji kontrast ljubav/mržnja, ali postoji i jedan drugi, možda još i oštriji te dublji kontrast, kontrast ljubav/ljubav.

Hans Urs von Balthasar primijeti da je gnjev – koliki god bio – prolazna stvarnost, dok je samo ljubav trajna, odnosno, vječna. Zato ovdje i velimo: eventualni spor oko ljubavi, tj. oko različitih perspektiva ljubavi može polučiti ambise i podjele kakvi su mržnji posve van domašaja. Upravo jer je ljubav, ako jest ljubav, po sebi vječna.

Nekom je ljubav ono „dođi, da budemo nesretni skupa“, drugom je „dođi, da se radujemo skupa“.

Nekom je ljubav „dođi, da zajedno tapkamo po mraku, drugom je, dođi, da zajedno hodimo u svjetlosti“.

Nekom je ljubav „žrtvuj se i iskrvari za mene“, drugom je „želim te cijeli život gledati kako napreduješ i ostvaruješ se“.

Nekom je ljubav „boluj i ti sa mnom“, nekom je „pomozi mi da i ja budem zdrav“.

No, čekaj malo! Nije li ovo sve skupa ljubav? Ne podrazumijeva li ona sve ove čudnovate i duboke kontraste? Ne kaže li se i kod vjenčanja ono „u dobru i zlu, zdravlju i bolesti…“!? Da, kaže se, ali na egzistencijalnoj, praktičnoj razini nešto će uvijek dominirati i pretezati.

Istina, i u mračnoj ljubavi bit će ponekad svijetlih momenata, kao što će i u svijetloj ljubavi biti pokatkada mraka. Ali ipak, mrak je mrak, a svjetlo je svjetlo … to su ipak dva nespojiva, različita svijeta.

I tako, ljubav je tu da spaja, ali ponekad razdvoji ljude dublje, trajnije i temeljitije od bilo kakve oštrice, eksplozije i povijesnog usuda. Jer neki ljudi jednostavno ne žele da budu sretni, ali svejedno, još uvijek žele ljubav.

U Sarajevu, 4. 11. 2018.

M. B.

Izvor(foto): 123rf.com

SIMBOLIČKO ZNAČENJE BOJA

U kojem god se kutku svijeta našli, crveni ventil na česmi će značiti da se tu pušta topla voda, kao što će nam plavi ventil biti prepoznatljiv znak hladne vode. S druge strane, kad vidimo muškarca ili ženu u crnini, za prirodno je pretpostaviti da je ta osoba u žalosti ili pak možda želi izraziti ozbiljnost položaja koji obnaša … U svakom slučaju, nema sumnje da nam boje svakodnevno pričaju neku svoju priču, jer nose i svoja specifična značenja.

Bijela

Prije nego što konstatiramo da bijela boja simbolizira čistoću i savršenstvo, važno je naglasiti da ne postoji opći koncensus da li se ovdje uopće radi o boji, jer neki drže da je bijela tek potencijalna boja, ali ne i boja u punom smislu. Kao svojevrsni spoj svih boja sunčevog spektra ona predstavlja i simbol jedinstva.

Tradicionalno ju se smatralo i bojom imućnosti: mlijeko, bijeli kruh, bijeli šećer, bijeli konj, bijelo odijelo, bijela kuća … to su mogli priuštiti samo oni dobrostojeći. Samim tim, bijela bolja onda postaje i bojom velikih ljudskih ambicija.

Ponegdje na Istoku ju se smatra i bojom smrti. No, to je zapravo vrlo povezivo i s njezinim poslovičnom zapadnim značenjem kao boje čistoće, nevinosti i savršenstva. Jer da bi se ovo troje postiglo, sve ono staro na neki način prethodno mora umrijeti. Stoga ne čudi da su u kršćanskoj tradiciji novokrštenici kroz tjedan dana morali nositi bijele haljine. One su trebale naznačiti njihovo novo rođenje, ali i smrt onog starog grešnog čovjeka.

Crvena

Kako je već spomenuto u uvodu, crvena se generalno uzima kao topla, odnosno, vruća boja. To je boja krvi, samim tim i boja života. Međutim, to je i boja vatre koja je jako korisna dok je pod kontrolom, no koja van kontrole postaje simbolom destrukcije i uništenja. Stoga je crvena i vrlo kontraverzna boja. U kombinaciji s plavom, smatra ju se božanskom, dok u kombinaciji s crnom, smatra ju se đavolskom. U tom smislu, crvena je istovremeno boja ljubavi, ali i boja opasnosti (npr. znak „stop“ kao i različiti znakovi upozorenja).

Na dalekom Istoku, crvena je boja tzv. korijenske čakre u čovjeku, a s tim u vezi joj se onda propisuju i neki terapijski učinci. Npr. depresivni ljudi bi trebali unijeti što više crvenih tonova u svoje životno okruženje, a trebali bi i što više konzumirati crveno voće i povrće: jabuka, cikla, rotkva, rajčica…

Plava

Ovo je boja mora i neba, samim tim i boja stabilnosti i dubine. Uz plavu se vežu mahom pozitivna značenja: duhovnost, iskrenost, sklad, intelektualni život, dobre komunikacijske vještine, smirenost, ljubaznost. Na Istoku ju se gleda izrazito numinoznom bojom jer su recimo indijski prikazi božanstava mahom plave boje.

Međutim, plava je istovremeno i hladna boja, pa se s tim u vezi iza nje mogu skrivati fini, sofisticirani, ali istovremeno i poprilično hladni ljudi.

Žuta

Uz plavu i crvenu, ovo je treća temeljna boja. Kako je žuta boja sunca i zlata, sasvim je prirodno da nosi i različita superlativna značenja. To je boja autentičnosti i istine, ali i boja trijumfa i pobjede; boja radosti, sreće, odanosti i poštenja. No, ne kaže se uzalud ono da nije zlato sve što sjaji. Upravo jer su sjaj i svijetlo po sebi dobri, mnogi ljudi onda iz nižih pobuda lažno i prijevarno svijetle. Stoga se žuta dovodi u vezu i sa svim onim negativnim, suprotnim osobinama od svih prethodno nabrojanih.

Na Istoku ju se smatra bojom čovještva. Uz nju se vežu autentičnost i samouvjerenost, a središte svega toga (po Istočnjacima) je negdje u stomaku (solarni pleksus). No, i zapadna psihologija psihosomatiku egzistencijalnih strahova veže počesto upravo za područje stomaka.

Zelena

Zelena je boja lišća, bilja i raslinja, ali također i boja rijeka i jezera, pa i mora kad nije vedro; stoga ju se uzima i bojom prirode. To je umirujuća i obnavljajuća bolja. Stoga su joj i značenja mahom pozitivna. Ona je boja vitalnosti i dugovječnosti, ali također i boja nade i mladosti. Sa ovim potonjim ipak ponekad može poprimiti i negativna značenja (za mlade i neiskusne ljude se često kaže da su „zeleni“).

Zelena je i boja sigurnosti, uzmimo za primjer prometni semafor, ili znakove na različitim tehničkim uređajima: dok crveno označava oprez i zabranu, zeleno uvijek predstavlja siguran radni mod.

Dok ju se na Istoku smatra bojom srca, na Zapadu ju se ponekad označava i bojom ljubomore i zavisti. Npr., ono čuveno: „pozelenio od zavisti“.

Smeđa

Ovo je boja zemlje, pa se negdje oko toga vrti i sva njezina kontraverzna simbolika. To je tlo pod našim nogama, kao i podloga za svo raslinje i hranu. Tako smeđa može označavati stabilnost i plodnost, ali i sigurno utočište. Vojnici na bojištu znaju da „lopata glavu čuva“, tj. da se pred ratnom pogibli najsigurnije ukopati u zemlju, a tako su u prošlosti često preživljavali i sami civili – negdje pod zemljom.

S druge strane, uz zemlju se vežu i neka negativna značenja. Ona je kadra isprljati i ublatiti čovjeka. Slično tome, uz zemlju se vežu i prirodni procesi umiranja i raspadanja. Nije slučajno da se u većini kultura mrtvi ukopavaju baš u zemlju. Opet, s tim u vezi umiranje može imati dobre i loše konotacije. Ono po sebi može značiti asketsko uzdizanje, ali i obratno, grešničko otpadanje od ideala čovještva.

Crna

Crna je izgledno najkontraverznija boja, s tim da ona pouzdano nije boja. Crna u fizikalnom smislu predstavlja potpuni nedostatak svjetla, tj. njegove refleksije. Stoga i ne čudi da su joj značenja većinom loša. To je boja smrti i tuge, a vrlo često i boja „sila tame“. Svjetlo je život, a crna se tome protivi.

No, i nije sve tako crno u vezi crne. Crno označava i eleganciju, misleći ovdje na odjeću („crno uvijek prolazi“). Crna znači i tajanstvenost, a tajanstvenost je često ljudima jako privlačna. Ona može značiti i ozbiljnosti kao i odgovornost neke službe. Nije slučajno da suci, svećenici, diplomati i profesori u mnogim kulturama nose crna odijela i odore. Crna je i boja upozorenja. Upravo zbog brojnih negativnih značenja, iza crne odjeće se nerijetko skrivaju i neke nesigurne osobe, a što je osobito često kod mladih i adolescenata. S tim u vezi, crna boja onda može značiti i izgradnju vlastitog mira ili slično tome – smiraj noći.

Slično smeđoj, i crna se može uzimati kao boja zemlje, te poprimiti onda i sva ona značenja koja se vežu uz nju.

Siva

Kao svojevrsnu „svijetlo crnu“ i ovu boju slijede brojna loša značenja. No, siva se uzima i kao izrazito neutralna boja, a kao takva može biti upravo boja neutralnosti i neovisnosti.

Ljubičasta

Ova mješavina plave i crvene boje je u prirodi vrlo rijetka, tako da onda sa sobom nosi i neka vrlo posebna značenja. U stara vremena, dok su sve boje bile prirodnog podrijetla, a već rekosmo da je ova boja u prirodi dosta rijetka, ljubičasta je bila vrlo ekskluzivna i skupa boja rezervirana za bogataše i vladare. S tim je purpur ujedno poprimao i neka negativna značenja, uzimajući tu u obzir poslovičnu raskalašenost i nemoral visokih društvenih krugova. No i sasvim obratno od toga, u zapadnoj kršćanskoj tradiciji se ova boja uzima kao boja pokore, a na Istoku kao boja konekcije sa onim duševnim i božanskim.

Narančasta

Narančasta boja nosi sa sobom energiju crvene i radost žute. To je i citrusna boja, te kao takva obećava zdravlje tijelu i radost nepcu. Na Istoku je vezuju uz kreativnost, kako uz onu radnu i umjetničku tako i uz onu tjelesnu (prokreativnost). No, upravo jer je toliko lijepa i razigrana, u nekim slučajevima može poprimiti i negativna značenja, kao na primjer – agresiju i nekontroliranu strast.

U Sarajevu, 27. 10. 2018.

M. B.

Izvori:

– Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb: 2004.

– Color Meaning, Color Wheel Pro – See Color Theory in Action, Izvor: http://www.color-wheel-pro.com/color-meaning.html (Stanje: 27. 10. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

O vremenu

Rečenica kako nikad nije kasno ponekad može biti i jest naš neprijatelj. Iako se nekad doima da nikada nije kasno označava uvijek više slobode i autonomije, s većom zrelošću i sazrijevanjem dolazi i ponekad neugodna spoznaja da rečenica nikada nije kasno nije uvijek istinita i da ne stvara slobodu nego ograničenja koja ne želimo i kojih nismo svjesni. Nitko od nas nema beskonačno vremena na raspolaganju za beskonačan broj životnih odluka jer to bi značilo da u isto vrijeme možemo odlučivati i neodlučivati i tako u beskonačnost.

Ne radi se uvijek o tome što se tiče vremena kako imamo samo današnji dan na raspolaganju jer je prošlost prošla i budućnost se još nije dogodila. U pitanju je i stvarno, fizičko vrijeme. U pitanju su stvarni minuti, sati, dani, mjeseci i godine koje imamo na raspolaganju. U pitanju su naše psihološke i fizičke mogućnosti koje nisu ni beskonačne ni vječne nego veoma ograničene. Grubo i brutalno vrijeme koje se sastoji od stvarnih dana i naša stvarna fizička i psihološka uvjetovanost nas povremeno podsjeti da rečenica nikad nije kasno u nekim okolnostima nije istinita i da je pogrešno držati je se. Istinitija je njezina negacija i nekada je poštenije priznati i reći ipak je nekad kasno.

Nikad nije kasno je rečenica koju rado koristimo kao mehanizam zaštite. Izgovaramo kako nikad nije kasno onda kada osjećamo grubost i brutalnost stvarnog vremena koje prolazi, kad osjećamo fizički, biološki i psihološki granice koje uz sve nadljudske napore ne možemo ukloniti. Zato je rečenica nikad nije kasno povremeno naš neprijatelj i zamagljuje pogled na stvarno i fizičko vrijeme koje je pred nama. Nije uvijek. Nekada je moguće nadmašiti granice vlastite biologije, fizionomije i psihe, ali to i nije tako često i za takav poduhvat moramo imati izuzetno jake i duboke motive. Kada svakodnevno izgovaramo rečenicu nikad nije kasno otići u kupovinu, otići na posao, otići pokupiti djecu iz škole, rečenica nema isto značenje kao kada kažemo nikad nije kasno završiti fakultet, oženiti se ili udati, napustiti državu i započeti neki novi život. To su dva različita značenja. Nakon što neko vrijeme prođe u životu iskusit ćemo na vlastitoj koži kako nikada nije kasno nije uvijek istina a to se odnosi na neke presudne životne odluke koje odgađamo u nadi kako nikada nije kasno i imamo beskonačno vremena za beskonačan broj životnih odluka.

Ali koliko se kod mi nadali kako nikad nije kasno ili nas bilo strah nešto odlučiti pa sebe tješimo kako nikad nije kasno, ipak osjetimo na svojoj biologiji, fizionomiji i psihi da je nažalost za neke stvari ipak kasno. Ne zato što ne možemo, ne želimo i nećemo nego osjećamo da to nije više ono pravo vrijeme kada smo trebali i da grubo i sirovo promatrano više nemamo stvarnu snagu da nešto učinimo, pokušamo i promijenimo.

Odnos čovjeka prema vremenu koje ima na raspolaganju je zanimljiv jer kad je mlađi tvrdi suprotno od onoga što iskusi kad je stariji. Kao mlađi tvrdi da nikad nije kasno, kao stariji iskustvom potvrđuje da je za nešto ipak kasno ili čak prekasno. Zato što je povremeno u sukobu sa onim što tvrdi o vremenu kad je mlad i s vlastitim iskustvom vremena kad je zreliji, nema čovjeka koji prije ili kasnije neće na sebi barem za jednu stvar u životu osjetiti kako je prevaren rečenicom nikad nije kasno i iskusiti stvarno, brutalno i sirovo kako je ipak kasno i tu se više ništa ne može učiniti ni promijeniti. Ne zato što ne želi ili neće, nego zato što najobičnije gledano ne može ni fizički, ni biološki ni duhovno ni psihički, ni psihološki. Kad čovjek u zrelijoj dobi osjeti kako ga je vrijeme prevarilo, rečenicom nikada nije kasno nema potrebe uvijek kriviti isključivo druge i životne okolnosti, nego treba biti spreman prihvatiti da dok je bio mlađi nikada nije razmišljao o rečenici nekada je ipak kasno i prekasno. Rečenica nikada nije kasno ponekad je solidna možda i korisna zabluda o tome kako imamo beskonačno vremena na raspolaganju za sve moguće odluke i izbore u životu. Međutim, rečenica nekada je ipak kasno je gruba i brutalna stvarnost o vremenu koje zaista i stvarno imamo na raspolaganju. Nekada je ipak kasno je rečenica u kojoj shvaćamo da se vrijeme ipak sastoji od konkretnih minuta, dana, mjeseci i godina i da se i mi sami sastojimo od konkretnih fizičkih i psiholoških sposobnosti koje se s vremenom troše i nestaju. Nije nikakav argument reći kako je neki čovjek u osamdesetoj godini završio fakultet. To možda pokazuje kako čovjek može nadići svoja ograničenja u nekim naizgled nemogućim okolnostima, ali u koju svrhu? Jer nije na početku svog života da bi se time ozbiljno bavio i tome posvetio, nego samo da dokaže kako rečenica nikada nije kasno ne mora uvijek biti istinita. Ali s obzirom na njegove psihičke i fizičke sposobnosti da se ozbiljno bavi nečim što je propustio kao mlad uraditi, istinitija je rečenica kako je ipak kasno i prekasno za takvo nešto.

Grubost i brutalnost fizičkog i stvarnog vremena koje imamo na raspolaganju nas može uplašiti čak i šokirati kad se iznenada osvrnemo oko sebe i zastanemo i shvatimo da s obzirom na naše sposobnosti nemamo više vremena i ipak je kasno je bolna, ali stvarna i realna istina i tu ne možemo puno učiniti. Možemo nešto pokušati napraviti kako bismo sebi dokazali kako nikad nije kasno nije uvijek istina, ali u nekim okolnostima dokazivanje je ne samo uzaludno nego i bez svrhe. Samo želimo produžiti iluziju kako smo iznad i izvan vremena i kako nam vrijeme ne može ništa. Ali kad se stvar slegne, raziđu se svjetla reflektora i čestitari koji nas smještaju u nebo i zvijezde i ostanemo sami, počnemo osjećati grubost stvarnog vremena u našim najobičnijim fizičkim i psihičkim svakodnevnim ograničenjima. Jedna biblijska knjiga koja nosi naslov Knjiga Propovjednikova koja može nekome izgledati kao priručnik kako da obolite od depresije donosi jednu prevažnu i presudnu rečenicu za čovjekov život, a koja glasi sve ima svoje vrijeme.

I zaista sve ima svoje vrijeme. Rečenica nikada nije kasno ima svoje vrijeme koje treba znati i biti spreman iskoristiti maksimalno i do kraja. Rečenica kako je ipak kasno također ima svoje vrijeme i čovjek treba biti spreman bez žaljenja, samosažaljenja i nezadovoljstva prihvatiti njezinu istinitost i stvarnost. Ničiji život nije sastavljen samo od nikada nije kasno rečenica niti je ičiji život sastavljen samo od ipak je kasno rečenica. Život u vremenu sastoji se i živi se s obje te rečenice. U tome i jest teškoća da se do kraja shvati vlastiti život i stvarno vrijeme koje imamo na raspolaganju. Mi se krećemo između dvije vremenske zone, između vremena koje nemamo, a mislimo da imamo i govorimo sebi nikad nije kasno i vremena koje je stvarno i koje nam govori ipak je kasno ili prekasno kada više nemamo stvarnog vremena na raspolaganju. Nije uvijek lako živjeti između tih dvaju vremenskih zona ponekad dok sanjamo kako nikad nije kasno neugodno je biti grubo i sirovo prodrman i probuđen rečenicom ipak je kasno ili prekasno. U tome je i čudesnost i težina života, ponekad ne znate što je istina; nikada nije kasno ili ipak je kasno ili prekasno, ali je nemoguće da obje rečenice istovremeno budu istinite jer nitko od nas nije istovremeno i mlad i star i nitko od nas ne može istovremeno živjeti i izmišljeno i stvarno vrijeme.

U Sarajevu, 24. 10. 2018.

O. J.

Savjeti kako da produbite vlastito nezadovoljstvo

U vrlo humorističnoj i ironičnoj knjizi naslova The Situation is Hopeless, but not Serious. The Pursuit of Unhappiness (slobodni prijevod: Situacija je beznadežna, ali ne ozbiljna. Potraga za nesrećom) Paul Watzlawick vas podučava kako možete ako ste nesretni i nezadovoljni produbiti svoju nesreću i svoje nezadovoljstvo.

Nemojte slučajno napustiti svoje djetinjstvo – Preuveličavanje prošlosti tako što ćete isključivo živjeti u prošlosti i produbiti i jače sebi posvijestiti sve ono što je negativno, loše i zlo. Da bi uspjeh bio zagarantiran da ćete biti sigurno nesretni i nezadovoljni, nije rješenje u nostalgičnom prisjećanju na djetinjstvo i mladenačke dane. Morate se precizno i konkretno s velikim misaonim naporima prisjećati samo izrazito loših životnih trenutaka i uspješnost nezadovoljstva i osjećaja nesretnog života bit će vam sigurno zagarantirana. Ako razmišljate o djetinjstvu, morate biti misaono jaki i duboki i prisjetiti se velikih događaja iz djetinjstva zbog kojih ste se osjećali nesretno. Ni pod koju cijenu ne smijete pokušati dozvati u psihu bilo koji ugodan i sretan doživljaj iz djetinjstva. Isto vrijedi za druga životna razdoblja koja su ostala iza vas.
Budite kao Lotova žena iz Biblije – U Bibliji postoji događaj prema kojem je Bog kada je htio uništiti Sodomu i Gomoru naredio Lotu i njegovoj obitelji da napuste do područje kako ne bi stradali. I strogo im je zabranio da se osvrću unatrag bez obzira što se događalo iza njihovih leđa. Međutim, Lotova žena se u jednom trenutku okrenula i pretvorila u stup soli. Nije vidjela ni ono što je bilo iza nje niti ono što ju je trebalo čekati ispred. Ovim primjerom Watzlawick vam preporučuje ako želite biti nesretni i nezadovoljni, ni u kojem slučaju ne smijete razmišljati o sadašnjosti i onome što biste u ovom trenutku mogli učiniti za sebe da se osjećate zadovoljno i sretno. Vaša je sveta obveza da se uvijek osvrćete natrag i samo natrag (iako je možda, kako Watzlawick ironično komentira, bilo moguće vidjeti štošta zanimljivog u Sodomi i Gomori) i tako sebe oslijepite u svakom pogledu kada je riječ o sadašnjosti u kojoj živite i kada je riječ o vašoj budućnosti. Morate ići naprijed s pogledom unatrag na sve nesreće i nezadovoljstva koje su vas zadesile tijekom vaše prošlosti. Kao i u prvom slučaju, u gledanju unatrag vam je zabranjeno promatrati bilo kakve prošle događaje koji mirišu na radost, sreću i zadovoljstvo.
Sudbonosna krigla piva – Podsjećajući na scenu iz jednog nijemog filma u kojem glavni lik po prvi put treba popiti kriglu piva – i gdje se pojavljuje nepoznati čovjek koji glavnom liku prijeti prstom ako popije kriglu piva da će sve krenuti nizbrdo poslije toga – Watzlawick vas podsjeća na to da ako želite biti nesretni i nezadovoljni budite puni samosažaljenja prema sebi i krivicu za sve svoje neuspjehe, propasti, kataklizme i „grijehe“ svalite na drugog i ni pod koju cijenu nemojte preuzimati odgovornost za ono što ste učinili. Watzlawick vam savjetuje ako ste nezadovoljni i nesretni, nemojte u sebi tražiti razloge neuspjeha. Ako ste nezadovoljni svojim izgledom, pripišite to prvoj čokoladi ili prvom kolaču ili prvom masnom komadu mesa još iz djetinjstva i ni pod koju cijenu nemojte da vam padne na pamet sebe optužiti da ste vi za to krivi. Ako postoji bilo kakvo nezadovoljstvo i osjećaj nesretnosti u vašem životu, nikada to nemojte pripisati sebi, uvijek i apsolutno pripišite drugima. Kaže humoristično Watzlawick, ako ste nesretni i nezadovoljni sobom, budite puni samosažaljenja prema sebi, a krivicu za stanje u kojem se nalazite prebacite na Adama i Evu jer oni su krivi za vaše stanje, a ne vi. Oni su jeli što nisu smjeli, vi niste ništa krivi. Ako želite biti istinski nesretni i nezadovoljni, nikada ali nikada ne preuzimajte odgovornost za ono što ste učinili i uvijek, ali uvijek sebe samosažalijevajte i sva svoja nezadovoljstva i nesretnosti pripišite ili svome djetinjstvu ili svojoj adolescenciji ili nekom prvom negativnom iskustvu u prošlosti.
Izgubljeni ključ ili kada vam stvari ne idu, vi pojačajte tempo i pritisak da idu još negativnije ali ništa ne mijenjajte – Watzlawick priča sljedeću priču. Pijanac pod uličnom svjetiljkom traži nešto. Prilazi policajac i pita ga što traži. Pijanac odgovara ključ od kuće. Policajac počinje zajedno s njim tražiti izgubljeni ključ. Nakon nekog vremena policajac, jer nisu ništa pronašli, pita pijanca je li siguran da je izgubio ključ ovdje. Pijanac odgovara kako ga je izgubio na drugom mjestu, ali ovdje ga je lakše tražiti jer ima više svjetla. Ovom pričom Watzlawick vas potiče da se držite pravila dodavanja istoga nesreći i nezadovoljstvu u kojem se nalazite i da ništa ne mijenjate i ne pokušavate ništa drugo osim da produbite vlastitu nesreću i nezadovoljstvo. Watzlawick savjetuje ako ste kojim slučajem prekinuli s dečkom/curom/mužem/suprugom, ne pokušavajte mijenjati svoj život i ne pokušavajte nešto novo. Zatvorite se u svoj stan, sobu, budite puni samosažaljenja prema sebi i pokušajte se ozbiljno angažirati da mrzite onoga koga ste ostavili ili koji vas je ostavio. Nemojte da vam padne na pamet da bi nešto mogli učiniti ili odlučiti drugačije. Držite se isključivo istoga negativnog stanja i samo ga pojačavajte i logički sebe uvjeravajte da tako morate činiti jer je tako najbolje i da je to jedina mogućnost koju imate i trebate u životu i da ništa drugo ne možete i ne trebate učiniti. Kaže ironično Watzlawick, stanje u kojem pojačavate isključivo dozu istog negativnog stanja vašeg nezadovoljstva i nesretnosti oni malo pametniji zovu neurozama.

I na kraju, Watzlawick vas hrabri i preporučuje ako želite biti nesretni i nezadovoljni i postati stručnjak i cijenjeno lice na tom području, dakle živite u prošlosti i uvijek se osvrćite natrag, uvijek se samozažalijevajte i nikada ne preuzimajte odgovornost da ste za nešto krivi, ako treba pozovite se i na Bibliju i na Adama i Evu nikada na sebe i naravno, uvijek pojačavajte isto stanje u kojem se nalazite i nikada ne razmišljajte da možete učiniti nešto drugačije nego uvijek i samo isto. Ako želite još korisnih savjeta kako produbiti vlastito nezadovoljstvo, svakako pokušajte pronaći knjigu Paula Watzlawicka, jer osim ova četiri savjeta, pronaći ćete još nekoliko mudrih i pronicljivih psiholoških trikova kako da svoj život učinite još nesretnijim i sebe još nezadovoljnijim. Sretno i zapamtite: samo gledajte unatrag, živite u prošlosti, samosažalijevajte sebe i nikada nemojte priznati i prihvatiti da ste za nešto odgovorni. Kako humoristično primjećuje Watzlawick, niste vi pojeli jabuku, nego Eva odnosno Adam!

P.S. Aluzije na Bibliju nalaze se kod Watzlawicka, ako vam se to ne sviđa ili se osjećate diskriminirano, samo pojačavajte dozu istog stanja u kojem se nalazite i uskoro ćete se osjećati nesretno i nezadovoljno…

U Sarajevu, 22. 10. 2018.

O. J.

UBOJICE SAMOPOUZDANJA U RANOJ DOBI

Razvojni psiholozi drže da su prve godine života odlučujuće glede kasnijih odnosa, samopouzdanja, načina reagiranja na različite situacije, tj. odlučujuće su za razvoj ličnosti. Način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko je povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. S tim u vezi dotaknut ćemo se pitanja kako reakcije odraslih utječu na samopouzdanje kod djece?

Često nismo ni svjesni da jednim bezazlenim komentarom ubijamo dječji entuzijazam, sigurnost pa i volju za daljnji rad i napredak. To je vrlo opasno jer postoji mogućnost da će se takvo stanje manifestirati u zrelijim godinama – u budućem radu, odnosima, na različitim područjima života općenito. U nastavku ćemo navesti neke naoko bezazlene situacije u kojima roditelji i učitelji često neadekvatno reagiraju.

Uobičajene (neprihvatljive) reakcije na dječje pogreške

Počevši od ranih godina kada dijete po prvi puta uzme u ruke pribor za crtanje, papir i olovku pokušavajući povući prve crte u nadi da će nešto nacrtati i napisati, neki roditelji često daju pogrešne komentare koji im se u takvoj situaciji čine sasvim logičnim. Dijete s oduševljenjem pokazuje vlastiti rad, a odgovori koje dobiva su podsmijeh, neodobravanje, savjeti kako će bolje nacrtati itd. Umjesto pohvale za trud, roditelj uzima u ruke olovku uz riječi: “Nije to dobro, ja ću ti pokazati kako se to radi!” Poruka koju dijete dobiva je sljedeća: „Nisi sposoban sam to napraviti, potrebna ti je pomoć!“ Ako se to često ponavlja, dijete gubi samopouzdanje, smatra da nije doraslo postavljenom zadatku i na taj način razvija osjećaj manje vrijednosti. Slično se događa i u školskom okruženju. Na svaku pogrešku, neuspjeli pokušaj, učitelj uglavnom odgovara neodobravanjem, križa netočne odgovore crvenom bojom, pokazuje kako je to trebalo uraditi itd. Posljedice su iste: gubljenje samopouzdanja, entuzijazma, dijete postaje pasivno, inferiorno, plašljivo… Sasvim je logično da se neće usuditi ponovo pokušati odgovoriti na postavljeno pitanje ili pak pokušati opet nešto nacrtati ako ga je prethodna reakcija učitelja uvjerila da ono “nema pojma”. To utječe i na kasnije školovanje. Počesto se i na fakultetu profesori žale kako su studenti pasivni, nezainteresirani, bave se drugim stvarima za vrijeme predavanja i sl. Kao razlog uglavnom navode da su današnje generacije jednostavno takve i da tu nema puno pomoći. No, vidimo kako se jedan od razloga skriva tamo negdje još u njihovom djetinjstvu. Naravno da ovakve reakcije neće imati jednake posljedice na svako dijete, jer važnu ulogu ima i njihov temperament kao i brojni drugi čimbenici, ali dakako da je i ovaj segment važan, a ponekad i odlučujući.

Primjena drugačijeg pristupa

Umjesto navedenih reakcija roditelja i učitelja, postoje puno prikladniji oblici odgovora. Npr. kada dijete pokazuje vlastiti rad, bio to crtež ili nešto drugo, iako možda ne izgleda baš najbolje, roditelj može reći: “Lijepo si to nacrtao, možda bi bilo dobro da ovoj kući dodaš dimnjak ili pak da krov obojiš u crveno. Mislim da bi tada crtež bio još ljepši”. Ili ako je dijete pokušalo napisati svoje ime, a neko slovo nije ispravno, može se reći sljedeće: “Mora da si uložio puno truda da napišeš sva ova silna slova, svaka čast! Hajde molim te pogledaj ovo treće slovo. Jesi li siguran da se slovo ‘A’ ovako piše?”. Ako se pak radi o djetetu školske dobi, učitelji mogu prilikom netočnog zadatka iz matematike reagirati ovako: “Vjerujem da si se umorio rješavajući ove teške zadatke. Molim te, pogledaj još jedanput ovaj peti zadatak, možda postoji drugačije rješenje?” Dakle, očito je kako se ovi odgovori u potpunosti razlikuju od onih prethodnih. Naravno da dijete ne treba hvaliti ako je učinilo pogrešku, ali mu treba dati do znanja da je unatoč pogreškama ono sposobno i da može tu istu pogrešku ispraviti. Potonji primjeri reakcija upravo to pokazuju: odrasli ujedno ukazuju djetetu na počinjene greške, ali mu pri tome ne ubijaju želju za radom. Daju mu do znanja da je sposobno, premda ono što je uradilo nije baš najbolje.

Dodatna naznaka problema: uspoređivanje s vršnjacima

Još jedna uobičajena zamka u koju roditelji često upadaju i time ubijaju samopouzdanje kod djece jest uspoređivanje. Bilo to sa starijim bratom ili sestrom, sa susjedovim sinom ili kćeri, kolegom iz razreda, uspoređivanje uvijek ima negativne posljedice za razvoj samopouzdanja. Svatko od nas je zaseban, jedinstven – počevši od genetskog koda pa nadalje. Ne postoje niti su ikada postojala dvije u potpunosti jednake osobe. Zašto onda nametati svome djetetu da bude kao netko? Jasno je da roditelji pa i učitelji time žele potaknuti dijete na pozitivne promjene, ali uspoređivanje ne donosi nikakvu korist. Ono u djetetovoj svijesti stvara osjećaj manje vrijednosti, smatra kako nikada neće doseći onu razinu na kojoj se nalazi njegov brat, sestra, prijatelj, kolega itd. Zbog toga se može prestati uopće truditi, nizati neuspjeh za neuspjehom te tako potvrditi svoj osjećaj ”manje vrijednosti”. Naravno, postoji i druga strana medalje. Moguće da upravo to uspoređivanje kod određene djece probudi bunt te ih natjera da se još više trude kako bi pokazali da su bolji i sposobniji od drugih. No, to i dalje nije ona prava motivacija za napredovanje pa stoga vjerojatno i neće dugo potrajati.

Umjesto zaključka

Navedeni uzroci nedostatka samopouzdanja kod djece koje se manifestira i u odrasloj dobi zasigurno nisu jedini, ali su nekako uobičajeni i vrlo česti, toliko da se uopće u njima i ne prepoznaje razlog dječje inferiornosti, pasivnosti i nezainteresiranosti. U tekstu smo naveli moguće drugačije pristupe, no svakako da postoje brojni drugi, važno je samo da slijede istu logiku: ukazati na grešku ne oduzimajući pri tome entuzijazam i volju za radom.

U Mostaru, 18. 10. 2018.

K. L.

Izvor:

Razvojna psihologija, Skripta, Sarajevo-Mostar, 2010.

Izvor (foto): 123rf.com

PET STVARI KOJE LJUDI OBIČNO IZGOVARAJU KADA LAŽU

Postoje li pouzdani verbalni pokazatelji da netko laže? Ovo je vrlo intrigantno pitanje, kako na osobnoj razini tako i šire. Stručnjaci koji se danas bave ovim problemom, kažu kako ne postoje 100% pouzdani verbalni pokazatelji da netko laže, no ipak postoje neke specifične formulacije kojima se pojedinci počesto koriste dok pokušavaju zanijekati ili dovesti u pitanje neke zajedničke i općenito prihvaćene relacije i istine.

Pri tome se počesto čak ni ne radi o cjelovitim formulacijama nego samo o pojedinim specifičnim riječima ali također i o grupama riječi. Pri tome ćemo se osobito osloniti na razmišljanje američkog psihologa Jacka Schafera iznesenog za Psychology Today.

1) „Toliko o tome.“

Prijedlog „o“ javlja se ovdje kao „kvalifikator“. Bilo da netko sa ovom formulacijom završava svoj govor ili to iznosi kao zaključak na tuđu izjavu, navedena formulacija sugerira da osoba o cijeloj stvari zna znatno više, ali ne želi da govori. Naravno, s tim se više upućuje na nečiju neiskrenost, a ne toliko na eksplicitnu laž. Bilo kako bilo, istinoljubive i iskrene osobe nemaju problema s tim da ispričaju sve što znaju, bez obzira na moguće posljedice i reperkusije. Za kraj, vrlo slično ovom „toliko o tome“ je i ono „to je to“.

2) „Ne možeš to dokazati!“

Ovdje smo već vrlo moguće na tragu vrlo ozbiljnom lažljivcu ili prevarantu. Riječ „dokazati” sugerira da postoje dokazi za provjeru navodne pretpostavke ili optužbe, ali sugovornik do sada nije uspio otkriti te skrivene dokaze. Iskreni ljudi u ovakvim situacijama ne misle u smjeru onoga „dokazati“: Oni znaju da nema dokaza jer nisu učinili ono za što ih je sugovornik optužio. S druge strane, ljudi koji obmanjuju znaju da dokaz postoji, ali sugovornik još nije otkrio dostatne dokaze koji bi potkrijepili optužbu.

3) „Zašto bih to učinio?“

Ovo je po Schaferu već za „crvenu uzbunu“! Istiniti i iskreni ljudi su direktni. Na krivu optužbu oni najčešće odgovaraju kratko i jasno: „Nisam to učinio!“ S druge strane, lažljivci su skloni izbjegavanju i okolišanju. Rado koriste formulacije kojima zapravo kupuju vrijeme ne bi li u međuvremenu smislili neku uvjerljiviju obranu. O nečemu sličnom je svojevremeno govorio i veliki Dostojevski: „Istina je uvijek kratka i jasna. S druge strane, laž je nakinđurena i komplicirana, te zapetljana u samu sebe.“

4) „Jel’ me to optužuješ?“

Ovdje se susrećemo s vrlo sumnjivom protuoptužbom iz domene „Napad je najbolja obrana“. Sumnjivac jednostavno pokušava prebaciti lopticu na drugu stranu, te slično kao u prethodnom slučaju, želi dobiti nešto dragocjenog vremena za smišljanje nekog smislenijeg opravdanja. Schafer smatra da bi na ovakvu lukavu protuoptužbu najbolje bilo odgovoriti na jedan od dva moguća načina: Izravnom optužbom: „Da, optužujem te“!; ili nešto taktičnije: „Tko je uopće spomenuo optužbu?“ Naime, krivci su najčešće svjesni toga da su krivi, te su vrlo opterećeni možebitnom skorom optužbom. Nevini ne razmišljaju o optužbi, jer pouzdano znaju da nisu krivi.

5) „Ne sjećam se da sam to učinio.“

Lažljivci i varalice se često pozivaju na nedostatak sjećanja, međutim, s tim se samo nesvjesno i suptilno razotkrivaju. Naime, ako poštenu osobu suočite s nečim što doista nije počinila, ona će vjerojatno sasvim jednostavno odgovoriti: „Ne znam“ ili „Nemam pojma“. Jer ukoliko u čovjekovoj glavi sjećanje na neki događaj doista ne postoji, tada nema mjesta ni kvalifikatorima tipa „ne sjećam se“ i „toga“. Što će reći, ako nema sjećanja, onda nema ni ovog sjećanja na sjećanje! S obzirom da se lažljivac i varalica itekako sjećaju čega se sjećaju, oni nesvjesno ni ne pokušavaju u potpunosti zanijekati sjećanje nego kao da radije igraju na opciju nepotpunog sjećanja. Stoga će iskusan istražitelj ili barem mudar sugovornik na ovo vjerojatno postaviti pitanje: „A čega se sjećate“?

Za kraj, po Schaferu, ukoliko želimo razotkriti tuđe obmane i laži onda je najbolje da pažljivo slušamo i razmatramo što to osoba govori. Jer riječi kao takve nikad ne ispadaju isključivo od same osobe. One su istovremeno i odraz stvarnosti koja se dogodila. Stoga će i izgovorene riječi, htjeli mi to ili ne, uvijek sadržavati i neke naznake prave istine koja se dogodila.

U Sarajevu, 18. 10. 2018.

M. B.

Izvor:

Jack SCHAFER, 5 Things People Commonly Say When They’re Lying. Common responses that should not be ignored, Psychology Today (19. 11. 2016.),

https://www.psychologytoday.com/us/blog/let-their-words-do-the-talking/201611/5-things-people-commonly-say-when-theyre-lying (Stanje: 18.10. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

O STVARIMA I PREDMETIMA

Kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje.

Vjerojatno ste doživjeli barem jednom kako vam u maminoj ili bakinoj kući smeta stari pokvareni radio ili također stari televizor koji više nije u funkciji. Ponekad vas dodatno smeta i neobično pleteno pokrivalo bijele boje s neobičnim, ali pravilnim geometrijskim oblicima koje čuva pokvareni radio ili televizor kao da je nešto sveto i nedodirljivo. Za vašu mamu ili za vašu baku taj radio ili televizor je postala sveta stvar izuzeta od svih ostalih stvari u kući ili stanu koje slobodno možete baciti ili raditi s njima što želite. Naši stari pravili su posebnu razliku između stvari izvan kuće i stvari u kući.

Stvari u kući poput velikih ormara, bračnih kreveta, raznih komoda, televizora, radija, vješalica s ogledalom dolazili su u kuću kao kupljene stvari bez povijesti, prošlosti i značenja. U trgovini su bile samo namještaj i aparati bez ikakvog posebnog značenja i odnosa prema našoj baki, djedu, stricu, majci. Jednom kad su ušle u stan ili kuću, te stvari prestale su biti stvari poput običnog namještaja, običnog televizora i običnog radija. One su postale predmeti. Na taj način naši stari razlikovali su stvari i predmete. Sve što je bilo izvan kuće i stana makar bilo skuplje, kvalitetnije i ljepše, za njih je uvijek bila samo stvar bez značenja i prošlosti. Ali ono što je bilo u stanu bili su dragocjeni predmeti. Televizor tako prestaje biti tehnička stvar i postaje predmet koji ima svoju prošlost i značenje. Starijima redovito prigovaramo kao da su poput nekih glodavaca koji samo skupljaju stvari i pune svoje stanove i kuće bezvrijednim i nepotrebnim smećem. Nismo ni svjesni da ono što je ostalo s njima u kući i u stanu za njih je odavno prestala biti stvar i postalo je (sveti) predmet.

Pokvareni radio prekriven čudnim pletenim pokrivalom je sveti predmet na kojem se u jednom trenutku slušalo nešto prevažno, nešto epohalno za našu baku ili našu majku. Možda njihova prva pjesma, njihove prve vijesti, njihova prva obavijest o postojanju gradskog prijevoza i postojanju telefona. Isto vrijedi i za televizor smješten u staru komodu koji već godinama ne radi i za njega više nema ni majstora ni dijelova. Ali taj televizor čuva uspomenu na prvi prijenos nečega važnog, nogometne utakmice, koncerta, prvog domaćeg filma, domaće serije, prvih vijesti i nekadašnje uredno i decentno našminkane voditeljice s izvrsnom i besprijekornom dikcijom i kulturom izražavanja. Isto vrijedi i za staru komodu, stari ormar, stari krevet i sve ono što mi smatramo starim i jedino prikladnim za bacanje u smeće.

Kada su naši stari doživljavali stvari kao svoje, te stvari su iz stvari prelazile u predmete i čuvajući stare predmete oni su čuvali kulturu, ali su je i stvarali. Jer kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje. Jedan broj nas mladih danas ne poznaje tu razliku između stvari i predmeta, jer je za nas dobrim djelom sve svedeno na stvari. A narav stvari je takva da nemaju prošlost , značenje i trajanje nego im je svrha samo da se prodaju, propadaju i nestaju. Rijetki su među nama – oni mlađi – koji čuvaju svoj prvi kupljeni strip, recimo Zagora ili nekog drugog junaka, prvi walkman, ako smo imali sreću da ga posjedujemo, prvu videokazetu akcijskog filma obično s borilačkim vještinama, prvi bicikl, nešto što nam je prvo bila stvar a onda je za nas postala predmet sa značenjem i prošlošću.

Tehnologija nas je pretvorila u korisnike stvari, ali nas nije pretvorila u čuvare predmeta kao što su to bili naši stariji. Tehnologija nas pomalo može pretvoriti i u ne čuvare kulture. Jer nitko od nas niti popravlja niti čuva stari televizor, radio, namještaj, komode. Nitko od nas više ne šije one male pletene predmete s čudnim geometrijskim oblicima da bi nešto sačuvao kao predmet, a ne kao stvar. Nego pogubnim sloganom staro za novo ispuštamo iz ruku mogućnost da neke stvari pretvorimo u predmete i ostavimo ih kao oblik kulture onima koji dolaze poslije nas i koji su od nas mlađi. Tek tu i tamo nastojimo oživjeti ono što je našim starijima bilo prirodno i to nazivamo nečim klasičnim ili retro stilom, modom, ponašanjem, odijevanjem, pisanjem. Po tome se uvelike razlikujemo od naših starijih, oni su bili čuvari predmeta, mi smo korisnici stvari. Oni su bili čuvari kulture, mi smo korisnici nečega što smatramo kulturom. Ali što kada nestane naših starijih i njihovih svetih predmeta po njihovim kućama i stanovima, hoćemo li imati kulturu koju ćemo moći koristiti i kojoj ćemo moći tepati kako je retro?

U razlici između naših starijih i nas mladih zrcali se razlika između stvari i predmeta i odnosa prema njima. Stvar je profana, svakodnevna, potrošna, iskoristiva i za bacanje. Stvar nema prošlost, uspomene, pamćenje i značenje. Predmet je svet, izuzet od svega ostalog, nije potrošan i nije za bacanje, ima prošlost, uspomene i značenje i sve to u sebi čuva iako se više nikada neće koristiti i upaliti poput starog radija i starog televizora. Nama mladima koji živimo u svijetu stvari nije do kraja jasno zašto baka ili mama strogo zabranjuje bacanje i diranje starog radija iz stana ili kuće, a njima nije jasno kako ne shvaćamo razliku koja je njima od samog početka prirodna i očita, kako se svijet dijeli i uvijek se dijelio na stvari i predmete, kao što su one uvijek znale što je kultura i što je nekultura, iako nikada nisu studirale antropologiju, sociologiju, etnologiju, povijest, filozofiju ili bilo što drugo povezano s ljudskom kulturom.

Neki taj rascjep između nas mladih i naših stvari i njih starih i njihovih predmeta znaju opisati povremenim teško opisivim osjećajem kada gledaju umjereno našminkanu mladu damu iz starih crno-bijelih vijesti kako perfektno i jasno s izvrsnom dikcijom čita vijesti i kada gledaju u ultra visokoj rezoluciji suvremenu vremensku prognozu gdje polugola meteorologinja govori kako će sutra biti kod nas toplo i lijepo vrijeme dok na karti pokazuje drugi kontinent umjesto onoga na kojemu mi trenutno živimo.

U Sarajevu, 15. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com