Blog

Ako galamim tijekom svađe, znači li da sam u pravu?

U svađi obično povisimo ton glasa kako bismo nadglasali svojeg sugovornika. No je li to baš optimalno i hoćemo li time uvjeriti druge da smo zaista u pravu?

Galama i podizanje tona glasa glavne su karakteristike svađe. U nastojanju da uvjerimo osobu kako je baš ono što mi govorimo točno, pokušavamo ju nadglasati vjerujući kako ćemo tako postići uspjeh. No i bez svađe ljudi često podižu ton ako su u društvu više osoba jer žele da se baš njih sluša, a nije lako doći do riječi kada njih pet, šest baš u tom trenutku želi iznijeti svoje mišljenje. Neki su uvjereni kako će tako zasigurno uvjeriti svoje sugovornike da su u pravu. No je li to zaista točno? Kakav utisak zapravo galama ostavlja na ljude i zašto uopće galamimo?

U jednom istraživanju kojeg su provodili David Poeppel, profesor psihologije i neurologije na sveučilištu u New Yorku i njegove kolege pokazali su kako galama utječe na ljudski mozak. Naime, oni su prikupili niz krikova s YouTubea, filmova te glasove 19 volontera koji su vrištali u laboratorijskoj kabini na mikrofon. Zatim su uspoređivali utjecaj normalnih i glasnih zvukova na ljudski mozak. Došli su do zaključka da prilikom slušanja normalnih zvukova naš mozak prepoznaje kojeg je spola govornik, koliko mu je otprilike godina te kakav je ton njegovog glasa. To je zato što normalan zvuk ide od naših ušiju do centra u mozgu koji je određen za to da procesuira ono što smo čuli. Dakle, potrebno mu je vrijeme kako bi prepoznao karakteristike zvuka. No s galamom nije tako. Glasni zvukovi od našeg uha idu do amigdale, spremišta emocionalnog pamćenja u našem mozgu, koja je odgovorna za naše brze reakcije, tj. služi kao svojevrsni alarm ako se nalazimo u opasnosti. To znači da glasni zvukovi u nama aktiviraju alarm, te nas tjeraju da brzo reagiramo. Amigdala je osobito osjetljiva na strah, a zapravo su naši urođeni strahovi strah od gubljenja tla pod nogama i strah od nagle buke.

Zbog ovog razloga, galama nije učinkovita ni u svađi, a kamo li u normalnom, svakodnevnom razgovoru. Kod ljudi ona budi strah. To je osobito karakteristično kod djece. Njihov mozak jednostavno preplavi strah, te više ni ne čuju što im uopće govorimo. Zbog toga često ispada kao da nas ni ne slušaju, pa uporno ponavljaju istu grešku. Kada čovjeka obuzme strah, njegov mozak prepoznaje opasnost, te su pred njih dvije mogućnosti: pobjeći ili se boriti (eng. flight or fight). Stoga je uobičajeno kad netko povisi ton tijekom razgovora da će to kod sugovornika pobuditi upravo jednu od ovih dviju reakcija: ili će se odmaknuti ili će uzvratiti istom mjerom.

Dakle, ne treba nas čuditi ako smo skloni galami da to što pričamo ne dopire do naših sugovornika jer se oni osjećaju napadnuti bez obzira na to što mi zaista možemo biti u pravu i što može biti apsolutno točno ono što govorimo. Stoga, ako zaista želimo da nas čuju i saslušaju, snizimo ton glasa te nastojmo argumentirano iznijeti vlastito mišljenje. To je uvijek prihvatljiva opcija, ali za nju se potrebno potruditi te kontrolirati svoje emocije.

U Mostaru 25. 5. 2021.

K. L.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

O igri

Što predstavlja igra? Ili koga? Čini se da je igra stvarna dok traje. Kad igra prestane, prestaje i stvarnost igre. Kao da se iz jedne stvarnosti vraćamo u drugu. Iz stvarnosti igre vraćamo se u svijet gdje se ne igramo. Recimo ljubavna igra između dvoje zaljubljenih. Ona još nije ljubav. Još nema stvarnosti ljubavi. Dok traje ljubavna igra, ljubav je nestvarna. Još se nije dogodila. Kad prestane ljubavna igra, nastupa stvarnost ljubavi. Ljubavna igra prestaje. Sve dok se međusobno igramo i sudjelujemo u igri međusobnog odnosa, taj odnos je još uvijek nestvaran. Još uvijek se nije formirao. Ne postoji. Tek kad prestane igra, odnos postaje stvaran. Kada upozoravamo jedni druge da se prestanemo igrati, govorimo kako je vrijeme da se upoznamo sa stvarnošću. Ili kada kažemo: Dosad je sve bilo igra, sada treba početi ozbiljno, što time mislimo? Da je sve ono vrijeme ili razdoblje igre bilo nestvarno i nepostojeće i da s ozbiljnim počinje stvarnost i igra prestaje? Rijetko uviđamo neobičnost fenomena igre. Ona nas istovremeno uvlači u odnos između dva svijeta. Između nestvarnog i stvarnog. Vratimo se opet ljubavnoj igri. Ljubavna igra je stvarna. Ona se događa. Ona se osjeća i proživljava. Kada zaljubljeni kažu: Vrijeme je da se prestanemo igrati i da se uozbiljimo, što kažu jedno drugom? Da je dosad sve ili većina bilo nestvarno i da sad počinje stvarno? Paradoks ljubavne igre je paradigma skoro svake igre. Dok se igra, ona je stvarna, ali još uvijek nije stvarno ono prema čemu igra vodi i na što igra upućuje. Kad igra prestane, stvarno postaje ono na što je igra upućivala, a sama igra postaje nestvarna kao naš odraz u ogledalu. Volimo igru jer nas udaljava od stvarnog. Uklanja i odmiče od nas ono što bi nas moglo zauvijek zarobiti kao stvarno kojega se ne možemo osloboditi. Igrati igru pruža osjećaj da nisu sve mogućnosti izabrane. Ima još uvijek prostora da se formira drugačija stvarnost od one koja nas čeka ili koju vidimo kao našu sudbinu ili usud. Ljubavna igra ne iscrpljuje mogućnosti. Dvoje koji sudjeluju u ljubavnoj igri vide neodređenosti. Što bi moglo biti, ali se ne mora dogoditi. Kako bi mogao izgledati život, ali ne mora se živjeti. Igra ih oslobađa pravila i zakona stvarnosti. I njezinih granica. U igri i kroz igru je sve moguće. Daleko više nego što je moguće unutar granica stvarnosti. Iako i ljubavna igra ima pravila, ona su promjenjiva. Može ih se ukinuti. Stvoriti nova. Nijedna igra nije bez pravila i onda kada se pravila donose i proglašavaju usput dok igra traje. Tu je i privlačnost igre. Ne samo igrati. Biti gospodar igre mijenjajući njezina pravila. Podložiti igru sebi. Biti oni koji kontroliraju i upravljaju igrom. Ljubavna igra kao i svaka igra je nepredvidiva bez obzira na to što postoje ustaljena pravila ili propisi. Jer igra računa na čovjekovu slobodu. Sposobnost da slobodno igra i unutar samih pravila igre. Čovjekova sloboda može iznenaditi unutar igre i onda kada prividno igra predviđa svaki njegov potez ili pokušaj. Kao što u ljubavnoj igri između dvoje sama igra ne može predvidjeti i znati kako će dvoje ili jedno od njih igrati igru. Čovjekova sloboda nepoznanica je svakoj igri. Ne samo da nema igre bez slobode, nego slobodan čovjek čini igru privlačnom unatoč njezinim propisanim, nepisanim i usmenim pravilima. To je ono što privlači dvoje da sudjeluju u ljubavnoj igri. Neistražena sloboda onoga drugog koji želi igrati. Nepoznata vlastita sloboda pred drugim i pred mogućnostima ljubavne igre. Sloboda je ono što najviše vuče prema igri. Znati i poštivati pravila igre i imati mogućnost slobodno ih prekršiti i stvoriti nova. Mogućnost da budemo i gospodari, ali i stvoritelji igre. Igra izaziva slobodu čovjeka. Izaziva ga da unutar pravila igre svojom slobodom učini igru nepoznatom i neizvjesnom. Da bude nepredvidiv. Da bude slobodan. Može li se slobodno igrati unutar pravila? Kakva je to igra? Je li slobodna ona igra u kojoj nema nikakvih pravila ili ona u kojoj postoje pravila, ali ne sputavaju čovjekovu slobodu? Može li biti nešto kao igra bez ijednog jedinog pravila samo s čovjekovom slobodom kao pravilom? Ili uz čovjekovu slobodu već otprije postoji i poneko pravilo? Pogledajmo opet ljubavnu igru između dvoje. Ona ima neka pravila. Nema ljubavne anarhije. Odnos pravila i slobode u ljubavnoj igri kao da je identičan. Kao da je u ljubavnoj igri sloboda pravilo i pravilo sloboda. Ali ne i anarhija i bezvlašće. Igrati igru je čudesno. Istovremeno smo stvarni u samoj igri, a još nismo stvarni i još se nismo ostvarili u stvarnosti koja nas čeka kada igra završi. Kada iz igre prijeđemo u stvarnost, postajemo nestvarni za igru jer je nema, i na neki način i mi prestajemo biti stvarni u onom vremenu i razdoblju igre. Sad smo stvarni kao netko drugi, ali ne više kao oni koji igraju. Što su muškarac i žena u ljubavnoj igri? Stvarni za igru, nestvarni za ljubav? Stvarni za ljubav, nestvarni za ljubavnu igru? Neobično kako se ne može povući konačna granica između ovo dvoje. Nekako kao da se stvarnost ljubavne igre i nestvarnost ljubavi isprepliću na takav način da igra istovremeno biva i stvarna i nestvarna, i sama ljubav biva stvarna i nestvarna. A njih dvoje su istovremeno slobodni i zarobljeni svojom vlastitom igrom i njezinim pravilima, koja kao da nema nikakvih drugih pravila osim njihove nepredvidive, nepoznate i neistražene slobode.

U Sarajevu 21. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jorgen McLeman

O nemogućnostima

Nije nemoguće samo ono što nam je nedostižno. Ili nestvarno. Ima i mogućih i dostižnih stvari koje kao da se više ne mogu vratiti. Kao povjerenje nakon izdaje ili prevare. Ili emotivna blizina i empatija nakon godina međusobne otuđenosti i udaljenosti. Nešto može za nas postati nemoguće jer smo odustali i nemamo snage za povratak. Iako je u dometu naše moći i snage, događa nam se da se predamo i nešto učinimo nemogućim za nas. Opravdano izaberemo da nešto bude nemoguće. Susrećemo se s nerazumijevanjem i osudom kada netko samostalno procjenjuje što bi za nas trebalo biti moguće. Kao da je dovoljno protrljati oči i ponovo ih otvoriti i ništa se nije dogodilo. Drugi ne mogu najbolje shvatiti zašto je nešto moguće i dostižno za nas postalo nemoguće. Nekritički i površno nas pozivaju i prozivaju zbog toga ne znajući cijelu povijest kako smo dospjeli u situaciju u kojoj se nalazimo. Otežavaju nam svojim uspoređivanjem s njima i s drugima. Gledaj kako sam ja! Ne mogu shvatiti da mi nismo oni. I kod nas su se stvari odvijale drugačije. Ponekad misle da smo monstrumi koji misle isključivo na sebe. Sebičnjaci koji nikoga ne vole. Preziremo sve i svakoga. Ne događa se da za nas nešto postane nemoguće preko noći. Godine moraju proći da bismo zaključili da nešto više nema smisla i da se ne isplati vratiti. Ponekad je previše nečega što nas je dovoljno udaljilo od mogućnosti. Previše nepovjerenja, previše obmanjivanja, previše laganja, previše gluposti, previše nerazumijevanja. Kako izgleda ono kada se susrećemo s istinom da nešto što nam je nekad bilo moguće to više nije? Izgledali kao praznina? Ili kao sloboda? Ili kao tuga jer bismo se htjeli vratiti, ali nam ne uspijeva? Izgleda li kao protest protiv sebe i drugih? Zašto nemamo više snage i volje? Sve se to u nama miješa kao smjesa. I nastaje umor. Ne mržnja. Umorni smo. Ne možemo više. Može se pomisliti kako je to ugodna spoznaja. Rasterećenje. Bijeg od odgovornosti. Ali nije uvijek. Nekad je gubitak smisla. Kuda i kako ćemo sada usmjeriti sebe? Ono što je bilo okosnica našeg života postalo je za nas nemoguće. Ono je tu na dohvat ruke, ali smo previše umorni za novi pokušaj. Nemogućnosti mogu ući neprimjetno u naš život. I mogu rasti poput malignog tumora. Neprimjetno. Tiho. Nemogućnosti ne pokazuju skoro nikakve simptome. Udaljenost između nas i nedostatak bliskosti čine se prirodnima. I nužnima. Sve dok ne postane za nas nemoguće drugog voljeti i biti s njim blizak. Nepovjerenje između nas može početi malim i nevinim lažima. Pametnim skrivanjima istine kako bismo očuvali međusobni mir. Sve dok povjerenje ne postane nemoguće i pretvori nas u neprijatelje jedno drugom. Od samog početka naumimo boriti se s nemogućnostima. Planiramo ne dopustiti da nešto tako važno i vrijedno kao međusobno povjerenje, poštovanje, razumijevanje, bliskost i nježnost postanu za nas nemogućnosti. Nešto čemu bismo se željeli vratiti, ali ne možemo. Nešto od ovoga vrijeme može učiniti nemogućim usprkos našim nastojanjima.

I sami, od vremena do vremena, doprinosimo ili ubrzamo proces nastanka nemogućnosti. Kad bismo znali da će neka tako važna iskustva za nas jednog dana postati nemogućnosti, ne bismo se u njih upuštali niti zajednički izgrađivali. Ne spašava nas u tome neznanje. Niti iskustvo drugih koji nas upozoravaju da bi nešto što je sada smisao življenja moglo jednom postati nemogućnost za nas. Uzdamo se u nešto drugo. Nešto što je zajedno s nama sraslo i u nama živi. U nešto zbog čega smo se na početku spremni odreći toliko toga samo da bismo ostvarili tu jednu mogućnost. Bilo sami ili zajedno s drugim. Kao prema ustaljenom pravilu na početku svega ništa nije nemoguće. I ništa se takvim ne čini. Svakako ne ono što nas ispunjava i čini sretnima. Ponajmanje očekujemo od takvih iskustava kao što je međusobna ljubav, razumijevanje, uvažavanje da postanu nemogućnosti. I ne postanu. Ona uvijek ostaju tu s nama. Nisu se promijenila iskustva. Mi smo se promijenili. Drugačiji smo. Nismo isti. Povjerenje je samo po sebi uvijek jedno te isto. Ali mogućnost povjerenja ovisi o nama, a ne o povjerenju. I razumijevanje je samo po sebi uvijek isto. Ali mogućnost razumijevanja ovisi o nama, a ne o razumijevanju. Kada kažemo kako smo međusobno krivi za gubitak ljubavi, nije se promijenila ljubav sama po sebi, mi smo se promijenili. Ona je uvijek moguća, ali mi smo dospjeli u razdoblje međusobnog odnosa kada smo uvjereni da za nas više nije. Mogućnosti se ne mijenjaju po sebi. One su uvijek iste i to su što jesu. Kada jedna od mogućnosti postane nemoguća, ne možemo reći kako ona ne postoji. Ona postoji, ali ne više za nas. Ako se međusobno više ne možemo voljeti, ne možemo reći kako ljubav ne postoji kao mogućnost. Ona više ne postoji kao mogućnost za svakog od nas pojedinačno, ali ona i dalje postoji kao mogućnost za druge. Što su onda mogućnosti i nemogućnosti? Ništa drugo do promjene života koje nam se događaju kako vrijeme odmiče i kako i mi rastemo, odrastamo i sazrijevamo. Mogućnosti su poput nepomičnih stvari. Ne kreću se. Ne odlaze. Ne vraćaju se. Uvijek su na istom mjestu. To činimo mi. Odlazimo. Prilazimo. Vraćamo se. Pa opet odlazimo. Ponekad kad odemo previše daleko, kao kada se dvoje ljudi međusobno udalji, reći ćemo kako za nas međusobna bliskost više nije moguća. Bliskost nije otišla nigdje. Stajala je i stajat će na istom mjestu gdje smo je pronašli i gdje smo je ostavili. Postala je nemogućnost jer smo otišli suviše daleko i više ne vjerujemo da joj se možemo vratiti. Proizlazi da smo za nemogućnosti koja nam se dogode i sami krivi. Eventualno krivicu možemo predbacivati jedno drugom. Mogućnosti ljubavi, poštovanja i razumijevanja koje postanu nemogućnosti zapravo ništa nisu skrivile. Uvijek će biti tu gdje smo ih prvi put pronašli i bit će tu ako im se pokušamo vratiti. Mogućnosti nikuda ne odlaze. Odlazimo mi i pretvaramo ih u nemogućnosti za sebe i za drugog.

U Sarajevu 16. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: france68

PSIHOLOGIJA SLABOSTI

Čovjek teži moći i snazi kako bi zatim na miru mogao ugađati svojim i tuđim slabostima…

U vrlo ozbiljnoj knjizi vrlo neozbiljnog naziva (Ninja Hacking), autorski dvojac Thomas Wilhelm i Jason Andress između ostalog (XI. poglavlje) progovaraju i o stanovitim psihološkim slabostima, i to u kontekstu subverzivnih poslovnih i špijunskih aktivnosti. Ovdje spadaju sigurnost, seks, bogatstvo, ponos i zadovoljstvo. Dakle želite li preoteti tuđeg stručnjaka za vlastitu firmu ili vam tek trebaju neke povjerljive informacije, najlakše ćete ih pridobiti uz pomoć jedne od ovih pet pobrojenih stvari. Jednostavno, pitajte čovjeka koliko zarađuje, užasnuto konstatirajte da je podcijenjen i potplaćen te da on zasigurno zaslužuje bolje i više i već je vaš. Ili je možda vaša meta ipak netko tko ne trza previše na novac i ponos jer je skromni kreativac koji uživa u radu. Nema problema nikakvih, obećajte mu manje administrativne gnjavaže i više kreativne slobode (zadovoljstvo) i opet je vaš. Za neke druge eventualne slučajeve, imate još one druge dvije stvari s popisa na raspolaganju…

Dakle pod psihološkim slabostima Wilhelm i Andress ovdje smatraju one neke niže motive koji su u stanju lako odvojiti pojedinca od onih viših motiva (pripadnost i odanost postojećoj društvenoj skupini, rad za opće dobro) i stoga ove nikako ne treba podcjenjivati. Osobito ne zato što se u današnje vrijeme naznačene slabosti masovno proklamiraju kao izričite jakosti. Stoga bi se ovdje morali pitati jesu li to onda sve u konačnici slabosti ili su ipak jakosti?

Odgovor na postavljeno pitanje nije lak jer se čini da svaki izbor i svaka društvena pozicija sa sobom nose i jedno i drugo. Recimo, ako ste bogati i utjecajni, vjerojatno nećete morati dugo čekati u nekom redu i zezati se sa zaštitarima, no vjerojatno će te slično proći i ako ste invalid u kolicima ili opet ako ste zapuhani uposlenik s tri paketa u naručju. U ovom kontekstu se čini da najmanje povlastica sljeduje one prosječne građane, pa su stoga oni i najpodložniji nemoralnim ponudama iz prvog dijela teksta.

(Ne)ljudi koji nadahnjuju

U jednom zanimljivom društvenom istraživanju časopisa „Journal of Personality and Social Psychology” povelo se pitanje o tome koji su likovi više inspirativni za običnog čovjeka. Oni koji su oduvijek kroz život bili dobri i na visini zadatka ili oni koji su kroz duži period bili skloni „samo-nanesenim” problemima iz domene toksikomanije, kocke, lošeg društva … pa se na kraju ipak nekako uspješno izvukli iz svega toga? Zanimljivo ili ne, pobjedu je na kraju uvjerljivo odnijela ova druga skupina. Postavlja se pitanje zašto? Prema čikaškom psihologu Nadavu Kleinu naznačena skupina društveno se čini inspirativnijom jer je pretpostavka da su oni morali uložiti znatno više truda za svoj povratak u normalu. Međutim to je po sebi očito greška jer prosječan čovjek očito nema pojma o tome koliko je puno truda i žrtve potrebno da bi se kroz život bilo konstantno dobrim i uzornim. Dakle opet vidimo kako slabost često nadvladava jakost, i to moguće samo zbog toga što većina i razmišlja upravo iz jedne perspektive slabosti…

Međutim naznačeno istraživanje bi se moglo sagledati iz barem još jednog smjera. Recimo, iz domene menadžmenta ljudskih resursa je dobro znano da uposlenike puno bolje motivira manja plaća, koja zatim konstantno pomalo raste nego velika plaća u startu, koja zatim kroz duže vrijeme stagnira. To jasno pokazuje da je za čovjeka napredak uvijek inspirativniji od stagnacije, pa makar se pri tome radilo i o jednom vrlo mršavom napretku kao i naspram njega vrlo solidnoj stagnaciji. Na kraju bi se ista zakonitost barem djelomično mogla primijeniti i na prije spomenuto društveno istraživanje. Premda su uložili silan trud da uvijek budu izvrsni i na visini zadatka, oni vječito dobri ljudi u konačnici na izvjestan i čudan način stagniraju. A to nije motivirajuće. I to ne samo za druge ljude nego ni za njih same. I oni bi rado osjetili slast napretka, ali nemaju više realno kamo napredovati. Usamljeni stoje na vrh brda i zabrinuto se propitkuju što ih je to snašlo.

Zašto glumatanje snage predstavlja put u istinsku slabost?

Zbog kulture koja cijeni heroje i snažne osobnosti, danas su mnogi u situaciji da glume jakost premda su po sebi slabi, ne znajući da će upravo na taj način tek dosegnuti istinsku slabost. Zašto je iskren slabić u neupitnoj prednosti pred lažnim snagatorom? Odgovor bi glasio: zbog vjernosti istini i onome pravome sebi. Istina uvijek djeluje oslobađajuće, pa čak i kad je to neugodna istina. S druge strane, održavanje lažnog sebstva uvijek iziskuje izniman psihički napon koji će na taj način već prije ili kasnije ozbiljno i proklizati.

Umjesto zaključka

Kineski mudrac Lao Tse još vrlo davno primijeti kako sraz snažnog i slabog u konačnici i nije onakav kakvim se čini na prvi pogled. Malo dijete vlada nad ženom, kao što ta krhka ženica vrlo često vlada nad mužem. I mnogo dalje od toga: „Na ovom svijetu nema ničeg istančanijeg ni blažeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću stijene i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnošću – to svatko zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim”. Naznačeni sraz u kršćanstvu zadobiva i svoju teološku dimenziju. Martin Luther je bio mišljenja da se Bog po Isusu Kristu odlučio objaviti kroz sablazan križa upravo zato jer ljudi u konačnici više cijene ono slabo nego jako premda toga na prvu svakako nisu svjesni. Stoga bi se za sam kraj moglo reći kako uobičajena dinamika ljudskog života ide u smjeru pokušaja stjecanja snage i moći, i to kako bi se onda na miru moglo ugađati vlastitim i tuđim slabostima. I upravo bi se zbog toga i moglo reći da su slabosti te koje u konačnici (još uvijek) gospodare ovim svijetom. U svakom slučaju bilo bi jako dobro o svemu ovom iz temelja promisliti…

U Sarajevu 15. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Thomas Wilhelm – Jason Andress, Ninja Hacking: Unconventional Penetration Testing Tactics and Techniques, Syngress, 2010.

– Micaela Heck, The Strength in Our Weaknesses (published November 2, 2017 – last reviewed on April 17, 2018), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/articles/201711/the-strength-in-our-weaknesses (Stanje: 15. V. 2021.).

– Mel Schwartz, Why Acting Strong Is Really Weak (25.II.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/shift-mind/201602/why-acting-strong-is-really-weak (Stanje: 15. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fizkes

Više od jednog smisla

Veliki smisao je rijedak. On bi nas trebao zaštititi od monotonije i dosade. Veliki životni smisao uvijek računa na ono da ujutro valja probuditi se, ustati i nastaviti živjeti. Ali mi ne računamo uvijek. Od velikog životnog smisla očekujemo da svakodnevno bude prisutan i u nama i oko nas. Tražimo od njega da bude i živi u svakoj našoj običnoj i rutinskoj radnji ili postupku. Tako bismo htjeli da veliki smisao braka bude prisutan u običnosti dnevnog života, u ispijanju kave, u plaćanju računa, u čišćenju stana, u kuhanju hrane. Hoćemo veliki smisao koji prožima našu rutinu, ali takvom silinom da u svemu osjećamo euforiju i strast, čak i u beznačajnim situacijama i događajima dana. Naša očekivanja od velikog smisla su nerealna. Tako ulazimo u razdoblja razočarenja, stagnacije i rezignacije. Otkrićem nesuglasja između naših očekivanja i stvarne uloge velikog smisla u našem postojanju. Trenutak kada se probudimo i zaključimo: Dakle, to je to i ništa više? Hoćemo da veliki smisao ljubavi prožima cijeli naš život, svaki naš pokret, kretnju i gestu, naš odnos prema drugom i njegov odnos prema nama. Kao da smo izdani od velikog smisla ljubavi kada ga otkrivamo u svakodnevnim obvezama i potrebama: Dakle, to je znači ljubav i ništa više? Veliki smisao oko kojeg se gradi naš život predviđen je da traje. Nije predviđen da nas iznenada prožima snažnim euforijama i osjećajima i nestane. On nije kao velika eksplozija ili iznenadna lavina koja izbriše sve pred sobom i kraj. Poput je tihe rijeke koja mirno i strpljivo protječe kroz nas, o kojoj mislimo da još dugo njezin izvor neće presušiti. Ono što veliki smisao života čini poželjnim nije njegov intenzitet koliko misao kako bi jedan takav smisao mogao biti trajno rješenje za razloge i motive zašto i zbog čega živjeti. I djeca spadaju u veliki smisao života. Intenzitet ljubavi prema njima traje kratko i najveći dio smisla njihovog postojanja odnosi se prema roditeljima kao stabilan i dugotrajan odnos poštovanja i zahvalnosti. Bivamo razočarani velikim smislom kada umjesto izgradnje čvrstog odnosa prema trajanju tog smisla izgrađujemo odnos prema njegovom intenzitetu i sve nade polažemo u snažnu i iznenadnu eksploziju ili lavinu smisla koja se iscrpljuje prestankom eksplozije. Kao što se razočaramo u veliki smisao ljubavi svršetkom izrazito kratke, ali snažne fizičke strasti i s njezinim okončanjem gubi se i naoko ono što je smatrano velikim smislom života. Zahtjevno je ostvarivati veliki smisao u svakodnevnom življenju, kao što je još zahtjevnije u svakodnevnici pronalaziti tragove velikog smisla zbog kojega smo se odlučili za određenu formu i način života. I u samoći netko može pronaći veliki smisao. U odmaku od ljudi, u distanciranju od konvencija koje mu drugi nameću. Ali čak i tako slobodan od drugih ljudi, čovjek koji je sam pred sobom ima težak posao. Velikom području dnevnog života koji je ispunjen samoćom treba dati veliki smisao samoće na koju se odlučio. U golemoj i nepreglednoj pustinji života bez drugih pronaći razloge za samoću i njome ispuniti vrijeme. Naša sklonost zaboravu velikog smisla nije nešto što želimo i tražimo da se dogodi.

Veliki smisao u susretu sa dnevnim životom i njegovom običnošću može se izgubiti i izblijediti. Kako bismo izbjegli potpuni gubitak velikog smisla, pribjegavamo sjećanjima, odnosno prošlosti. Vremenima kada je veliki smisao bio jače prisutan i snažniji. Iako neki u godišnjicama braka i proslavi rođendana svoje djece nerijetko vide samo obveze i probleme, riječ je o nastojanjima da se veliki smisao života ponovo doživi i učini prisutnim. Par koji lista uspomene s vjenčanja tim činom oživljava veliki smisao braka kojem su se prethodno predali. I godišnjice smrti dragih ljudi su oživljavanje velikog smisla života. Kada netko obilježava godišnjicu smrti oca ili majke, uprisutnjuje veliki smisao života koji se u prošlosti javljao kao život oca ili život majke koji su bili uzori i koji su čovjekovom životu pružali veliki smisao. Naše često vraćanje prošlost, podsjećanja na prošla vremena, uspomene na bivše ljubavi, sjećanja na prijateljstva nisu uvijek loš znak kako živimo u prošlosti i ne možemo ići naprijed. Ponekad je riječ o našem pokušaju da oživimo veliki smisao života kako bismo razumjeli svoju sadašnjost i dali joj određeni smjer ako se ona polako rastočila i izgubila. Ponekad se pitamo: Što bi otac ili majka rekao kad bi me sada vidio/vidjela? Nije to samo pitanje u kojem tražimo moralno odobravanje pokojnih roditelja. Ujedno je takvo pitanje i pokušaj da oživimo veliki smisao jer su roditelji u svoje vrijeme bili dio tog velikog smisla prema kojem smo gradili i usmjeravali svoj život. Oni su možda velikim dijelom bili taj veliki smisao oko kojeg se okupljao i proživljavao život. Ili pitanje: Što bi naš sin/kćer učinio/la da sada ovo sluša ili gleda? Pitanje nije samo znak žalosti, ono je i pokušaj da se ljudi vrate velikom smislu života koji je postojao u njihovoj djeci. Zajedno s nama veliki smisao raste i odrasta. Njegova zrelost je vidljiva u našoj upornosti kojom se na njega svakodnevno oslanjamo i naslanjamo i onda kada njegova strast i početna snaga oslabe. Veliki smisao ostaje iza nas kao uporišna točka na koju se povremeno vraćamo. Kao putokaz koji smo već prošli, ali se trebamo vratiti jer smo se izgubili. Iako nas prati i zajedno s nama živi, on ne može iznova početi. Ne može se nanovo roditi svakog dana kao onda kada smo ga prvi put izabrali. On se pretvara u stabilnost, zrelost, usmjerenost na život. Veliki smisao ne može se definirati. On se izabire kao mogućnost za koju se nadamo da će dati svrhu življenju. Nezahvalno je pokušati ga precizno odrediti. Je li to bio izbor, osjećaj, nadanje, očekivanje, planiranje, bijeg, potraga? Što smo htjeli izabiranjem nekog velikog smisla? Što želimo ako još uvijek živimo unutar velikog smisla kojega smo izabrali? Ili se vratimo u prošlost na početak kada je veliki smisao bio životan, tako prisutan, gotovo da ga je čovjek mogao namirisati ili dodirnuti. Vraćanja u prošlost nisu uvijek bijeg od sadašnjosti ili budućnosti. Nisu uvijek niti nostalgije. Vraćanja su pokušaji povratka nekom velikom smislu koji je duboko označio i odredio naš život. Misleći o njemu, pokušavamo ponovo osjetiti njegovu snagu, osjećaj života i ispunjenja koji nas je nekad prožimao. Živimo kao oni koji stalo grabe naprijed s mišlju kojom živimo u prošlosti. U prošlom vremenu kada je veliki smisao jakom ljubavlju prožimao naše postojanje. Gledamo natrag prema velikom smislu jer se želimo osjetiti i živima i životnima. Odatle sve one godišnjice brakova, rođendani, proslave i slavlja. Sve one tužne i bolne obljetnice smrti. U njima se pokušavamo domoći ponovo velikog smisla. Onog istog smisla zbog kojega još uvijek živimo i ne odustajemo od ideje da nije sve izgubljeno i da je veliki smisao života još uvijek negdje tu s nama. I oko nas. I u nama.

U Sarajevu 11. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: aberdeen82

O laskanju

Laskanje ovisi o našem međusobnom odnosu. Na jednoj strani smo mi i naše dobro poznavanje samih sebe. S druge strane je netko drugi i ono što krije. Tako se laskanje pretvara u odnos između poznavanja i skrivanja. Između spoznaje i tajne. Između nepoznatog motiva i dostupne stvarnosti. Volimo čuti pohvalu o sebi i ona je posebno ugodna kada je utemeljena na onom kakvi jesmo ili na nečemu što smo učinili ili zbog nečega oko čega smo se svojski potrudili. Laskanje je pretjerivanje u pohvalama. Nezaslužena pohvala za koju osjećamo da se ne može odnositi na nas i da nam ne može pripadati jer ono što nam se govori u laskanju, kudikamo nadilazi naše sposobnosti i karakter. Nerijetko se priklanjamo nečijem laskanju koje nam se upućuje jer ili nismo dovoljno sigurni u sebe ili ne znamo sebe vrednovati. Laskanje precjenjuje našu vrijednost i našu važnost ponekad i do razine kada nam biva neugodno zbog onoga što nam se govori o nama samima. Pohvale i zahvale mogu biti i neugodne iako redovito u njima uživamo i volimo ih čuti. Laskanje je iskustvo spoznaje o određenoj vrsti laži koja govori o nama. Nesuglasje između onoga kako nas netko vidi i što nam govori u odnosu na ono kakvi smo. Laskanje je i pretjerivanje. Forma verbalne megalomanije koja se povremeno izražava kao panegirik koji nas predstavlja lažnima. Preuveličavaju se naše vrline i prednosti dok se umanjuju naše mane i nedostatci. Kad laskanje izgubi osjećaj za stvarnost naše osobe, u nama se rađa iskustvo neugode. Trenutak spoznaje kako onaj o kome se govori ne može biti ja. Kao da je riječ o nekom drugom iako se govori o nama. Laskanje je pretjerivanje. Beskonačno umnažanje. Uzbudljivo ponavljanje i izmišljanje uvijek nečega novog i drugačijeg o nama. Samo u trenutku neugode kada jasno uviđamo da nas laskanje obmanjuje i prijeti da se pretvori u laganje o nama, moguće je reći dosta je. Ako to ne učinimo, s vremenom ćemo i sami početi vjerovati da smo ona osoba koju je laskavac izmislio kako bi nam se dodvorio i približio. Laskanje ne voli stvarnost osobe. Nerijetko se u dogledno vrijeme s njom i sukobljava. Stvarnost onoga kakav sam redovito ograničava mogućnosti laskanja i verbalne domete laskavca. On bi se morao ograničiti na stvarnost u svojim riječima kojima nam laska, a laskanje karakterizira beskrajna mogućnost zloupotrebe riječi. Ako smo stvarno relativno dobri, laskanju ništa ne ograničava mogućnosti da nas proglasi svecima. Ako su nam sposobnosti prosječne, laskanje se lako pomoću igre riječima pretvori u pohvalu našoj genijalnosti i nenadmašnoj kreativnosti. Za nas je loše kada istinski povjerujemo da smo ista osoba i u stvarnosti i u ustima laskavca. Loše je jer laskavac ne cilja na stvarnost osobe i njezinu transparentnost. Laskavac je zaposlen svojim tajnim i skrivenim motivom. Ako ne uspije s nama, pronaći će nekog drugog. Ako se naviknemo živjeti od njegovih pohvala i klanjanja, uskoro ćemo zaboraviti kakvi smo. Naviknut ćemo se da smo ono što nam on o nama govori. Laskavcu ne možemo proturječiti. Nerijetko i ne želimo. Puštamo ga da svojim jezikom oko nas izgradi ugodnu strukturu stvarnosti koja ne postoji. Ako i postoji, djelomično je nestvarna. Kada nas laskavac napusti, ta se struktura uruši i ostajemo sami sa sobom.

Laskavac zna da nas može učiniti ovisnima o sebi ako smo suviše naivni i poletni uhvatiti se za svaku riječ koju nam ponudi. Ne možemo mu proturječiti ne samo jer prestanemo misliti o stvarnosti nego i zato što puštamo i sudjelujemo u izgradnji i življenju u laži o njemu i o nama. Iako svjesni laskavčeva laganja i prijetvornosti, iako svjesni da nismo onakvi kakvima nas laskavac opisuje i doživljava, pristajemo biti dio svijeta obmane i svijeta laži. Moguće da nam se to događa jer nam je život izvan laskanja i laskavčeva privlačnog i slatkog jezika prestao biti onaj stvarni život kojega smo živjeli. Ne želimo se vratiti u stvarnost. Zašto bismo bili relativno dobri, prosječni kada smo prema laskavčevu za nas ugodnom i poželjnom tumačenju sveci, genijalci i vrhunski kreativci. Dok istinska pohvala nepatvorena i otvorena, utemeljena na našim stvarnim rezultatima i naporima i ne ide dalje od onoga na što se odnosi, laskanje prelazi sve moguće granice našeg truda i našeg napora. Istinska pohvala je uvijek kratka i jezgrovita. Ne uključuje veliki broj riječi i rečenica, ali ona dolazi točno onda kad treba. Na kraju kad je sve završeno i kada je svima jasno da smo najzaslužniji za nešto. Laskanje uvijek „trči pred rudo“ prije nego nas uopće poznaje i zna kakvi smo i koje su naše sposobnosti. Laskanje pohvaljuje za neučinjeno, ističe sposobnosti kojih nemamo, udjeljuje nam nagradu koja nam ne pripada, pohvaljuje trud i napor koje nismo učinili. Laskanje više pripada početku ljubavi nego stvarnosti same osobe. Laskanje privlači pažnju i laskavac sebe stavlja u centar pažnje. U središtu laskanja nismo mi i naše realne sposobnosti i karakter, u središtu laskanja je sebičnost kojom netko želi privući pažnju isključivo na sebe. Laskanje je slično načinu kako se pojedine vrste životinja međusobno privlače. Iza laskanja uvijek postoji skriveni motiv, cilj i namjera. Nekad se događa da laskanje u svojoj pozadini ima plemenit motiv. Kao muškarac koji laska ženi kako bi privukao njezinu pažnju jer je u nju zaljubljen. Ali takvo ljubavno laskanje brzo prestaje čim se odnos uozbilji i učvrsti jer nastaviti laskati ispada smiješno i neugodno jer čovjek laže drugom i o sebi i o njemu samom. I u takvom odnosu laskanje koje se nastavlja ili se iznenada javlja u pozadini skriva nešto što ne želi ili ne smije biti javno i vidljivo. U pozadini naše slabosti prema laskanju beskonačan je broj uzroka. Svatko uživa u laskanju iz samo njemu znanih razloga. Netko jer ne može podnijeti stvarnu sliku o sebi. Netko jer misli da je u centru pažnje. Netko jer voli privlačnost i igru. Netko jer je po prirodi ohol i megaloman i ne podnosi ništa drugo osim pretjerivanja i preuveličavanja koje prima kroz laskanje. Netko jer se nada da bi laskanje moglo u sebi sadržavati više istine o njemu nego stvarnost. Neobično kako nas se može ponekad lako obmanuti laskanjem. Kako se dadnemo brzo njime zavesti. Kako sami sebe uvučemo u svijet laži i iluzija o nama samima koje nam pruža laskanje. Moglo bi biti da je laskanje neka vrsta slobodne igre za koju su isključivo sposobni ljudi, odnosno čovjek jer se slobodno upušta u igru laskanja. Laskavac ne mora biti prisiljen. I mi ne moramo nužno slušati i vjerovati što nam laskavac govori. Može se dogoditi da se slobodno i svjesno međusobno lažemo, obmanjujemo i varamo laskajući jedno drugom. Laskanje je kao neki odnos. Negdje u tom susretu između tajnih i skrivenih motiva i stvarnog znanja o sebi rađa se odnos laskanja. Kao slobodna igra između nas dvoje u kojoj nerijetko niti laskavac otkriva motiv niti se bunimo protiv laskave i nerealne slike o nama. Šutimo o tome svatko iz svojih razloga.

U Sarajevu 7. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: funkeyfactory

O jeziku

Koliko bliskih i intimnih stvari ostaje neobjašnjeno kad nemamo i ne pronalazimo zajednički jezik. Ponekad je dobro kad ga nemamo. Vjerujemo da time izbjegavamo ono što nas povrjeđuje i ranjava. Bolje ne moći razumjeti i ne znati o čemu je riječ, nego da nas značenje i sadržaj povrijede. S gubitkom zajedničkog jezika i mi gubimo. Gubimo sve one riječi i rečenice ohrabrenja i podrške. Gubimo riječi ljubavi i razumijevanja. Nestaju slatki izrazi zbog kojih se osjećamo željeno i voljeno u svojoj koži. Nedostaju nam izrazi intimnosti, bliskosti i duboke povezanosti. I mi se gubimo s nestankom zajedničkog jezika. On nas je oblikovao. On nas je stvorio. Zahvaljujući njemu, mogli smo biti sigurni da negdje i nekome pripadamo. Dio nas nestaje ako nestane i zajednički jezik. Ili ako ode onaj ili ona koji nas je formirao. Zajednički jezik ima u sebi životnosti. On nas pridiže. Pomaže nam da bolje razumijemo i upoznamo sebe. On nas spaja s njim ili s njom. Kad nestane zajedničkog jezika, otkrivamo koliko smo osakaćeni i hendikepirani. Više nemamo kome govoriti. Riječi gube značenje i sadržaj jer se ne mogu nekome uputiti, prestaju živjeti i pripadati nam i polako nestaju, blijede i umiru. Kad nestane zajedničkog jezika, otkrivamo koliko smo i izdani. I koliko prevareni. Ispada da je zajednički jezik bio farsa, igra skrivača i da je mnoštvo riječi i rečenica bilo prevara. Čovjek se osjeća dvostruko ranjen kada nestane zajedničkog jezika. Kada mu ga oduzmu. Ranjen je jer više nema kome govoriti i izgovarati dragocjene izraze. Ranjen je jer je ponižen zajedničkim jezikom koji je za drugoga bio sredstvo pretvaranja i laganja. Zajednički jezik nije samo moći se sporazumijevati ispravno formiranim gramatičkim rečenicama. On je puno više. Nešto puno ozbiljnije. Nešto što obvezuje i što se ne bi trebalo olako izgovarati i govoriti. Zajednički jezik je svet jezik koji pripada njima dvoma. Ima svoja pravila, svoju gramatiku, svoje rituale i svoje obrede, svoja značenja i sadržaje koje samo njih dvoje mogu razumjeti. Ne treba se miješati u taj jezik. Ne smijemo ga mijenjati. Treba ga do kraja prepustiti njima dvoma. To je njihov jezik. Oni ga najbolje razumiju i najjasnije govore. Oni poznaju njegova skrivena pravila, značenja i sadržaje o kojima ništa ne znamo. Zajednički jezik je jezik sante leda. Tek nešto malo od tog jezika vidimo na površini zajedno s drugima, ali njegova istinska snaga i dubina nalaze se ispod neprozirnog i nama nedostupnog odnosa između njih dvoje. Dole u dubini i skrivenosti njihove zajedničke intime i zajedničkog života njegovo je bogatstvo i raznolikost. Taj nas jezik privlači kao što neke insekte privlače tajanstvena noćna svjetla. To je naša napast i naš grijeh. Pokušati promijeniti i izmijeniti zajednički jezik koji jedino dvoje ispravno govore i istinski razumiju. Ili pokušati postati dio zajedničkog jezika kao da nam jednako pripada koliko i njima. Ne pripada nam. Moramo biti ponizni i obazrivi pred zajedničkim jezikom kojega isključivo dvoje međusobno govore. Tek ako nas sami pozovu, smijemo sudjelovati i tek onoliko koliko nam oni sami dopuste. Pretendirati na njihov zajednički jezik kao svoj vlastiti kada nemamo dopuštenje za to nije znak diskrecije i poštivanja njihove privatnosti. I truditi se vlastitim naporima tumačiti i protumačiti javno ono što si oni međusobno govore znak je nepoštivanja i naše gluposti, i naše preuzetnosti, i naše oholosti i naše nesmotrenosti.

Nitko nam nije dopustio da skriveni zajednički jezik koji pripada dvoma predstavljamo publici kao nekakvu opću i univerzalnu gramatiku jednog javnog i otvorenog jezika. Jer ono što oni međusobno govore svojim zajedničkim jezikom, nema isto značenje i sadržaj u jeziku kojega govorimo svima i svakom koga susretnemo. Osobina je vremena u kojem jesmo govoriti javno zajedničkim jezikom koji isključivo pripada privatnoj sferi odnosa između dvoje ljudi. Odatle u nama i tolika strast i uživljavanje u privatni život pojedinih ljudi među nama i njihov odnos i njihovu vezu. Jer smo siromašni u vlastitom načinu komunikacije ili ne znamo ni komunicirati, pa da sakrijemo svoje siromaštvo, sudjelujemo na sve moguće načine u zajedničkom jeziku tuđih intimnosti i tuđih bliskosti. Pretvaramo se u ljude koji javno govore jezikom tuđe privatnosti. Tako što zajednički jezik dvoje ljudi iznosimo kao da je naš vlastiti i kao da smo najbolji tumači i interpretatori nečijeg života, novčanika i postelje. Osim što je ljudima dovoljno teško i naporno i umara ih izgradnja zajedničkog jezika jer to je posao koji ne prestaje, mora im biti dvostruko teže kada se bez pitanja i bez dozvole priključimo nepozvani tom projektu samodopadno uvjereni da imamo svako pravo na njihove tajne, privatne riječi i rečenice. Imamo pravo na njihove poglede, dodire, sukobe, uzdisaje, strast, povrede, podršku, nesuglasice, razumijevanja i povezanosti. Ali nitko nam nije dao pravo. Mi smo ga sami uzeli ili bolje reći oteli smo ljudima privatnost kako bismo sebe proglasili čuvarima njihovog zajedničkog jezika kojega ne razumijemo i jer ga ne razumijemo, pogrešno ćemo ga protumačiti i vjerojatno zloupotrijebiti i na našu, ali još više na njihovu štetu. Dovoljno im je ponekad mučno što toliko toga među njima ostaje nedorečeno i krivo shvaćeno jer ili se zajednički jezik gubi ili ga tek počinju graditi. Ako nismo izričito dobili poziv da pomognemo, ne trebamo biti dio njihovog zajedničkog jezika. Valjda imamo svoj s nekim drugim. Ali i kad imamo zajednički jezik s nekim tko nam je blizak i s nama intimno povezan. ne prestaje napast da se ušuljamo u tuđi zajednički jezik i tamo rovarimo i stvaramo ljudima probleme. Napast da uzurpiramo zajednički jezik dvoje ljudi koji nam ne pripada je jaka i uvijek prisutna. I teško se odupiremo. A mnoštvo maštovitih i kreativnih opravdanja zašto nepozvani drugima upadamo u život i postelje pokazuje koliko volimo i nastojimo njuškati bez dopuštenja i bez znanja onih kojima se uvlačimo u intimu uvjereni kako je zajednički jezik dvoje ljudi jezik svih nas i pripada svima nama bez zadrške i bez iznimke. Koliko štete i katastrofa izazovemo svojim „gostovanjima“ u tuđim životima. Život između dvoje ljudi može biti dovoljno težak prema onoj misli Claudia Magrisa: Koliko bliskih i živih stvari ostaje neobjašnjeno i nesaslušano, a mi tome možemo dodati i to: Jer dvoje ljudi imaju poteškoća u pronalasku i izgradnji zajedničkog jezika. Tek ako smo izričito i jasno pozvani da sudjelujemo i to tako da ih podržimo u izgradnji zajedničkog jezika, možemo pokušati. Ali i tad s oprezom, s osjećajem poštovanja prema njima, s osjećajem za njihovo dostojanstvo i sa sviješću i obvezom da budemo diskretni i nevidljivi, s moralnom obvezom da su naša usta zatvorena kada iziđemo u javni jezik koji nam je svima zajednički. Kad sami sebe pozovemo u zajednički jezik dvoje ljudi, bez poziva, bez dopuštenja, Magrisovim riječima opisano, produbljujemo između njih ponor neobjašnjenog i nesaslušanog.

U Sarajevu 29. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O krivnjama

Zvuči pomalo neuvjerljivo i nevjerojatno misao psihologa Paula Tourniera da svi naši odnosi počivaju na nekom obliku krivnje. Kada razmišljamo o krivnji, prva nam je pomisao učiniti nešto pogrešno i moralno neprihvatljivo. Ili prekršiti neki zakon ili pravilo. Međutim, čini se da krivnja prodire puno dublje u nas i zahvaća daleko šire područje naših međusobnih odnosa. Rijetko pomislimo kada nekome savjetujemo riječima poput moraš, trebaš, ja bih to učinio tako i tako da je riječ o krivnji. Tournier tvrdi da nekome reći trebaš može značiti da dosad nije radio onako kako je trebao. I kriv je. Ili nekome reći moraš znači da je dosad radio onako kako nismo željeli. I kriv je. Reći nekome ja bih to učinio tako i tako znači da je netko kriv jer nije radio onako kako smo željeli i očekivali. Sve naše odnose, piše Tournier, karakterizira nekakva krivnja. Ako je tako, zašto mi to ne primjećujemo ili ne doživljavamo kao krivnju? Teško nas je uvjeriti da nekoga za nešto krivimo ili krivimo sebe kada nekome dajemo savjet što i kako treba uraditi ili živjeti. Ako upozorimo drugog da ne pravi greške koje smo napravili, Tournier će primijetiti da i tu postoji osjećaj krivnje u nama samima jer nismo nešto uspjeli zbog naših grešaka i ishitrenih postupaka. Zanimljivi su primjeri koje Tournier pronalazi kako bi objasnio raširenost krivnje među ljudima. Tako opisuje bogataša koji se trudi živjeti skromno i ispod radara rastrošnosti jer osjeća krivnju zbog nekoga tko je siromašan. Opisuje uspješnog čovjeka koji sam umanjuje vlastite uspjehe jer osjeća krivnju zbog onih koji nisu uspjeli. Piše o sretnom i radosnom čovjeku koji suspreže svoju sreću i radost jer se osjeća krivim zbog onih koji su nesretni i nezadovoljni. Siti ne uživaju u hrani jer osjećaju krivnju zbog gladnih. Čovjek ne može uživati u radostima života jer osjeća krivnju zbog onih koji imaju manje životnih radosti. Tournier će reći kako je veliki broj naših krivnji nesvjestan i neopažen, ali nas često sputavaju i blokiraju u kvalitetnom načinu života i življenja. Naravno, ne mislimo da je u pitanju krivnja, ali opet ne možemo se ne upitati ako sam nešto uspio, ako sam sretan, zadovoljan onim što jesam i gdje jesam, smijem li to istaknuti ili se ne usudim jer osjećam krivnju pred drugim koji to nema? Naša je prva pomisao da smo solidarni s drugima. Tournier tvrdi da je ponekad u pitanju štetna i lažna solidarnost. Riječ je o krivnji. Opasnost krivnje u njezinoj je sposobnosti da sve u nama podvrgne samoj sebi. I možemo se dovesti u stanje uma i psihe gdje mislimo i osjećamo da smo za sve krivi. Sve je naša krivnja. Jesam li kriv ako mogu sebi priuštiti nešto što drugi ne može? Ili imati nešto što drugi ne može imati? Ili uživati u nečemu što je drugom nedostupno? Ako je u pitanju krivnja, kako primjećuje Tournier, postoji li onda išta što smijem raditi i činiti, a da se ne osjećam krivim? Ima li nešto u čemu smijem uživati, čemu se mogu radovati, što me čini sretnim i da se pritom ne osjećam nelagodno i neugodno kao da sam kriv? Negdje između redova svoga promišljanja Tournier kao da tvrdi da su svi naši odnosi povezani s nekakvim osjećajem krivnje i da nije jednostavno i lako u životu osloboditi se tog iskustva. Na jednom mjestu piše Tournier već od djetinjstva formiramo se kroz osjećaj odnosno predbacivanje krivnje. Kako si to mogao uraditi? Kako si mogao to napraviti? Vidiš li kakav si ili kakva si? Čak i roditelji, piše Tournier, u najboljoj namjeri mogu djeci od malih nogu nabiti intenzivan osjećaj krivnje kroz stalno podsjećanje kako sve što čine nije dobro ili ne valja. Kao što djeca mogu roditeljima usaditi osjećaj krivnje tvrdnjama kako nikada nisu bili dovoljno dobri roditelji bez obzira na sav uloženi napor i trud.

Krivnja, kako je shvaća Tournier, nešto je drugo u odnosu na ono kako je mi doživljavamo ili je definiramo. Krivnja je, barem za većinu nas, stanje nakon što svjesno i slobodno prekršimo neki zakon, pravilo i zapovijed. Uvijek smo spremni objasniti da krivnja uključuje nešto što smo svjesno učinili. Tournier podsjeća da krivnja nije usko područje kršenje zakona i pravila. Ona je nesvjesno nešto što nas zahvaća puno šire i dublje. Kada nekome savjetujemo da nešto učini, ne pomišljamo da ga time smatramo krivim jer mislimo da treba raditi drugačije, onako kako mi želimo. Sama pomisao da bi majka dojila dijete jer nesvjesno osjeća krivnju što ga je iz sigurnosti utrobe donijela u nesiguran svijet nama se čini odbojnom i lažnom. I kad bi bilo tako, kako možemo biti krivi ako nemamo određene svijesti o krivnji i onome na što se ona odnosi? Tournier će govoriti i razlikovati dvije krivnje. Jedna je ona koja nastaje svjesnim i slobodnim kršenjem nekakvih zakona i odredbi ili kad namjerno i ciljano ne ispunjavamo neka pravila, a znamo da bismo trebali i da je to naša obveza. Ali ta svjesna krivnja odnosi se na vrlo malo područje našeg života koje je uređeno uredbama i pravilima. Postoji jedna dublja i ozbiljnija krivnja, ona koja je nesvjesna, koja nas nerijetko sprječava da pokušamo ostvariti sebe i svoj život. Ta krivnja se ne odnosi na zakone i zapovijedi. Ona postoji u nama kao nelagoda makar ne kršimo ništa i ne radimo pogrešno. Banalan primjer ili primjeri mogu opisati ovu krivnju. Ako netko želi uživati u dobroj hrani i obroku, mora li osjećati krivnju jer ima gladnih u svijetu? Ako netko želi i može živjeti kvalitetan i sadržajan život, mora li osjećati krivnju jer ima onih kojima je život težak, nesnosan i nepodnošljiv? Ova nesvjesna krivnja koja zahvaća dobar dio naših odnosa prema sebi i drugima ima dva lica. Ima ono što bismo mogli nazvati dobrim ili pozitivnim licem jer nas potiče na empatiju i solidarnost s drugima i ne dopušta da dokraja postanemo bezosjećajni. Ima i svoje negativno lice kada čovjek sebi uskraćuje radost i zadovoljstvo u životu jer ga nepravedno i neutemeljeno sputava u tome. U nesvjesnoj krivnji čovjek se ponekad može osjećati kao onaj Buridanov magarac iz priče koji neodlučan između dva plasta sijena na kraju umire od gladi. Nije lako nositi se s krivnjom kada nešto svjesno i slobodno prekršimo. Treba podnijeti teret krivnje, odgovornost, ali i zasluženu kaznu. Ali kod svjesne krivnje barem smo slobodni nakon kazne koju smo pravedno zaslužili i izvršili. Makar ostaje nekakav osjećaj, ipak se više ne osjećamo krivima. Platili smo dug. Međutim, kod nesvjesne krivnje kada se dvoumimo hoćemo li nešto kvalitetno pojesti, hoćemo li sebi nešto kupiti, hoćemo li pokušati živjeti dobro i ispunjeno odmah nekako kao nekakav trn u nama koji bode iskrsne pitanje: A što s gladnima, a što onima koji nemaju, a što onima koji ne mogu živjeti kao ja? Ovdje se ne možemo uvijek osloniti na jasna i precizna pravila i propise jer ih zapravo i nema. Mi smo sami sebi i zakon i zapovijed i odredba. Ne postoji nekakav zakon koji kaže da sebi ne smijemo nešto kupiti jer netko drugi nema novaca da kupi tu istu stvar. Ili postoji? Razlog zbog čega je Tournier naslućivao da svi ljudski odnosi počivaju na nekakvom osjećaju krivnje nije bio jer je htio tvrditi da svi trebamo biti nesretni i pesimisti. Htio je naznačiti da ponekad krivnja ide puno dublje i šire kroz nas i naše međuljudske odnose i da su često nelagode i neugode koje osjetimo s vremena na vrijeme jer nešto želimo i hoćemo za sebe plod poteškoća jer nesvjesna krivnja nema tako jasne i precizne granice kao ona koju spoznajemo kad prekršimo jasne i vidljive zakone i pravila. Nesvjesna krivnja je nejasna i neprecizna i nerijetko se nađemo u vakuumu što i kako činiti i djelovati. Dok istovremeno želimo kupiti sebi nešto jer nam se jako sviđa, tu negdje i bude ta nelagoda zašto to želimo kad netko pored nas nema dovoljno da kupi to isto. I tu nastaje dilema. Ako već nema zakona i pravila koji bilo što po tom pitanju određuje i propisuje, čemu nelagoda, zašto bi bili krivi jer netko drugi ne može kupiti? Ali nelagoda postoji. Ne uvijek. Ponekad. Kao kada nam se dogodi da uživamo u dobrom zalogaju i primijetimo nekoga tko nije gladan, ali ne može si kupiti zalogaj koji upravo jedemo. Jesmo li krivi? Jesmo? Nismo? Ili smo negdje između? Nije uvijek tako jednostavno kako se na prvi pogled čini.

U Sarajevu 22. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

O potrebama i željama

Negdje smo između trebati i željeti. Biti u potrebi i biti u grozničavom stanju želje. Više nas opterećuje i progoni želja. Potreba nas opterećuje tek onda kada nas fizički podsjeća. Želja je nešto drugo. I kad ispunimo potrebu od potrebe za hranom do utaživanja žeđi, time se ništa još ne razrješuje ne području onoga što želimo. Zbog posla automobil može biti i jest potreba. Ali može biti i želja. Obično željeni automobil ne nudi ništa više u odnosu na onaj koji si možemo priuštiti. Nije li zadaća i jednog i drugog da nas dovezu od jedne točke do druge? Ali želja sve nekako predstavlja drugačije kao izazovnije i privlačnije. U eri smartphonea i mobilne tehnologije rijetko tko od nas koristi sve kapacitete nekog od tih uređaja. Naša potreba može biti ispunjenja kvalitetno bez uznemirujućeg minusa na računima i karticama. Ipak želja mijenja stvarnost naše potrebe i nadrasta potrebu i njezinu racionalnost. Želja nas pretvara u iracionalne ljude koji gube samokontrolu nad svojim financijama i novčanicima. Ispunjena potreba ne predstavlja i ispunjenost želje. Ako nešto u nama ne može izazvati želju, ono prije ili kasnije propada i prestaje biti zanimljivo. Proizvodnja želje pogonsko je gorivo onoga što nam se nudi u odnosu na naše stvarne i realne potrebe. Kad bi sve bilo dostupno na takav način da se svakom od nas mogu ispuniti sve želje, vrlo brzo sve bi postalo nezanimljivo. Odjednom bi se odustajalo od kupovine i strasne želje da se nešto ima što se promatra u izlogu ili preko ekrana. Izazvati u nama želju i održavati je na životu je najuspješniji način kako se nešto, o čemu god je riječ, može prodati. Jer mi ne kupujemo tek stvar koju želimo, mi želimo kupiti na neki način svoju vlastitu želju od drugoga za nas same. Kao da je drugi u posjedu naše želje. Zato mora biti što više stvari koje nam nisu nužno potrebne za život, ali one moraju biti takve da ih želimo. Da budu željene i poželjne. Istovremeno moraju biti izdvojene iz naših svakodnevnih potreba poput potrebe za hranom i vodom i krovom nad glavom. Ono što ih izdvaja iz naših potreba je njihova trenutna nedostupnost bilo da su za nas preskupe, bilo da se prave u vrlo malom i ograničenom broju. Ispuniti sebi želju nije ništa drugo nego se pokušati na neki osobit način izdvojiti i odvojiti od drugih. Drugi imaju potrebe koje mogu ispuniti i osigurati, ali mi se izdvajamo od drugih jer osim potreba možemo ispuniti i svoje želje. Ili barem neke od njih. Ono što nam se nudi kao željeno iako nam nije potrebno uvijek nam se nudi kao skupocjeno, skupo, posebno i izdvojeno. Kada bi bilo slično ili identično svim ostalim stvarima koje su nam potrebne, naša želja ne bi mogla doći do izražaja. Pokušavaju nas naučiti da je naša želja posebna u odnosu na želje svih drugih ljudi. Iz tog razloga ono što nam se nudi nerijetko se čini kao da je ciljano i smišljeno isključivo za nas. Ali nije samo za nas. Smišljeno je i napravljeno za sve nas jer se svi želimo međusobno razlikovati po željama koje sebi možemo ili ne možemo ispuniti. U potrebama smo svi isti. Hrana, voda, toplina, klima, vlažnost, hladnoća. Životni uvjeti koje svi želimo jer su nam potrebni za preživljavanje. Sa željama je drugačije. Toliko drugačije da je i naše životne potrebe moguće pretvoriti u želje koje nas privlače da ih pokušamo ispuniti. Razina naše potrebe je uglavnom ograničena. Možemo pojesti određenu količinu hrane i popiti određenu količinu tekućine. Ali kad je riječ o želji, ne postoji određena količina želje. Ne postoji ni kvaliteta želje. Postoji želja kao beskonačno sanjanje o onome što želimo i mislimo da moramo imati, i onda kada nam to nije potrebno za život i ne spada u potrebe. Sve je pretvoreno u želju. I sve je želja. Nezadovoljstvo ispunjenim potrebama intenzivira u nama snagu želje. Sve što možemo dobiti ili kupiti kao da je postalo odnos prema želji, a ne prema našoj stvarnoj potrebi za tim.

Najvažnije je ako netko zna kako nam pokušati prodati želju i kako je u nama dugoročno održavati na životu. Mnoštvo je načina kako i zbog čega nastaju pozivi da si ispunimo želje čak i one najnerealnije i najnedostižnije, ali svi oni u sebi u svom temelju kao glavni motiv i pokretač imaju privlačnost i snagu želje, a ne stvarnost i realnost životne potrebe. Korisno je u nama stvarati stalni sukob, rat koji se ne smije okončati, svakako rat u kojem ne smije pobijediti potreba jer je ona na strani stvarnog i racionalnog, onoga što nam stvarno treba za svakodnevni život. Mora se konstantno u nama poticati sukob između potrebe i želje. Onoga što nam stvarno treba i onoga bez čega tek prividno kao ne možemo živjeti. Nerijetko se odnos preokreće, pa ono bez čega kao ne možemo živjeti (iako stvarno možemo) vodi glavnu riječ u planiranju života i životnih financija, dok se stvarne potrebe života ili zanemaruju ili svode na nezadovoljstvo životom. Nama se nastoji prodati želja po mogućnosti odvojena od stvarnih životnih potreba. Tu se pažljivo i smišljeno radi kako bismo izgubili mjeru i recipročan odnos između potrebe, želje i stanja na našem računu ili našem novčaniku. Sa svih strana čujemo poziv koji nam kaže ispunite svoju želju ili kupite svoju želju. Ali narav želje je takva da je ona malo nematerijalna i malo beskonačna. Želju se ne može kupiti jer ne znamo dubinu i intenzitet naše želje i naših želja. Znamo samo kako nešto silno i veoma želimo. Ali je li ta stvar ili predmet silnica u koju se slijevaju sve naše želje? Vjerojatno nije. Ono što nam se nudi trudi nam se predstaviti kao ispunjenje svih želja u jednoj ispunjenoj želji. Nemamo čak ni mogućnost da nam se ispune tri želje kao u pričama o zlatnoj ribici. Imamo mogućnost ispunjenja jedne želje koju ili možemo ili ne možemo kupiti, odnosno platiti. Nerijetko ljudi nesmotreno i nepažljivo bacaju u želje teško zarađeni novac jer im se čini kako je posjedovanje jedne stvari identično ispunjenu svih želja koje imaju. Ipak nije tako. Jer želja ne spada u područje racionalnog razmišljanja i planiranja života i trošenja onoga što zarađujemo. Želja je nerijetko nesmotrena, impulzivna, trenutna posebno kada se odnosi na stvari koje želimo pod svaku cijenu posjedovati. Za mnogim stvarima koje imamo i posjedujemo nismo imali potrebe, ali smo ih silno čak i bolesno željeli. I kao što se te stvari sada beskorisne i nepotrebne gomilaju negdje u različitim kutovima, one istovremeno prokazuju iluziju i uzaludnost nastojanja da nam želja ili želje budu jednom zasvagda ispunjenje. Smetlište ili otpad nepotrebnih i beskorisnih stvari istovremeno je smetlište i otpad naših želja. I gomilanje stvari je gomilanje mrtvih želja. Jer životnost i snaga želje nije u njezinom ispunjenju, nego u stalnom nastojanju da je se ispuni i da to postaje sve teže i zahtjevnije. Iz tog shvaćanja želje kao trajnog pokušaja da ispuni ono što nikako ne uspijevamo nastalo je i ono što kolokvijalno zovemo skupoća i cijena stvari. Neke stvari nam moraju ostati trajno preskupe kako u nama ne bi umrla i prestala postojati želja za njima. I tako od tehnoloških stvarčica, od auta, preko smartphonea, preko kompjutera do tableta, preko odjeće do obuće, preko hrane do vode, odjednom se sve počelo proizvoditi ne za naše potrebe, nego kao naše želje. I mi nećemo odustati od svojih želja, dapače ponekad radije odustanemo od životnih potreba samo da se dočepamo onoga što nam je probudilo i izazvalo želju. Švicarski psiholog Paul Tournier još je 1970.-ih godina odnos između potrebe i želje preveo u jezik marketinga: „…Tehnologija je beskorisna bez reklame…“. Drugim riječima, stvar je beskorisna ako ne može biti željena i to tako željena da je nikada nećemo moći stvarno posjedovati. Samo tako želja dominira nad iskustvom i stvarnošću realne, istinske i racionalne životne potrebe.

U Sarajevu 21. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andriy Popov

„DAN JE DUG, A ŽIVOT KRATAK” – I OSTALI ŽIVOTNI PARADOKSI…

Sukladno svome grčkom izvorniku, riječ paradoks označava nešto neočekivano, a ovdje namjeravamo govoriti o životnim paradoksima, dakle, o onim nekim specifičnim iznenađenjima što nam ih život usput priređuje, te zbog kojih se na kraju često pitamo zašto to nismo nekad već ranije uspjeli shvatiti ili se barem začuđeno zapitkujemo zašto je to uopće tako?

Rajski paradoks: Pod rajskim paradoksom ne misli se na onaj „gore” raj, nego na različite morske i tropske rajeve kamo ljudi rado odlaze provoditi odmor. Sadržaj paradoksa odnosi se na datost da se ovakva idilična putovanja nerijetko znaju pretvoriti u pravu noćnu moru. Gripe i prehlade, trovanja hranom i vodom, toplotni udari, masakriranje od strane komaraca i drugih egzotičnih krvopija, pa čak i srčani udari – sve se ovo statistički dokazano učestalije događa ljudima na takvim divnim destinacijama nego kod kuće. Naznačeni paradoks se da sasvim jednostavno objasniti. Nagla promjena sredine, klime, vode, hrane i zraka za naš organizam može predstavljati izniman stres. Stoga se mudriji pripadnici ljudske vrste za ovakva putovanja pripremaju opsežno, i to ne samo kroz pametan izbor odjeće i namjernica koje će im zatrebati nego i kroz odlaske na neko lokalno jezero, rijeku ili bazen, kroz povećanje tjelesne aktivnosti, pa čak i kroz ono smiješno sunčanje na balkonu. Dakle, pouka je u tome da i one najljepše životne promjene zahtijevaju adekvatnu adaptaciju i aklimatizaciju.

Paradoks dosade: Robert Hanssen dugo se vremena činio uzornim čovjekom. Viši agent američkog FBI-a, posvećen suprug i otac, aktivan katolički vjernik… Na kraju se ispostavilo da je dugih dvadeset godina špijunirao za Ruse, nanoseći tako nenadoknadivu štetu američkoj obavještajnoj zajednici. Za svoje ilegalne špijunske aktivnosti je kroz dvadeset godina od Rusa primio preko milijun dolara, od kojih nikad nije potrošio niti jedan jedini cent. Govoreći na kraju o svojim razlozima, Hanssen je rekao da nije to učinio ni zbog novca a još manje zbog želje da napakosti svojoj domovini. Jednostavno, učinio je to zbog čiste dosade. Ulazeći kao mlad u FBI nadao se uzbudljivom životu i poslu, da bi se na kraju kao član unutrašnje kontrole neprestance ubijao od dosade. Naime, posao mu se sastojao od toga da preko kompjutera po cijele dane nadgleda bankovne račune svojih kolega. Kao eto, da se negdje ne bi potkrao neki neprijavljen sumnjiv dolar, kao što će ih se njemu na kraju potkrasti preko milijun zakopanih u vrtu kuće.

Da je uzbudljivi špijunski posao po sebi zapravo poprilično dosadan, svjedoče i neki drugi izvori. Ispitkujući tako o negdašnjim špijunskim aktivnostima ruskog predsjednika Vladimira Putina, zapadni novinari jednom zgodom nabasaše na nekog njegovog kolegu iz nekadašnjeg drezdenskog KGB-a, Bivši špijun im tada otprilike reče: „Ma dajte ljudi, mi smo dvije trećine vremena pisali nekakve birokratske izvještaje za Moskvu”!

Dakle, paradoks dosade nalaže kako je istu u životu nemoguće izbjeći. Štoviše, ista kao da se povećava sa umnažanjem aktivnosti oko njezina izbjegavanja. S druge strane, čini se učinkovitijim dosadu prihvatiti stoički kao neotuđiv aspekt svakog ljudskog života i rada. U svakom slučaju, da se gospodin Hanssen bolje znao izboriti s dosadom na svom poslu, sad se do kraja života ne bi morao doslovno ubijati od dosade u „ADX Florence” zatvoru super-maksimalne sigurnosti gdje zatvorenici 23 sata i 15 minuta dnevno provode sami samcati u skučenoj betonskoj tamnici u kojoj je čak i namještaj izrađen od jednoličnog hladnog armiranog betona.

Paradoks usamljenosti: Ovaj paradoks nalaže da će osoba biti usamljenija što ima više poznanika, a sve ovo osobito prati danas žitelje velikih gradova. Mnoštvo površnih odnosa pogađa ljude dubokim osjećajem iluzornosti, dok psihologija naznačeni paradoks upravo vidi kao jedan od glavnih okidača distimijskih stanja, što bi se moglo opisati kao sveprisutna depresija niskog intenziteta. Dakle, ovakve osobe nisu bolesne u patološkom smislu. Po sebi su najčešće posve funkcionalne i odgovorne, ali jednostavno nisu više u stanju radovati se i uživati u životu. U tome smislu nas paradoks usamljenosti vraća do Jungove definicije usamljenosti koja nalaže da usamljenost ne znači biti sam, nego ne imati s kim pričati o onim stvarima koje su nama osobno važne.

„Dan je dug, a život kratak” paradoks: Kao što znamo, radni dan se stvarno zna pokatkad poprilično otegnuti. Međutim, u svojim zrelim godinama ljudi najčešće primjećuju da im je život u globalu zaprepašćujuće brzo proletio. Razloge ovog paradoksa treba tražiti u relativnosti vremena, a osobito u relativnosti onog imanentnog psihološkog vremena. U tome smislu, radni dan nam se može činiti realno predugim naspram naše želje da idemo kući, ali isto tako, život u svojoj cjelovitosti nam se na kraju može činiti realno prekratkim naspram one naše urođene čežnje za vječnošću.

„Zašto iznimno talentirani učenici i studenti kasnije počesto i ne uspiju u ostvarivanju nešto posebno uspješnih profesionalnih karijera?” Ovaj paradoks ne važi samo u našem, korupcijom i nepotizmom prezasićenom poslovnom okruženju, nego počesto čak i na Zapadu, dakle, u poprilično „fair play” poslovnoj atmosferi. Prevelikim fokusom na školsko gradivo nerijetko se učine previdi vezani za sticanje onih nekih drugih jako važnih životnih i poslovnih kompetencija. Osim toga, djeca koja se previše forsiraju u ranoj dobi kasnije lako mogu izgubiti bilo kakvu ambiciju i interes. Tako da se na kraju ne kaže uzaludno ono: „Čudo od djeteta ostaje samo čudo od djeteta”!

Paradoks zadovoljstva: Bogati i slavni nas stalno uvjeravaju kako ljepota, slava i novac ne donose sreću. No, budimo realni, vrlo se mali broj njih ikad odrekne svih tih zavodljivih stvari za koje tvrde da im nisu uspjele donijeti sreću. Dakle, donose li ili ne donose? Pa na ovo pitanje psihologija bi rekla da donose, ali ne previše. Konkretno, okolnosti pod našom kontrolom (zaposlenje, obrazovanje i novac) čine na kraju samo oko 10 do 15 posto naše „subjektivne sreće“. Sve više od toga prvenstveno ovisi od osobina i temperamenta pojedinca. U tome smislu se čini da su neki ljudi već po svojoj prirodi zadovoljniji i spokojniji od onih drugih, te da se ovo prirođeno nahođenje kasnije i ne mijenja znatnije kroz život.

Paradoks visokih očekivanja: Nije dobro ničemu ne težiti, ničemu se više od života ne nadati. No isto tako previsoka očekivanja na kraju se znaju pokazati i znatno gorim ubojicom životne radosti i zadovoljstva od onog prvog. Strukturalistička misao bi rekla da je ljudska želja poprilično živa stvar. Jedna želja uvijek rađa onu drugu, i tako u nedogled. U svakom slučaju, ovog „podstanara” treba itekako dobro nadzirati, inače će se nakotiti preko svakog smisla i mjere.

Paradoks ljepote: Tuđa ljepota kod većine ljudi stvara dojam i očekivanje kao da je kod ljepotana i ljepotica i sve ostalo samo lijepo i dobro. Stoga ih se često idealizira, te se u njih obično strastveno i zaljubljuje. Međutim, kod mnogih od njih se s vremenom pokaže da i nisu mnogo više od toga što su lijepi, tako da od njihove silne ljepote na kraju vrlo često nitko nema isuviše koristi. Ni ovi što su lijepi ni oni što su ih prethodno bili idealizirali.

Paradoksa svakako ima još puno, no ovdje ćemo za kraj spomenuti još samo jedan – paradoks konflikta. Ovaj paradoks nalaže da se upornim izbjegavanjem konflikta nikako nećemo riješiti istih. Štoviše, čini se kako će nas jedan takav stav tek dovesti do onih pravih i opasnih konflikta. Cijela ova psihološka situacija ima svoj stanoviti pandan i u onom izvanjskom okruženju. Recimo, kontrolirano pokretanje lavina i poplava od strane čovjeka kako bi se izbjegle one velike katastrofalne lavine i poplave.

Za kraj ćemo istaknuti kako iole pomnija analiza pokazuje da životni paradoksi i nisu nešto osobito paradoksalni. Radi se sve od reda o normalnim i predvidivim stvarima, no koje zbog ishitrenog i površnog načina razmišljanja i planiranja obično ne uspijemo na vrijeme shvatiti kako je to trebalo. Naspram toga nam kao utjeha ostaje ono da je iskustvo ipak najbolji učitelj.

U Sarajevu 19. IV. 2021.

M. B.

Izvori:

– https://www.psychologytoday.com/intl/archive?search=Paradox&op= (Stanje: 19. IV. 2021.).

– paradoks. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46587>.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: madamlead

 

Exit mobile version