Oznaka: privatnost

O jeziku

Koliko bliskih i intimnih stvari ostaje neobjašnjeno kad nemamo i ne pronalazimo zajednički jezik. Ponekad je dobro kad ga nemamo. Vjerujemo da time izbjegavamo ono što nas povrjeđuje i ranjava. Bolje ne moći razumjeti i ne znati o čemu je riječ, nego da nas značenje i sadržaj povrijede. S gubitkom zajedničkog jezika i mi gubimo. Gubimo sve one riječi i rečenice ohrabrenja i podrške. Gubimo riječi ljubavi i razumijevanja. Nestaju slatki izrazi zbog kojih se osjećamo željeno i voljeno u svojoj koži. Nedostaju nam izrazi intimnosti, bliskosti i duboke povezanosti. I mi se gubimo s nestankom zajedničkog jezika. On nas je oblikovao. On nas je stvorio. Zahvaljujući njemu, mogli smo biti sigurni da negdje i nekome pripadamo. Dio nas nestaje ako nestane i zajednički jezik. Ili ako ode onaj ili ona koji nas je formirao. Zajednički jezik ima u sebi životnosti. On nas pridiže. Pomaže nam da bolje razumijemo i upoznamo sebe. On nas spaja s njim ili s njom. Kad nestane zajedničkog jezika, otkrivamo koliko smo osakaćeni i hendikepirani. Više nemamo kome govoriti. Riječi gube značenje i sadržaj jer se ne mogu nekome uputiti, prestaju živjeti i pripadati nam i polako nestaju, blijede i umiru. Kad nestane zajedničkog jezika, otkrivamo koliko smo i izdani. I koliko prevareni. Ispada da je zajednički jezik bio farsa, igra skrivača i da je mnoštvo riječi i rečenica bilo prevara. Čovjek se osjeća dvostruko ranjen kada nestane zajedničkog jezika. Kada mu ga oduzmu. Ranjen je jer više nema kome govoriti i izgovarati dragocjene izraze. Ranjen je jer je ponižen zajedničkim jezikom koji je za drugoga bio sredstvo pretvaranja i laganja. Zajednički jezik nije samo moći se sporazumijevati ispravno formiranim gramatičkim rečenicama. On je puno više. Nešto puno ozbiljnije. Nešto što obvezuje i što se ne bi trebalo olako izgovarati i govoriti. Zajednički jezik je svet jezik koji pripada njima dvoma. Ima svoja pravila, svoju gramatiku, svoje rituale i svoje obrede, svoja značenja i sadržaje koje samo njih dvoje mogu razumjeti. Ne treba se miješati u taj jezik. Ne smijemo ga mijenjati. Treba ga do kraja prepustiti njima dvoma. To je njihov jezik. Oni ga najbolje razumiju i najjasnije govore. Oni poznaju njegova skrivena pravila, značenja i sadržaje o kojima ništa ne znamo. Zajednički jezik je jezik sante leda. Tek nešto malo od tog jezika vidimo na površini zajedno s drugima, ali njegova istinska snaga i dubina nalaze se ispod neprozirnog i nama nedostupnog odnosa između njih dvoje. Dole u dubini i skrivenosti njihove zajedničke intime i zajedničkog života njegovo je bogatstvo i raznolikost. Taj nas jezik privlači kao što neke insekte privlače tajanstvena noćna svjetla. To je naša napast i naš grijeh. Pokušati promijeniti i izmijeniti zajednički jezik koji jedino dvoje ispravno govore i istinski razumiju. Ili pokušati postati dio zajedničkog jezika kao da nam jednako pripada koliko i njima. Ne pripada nam. Moramo biti ponizni i obazrivi pred zajedničkim jezikom kojega isključivo dvoje međusobno govore. Tek ako nas sami pozovu, smijemo sudjelovati i tek onoliko koliko nam oni sami dopuste. Pretendirati na njihov zajednički jezik kao svoj vlastiti kada nemamo dopuštenje za to nije znak diskrecije i poštivanja njihove privatnosti. I truditi se vlastitim naporima tumačiti i protumačiti javno ono što si oni međusobno govore znak je nepoštivanja i naše gluposti, i naše preuzetnosti, i naše oholosti i naše nesmotrenosti.

Nitko nam nije dopustio da skriveni zajednički jezik koji pripada dvoma predstavljamo publici kao nekakvu opću i univerzalnu gramatiku jednog javnog i otvorenog jezika. Jer ono što oni međusobno govore svojim zajedničkim jezikom, nema isto značenje i sadržaj u jeziku kojega govorimo svima i svakom koga susretnemo. Osobina je vremena u kojem jesmo govoriti javno zajedničkim jezikom koji isključivo pripada privatnoj sferi odnosa između dvoje ljudi. Odatle u nama i tolika strast i uživljavanje u privatni život pojedinih ljudi među nama i njihov odnos i njihovu vezu. Jer smo siromašni u vlastitom načinu komunikacije ili ne znamo ni komunicirati, pa da sakrijemo svoje siromaštvo, sudjelujemo na sve moguće načine u zajedničkom jeziku tuđih intimnosti i tuđih bliskosti. Pretvaramo se u ljude koji javno govore jezikom tuđe privatnosti. Tako što zajednički jezik dvoje ljudi iznosimo kao da je naš vlastiti i kao da smo najbolji tumači i interpretatori nečijeg života, novčanika i postelje. Osim što je ljudima dovoljno teško i naporno i umara ih izgradnja zajedničkog jezika jer to je posao koji ne prestaje, mora im biti dvostruko teže kada se bez pitanja i bez dozvole priključimo nepozvani tom projektu samodopadno uvjereni da imamo svako pravo na njihove tajne, privatne riječi i rečenice. Imamo pravo na njihove poglede, dodire, sukobe, uzdisaje, strast, povrede, podršku, nesuglasice, razumijevanja i povezanosti. Ali nitko nam nije dao pravo. Mi smo ga sami uzeli ili bolje reći oteli smo ljudima privatnost kako bismo sebe proglasili čuvarima njihovog zajedničkog jezika kojega ne razumijemo i jer ga ne razumijemo, pogrešno ćemo ga protumačiti i vjerojatno zloupotrijebiti i na našu, ali još više na njihovu štetu. Dovoljno im je ponekad mučno što toliko toga među njima ostaje nedorečeno i krivo shvaćeno jer ili se zajednički jezik gubi ili ga tek počinju graditi. Ako nismo izričito dobili poziv da pomognemo, ne trebamo biti dio njihovog zajedničkog jezika. Valjda imamo svoj s nekim drugim. Ali i kad imamo zajednički jezik s nekim tko nam je blizak i s nama intimno povezan. ne prestaje napast da se ušuljamo u tuđi zajednički jezik i tamo rovarimo i stvaramo ljudima probleme. Napast da uzurpiramo zajednički jezik dvoje ljudi koji nam ne pripada je jaka i uvijek prisutna. I teško se odupiremo. A mnoštvo maštovitih i kreativnih opravdanja zašto nepozvani drugima upadamo u život i postelje pokazuje koliko volimo i nastojimo njuškati bez dopuštenja i bez znanja onih kojima se uvlačimo u intimu uvjereni kako je zajednički jezik dvoje ljudi jezik svih nas i pripada svima nama bez zadrške i bez iznimke. Koliko štete i katastrofa izazovemo svojim „gostovanjima“ u tuđim životima. Život između dvoje ljudi može biti dovoljno težak prema onoj misli Claudia Magrisa: Koliko bliskih i živih stvari ostaje neobjašnjeno i nesaslušano, a mi tome možemo dodati i to: Jer dvoje ljudi imaju poteškoća u pronalasku i izgradnji zajedničkog jezika. Tek ako smo izričito i jasno pozvani da sudjelujemo i to tako da ih podržimo u izgradnji zajedničkog jezika, možemo pokušati. Ali i tad s oprezom, s osjećajem poštovanja prema njima, s osjećajem za njihovo dostojanstvo i sa sviješću i obvezom da budemo diskretni i nevidljivi, s moralnom obvezom da su naša usta zatvorena kada iziđemo u javni jezik koji nam je svima zajednički. Kad sami sebe pozovemo u zajednički jezik dvoje ljudi, bez poziva, bez dopuštenja, Magrisovim riječima opisano, produbljujemo između njih ponor neobjašnjenog i nesaslušanog.

U Sarajevu 29. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O DOSTUPNOSTI

Dostupnost je onaj čudni i napeti osjećaj tjeskobe da ako tijekom spavanja isključite mobitel nešto će se epohalno dogoditi, a vi ćete to propustiti. Dostupnost je i osjećaj izgorenosti i umora kada više nemate gdje sakriti svoju privatnost, a ni sami sebe od silnih poruka, propuštenih poziva i neodgovorenih mailova.

Dostupnost je danas ogroman teret koji s jedne strane čovjeka drži u stalnoj napetosti iščekivanja, kao i u stanju trajnog umora i iscrpljivanja. Napetost i tjeskoba da nećete biti dostupni pretvorila se u neugodno iskustvo emotivne iscrpljenosti. Nesanice, neuredno spavanje, prekidanje sna, često buđenje samo zato jer vam je netko rekao: ”Budite dostupni, uskoro stiže glavna vijest i glavni događaj vašeg života”. I tako dostupni u gluho doba noći nestrpljivo i napeto iščekujete poruku, tweet, mail, lajk. Ali koja od tih vijesti ili događaja je presudna? Kada će konačno stići taj presudni mail ili poruka nakon kojega više ne morate biti dostupni? Kako da sami sebe diskriminirate i odredite sebi za koje poruke trebate biti dostupni, a za koje ne?

U nemogućnosti da odredite što je važno i što nije dopuštate da budete dostupni jer mislite da nije važno praviti razliku u vijestima, događajima, porukama. Dostupni ste svakom, svima u svako doba. Dostupnost vas čini građaninom svijeta, ali vam uvijek pomalo oduzima od vaše privatnosti i vaše intimnosti. Želite li stvarno biti dostupni na taj način da svatko zna da trenutno prolazite kroz teške životne trenutke? Trebate li biti dostupni svima i svakom, u trenutku razvoda, u trenutku bolesti, u trenutku svađe? Trebate li biti dostupni kada imate svoje privatne trenutke sreće u kojima intimno uživate? Trebate li biti svima dostupni u trenutku dok ručate, dok se tuširate, dok se presvlačite, dok ste obična ljudska osoba?

Dostupnost ima svoju mračnu stranu, stranu u kojoj netko nepoznat ili više njih s vašim pristankom o vama sve zna i gleda vas samo zato jer vas je netko uvjerio da biste postojali morate biti dostupni. Ako niste dostupni ne postojite. Ali vi ne želite biti samo dostupni kao predmet ili objekt, vi želite biti dostupni kao ljudsko biće. Ono što ponekad ne razumijete jest da ste nekima, ako ne i mnogima, dostupni ne kao osoba i ljudsko biće, nego upravo kao predmet i objekt. Čudite se što se vaša dostupnost krivo tumači i što se vaša ljudska strana ostavlja po strani. Nikoga ne zanima dostupnost vaše boli dok traje razvod, nego dostupnost prljavog veša koji se skrivao unutar zidova kuće. Nikoga ne zanima dostupnost vašeg istinskog uživanja u hrani, nego dostupnost vašeg tanjura i računa na kraju večere. Nikoga ne zanima dostupnost ljepote vaše duše dok pravite selfie pred ogledalom, nego dostupnost vašeg tijela kao objekta zabave i požude. Nikoga ne zanima dostupnost vas kao osobe, dostupnost vaše sreće i vaše boli, nego dostupnost vas kao najobičnijeg objekta, vaših skandala.

Iako vi niste objekt i ne mislite tako o sebi, vaša dostupnost vas je učinila objektom komentara u kojima gotovo nikad nećete prepoznati sebe od neviđene količine mržnje, vrijeđanja i obezvređivanja vas kao osobe. Vaše čuđenje da niste to htjeli kad ste postali dostupni svima i svakom u svako doba ubrzo prerasta u strah i tjeskobu. Pitate se zar me drugi ljudi ne poznaju zar se nisam učinio ili učinila dostupnim na pravi način? Ono na što niste računali jest da ljude na prvom mjestu nije uopće ni zanimalo jeste li dostupni na pravi način ili niste. Nije ih ni zanimalo je li vaša dostupnost zaista vaša istinska slika. Bitno je da ste dostupni, oni će uraditi i dodati sve što bude potrebno vašoj dostupnosti i ubrzo ono što ste htjeli, predstaviti sebe onakvim kakvima jeste nepovratno će se izgubiti u kaljuži komentara, sukoba, prepirki, optužbi i prozivanja gdje više nećete moći sebi pomoći. Nećete više moći ni ukloniti svoju dostupnost. Bit ćete izloženi svakoj postojećoj tipkovnici i monitoru koji će bjesomučno gle čuda zaključiti o vama sve ono što vi zapravo niste. Tako upadate u začarani krug dostupnosti.

Pokušavate ljudima objasniti da je vaša dostupnost krivo protumačena, da su slike lažne, da niste vi komentirali, da niste vi napisali. Na taj način ostajete dostupni iako to ne želite, ali morate jer želite ispraviti stvari. I tako se vrtite u krug svaku noć. Čekate da stigne konačno ta poruka, vijest, mail gdje će vam biti rečeno da je sve u redu i da je vaša dostupnost bila krivo protumačena, ali sada je sve u redu, svi shvaćaju i razumiju koji je razlog vaše dostupnosti. Ali vijest, mail, komentar ne dolazi, a vi se u isto vrijeme borite da objasnite da je vaša dostupnost krivo shvaćena. I tako živite u napetosti i tjeskobi jer ne možete prekinuti vašu dostupnost, a vaša dostupnost sve više i više se krivo i pogrešno shvaća i tumači. To vas iscrpljuje do granice neizdržljivosti do te mjere da vas novi komentar, tagiranje, mail već pomalo i fizički boli, a ne samo psihološki i duševno.

Ispočetka ste kao i svi mi mislili da je dostupnost korisna, važna i nužna jer se bez nje danas ne može živjeti. Svoju dostupnost ste smatrali nečim važnim zbog posla, projekata, kontakta s prijateljima i obitelji. Ali vrlo brzo vaša dostupnost prerasla je vaše skromne početke i postala je dostupna i onima koje ne poznajete i ne znate zašto vas kontaktiraju i što hoće od vas. Kako to uvijek biva na kraju, u slučaju dostupnosti ne vrijedi ona mudrost kako od viška glava ne boli. U slučaju vaše dostupnosti i neopreznosti boli sve i glava, i tijelo i duša, i više ne znate kako tomu stati na kraj i pitate se je li uopće moguće. Jeste li baš morali biti dostupni tako da svi i svatko sve zna o vama i vidi sve što je dio vaše privatnosti i intime? Niste li mogli bar nešto učiniti nedostupnim i sakriti to od komentara, mailova, postova i lajkova? Kad je dostupnost u pitanju nema povratka nazad, jednom kad ste sebe učinili dostupnim otvorili ste mogućnost da svi i svatko sve zna o vama, vašim navikama, vašim željama, o svemu u čemu niste željeli biti dostupni nikome. Lijepo je biti dostupan, ali sve nas tu i tamo navečer u gluho doba noći boli i tijelo i duša dok se tjeskobni i napeti pitamo jesmo li baš sebe morali učiniti toliko dostupnima i je li to bilo potrebno da svi i svatko zna ponešto o nama???

U Sarajevu, 20. 8. 2018. 

O. J. 

Exit mobile version