usamljenost – Poptheo Web Portal

„DAN JE DUG, A ŽIVOT KRATAK” – I OSTALI ŽIVOTNI PARADOKSI…

Sukladno svome grčkom izvorniku, riječ paradoks označava nešto neočekivano, a ovdje namjeravamo govoriti o životnim paradoksima, dakle, o onim nekim specifičnim iznenađenjima što nam ih život usput priređuje, te zbog kojih se na kraju često pitamo zašto to nismo nekad već ranije uspjeli shvatiti ili se barem začuđeno zapitkujemo zašto je to uopće tako?

Rajski paradoks: Pod rajskim paradoksom ne misli se na onaj „gore” raj, nego na različite morske i tropske rajeve kamo ljudi rado odlaze provoditi odmor. Sadržaj paradoksa odnosi se na datost da se ovakva idilična putovanja nerijetko znaju pretvoriti u pravu noćnu moru. Gripe i prehlade, trovanja hranom i vodom, toplotni udari, masakriranje od strane komaraca i drugih egzotičnih krvopija, pa čak i srčani udari – sve se ovo statistički dokazano učestalije događa ljudima na takvim divnim destinacijama nego kod kuće. Naznačeni paradoks se da sasvim jednostavno objasniti. Nagla promjena sredine, klime, vode, hrane i zraka za naš organizam može predstavljati izniman stres. Stoga se mudriji pripadnici ljudske vrste za ovakva putovanja pripremaju opsežno, i to ne samo kroz pametan izbor odjeće i namjernica koje će im zatrebati nego i kroz odlaske na neko lokalno jezero, rijeku ili bazen, kroz povećanje tjelesne aktivnosti, pa čak i kroz ono smiješno sunčanje na balkonu. Dakle, pouka je u tome da i one najljepše životne promjene zahtijevaju adekvatnu adaptaciju i aklimatizaciju.

Paradoks dosade: Robert Hanssen dugo se vremena činio uzornim čovjekom. Viši agent američkog FBI-a, posvećen suprug i otac, aktivan katolički vjernik… Na kraju se ispostavilo da je dugih dvadeset godina špijunirao za Ruse, nanoseći tako nenadoknadivu štetu američkoj obavještajnoj zajednici. Za svoje ilegalne špijunske aktivnosti je kroz dvadeset godina od Rusa primio preko milijun dolara, od kojih nikad nije potrošio niti jedan jedini cent. Govoreći na kraju o svojim razlozima, Hanssen je rekao da nije to učinio ni zbog novca a još manje zbog želje da napakosti svojoj domovini. Jednostavno, učinio je to zbog čiste dosade. Ulazeći kao mlad u FBI nadao se uzbudljivom životu i poslu, da bi se na kraju kao član unutrašnje kontrole neprestance ubijao od dosade. Naime, posao mu se sastojao od toga da preko kompjutera po cijele dane nadgleda bankovne račune svojih kolega. Kao eto, da se negdje ne bi potkrao neki neprijavljen sumnjiv dolar, kao što će ih se njemu na kraju potkrasti preko milijun zakopanih u vrtu kuće.

Da je uzbudljivi špijunski posao po sebi zapravo poprilično dosadan, svjedoče i neki drugi izvori. Ispitkujući tako o negdašnjim špijunskim aktivnostima ruskog predsjednika Vladimira Putina, zapadni novinari jednom zgodom nabasaše na nekog njegovog kolegu iz nekadašnjeg drezdenskog KGB-a, Bivši špijun im tada otprilike reče: „Ma dajte ljudi, mi smo dvije trećine vremena pisali nekakve birokratske izvještaje za Moskvu”!

Dakle, paradoks dosade nalaže kako je istu u životu nemoguće izbjeći. Štoviše, ista kao da se povećava sa umnažanjem aktivnosti oko njezina izbjegavanja. S druge strane, čini se učinkovitijim dosadu prihvatiti stoički kao neotuđiv aspekt svakog ljudskog života i rada. U svakom slučaju, da se gospodin Hanssen bolje znao izboriti s dosadom na svom poslu, sad se do kraja života ne bi morao doslovno ubijati od dosade u „ADX Florence” zatvoru super-maksimalne sigurnosti gdje zatvorenici 23 sata i 15 minuta dnevno provode sami samcati u skučenoj betonskoj tamnici u kojoj je čak i namještaj izrađen od jednoličnog hladnog armiranog betona.

Paradoks usamljenosti: Ovaj paradoks nalaže da će osoba biti usamljenija što ima više poznanika, a sve ovo osobito prati danas žitelje velikih gradova. Mnoštvo površnih odnosa pogađa ljude dubokim osjećajem iluzornosti, dok psihologija naznačeni paradoks upravo vidi kao jedan od glavnih okidača distimijskih stanja, što bi se moglo opisati kao sveprisutna depresija niskog intenziteta. Dakle, ovakve osobe nisu bolesne u patološkom smislu. Po sebi su najčešće posve funkcionalne i odgovorne, ali jednostavno nisu više u stanju radovati se i uživati u životu. U tome smislu nas paradoks usamljenosti vraća do Jungove definicije usamljenosti koja nalaže da usamljenost ne znači biti sam, nego ne imati s kim pričati o onim stvarima koje su nama osobno važne.

„Dan je dug, a život kratak” paradoks: Kao što znamo, radni dan se stvarno zna pokatkad poprilično otegnuti. Međutim, u svojim zrelim godinama ljudi najčešće primjećuju da im je život u globalu zaprepašćujuće brzo proletio. Razloge ovog paradoksa treba tražiti u relativnosti vremena, a osobito u relativnosti onog imanentnog psihološkog vremena. U tome smislu, radni dan nam se može činiti realno predugim naspram naše želje da idemo kući, ali isto tako, život u svojoj cjelovitosti nam se na kraju može činiti realno prekratkim naspram one naše urođene čežnje za vječnošću.

„Zašto iznimno talentirani učenici i studenti kasnije počesto i ne uspiju u ostvarivanju nešto posebno uspješnih profesionalnih karijera?” Ovaj paradoks ne važi samo u našem, korupcijom i nepotizmom prezasićenom poslovnom okruženju, nego počesto čak i na Zapadu, dakle, u poprilično „fair play” poslovnoj atmosferi. Prevelikim fokusom na školsko gradivo nerijetko se učine previdi vezani za sticanje onih nekih drugih jako važnih životnih i poslovnih kompetencija. Osim toga, djeca koja se previše forsiraju u ranoj dobi kasnije lako mogu izgubiti bilo kakvu ambiciju i interes. Tako da se na kraju ne kaže uzaludno ono: „Čudo od djeteta ostaje samo čudo od djeteta”!

Paradoks zadovoljstva: Bogati i slavni nas stalno uvjeravaju kako ljepota, slava i novac ne donose sreću. No, budimo realni, vrlo se mali broj njih ikad odrekne svih tih zavodljivih stvari za koje tvrde da im nisu uspjele donijeti sreću. Dakle, donose li ili ne donose? Pa na ovo pitanje psihologija bi rekla da donose, ali ne previše. Konkretno, okolnosti pod našom kontrolom (zaposlenje, obrazovanje i novac) čine na kraju samo oko 10 do 15 posto naše „subjektivne sreće“. Sve više od toga prvenstveno ovisi od osobina i temperamenta pojedinca. U tome smislu se čini da su neki ljudi već po svojoj prirodi zadovoljniji i spokojniji od onih drugih, te da se ovo prirođeno nahođenje kasnije i ne mijenja znatnije kroz život.

Paradoks visokih očekivanja: Nije dobro ničemu ne težiti, ničemu se više od života ne nadati. No isto tako previsoka očekivanja na kraju se znaju pokazati i znatno gorim ubojicom životne radosti i zadovoljstva od onog prvog. Strukturalistička misao bi rekla da je ljudska želja poprilično živa stvar. Jedna želja uvijek rađa onu drugu, i tako u nedogled. U svakom slučaju, ovog „podstanara” treba itekako dobro nadzirati, inače će se nakotiti preko svakog smisla i mjere.

Paradoks ljepote: Tuđa ljepota kod većine ljudi stvara dojam i očekivanje kao da je kod ljepotana i ljepotica i sve ostalo samo lijepo i dobro. Stoga ih se često idealizira, te se u njih obično strastveno i zaljubljuje. Međutim, kod mnogih od njih se s vremenom pokaže da i nisu mnogo više od toga što su lijepi, tako da od njihove silne ljepote na kraju vrlo često nitko nema isuviše koristi. Ni ovi što su lijepi ni oni što su ih prethodno bili idealizirali.

Paradoksa svakako ima još puno, no ovdje ćemo za kraj spomenuti još samo jedan – paradoks konflikta. Ovaj paradoks nalaže da se upornim izbjegavanjem konflikta nikako nećemo riješiti istih. Štoviše, čini se kako će nas jedan takav stav tek dovesti do onih pravih i opasnih konflikta. Cijela ova psihološka situacija ima svoj stanoviti pandan i u onom izvanjskom okruženju. Recimo, kontrolirano pokretanje lavina i poplava od strane čovjeka kako bi se izbjegle one velike katastrofalne lavine i poplave.

Za kraj ćemo istaknuti kako iole pomnija analiza pokazuje da životni paradoksi i nisu nešto osobito paradoksalni. Radi se sve od reda o normalnim i predvidivim stvarima, no koje zbog ishitrenog i površnog načina razmišljanja i planiranja obično ne uspijemo na vrijeme shvatiti kako je to trebalo. Naspram toga nam kao utjeha ostaje ono da je iskustvo ipak najbolji učitelj.

U Sarajevu 19. IV. 2021.

M. B.

Izvori:

– https://www.psychologytoday.com/intl/archive?search=Paradox&op= (Stanje: 19. IV. 2021.).

– paradoks. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46587>.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: madamlead

..Samoća i usamljenost…

…Samoća je potreba. Usamljenost je bolest. Sam slušati valove. Sam gledati plavetnilo. Sam ponuditi lice i tijelo kiši i vodi. Sam hodati puteljkom. Sam nije usamljen. On čuje valove. On gleda plavetnilo. On osjeća kapi. On primjećuje puteljak. Usamljen ne čuje, ne vidi, ne osjeća, ne dodiruje, ne primjećuje. Val, nebo, rijeka, šuma trebaju samom. Od vremena do vremena sam ima potrebu za njima. Želi ih za sebe. Sam kroz njih pronalazi sebe. Sam prihvaća da i drugi ponekad trebaju biti sami. Ne zavidi im što valove, nebo, rijeku i šumu čuvaju za sebe. Usamljen ne čuje val, ne vidi plavetnilo, ne osjeća kap, ne primjećuje puteljak. Val, nebo, rijeka i šuma usamljenom ne pripadaju. Ne želi ih. Nema potrebu. Usamljen ne razumije same. Misli da su bolesni. Sami razumiju usamljenog. I žele pomoći. Probuditi u njemu potrebu i želju. Sam i usamljen su različiti. Usamljen nema potrebu za valom, plavetnilom, rijekom, dodirom, osjećajem. Sam nastoji u njemu probuditi potrebu. Izazvati želju. Potreba i želja razlikuju samog i usamljenog…

U Sarajevu 14. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: szemvik

O nepripadnosti

Nepripadnost. Ne pripadati vremenu u kojem živiš i svijetu kojega ne razumiješ. Previše daleko od vremena u kojem si živio da bi ga mogao vratiti. Od brzine kojom se vrijeme i svijet kreću, čovjeka hvata vrtoglavica. Iznenada se obrecne u svijetu kojem ne pripada. Zna ljude, ali kao da ostaje usamljen u spoznaji tko je on. Kao što nas fasciniraju tajna društva jer su privlačna i nepoznata i odbijaju nas svojim skrivenim postojanjima, i čovjek sebi postane kao tajno društvo jer nepoznate i do tad skrivene želje i potrebe naglo se rađaju i privlače, ali bivaju i odbojne jer su nepoznate i njemu strane. One postavljaju uznemirujuća pitanja: Kojem vremenu pripadam i koji je moj svijet, što je moje u društvu u kojem više ni sebe ne prepoznajem? Još se nismo snašli u novom vremenu i još novijem svijetu, već smo pod nesnosnim pritiskom kako moramo pripadati negdje. Nekome. Nužno i apsolutno. Tko želi biti sam kao slobodan pojedinac, smutljivac je i sumnjiv. Kako im objasniti da nije da ne želimo pripadati nikome i nigdje jer je to pasji i lutalački život bez ikakvog mira i spokoja, ali sve se tako brzo dogodilo, pa smo usput i sebe izgubili i treba vremena da se čovjek pronađe. Pa iako se ne pronađe i ostane sam i usamljen, mora li nepripadnost biti neoprostiv grijeh i neviđeno zlo? Šta ima loše u zahtjevu da netko ne pripada nikome ni nigdje? Neće li ga svejedno demon usamljenosti stalno progoniti? Nije li mu to dovoljna kazna? Zašto ga još moraju progoniti apostoli i propovjednici pripadnosti i mantrati mu na uho: Ako želiš spasiti svoju dušu, moraš negdje pripadati, bez klasifikacije si osuđen na vječnu propast. Klasifikatori i zeloti pripadnosti uvijek misle da je želja za nepripadanjem znak za uzbunu. Takvog treba pratiti i po potrebi progoniti ako slobodnom voljom ne želi u neki od klasifikacijskih torova. Kako im nije palo na pamet da se čovjek čak i u samom sebi može izgubiti, ne poznavati samog sebe jer ga zbunjuje svijet u kojem se našao i ono što je postao. Kao što se vojnik došavši iz strahota rata ne može naviknuti na blagodati mira, nego se od mira razboli i oboli. Mir mu dođe kao bolest iako je za njim žudio cijelim svojim bićem. Događa se da čovjek cijelim bićem žudi pripadati negdje i nekome. A kad to učini, pripadnost postane za njega bolest i on oboli i razboli se. Negdje u njemu postoji nešto što ga kao objekt žudnje privlači, ali istovremeno izjeda kao mir vojnika. Tko zna o čemu je riječ? Sebičnost? Sloboda? Samosvijest? Neprilagođenost? Ili onaj osjećaj da je došao u razdoblje života kada sve manje razumije i sebe i svijet oko sebe, pa je oprezan od silnih poziva da pripada i tamo i ovamo da ga ne bi kao cirkusku atrakciju vodili okolo na lancu i uzvikivali: Evo ga, vidite, ovaj pripada nama. Od mučne čamotinje nepripadnosti jedino je gora pripadnost onomu što ne znamo što je i onomu za koga ne znamo tko je, a takvih prevrtljivih što i tko ima danas svugdje i posvuda koji uporno i predano u religioznom zanosu upiru prstom u ono malo onih koji ne žele pripadati: Vidite ih i dobro zapamtite, to su vam u nas i kod nas najveći smutljivci i izazivači nemira, ne žele pripadati nigdje i nikome, nego da ih se pusti na miru jer navodno ne razumiju ni vrijeme niti svijet u kojem žive, kažu da su samima sebi stranci. Klasifikatori i propovjednici pripadnosti ne mogu razumjeti banalnost jednog običnog ljudskog iskustva. Iskustvo koje čovjek proživljava kada se istrgne iz svega do tada poznatog i svog i nađe se u vremenu i svijetu koji nisu njegovi jer ih ne razumije i ne može uspostaviti komunikaciju s njima. Nije u pitanju ništa opasno niti zavjereničko, niti štetno, niti grešno. Samo iskustvo koje je teško i samom sebi objasniti, pa se šutljivost onoga koji ne pripada nigdje i nikome doživljava kao poziv na sukob i neprijateljstvo.

Ono što čudi jest da su i najveći apostoli i širitelji pripadnosti sigurno prošli ili prolaze kroz isto ili slično, ali o tome šute. Je li iz straha od sebe ili ne smiju pokazati slabost pred onima pred kojima su se zakleli na pripadnost do groba? Sve je manje razumijevanja za čovjekovu zbunjenost i nesnalaženje kada iznenada shvati da ovo vrijeme nije njegovo i da svijet u kojem živi nije njegov svijet, i da i u takvom stanju duha ipak mora živjeti koliko god mu bilo teško. O onima koji ne žele pripadati često se misli sve najgore, kao i o njihovim motivima i razlozima. Poneko se dosjeti pomisliti na ono iskustvo kojega svi proživimo i prođemo kada smo stranci samima sebi i ništa ne razumijemo i ne shvaćamo ni vrijeme, ni društvo, ni svijet, ni druge. Svi smo nekada živjeli ne želeći pripadati jer ništa nismo razumjeli i bilo je dovoljno teško biti i živjeti sa samim sobom. I trebali bismo u tom iskustvu pronaći motive razumijevanja, pa čak i nekakve ljudske nježnosti prema onom koji ne pripada nigdje i nikome ponukani mučnim iskustvom samoće i usamljenosti i neshvaćanja vremena i svijeta koji su nekad bili naši. Nitko istinski ne želi nikada i nigdje ne pripadati nikome i ničemu. Ipak, događa se rascjep između nas na jednoj strani i vremena i svijeta na drugoj. Svi smo jednom i ponekad bili onaj vojnik koji nije mogao razumjeti mir i radije je birao ne pripadati nikome ni nigdje jer je oduvijek pripadao ratu i bio dijete rata i bio povezan s onima kojih više nema. Svi smo nekad u životu bili djeca nepripadnosti i pripadali smo ljudima, svijetu i vremenu koji su bili naši, ali su barem za nas sada nepovratno izgubljeni. Ne bismo li trebali imati više razumijevanja prema našim prošlim ali sadašnjim nepripadnostima? Nismo samo mi nepovratno izgubili svoje vrijeme i svoj svijet, pa sad zbunjeno i oprezno gledamo oko sebe i slušamo sirenski zov nekih novih pripadnosti i pripadanja. Plašimo se s pravom jer neka prošla pripadanja i pripadnosti nisu završila nimalo dobro ni za nas ni za druge. Ako već sebe razumijemo u svojoj želji da ne pripadamo, možemo li razumjeti drugoga koji želi isto? Obojica znamo da je dovoljno mučno i neugodno što moramo biti sami sa sobom odvojeni od vremena i svijeta koji pripadaju nekim nepoznatim, novim i drugačijim drugima koji se ne trebaju nas plašiti. Nismo mi nikakvi smutljivci i provokatori. Mi smo običan ljudski svijet čije je vrijeme neumitno prošlo i čiji je svijet ostao u prošlosti. Drugo vrijeme i drugačiji svijet ne poznajemo. Biramo biti anonimci i oni koji ne pripadaju. Zabavljeni sobom i svojom mukom ne primjećujemo promjene. Na pola puta niti smo više naivni kao novajlije niti smo više optimisti kao nekada. Između vremena i svjetova koji velikom brzinom svakodnevno prolaze ostajemo biti oni koji ne pripadaju nikome i nigdje. Najtiši smo i najneznatniji jer ne tražimo ništa više nego da živimo i odživimo sami sa sobom ono što je ostalo od života, kao što i vojnik želi odživjeti mir kojemu ne pripada i kojega neće nikada razumjeti jer on pripada i uvijek je pripadao drugačijem vremenu i svijetu.

U Sarajevu 22. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

O samoći i usamljenosti

Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti sve, pa čak i samu smrt, ali ne može ljubiti usamljenost. Jer usamljenost pretpostavlja dokidanje svake relacije u ljudskom životu, bez koje nije moguće ni prijateljstvo, niti ljubav, pa čak ni mržnja.

Samoća

Samoća nam je važna u životu. Samoća nam pruža priliku za odmor, daje nam prostor za razmišljanje, samoća nas odmara i mudar je čovjek koji je sposoban i spreman biti sam. Samoća je potrebna za donošenje velikih i ispravnih životnih odluka i one se ne donose u buci i nadvikivanju, nego u samoći. Za dijalog se kaže da je razgovor s drugom osobom. Samoća je dijalog sa samim sobom, razgovor čovjeka s vlastitim životom, nadanjima, budućim planovima.

Samoću se nerijetko gleda negativno, kao jednu vrstu opasnog dijaloga u kojem se čovjek boji što bi sam sebi mogao reći. No, samoća je i prostor istraživanja samog sebe, prilika da se nešto novo o sebi kaže i otkrije. Samoća je fizička odsutnost drugih ljudi iz našeg života i vidokruga, prostor kojega obilježimo poput kružnice u čijem smo centru i na čijim rubovima stoje svi drugi, ali nitko osim nas samih ne stoji unutar kruga.

Samoća nam je potrebna, jer iz središta kruga svoje samoće možemo objektivno promatrati rubove kruga, gledati druge ljude koje smo na trenutak stavili na rub i vidjeti gdje su oni raspoređeni i koja je njihova uloga i važnost u našem životu. Bez povremenog povlačenja u centar kruga vlastitog života ne možemo dobro vidjeti i procijeniti ne samo ljude koje kratko ostavljamo na rubu, nego i donesene životne odluke kao i odluke koje se spremamo donijeti.

Čovjek sposoban povremeno biti sam nije narcisoidan, nego mudar i razuman, jer mudar čovjek povremeno se odvaja od drugih ljudi, od stvari pa čak i od svijeta. Ne povlači se da bi glumio čudaka i luđaka, nego se povlači kako bi razmotrio svoj život, ozbiljnost životnih situacija, ljude o kojima ovisi kao čovjek.

Samoća pretpostavlja napor i zahtjeva hrabrost. Pretpostavlja napor jer u nadvikivanju sa svijetom i drugima čovjek sve teže pronalazi prostor za samoću. Zahtijeva hrabrost jer čovjek riskira biti proglašen čudnim ili „uvrnutim“ i jer u njemu postoji strah da ako se malo odmakne od drugih, može trajno ili dugo vremena ostati sam. Samoća zahtjeva čvrstu volju jer su svijet i drugi uvijek privlačniji nego čovjek sam sebi, te zahtjeva poniznost jer je čovjek po naravi ljubitelj slave, časti i hvalospjeva koje mu pružaju drugi. Biti sam nije tragično ili katastrofalno koliko je teško i povremeno skoro nemoguće.

Usamljenost

Usamljenost je naša osobna, duhovna odsutnost onda kada su drugi oko nas fizički prisutni i onda kada smo fizički s njima i pred njima. Usamljenost je krug u čijem smo središtu i u čijem su središtu i svi drugi ljudi s nama, ali mi ne osjećamo i ne promatramo druge, nego promatramo sebe.

Kada je čovjek usamljen, ne vidi druge ljude na rubu njegove kružnice života, ali ih ne vidi ni u središtu kruga, uz sebe samoga. Usamljenost nije dijalog, ona je monolog. Trenutak u kojem je čovjek nesposoban za dijalog s drugima, ali i sa samim sobom. Usamljenost je tragični monolog, jer usamljenost ne otvara prostor šutnje u kojem bi čovjek mogao razgovarati sa sobom ili s drugim. Usamljenost je dijalog šutnje sa samom šutnjom, koja čovjeka isključuje, nemogućnost čovjeka da bilo što kaže bilo komu pa čak i samom sebi.

Usamljenost je duhovna paraliza i koma. Paraliziran i u komi, usamljeni čovjek je možda svjestan svega oko sebe i fizički i duhovno, ali je nesposoban dati znak kako još uvijek živi i diše dok ga drugi nemoćno i sa sažaljenjem gledaju, promatraju žalosno kimajući glavom. Usamljenost ne osjeća ništa. Usamljenost nezainteresirano promatra sve oko sebe i razgovara sama sobom. Usamljenosti nije nitko potreban, ona je sebi samodostatna. Ne prihvaća i odbija sugovornike. Ne želi razgovarati, ne želi govoriti o sebi.

Usamljenost nije tajnovita, mistična. Usamljenost je prazan prostor vječne šutnje čiji je ideal vječna dosada bez titraja života, ljubavi, radosti, mržnje i smrti. Usamljenost ne poznaje dobro i zlo i nije s njima opterećena. Usamljenost se ne opire, ona se ne bori. Usamljenost nema nada, strahova. Usamljenost ne poznaje i ne osjeća ni one najtanje i najnježnije titraje čovjekove duše i njegova bića. Usamljenost nije hladna kao kamen jer ona ne poznaje hladnoću, niti je strašna kao smrt jer ne poznaje strah. Smrt se ne boji nikoga jer ima vlast nad svime, ali i smrt drhti pred usamljenošću, pred tim nepreglednim ponorom praznine i šutnje.

Smrt barem poznaje strah, usamljenost ne poznaje. Usamljen čovjek se ne boji smrti jer ne osjeća strah, ne boji se hladnoće jer ne osjeća ništa. Usamljen čovjek je apsolutna praznina šutnje gdje sve stoji i gdje titraji života ne prodiru i ne dopiru. Pred usamljenošću se sklanjaju i ljubav, i dobrota, i napetost i muka. Svi se oni sklanjaju pred usamljenošću jer svi oni mogu pobijediti sve drugo pa čak i smrt, ali pred usamljenošću su nemoćni.

Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti i samu smrt, ali ne može usamljenost. Tolika je moć usamljenosti da čak i pokretačka sila cjelokupne stvarnosti ljubav pred njom se pretvara u prašinu i zaborav ako je usamljenost zahvati čak i po rubovima. Biti usamljen nije tragedija i katastrofa, nego kraj prije kraja.

Umjesto zaključka

Čovjek se ne treba bojati biti sam, ali biti usamljen je praznina postojanja. Biti sam nije poraz, ali biti usamljen nije ni poraz jer se čak i u porazu nešto osjeća. Biti sam nije neuspjeh, ali biti usamljen nije ni neuspjeh jer se čak i u neuspjehu nešto osjeća. Biti sam u trenutku vlastitog pada, nemoći, nije samoća ni svršetak, ali biti usamljen u trenutku pada i nemoći nije ni nemoć ni pad, jer se čak i u nemoći i padu nešto osjeća. Biti usamljen znači ne postojati i biti jednostavno samo ništa, ni krug, ni središte, ni rub.

Jesmo li danas ove sekunde, ove minute, u ovom satu, u ovom jutru ili večeri, u ovom danu, tjednu, mjesecu, godini… jesmo li u životu sami ili smo usamljeni? Živimo li još uvijek u kružnici svoga života, vidimo li središte, osjećamo li druge na rubu životne kružnice, u središtu kružnice života, ili nema više ničega? Ako ima bilo što, barem dio kruga, barem mali rub, barem mali ostatak središta, onda smo samo sami i ne treba se plašiti.

Ako nema ništa više, ni kruga ni središta ni ruba, onda usamljenost razgovara sa sobom u neprekinutom dijalogu šutnje sa šutnjom, u beskrajnom ponoru i praznini čovjekovog postojanja gdje sam čovjek kao i usamljenost više nisu sposobni za bilo kakav razgovor. Dok se usamljen čovjek nemoćno osvrće oko sebe tražeći sugovornika, dotle usamljenost nezainteresirana za njega nastavlja svoj dijalog sa šutnjom. Možda bi se i sama šutnja smilovala usamljenom čovjeku i progovorila s njim kad ne bi bilo usamljenosti. Usamljenost čak ni šutnji ne dopušta da progovori.

U Sarajevu, 24. 6. 2017.

O. J.