Oznaka: razgovor

Ako galamim tijekom svađe, znači li da sam u pravu?

U svađi obično povisimo ton glasa kako bismo nadglasali svojeg sugovornika. No je li to baš optimalno i hoćemo li time uvjeriti druge da smo zaista u pravu?

Galama i podizanje tona glasa glavne su karakteristike svađe. U nastojanju da uvjerimo osobu kako je baš ono što mi govorimo točno, pokušavamo ju nadglasati vjerujući kako ćemo tako postići uspjeh. No i bez svađe ljudi često podižu ton ako su u društvu više osoba jer žele da se baš njih sluša, a nije lako doći do riječi kada njih pet, šest baš u tom trenutku želi iznijeti svoje mišljenje. Neki su uvjereni kako će tako zasigurno uvjeriti svoje sugovornike da su u pravu. No je li to zaista točno? Kakav utisak zapravo galama ostavlja na ljude i zašto uopće galamimo?

U jednom istraživanju kojeg su provodili David Poeppel, profesor psihologije i neurologije na sveučilištu u New Yorku i njegove kolege pokazali su kako galama utječe na ljudski mozak. Naime, oni su prikupili niz krikova s YouTubea, filmova te glasove 19 volontera koji su vrištali u laboratorijskoj kabini na mikrofon. Zatim su uspoređivali utjecaj normalnih i glasnih zvukova na ljudski mozak. Došli su do zaključka da prilikom slušanja normalnih zvukova naš mozak prepoznaje kojeg je spola govornik, koliko mu je otprilike godina te kakav je ton njegovog glasa. To je zato što normalan zvuk ide od naših ušiju do centra u mozgu koji je određen za to da procesuira ono što smo čuli. Dakle, potrebno mu je vrijeme kako bi prepoznao karakteristike zvuka. No s galamom nije tako. Glasni zvukovi od našeg uha idu do amigdale, spremišta emocionalnog pamćenja u našem mozgu, koja je odgovorna za naše brze reakcije, tj. služi kao svojevrsni alarm ako se nalazimo u opasnosti. To znači da glasni zvukovi u nama aktiviraju alarm, te nas tjeraju da brzo reagiramo. Amigdala je osobito osjetljiva na strah, a zapravo su naši urođeni strahovi strah od gubljenja tla pod nogama i strah od nagle buke.

Zbog ovog razloga, galama nije učinkovita ni u svađi, a kamo li u normalnom, svakodnevnom razgovoru. Kod ljudi ona budi strah. To je osobito karakteristično kod djece. Njihov mozak jednostavno preplavi strah, te više ni ne čuju što im uopće govorimo. Zbog toga često ispada kao da nas ni ne slušaju, pa uporno ponavljaju istu grešku. Kada čovjeka obuzme strah, njegov mozak prepoznaje opasnost, te su pred njih dvije mogućnosti: pobjeći ili se boriti (eng. flight or fight). Stoga je uobičajeno kad netko povisi ton tijekom razgovora da će to kod sugovornika pobuditi upravo jednu od ovih dviju reakcija: ili će se odmaknuti ili će uzvratiti istom mjerom.

Dakle, ne treba nas čuditi ako smo skloni galami da to što pričamo ne dopire do naših sugovornika jer se oni osjećaju napadnuti bez obzira na to što mi zaista možemo biti u pravu i što može biti apsolutno točno ono što govorimo. Stoga, ako zaista želimo da nas čuju i saslušaju, snizimo ton glasa te nastojmo argumentirano iznijeti vlastito mišljenje. To je uvijek prihvatljiva opcija, ali za nju se potrebno potruditi te kontrolirati svoje emocije.

U Mostaru 25. 5. 2021.

K. L.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

O razgovoru i šutnji

Razgovor s drugim nije razmijena riječi i informacija o nečemu što nas zapravo ne zanima. Razgovor nije gluma kako bi drugome sakrili vlastitu dosadu i ravnodušnost o onome o čemu govori. Opet glumljeni razgovor je duhovno naporan jer zahtjeva stalnu budnost i oprez da drugi ne primjeti našu nezainteresiranost. U razgovoru koji nas ne zanima i u kojem ne želimo sudjelovati podijeljeni smo na dvoje, na vanjskog čovjeka koji se pretvara da sluša i nutarnjeg čovjeka koji ulaže veliki napor da ostane priseban i sačuva ulogu i glumu koju igra vanjski čovjek. U razgovoru u kojem nas ništa ne povezuje sa sugovornikom i u kojemu ne želimo stvarno sudjelovati oprez i koncentracija moraju biti tako dobri i precizni da dobar dio razgovora odlazi na moje razmišljanje o tome je li sugovornik primjećuje da me ne zanima ono što govori? Je li se vidi u mojim očima, na licu, mojim gestama, položaju tijela da me ne zanima ono o čemu govori i da se dosađujem?

Jedan dio naših međusobnih razgovora su glumljeni razgovori. Razgovori koji nas ne zanimaju iskreno, razgovori u kojima ne bismo ni sudjelovali da nas neka obveza društvena, obiteljska, poslovna ne prisiljava da sudjelujemo u njemu. Glumljeni razgovori plod su različitih prisila koje ne možemo izbjeći i zahtjevaju solidnu glumačku sposobnost u izražavanju divljenja, čuđenja, interesa za ono što nam drugi govori iako bismo najradije uživali u tišini i šutnji. Razgovor koji dominira nad nama kao nepisana i trajna obveza ostavlja malo prostora i mogućnosti da čovjek šuti radi sebe i zbog uživanja u samoj šutnji. Ljude koji ne bi uvijek razgovarali i koji bi željeli češće šutjeti nego razgovarati nekako se promatra kao asocijalne i teško uklopive u društveno zamišljene oblike ponašanja. Ukoliko čovjek šuti iznad i izvan nekog izmišljenog vremenskog okvira u kojem se može šutjeti, stavlja se u prostor sumnje i obilježja psihološkog i psihičkog poremećaja. I šutnja je tako postala psihološki i psihički poremećaj jer čovjek koji šuti, ne sudjeluje u razgovoru ili nema interesa za razgovor obilježen je kao netko tko je iz određenih razloga „udaren u glavu“.

Tako čovjek koji bi se povukao u sebe ili u šutnju postaje predmet promatranja kao neka posebna vrsta tek otkrivene životinje za koju se nije znalo da postoji i razgovor je terapija pomoću koje će se otkriti kakva je to životinja i po čemu se ona razlikuje od životinja koje hodaju na dvije noge i stalno govore i razgovaraju. Je li moguće razumjeti kako u svijetu govora i razgovora gdje se svugdje i o svemu mora govoriti i razgovarati ima onih koji žele i vole šutjeti radi uživanja u šutnji i susreta sa šutnjom? Zašto onoga koji nije zainteresiran za razgovor, koji svoje vrijeme i riječi želi zadržati više u sebi nego pružiti drugima karakteriziramo kao čudaka, asocijalnog i neprilagođenog? Nije li time i šutnja postala čudna, asocijalna i neprilagođena? Zašto je razgovor jedina mjerna jedinica čovjekove prilagođenosti ljudima s kojima razgovara, ne bi li čovjek koji šuti u grupi koja stalno o nečemu razgovara mogao također biti prilagođen čovjek? Zašto oni koji razgovaraju izmišljaju kriterij za kojega nemaju podlogu i onoga koji među njima šuti i nije previše raspoložen i ne želi sudjelovati u razgovoru obilježavaju određenim imenima koja asociraju na njegovo nepripadanje društvu? Nije im palo na pamet da čovjek koji češće šuti možda voli slušati? Nije li šutnja dok toliki govore i razgovaraju o svemu, svačemu i svakomu način slušanja razgovora? Možda je šutnja sudjelovanje u razgovoru slušanjem drugog.

Naše predrasude o šutnji su toliko rasprostranjene da smo izmislili mjeru šutnje i odredili koliko tko treba i može šutjeti ako želi biti dio razgovora. Ukoliko šuti duže od našeg zamišljenog i izmišljenog kriterija za šutnju, brišemo ga s liste sugovornika i ne pozivamo ga više da bude dio razgovora. Kriterij trajanja šutnje toliko je grub i oštar da više ni šutnja od nekoliko sekundi nije dopuštena ukoliko se želi biti dio prostora razgovora. Sve je podređeno razgovoru i sve je razgovor, i o svemu i svakomu se mora razgovarati. I razgovor i govor bez mjere i granice s vremenom prerasta u brbljanje i koještarije, važno je razgovarati da bi se razgovaralo bez ikakvih obzira o čemu se razgovara i o kome se razgovora.

Onaj koji šuti ne mora biti i nije uvijek onaj koji je povučen, nezainteresiran, ravnodušan i ne želi razgovarati. Onaj koji šuti ponekad želi šutjeti i samo slušati da bi se prisjetio i dozvao u pamćenje što je intimni i duboki razgovor s drugim. Onaj koji šuti ponekad želi otrgrnuti razgovor iz zaborava u koji je razgovor zapao zbog nametnute obveze da uvijek i svugdje moramo govoriti i moramo razgovarati. Šutnja želi izvući iz zaborava ljepotu i tajnu razgovora. Šutnja također želi umanjiti broj glumljenih razgovora, onih razgovora koji nisu razgovori nego duhovni napor da ostanemo pribrani kada nas razgovor ne zanima i u njemu ne želimo sudjelovati, ali silom obveze moramo biti prisutni barem gestama tijela i grimasama lica. Šutnja ne samo da spašava razgovor od zaborava i otkriva njegovo pravo i duboko značenje, šutnja ujedinjuje ona dva čovjeka u jednu osobu kako bi nakon šutnje i tijelom i duhom bio prisutan u razgovoru i kako čovjek ne bi morao ulagati ogromni napor i glumiti da ga razgovor zanima i da u njemu želi sudjelovati. Šutnja i najdosadniji razgovor može učiniti novim i drugačijim, dok stalni i neprekinuti razgovor i one naše međusobno najintimnije razgovore pretvara u brbljanja i puku razmjenu informacija gdje više nijedno od nas dvoje stvarno ne sudjeluje, barem ne duhom, dok glumimo licem da nas razgovor zanima.

Nije svaka šutnja nekakvo povlačenje u tišinu, bijeg od ljudi, odustnost zvukova, riječi i glasova. Ima i takvih šutnji. Kada kažemo da šutnja izvlači razgovor iz zaborava i iznosi na svjetlo njegovo stvarno značenje, onda govorimo o šutnji koja sluša razgovor tako što čovjek u sebi šutljivo, strpljivo i smireno razmišlja o razgovoru i odbija sudjelovati u razgovoru sve dok mu šutnja ne ponudi poticaj da se uključi i odredi smisao i značenje razgovoru u kojem sudjeluje. Šutjeti u razgovoru ne označava bježanje i skrivanje od drugog s kojim se razgovara, nego označava strpljivo i mirno slušanje drugog, označava vrijeme u kojem čovjek prestaje glumiti da sudjeluje u razgovoru. Šutjeti u razgovoru znači prestati glumiti i dijeliti sebe na dva čovjeka koji jedan drugog podržavaju u glumi dok s drugim razgovaraju. Šutjeti u razgovoru znači reći sebi kako je vrijeme da prestanem igrati igru razgovora, a igrati igru razgovora znači brbljati, i kako je vrijeme da se nutarnji i vanjski čovjek međusobno dogovore i odluče o smislu i svrsi razgovora. Šutjeti u razgovoru znači duboko iskreno i intimno unutar sebe odlučiti je li razgovor u kojem sudjelujem važan, potreban, presudan, značajan ili je riječ o brbljanju u kojem ne želim više sudjelovati jer mi je dosta glume koje stvarno brbljanje pretvara u prividno istinski razgovor. Stav, smisao i svrha razgovora određuju se u šutnji kojom slušamo drugoga ili druge kako razgovaraju.

Kada šutnja prestane i iziđemo iz sebe, mi smo već odlučili je li razgovor u kojem drugi sudjeluju i u koji nas pozivaju da se priključimo istinski razgovor ili brbljanje u kojem više ne želimo sudjelovati i koje nas ne zanima. Nema ništa zabranjeno u odbijanju sudjelovanja u razgovoru  za kojega smo šutnjom odlučili da je brbljanje i da nije važan. I ako ćemo doći na zao glas kao šutljivi, asocijalni, nekomunikativni, neprilagođeni, ipak ćemo doseći određeno olakšanje jer smo napustili brbljanje u kojem smo glumili kao da je riječ o pravom razgovoru, važnom, intimnom, smislenom i svrhovitom razgovoru koji to nikada nije niti bio. Između obveze da glumimo u brbljanjima koje drugi smatraju razgovorima i šutnje kao oslobađanja od brbljanja ponekad i često se priklanjamo prvom i nastavljamo glumiti u brbljajućim predstavama jer ne želimo biti označeni kao šutljivci i asocijalci. Glumljenje koje brbljanje od nas zahtjeva stvara u nama rascjep na čovjeka izvana koji uživa u zanimljivom razgovoru i čovjeka iznutra koji se dosađuje jer je prisiljen sudjelovati u brbljanju bez kraja i konca. Taj rascjep stvara od nas glumce od kojih se zahtjeva ne samo izuzetna glumačka sposobnost, nego i jak duhovni napor da se ne primjeti kako razgovor u kojem sudjelujemo doživljavamo kao puko brbljanje. Duhovni napor generira iscrpljenost, iscrpljenost rađa ljutnjom, ljutnja rađa strahom od šutnje jer ako zašutimo, drugi koji razgovaraju uprijet će prstom i reći da je s nama nešto duboko pogrešno jer šutimo. I tako sudjelujemo iscrpljeni, ljuti ponekad pod strašnim duhovnim i psihološkim naporom da sačuvamo glumačku masku interesa za razgovor koji nas ne zanima i u kojem, da nas se pita, ne bismo nikada ni sudjelovali.

Dug je i opasan put od sudjelovanja u brbljanju i glume da nam se brbljanje sviđa jer brbljanje glumi da je razgovor do šutnje koja sluša i razlikuje brbljanja od pravih i istinskih razgovora. Iapk jednom kada se dosegne šutnja kao slušanje drugih dok razgovaraju unatoč optužbama da smo asocijalni i neprilagođeni, čovjek neće imati problema napustiti razgovor koji je za njega brbljanje i u kojem nema potrebe za njegovom glumom i povući se u šutnju i tamo dok sluša druge koji razgovaraju, razlikovati brbljanje od pravog razgovora. I kada iziđe iz šutnje, neće imati potrebe glumiti da uživa u razgovoru jer u brbljanjima neće ni sudjelovati i tražit će istinske razgovore i sugovornike slične njemu.

Ljude koji se poput njega također tu i tamo se povuku u šutnju kako bi  prestali biti glumci koji glume da im se razgovor sviđa i vraćaju se iz šutnje kao istinski sugovornici koji uživaju u razgovoru s vama i to možete vidjeti ne samo na njegovom licu, nego kao da zbog šutnje jer sada istinski čujete i slušate jedno drugo možete vidjeti i čovjekovu dušu kako se raduje razgovoru i u njemu sudjeluje.

U Sarajevu, 20. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jakkapan Jabjainai

O knjigama

Iako ćeš ih povremeno napuštati, one će tebe vjerno čekati. Dugi niz godina skrivene i prekrivene prašinom, prekrivene zaboravom i sve slabijim pamćenjem strpljivo će te čekati bez glasa pobune ili protivljenja. Kada sam ili sama u gluho doba noći osjetiš potrebu za blizinom, one će doći i pridružiti se tvom trenutku samoće i tišine. Otrest će prašinu sa sebe, urediti se kako najbolje znaju i umiju samo za tebe, obući će svoje najljepše korice samo za ovaj trenutak ne pitajući te jesi li vrijedan ili vrijedna nakon što su morale godine provoditi same pokrivene slojevima zaborava željno iščekujući noć kada ćeš ih se sjetiti i nježno ukloniti s njih prašinu. Tolike godine one željno iščekuju znatiželjan i udubljen pogled koji ne odlazi rastreseno od njih. Godinama žive u nadi da će jednom tvoj pogled pasti na njihove ostarjele i požutjele korice. Dok čekaju strpljivo u tami do koje ne dopire puno svjetla, one se raduju potajno onom trenutku kada će tvoje zaljubljene oči promatrati slova i rečenice. Dok čekaju da ih uzmeš, one se potajno uređuju da samo za tebe budu najljepše kada tvoja ruka pređe preko hrapavih i suhih korica. Slova i rečenice u njima miruju i sanjaju, čekaju tebe da ih probudiš svojim dodirom i svojim očima i svojim tihim šapatom u gluho doba noći. One kriju neotkrivene svjetove, još neostvarena putovanja, skrivaju staze i puteljke kojima se čak ni glavni junak ne kreće sve dok ga ti ne oživiš svojim tihim glasom dok čitaš. Dok čeka negdje u mračnom kutu, sve u njoj miruje kao da bez tvojih očiju i tvoga glasa pred sobom nemaš ništa drugo doli hrpu mrtvog i beživotnog papira. Dok čeka svoj ples, ne može napraviti ni najmanji plesni korak jer mora je voditi pravi plesni znalac. Netko tko zna koji ples voli i na koji način želi da njezini koraci idu za tvojima i na koji način želi biti dodirnuta i gledana dok pleše. I ne samo ona. Slova i riječi su bez tebe samo nejasni i mutni znakovi bez reda, mrtvi poput olovnih ili glinenih vojnika koji niti dišu niti udišu život. Ali kada se tvoj pogled spusti na nju i tvoje usne izgovore tiho prva slova i prve riječi, događa se čudo. Iako se bojiš jer prvi put plešeš s njom, imaš osjećaj da ste se oduvijek poznavali i oduvijek bili suđeni jedno drugom. Zajedno sa slovima i rečenicama ona nepogrešivo prati ritam tvojih koraka i tvoga plesa. Plešeš kroz zanimljiv početak, kratko zastaješ kod uzbudljivog zapleta i nastavljaš plesati kroz fabulu kroz mnoštvo likova i glavnih junaka. S ljubavlju plešeš kroz pametne i humoristične dijaloge između likova, zajedno se s njom iz svega glasa smiješ glavnom junaku koji ti uzvraća smijeh, s njim razgovaraš, savjetuješ ga, s njim tuguješ, s njim raspravljaš, tražiš od njega objašnjenja. Kako se ples bliži kraju, pomalo sabireš dojmove i ples prelazi u tihi razgovor između tebe i nje. Kao zavjerenici razmišljate zajedno o priči i glavnom junaku i je li moglo biti drugačije i predlažeš i neke drugačije završetke što ona s odobravanjem prihvaća i savjetuje da ti pokušaš napisati cijelu priču ponovo s drugačijim, novim iznenađujućim završetkom. Ona će te upućivati, savjetovati, obasipati sitnim mudrostima i znanjima koja će ti trebati da sam napišeš novi završetak. Vodit će te kroz skrivene riznice znanja, kroz čudesne krajolike i pejzaže, otkrivat će ti skrivene tajne koje postoje samo među riječima. I kad učini sve za tebe, kad je iscrpiš do kraja  i ostaviš je prašini zaborava prekrivenu mnoštvom novih slova, riječi i rečenica, ona će te i dalje čekati tiho i nenametljivo da joj se vratiš. Neopterećeno će čekati prekrivena novim koricama koje su ljepše, novije, svježije i ne tako pohabane i žute kao njene, ali ona se neće plašiti starosti niti umiranja. Njezin je najveći strah ne da ćeš je zaboraviti, nego da je više nećeš nikada otvoriti jer ona je živa tek kad je ti otvoriš i njezina slova i riječi plešu životnu priču glavnog junaka samo pred tvojim očima i samo dok ih ti gledaš i vidiš. Bez tebe ona je samo hrpa beznačajnog papira, ali s tobom ona je životna snaga koja se strastveno predaje tvom pogledu da kroz tvoj pogled njezine stare korice ponovno žive novim i uzbudljivim životom. Ona nije ljubomorna niti zavidi jer tvoj znatiželjni pogled ne gleda samo nju nego se okreće i mnogim drugima koje kao i ona čeznutljivo gledaju u tvom pravcu da ih pogledaš i otvoriš i oživiš njihove korice, slova, riječi i rečenice. Ona obožava dijeljenje i rado te potiče da i druge voliš kao i nju i da i s drugima strastveno plešeš kao i s njom. Nagovara te da i druge otvaraš i putuješ novim i nepoznatim svjetovima i susrećeš nove junake i junakinje, potiče te da i u drugima otkrivaš nove i fantastične priče, zaplete i vrhunce. Ona je najsretnija kada može biti u društvu s njoj sličnima i pripovijedati o tvojoj želji i strasti da ih otvaraš i znatiželjno otkrivaš svjetove skrivene u čudesnim tkanjima od slova i riječi i rado pripovijeda o tvojoj želji da ih sve upoznaš i da sa svima zaplešeš uz zvuke njihovih neodoljivih zapleta i priča. Ne možeš ih čuti kako glasno razgovaraju koliko god naprezao svoj sluh niti ih možeš vidjeti kako plešu koliko god naprezao svoj pogled. One razgovaraju međusobno samo kada ih ti uzmeš u ruke i kreću se samo onda kada pomjeraš njihove korice da bi uronio u njihov skriveni i tajni svijet. Bez tebe one su papirni leševi, mrtva i nepokretna slova i rečenice. Bez tebe nikada neće oživjeti, ali s tobom one uskrsavaju i njihovi junaci i priče postaju živi. Tvoja moć nad njima je apsolutna, a opet one nemaju straha pred tobom čak i onda kada im prijetiš vatrom i uništenjem jer one su nositelji one lude i posljednje nade da ćeš im se smilovati i umjesto vatrom njihove korice spaliti svojom znatiželjom i strašću da upoznaš neki potpuno novi svijet i nekog potpuno novog i neobičnog junaka. One te obožavaju i kad su zaboravljene na prašnjavim policama, u mraku biblioteka u zagušljivim i vlažnim podrumima, vole te i onda kada se zbog tvoga nemara i nebrige raspadaju podsjećajući tek s nekoliko redaka kako su u sebi krile život koje su ti željele pokloniti besplatno kao dar. Obožavaju te jer si ti njihov stvoritelj, onaj koji udahnjuje u njih život jer si onaj koji mrtvi papir pretvara u velike životne priče, sudbine, ljubavi, tragedije, nesretne i sretne završetke, obožavaju te jer si ti njihov životvorac jedini koji u njihov prazan krvotok u njihova mrtva i nerođena slova, riječi i rečenice ubrizgavaš svježu krv dok ih čitaš, pišeš i pripovijedaš. Njihovo strpljenje je bezgranično, njihova nada neograničena, njihova šutnja beskrajno strpljiva, njihov zaborav nikada ne gubi pamćenje na onoga koji ih je prvi put stvorio perom i tintom, olovkom, izgovorenim glasom dok čita ili recitira. One su beskrajno zahvalne za svako slovo koje se krije između njihovih korica i koje na tvoj poziv oživljava kao feniks kako bi satkalo cijele svjetove i galaksije od riječi i rečenica i njihova beskrajna zahvalnost traje i onda kada od slojeva prašine i zaborava i svjetovi i junaci u pričama zamru i ušute. I tada kada se čini da su mrtve, one gotovo neprimjetno dišu ispunjenje životom od korice do korice, riječi, rečenice, junaci i priče napeto iščekuju svoga jedinog i glavnog junaka s kojim sve počinje i bez kojega ništa ne može početi. Prekrivene tvojim zaboravom, nemarom, nepažnjom, slabim pamćenjem, bezvoljnošću i ravnodušnošću one čekaju strpljivo. Naslonjene jedna uz drugu međusobno se hrabre i nastoje pogoditi koja će od njih prva u tvojim rukama ponovno udahnuti život punim plućima. Međusobno se došaptavaju dok u gluho doba noći sjediš pored prozora i naprežeš uši jer ti se čini da čuješ šapat koji te poziva da priđeš njihovom svijetu i uroniš u njega. I kada odlučiš prići prašnjavoj polici koju si dugo zaboravljao, među njima se uzbuđenje penje do neslućenih granica. Konačno, dok uzimaš jednu od njih, nema među njima zavisti, ljutnje i ljubomore. Dok uz osmijeh i znatiželjan pogled otvaraš korice, već tada one su pune nade i radosti jer će i njihove korice biti u tvojim rukama. Ne možeš čuti njihovu radosnu viku i uzbuđenje. Uzbuđenje tolikih slova, riječi, junaka i priča. Samo čuješ šapat, šapat koji će sve više prerastati u bujicu radosti kako budeš jednu po jednu otvarao i čitao dok u gluho doba noći slušaš šapat riječi i priča, šapat koji te neodoljivo poziva da otvoriš korice i uroniš u potpuno novi i čudesan svijet priče i mašte, svijet koji je nažalost samo groblje ako nema tvojih ruku da pišu slova, tvojih ruku da otvaraju korice, tvojih očiju da gledaju riječi i tvoga glasa da čita rečenice i tako dovode u život bezbrojne junake i junakinje čija priča, zaplet i rasplet čini da i gluho doba noći i samoća izgledaju kao iluzija i nešto što stvarno ne postoji jer si uronjen u potpuno novi svijet koji te dugo čekao i čekat će te uvijek i onda kada ti na njega potpuno zaboraviš dok prekriven zaboravom i prašinom strpljivo živi u nadi da će mu tvoje ruke, tvoje oči i tvoj glas udahnuti novi život otvarajući dugo vremena zatvorene korice hrapave i žute od vremena koje još uvijek prolazi dok one tiho, nenametljivo, šutljivo i strpljivo čekaju da okreneš uho i pogled prema polici i konačno otkriješ odakle dolazi taj neodoljivi šapat koji te već duže vremena poziva na uzbudljiv ples skriven među njihovim koricama satkan od mnoštva slova, riječi i rečenica.

U Sarajevu, 4. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ivan Kruk

RAZGOVOR O ŽENI (Razgovor o paklu – VIII. dio)

Osjećao je zluradost i blagu pakost, zlobno zadovoljstvo otkrivši da stariji đavao ne zna sve o ženama, dobro, zna veoma puno, ali ipak ne zna sve, iako o svemu drugom od stvaranja do danas zna sve…

Stariji đavao otpuhne dim cigarete. Noć je bila neobično maglovita i gusta magla nije dopuštala puno, tek pogled na nekoliko svjetiljki koje su žmirkale u mraku uz pješčanu stazu. – Večeras je prilično mračno vani. Stariji đavao se nagne naprijed prema prozoru. –Moguće. Iako ne vidim razliku. Mlađi đavao se približi prozoru i pogleda. – Kod nas je uvijek mračno. Mlađi đavao se vrati u kožni naslonjač i otpije gutljaj  crnog vina od neke portugalske sorte od koje se pravilo pomalo slatkasto, ali dobro vino. – Jesi li ikada bio zaljubljen? Mlađi đavao odloži čašu i znatiželjno se zagleda u starijeg đavla. – Ne. Duhovi poput nas ne vole niti osjećaju. Ali bio sam svjedok mnogim ljubavima. Posebno sam o ljubavi naučio od jednog starog redovnika još tamo u srednjem vijeku koji je bio pisac i filozofirao o ljubavi. – I što si od njega naučio?  Mlađi đavao pripali cigaretu. – O ljubavi ništa nisam naučio. Znao sam s njim razgovarati dugo i do kasno. On je znao tko sam ja. Nismo bili prijatelji. On je bio moj neprijatelj, a ja njegov. Ali bilo je trenutaka kad bi se obojica umorili od međusobnih smicalica. Ja od napasti i želje da ga odvučem u pakao, on od molitve i želje da me otjera od sebe. U tim trenutcima neobičnog primirja razgovarali smo ne kao neprijatelji, nego kao dva učenjaka. On je bio učenjak, pomalo ispred svog vremena, a ja sam znao puno i on je želio znati kako su stvari izgledale na samom početku. Razgovarali smo o astronomiji, svemiru, društvenim uređenjima, vjeri, ljudima, njegovom opatu samostana koji nije volio njegovo učenjaštvo i brinuo se da neće postati alkemičar ili astrolog iako sam opat nije puno ni znao ni mario za učenjaštvo.

Jednom smo tako kasno navečer u trenutcima primirja razgovarajući o kretanju planeta ne znam kako počeli razgovarati o ženi. Imao je majku koju je jako volio i dvije sestre, obje dobro udane za neku dvojicu grofova u njegovom kraju. Zanimalo ga je kako je izgledalo stvaranje žene jer sam mu otkrio da sam bio na početku stvaranja kad se sve događalo. – I što ga je konkretno zanimalo? Mlađi đavao otpije gutljaj. – Zanimalo ga je zašto se ženu do kraja ne može razumjeti je li riječ o Tvorčevoj namjeri da je takvu stvori ili je u pitanju nešto drugo. Ispričao mi je jedan svoj san o ženi koji nije toliko značajan, ali je u njemu pobudio znatiželju o tome pitanju. Kao učenjaka to je ga zanimalo s čisto znanstvenog gledišta. – I što si mu rekao? Mlađi đavao priguši svjetlo lampe koje mu je smetalo. – Ispričao mu o stvaranju žene. Jednog dana u vrtu vidio sam Tvorca i Adama kako nešto razgovaraju. Adam je gestikulirao i pokazivao rukama oko sebe i onda pokazivao rukom na sebe. Tvorac ga je slušao s pažnjom i pratio sa zanimanjem. Iako Adam nije govorio nikakav jezik, činilo se da ga Tvorac savršeno razumije. Nekoliko dana nakon njihovog razgovora slučajno u vrtu naletim na Adama. Bio je vidno uzbuđen. Pokušao sam doznati o čemu se radi ali njegovo jadno lamentiranje rukama i čudni zvukovi koje je ispuštao nije pomoglo. Nisam mogao razumjeti što mi želi reći jer nije govorio našim jezikom. Nije govorio uopće. Nije me ni zanimalo. Imao sam drugog posla jer sam morao nešto ići završiti kod stabla spoznaje dobra i zla. Kad sam se vraćao, vidio sam da Adam spava i da Tvorac uzima nešto iz njega. Bilo je veliko, svjetlilo je kao veliki plamen. Uzeo je jedan mali dio, kao iskrica plamena, a ostalo vratio natrag u Adamovo tijelo. Približio je iskru svojim ustima i progovorio. Iskra se pretvorila u veliki plamen. Uzeo je prašine i zemlje i bacio u smjeru velikog plamena. – I? – Nažalost, nisam vidio do kraja što se dogodilo jer je naišao jedan anđeo kerubin s plamenim mačem i rekao mi da nije lijepo špijunirati. Pokunjen i postiđen sam otišao.

Kasnije tog dana pred večer prolazio sam blizu mjesta gdje je Adam spavao i ugledao sam Tvorca, Adama i još neko biće slično Adamu. Nešto su razgovarali s Tvorcem, ali nisu više gestikulirali niti ispuštali čudne zvukove, nego su govorili kao što i mi govorimo. Kad se Tvorac udaljio, priđem Adamu dok je ono biće negdje otišlo i nije ga bilo u blizini. Adam mi ispripovjedi da se to biće zove žena, da je isto poput njega, ali da ima jedna poteškoća. S obzirom da je Adam sada govorio i mogao sam ga razumjeti, bio sam znatiželjan oko tog bića. Adam mi je pripovjedio da iako to biće liči na njega i govori jezikom kao i on i da mu je Tvorac rekao da je to biće isto poput njega, on Adam se nije sjećao kako se to biće pojavilo i odakle. Jedino je osjećao prazninu kad se probudio i čim se to biće pojavilo pred njim, praznina je nestala. Adam mi je rekao ono što sam i sam vidio, da sumnja u Tvorca da je uzeo od njega dio božanskog daha i udahnuo u to biće. Rekao sam Adamu da tu nema ništa pogrešno ako je tražio od Tvorca biće identično njemu, ali sam slagao da sam bilo što vidio.

Želio sam to biće i sam promotriti prije nego Adamu kažem što sam vidio. Kad se biće vratilo, Adam je predstavi kao ženu koja se zove Eva. Bila je poput njega, ista, identična, ali opet bilo je tu nešto što nisam mogao razumjeti niti dokučiti. Kad me onaj anđeo opomenuo da špijuniram, nisam vidio što se dogodilo do kraja. – Misliš da bi znao više o ženi da si vidio što se dogodilo od trenutka kad je Adam zaspao do trenutka kad je stala pred Adama? Mlađi đavao protegne leđa. Kao da ga je priča pomalo zamarala. Stariji đavao nije obraćao pažnju gledajući u gustu maglu vani. – Ne, ne mislim na to. Vjerojatno je proces stvaranja bio sličan kao i s Adamom. Mislim da je Tvorac nešto privatno razgovarao sa ženom prije nego su se ona i Adam susreli i da joj je nešto rekao. Kasnije kad sam je bolje upoznao, shvatio sam da je puno susretljivija i znatiželjnija od Adama. I kad sam ih nagovorio na grijeh jer sam bio zadužen za brigu oko stabla spoznaje dobra i zla, mislio sam da ću u zamjenu dobiti njezino priznanje o tome što je razgovarala s Tvorcem prije nego je došla do Adama. Ali je odbila iako je otkrila da se susrela s Tvorcem prije nego se susrela s Adamom i drugim stvorenjima uključujući i nas. – Želiš reći da je Tvorac njoj dao neku posebnu zadaću za koju znaju samo njih dvoje i nitko drugi? Mlađi đavao se malo uspravi. Počelo ga je zanimati. Nije znao da ima nešto što stariji đavao još ne zna. – To i jest pitanje mladi prijatelju jer ne znam na njega odgovor. – Tko bi rekao da ti koji si bio na početku svega ipak ne znaš sve? Mlađi đavao je bio pomalo podrugljiv. – Znam o ženama sve, ali ne znam ono najvažnije, a to je sadržaj razgovora između nje i Tvorca dok je Adam spavao. Pitao sam kasnije i neke druge zloduhe nakon pada. Veliki broj njih je čuo za razgovor između žene i Tvorca, ali nitko ne zna sadržaj razgovora i nikomu nije jasno kako su se uspjeli sakriti cijelo popodne od naših znatiželjnih pogleda i ušiju i u kojem su dijelu zemaljskog raja razgovarali. Dokazano je da su žena i Tvorac sigurno razgovarali, ali što joj je Tvorac rekao, o čemu su razgovarali, je li joj otkrio nešto o budućnosti, nešto o nama, je li joj otkrio nešto o sebi što ne znamo, ostala je nepoznanica svima, čak i Adamu. – Hm, zanimljivo, nisam znao da ima nešto što ti ne znaš. – Nije da ne znam, nego ne znam koji je sadržaj razgovora i ne znam na što se odnosio kada je riječ o ženi i njezinoj svrsi i smislu, svakako nisam utješen time da je njezina svrha i smisao samo fizičko postojanje i fizički život, tu mora biti i nešto drugo. Stariji đavao otpuhne dim cigarete. – Što ti je rekao redovnik kad si mu to ispričao? Mlađi đavao ustane i priđe prozoru.  – Narugao mi se i s podsmijehom konstatirao da je prilično zabavno otkriti da ni đavao ne razumije žene i da je smiješno za jedno tako inteligentno biće kao što sam ja da to otkrije tako kasno jer je on to znao vrlo rano još dok je bio mlad. – Ali sam ga ispravio.

Nije da ne razumijem žene, o razumijem ih puno bolje od njega. Ono što mene zanima je sadržaj razgovora između nje i Tvorca o kojem svi znamo, ali nitko od nas ne zna o čemu su razgovarali. Ali stari redovnik bio je prilično uvjeren da to znači da i ja ne razumijem žene jer ne znam sadržaj tog razgovora. Na kraju smo došli da zajedničkog stava da muškarci o ženama znaju veoma malo ili nimalo, da mi o ženama znamo veoma puno, ali ne sve i da jedino Tvorac zna sve o njoj jer je on s njom na početku stvaranja razgovarao privatno i tajno. – Ali to nije toliko važno zar ne? Mlađi đavao upitno pogleda starijeg. – Ne bih rekao, mislim da je to jedno od najvažnijih pitanja na koja nitko nema odgovor. Sjećaš se Nazarećanina, njegovog rođenja i njegove majke? Nitko od nas nije očekivao takav razvoj događaja zato jer nitko od nas ne zna o čemu su žena i Tvorac razgovarali na početku stvaranja, možda su razgovarali o majci od Nazarećanina, ili nisu? Ne znamo. Ali i ti kao mlađi đavao trebao bi već shvatiti da puno toga ovisi o ženi i njezinoj ulozi u svemu i da je činjenica da je ne razumijemo do kraja opasnost koju ne treba lako zapostaviti i zanemariti. To što je ne razumijemo ne znači da nema ulogu u svemu, možda ima presudnu ulogu u svemu od stvaranja do kraja svijeta. I nama nije isprika to što je muškarac ne razumije, on ponekad ni sebe ne razumije. Ali mi, mi moramo znati sve o njoj iako ćemo teško ikada doznati što se dogodilo onog popodneva u zemaljskom vrtu dok je Adam spavao o čemu su ona i Tvorac razgovarali. Da nije onaj anđeo s mačem naletio možda bih sada znao sve. Ovako kad je žena u pitanju, i mi donekle tapkamo u mraku i na to se navikni ubuduće.

Stariji đavao baci nervozno opušak u pepeljaru i ode u susjednu sobu. Mlađi đavao ostane pored prozora zureći u noć. Čudio se zašto je magla večeras tako gusta i ne može se vidjeti puno osim dvije žmirkave svjetiljke koje su bacale slabašno svjetlo na pijeskom posutu stazu koja je nestajala u mraku. Osjećao je zluradost i blagu pakost, zlobno zadovoljstvo otkrivši da stariji đavao ne zna sve o ženama, dobro, zna veoma puno, ali ipak ne zna sve, iako o svemu drugom od stvaranja do danas zna sve. Mlađi đavao zamišljeno nastavi gledati vani u nepreglednu tamu. Tko bi rekao da stariji đavao o ženama zna skoro sve, ali ne zna sve????? Osmjehne se. Zar ne kažu često da je đavao u detaljima, pomisli u sebi i nastavi zuriti vani dok je gusta magla prijetila da i one dvije žmirkave svjetiljke proguta zajedno s pješčanom stazom koja se jedva primjećivala u tami.

U Sarajevu, 9. 12. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR – OPTIMALNO NESAVRŠENO SREDSTVO MEĐULJUDSKE KOMUNIKACIJE

Govor predstavlja optimalni oblik međuljudske komunikacije, a realizira se glasovno ili tekstualno. U oba slučaja se radi o primjeni različitih kompleksnih kombinacija simbola, za čiji je razvoj ljudskoj vrsti trebalo veoma puno truda i vremena.

Postoje i drugi oblici međuljudske komunikacije, ali ipak je samo govor onaj optimalan oblik. Npr. umjetnik se može izražavati kistom, kompozicijom, pa čak i plesom, ali u značenje svega toga običnom čovjeku i neće biti lako ući; na kraju krajeva, vrlo je upitno je li i samom umjetniku uvijek jasno što je sa svim tim htio reći? Postoji također i ona famozna neverbalna komunikacija – govor tijela. Dobar psiholog može dosta toga iščitati već iz sugovornikovog držanja tijela, pokreta ruku i nogu, ekspresije lica. Međutim, bez temeljitog i iskrenog razgovora, i ovdje će sve ostati na razini osnovnih slutnji, pretpostavki i saznanja. Standardni govorni način komunikacije se jednostavno ne može ničim nadoknaditi.

Problemi

Kako govor predstavlja izrazito kompleksan fenomen, tako on može često (s)krenuti u jednom neželjenom smjeru iz najrazličitijih svjesnih i nesvjesnih razloga.

Mogli bismo tu krenuti od onih – često, ali ne uvijek – prirođenih poremećaja kao što su mucanje, afazija (nijemost) i gluhoća. S druge strane, danas se sve češće kod djece dijagnosticiraju poremećaji poput hiperaktivnosti i različitih oblika autizma. U prvom slučaju dijete se ne može dovoljno fokusirati na normalnu komunikaciju, a u drugom slučaju socijalna interakcija zbog razvojnih poteškoća nervnog sustava uopće nije moguća ili ja na vrlo niskoj razini.

Ipak, nas ovdje više zanimaju neki uobičajeniji i učestaliji komunikacijski problemi kao što su šutljivost i brbljavost. I jedno i drugo je često biološki, pa čak i spolno uvjetovano. Na primjer, za muškarce se poslovično kaže da manje pričaju od žena, te oni počesto zbilja ne razumiju zašto žene toliko mogu pričati, kao što ni žene sa svoje strane ne mogu shvatiti mušku šutljivost. Tako žena može pomisliti da je muškarac nešto ljut ili barem nezadovoljan, a njemu se jednostavno i bezbrižno ne priča. Međutim, postoji upravo i jedna manipulativna šutljivost i brbljavost, i što je zanimljivo – obje imaju počesto istovjetan razlog: prikrivanje nečega. Za šutljivce je tu jasno kako i zašto, ali brbljavci na jedan vrlo lukav način otvaranjem najrazličitijih trivijalnih tema pokušavaju skrenuti pozornost sa onoga što je stvarno bitno. Naravno, postoji i ona provocirajuća šutljivost i brbljavost, jer čovjeka se može podjednako isprovocirati i s premalo kao i s previše riječi i pitanja. Tome naprotiv, zdrava komunikacija je uvijek umjerena. Normalna i dobronamjerna osoba zna da se ponekad treba pričati, baš kao što ponekad treba i šutjeti.

Također, šutljivost i brbljavost se pokatkad primjenjuju i zbog privlačenja tuđe pozornosti … jednostavno, vidimo nekima su ovo višestruko korisni društveni alati.

Govor i nasilje

Različiti šaljivi stripovski prikazi često slikaju pećinskog čovjeka naoružanog toljagom. Njom ne samo da lovi, nego i „zavodi“ partnericu, kao što rješava i sve druge moguće probleme. Isaac Asimov u tom kontekstu reče da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih. Njima nasuprot, oni kompetentni sve ili barem većinu toga uspijevaju riješiti razgovorom. Nekompetentni vrlo često i ne pokušavaju unaprijediti svoje stanje, jer poglavito vjeruju u prastara rješenja. Radije uzimaju steroide i dižu tegove nego da pročitaju koju knjigu, jer kao „batina je iz raja izašla“.

Međutim, s prethodnim se može spočitati i jedna realna poteškoća govora. Usprkos cjelokupnom dosadašnjem razvoju, on još uvijek nije u potpunosti učinkovit kao komunikacijsko sredstvo. Lijepe i birane riječi se odbijaju od neke ljude kao od neosvojive utvrde. Tjeraju po svom do te mjere da ih se u konačnici može ili ignorirati ili promijeniti na prije spomenuti „pećinski“ način. Na primjer, solidnom terapeutu danas počesto polazi za rukom resocijalizirati čak i vrlo opasne zatvorske zločince, ali je isti još uvijek manje-više u potpunosti nemoćan naspram narcisoidnog i njemu srodnog antisocijalnog poremećaja osobnosti. Jednostavno, ovakvima kad se i postupno dokaže na razumski način da su cijelo vrijeme u krivu, svejedno će (većinom) ustrajati u svojem nekooperativnom i mučiteljskom načinu ponašanja.

Jedna pozitivna analogija rata

Nagomilani komunikacijski neuspjesi s vremenom čak i posve dobronamjernu društvenu osobu odvode u stanovito samozatvaranje. To čak na neki način postaje i vidom preporučljivog, zrelog mudrosnog ponašanja. Tako ćemo danas diljem Net-a naići na mnoštvo izreka, citata i savjeta tipa: „Gledaj svoja posla, druži se s dragim i finim ljudima i kloni se u širokom luku svih kompleksaša, hejtera i negativaca…“.

No, kako već rekosmo, govornu komunikaciju ipak nije moguće u potpunosti mimoići. Kad-tad će se uvijek morati sjesti i iskreno porazgovarati. To je nešto poput zakonitosti rata: isti se vode na bojnom polju, ali se redovito završavaju za „zelenim“, pregovaračkim stolom. A poslije tih razgovora, neminovno će uslijediti i neki dodatni. Ono u stilu: ne moramo se kao bivše zaraćene strane sad ono nešto pravo voljeti, ali smo dužni osigurati barem nekakav minimalan i nesmetan promet ljudi, usluga i roba. Ili poput rastavljenih bračnih drugova: možda oni stvarno više ne žele čuti jedno za drugo, ali će svejedno morati barem toliko sjesti i porazgovarati što dalje s djecom i zajednički stečenom imovinom?

S tim i završavamo, a da se ima na umu: Ljudi mogu zašutjeti iz najrazličitijih, što opravdanih, što neopravdanih razloga, ali će ipak kad-tad morati sjesti razgovarati. A ako se to već ne može izbjeći, onda bolje „čim prije, tim bolje“. Najveća prepreka za razgovor i jest to što ljudi ponekad predugo vjeruju da se može i bez razgovora!

Na kraju krajeva, ima i ono: „Bolje pregovarati i stotinu godina, nego ratovati jedan jedini dan.“

 

U Sarajevu, 15. 1. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

SJEĆANJE

Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me…

Jednog dana netko će promatrati moju fotografiju ili moj nadgrobni spomenik pitajući se tko je bila ta osoba. Gledat će moju požutjelu fotografiju i misliti o meni. Gledat će moje oči, kosu, lice. Ili će gledati moj grob, ime i prezime i datum rođenja. Razmišljat će gledajući možda broj godina uklesane u spomenik da sam živjela prilično dugo u tako nesretnom i nemirnom vremenu. Kada vidi raspon godina. ponadat će se da i on ili ona živi barem upola dugo kao ja. Ako budem dovoljno zanimljiva zbog svoje slike ili svoga imena, možda će o meni razmišljati duže. Mislit će kakva sam bila kao dijete. Jesam li bila plačljiva, nemirna ili tiha? Kakvi su bili moji roditelji? Je li mi otac bio strog? Jesam li voljela svoje roditelje? Tražila da mi kupe igračke? Razmišljat će kakva sam bila kao djevojčica? Jesam li se igrala lutkama? Jesam li maštala o svome princu? Jesam li tražila da spavam s upaljenom lampom i da mi otac čita priče prije spavanja? Možda će misliti koja mi je priča kao djevojčici bila najdraža? Gledat će godinu moga rođenja i pitati se jesam li plakala kad sam se rodila? Je li majka bila sretna, je li otac jurio s posla da vidi svoje prvo dijete?

Gledat će godine moga života i pitati se kakvo je bilo vrijeme u kojem sam živjela? Je li se tih godina nešto važno dogodilo, je li se živjelo isto kao što se danas živi u njegovo vrijeme? Možda će stajati pored moga groba, gledati moj spomenik i pitati se o mojim snovima, nadama, očekivanjima? Pitat će se što sam u životu željela, što sam od života htjela i što mi je život dao? Čudit će se kako i on i mnogi živi prolaze pored mene svaki dan i nikada se ne pitaju tko je osoba u tom grobu, čije je to lice i čije je to ime i prezime? Pitam se hoću li mu biti samo broj i spomenik na gradskom groblju ili će ponekad zastati pored mene i upitati se o mom životu i mom vremenu? Hoće li me pitati kako je s one strane? Hoće li shvatiti da tu kuda svaki dan prolazi ne leže kosti i kamen s imenom i prezimenom, nego cijela povijest jednog života, bezbroj uspona, padova, uspjeha i neuspjeha, ljubavi i mržnji, nadanja i očaja? Hoće li razumjeti da sam još uvijek tu i da još uvijek živim i da još uvijek ljubim, nadam se, očekujem, tražim, osluškujem?

Što ako nađe u nekoj staroj prašnjavoj ladici moju staru fotografiju? Hoće li je baciti? Hoće li je pogledati? Hoće li kupiti staru kuću u kojoj sam živjela, učila svoje prve korake, riječi i prve roditeljske ljubavi i ukore? Hoće li je srušiti ne pitajući se tko je u njoj živio i tako uništiti uspomene skrivene u starim zidovima, sobama i vratima? Voljela bih da sjedne ako pronađe moju staru fotografiju. Voljela bih da sjedne na stari krevet gdje me majka prvi put spustila kad me rodila. Voljela bih da barem pogleda moju fotografiju ili je barem okrene na drugu stranu i vidi ponovo datum rođenja i moje ime i godinu kad sam rođena. Hoće li razmišljati o godini mog rođenja kao onoj godini kada ni on ni njegovi roditelji nisu bili rođeni? Hoće li se zapitati kakva je bila ta godina? Je li bila dobra ili loša? Jesu li je ljudi slavili i dočekali veselo na trgovima ili nisu? Jesu li tada ljudi bili bolji ili lošiji, više se voljeli ili manje? Bilo bi mi drago da razmišlja o mom imenu i što ono znači? Da razmišlja zašto su mi roditelji dali to ime, a ne neko drugo? Htjela bi da razmišlja jesu li se otac i majka svađali oko mog imena?

Bila bih sretna ako bi razmišljao jesam li imala stariju sestru koja je bila sretna ili ljuta što je dobila takmaca u borbi za roditeljsku ljubav? Ne bi željela da moju fotografiju samo baci kao stari pohabani papir. Voljela bih da zna da je moja stara fotografija puna života. Voljela bih da mogu utjecati nekako s druge strane na njega da ostane sjediti na starom krevetu i gleda moju fotografiju. Da gleda moje oči. Da se pita što su te oči vidjele, kad su plakale i kad su bile sretne? Da razmišlja je li bilo straha u tim očima kad se kraj približio nadomak da se već u hladnom dahu mogao osjetiti? Voljela bih da se ne stidi kada bude gledao moje oči i pitao se jesu li te oči nekada nekoga voljele? Jesu li gorjele strašću i radošću u ljubavnom zagrljaju? Jesu li bile izgubljene kad su se rastajale od ljubavi? Jesu li gledale u prazno? Ne bih voljela da gleda samo moje oči. Htjela bih da pogleda moju kosu. Je li plava ili je crna ili smeđa? Je li bila duga, njegovana? Jesam li bila sretna kad bih je raspustila na vjetru, jesam li bila zaljubljena do ludila kad ju je netko dodirivao?

Jesam li bila uplašena kad sam prvi put vidjela nekoliko snježnih uvojaka? Jesu li me unuci čupali za bijelu kosu i govorili umiljatim glasom tražeći skriveno blago od svoje bake? Jesu li me djeca milovala po sijedoj glavi i govorila mi da vole svoju majku? Je li netko plakao za mnom kada je pokrov prekrio moje sjede? Ali ne želim da gleda samo moje oči i moju kosu. Jarko bih željela da gleda moje lice, moje obrve, čelo, usne, obraze. Željela bih da ostane dugo sjediti s mojom fotografijom u ruci. Željela bih da zna da nisam komad starog crnobijelog papira.

I tako nekada, negdje, jednom netko će naići. Gledat će spomenik ili fotografiju. Ne bih željela da prođe. Ne bih željela da samo zastane i produži dalje. Ne bih željela da mu ime i prezime, godine života i lice s fotografije ne znače ništa. Htjela bih razgovarati s njim. S ove strane ne mogu ništa reći. Ni da, ni ne. Ali on može razgovarati sa mnom. Može se pitati i razmišljati o meni. Tko je žena koja ovdje počiva ili tko je žena na fotografiji. Tako počinje svaki razgovor. S pitanjem. Nastavlja se s odgovorom. Ja neću odgovarati. Ali moje godine, moje ime prezime, moje oči, kosa i lice će razgovarati s njim umjesto mene. Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me. Tko je žena koja počiva ovdje i tko je žena na fotografiji? To će biti dovoljno. I sve ću ti ispričati. Bez glasa. I meni je potreban razgovor a i tebi. Oboje smo znatiželjni. Tebe zanima kako je s ove strane, a mene zanima kako je s te strane gdje si ti sada. I oboje se pitamo, ti o ženi čiji spomenik ili fotografiju gledaš, a ja o čovjeku koji na moj spomenik stavlja svijeću ili drži moju fotografiju u svojoj ruci?

 

U Sarajevu, 14. 12. 2017.

O. J.

 

Izvor (Foto): 123rf.com

Exit mobile version