PSIHOLOGIJA SLABOSTI

Čovjek teži moći i snazi kako bi zatim na miru mogao ugađati svojim i tuđim slabostima…

U vrlo ozbiljnoj knjizi vrlo neozbiljnog naziva (Ninja Hacking), autorski dvojac Thomas Wilhelm i Jason Andress između ostalog (XI. poglavlje) progovaraju i o stanovitim psihološkim slabostima, i to u kontekstu subverzivnih poslovnih i špijunskih aktivnosti. Ovdje spadaju sigurnost, seks, bogatstvo, ponos i zadovoljstvo. Dakle želite li preoteti tuđeg stručnjaka za vlastitu firmu ili vam tek trebaju neke povjerljive informacije, najlakše ćete ih pridobiti uz pomoć jedne od ovih pet pobrojenih stvari. Jednostavno, pitajte čovjeka koliko zarađuje, užasnuto konstatirajte da je podcijenjen i potplaćen te da on zasigurno zaslužuje bolje i više i već je vaš. Ili je možda vaša meta ipak netko tko ne trza previše na novac i ponos jer je skromni kreativac koji uživa u radu. Nema problema nikakvih, obećajte mu manje administrativne gnjavaže i više kreativne slobode (zadovoljstvo) i opet je vaš. Za neke druge eventualne slučajeve, imate još one druge dvije stvari s popisa na raspolaganju…

Dakle pod psihološkim slabostima Wilhelm i Andress ovdje smatraju one neke niže motive koji su u stanju lako odvojiti pojedinca od onih viših motiva (pripadnost i odanost postojećoj društvenoj skupini, rad za opće dobro) i stoga ove nikako ne treba podcjenjivati. Osobito ne zato što se u današnje vrijeme naznačene slabosti masovno proklamiraju kao izričite jakosti. Stoga bi se ovdje morali pitati jesu li to onda sve u konačnici slabosti ili su ipak jakosti?

Odgovor na postavljeno pitanje nije lak jer se čini da svaki izbor i svaka društvena pozicija sa sobom nose i jedno i drugo. Recimo, ako ste bogati i utjecajni, vjerojatno nećete morati dugo čekati u nekom redu i zezati se sa zaštitarima, no vjerojatno će te slično proći i ako ste invalid u kolicima ili opet ako ste zapuhani uposlenik s tri paketa u naručju. U ovom kontekstu se čini da najmanje povlastica sljeduje one prosječne građane, pa su stoga oni i najpodložniji nemoralnim ponudama iz prvog dijela teksta.

(Ne)ljudi koji nadahnjuju

U jednom zanimljivom društvenom istraživanju časopisa „Journal of Personality and Social Psychology” povelo se pitanje o tome koji su likovi više inspirativni za običnog čovjeka. Oni koji su oduvijek kroz život bili dobri i na visini zadatka ili oni koji su kroz duži period bili skloni „samo-nanesenim” problemima iz domene toksikomanije, kocke, lošeg društva … pa se na kraju ipak nekako uspješno izvukli iz svega toga? Zanimljivo ili ne, pobjedu je na kraju uvjerljivo odnijela ova druga skupina. Postavlja se pitanje zašto? Prema čikaškom psihologu Nadavu Kleinu naznačena skupina društveno se čini inspirativnijom jer je pretpostavka da su oni morali uložiti znatno više truda za svoj povratak u normalu. Međutim to je po sebi očito greška jer prosječan čovjek očito nema pojma o tome koliko je puno truda i žrtve potrebno da bi se kroz život bilo konstantno dobrim i uzornim. Dakle opet vidimo kako slabost često nadvladava jakost, i to moguće samo zbog toga što većina i razmišlja upravo iz jedne perspektive slabosti…

Međutim naznačeno istraživanje bi se moglo sagledati iz barem još jednog smjera. Recimo, iz domene menadžmenta ljudskih resursa je dobro znano da uposlenike puno bolje motivira manja plaća, koja zatim konstantno pomalo raste nego velika plaća u startu, koja zatim kroz duže vrijeme stagnira. To jasno pokazuje da je za čovjeka napredak uvijek inspirativniji od stagnacije, pa makar se pri tome radilo i o jednom vrlo mršavom napretku kao i naspram njega vrlo solidnoj stagnaciji. Na kraju bi se ista zakonitost barem djelomično mogla primijeniti i na prije spomenuto društveno istraživanje. Premda su uložili silan trud da uvijek budu izvrsni i na visini zadatka, oni vječito dobri ljudi u konačnici na izvjestan i čudan način stagniraju. A to nije motivirajuće. I to ne samo za druge ljude nego ni za njih same. I oni bi rado osjetili slast napretka, ali nemaju više realno kamo napredovati. Usamljeni stoje na vrh brda i zabrinuto se propitkuju što ih je to snašlo.

Zašto glumatanje snage predstavlja put u istinsku slabost?

Zbog kulture koja cijeni heroje i snažne osobnosti, danas su mnogi u situaciji da glume jakost premda su po sebi slabi, ne znajući da će upravo na taj način tek dosegnuti istinsku slabost. Zašto je iskren slabić u neupitnoj prednosti pred lažnim snagatorom? Odgovor bi glasio: zbog vjernosti istini i onome pravome sebi. Istina uvijek djeluje oslobađajuće, pa čak i kad je to neugodna istina. S druge strane, održavanje lažnog sebstva uvijek iziskuje izniman psihički napon koji će na taj način već prije ili kasnije ozbiljno i proklizati.

Umjesto zaključka

Kineski mudrac Lao Tse još vrlo davno primijeti kako sraz snažnog i slabog u konačnici i nije onakav kakvim se čini na prvi pogled. Malo dijete vlada nad ženom, kao što ta krhka ženica vrlo često vlada nad mužem. I mnogo dalje od toga: „Na ovom svijetu nema ničeg istančanijeg ni blažeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću stijene i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnošću – to svatko zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim”. Naznačeni sraz u kršćanstvu zadobiva i svoju teološku dimenziju. Martin Luther je bio mišljenja da se Bog po Isusu Kristu odlučio objaviti kroz sablazan križa upravo zato jer ljudi u konačnici više cijene ono slabo nego jako premda toga na prvu svakako nisu svjesni. Stoga bi se za sam kraj moglo reći kako uobičajena dinamika ljudskog života ide u smjeru pokušaja stjecanja snage i moći, i to kako bi se onda na miru moglo ugađati vlastitim i tuđim slabostima. I upravo bi se zbog toga i moglo reći da su slabosti te koje u konačnici (još uvijek) gospodare ovim svijetom. U svakom slučaju bilo bi jako dobro o svemu ovom iz temelja promisliti…

U Sarajevu 15. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Thomas WilhelmJason Andress, Ninja Hacking: Unconventional Penetration Testing Tactics and Techniques, Syngress, 2010.

Micaela Heck, The Strength in Our Weaknesses (published November 2, 2017 – last reviewed on April 17, 2018), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/articles/201711/the-strength-in-our-weaknesses (Stanje: 15. V. 2021.).

Mel Schwartz, Why Acting Strong Is Really Weak (25.II.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/shift-mind/201602/why-acting-strong-is-really-weak (Stanje: 15. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrightfizkes

IMATI DOBRU PRIČU

I na Istoku, i na Zapadu, baš kao i na Sjeveru i Jugu, ljudi su od davnina rado pripovijedali i slušali različite priče, a kako već znamo, neke od njih su se poput dragocjenog obiteljskog i narodnog naslijeđa prenosile s koljena na koljeno, te preživjele sve do naših dana.

Stoga se valja pitati zašto su ljudima priče oduvijek bile važne, a drugo pitanje bi bilo ima li od njih koristi i u ova naša sadašnja vremena?

Američka autorica Annette Simmons u svojem djelu „Faktor priče” ističe kako već samo pripovijedanje dobre priče slušatelje dovodi u stanje opuštenosti, zadovoljstva i mira. S obzirom da loše i dosadne priče neminovno uznemiruju svoje slušateljstvo, važno je znati što je to dobra priča. Autorica smatra da je dobra priča ona koja uspijeva pojednostavniti svijet te nam na taj način pomaže isti bolje shvatiti i razumjeti. S tim se istovremeno pokazuje i neoslabljena važnost priče za naše vrijeme, jer je upravo ono po sebi vrlo komplicirano i teško povezivo. Stoga ne čudi da su u postmodernom svijetu veliki spisatelji postali i nešto više od samih sebe. Počesto ih se drži za istinske mudrace i moralne autoritete jer nam pomažu pohvatati zamršene konce jedne razvijene, ali posve rascjepkane i komplicirane stvarnosti.

Sveta osjetljivost osobe

Pod blagodatima dobre priče ovdje se ne misli samo na one već napisane i objavljene priče. Naprotiv, Annete Simmons u spomenutom djelu zapravo ponajviše govori o potrebi obilatog korištenja različitih primjera, iskustava i parabola u svakodnevnoj komunikaciji. Ona ističe kako ljudi pretežito ne vole kad ih se direktno proziva i kad im se iscrpno govori što bi to oni konkretno trebali mijenjati, raditi ili poduzeti. Štoviše, svi znamo da nas ponekad čak i izravne pohvale u društvu mogu unezgoditi, a koliko li tek više pokude i kritike. Ljudska osobnost je u prosjeku vrlo osjetljiva i zato lakše učimo lekcije na indirektan način. U tom smislu, autorica kaže ukoliko se netko u našoj blizini ponaša na vrlo ružan i neprihvatljiv način, najbolje ćemo utjecati na njegovo ponašanje tako da mu ispričamo neku priču o sličnoj osobi kao i problemima u koje je na kraju upala. Na primjer, kolega vam stalno kasni na posao i to vas iritira … ako mu prigovorite, vjerojatno će se braniti i tražiti neko racionalno objašnjenje i opravdanje svoga kašnjenja, i tako će se na kraju vjerojatno još i dodatno utvrditi u svom ponašanju. Stoga mu je puno bolje, ‘nako usput, provući primjer nekoga tko je zbog konstantnog i učestalog kašnjenja izletio s posla. To je jednostavno stvar ljudske psihe – najbolje učimo identificirajući se s nekim drugim, a nama sličnim.

Saslušati tuđu priču

Svi smo manje više skloni u razmjeni mišljenja s drugima olako pomisliti da smo 100% u pravu, a da su oni isto toliko u krivu. No, autorica ovdje poziva na oprez, jer nitko ne misli slučajno ono što misli. Ovo je pomalo i stvar evolucije, jer u tri i pol milijarde godina postojanja života uspjeli su preživjeti samo oni elementi koji su po sebi bili dovoljno sposobni i učinkoviti za preživljavanje. Na primjer, sa stanovišta čovječnosti danas pronalazimo da je sebičnost po sebi jako loša i antisocijalna datost. Međutim, kao individualna evolucijska strategija sebičnost je oduvijek bila žilav i uspješan igrač. Stoga ni ne trebamo očekivati da će se neki uvjereni sebičnjak tek tako olako odreći svoje sebičnosti. Zbog toga autorica napominje da nije važno samo ono znati ispričati svoju priču nego i saslušati tuđu. S vlastitim interesom prema tuđoj priči bolje ćemo razumjeti tu osobu, a pri tome ćemo joj pokazati i uvažavanje. Tako ćemo na kraju stvoriti optimalnu podlogu i za našu priču koja će uslijediti.

Tri „nipošto”

Ukoliko želimo biti dobri svakodnevni pripovjedači, autorica napominje da treba izbjegavati tri slijedeće stvari:

1. Ne nastupati superiorno;

2. Ne biti dosadan;

3. Izbjegavati negativne podatke i emocije;

Već smo rekli da se ovdje u suštini sve vrti oko identifikacije s drugima. Ukoliko prosipate neutemeljenu superiornost, prezret će vas. Ukoliko ste stvarno znalac, opet se čuvajte superiornosti jer se većina slušatelja neće moći identificirati s vama. U tom smislu neka ispitivanja pokazuju da je kod javnih govora sasvim dobro malo i pokvariti svoj nastup. Ako već superiorno vladate podacima, slobodno malo zapnite za kabel ili nespretno ispustite papire, jer ljudi vole kad se od nekoga ima nešto dobro i novo naučiti, ali isto tako vole znati da ste sasvim običan čovjek od krvi i mesa poput svih ostalih. Tako će se bolje identificirati s vama i vašim podacima.

Za dosadu je valjda jasno samo po sebi, ali zato nešto više pozornosti treba obratiti na ono posljednje. Ako druge želite poticati na promjene, znajte da promjene potrebuju dobru i pozitivnu duševnu klimu. Na primjer, kako autorica u knjizi navodi, ukoliko želite podizati ekološku svijest kod drugih, nipošto ih pri tome nemojte ubijati detaljnim i iscrpnim podacima o aktualnim razinama zagađenja. S time će te im samo odaslati poruku da je ionako već sve gotovo. Zato im radije ispričajte priču, recimo o nekoj zemlji koja je promjenom politike i ekonomskih prioriteta napravila znatan napredak u poboljšanju životnog okoliša.

Život kao priča

Za kraj, autorica kaže kako implementacijom jedne pripovjedačke kulture nećemo samo pozitivno utjecati na tuđe živote, nego i na svoj vlastiti. Naime, dobro je od samog sebe napraviti jedan odmak, jednu pozitivnu distancu, jer i ovdje opet vrijedi da mi bolje učimo indirektno nego direktno. Stoga se dobro vježbati gledati svoj život iz daljine, baš kao na jednu priču koju smo negdje čuli. Tada ćemo biti u stanju bez puno stresa mijenjati tijek i kraj te priče. Moći ćemo je ispričati onako kako mi mislimo da treba.

U Sarajevu, 4. VII. 2019.

M.B.

Izvor: Annette SIMMONS, The Story Factor. Secrets of Influence from the Art of Storytelling, Basic Books, New York, 2000.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Dmitriy Shironosov  

Exit mobile version