Blog

PSIHOLOGIJA VJENČANJA

Kao muškarcu mi je svakako poprilično fascinantno kad vidim kako neke dame i pet godina nakon vlastitog vjenčanja po svojim profilima društvenih mreža učestalo objavljuju fotografije sa istoga. Jer čak i kad su sretno oženjeni, samo vjenčanje kao vjenčanje muškarcima i ne predstavlja neko povlašteno mjesto sjećanja i memorije. Zato često i zaboravljaju na sve te silne godišnjice, i tako onda već periodično-nesmotreno strašno ljute svoje žene. S druge strane, kako rekosmo, neke žene kao da trajno žive od dana svog vjenčanja. A i one druge, koje na to i nisu toliko navezane, svejedno će iznimno držati do toga dana, pa makar i samo kao do jednog prevažnog datuma u svojem životu.

Vjenčanje i dvostruka tranzicija

Bilo da ste muškarac ili žena, vjenčanje uistinu predstavlja jedan od najvažnijih događaja u životu svake obitelji, i to bez obzira na povijesni period, kulturu i podneblje. Događaj je to koji stoji u središtu tzv. dvostruke tranzicije: Djevojka napušta vlastiti dom i roditelje, te kao udana žena ulazi u neki drugi dom i obitelj. Naravno, danas je ipak više uobičajeno da i sam mladoženja napušta svoju kuću, te da njih dvoje nakon vjenčanja zasnivaju vlastiti dom. No, vidimo, dvostruka tranzicija i u tom slučaju opstaje. Situacija se u svakom slučaju bitno mijenja, kako za njih tako i za njihove obitelji. Roditelji, kojima se dvadeset ili trideset godina život posvema vrtio oko svoje djece, sada moraju prihvatiti da su oni konačno odrasli te da je došlo vrijeme da krenu vlastitim putem. S druge strane, premda konačno slobodni od roditeljskog tutorstva, mladenci će tek morati da „pohvataju” i „progutaju” sve promjene i odgovornosti koje neminovno proizlaze iz čina vjenčanja, a kojih u svojoj mladalačkoj nesmotrenosti na samom početku još uvijek i nisu dovoljno svjesni. Na ovaj način gledano, vidimo kako je vjenčanje po sebi i iznimno stresan događaj. Stoga se ovdje pitamo zašto ga ljudi uopće toliko svečano slave?

Odgovor na pitanje izgledno i ne može biti jednoznačan:

– Oni pametni, ali ne toliko i afektivno zreli, u samom startu će pomisliti da se ovdje i nema bog zna što za proslaviti.

– Oni drugi, ni pametni ni zreli, zaletjet će se proslaviti, pa će poslije moguće shvatiti da su se zeznuli što su išta slavili.

– Na koncu, oni afektivno zreli ljudi već znaju da se užitak ne može odvojiti od patnje, kao ni ljubav od križa. Ovakvima je također jasno da vlastitog sazrijevanja nema bez povremenih bolnih otrežnjenja, tako da se u konačnici sve u svemu za njih ovdje itekako ima što za proslaviti, a niti će se kasnije zbog toga što vele kajati…

PSIHOLOGIJA VJENČANJA ALI I VJENČANICE

Ukoliko je vjenčanje centralni događaj ljudskog života, utoliko se onda vjenčanica nameće kao centralni simbol samog vjenčanja, dok sam izbor tog fascinantnog bijelog raskošnog komada odjeće damama zna upriličiti veoma puno zadovoljstva, no nerijetko možda još i više muke i nevolje. Na ovu temu su provedena čak i neka sasvim ozbiljna znanstvena istraživanja koja pokazuju kako većina mladenki u vjenčanici vidi nešto znatno više od pukog odijela za vjenčanje. Odnosno, one žele da ta čudesna bijela haljina bude odrazom njihove osobnosti, i upravo im zbog toga često i nije lako naći ono što traže. S druge strane, izbor vjenčanice počesto se ispostavlja i poprištem borbe za moć između mladenke, njezine majke, kao i mladoženjine sestre ili neke druge bliske žene iz njegove obitelji. Odnosno, svaka će pokušati da na kraju prevlada baš njen izbor. Zato sve ovo za mladenke često i jest toliko napeto koliko jest, i to sve do mjere da cijela stvar počinje poprimati devijantne crte. U tome smislu, priznata i iskusna prodavačica vjenčanica – Caroline Burstein u jednom razgovoru za The Guardian primjećuje kako neke mladenke nesumnjivo ulažu znatno više energije u izbor vjenčanice nego u izbor muža, a što svakako nije dobro. Burstein također primjećuje kako su mnoge mladenke spremne za željenu vjenčanicu posegnuti u džep i znatno dublje nego što si realno mogu priuštiti. Dakle, ovdje govorimo očito o veoma grozničavim trenucima i izazovima u životu mnogih mladih žena.

Stoga, ukoliko želimo ponešto dublje prodrijeti u tu žensku fascinaciju vjenčanicom, utoliko će biti potrebno pomalo zaviriti i u samu povijest vjenčanice.

Fascinacija vjenčanicom i nije novijeg datuma. Kako već rekosmo, vjenčanje je od davnina slovilo za prevažan događaj, a takav događaj je onda zahtijevao i neku sasvim posebnu odjeću. U tome smislu se kaže da su vjenčanice oduvijek pratile trendove, ali i da su trendovi pratili vjenčanice. U svemu tome, težišnicu su kudikamo činila kraljevska vjenčanja. Ona su postavljala standarde koje su zatim drugi na jedvite jade pokušavali oponašati i slijediti. Pri tome je važno spomenuti da su kraljevska vjenčanja od davnina bila redovito puno više od samih vjenčanja. Zapravo, ona su bila prvenstveno stvar međunarodne politike i trgovine. Povezivanjem različitih kraljevskih lozi krojila se i sudbina naroda kojima su ovi bili upravljali. I tako onda, kako se sviju ticalo kraljevsko vjenčanje, tako ih se počela ticati i kraljevska vjenčanica.

Tamo otprilike sve do početka 19. st. vjenčanice su krasile žive i snažne boje, a omiljeni materijali su bili baršun i svila. Zatim se događa vjenčanje koje će promijeniti manje-više sve – vjenčanje britanske kraljice Viktorije! Dakle, za svoje vjenčanje sa Albertom od Saskokoburga 1840., mlada će kraljica poželjeti haljinu od najfinije čipke toga vremena. A kako se ova mogla naći samo u bijeloj boji, tako će i njezina vjenčanica biti posve bijela. Ovo je za to vrijeme bio pravi odjevni presedan, jer haljine do tada, kako rekosmo, nikad nisu bile posve bijele. Bijela se, naime, smatrala nepraktičnom bojom. Lako se prljala, a podsjećanja radi, u ono vrijeme se sve moralo prati na ruke. Tako će iz Viktorijinog vjenčanja nehotično proizići još jedan važan trend – onaj da se vjenčanica nosi samo jednom u životu, a zatim zapakira i čuva uspomene radi. U svakom slučaju, vidimo kako je postupno došlo do toga da je u današnje vrijeme većini žena iznimno važno da barem jednom u životu izgledaju poput prave kraljice.

Trend bijelih vjenčanica će biti dodatno utvrđen i pozitivnim stavom Crkve o svemu tome. Naime, kako je od samih začetaka kršćanstva bijela važila kao boja nevinosti i novostečenog produhovljenog života u Kristu, tako se onda počelo smatrati i da je to boja koja po sebi ponajviše odgovora i nevinosti mladenke. Međutim, bijele vjenčanice su tradicionalno uvriježene i u nekim drugim kulturama. Recimo, u Japanu mladenke tradicionalno nose bijeli kimono za sam obred vjenčanja, da bi se zatim za prijem presvukle u crveni. Jer, bijela im je slično kao u kršćanstvu znak nevinosti, a crvena znakom obilja i blagostanja. Englezi za ovu kombinaciju cinično ističu da im nikako ne sluti na dobro, jer ih živo podsjeća na krv i zavoje.

Od psihologije vjenčanice do psihologije žene

Cijela prethodna storija kao da ukazuje na to da žene znatno više drže do uhodanih društvenih standarda i običaja od muškaraca. Unutar ženskog bića kao da je puno snažniji ovaj zahtjev „raditi nešto kao što se i radi” nego što je to slučaj kod muškaraca koji su skloniji improvizaciji i „ad hoc” rješenjima. To uopće ne čudi, jer žene osim što su poslovično osjećajnije, one su i prijemljivije od muškaraca, te se lakše identificiraju i povezuju s cjelinom stvarnosti. S jedne strane, ovo može izgledati loše ukoliko su žene pokatkad doista zatočenice općeprihvaćenih trendova i običaja, te da zbog toga često, kao što se to kaže, jednostavno „ne umiju sebi”. No, s druge strane, naznačena prijemljivost kao i snažnija veza s cjelinom stvarnosti ih čini i znatno intuitivnijima od muškaraca. I stoga je ovo možda lijepa prilika da shvatimo kako uopće funkcionira intuicija. Recimo, ako me boli glava, ja jasno mogu reći da me boli glava. Ako me netko pita jesam li siguran u to, jesam, kako neću biti, jer to je jednostavno moja glava, jasno je osjećam, kao i bol unutar nje. Slično tome, žena vrlo dobro može naslutiti kako se drugi ljudi osjećaju ili što smjeraju. Kako zna? Pa zna, jer to je jednostavno u pitanju NJENO dijete, ili NJEZIN muž, ili čak ona NJEZINA tamo neka neprijateljica. Dakle, ontološki gledano, granice ženskog bića puno su poroznije naspram okolne stvarnosti od onih muških. S druge strane, muška ontologija sadrži upravo tu jednu snažnu samodiferencirajuću, kao i onu racionalnu tendenciju. To ih čini dosta agilnijima, slobodnijima, samostalnijima i odlučnijima u odnosu na žene, ali isto tako i dosta slijepima te nemoćnima da shvate neke jednostavne stvari koje su ženama jasne skoro pa same po sebi. Stoga se kod ovakvih naznačenih razlika i govori o tzv. rodnom modelu komplementarnosti koji želi istaknuti da se muškarci i žene međusobno znatno razlikuju, čak i puno više nego što se čini na prvi pogled. No, isto tako, sve te razlike u konačnici nisu tu da se jedni i drugi mrze, nego upravo suprotno, da se međusobno pomažu i nadopunjavaju. I tako opet dođosmo na kraju do društvene ali i egzistencijalne nužnosti onog braka i one predivne vjenčanice…

U Sarajevu 14. X. 2021.

M. B.

Izvori:

– The History of Wedding Gowns: A Brief Review, Da Vinci, https://davincibridal.com/blog/the-history-of-wedding-gowns-a-brief-review/ (Stanje: 14. IX. 2021.).

– What I’ve learned from 10 years of selling wedding dresses, The Guardian, https://www.theguardian.com/fashion/fashion-blog/2014/may/09/what-ive-learned-from-10-years-of-selling-wedding-dresses (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Seoha MIN, Lina M. CEBALLOS, Jennifer JURCHISIN, Role power dynamics within the bridal gown selection process (XII, 2018.), https://www.researchgate.net/publication/327013227_Role_power_dynamics_within_the_bridal_gown_selection_process (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Jennifer BAUMGARTNER, Avoid Wedding Dress Stress! (18. I. 2010.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-psychology-dress/201001/avoid-wedding-dress-stress (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Rebeka Jadranka ANIĆ, Spolne razlike u religioznosti pod vidom obrazovanja, Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 4, 873-903.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightfieldstudios

Gomila i masa

Među mnogim pitanjima suvremenog društva kojima se bavi knjiga Douglasa Murraya The Madness of Crowds problematizira i nešto o čemu se rijetko razmišlja. Murray počinje s tvrdnjom da internet ništa ne zaboravlja i navodi pri tom nekoliko primjera različitih poznatih osoba od novinara, preko političara do glumaca, koji su u različitim razdobljima svoga života imali različite stavove o nekim važnim društvenim pitanjima. Svi njihovi stavovi ostali su zabilježeni na različitim internet forumima i socijalnim mrežama preko Twittera do Facebooka. Može li se čovjek promijeniti u svojim stavovima i mijenja li se u svojim stavovima? Murray piše o internetu kao prostoru u kojem je lako otvoriti rane i povrijediti, ali ne može se pronaći ili dobiti oproštenje u slučaju kajanja. Tako Murray među različitim primjerima navodi i odluku novina The New York Times da zaposli novinarku, koja je inače stručnjak za tehnologiju i tehnološke inovacije. Međutim, zbog nekoliko tweetova na Twitteru koje je novinarka objavila nekoliko godina prije, dolazi do snažne negativne reakcije korisnika Twittera protiv njezinog zapošljavanja. Novine odustaju, iako novinarka objašnjava u svojoj reakciji da su tweetovi stari nekoliko godina i da ona više niti dijeli niti podržava stavove koje je nekad iznosila. Murray pita postoji li mogućnost da se netko promijeni i bude drugačiji u svojim stavovima u eri kada sve ono što se piše ili eventualno misli ostaje trajno zabilježeno na nekom serveru i po potrebi se izvlači kao oružje za odstrel? Nerijetko svjedočimo kako se nekoj osobi, najčešće javnoj, ne dopušta mogućnost da iznese svoje stavove i mišljenja o nečemu što je pisala, mislila i govorila u prošlosti kao da je nemoguće da čovjek sazrije i promijeni se, proširi svoje znanja, spoznaje i iskustva. Zašto smo, kako to Murray opisuje, došli u situaciju ili stanje da jedan tweet, post i dislike neku osobu obilježi za cijeli život i time joj na sve moguće načine oteža svakodnevno življenje, posao, mogućnost napredovanja? Je li u pitanju nedostatak odgovornosti za javno napisanu riječ ili je pametnije potpuno se povući i ništa javno ne pisati i ne govoriti? Murray primjećuje kako se intelektualno sudište o nečijem djelovanju, pisanju i mišljenju s ozbiljnog i kritičkog osvrta na osobu premjestilo na internet, posebno socijalne mreže. Danas je moguće svakog ozbiljnog znanstvenika, filozofa, pisca, nobelovca ili nekoga tko je ozbiljno zadužio društvo diskreditirati tek jednim tweetom ili hashtagom, postom putem neke od socijalnih mreža i onda kada dotična osoba ne sudjeluje u raspravi i diskusiji. Murray u ovom diskreditiranju poseban problem vidi u nemogućnosti interneta i socijalnih mreža i njihovih korisnika (ili barem većine njih) da prepoznaju mogućnost promjene i mijenjanja čovjeka, njegovih ideja, stavova, misli kroz njegov život. Murray ovu nesposobnost povezuje s nekoliko drugih fenomena koje je internet, odnosno socijalna mreža stvorila. Jedan od fenomena je odnos prema ljudskoj povijesti gdje se neopravdano i neutemeljeno odbacuje sva prošlost, tradicija i kultura na temelju kriterija proizvedenih preko interneta i socijalnih mreža zbog čega je moguće, recimo, tražiti da se misao filozofa kao što je Aristotel izbaci iz studija filozofije jer je bio navodno ženomrzac i rasist. Nesposobnost da se povijest i prošlost promatraju kroz kriterije onoga vremena o kojem se govori i koje se proučava dovodi do pokušaja brisanja kako dijelova povijesti, tako i povijesnih osoba iz ljudske kulture. Drugi fenomen odnosi se na fiksirana mišljenja o pojedinim povijesnim razdobljima i osobama bez ikakve posebne nijanse i razlikovanja. Uzrok ovakvog stava nalazi se u odbijanju korisnika većine socijalnih mreža i interneta da prihvate osobu kao nekoga tko se s vremenom mijenja i ne misli isto kao prije, tako neki povijesni događaj ili osoba biva strogo pozitivna ili strogo negativna, kao što je u zadnjih nekoliko mjeseci pokazalo rušenje povijesnih spomenika u Americi i nekim europskim zemljama. Treći fenomen je miješanje virtualnog odnosno nepostojećeg i stvarnog, pri čemu se virtualnom daje prednost, dok se stvarno potpuno briše kao da ne postoji ili se nije dogodilo, tako se uništavanje spomenika kulture trebao smatrati činom brisanja stvarnosti i uspostavljanja nove, koja je stvorena putem Faceboka, Twittera i drugih socijalnih mreža u formi poziva na rušenje i brisanje povijesti. Iz svijeta socijalnih mreža nastalo je ono što se nedavno opisalo kulturom otkazivanja.

Na ovaj fenomen reagirali su različiti intelektualci, različitih političkih i drugih nerijetko suprotstavljenih uvjerenja, ističući da korisnici kroz pojedine socijalne mreže pozivanjem na javni linč javnih osoba nastoje potpuno izbrisati svaki intelektualni i kulturni doprinos nekog pojedinca ljudskoj zajednici. Za Murraya kultura otkazivanja nije nikakvo iznenađenje. Kako navodi Murray, dovoljno je da vas netko iz nekog razloga (ponekad iz čiste mržnje, ili iz dosade, ili iz zabave) označi na nekoj socijalnoj mreži i nazove, recimo, „rasistom“, „homofobom“ ili nečim sličnim na što je javnost osjetljiva i vaša javna, a nerijetko i znanstvena i akademska karijera bi mogla vrlo brzo biti okončana, makar u cijelom svom životu i radu ne dijelite i ne iznosite takve stavove jer to nije ni vaš privatni stav. Kod nas u Bosni i Hercegovini također nerijetko socijalne mreže u formi posta, tweeta, hashtaga određuju sve vaše ostale kvalifikacije, uključujući i one ljudske i karakterne. Dovoljno je da vas netko označi, recimo. „nacionalistom“ „uzp-eovcem“ „daidžom“, „ljevičarem“, „fašistom“, „desničarem“ „talibanom“, „četnikom“, „ustašom“, „turčinom“, „osmanlijom“ i da u vrlo kratkom vremenu postanete žrtve kulture otkazivanja i da sav vaš rad, ljudskost, obrazovanje, uspjeh, priznanja budu prekriženi kao da vas nema i nikada niste postojali. Sve se to događa, prema Murrayu, jer socijalne mreže i internet kao umjetni i mehanički čovjekovi proizvodi nisu sposobni registrirati promjene i mijenjanja čovjekovih ideja i stavova, za takvo nešto sposobno je tek drugo ljudsko biće. I socijalne mreže i internet dok stvaraju uvrede i povrede, ne mogu osigurati stvarno oproštenje za one koji se kaju zbog svojih prethodnih krivih i pogrešnih stavova i mišljenja. Ali ono o čemu Murray najčešće piše u svojoj knjizi jest to kako internet i socijalne mreže jednostavno brišu povijest, povijesne događaje i povijesne osobe u njihovom povijesnom kontekstu i načinu života. Zato je moguće Aristotela nazvati ženomrscem i rasistom, Homera rasistom i nasilnikom, zato je moguće tražiti ukidanje emitiranja serije Alo Alo na britanskoj televiziji i zabranu emitiranja Disneyevih crtanih filmova, zato je moguće bilo koga od nas bez nekog posebnog razloga označiti na Twitteru, Facebooku, Instagramu i staviti nam metu na čelo i tražiti naš javni linč i javno pogubljenje. Jer živimo, kako to naslov Murrayeve knjige i ističe, u vremenu ludila gomile, o čemu je još davno prije Murraya pisao puno dublje i ozbiljnije nobelovac Elias Canetti u vremenu ludila mase kada je sreća i spas pronaći drugog čovjeka koji ima razumijevanja za vaše greške i propuste jer kao i vi zna da se čovjek kao biće stalno mijenja i stalno je u promjeni. Gomila ili masa tako o vama ne misli.

U Sarajevu 26. 8. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: hkeita

O nadi

Već u tugovanju što nas možda nitko neće pamtiti poslije smrti, postoji očekivanje da će se poslije smrti živjeti. Već u strahu što svijet neće stati u dan kad umremo i nitko neće zastati i ispratiti nas minutom šutnje ili pobožnom mišlju o našoj duši, iskazujemo usmjerenje prema onom još nedokazanom. Onomu što očekujemo primiti iako se nitko s tim primljenim nije uspio vratiti i donijeti ga kao dokaz života. Naše protivljenje življenju koje bi se svelo na umiranje kao konačni ishod i finalni horizont do kojega dopiremo još ništa ne dokazuje. U pitanju je tek znak nade ili samo iskustvo nade kojim se želimo ohrabriti u susretu s neminovnim i neizbježnim. Kako je to svojevremeno razradio filozof nade Ernst Bloch, mi smo uvijek u pokretu prema nekom naprijed, nekom sutra koje živi ne samo u onom danas nego i u onom što je prošlo. Jer, kako nas poučava Bloch, i prošlost se može promatrati i interpretirati kao mjesto rađanja nade, makar je u tom trenutku sama prošlost kao sadašnjost koju živimo i koja nas pogađa bila prostor očaja i gubitka svakog nadanja u budućnost. Odatle su naše nade istovremeno slične i drugačije od naših utopija. Jer dok se utopije u nemogućnosti da pređu i dodirnu onostrano i rezignirano urušavaju dopirući do krajnjih granica konkretnog života, nada daleko slobodnija i žilavija traži svoj vlastiti način kako dodirnuti ono iza smrti, ono što nada predosjeća kao postojeće, živuće i vječno. Nada je za Blocha ono što ostaje s čovjekom i u čovjeku onda kada sve njegove zemaljske utopije bivaju poražene bile one političke, religiozne, kulturne od onog neprijatelja koji zna poput hitronogog trkača preteći sve ostale i osvojiti cilj prije svih. Tog hirovitog neprijatelja kojega opisujemo kao stvarnost jer poznaje sve perfidne načine i forme oduzimanja i umanjivanja nade od prirodnih katastrofa preko besmislenih ratova do iznenadnih umiranja bliskih ljudi stvarnost se bezobzirno i drsko smije čovjeku u lice. Ona ga izaziva i pri tom izaziva njegovu nadu tražeći od njega da se na nju osloni ili da je konačno napusti i odbaci kao iluziju i zavođenje slabih i nesposobnih koji se ne mogu suočiti sa stvarnošću. Iako se tako stiže do nade kao nekakvog pokušaja bijega i nada se doima kao najgori kukavičluk pred stvarnošću koja je izaziva na dvoboj, ipak nada ne želi sukob sa stvarnošću. Štoviše, nada gleda preko ramena stvarnosti u onostrano. dok je stvarnost tom onostranom okrenuta leđima i ne primjećuje onostrano koje joj prilazi i koje joj se približava. Tako je čovjek postavljen u jedno neobično stanje ili položaj postojanja. Obuzet ili prožet nadom, gleda preko ramena stvarnosti i ta mu ista stvarnost, iako nesvjesna toga što čini, skriva onostrano svojim nastojanjem da čovjeka susretne licem u lice. Tako stvarnost o čovjeku misli kao o kukavici koji je ne gleda u oči, dok sam čovjek o stvarnosti misli kao o prepreci koja mu zaklanja pogled na ono na što ga nada upućuje i usmjerava. Svjestan nemoći pred stvarnošću, ali svjestan i pogubnosti utopije koja nije ništa drugo nego stvarnost preobučena u vještog glumca koji se pretvara da je onostrano, čovjek se jedino može osloniti na nadu.

Nada razotkriva stvarnost kao ono nešto što iako stoji nasuprot čovjeku i ponekad i protiv čovjeka nije krajnji prostor življenja i života. I utopiju nada razotkriva kao stvarnost koja glumi onostranost u pokušaju da čovjeka privoli na shvaćanje i vjerovanje kako poslije i izvan ove stvarnosti nema ništa. Odatle stvarnost ne vidi u samom čovjeku neprijatelja niti u njegovoj utopiji, odnosno utopijama, nego u čovjekovoj nadi. Nada je pogubna za stvarnost jer ona kao da naslućuje i intuitivno predosjeća onostrano kao čovjekov stvarni prostor postojanja i horizont kojega čovjek doseže i kojemu u konačnici dolazi i prilazi kako bi u njemu trajno ostao živjeti. Horizont na koji upućuje nada i usmjerava čovjeka je izvan i onkraj svake ljudske utopije koju čovjek pokušava i nastoji izgraditi u stvarnosti jer nada sebe ne razumijeva kao utopijsku vrlinu, gestu, osjećaj i stanje. Nada kao da svoju ozbiljnost i usmjerenost crpi i povlači iz onostranog kojega smatra postojećim, stvarnijim od svake stvarnosti i svake pokušavane, ali istovremeno i neuspješne utopije kojoj je čovjek povlađivao kao kraljevstvu onostranog ovdje na zemlji, sve dok se smrt ne bi javila kao neželjeni gost u tim utopijskim carstvima izmišljene i nepostojeće vječnosti. Tek sa smrću i njezinim bezobzirnim zahtjevima prema kojima svaka čovjekova utopija duguje smrti nagradu bilo u krvi, bilo u žrtvama, bilo u zločinima, bilo u ubijanju nada ulazi u čovjekovu egzistenciju kao pokušaj, nastojanje, kao stvarnost koja preko ruba stvarnosti i preko ramen smrti vidi, pogleda prema životu i vječnosti, ali ne očima čovjeka kojima vidi stvarnost i smrt u svijetu, nego očima duha i nadanja koji vide posve novi i drugačiji horizont gdje će čovjek nastaviti postojati, živjeti i trajati kada umre. Horizont onostranog kojega smrt i stvarnost ne vide jer su mu okrenuti leđima, jer su okrenuti prema fizičkom postojanju čovjeka, dok sam čovjek plašeći se smrti i stvarnosti koja je prožeta umiranjem, pogled usmjerava iza njih i preko njih. Gledajući s nadom s onu stranu stvarnosti i smrti, predosjeća nešto više. I drugo. I novo. Horizont vječnosti koji se širi u beskonačnost izvan granica i dosega stvarnosti. I smrti.

U Sarajevu 14. 8. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niserin

OD VISOKIH OČEKIVANJA DO IMPLICITNIH ZAHTJEVA: KAKO IZBJEĆI DESTRUKTIVAN FOKUS?

Živite ili radite u bučnom okruženju a pokušavate se fokusirati da nešto obavite. Osjećate kako vam je očajnički potrebna tišina. I hoćete li je pronaći? Odgovor na ovo pitanje izgledno je negativan, a uz to ponešto i paradoksalan, jer sudeći prema američkom psihologu Nandu Pelusiu, u ovakvim i sličnim situacijama u konačnici ćemo imati mnogo bolje iskustvo tišine ako na istoj uopće ne budemo inzistirali.

Prema Pelusiu, kad implicitno zahtijevamo tišinu, veća je vjerojatnost da ćemo postati hiper fokusirani na bilo kakvu buku na koju naiđemo. Stoga bi se ovdje valjalo zapitati: „Zašto mi je uopće potrebna potpuna tišina“? Načelnim prihvaćanjem buke i smetnje, mi na paradoksalan način postajemo manje osjetljivi na njih. Buka će kudikamo i dalje nastajati, ali ako shvatimo da unatoč tome možemo raditi, pa koliko god nesavršeno, moći ćemo raditi.

Premda se sve ovo doima kao nešto iz domene obrnute psihologije, važno je pripomenuti da je cijela stvar po sebi lako razumljiva. Postavljanjem bilo kakvog kategoričnog implicitnog zahtjeva, mi nehotično mobiliziramo svoj organizam, pa tako i one različite mentalne mehanizme koje ne možemo olako kontrolirati na svjesnoj razini. A vidimo, neki od njih su zaduženi da nas upozoravaju na sve ono što se protivi našim prethodno postavljenim zahtjevima. I sve ovo po sebi je zapravo veoma korisno, s tim u nekoj više izoliranoj, privatnoj shemi, gdje uz uzoran trud još uvijek većinu stvari možemo lako držati pod vlastitom kontrolom. Na primjer: kuham ručak, i pri tome će kudikamo biti veoma korisno da sam u stanju munjevito opaziti ako ručak počne zagarati ili ako je neka od namirnica iz frižidera u međuvremenu promijenila miris, okus ili boju. No, na makro razini, u nekoj od naših svakodnevnih košnica, gdje se i previše toga može odvijati mimo naših zahtijeva i očekivanja, spomenuti mehanizmi s obzirom na nas kudikamo mogu postati izrazito kontraproduktivni, te umjesto da nas vode ka povišenoj učinkovitosti, mi na kraju okončavamo u frustraciji, izolaciji i psiho-fizičkoj iscrpljenosti. Stoga bi naspram navedene javne razine bilo mudro ove svoje implicitne zahtjeve ponešto sniziti, ili možda još bolje – u najboljoj maniri obrnute psihologije naglavačke postaviti: „Slobodno me ometajte, snaći ću se već nekako“. Ovo svakako u praksi nije ni približno jednostavno kao što izgleda ovako u teoriji, no struka usprkos tome tvrdi da se ovo s vremenom da itekako dobro uvježbati.

Za kraj postavljamo pitanje: Što učiniti ako su nas drugi ipak uspjeli posve pomesti? (Naravno, na našim prostorima ovo se čak često dogodi na tobože pozitivan način. Recimo, počeo sam marljivo raditi, a radne me kolege onda povukle na dvosatnu kavu, da bi ja zatim konstatirao sa žaljenjem da se danas više ne može ništa pametno napraviti…). Pelusi u ovom smislu kaže da je izuzetno važno vratiti se izvorno planiranom zadatku, pa makar i samo na pet minuta. I pri tome nikako ne smijemo podcjenjivati tih pet minuta posla, jer to je opet po sebi jedini mogući način da se s vremenom izvježbamo i znatno bolje u našem radnom i životnom fokusu.

Zaključno ističemo da se sve ovo ne mora ticati samo buke na radnom mjestu nego i bilo koje druge smetnje koja nas pogađa. No, o čemu god bila riječ, važno je sjetiti se da se smetnje neminovno događaju, kao što se i jedan zdrav fokus s vremenom itekako da utvrditi i uvježbati.

U Sarajevu 9. 8. 2021.

M. B.

Izvor: Nando PELUSI, Fix Your Focus. How to cut the distractions and stay focused at work.

(By Nando Pelusi Ph.D. published April 29, 2007 – last reviewed on June 9, 2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/200704/fix-your-focus (Stanje: 9. VIII. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olgastrelnikova

KONCEPT NEČINJENJA: „Nije li Shun učinio ništa, a opet je dobro vladao?“

Ako govorimo o svakodnevnim zadacima i povjerenim nam poslovima, jedno je sigurno: morat ćemo se potruditi jer se ovi sami neće obaviti. Međutim, ako li počnemo zadirati na onu makro skalu, bez obzira na to mislimo li pod tim na velike poslovne pothvate ili možda pak na sve one politike i ideologije, tu na kraju često ispadne da bi bilo puno bolje da čovjek ništa nije radio ili da je barem malo manje radio nego što je.

Navest ćemo u tom smislu nekoliko primjera:

  • Pametni telefoni, kompjuteri, Internet, društvene mreže, aplikacije za komunikaciju … Mnogi će reći kako se danas bez toga više jednostavno ne može ni raditi ni komunicirati, i takvi su izgledno u pravu. No, ako se zapitamo koliko je sve to bitno utjecalo na naš život kao takav; ono, jesmo li od toga postali zadovoljniji, pametniji, smireniji, ispunjeniji … odgovor će zasigurno glasiti: „Ne“! Tako da je krajnji zaključak u svezi modernih IT i komunikacijskih tehnologija krajnje kontroverzan i paradoksalan. U jednu ruku, bez toga se više ne može, u drugu ruku, sve to još uvijek nema neke posebne veze s bȋti ljudskog života.
  • Običnom čovjeku naizgled naklonjeni politički populizmi na kraju najčešće završavaju u brutalnim sukobima i ratovima, uostalom, kao što je put do pakla općenito popločan onim dobrim nakanama.
  • Na osobnoj skali više, svijet je danas pun onih mladih ambicioznih ljudi koji već u svojim četrdesetim životare osamljeni, rastavljeni, spajajući pri tome jedva kraj s krajem. Tko zna, možda bi bolje prošli u životu da su im apetiti i prateći pothvati bili manji i skromniji…

Shun vs. Salomon

Dakle, upravo jer brojni veliki planovi i aktivnosti često donose po sebi krajnje minorne rezultate, logično je za pretpostaviti da onda ponekad i obratno – sasvim mali planovi i aktivnosti mogu uroditi neslućeno velikim plodovima. Na taj način stižemo do wu-wei (nečinjenje, neaktivnost) koncepta iz kineske filozofije kao i do uvodnog citata: „Nije li Shun učinio ništa, a opet je dobro vladao?“ Konfucije je naznačenim riječima pokušao objasniti svojim slušateljima da je trud nerijetko precijenjen, pa čak besciljan i bespotreban. Shun je inače bio jedan od velikih starokineskih vladara koji je kasnije kroz folklor i predaju zaogrnut brojnim čudesnim i natprirodnim osobinama. Međutim, Shun je prema dostupnim povijesnim saznanjima bio sve samo ne magičan i čudesan. Napravio je jedan odličan potez na samom početku svoje vladavine okruživši se vrlim i mudrim savjetnicima i ministrima, i to je bilo manje-više sve od njega. Ostatak vladavine je pijuckao čaj, išao u lov, kulturno se uzdizao, dok je sve njegove poslove većinom obavljala prije spomenuta svita. I sve ovo na kraju ispade tako dobro i uspješno da se Shun u očima mnogih činio posve nadljudskim likom.

S druge strane, izraelskog kralja Salomona mogli bismo navesti kao primjer vladara koji se veoma trudio, a da to na kraju i nije urodilo nekim vele dobrim plodovima. Premda ga i danas mnogi smatraju sinonimom uzvišene mudrosti, od Salomonove vlasti će na kraju preostati puno više štete nego koristi. Kako je bio veliki graditelj, tako je stalno dizao i poreze, što se mnogima u Izraelu ni najmanje nije svidjelo. Osim toga, radio je puno i na diplomatskom planu. Premda je prethodno bio izgradio snažnu vojsku, smatrao je potrebnim i dodatno učvršćivati mir sa svojim susjedima. Kako se to već nekoć radilo, uzimao je za žene kćeri susjednih vladara kako među njihovim narodima ne bi više dolazilo do rata. No neke od ovih princeza se zatim svojski potrudiše oko širenja vjere i običaja svojih naroda među Izraelcima, što će svakako stvoriti nemalu konfuziju na religioznom i identitetskom planu. Epilog: nedugo nakon Salomonove smrti izraelsko kraljevstvo se raspade i takvim ostade naredna skoro tri milenija, sve do novijih dana i moderne države Izrael (1948.). Zbog neupitne popularnosti Salomonovog lika i djela među različitim slobodno-zidarskim krugovima, njega bismo slobodno mogli smatrati i svojevrsnim modelom suvremene zapadnjačke politike. One politike gdje se puno gradi, troši, naplaćuje; gdje se svašta tolerira i diplomatizira, te gdje je prosječni podanik u konačnici sit, zaštićen, ali i dalje nekim čudom prazan, isfrustriran i nezadovoljan.

Bȋt nečinjenja: Priroda koju se ne može ubrzati, ali se svejedno ne da nadmašiti i preteći

Alan Watts izvrsno primijeti kako je najbrži način da se mutna voda razbistri – ostavit je na miru. Čovjeka kudikamo može iživcirati to polagano taloženje i usporeno vraćanje stvari u normalu. Rado bi on to nekako ubrzao, ali će bilo kakvim činjenjem samo prolongirati neumoljivi prirodni proces. I to bi bilo manje-više sve ono bitno o konceptu nečinjenja. Dakle, ne to da se od sada ništa više ne bi poduzimalo i radilo, nego ono da bi se radilo ustupajući pri tome prednost neumoljivim i nadmoćnim prirodnim silama i procesima.

U Sarajevu 5. VIII. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: feyyazalacam

O patnji i preživljavanju

Objasniti patnju koja je prošla. Dati joj smisao. Ponekad nije moguće živjeti punim plućima bez prihvatljivog objašnjenja zašto se moralo trpjeti. I podnositi. Nerazumljiva patnja vraća se u život kao nekakva noćna mora. Kao osjećaj krivice što se za razliku od nekih drugih patnju izdržalo. I preživjelo. Kao nezasluženi dar novog života koji progoni savjest. Kao osjećaj stida što se još uvijek može ujutro otvoriti oči i vidjeti dan. Kako objasniti vlastito preživljavanje? Objasniti prošlu patnju? Netko je zahvalan. Netko je sretan. Netko je radostan. Dobio je novu priliku. Ali ono zašto neobjašnjive i nepotrebne patnje pojavljuje se nad egzistencijom čovjeka. Kao što Job u konačnici ostaje zbunjen gubitkom svega i njegovim ponovnim stjecanjem. Zašto? Što se htjelo dokazati time? Je li se moglo drugačije? Što je konačni ishod Jobove patnje? Povratak na staro, na prethodno? Mora li se bilo koja vjera da bi se zvala ozbiljnom i autentičnom testirati najdubljim i najtežim patnjama? Zašto radost ne bi bila dugotrajno iskušavanje vjere? Može li se ozbiljno vjerovati i još ozbiljnije živjeti bez patnje? I čemu ono stalno ponavljanje maksime: što me ne ubije, to me ojača. Jesu li oni koji ne pate onda mekušci, manje autentični ljudi? Oni koje ništa nije ubilo poput patnje ili trpljenja, jesu li oni slabići nesposobni za velike stvari jer nisu patili? Zašto patnja mora biti jedini istinski put? I je li ona? Trebamo li biti neprijatelji naše radosti i sreće kako bismo postali istinski ljudi? Dospijevamo li do ozbiljnog življenja života isključivo kroz trpljenje? Kad preživimo, budućnost će biti prožeta pitanjem. Zašto? Šta je to sve značilo? Nije teško s patnjama koje čak i kad ih odbijamo prihvatiti imaju svoj uzrok i objašnjenje. Patnja zbog bolesti može biti neizdrživa, ali njezino podnošenje potpomaže nekakvo objašnjenje koje ne umanjuje bol, nego radije daje smisao našem podnošenju boli. Nešto je sasvim drugo i drugačije s patnjama koje se mogu objasniti isključivo čovjekom i njegovim odnosom prema drugom čovjeku. Tako će Primo Levi i Jean Amery pitati o smislu patnje u koncentracijskom logoru. Zašto se ona događa? I što je njezin cilj odnosno svrha? Dok u bolesti patimo radi mogućnosti zdravlja, u koncentracijskom logoru patnja nema usmjerenje. Ne vodi nigdje. Ona je besmislenija i od Jobove patnje jer Jobova patnja uključuje Boga makar Bog Jobu ne nudi nikakvo objašnjenje njegovog trpljenja. Međutim, patnja u koncentracijskom logoru, kako primijećuju i Levi i Amery, je patnja radi same patnje, trpljenje radi samog trpljenja. Nikakva svrha. Bez usmjerenja. Tek čisto zlo koje se kreće u krug kao vječni povratak istoga. I to je ono najteže što na jednak način progoni Levia i Amerya. Besmislenost same besmislenosti koja nastavlja živjeti i nakon što logor prestane postojati. Zlo radi samog zla. Nekakav mehanizam u kojem zlo objašnjava samo sebe i gdje je samo sebi svrhom. Nije iznenađujuće da i Primo Levi i Jean Amery život okončavaju samoubojstvom ( u slučaju Prima Levia postoje dvojbe je li u pitanju samoubojstvo ili slučajan pad). Kao neka vrsta izjave, odnosno protesta protiv besmislenosti odživljenje patnje, kao neuspio pokušaj objašnjenja zašto se moralo preživjeti ono što se preživjelo u logoru? Iz te nemogućnosti da se na neki način dadne smisao prošloj patnji javlja se i pomisao o besmislenosti vlastitog življenja. Izgleda da je zahvalnost za preživljeno i njegovu smislenost moguća tek ako se prethodno uspijeva dati smisao samoj patnji i njezinom hodu prema nekom ishodu odnosno cilju. Jer od mnoštva pitanja koja progone onoga koji je preživio, čini se da je najvažnije pitanje: zašto sam patio i preživio dok su drugi jednako patili, ali nisu preživjeli? Ta ekskluzivnost preživljavanja uglavnom se formira kao osjećaj zahvalnosti za novi život i novi početak. Ali ekskluzivnost preživljavanja može biti i ponor kada se misli na druge koji su jednako patili, ali nisu dobili drugu priliku.

Tako Levi i Amery svatko na sebi svojstven način dolaze do skoro identičnog zaključka: osim preživljavanja patnje treba preživjeti i odgovor na pitanje zašto koje se kasnije otvara kao ili mogućnost zahvalnosti ili ponor očaja. Ponekad se može upoznati čovjeka koji se nosi s ovim pitanjem i kojega od noćnih mora još više proganja misao da pronađe razloge i opravdanja preživljene patnje, torture i mučenja. Ali i razlog zašto je proživio. Levi i Amery uspoređuju se sa žrtvama koncentracijskog logora, onima koji su zajedno s njima dijelili istu sudbinu. I kada, kako to Amery kaže na jednom mjestu, pogleda u oči mrtvih, mora skrenuti pogled jer osjeća nepodnošljivu krivicu vlastitog preživljavanja i postojanja. U konačnici nije moguće patiti samostalno i izolirano od patnje drugih i nama sličnih. Naše preživljavanje patnje i nečiji gubitak života jer nije mogao podnijeti patnju su uvijek nekako povezani ponajviše tim mišljenjem ne više o vlastitoj patnji, nego o krivici u odnosu na onoga koji patnju nije preživio. Što je na kraju za čovjeka teže? Stvarno patiti ili pokušati objasniti patnju jednom kada ona prođe i prestane? Ili je oboje na trenutke jednako teško i nepodnošljivo? Ili protestirati protiv onih koji nikada nisu patili i trpjeli i smatrati ih manje ljudima i čovjekom? Uvijek postoji taj sukob između ljudi. Jedan oblik komunikacije koji se na kraju svodi na nepremostivi jaz u međusobnom razumijevanju: ti nikada nećeš razumjeti koliko sam patio i kako je prokleto teško dati smisao toj patnji koja je sada prošla? Je li to uistinu tako kako nas uvjerava patnik? Da nikada nitko neće moći razumjeti dubinu onoga što proživljava? Može li njegova patnja biti podijeljena i time podnošljiva? Može li njegovo pitanje o patnji biti i za nas jednako važno kao i za njega makar nemamo njegovo iskustvo? I kako se postaviti prema njegovoj krivici što je preživio i razumijemo li išta kad ga nagovaramo, dapače, prisiljavamo da ima biti zahvalan? On je preživio, drugi nisu. Ali njegovo preživljavanje duboko je svezano s onima koji nisu preživjeli. On im se neprestano želi ispričati. Reći im da mu je žao što je ostao živ. Da mu je strašno krivo. I ponekad u nemogućnosti da se izbori s krivicom preživljavanja, bira biti im jednak. Povlači se među nežive. I dok osuđujemo njegov čin kao izraz krajnje nezahvalnosti prema životu kojega je ponovo dobio natrag, možda nikad nismo pomislili koliko ga njegovo preživljavanje povezuje s mrtvima. Tako snažno da je bliže njima nego nama koji smo živi. I nismo patili. On svoju patnju ne dijeli s nama bez obzira na to koliko smo istinski empatični prema njemu. Mrtvi su mu nekako bliži i kao da ga bolje rezumiju od nas. Ili povlačeći se među njih, traži oslobođenje od krivice preživljavanja. Jer nama ama baš nikad ne bi palo na pamet da se osjećamo krivima jer smo preživjeli. To je zato što nismo još nikada patili onom besmislenom patnjom koja nema ništa osim same sebe i koja se nada smislu jedino među onima i s onima koji nisu preživjeli. Treba znati razumjeti tog čovjeka. Sve te Jobove kojima nikad nije objašnjeno zašto njihove patnje i trpljenja i koji kao posljednji protest i čin pobune biraju povratak među nežive jer ne mogu izdržati krivicu preživljavanja ili lakonski odgovor na zašto njihove patnje da je to tako moralo biti i da je oduvijek tako bilo. Bez smisla. Bez objašnjenja. Besmislena besmislenost koja se vrti u krug bez razlikovanja dobra i zla. Krivnja preživljavanja koja duhovnu patnju čini ponekad jednako nepodnošljivom kao što je to svojevremeno bila fizička patnja. I fizička patnja uz svu svoju monstruoznost i zvjerski način postojanja nosila je u sebi klicu pitanja kao oblik nade: jednom kad ona prestane, valjda će se moći objasniti zašto se fizički patilo? I može se živjeti ako postoji odgovor na ovo pitanje. Ako nema odgovora, patnja se nastavlja, krivica se intenzivira, a preživljavanje iz zahvalnosti prelazi u nepodnošljiv teret i na kraju očaj.

U Sarajevu 29. 7. 2021. 

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: eakmoto

O zaboravu i zaboravljanju

Biti čovjekom se ne može kroz zaboraviti. Zaboraviti tko sam značilo bi izgubiti neki dio sebe. Identitet koji nas čini onim kako doživljavamo sebe i interpretiramo svijet u kojem živimo. Dok je zaboravljanje proces koji se kreće od gubitka i ponovnog pronalaženja sebe i svijeta oko sebe, zaborav može postati trajno iskustvo. Ima zaborava koje nastojimo ostvariti. Borimo se protiv vlastitih sjećanja i uspomena u pokušaju da izbrišemo dio sebe. Većina zaborava se ne može ostvariti. Potiskujemo ono čega se ne želimo sjećati, ali ne uspijevamo. Svaki neuspješan pokušaj zaborava rezultira novim proživljavanjem iskustva kojega se ne možemo osloboditi. Nestali doživljaj vraća se kao živa i stvarna slika pred našim očima. Lako zaboravljamo dobro. Nevjerojatno je teško zaboraviti zlo. Pretrpljeno zlo je ono koje ne biva žrtvom zaborava. Ono se rastače i pretače u nama u bezbroj nijansi emotivnih stanja i naglih oživljavanja sjećanja do mjere fizičke boli koju povremeno trpimo i podnosimo. Izgleda da ne možemo izabrati zaborav. Kao da nam sloboda ne može pomoći u pokušaju da zaboravimo. Može li se čovjek suočiti s zaboravom kao što se suočava sa stvarnošću? Kako se suočiti s onim čega više nema ili je poput niti paučine ili svile i prvi dodir i dah ga prekida? Može li nam biti određeno što možemo i smijemo zaboraviti, a što ne smijemo? Nije li na kraju sve prepušteno nama? Nije li naša osobna odluka presudna? Zaborav je stanje. Stanje uma i duha. Stanje sjećanja i pamćenja. Postići zaborav znači dosegnuti stanje. Nema više nikakvog procesa koji bi se trebao događati. Ono što se u nama događa su pokušaji kojima se nosimo s nečim čvrstim u nama. Stabilnim i nepromjenjivim. Neobjašnjivost zaborava je u njegovom nezaboravljanju. Paradoks da iako ga zovemo zaboravom, on ne zaboravlja nego se sjeća onoga čega se želi sjetiti i pamti ono što odluči pamtiti. Zaborav je usmjeren protiv samog sebe. Željom kojom nastojimo zaboraviti razvijamo sve življa i jasnija sjećanja i pamćenja. Reći sebi želim zaboraviti biva identično onomu ne želim se sjećati, ali se svega sjećam. Zaborav se doima kao prokletstvo. Stavlja nas pred pitanje: može li čovjek istinski zaboraviti? Ako se nešto ili netko neko vrijeme izbriše iz našeg sjećanja, je li to zaborav? Ako više ne pamtimo detalje daleke prošlosti, je li to zaborav? Možda nikad ništa ne zaboravljamo. Nijedan, pa ni najmanji detalj onoga u nama što je utkano u našu svijest i samosvijest. Skriveno je ispod površine i potisnuto da ne smeta. Da ne plaši. Prekriveno plaštevima šutnje i tišine. Dok zaboravljanje možemo razumjeti jer ga svakodnevno proživljavamo i umijemo objasniti kao kratku vremensku prazninu između dva događaja, koje bez velikih poteškoća uspijevamo povezati, zaborav pripada drugoj sferi našeg postojanja. Prije će biti da nikad ništa ne zaboravljamo. Ako ne možemo dozvati u sjećanje događaj, lice, zvuk, tijelo, oblik, ne znamo je li se zaborav stvarno dogodio. Naša pretpostavka se ne može dokazati oslanjanjem na pamćenje, sjećanje i uspomenu. Niti njihovim gubitkom. Istinski zaboraviti je potpuno i dokraja izbrisati dio sebe bez mogućnosti ponovnog vraćanja onoga što je nestalo. Ništa na kraju ne nestaje. Dobro koje brzo zaboravljamo. Zlo koje dugovječno pamtimo. Negdje i dalje sve živi i postoji u nama. Nije riječ o mjestu, kao da bi u nama postojao fizički prostor prikupljanja, slaganja i brisanja iako se čini da je to naša iskonska ljudska struktura. Više je riječ o nečemu što je u nas čvršće i dublje utkano poput samog postojanja. Nije onda neobično ustvrditi kako je sam čovjek zaborav. Ja sam zaborav. Nesmiljena i bespoštedna borba sa sobom, nastojanje da se ako je moguće izgubi, izbriše ili odreže samog sebe od ostatka svog bića. To je zaboravljanje. Sposobnost da od vremena do vremena nešto ili nekoga izgubimo i zagubimo. Mogućnost da se povremeno odvojimo od sebe između događaja. Zaboravljanje je proces povremenog pisanja i brisanja svijesti i samosvijesti. Zaborav kao vječno brisanje, trajno uklanjanje i nestajanje nešto je nemoguće i neizvedivo. Zaboravljanje je ono što nam se događa i ono što činimo, dok stvarni zaborav ostaje isključivo u prostoru sanjanja kako možemo vječno i zauvijek nešto ili nekoga izbrisati, kako zajedno s nama sve može zauvijek nestati. Ništa i nitko ne nestaje jer se ništa ne može zaboraviti. Imamo zaboravljanje kao nezaslužen dar, kao utješna spoznaja da još uvijek ne moramo živjeti i susresti se sa svim onim što nam se dogodilo i ima dogoditi. Bez zaboravljanja bilo bi nemoguće živjeti. Zaborav ostaje nedosanjani san. Nitko ne zna zašto je to tako s nama. Zašto nismo drugačiji. I zaborav ostaje misterij. Tajna. Udaljen od procesa zaboravljanja. Neobjašnjivo koje još nitko nije istinski i stvarno odgonetnuo. Zaborav nema objašnjenja. Labirint u kojem se ne snalazimo, čak i onda kada se nalazi u nama ništa manje nije težak i opasan za hodati. Nitko ne zna što će u sebi u konačnici pronaći, misleći da je otišlo u zaborav.

U Sarajevu 12. 7. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: thomaseder

TRANZICIJSKI OBJEKTI I NJIHOVA PSIHOLOŠKA ULOGA I ZNAČENJE

Kakva je međusobna veza između plišanih medvjedića, duge, kreativnosti i onoga svijeta?

Dojenče u suštini i ne može razlikovati sebe od svoje majke. Za njega je sve to dio iste cjeline. Majka za njega predstavlja pouzdan i ažuran izvor hrane, topline i nježnosti. Znameniti engleski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott u ovom smislu je govorio o osjećaju subjektivne svemoći kod malog djeteta. Jer njemu se sasvim realno čini da sama želja dovodi do realizacije željenog objekta. Iz toga kasnije u život ponesemo barem dva nemala problema. Ono da nam se ponekad čini da je željeni objekt puno bliži nego što je, kao i ono drugo, da nam se već sama želja počesto manifestira kao svojevrsni izvor ugode premda je ona u svojoj suštini, a što kasnije saznajemo, puno bliže patnji i nevolji.

Kako dojenče dalje raste, ono počinje sve bolje razlikovati između onog „Ja“ i „ne Ja“. Postupno shvaća da je majka zasebno biće, i stoga se dijete ovdje susreće s neminovnom krizom. Na mjesto osjećaja svemoći i izvorne cjelovitosti sada sve više stupa osjećaj nemoći i ovisnosti o drugima. S tim u vezi dijete će početi prihvaćati i one neke specifične tranzicijske ili komfirmirajuće objekte. Ispočetka su to plišane igračke, neki ugodan meki jastuk ili prekrivač. Zanimljivo je da dijete sve ove stvari vrlo često naziva nekim osobnim imenima ili nadimcima, što znači da tranzicijski objekti predstavljaju prijelazni fenomen između onog subjektivnog i objektivnog, jednako kao što predstavljaju prijelaz između nutarnjeg i izvanjskog svijeta, djetinjstva i zrelosti. Naspram malog djeteta tranzicijski objekt predstavlja onaj prvi „ne Ja“ koji posjeduje stanovite majčinske komponente, a koji kao takav dijete može čvrsto posjedovati. Stoga on za dijete predstavlja izvor ugode i sigurnosti, i zato nimalo ne čudi da dijete za ovakvim stvarima osobito poseže dok pokušava zaspati ili kad je nečim uzrujano.

S vremenom dijete sve više raste, a reklo bi se rastu i oni tranzicijski objekti. Na mjesto priprostih plišanaca stupaju sofisticirane igračke, a zatim dalje kroz život to može biti duga, pjesme, snovi, ideje, kreativnost, umjetnost, ali i sve one najrazličitije materijalne stvari i navade. Upravo zbog ove svojevrsne promjenjive prirode tranzicijskih objekata, prije spomenuti gosp. Winnicott i nije bio odveć fokusiran na pojedine objekte kao takve, nego na samu datost instinktivnog korištenja ovakvih objekata od strane čovjeka – kao svojevrsnog mosta – i to kako bismo nadišli „prazan prostor između odsutnog svemogućeg Utješitelja i našeg malog, konačnog jada u nevolji“. Međutim, ovo kudikamo ne znači da cjelokupna problematika tranzicijskih objekata počinje i završava s pitanjem utjehe i pokušajem nadomjestka intenzivne izgubljene roditeljske ljubavi i brige. U tome smislu, neki autori ističu da se tranzicijski objekti po konačnom značenju znatno približavaju onom hegelijanskom „trećem“ – sintezi, relaciji, Duhu. Dakle, to bi bio neki međuprostor ili, bolje rečeno, međustanje koje sve povezuje, ali ujedno i čuva sve od potpunog bezličnog, pa samim tim i kaotičnog stapanja. Stoga je za čovjekovo psihološko ali i ono duhovno zdravlje najvažnije da tranzicijski objekti ostanu to što i jesu – tranzicijski objekti. Dakle, nešto što neupitno ima veze s nama, što moguće čak i izvire iz nas samih, ali što ipak ne egzistira na istoj razini stvarnosti. C. G. Jung se u ovom kontekstu rado služio slikom duge koja po sebi predstavlja veličanstvenu i trajno inspirativnu pojavu za čovjeka, no pokušati popeti se na nju – za nas bi značilo smrtonosan pad u prazno. Ovo bi se po Jungu osobito ticalo čovjekovih snova koje je on vidio kao nezavisnu stvarnost koja se ponaša po nekim zasebnim pravilima, neovisnima o našim. Premda nam snovi po Jungu kudikamo imaju što za reći, shvaćati i slijediti ih doslovno moglo bi biti posve beskorisno, pa čak i vrlo pogubno za čovjeka. Premda su najčešće satkani od nama poznatih slika, to su posredničke slike nečega do čijeg pravog značenja i identiteta tek treba doći.

U Sarajevu 9. 6. 2021.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Kidsada Manchinda

 

Režimski (dobrovoljni) zaborav

U romanu rumunjskog pisca Normana Manee Crna koverta jedan ženski lik pripovijeda o zaboravu. Kroz humor i smijeh (scena se odigrava u psihijatrijskoj bolnici) bolničarka opisuje ljude i njihove odnose. S određenim podsmijehom i zluradošću pripovijeda bolničarka kako ljudi boluju od zaborava. Neki su prisiljeni zaboraviti iz straha od odmazde vlasti, neki dobrovoljno zaboravljaju zbog privilegija koje su im dane zahvaljujući suradnji s vlašću. Bolničarka opisuje dva moguća oblika zaborava. Zaborav u kojem je čovjek prisiljen zaboraviti (ako je moguće biti prisiljen na zaborav) i dobrovoljni zaborav na temelju nečega što je dovoljno korisno i potrebno da zauzme mjesto onoga što čovjek ne smije zaboraviti. Zaborav može biti nametnut. Nametnuti zaborav je prihvaćanje življenja sa sviješću da još uvijek postoji zlo koje je odgovorno za određeni zločin. Još uvijek nema oproštenja kojega zločinac treba tražiti od žrtve ili preživjelog. Nametnuti zaborav nastavak je zlostavljanja i ubijanja nevinog i nevinih, progon preživjelog kojemu se zabranjuje misliti i promišljati zločin. Preživjeli ne može zahtijevati ni istinu ni pravednost kao moguće uvjete oproštenja zločincu. Takav zaborav nasilan i nametnut od samog početka jest diktatura zaborava ili režimski zaborav. Nemoguće je da pojedinac prisili pojedinca na zaborav, ali je moguće i izvjesno da organizirana i dobro utvrđena politička, kulturna i medijska struktura prisili pojedinca ili cijelu zajednicu na zaborav. Prijetnjama, zlostavljanjem, strahom, progonima, političkim pritiscima, javnim blaćenjima i napadima. U okolnostima prisilnog i nametnutog zaborava onaj koji prisiljava još uvijek ili nije razvio svijest i samosvijest o svojoj odgovornosti ili je duboko svjestan vlastite krivice, ali je planski i ciljano odbacuje i niječe. Najčešće se događa ovo drugo. Režimski zaborav je pokušaj gušenja kolektivne savjesti zajednice ili grupe koja je odgovorna za zlo i zločin. Režimski zaboravi nisu naivni. Oni vrlo dobro i umješno otkrivaju glavnu opasnost: ne dopustiti da se unutar same zajednice stvori jedna kritična masa onih koji će od političke strukture tražiti u ime cijele zajednice da prizna krivnju i prihvati odgovornost. Režimski zaborav ne pravi razliku između onih nad kojima je zločin izvršen i onih koji su zločin izvršili. Usmjeren je isključivo na nametanje zaborava bez obzira na to traže li preživjeli istinu i pravdu, ili kod zločinca progovara savjest i on odlučuje priznati da je kriv. Temeljna obveza režimskog zaborava je prisiliti čovjeka da ne slijedi glas svoje savjesti bilo da ga savjest obvezuje da traži istinu i pravdu za preživjele, bilo da ga savjest krivi i optužuje za zločine koje je počinio. Režimski zaborav je pokušaj kontrole i nadzora nad čovjekovom savješću i unutarnjim životom. U tom nastojanju da se pod nadzor stvari slobodna savjest pojedinca režimski zaborav se koristi drugačijom verzijom ili modelom svog istog oružja koje redovito koristi. To je dobrovoljni zaborav utemeljen na kupovini šutnje, odnosno nečije savjesti. Uvjeti za dobrovoljni zaborav nastaju u samom režimskom zaboravu kao metodi prisile i nasilja. Prijetnje, progoni, nasilje, zlostavljanja, oduzimanja ljudskih prava, javni napadi i sramoćenja su sredstva koje režimski zaborav svjesno koristi kako bi pokušao pojedinačnu savjest privoljeti da dobrovoljno zaboravi zločin. Pojedinac se dobrovoljno prisiljava da zaboravi jer se metode režimskog zaborava ne primjenjuju više na njega. Njega se više neće progoniti, maltretirati, javno napadati, njegovoj obitelji i djeci neće se prijetiti. Od njega se ne traži ništa osim da svjesno, slobodno i dobrovoljno pristane na zaborav. Međutim, svakom je jasno da je dobrovoljni zaborav i pristanak na njega uvjetovan režimskim zaboravom iza kojega mogu stajati sve dostupne političke, javne, medijske i kulturne strukture jedne određene grupe ili zajednice koja ima u cilju sve one koji slušaju glas savjesti ušutkati kako ne bi zahtijevali istinu i pravdu ni za sebe kao preživjeli, niti za žrtve koje su ubijene, nestale i mrtve.

Dobrovoljni zaborav, radikalno slobodan moguć je tek u onoj okolnosti kada zločinac priznaje krivnju, pristaje na istinu i pravdu i traži oproštenje za počinjeni zločin. I takvi zaboravi znaju se dogoditi na razini osobnih odnosa između zločinca i njegove žrtve. Međutim, širi i dublji zajedničarski i kolektivni dobrovoljni zaborav tako radikalno slobodan nikada nije moguć unutar sadržaja i opsega režimskog zaborava. Režimski zaborav zahtjev za odustajanjem od istine i pravde utemeljuje i uvjetuje zlom koje nastavlja činiti i u miru samo na drugi način i drugačijim sredstvima. I zato je nemoguće bilo kakvo pročišćenje režimskog zaborava. On ustraje u zlu drugim oblicima, načinima i formama. Režimski zaboravi mogu se eventualno barem oslabiti samo kolektivnim ili većinskim katarzama i priznanjima krivnje, odnosno odustajanjem režimskog zaborava od pokušaja i nastojanja da strogo nadzire, kontrolira i zapovijeda savjesti pojedinca. Bilo bi pogubno ne uvidjeti mudrost režimskih zaborava i njihovo izvrsno razumijevanje čovjekove nutrine, psihologije i savjesti. Makar su i ta mudrost i to razumijevanje kako perfidni tako u sebi do kraja zli i izvitopereni. Kako se da „iščitati“ iz Maneova romana, najvažnije je staviti pod kontrolu čovjekovu nutrinu, njegovu savjest, osjećaj za osobnu slobodu, osjećaj za postojanje drugog i drugačijeg. Prije izvanjskih kontrola i nadzora (od nasilja do uskraćivanja fizičke slobode, slobode kretanja, oduzimanja hrane) režimski zaborav mora pokušati uvjeriti pojedinca da on slobodno pristane na zaborav. I tu se uključuje čitava jedna ideološka struktura opisivanja i objašnjavanja kako je „drugi“ morao biti ubijen, likvidiran, istrijebljen jer je bio neprijatelj i krivac i zločinac. Ako ne uspije ova ideološka i režimska kulturna i povijesna revolucija protiv vlastite prošlosti i pamćenja, tek onda se pribjegava otvorenoj i nasilničkoj diktaturi nad pojedincima i njihovim savjestima. U tom procesu brisanja odgovornosti režimski zaborav zna da se ne smije dozvoliti stvaranje i nastanak jedne kritične i ozbiljne grupe pojedinaca koja bi mogla prokazati režimski zaborav i kao zločinački i kao nastavak zločina. I u tom pokušaju nadzora i kontrole režimski zaborav ne preže ni pred čim što može poslužiti kao oružje ili sredstvo za napad na pojedinca. I dobrovoljnost zaborava kojega nudi režim pojedincima nije uopće dobrovoljan ni slobodan. On je iznuđen perfidnim metodama i pojedinac je prisiljen zaboraviti iako mu se može učiniti da je to učinio slobodno kao što ženski lik u romanu pripovijeda o onima koji su zaboravili jer su nakon mučenja i progona dobili slobodu. Ali nisu, oni su ostali unutar režimskog zaborava i nemaju slobode, nego su prestanak mučenja i progona vidjeli kao slobodu. Ali to nije istinska i prava sloboda. Istinska i prava sloboda bi bila kada bi se režimski zaborav pokajao, priznao i preuzeo krivnju za zločin i zatražio oproštenje od preživjelih i od mrtvih. Sve dok se takvo nešto ne dogodi, režimski i dobrovoljni zaborav pod kontrolom režima su jedna te ista stvar između kojih nema nikakve razlike bez obzira na to o kojem je političkom uređenju i sustavu riječ. Režimski i s njim duboko povezan dobrovoljni zaborav zla i zločina mogu pripadati bilo kojoj politici i političkoj zajednici jer politika je tu puko sredstvo i oružje da se na sve moguće načine zabrani otkrivanje i razotkrivanje odgovornosti i krivnje za zlo. U tom pogledu jednako režimski mogu biti i jesu politički sustavi koji na prvu gledano stoje na različitim stranama onoga što generički opisujemo kao ljudska prava, slobode, prava pojedinca. Režimski zaborav tako može pripadati jednako i socijalizmu i demokraciji. Nevažno je. I svejedno. Najvažnije je prisiliti pojedinca da zaboravi bilo na silu, bilo (ne)dobrovoljno.

U Sarajevu 4. 6. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:  Andrii Yalankysi

RANA SJEĆANJA IZ DJETINJSTVA I NJIHOV PSIHOLOŠKI POTENCIJAL

Dokle seže vaše najranije sjećanje iz djetinjstva i o čemu je bilo riječ?

Ljudi se kudikamo ne mogu sjećati vlastitog rođenja, barem ne na svjesnoj razini. Pa čak niti onih stvari iz prve godine života. Zapravo, većina se ne sjeća niti onih događaja iz druge godine života. Tako da se naša prva svjesna sjećanja obično tiču perioda između druge i pol i treće godine života, premda i ovo sve itekako može ovisiti o brojnim osobnim, pa i mentalitetskim faktorima. U tome smislu, neka istraživanja pokazuju da se bijeli Europljani bolje sjećaju ranog djetinjstva od Kineza, kao što se recimo na osobnoj razini ljubazni muškarci i dominantne žene također bolje sjećaju ovog specifičnog životnoga perioda od onih drugih.

S obzirom na to da postoji općeniti manjak sjećanja iz najranijeg perioda života psihologija ovdje govori o tzv. infantilnoj ili dječjoj amneziji. Sigmund Freud je ovo pokušao objasniti potiskivanjem traumatičnih i opscenih sadržaja svijesti od strane djeteta. Novija istraživanja za ovo su ipak našla znatno benignije objašnjenje. Prema ovome, slabo se sjećamo naznačenog životnog perioda jednostavno jer naš mozak tada još nije bio dovoljno razvijen da bi formirao dugoročna sjećanja. Ipak, neki istraživači danas kombiniraju obje spomenute teorije, tako da očito ima nešto i do nedovoljno razvijenog dječjeg mozga, ali i do onih frojdovskih trauma također. U svakom slučaju, kod većine ljudi kontinuirano sjećanje se razvija tek poslije sedme godine života.

Zašto se onda ipak ponečeg sjećamo ako se većine toga ne sjećamo?

Prema Alfredu Adleru (1870.-1937.) slučajno sjećanje ne postoji. Sveg čega se sjećamo, sjećamo se s nekim razlogom, a ovo opet osobito važi za rano djetinjstvo iz kojeg se vrlo malo toga sjećamo. Što će reći da za jedno ovakvo rano sjećanje treba postojati iznimno poseban razlog. Stoga Adler ovakva rana sjećanja uzdiže na prvo mjesto glede razumijevanja ljudske prirode. „Prvo sjećanje, napisao je Adler, pruža temeljni uvid u život pojedinca, kao i prvu zadovoljavajuću kristalizaciju njegovog osobnog stava” (Nelson, 1982.). Recimo, glede samog Adlera, neka od njegovih najranijih sjećanja su se odnosila na uznemirujuće iskustvo smrti. Stoga je prema vlastitom mišljenju kasnije i bio odabrao poziv liječnika kako bi se mogao boriti protiv smrti, kao i straha kojeg ona donosi. Stoga su se neki autori nakon Adlera pitali formiraju li onda samim tim sjećanja čovjeka ili čovjek pak formira vlastita sjećanja, i to u smislu da se on na kraju uspijeva sjetiti baš onih stvari koje se tiču njegovih sadašnjih potreba i osobnih koncepcija? U svakom slučaju, podudarnost između naših najranijih sjećanja i vlastite prirode neminovno postoji.

Ključ za otvaranje iznimno subjektivne ljudske osobnosti

Adler je na čovjeka gledao općenito kao na iznimno samokonzistentan i samosljedan sustav. Prema ovome ljudi su subjektivni te žive u subjektivnoj stvarnosti izgrađenoj te održavanoj na različitim izmišljotinama, i to ono često – pod svaku cijenu. Ova samosljedna struktura osobnosti čini nečiji stil života, koji opet predstavlja okvir za razumijevanje i predviđanje vlastitih iskustava toga čovjeka. Stoga je struktura osobnosti kod većine ljudi izuzetno konzistentna i ne baš lako promjenjiva. Adler u ovom smislu govori kako su ljudi vođeni „mekim determinizmom”. Zato se ovdje postavlja pitanje postoji li uopće „prozor” u taj nečiji stil života? Prema Adleru taj prozor je „rana rekolekcija” (prisjećanje), odnosno naznačeni uvid u čovjekova rana sjećanja. „Metaforički, rano prisjećanje priča je o nečijem životu, načinu razumijevanja čovjekovog pogleda na sebe, na druge, na svijet i na to kako se čovjek suočava sa životnim izazovima na svom putu do željenog osjećaja savršenstva i završetka – kroz svrhovito prisjećanje. Selektivno se (namjerno) sjećamo samo onih događaja iz ranog djetinjstva koji su u skladu s našim današnjim pogledom na sebe, druge i svijet” (Bluvsthein, 2015. poziva se na Ansbacher & Ansbacher, 1937; Clark, 2013). Ili, drugim riječima, na kraju se obično sjećamo samo onoga što nam je na osobnoj razini jako važno, a na taj način zatim možemo spoznati i sve ono što nam je manje-više nevažno premda nam se na svjesnoj razini i ne mora tako činiti. Dakle, ne smijemo zaboraviti ono da se naša aktualna subjektivnost pored pokoje istine počesto bazira i na nebrojenim izmišljotinama od kojih ne odustajemo ni pod koju cijenu, dok će nam s druge strane rana sjećanja gotovo nepogrešivo otkriti tko smo mi u stvari i čemu to kao ljudi težimo.

U Sarajevu 27. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Bryce Nelson, Why Are Earliest Memories So Fragmentary And Elusive? (Izvorno objavljeno u tiskanom izdanju The New York Timesa od 7.XII.1982., s. 1, sekcija C) Online izvor: https://www.nytimes.com/1982/12/07/science/why-are-earliest-memories-so-fragmentary-and-elusive.html (Stanje: 27. V. 2021.).

– Marina Bluvshtein, Adlerian Early Recollections: Application to the Client (29. VII. 2015.), Minesota Psychological Assotiation, https://www.mnpsych.org/index.php?option=com_dailyplanetblog&view=entry&category=industry%20news&id=156:adlerian-early-recollections-application-to-the-client (Stanje: 27.V.2021.).

– Frank McLynn, Carl Gustav Jung, St. Martin’s Press, 1996.

– https://en.wikipedia.org/wiki/Childhood_amnesia (Stanje: 27. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dissq

Exit mobile version