bliskost – Poptheo Web Portal

O jeziku

Koliko bliskih i intimnih stvari ostaje neobjašnjeno kad nemamo i ne pronalazimo zajednički jezik. Ponekad je dobro kad ga nemamo. Vjerujemo da time izbjegavamo ono što nas povrjeđuje i ranjava. Bolje ne moći razumjeti i ne znati o čemu je riječ, nego da nas značenje i sadržaj povrijede. S gubitkom zajedničkog jezika i mi gubimo. Gubimo sve one riječi i rečenice ohrabrenja i podrške. Gubimo riječi ljubavi i razumijevanja. Nestaju slatki izrazi zbog kojih se osjećamo željeno i voljeno u svojoj koži. Nedostaju nam izrazi intimnosti, bliskosti i duboke povezanosti. I mi se gubimo s nestankom zajedničkog jezika. On nas je oblikovao. On nas je stvorio. Zahvaljujući njemu, mogli smo biti sigurni da negdje i nekome pripadamo. Dio nas nestaje ako nestane i zajednički jezik. Ili ako ode onaj ili ona koji nas je formirao. Zajednički jezik ima u sebi životnosti. On nas pridiže. Pomaže nam da bolje razumijemo i upoznamo sebe. On nas spaja s njim ili s njom. Kad nestane zajedničkog jezika, otkrivamo koliko smo osakaćeni i hendikepirani. Više nemamo kome govoriti. Riječi gube značenje i sadržaj jer se ne mogu nekome uputiti, prestaju živjeti i pripadati nam i polako nestaju, blijede i umiru. Kad nestane zajedničkog jezika, otkrivamo koliko smo i izdani. I koliko prevareni. Ispada da je zajednički jezik bio farsa, igra skrivača i da je mnoštvo riječi i rečenica bilo prevara. Čovjek se osjeća dvostruko ranjen kada nestane zajedničkog jezika. Kada mu ga oduzmu. Ranjen je jer više nema kome govoriti i izgovarati dragocjene izraze. Ranjen je jer je ponižen zajedničkim jezikom koji je za drugoga bio sredstvo pretvaranja i laganja. Zajednički jezik nije samo moći se sporazumijevati ispravno formiranim gramatičkim rečenicama. On je puno više. Nešto puno ozbiljnije. Nešto što obvezuje i što se ne bi trebalo olako izgovarati i govoriti. Zajednički jezik je svet jezik koji pripada njima dvoma. Ima svoja pravila, svoju gramatiku, svoje rituale i svoje obrede, svoja značenja i sadržaje koje samo njih dvoje mogu razumjeti. Ne treba se miješati u taj jezik. Ne smijemo ga mijenjati. Treba ga do kraja prepustiti njima dvoma. To je njihov jezik. Oni ga najbolje razumiju i najjasnije govore. Oni poznaju njegova skrivena pravila, značenja i sadržaje o kojima ništa ne znamo. Zajednički jezik je jezik sante leda. Tek nešto malo od tog jezika vidimo na površini zajedno s drugima, ali njegova istinska snaga i dubina nalaze se ispod neprozirnog i nama nedostupnog odnosa između njih dvoje. Dole u dubini i skrivenosti njihove zajedničke intime i zajedničkog života njegovo je bogatstvo i raznolikost. Taj nas jezik privlači kao što neke insekte privlače tajanstvena noćna svjetla. To je naša napast i naš grijeh. Pokušati promijeniti i izmijeniti zajednički jezik koji jedino dvoje ispravno govore i istinski razumiju. Ili pokušati postati dio zajedničkog jezika kao da nam jednako pripada koliko i njima. Ne pripada nam. Moramo biti ponizni i obazrivi pred zajedničkim jezikom kojega isključivo dvoje međusobno govore. Tek ako nas sami pozovu, smijemo sudjelovati i tek onoliko koliko nam oni sami dopuste. Pretendirati na njihov zajednički jezik kao svoj vlastiti kada nemamo dopuštenje za to nije znak diskrecije i poštivanja njihove privatnosti. I truditi se vlastitim naporima tumačiti i protumačiti javno ono što si oni međusobno govore znak je nepoštivanja i naše gluposti, i naše preuzetnosti, i naše oholosti i naše nesmotrenosti.

Nitko nam nije dopustio da skriveni zajednički jezik koji pripada dvoma predstavljamo publici kao nekakvu opću i univerzalnu gramatiku jednog javnog i otvorenog jezika. Jer ono što oni međusobno govore svojim zajedničkim jezikom, nema isto značenje i sadržaj u jeziku kojega govorimo svima i svakom koga susretnemo. Osobina je vremena u kojem jesmo govoriti javno zajedničkim jezikom koji isključivo pripada privatnoj sferi odnosa između dvoje ljudi. Odatle u nama i tolika strast i uživljavanje u privatni život pojedinih ljudi među nama i njihov odnos i njihovu vezu. Jer smo siromašni u vlastitom načinu komunikacije ili ne znamo ni komunicirati, pa da sakrijemo svoje siromaštvo, sudjelujemo na sve moguće načine u zajedničkom jeziku tuđih intimnosti i tuđih bliskosti. Pretvaramo se u ljude koji javno govore jezikom tuđe privatnosti. Tako što zajednički jezik dvoje ljudi iznosimo kao da je naš vlastiti i kao da smo najbolji tumači i interpretatori nečijeg života, novčanika i postelje. Osim što je ljudima dovoljno teško i naporno i umara ih izgradnja zajedničkog jezika jer to je posao koji ne prestaje, mora im biti dvostruko teže kada se bez pitanja i bez dozvole priključimo nepozvani tom projektu samodopadno uvjereni da imamo svako pravo na njihove tajne, privatne riječi i rečenice. Imamo pravo na njihove poglede, dodire, sukobe, uzdisaje, strast, povrede, podršku, nesuglasice, razumijevanja i povezanosti. Ali nitko nam nije dao pravo. Mi smo ga sami uzeli ili bolje reći oteli smo ljudima privatnost kako bismo sebe proglasili čuvarima njihovog zajedničkog jezika kojega ne razumijemo i jer ga ne razumijemo, pogrešno ćemo ga protumačiti i vjerojatno zloupotrijebiti i na našu, ali još više na njihovu štetu. Dovoljno im je ponekad mučno što toliko toga među njima ostaje nedorečeno i krivo shvaćeno jer ili se zajednički jezik gubi ili ga tek počinju graditi. Ako nismo izričito dobili poziv da pomognemo, ne trebamo biti dio njihovog zajedničkog jezika. Valjda imamo svoj s nekim drugim. Ali i kad imamo zajednički jezik s nekim tko nam je blizak i s nama intimno povezan. ne prestaje napast da se ušuljamo u tuđi zajednički jezik i tamo rovarimo i stvaramo ljudima probleme. Napast da uzurpiramo zajednički jezik dvoje ljudi koji nam ne pripada je jaka i uvijek prisutna. I teško se odupiremo. A mnoštvo maštovitih i kreativnih opravdanja zašto nepozvani drugima upadamo u život i postelje pokazuje koliko volimo i nastojimo njuškati bez dopuštenja i bez znanja onih kojima se uvlačimo u intimu uvjereni kako je zajednički jezik dvoje ljudi jezik svih nas i pripada svima nama bez zadrške i bez iznimke. Koliko štete i katastrofa izazovemo svojim „gostovanjima“ u tuđim životima. Život između dvoje ljudi može biti dovoljno težak prema onoj misli Claudia Magrisa: Koliko bliskih i živih stvari ostaje neobjašnjeno i nesaslušano, a mi tome možemo dodati i to: Jer dvoje ljudi imaju poteškoća u pronalasku i izgradnji zajedničkog jezika. Tek ako smo izričito i jasno pozvani da sudjelujemo i to tako da ih podržimo u izgradnji zajedničkog jezika, možemo pokušati. Ali i tad s oprezom, s osjećajem poštovanja prema njima, s osjećajem za njihovo dostojanstvo i sa sviješću i obvezom da budemo diskretni i nevidljivi, s moralnom obvezom da su naša usta zatvorena kada iziđemo u javni jezik koji nam je svima zajednički. Kad sami sebe pozovemo u zajednički jezik dvoje ljudi, bez poziva, bez dopuštenja, Magrisovim riječima opisano, produbljujemo između njih ponor neobjašnjenog i nesaslušanog.

U Sarajevu 29. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O sućuti

Ima nešto ujedinjujuće u sućuti. U osjećaju da želimo nekome pružiti utjehu u trenutku nepodnošljive boli. Kada bismo trebali i morali prijeći preko bilo koje prepreke koja nam ne dopušta dijeliti patnju. Ne možemo se pozivati na nezavršene razgovore, neizmirene račune, nedovršene poslove i opravdavati zašto ne želimo i nećemo biti dio onih koji žele sudjelovati u trpljenju. Sućut pred naše oči stavlja ono što nas istovremeno pogađa i od čega smo trenutno sigurni i zaštićeni. Svijest o prolaznosti našeg postojanja i iskustvo smrti. Kao da nam sućut dopušta na trenutak pogledati smrt onakvom kakva ona jest. Nepoznata. Tiha. Nenadana. Neplanirana. Ona koja u datom trenutku prekida sve međuljudske odnose i vraća sve na nekakav početak i briše temelje svega onoga što smo mislili da mora biti temeljno i presudno za naš život. Iskustvo sućuti ne briše smisao našeg života. Ujedinjeni s drugima u njihovoj žalosti, sućut nas poziva da preispitujemo život. Naš život. Naše prioritete. Naše temelje koje smo već postavili. Sućut je jedna vrsta privilegije ne u nekakvom morbidnom smislu. Sućut nas dovodi najbliže što je moguće našoj vlastitoj smrti i umiranju dok smo istovremeno, barem zasad, od naše vlastite smrti oslobođeni. Odatle je moguće i misliti o vlastitom umiranju. U iskustvu sućuti misliti o vlastitom umiranju nije nekakav psihološki poremećaj zbog kojega smo čudaci ili oni koji su zakinuti za normalnu sposobnost empatije. Mislimo o smrti kao mnoštvu istovremenih pitanja i mogućih odgovora. Kako će izgledati život sada kad nekoga nema? Što će biti s njegovim poslovima? S njegovim planovima? Što će biti s odnosima onih koji su s njim bili povezani? Što će biti s njegovim stvarima, predmetima i svim onim što je iza njega ostalo? Sućut je iskustvo intimne blizine i beskonačne udaljenosti. U sućuti smo blisko sjedinjeni s onima koji tuguju, i istovremeno smo beskonačno daleko od iskustva smrti onoga koji je mrtav. Naša sućut pokušava nemoguće. Premostiti jaz između našeg življenja i onoga koga je smrt već uzela tako što pokušavamo i želimo biti najviše moguće blizu onima koji su s njim još bliže povezani nego mi. U sućuti i njezinoj blizini koju iskazujemo krije se naš pokušaj da zavirimo s one strane života dok istovremeno čvrsto ostajemo ukorijenjeni u ovom svijetu u kojem živimo. Sućut nas oslobađa napetosti i straha na neki način jer kao da u nečijoj smrti ona sama uzima kratki predah od svoga neumornog i neumoljivog posla. Ne znamo tko je sljedeći na redu, ali u trenutku sućuti dok svi zajedno ujedinjeni dijelimo tugu s onima koji su nekoga izgubili, osjećamo da smo svi zajedno u tom trenutku sigurni od smrti. Kao da je ona za danas završila svoj posao čime se odgađa naše razmišljanje o onome sutra što bi i nas moglo čekati. U sućuti postoji snažan osjećaj popuštanja i otpuštanja naših skrivenih i do tada prešućenih napetosti, misli, očekivanja.

U trenutku sućuti kada nastojimo ljudski i iskreno biti dio nečije boli, osjećamo čak i određeno olakšanje. Kao da smo iz sebe otpustili dugo zadržani udah koji više nismo mogli zadržati. Odatle kroz sućut i naša međusobna pomirenja i izmirenja u trenutku smrti. Sve ono ružno i loše što se između nas skupilo tim udahom kojega nikako nismo mogli izdahnuti u sućuti se iznenada prepušta vani i tamo ostaje. Odatle i ona neobična iskustva velikih izmirenja, bilo obiteljskih bilo prijateljskih odnosa i veza, u trenutku sućuti. Kao da sućut ima neku tajnovitu moć kojom postiže ono što inače život i življenje godinama bezuspješno pokušavaju. Snaga sućuti koja u stisku ruke i u zagrljaju razrješava gordijske čvorove naših neriješenih međusobnih odnosa i veza nas usmjerava prema nečemu važnom o nama samima. Prije ili kasnije mi sami, naš život, naše životne ideje i planovi, sve će se naći u trenutku kada treba stisnuti ruku i pružiti zagrljaj, dakle pobijediti sve nesuglasice i nejasnoće i pristati da u tom trenutku nastojanje da dijelimo nečiju bol i tugu bude dokaz i demonstracija naše ljudskosti i naše plemenitosti. U sućuti osjećamo poziv da se borimo protiv nepobjedivog neprijatelja tako što ćemo pružiti podršku i potporu onima koji su shrvani gubitkom i da je čak i sam život u tom trenutku sam po sebi nevažan i nebitan. I naši planovi. I ideje. I zamisli. Sve to na nekoliko trenutaka mora izgubiti temeljno značenje, prestati biti svrha našeg života, moramo na trenutak suspendirati vlastiti život kako bismo nešto od naše životne snage i nade prenijeli onima kojima je potrebno. U sućuti prenosimo sami sebe drugom i sebi zabranjujemo da budemo mi s našim životom. U tom trenutku ništa što je naše i što smo mi sami nije toliko važno i ne smije zauzeti i imati povlašteno mjesto u odnosu na sućut koja služi kao poveznica onih koji tuguju i života. Sućut ih povezuje s nama, a preko nas ih povezuje i vraća natrag u život i mogućnost postojanja smisla života makar je netko tko je bio dio tog smisla sada negdje na drugom mjestu. Naša sućut mora biti dovoljno bliska da im pruži priliku da se poslije svega vrate životu koji će uvijek zračiti djelomičnom prazninom. U sućuti ne možemo zatvoriti prazninu koja je nastala nečijim odlaskom niti objasniti njezino postojanje. U sućuti pokušavamo pružiti drugima utjehu i nadu kako se može živjeti uz prisutnost praznine jer možda i sami živimo s prazninom odlaska. Sućut je neobično iskustvo određene ljubavi u trenutku kada ljubavi nema ili je otišla ili ako je ima, ona se više ne može ostvarivati na uobičajen ljudski način, onaj na koji smo svakodnevno navikli. Neobično iskustvo blizine i topline u trenutku hladne i ledene pustoši koja dominira krajolikom i nama samima. Sućut je trenutak kada smo dovoljno hrabri, jaki i plemeniti da se suprotstavimo smrti tako što ćemo jedni druge međusobno i zajednički stiskom ruke, zagrljajem, poljupcem podsjećati i ohrabrivati kako se može živjeti i kada praznina i odlazak bivaju i jesu i neminovni i neizbježni i više ništa ne možemo učiniti. Preostaje nam biti blizu jedni drugima. Izgleda beznačajno u odnosu na gubitak. Ipak bez naše sućuti netko možda neće moći ponovno pronaći smisao življenja u praznini koja je ostala nakon što je netko zauvijek otišao. Ne znamo gdje će i kada naša ljudskost i naša plemenitost u sućuti prema čovjeku biti razlog zašto netko nije odustao od sebe i života iako se činilo da će se na kraju njegov ili njezin život upravo tako završiti.

U Sarajevu 15. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Davydov

O pomirenju

Ne mora uvijek biti za nas tragično kada osjetimo da više ne pripadamo nečijem životu. Možda se svijet ipak nije srušio onda kada smo prestali biti dio užeg kruga ili je između nas nestalo bliskosti. I onda kada se isključenje dogodilo iznenada i neplanirano, treba sve ponovo promisliti. Možda smo se s vremenom udaljili. Onako prirodno kao što se događa da se godine udaljuju jedna od druge bez glasnih lomova i pucanja. Kao što se i mi udaljavamo ostavljajući naše djetinjstvo iza sebe dok lagano ulazimo u zenit života. Ponekad se treba pomiriti s tim da se krug proširuje i da više nismo središte nečijeg interesa. I sami od vremena do vremena širimo svoje horizonte i otkrivamo nove stvari. Netko tko je bio u središtu našeg života prirodno se i neprimjetno udaljio. Više ga nema u našem vidokrugu. Pomiriti se s tim nije pitanje krivnje. Nije onaj nemir koji nam ne da ići naprijed jer nikako ne uspijevamo precizno odgonetnuti gdje je sve počelo i kako. U kom je trenutku udaljenost počela rasti? Nemoguće je odrediti sat i datum. Pomiriti se s tim nije ni onaj pesimistični odnos prema drugima kada, jer mislimo da se rađamo i umiremo sami, trebamo druge držati na udaljenosti od sebe i ne dopuštati im da nam postanu blizu i bliski. Pomiriti se je mirno prihvaćanje da neke udaljenosti dolaze prirodno, kao što i neke bliskosti dođu same od sebe. Ne smijemo zanemariti da naša međusobna udaljenost ponekad nema krivca ni u nama ni u drugom. Nitko od nas ne može cijeli život održavati savršeni krug odnosa u kojem se nitko ne udaljuje niti približava, nego svi kao okamenjeni stojimo uvijek na istoj udaljenosti jedni od drugih. Živimo smo, krećemo se, komuniciramo i nemoguće je i nezahvalno unaprijed trajno odlučiti i odrediti kakav će biti naš odnos i kolika će biti točna mjera naše blizine ili udaljenosti. Nemoguće je hermetički zatvoriti krug svog života i ne dopustiti nikomu da iziđe. Ili zabraniti nekomu da uđe. Krug je suviše porozan i propustljiv da bi nas štitio od blizine koju ne želimo ili sačuvao od udaljenosti koju odgađamo i koje se plašimo. Naša sloboda je suviše nepredvidiva da bi je život poput našega mogao zatvoriti u krug iz kojeg nema izlaska. U cijelom tom raznolikom i ponekad kaotičnom kretanju života uvijek ima vremena da se naučimo pomiriti se i prihvatiti. Pomirenje koje nas uči da nekoga držati i zadržati može biti jednako loše i za nju/za njega i za nas i što više zadržavamo i trudimo se spriječiti udaljenost koja se polako primiče samo otežava ionako već nesnosan odnos ili komunikaciju. Pomiriti se ne znači priznati poraz jer nije riječ o nadmetanju u kojem moramo pod svaku cijenu pobijediti. Pomiriti se je više kao slobodno pustiti da udaljenost učini svoje i od vremena do vremena sjetiti se, ali se nikad ne vratiti natrag jer razlog i motiv više ne postoje. Pomiriti se je više kao biti sretan i zadovoljan jer je udaljenost i onom drugom omogućila da stane na svoje noge, da prodiše, da se pronađe. Pomiriti se je više kao biti zahvalan što smo na vrijeme otkrili i zaključili da udaljenost može biti spas za oboje, kao da smo pronašli vrata koja vode u neki novi život i drugačiji svijet i sada sporazumno zajednički hvatamo za kvaku kako bismo ih otvorili. Svjesni smo da su iza njih dva različita i odvojena puta koji svaki vodi na svoju stranu i međusobno nas udaljavaju, ali nisu od onih putova koji vode u sukob, svađu i mržnju. Pomiriti se je poput priznanja krivice za koju se očekuje pravedna kazna s kojom se slažemo jer su proporcionalne jedna drugoj. Niti ćemo biti manje krivi, a više kažnjeni niti više krivi, a manje kažnjeni. Sve je savršeno na svom mjestu i sad možemo u miru nastaviti dalje. Nema više nemira, nema više preispitivanja, nema više neugodnih iščekivanja, iznevjerenih očekivanja, jalovih prijetnji i ultimatuma. Nema više preklinjanja, proklinjanja, međusobnog vrijeđanja, povrjeđivanja i omalovažavanja. Između nas više nema ogorčenosti i zlovolje. Nema sumnjičenja, podmetanja, laganja i varanja. Pomirenje je potpuno otkrivanje i razotkrivanje svega o čemu se šutjelo, što se podnosilo, što se trpjelo i prešućivalo. Ne mirimo se međusobno dok se prije potpuno ne pomirimo sa sobom. Istinsko pomirenje sa sobom je jedini stvarni, pravi i realni račun našeg odnosa s drugim sa svim onim što smo u taj odnos uložili, što smo tom odnosu pružili i posvetili. Tek pomireni sa sobom možemo istinski objektivno utvrditi i sebi dokazati što smo stvarno dobili, a što izgubili. Ako poslije pomirenja sa sobom i postoji nešto poput žaljenja, samosažaljenja i ljutne, ne trebamo se bojati da će to nad nama prevagnuti i upravljati našim životom. Istinsko pomirenje sa sobom suviše je snažno i moćno da bi ga nešto moglo stvarno uništiti koliko god nas to progonilo i mučilo. Pomiriti se sa sobom i prihvatiti sve što se dogodilo i što je prošlo rađa se i raste i traje. Na to pomirenje treba paziti, o njemu voditi brigu, biti nježan i obziran prema njemu jer je poslije svega za nas jedino ono preostalo kao novi put prema novom horizontu i drugačijem životu.

U Sarajevu 30. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dejan Krsmanovic

O bliskosti

Bliskost biva biti jedno s drugim, biti istovjetne misli, istovjetne volje. Trenutak potpunog i konačnog odustajanja od sebe da bi se bilo jedno s drugim. U tom „odmjeravanju i mjerenju“ bliskosti izranja dilema: Može li se odustati od sebe da bi se bilo s drugim? Ako ne može ili ne vjerujemo, onda se bliskost bira kao odnos s različitim ljudima kojima svakom ponaosob dajemo dio sebe kojega odnose sa sobom i ne mogu vratiti. Ipak nešto uvijek ostaje nama samima kako bismo stupili u odnos bliskosti s nekim drugim i novim. Ili pokušamo biti bliski samo s jednim ljudskim bićem, pri čemu se cijeli naš unutarnji svijet i život kao pečat utiskuje u nutrinu drugog. U slučaju kraha bliskosti i mi ćemo nestati za sebe i u sebi. Drugi će nas odnijeti i cijeli život nositi naš utisnuti lik u svojoj nutrini. Kome je teže i je li pametno postavljati pitanje? Nama koji više nemamo sebe ili onomu koji nas je oduzeo od nas samih i ne može živjeti drugačije nego sa spoznajom i osjećajem da smo uvijek prisutni u njemu. I naša će prisutnost biti dugotrajna, a možda i vječna? Bliskost s drugim ljudskim bićem nepovratno se događa kao nekakav obostrani odnos „žigosanja“. Ne kao nekakvo brutalno „obilježavanje“ terena. Radije se bliskost događa kao slobodno i izabrano utiskivanje samog sebe u drugu osobu. S jedne strane drugi bira biti iznutra otvoren za nas i utiskivanje našeg lika. S druge strane mi biramo izići iz svoje nutrine i puštamo da ono što nas iznutra čini osobom biva otisnuto u dušu drugoga. Bliskost biva kao stavljanje pečata na čist papir. Jedan pečat na jednom komadu papira daje čistu sliku o tome kakav je pečat i kakav je papir. Bjelina papira i oblik pečata bivaju u savršenom odnosu. Papir s puno pečata gubi svoju bjelinu i oblik kao što i različiti pečati na istom papiru prestaju biti zanimljivi i gube svoju izvornost i neponovljivost. Kada čovjek bira bliskost isključivo s jednom osobom, težina i zahtjev bliskosti izražava se mogućnošću njezinog potpunog nestajanja. Otprilike kao da poderemo papir na komadiće na kojem je bio savršen pečat. S nestankom jednog nestaje i drugi. U slučaju nestanka bliskosti moguće je i da ja sam potpuno nestanem nestankom i odlaskom drugog. Drugi me je cijelog odnio i ne može me vratiti meni samom. Nemoguće je i neizvedivo vratiti sebe jednom kad smo cijelim bićem utisnuti u drugu osobu. Ono što ostane možda je dovoljno za živjeti i preživjeti, ali svijest kako nisam cijeli i potpun ostaje biti prisutna ostatak života. Odlučujemo se onda radije na povremenu i rezerviranu bliskost s drugima. Onu u kojoj u drugog utisnemo dio sebe, ali veći dio sebe zadržimo. Kroz život onda, s vremena na vrijeme, dio po dio sebe utisnemo u nekoga drugog bivajući povremeno i kratkotrajno bliski s njim/njom. Prilično smo uvjereni da ćemo uvijek posjedovati i imati nešto što će nam ostati za nove bliskosti. Međutim, događa se da se otkidajući od sebe dio po dio kroz bliskost s različitim novim i drugim ljudima na kraju bivamo ispražnjeni i prazni jer više nemamo dijelova za nove bliskosti. Kao da smo prazno skladište u kojem više nemamo ništa za ponuditi. Pitamo se što je bolje za nas: utisnuti sebe odmah i potpuno u jednu osobu i nadati se da će odustajanje od sebe kroz bliskost trajati dugo ili rezervirano i proračunato biti blizak s drugim na kapaljku kako se ne bi odmah na početku potpuno ispraznili od nutarnjeg sadržaja u kojem se nalazi rezervoar svih naših osjećaja i uvjerenja u nove početke i nove bliskosti? Neki biramo potpunu bliskost. Odustajanje od sebe. Biramo biti pečat koji se u svakom svom i najsitnijem detalju i obliku želi utisnuti u dušu i nutrinu drugog. I ljubomorno čuvamo drugog kao čist i bijel papir na kojem se jasno vide oblici našeg pečata, onoga što jesmo. Naša osoba i sve s njom povezano daje se drugom kao potpuna bliskost. Najljepše ispadne onaj odnos gdje mi kao pečat i drugi kao čist i bijeli papir ostajemo jedno s drugim.

Kroz vrijeme ljepota i izgled pečata kao i jednostavnost i bjelina papira bivaju sve očigledniji i savršeno se nadopunjuju. Taj odnos bliskosti biva vidljiv i očigledan i drugima i čujemo ih kako govore: Vidi ih kako su bliski kao savršen pečat i savršen papir na kojega se pečat utiskuje. Ili biramo privremenu bliskost. Onu koja uključuje različite ljude. U takvim bliskostima pečat može biti lažan, a i papir može biti hrapav, grub ili već s previše utisnutih pečata da više nemamo prostora gdje bi utisnuli svoj originalni ljudski lik i osobu. A i naša snaga da se kao originalan lik utisnemo u drugog može biti na rubu nemoći jer smo se „potrošili“ pokušavajući se utisnuti u različite nutrine različitih ljudi. Ljepota, izvornost i čudesnost naših nutarnjih crta i emocija može biti blijeda i kad se utisnemo u drugog više se ne vidi po čemu smo originalni u odnosu na druge koji su se već tu našli prije nas. Drugi ne primjećuje naš izvorni oblik i formu kojom se utiskujemo u njega, ali ni mi ne osjećamo jednostavnost i bjelinu tuđe nutrine u kojoj bismo mogli jasno prepoznati sebe kao ljudsku osobu. Kako god bilo, svi nosimo u sebi pečat nekoga drugog, bilo da nosimo pečat jedne osobe ili više njih. Ili se utiskujemo u nutrinu drugog kao lik bilo da smo prvi i ujedno zadnji, bilo da smo samo jedan od već otisnutih likova u tuđoj nutrini. Istovremeno smo i pečati i papiri i ono što nas razlikuje je koju bliskost izabiremo. Neki izabiru apsolutnu bliskost, jedan pečat i jedan papir kao odnos u kojem se ljubomorno čuva unikatna međusobna bliskost koja s vremenom od odnosa papira i pečata stvara neke od najljepših oblika i formi bliskosti koje nekad zovemo ljubavlju, nježnošću, intimnošću, podrškom, blizinom. I svi se oni međusobno sjedinjuju i ujedinjuju u toj jednoj izvornoj bliskosti. Neki izabiru mnogostruku bliskost, različiti papiri i različiti pečati koji s vremenom gube one lijepe i jasne oblike ljubavi, nježnosti, intimnosti i pretvaraju se u blijede i nejasne oblike međuljudskih odnosa pri čemu papir gubi svoju izvornu bjelinu i jednostavnost, kao što pečat gubi svoju originalnost jer utisnut na papir s mnoštvom pečata ne razlikuje se od njih. Kao što je i na papiru sve manje prostora za neki novi pečat i prestaje biti prostor u kojega netko može utisnuti svoj izvorni ljudski lik. Ostvarujući bliskost, utiskujemo sebe jedni u druge, neki ostajući pri pokušaju da budu međusobno autentično i apsolutno bliski jedno drugom, neki birajući da budu povremeno,privremeno i rezervirano bliski s različitim ljudima. Svi mi želimo utisnuti svoj ljudski lik u nutrinu druge osobe, kao što to i druga osoba želi u odnosu prema nama. Želju, potrebu, trud, nastojanja i pokušaje da budemo utisnuti jedno u drugo nazivamo bliskošću. I tu bliskost nosimo u sebi kao da smo papir u koji je netko drugi utisnuo sebe kao lik na pečatu. I tu bliskost drugi nosi u sebi kao da je on/ona papir u koji smo utisnuli sebe poput pečata. I tako bivamo nepregledno mnoštvo pečata i papira. I teško je pomisliti da među nama ima nekoga koji u sebi ne nosi utisnut nečiji lik. Doima se prilično neuvjerljivim i nevjerojatnim da bi među nama živio neki čovjek koji nikada nije bio i želio biti pečat ili papir. Takav bi morao biti onaj koji nikada nije doživio bliskost i nikada nije pružio bliskost. Bio bi to prazan papir i prazan pečat bez lika i oblika. Bio bi to život u kojega nitko nikada nije bio utisnut kao ljudski lik i kao osoba. Život proživljen bez ijednog trenutka bliskosti i čovjek koji bi ga uspio preživjeti ne postoji, jer kad god se susretnemo s nekim novim, primjećujemo ili osjećamo nečiji ljudski lik ili više njih utisnute u njegovu nutrinu i njegovu dušu, kao što i on primjećuje i osjeća da i mi u sebi nosimo utisnut ljudski lik ili ljudske likove drugih. I opet smo bez obzira na sve stara, oprobana i proživljena iskustva bliskosti pred jednim te istim pitanjem: koju bliskost izabrati sada i ovdje u susretu s novim ljudskim likom koji stoji ovdje preda mnom? Neka nam bude utješno da se i on/ona pita isto dok istovremeno pokušavamo proniknuti jedno u drugo pitajući se: Tko je sve utisnut u njegovoj/njezinoj duši i ima li prostora i mogućnosti za jedan ovaj put trajan i neponovljiv susret bliskosti između nas poslije kojega ostajemo trajno i vječno utisnuti jedno u drugo?

U Sarajevu 18. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Mladen Škoić

Blizina & daljina

Ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu…

Male duše su male duše. Doslovno, prostorno i kvantitativno male. Baš poput kvartovskih mangupa koji rijetko kad napuštaju svoje naselje. Tu su se rodili, odrasli (…) tu i dalje žive, nešto raduckaju, ili prave probleme, provodeći svoje vrijeme ponajviše u nekom od lokalnih kafića, najčešće onom – uvijek jednom te istom. Oni su jednostavno tu, i u potpunosti tu, dušom i tijelom. Ne mogu dalje odatle ili to mogu samo rijetko i povremeno. Ne mogu, jer su im duše tu, i velike su otprilike upravo koliko i njihov kvart. Petstotinjak metara u radijusu ili 250.000 metara četvornih.

Velike duše su doslovno velike. Zapravo je teško reći koliko. Ima ih svugdje. Čak im je i cjelokupna sadašnjost premala, jer one rado tumaraju tamo – ‘amo, sve od daleke povijesti do pretpostavljene daleke budućnosti. Životna sredina im je cijeli planet Zemlja, s čestim izletima do okolnih planeta. No, ni duboki svemir im nije stran. Međutim, tu dolazimo i do problema. Upravo jer su toliko velike, i jer ih svukud ima, često ih nema tamo gdje su ipak najpotrebnije: ovdje i sada, zajedno sa svojim tijelom, u svakodnevnici sa svojim bližnjim. Ovi potonji pronalaze za njih da su strani i daleki. Kad im nešto pričaju, velike duše se čine odsutnima, a kako i ne bi bile, kad imaju tamo nekih nerazjašnjenih dilema sa Sokratom, Platonom i Aristotelom. Mjesto radnje: povijesna Atena. Vrijeme radnje: V. st. pr. Kr. Nasuprot tomu, ovdje i sada su samo toliko koliko moraju biti (…) da se održe živima, te da šetajući ulicom ne lupe nesmotreno glavom u banderu. A takve stvari im se nerijetko i događaju …

Njihovi bližnji ponekad izgube strpljenje. Tako, jednog dana kažu: ne žele ih više ni vidjeti. Ali tu se stvari zakompliciraju, jer ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu. Tko je po svojoj prirodi stran i dalek, ljudima će postati tek istinski blizak onog dana kad stvarno ode. Tek će biti tu kad više ne bude tu, jer cijelog svog života i jeste bio tamo gdje nije bio. Ako je biblijski Bog JAHVE onaj „Jest“ koji jest, zapravo po hebrejskom izvorniku, onaj „Tu“ koji je tu (Izl 3,13-15), velika ljudska duša se pokazuje kao ona „tu“ koja nije tu. Albert Camus reče da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste. Odnosno, mogli bismo nadodati: jedino biće koje ne želi biti tamo gdje jeste!

Suviše je ovo egzotična tema da bi se o njoj opširnije govorilo, nego, čini mi se kako budućnost ljudske vrste u ovom kontekstu pretpostavlja dvije posve različite mogućnosti: Jedna je da se vratimo sebi i svojima i to u smislu: kao ljudi, naše duše će i dalje morati lutati, ali će znati u koje se vrijeme i na koliko dugo trebaju vratiti sebi i svojima. Druga mogućnost je prvoj oprečna: Morat ćemo naučiti graditi neke sasvim nove i drugačije vrste međuljudskih odnosa. Sve ćemo se vještije kretati kroz prostor i vrijeme, pa ćemo u skladu s tim jednog dana evoluirati u neku vrstu stvarnih vremenskih putnika, ili gledajući isto iz druge perspektive: Mi ćemo ostati isti, ali će stvarnost koja nas okružuje postati posve rastezljiva, te će pojmovi poput tamo i ‘vamo, prije, sada i ubuduće – postati posve relativni …

Na kraju krajeva, kao ljudi moramo biti oprezni s pojmom svake veličine. Biti velika duša zvuči gordo, ali to je ujedno i vrlo opterećavajuće. Što će reći: blagoslov i prokletstvo u jednom paketu.

I sama nas biblijska mudrost u ovom smislu poziva na stanoviti balans. S jedne strane, kao ljudi se ne smijemo zadovoljavati tričarijama: „jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (2 Kor 4,18). Međutim, s druge strane, biblija na više mjesta hvali malene i ponizne, a kudi mudre i velike (Lk 10,21; Mt 5,3 …).

Tko zna, možda je na kraju prava mjera u onomu biti kao dijete (Mt 18,3). Jer baš djeca, između ostalog imaju i tu čudesnu mogućnost: biti istovremeno u potpunosti tu, kao i u svome idealnom svijetu mašte!

U Sarajevu, 21. 1. 2017.

M. B.