O laskanju

Laskanje ovisi o našem međusobnom odnosu. Na jednoj strani smo mi i naše dobro poznavanje samih sebe. S druge strane je netko drugi i ono što krije. Tako se laskanje pretvara u odnos između poznavanja i skrivanja. Između spoznaje i tajne. Između nepoznatog motiva i dostupne stvarnosti. Volimo čuti pohvalu o sebi i ona je posebno ugodna kada je utemeljena na onom kakvi jesmo ili na nečemu što smo učinili ili zbog nečega oko čega smo se svojski potrudili. Laskanje je pretjerivanje u pohvalama. Nezaslužena pohvala za koju osjećamo da se ne može odnositi na nas i da nam ne može pripadati jer ono što nam se govori u laskanju, kudikamo nadilazi naše sposobnosti i karakter. Nerijetko se priklanjamo nečijem laskanju koje nam se upućuje jer ili nismo dovoljno sigurni u sebe ili ne znamo sebe vrednovati. Laskanje precjenjuje našu vrijednost i našu važnost ponekad i do razine kada nam biva neugodno zbog onoga što nam se govori o nama samima. Pohvale i zahvale mogu biti i neugodne iako redovito u njima uživamo i volimo ih čuti. Laskanje je iskustvo spoznaje o određenoj vrsti laži koja govori o nama. Nesuglasje između onoga kako nas netko vidi i što nam govori u odnosu na ono kakvi smo. Laskanje je i pretjerivanje. Forma verbalne megalomanije koja se povremeno izražava kao panegirik koji nas predstavlja lažnima. Preuveličavaju se naše vrline i prednosti dok se umanjuju naše mane i nedostatci. Kad laskanje izgubi osjećaj za stvarnost naše osobe, u nama se rađa iskustvo neugode. Trenutak spoznaje kako onaj o kome se govori ne može biti ja. Kao da je riječ o nekom drugom iako se govori o nama. Laskanje je pretjerivanje. Beskonačno umnažanje. Uzbudljivo ponavljanje i izmišljanje uvijek nečega novog i drugačijeg o nama. Samo u trenutku neugode kada jasno uviđamo da nas laskanje obmanjuje i prijeti da se pretvori u laganje o nama, moguće je reći dosta je. Ako to ne učinimo, s vremenom ćemo i sami početi vjerovati da smo ona osoba koju je laskavac izmislio kako bi nam se dodvorio i približio. Laskanje ne voli stvarnost osobe. Nerijetko se u dogledno vrijeme s njom i sukobljava. Stvarnost onoga kakav sam redovito ograničava mogućnosti laskanja i verbalne domete laskavca. On bi se morao ograničiti na stvarnost u svojim riječima kojima nam laska, a laskanje karakterizira beskrajna mogućnost zloupotrebe riječi. Ako smo stvarno relativno dobri, laskanju ništa ne ograničava mogućnosti da nas proglasi svecima. Ako su nam sposobnosti prosječne, laskanje se lako pomoću igre riječima pretvori u pohvalu našoj genijalnosti i nenadmašnoj kreativnosti. Za nas je loše kada istinski povjerujemo da smo ista osoba i u stvarnosti i u ustima laskavca. Loše je jer laskavac ne cilja na stvarnost osobe i njezinu transparentnost. Laskavac je zaposlen svojim tajnim i skrivenim motivom. Ako ne uspije s nama, pronaći će nekog drugog. Ako se naviknemo živjeti od njegovih pohvala i klanjanja, uskoro ćemo zaboraviti kakvi smo. Naviknut ćemo se da smo ono što nam on o nama govori. Laskavcu ne možemo proturječiti. Nerijetko i ne želimo. Puštamo ga da svojim jezikom oko nas izgradi ugodnu strukturu stvarnosti koja ne postoji. Ako i postoji, djelomično je nestvarna. Kada nas laskavac napusti, ta se struktura uruši i ostajemo sami sa sobom.

Laskavac zna da nas može učiniti ovisnima o sebi ako smo suviše naivni i poletni uhvatiti se za svaku riječ koju nam ponudi. Ne možemo mu proturječiti ne samo jer prestanemo misliti o stvarnosti nego i zato što puštamo i sudjelujemo u izgradnji i življenju u laži o njemu i o nama. Iako svjesni laskavčeva laganja i prijetvornosti, iako svjesni da nismo onakvi kakvima nas laskavac opisuje i doživljava, pristajemo biti dio svijeta obmane i svijeta laži. Moguće da nam se to događa jer nam je život izvan laskanja i laskavčeva privlačnog i slatkog jezika prestao biti onaj stvarni život kojega smo živjeli. Ne želimo se vratiti u stvarnost. Zašto bismo bili relativno dobri, prosječni kada smo prema laskavčevu za nas ugodnom i poželjnom tumačenju sveci, genijalci i vrhunski kreativci. Dok istinska pohvala nepatvorena i otvorena, utemeljena na našim stvarnim rezultatima i naporima i ne ide dalje od onoga na što se odnosi, laskanje prelazi sve moguće granice našeg truda i našeg napora. Istinska pohvala je uvijek kratka i jezgrovita. Ne uključuje veliki broj riječi i rečenica, ali ona dolazi točno onda kad treba. Na kraju kad je sve završeno i kada je svima jasno da smo najzaslužniji za nešto. Laskanje uvijek „trči pred rudo“ prije nego nas uopće poznaje i zna kakvi smo i koje su naše sposobnosti. Laskanje pohvaljuje za neučinjeno, ističe sposobnosti kojih nemamo, udjeljuje nam nagradu koja nam ne pripada, pohvaljuje trud i napor koje nismo učinili. Laskanje više pripada početku ljubavi nego stvarnosti same osobe. Laskanje privlači pažnju i laskavac sebe stavlja u centar pažnje. U središtu laskanja nismo mi i naše realne sposobnosti i karakter, u središtu laskanja je sebičnost kojom netko želi privući pažnju isključivo na sebe. Laskanje je slično načinu kako se pojedine vrste životinja međusobno privlače. Iza laskanja uvijek postoji skriveni motiv, cilj i namjera. Nekad se događa da laskanje u svojoj pozadini ima plemenit motiv. Kao muškarac koji laska ženi kako bi privukao njezinu pažnju jer je u nju zaljubljen. Ali takvo ljubavno laskanje brzo prestaje čim se odnos uozbilji i učvrsti jer nastaviti laskati ispada smiješno i neugodno jer čovjek laže drugom i o sebi i o njemu samom. I u takvom odnosu laskanje koje se nastavlja ili se iznenada javlja u pozadini skriva nešto što ne želi ili ne smije biti javno i vidljivo. U pozadini naše slabosti prema laskanju beskonačan je broj uzroka. Svatko uživa u laskanju iz samo njemu znanih razloga. Netko jer ne može podnijeti stvarnu sliku o sebi. Netko jer misli da je u centru pažnje. Netko jer voli privlačnost i igru. Netko jer je po prirodi ohol i megaloman i ne podnosi ništa drugo osim pretjerivanja i preuveličavanja koje prima kroz laskanje. Netko jer se nada da bi laskanje moglo u sebi sadržavati više istine o njemu nego stvarnost. Neobično kako nas se može ponekad lako obmanuti laskanjem. Kako se dadnemo brzo njime zavesti. Kako sami sebe uvučemo u svijet laži i iluzija o nama samima koje nam pruža laskanje. Moglo bi biti da je laskanje neka vrsta slobodne igre za koju su isključivo sposobni ljudi, odnosno čovjek jer se slobodno upušta u igru laskanja. Laskavac ne mora biti prisiljen. I mi ne moramo nužno slušati i vjerovati što nam laskavac govori. Može se dogoditi da se slobodno i svjesno međusobno lažemo, obmanjujemo i varamo laskajući jedno drugom. Laskanje je kao neki odnos. Negdje u tom susretu između tajnih i skrivenih motiva i stvarnog znanja o sebi rađa se odnos laskanja. Kao slobodna igra između nas dvoje u kojoj nerijetko niti laskavac otkriva motiv niti se bunimo protiv laskave i nerealne slike o nama. Šutimo o tome svatko iz svojih razloga.

U Sarajevu 7. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: funkeyfactory

Suptilna receptura života: važno je ne pretjerati!

Prosječan čovjek za života objeduje 82.000 puta. Zato je itekako važno što se jede, ali i ono kako se kuha…

Krenut ćemo od jednostavne i svakodnevne slike koju ama baš svatko može razumjeti. Nešto spremate za jelo… Niste posolili, ispadne bljutavo. Slučajno presolili? Ispadne neugodno, pa čak i nezdravo za jesti! Premda zvuči jednostavno, u stvari sa začinima i nije lako potrefiti. Treba dosta vježbe i kulinarskog iskustva, s tim da neki nikad tom vještinom ne ovladaju. Za takve se kaže jednostavno: „Nemaju osjećaja“.

Doći do idealnog okusa uopće nije lako, a slično vrijedi i u nekim drugim industrijama. Brojni proizvođači sasvim ljubomorno čuvaju recepturu nekih svojih popularnih proizvoda i ukoliko netko ipak „provali“ tajnu, ovi će osvetoljubljivo nahuškati na njega cijelu hordu neumoljivih odvjetnika i tužitelja. Nema šale, do dobrog se recepta dolazi vrlo teško i zato za „izdajnike“ nema milosti…

Kuhinja života

Dok su na našim prostorima, u ostalom kao i u većini svijeta, profesionalni kuhari tradicionalno bili potplaćeni i podcijenjeni, u Francuskoj su ovi već odavno istinske zvijezde. Da, s njima se rado fotografira, moljaka ih se za autogram i sl. Također, tamo je sasvim prirodno i normalno da vrhunski kuhari masno naplaćuju svoje usluge te da zbog toga jesu bogataši. Valjda su se Francuzi prvi sjetili da čovjek za prosječnog ljudskog vijeka objeduje čak 82.000 puta i zato je itekako važno da se jede ukusno, uravnoteženo i zdravo. Tko zna, možda je začetnik moderne francuske kuhinje Auguste Escoffier ipak malo pretjerao sa onim da je dobra hrana temelj istinske sreće, no, ako i jeste pretjerao, svakako nije previše pretjerao.

Slika 1: Auguste Escoffier i njegova čuvena pečena breskva sa sladoledom. Izvor: https://www.finedininglovers.com/stories/escoffier-famous-chef/

Zapravo, novija istraživanja pokazuju kako postoji duboka analoška veza između kuhinje i same tajne života. Objašnjavajući zadaću i način djelovanja gena prosječnom neznanstvenom čitatelju, Richard Dawkins u svojem „Sebičnom genu“ kaže da je djelovanje gena puno sličnije kulinarskom receptu nego recimo arhitektonskom nacrtu, što će reći, tu se ne diktira točno gdje će koji životni sastojak doći i što će činiti, nego baš poput recepta: sastojci se zakuhavaju na određeni način i određenim redom, a što će na kraju ispasti, to ni sami geni ne znaju.

Treba biti ovakav, ali istovremeno i onakav…

U svakodnevnici se susrećemo s puno dobronamjernih savjeta koje bi najbolje bilo zaboraviti. I sami ih nekada drugima dijelimo, dobronamjerno – svakako, ali opet od toga i nema puno koristi. „Budi takav i takav“, dok netko drugi tome proturječi: „Ma ne, budi onakav i onakav“! Na kraju, istini je najbliže ono da treba biti istovremeno i takav i onakav, važno je samo naći pravilan omjer i zdravu granicu. O tome smo već pisali kako se svaka krijepost kao optimum moralnog djelovanja, mišljenja i odlučivanja sastoji od barem dvije suprotstavljene vrline. Npr. ono, previše hrabrosti vodi u agresivnost i pogibao, ukoliko s druge strane nema ponešto i od blagosti nježnosti. Ili, previše pričljivosti je jednako loše kao i previše šutljivosti. Sasvim jednostavno, za ispravan život i djelovanje treba puno toga, i još važnije, onda to „puno“ treba znati posložiti na adekvatan i uravnotežen način.

Ne znam, možda me je već dobrano zahvatio i svladao onaj neugodni racionalizam srednjih godina, ali stvarno mi se čini da živimo u nekakvo doba pretjerivanja. Samo ih zaprepašteno gledam naokolo: sole i papre „lopatom“ i što je najčudnije, u očima im se da zapaziti onaj pobjednički sjaj, potpuna samouvjerenost da su na dobrom putu, a ustvari srljaju u propast k’o one „Radićeve guske“ u maglu. A čini mi se da ima i onda druga sorta „pretjerivača“: oni što strpljivo zure nad praznim loncem i ništa im jasno kako se još ništa ne događa.

Ponavljamo: uvijek i za sve je potrebno više sastojaka, i to različitih sastojaka, kao i pravilan omjer među njima…

 

U Sarajevu, 26. 7. 2017.

M. B.

Exit mobile version