Blog – Stranica 5 – Poptheo Web Portal

O vremenu i greškama

Životne greške uključuju vrijeme. Vrijeme koje ćemo izgubiti. Vrijeme kojega nismo svjesni. Životna mudrost koju čovjek pronalazi i otkriva učeći na svojim greškama plaća se vremenom. Dragocjenim vremenom. Ne pokušavamo dovesti u pitanje kako je najmudriji čovjek onaj koji je najvažnije o životu naučio na svojim greškama. Međutim, iza naučene mudrosti uvijek postoji nešto što se moralo izgubiti. Trajno i nepovratno. Vrijeme. Dok učimo na životnim greškama, postoje dvije otežavajuće okolnosti. Ne znamo da je nešto životna greška sve dok se nešto u životu ne okonča. Intuiciji vjerujemo premalo ili kao i većina optimista nadamo se promjeni. A drugo, ne vidimo i ne osjećamo vrijeme koje prolazi dok učimo, odnosno živimo u skladu s životnom greškom. Sve se doima savršenim, onakvim kakvim mislimo da bi trebalo biti jer ne znamo za drugo i ne znamo za bolje. Tek kad do naše svijesti dopre spoznaja da je ono što se trenutno događa ili način kako živimo zapravo dugoročna životna greška i da trebamo mijenjati nešto u tom procesu, istovremeno postajemo svjesni vremena. Kako bismo ublažili razočarenje izgubljenim vremenom, pribjegavamo iskustvu mudrosti, odnosno životne škole. Ipak ni ono što smo naučili kroz životnu grešku neće uvijek na pravi način ublažiti osjećaj izgubljenog vremena. Ne radi li se o tome da bismo radije imali još uvijek na raspolaganju vrijeme koje smo izgubili nego biti svjesni da je neki životni izbor bio greška iz koje smo puno o sebi naučili, ali istovremeno sebi oduzeli i vrijeme kojega više ne možemo dobiti natrag. Kako bismo se opravdali, pribjegavamo tom fatalizmu kojega smatramo nužnim zakonom bez kojega se ništa ne može naučiti u životu. Fatalizmu kako je jedino pravo učenje i mudrost ono što se stekne kroz pogrešne poteze u životu. Međutim to ne mora biti istina. I nije nužno. Netko može dobro i oprezno organizirati svoj život tako da maksimalno iskoristi vrijeme koje ima na raspolaganju bez velikih životnih grešaka, odnosno promašaja. Zašto bi čovjek bio mudriji i pametniji isključivo učeći na životnim greškama? Zar ne bi mogao biti jednako mudar i pametan ako ih zna izbjeći i okrenuti se nekom drugom cilju u životu? Odnos prema životnim greškama i promašajima ovisi od našeg odnosa prema protraćenom vremenu. Je li se izgubljeno vrijeme moglo bolje i pametnije iskoristiti? I može li to što se osjećamo mudrijima i zrelijima ublažiti nezadovoljstvo zbog izgubljenog vremena? I naša često ponavljana misao kako bi se radilo drugačije da se imalo ovu pamet, a one godine upućuje da ne možemo tako lako prijeći preko toga da vrijeme nismo bolje i pametnije upotrijebili i usmjeravali. Kada osjetimo da nam je vrijeme ograničeno, čini se kako greške i promašaji ne znače previše, osim kao neugodni podsjetnik da smo trebali živjeti drugačije. Nije lako objasniti taj odnos između našeg vremena i životnih grešaka i promašaja. On se ne može promatrati u sadašnjosti. Sve dok odnos između životne greške i vremena traje kao nešto što se događa sada i danas, nemamo svijest da gubimo vrijeme i da je trenutni poredak života pogrešan. Očito čovjek ne može uspostaviti tu vezu kako bi pojmio odnos ovoga dvoga. Sigurno da postoje neki nagovještaji koji upućuju da nešto nije kako treba. Osjećaj kako nešto nije dobro, intuicija kako nešto ne ide u dobrom smjeru, doživljaj čovjeka kako nečemu ne pripada i kako se u nešto ne može uklopiti, osjećaj da radi nešto što ne želi i živi nešto što ne voli. Ali ovim upozoravajućim znakovima suprotstavljaju se oprečni i drugačiji osjećaji. Nada kako će kroz neko vrijeme ipak biti drugačije, očekivanja da će se nešto promijeniti, oprez i strah da se ništa ne mijenja i da se stoji u mjestu. Svi ovi čovjekovi osjećaji događaju se i odvijaju u vremenu, ali čovjek kao da ne primjećuje vrijeme. Više mu se čini kako se sve događa u sadašnjosti i u trenutku i kako se ništa i nitko ne kreće nigdje. Jedan od trenutaka kada se čovjeku otvori um i jest trenutak otkrivenja izgubljenog vremena. Ne trebaju uvijek drugi igrati presudnu ulogu u tom otkriću.

Ponekad tu privilegiju nemaju ni životne okolnosti ni životni uvjeti. Čovjeku se samom dogodi trenutak spoznaje, neka vrsta neobjašnjive nutarnje intuicije kada nepoznatom moći i snagom zahvati u jednom pogledu cijeli svoj dotadašnji život i dođe do zaključka. Tek u tom trenutku čovjek istovremeno uviđa i odnos životnih grešaka i izgubljenog vremena na njih, kao i odnos različitih osjećaja od osjećaja nezadovoljstva životom do osjećaja očekivanja i nadanja promjeni. Kako čovjek nije uvidio na vrijeme o čemu je riječ i o čemu se radi? Zašto je morao izgubiti toliko vremena? Zašto na početku odmah nije shvatio ili otkrio da srlja u životnu pogrešku, odnosno promašaj? I ovdje vrijeme igra ulogu objašnjenja i filtera koji štiti čovjeka. Ono izranja u čovjekovoj svijesti kao misao, odnosno rečenica koju se nasamo izgovara na glas: Neka, ima još vremena. Ima još vremena za što? Da se dokraja odradi ili odživi životni promašaj? Ili da će i nakon životnog promašaja biti jednako vremena na raspolaganju da se promašaj ne ponovi, odnosno kako će se moći početi sve iz početka? Igra vremena koje se igra s našim životom. Ta igra vremena s nama je na neki način dvolična. Na početku vrijeme nas ohrabruje da se nadamo i čekamo i ublažava našu napetost i osjećaj da nešto nije kako treba time što nas uvlači u zabludu svoje širine i darežljivosti. Neka ima vremena nije naša rečenica makar je mi izgovaramo. To je samo vrijeme u nama koje se s nama igra. Puno kasnije vrijeme će nastaviti igru, ali sada na potpuno drugačiji način. Podsjećanjem i optužbom kako smo izgubili dragocjeno vrijeme. Ali zašto smo mi krivi? Ne bi li vrijeme trebalo snositi posljedice? I tu vidimo da je vrijeme negdje izvan nas i da mu ne možemo ništa. Naše prijetnje vremenu ne dotiču ga ni na koji način. Naša ljutnja i protest protiv vremena ne može ništa promijeniti. Kako bismo ublažili osjećaj i iskustvo kako nas je vrijeme izigralo i prevarilo, pribjegavamo nepisanom pravilu: postali smo mudriji i prošli smo životnu školu. I to je možda i točno. Ali smo je platili vremenom koje smo možda mogli pametnije i bolje iskoristiti. Vrijeme nam naplaćuje svaki minut koji živimo u razdoblju greški i promašaja, ali to plaćanje se odvija gotovo neprimjetno i nevidljivo. Ne osjećamo da bilo što plaćamo i dajemo vremenu. Dapače, mislimo da smo mi oni koji vremenu naplaćuju prolaznost i vremenitost, pa ga iskorištavamo do kraja prije nego nam potpuno klizne i posljednje zrno pijeska iz životnog sata. Ako ne postoji razlika između recimo lošeg braka od dvadeset godina i dobrog braka od dvadeset godina, onda ne postoji nikakva razlika između pogođenog života i promašenog života i njihovog odnosa prema vremenu. Ali mi govorimo o nekakvoj razlici. Netko u lošem braku sigurno će kasnije reći kako je to bila greška i promašaj. Onaj u dobrom neće tako misliti. Odnos dva čovjeka prema vremenu koji se nalaze u ova dva različita odnosa nije isti. Onaj iz lošeg braka koji je okončan pomislit će na propušteno vrijeme kao izgubljeno bez obzira na to što se sve iskusilo. Onaj u dobrom neće misliti da je izgubio vrijeme. Iz tog razloga čovjek koji spozna da je izgubio vrijeme jer je promašio i napravio životnu grešku vrijeme vidi kao prošlost i mašta i sanja o povratku i sebe i vremena natrag. Njega će budućnost uvijek čekati i on se nikada neće istinski prema njoj uputiti. Onaj koji je bio oprezniji i nije promašio život vrijeme vidi samo kao sada i kao budućnost. Nema spoznaju o izgubljenom ili protraćenom vremenu. Tko je od njih dvojice mudriji i pametniji? Jesu li mudrost i pamet stečene na životnim greškama i promašajima ekskluzivne u odnosu na mudrost i pamet onoga koji nije promašio i živi bez osjećaja promašenosti? Kao i u mnogim pitanjima za koja tražimo i pronalazimo različite odgovore, i o ovom iskustvu i osjećaju življenja vjerojatno je da se mišljenja ljudi razlikuju i suprotstavljaju jer djelomično ovise o odnosu prema vremenu i osjeća li se kako je izgubljeno ili nije.

U Sarajevu 18. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Markus Gann

O sućuti

Ima nešto ujedinjujuće u sućuti. U osjećaju da želimo nekome pružiti utjehu u trenutku nepodnošljive boli. Kada bismo trebali i morali prijeći preko bilo koje prepreke koja nam ne dopušta dijeliti patnju. Ne možemo se pozivati na nezavršene razgovore, neizmirene račune, nedovršene poslove i opravdavati zašto ne želimo i nećemo biti dio onih koji žele sudjelovati u trpljenju. Sućut pred naše oči stavlja ono što nas istovremeno pogađa i od čega smo trenutno sigurni i zaštićeni. Svijest o prolaznosti našeg postojanja i iskustvo smrti. Kao da nam sućut dopušta na trenutak pogledati smrt onakvom kakva ona jest. Nepoznata. Tiha. Nenadana. Neplanirana. Ona koja u datom trenutku prekida sve međuljudske odnose i vraća sve na nekakav početak i briše temelje svega onoga što smo mislili da mora biti temeljno i presudno za naš život. Iskustvo sućuti ne briše smisao našeg života. Ujedinjeni s drugima u njihovoj žalosti, sućut nas poziva da preispitujemo život. Naš život. Naše prioritete. Naše temelje koje smo već postavili. Sućut je jedna vrsta privilegije ne u nekakvom morbidnom smislu. Sućut nas dovodi najbliže što je moguće našoj vlastitoj smrti i umiranju dok smo istovremeno, barem zasad, od naše vlastite smrti oslobođeni. Odatle je moguće i misliti o vlastitom umiranju. U iskustvu sućuti misliti o vlastitom umiranju nije nekakav psihološki poremećaj zbog kojega smo čudaci ili oni koji su zakinuti za normalnu sposobnost empatije. Mislimo o smrti kao mnoštvu istovremenih pitanja i mogućih odgovora. Kako će izgledati život sada kad nekoga nema? Što će biti s njegovim poslovima? S njegovim planovima? Što će biti s odnosima onih koji su s njim bili povezani? Što će biti s njegovim stvarima, predmetima i svim onim što je iza njega ostalo? Sućut je iskustvo intimne blizine i beskonačne udaljenosti. U sućuti smo blisko sjedinjeni s onima koji tuguju, i istovremeno smo beskonačno daleko od iskustva smrti onoga koji je mrtav. Naša sućut pokušava nemoguće. Premostiti jaz između našeg življenja i onoga koga je smrt već uzela tako što pokušavamo i želimo biti najviše moguće blizu onima koji su s njim još bliže povezani nego mi. U sućuti i njezinoj blizini koju iskazujemo krije se naš pokušaj da zavirimo s one strane života dok istovremeno čvrsto ostajemo ukorijenjeni u ovom svijetu u kojem živimo. Sućut nas oslobađa napetosti i straha na neki način jer kao da u nečijoj smrti ona sama uzima kratki predah od svoga neumornog i neumoljivog posla. Ne znamo tko je sljedeći na redu, ali u trenutku sućuti dok svi zajedno ujedinjeni dijelimo tugu s onima koji su nekoga izgubili, osjećamo da smo svi zajedno u tom trenutku sigurni od smrti. Kao da je ona za danas završila svoj posao čime se odgađa naše razmišljanje o onome sutra što bi i nas moglo čekati. U sućuti postoji snažan osjećaj popuštanja i otpuštanja naših skrivenih i do tada prešućenih napetosti, misli, očekivanja.

U trenutku sućuti kada nastojimo ljudski i iskreno biti dio nečije boli, osjećamo čak i određeno olakšanje. Kao da smo iz sebe otpustili dugo zadržani udah koji više nismo mogli zadržati. Odatle kroz sućut i naša međusobna pomirenja i izmirenja u trenutku smrti. Sve ono ružno i loše što se između nas skupilo tim udahom kojega nikako nismo mogli izdahnuti u sućuti se iznenada prepušta vani i tamo ostaje. Odatle i ona neobična iskustva velikih izmirenja, bilo obiteljskih bilo prijateljskih odnosa i veza, u trenutku sućuti. Kao da sućut ima neku tajnovitu moć kojom postiže ono što inače život i življenje godinama bezuspješno pokušavaju. Snaga sućuti koja u stisku ruke i u zagrljaju razrješava gordijske čvorove naših neriješenih međusobnih odnosa i veza nas usmjerava prema nečemu važnom o nama samima. Prije ili kasnije mi sami, naš život, naše životne ideje i planovi, sve će se naći u trenutku kada treba stisnuti ruku i pružiti zagrljaj, dakle pobijediti sve nesuglasice i nejasnoće i pristati da u tom trenutku nastojanje da dijelimo nečiju bol i tugu bude dokaz i demonstracija naše ljudskosti i naše plemenitosti. U sućuti osjećamo poziv da se borimo protiv nepobjedivog neprijatelja tako što ćemo pružiti podršku i potporu onima koji su shrvani gubitkom i da je čak i sam život u tom trenutku sam po sebi nevažan i nebitan. I naši planovi. I ideje. I zamisli. Sve to na nekoliko trenutaka mora izgubiti temeljno značenje, prestati biti svrha našeg života, moramo na trenutak suspendirati vlastiti život kako bismo nešto od naše životne snage i nade prenijeli onima kojima je potrebno. U sućuti prenosimo sami sebe drugom i sebi zabranjujemo da budemo mi s našim životom. U tom trenutku ništa što je naše i što smo mi sami nije toliko važno i ne smije zauzeti i imati povlašteno mjesto u odnosu na sućut koja služi kao poveznica onih koji tuguju i života. Sućut ih povezuje s nama, a preko nas ih povezuje i vraća natrag u život i mogućnost postojanja smisla života makar je netko tko je bio dio tog smisla sada negdje na drugom mjestu. Naša sućut mora biti dovoljno bliska da im pruži priliku da se poslije svega vrate životu koji će uvijek zračiti djelomičnom prazninom. U sućuti ne možemo zatvoriti prazninu koja je nastala nečijim odlaskom niti objasniti njezino postojanje. U sućuti pokušavamo pružiti drugima utjehu i nadu kako se može živjeti uz prisutnost praznine jer možda i sami živimo s prazninom odlaska. Sućut je neobično iskustvo određene ljubavi u trenutku kada ljubavi nema ili je otišla ili ako je ima, ona se više ne može ostvarivati na uobičajen ljudski način, onaj na koji smo svakodnevno navikli. Neobično iskustvo blizine i topline u trenutku hladne i ledene pustoši koja dominira krajolikom i nama samima. Sućut je trenutak kada smo dovoljno hrabri, jaki i plemeniti da se suprotstavimo smrti tako što ćemo jedni druge međusobno i zajednički stiskom ruke, zagrljajem, poljupcem podsjećati i ohrabrivati kako se može živjeti i kada praznina i odlazak bivaju i jesu i neminovni i neizbježni i više ništa ne možemo učiniti. Preostaje nam biti blizu jedni drugima. Izgleda beznačajno u odnosu na gubitak. Ipak bez naše sućuti netko možda neće moći ponovno pronaći smisao življenja u praznini koja je ostala nakon što je netko zauvijek otišao. Ne znamo gdje će i kada naša ljudskost i naša plemenitost u sućuti prema čovjeku biti razlog zašto netko nije odustao od sebe i života iako se činilo da će se na kraju njegov ili njezin život upravo tako završiti.

U Sarajevu 15. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Davydov

O žaljenjima

Uvijek se nađe nešto što smo propustili u životu. Ili netko. Nije naša krivica. I nije samosažaljenje u pitanju. Događa nam se da nam se nešto u životu dogodi prekasno. Kao kad ljudi susretnu prekasno savršenu osobu za sebe. Dobar dio života već je na neki način završen. Već su skoro sve proživjeli. Dogodi se da otkrijemo što želimo biti u životu. I raditi. Otkrijemo prekasno. Spoznaja dođe prekasno. Ili mislimo da nikada nije kasno? S obzirom na okolnosti, izgleda da se sada ništa ne može učiniti. Ništa se ne može početi ispočetka. Nema povratka natrag. Nismo krivi. Nije bilo prilike da nam se sve to dogodi ranije. Nije bilo mogućnosti da budemo ono što smo istinski htjeli. Nekad nas život prisili na drugačije postupke i odluke od onih koje smo duboko u sebi željeli učiniti i donijeti. Nije ugodno za čovjeka otkriće pogotovo kad je nenadano kako je htio nešto drugo u životu. I svjestan je u ovom trenutku kako ne može ništa učiniti kako bi to promijenio. Ili iznova počeo. Negdje u toj spoznaji, u tom osjećaju nastaje žaljenje. Kao iskustvo da nismo krivi za propuštene životne mogućnosti i prilike koje smo stvarno trebali ugrabiti i iskoristiti. Došle su prekasno, nisu bile tu kad su trebale biti i nismo krivi jer se tako odigralo. Ima i onih žaljenja gdje s pravom trebamo kriviti sebe. Optužiti sebe kako nismo izabrali ono što smo istinski željeli. Kao i onih mogućnosti koje nikada nismo dobili priliku susresti i probati ostvariti. Žaljenja koja su rezultat naše krivice kao što je manjak hrabrosti i vjere u sebe progone nas. Možda će tako biti kroz život do njegovog prirodnog svršetka. Takva žaljenja imaju objašnjenje i objašnjenje je način i kako ih razumijemo i kako se s njima nosimo. Krivi smo jer smo možda bili kukavice. Ima i onih žaljenja, i ona nas od vremena od vremena sustižu, koja nemaju uzrok i izvor u nama samima. Nije u pitanju ni hrabrost ni kukavičluk. Nešto ili netko je došao prekasno kriviti i tu se ne može ništa učiniti. Postoji razlika između nekoga tko prokocka i upropasti kvalitetan talent kojega je bio svjestan od samog početka i koji je imao dobre uvjete da talent usavrši. I drugog tko iznenada otkrije da ima talent za nešto što ga usrećuje i ispunjava, ali je prekasno to otkrio i shvatio. Kao što postoji razlika između muškarca koji od samog početka svojim djelovanjem i načinom života razara odnos s kvalitetnom i dobrom ženom i muškarca koji slučajno i neplanirano susretne ženu za koju sada zna da je na neki način za njega idealna, ali je izgleda prekasno za novi život i novi početak. U ovim životnim iskustvima odnosno spoznajama rađaju se naša žaljenja. Kao spoznaje da će i u najbolje isplaniranom i življenom životu dolaziti trenutci zbog nečega ili nekoga kada će se život preispitivati zajedno s odlukama koje su donesene i smislovima koji su izabrani kao putokazi i vodiči kroz život. Žaljenje nije isključivo tek emotivno iskustvo osobne krivice jer smo nešto ili nekoga propustili iako smo imali idealne uvjete i najbolje okolnosti. Žaljenje je spoznaja o tome da se nikada neće moći apsolutno tvrditi da se u životu ni najmanja sitnica nije propustila i promašila. Žaljenje nas poučava kako se nekim ljudima jednom ili nekoliko puta u životu događa bolna spoznaja, jedna vrsta bolnog otkrivenja i prosvjetljenja. Otkrivenje koje čovjeku daje do znanja da svatko ima nešto zbog čega žali i zbog čega mu je krivo jer je nešto propustio. Bez obzira čija je krivica u pitanju, njegova ili onoga što on nerijetko naziva sudbinom.

Žaljenje nam otkriva i kako je život spreman na iznenađenja i promjene za koje ne znamo i ne možemo ih predvidjeti, ne znamo možemo li im se čak i nadati. Žaljenje je pokazatelj kako ono što nazivamo životom i mislimo da je život biva povremeno relativno, promjenjivo i za nas šokantno te se ne uspijevamo postaviti na pravi način. Ako pravi način postoji u takvim okolnostima. Odbijamo promišljati život i pitati se je li ovo život kakav smo stvarno željeli jer se bojimo da bismo mogli pronaći i dobiti neželjene i neugodne odgovore. Žaljenje je nekakvo opterećenje u nama, kao sumnja, kao pitanje i kao dilema koju relativno dobro držimo i nastojimo držati pod kontrolom. Događa se da otkrivamo kako živimo život kojega ne želimo. Nismo htjeli. Nije bio naš. Otkrili smo to ne zato što smo od samog početka krivci takvog života, nego dogodila se neka velika promjena. Nešto veliko i novo i drugačije smo otkrili o sebi. Nekog smo drugog i novog susreli. Pronašli smo nešto što daje više ispunjenja životu. Nije riječ o samosažaljenju. Njega treba izbjegavati. Osjećaj da smo potpuno bezvrijedni i nesposobni. Zakasnili smo i ništa se više ne može učiniti. Baš ništa početi iznova. Ako pokušamo zbog žaljenja ponovno živjeti tako što ćemo si život preokrenuti, možda neće biti najbolji rezultat. Svjesni smo svojih stvarnih dometa i mogućnosti. I trebali bi biti. Žaljenje je pomalo prevrtljivo i nesigurno, ali i privlačno i zavodljivo. Stvara u nama neugodan osjećaj da smo dosad živjeli promašeno i da ćemo tek sada početi živjeti punim plućima. Žaljenje nam ništa ne kazuje o posljedicama naših novih izbora i odluka u budućnosti. Na tu temu žaljenje ne govori. Ne proriče budućnosti i ništa o njoj ne zna. Niti jamči niti ne jamči da će budućnost biti manje ili možda više prožeta osjećajem da smo djelomično ili potpuno promašili u životu. Žaljenje se bavi sadašnjim trenutkom koji je jedini stvaran dok o prošlosti i budućnosti i ako govori, to čini na način snova: što smo mogli, a nismo i što ćemo učiniti i planiramo. Žaljenje može biti kao nekakav iznenadni impuls i poriv. Sada se nešto sudbinsko događa. Neko presudno iskustvo, neka presudna promjena, neki novi susret s drugim. Sada je trenutak, ako ga ne ugrabimo, gotovo je. Ali je li tako u životu i može li se na ovaj način kroz život? Nitko ne znam pa ni sami kako će sve na kraju ispasti i što će se dogoditi. Bolje ili ne od onoga kakav je život sada? Je li žaljenje naš stvarni pomoćnik ili se pretvara? Jesmo li stvarno promašili ili nas žaljenje prisiljava da mislimo i osjećamo kao da smo promašili i propustili? Osjećamo pomalo taj kameleonski osjećaj koji nas prati. Ne znamo temelji li se na stvarnosti našeg života ili su u pitanju snovi koji su nedostižni i nerealni. Žaljenje nije površno iskustvo i spoznaja. U njegovim slojevima i labirintima moguće je izgubiti se i ne znati razliku između stvarnog života i snova o životu. Zbunjeni smo žaljenjem. U dilemi smo i nesigurni. Jesmo li promašili i propustili ili smo samo ljuti zbog snova i ljutnja će nas proći? Žaljenje se smješta između stvarnosti našeg života i naših snova o životu. Negdje se tu ugnijezdi i živi u nama. Ono je poput nestabilnog jezička na vagi. Čas prevagne na stranu života i pusti nas na miru, čas je na strani snova i uznemiruje nas. Zbog te igre koju žaljenje igra s nama ponekad nismo sigurni na što nas ono upućuje. Na naš život ili naše snove. I mi smo poput onog kipa pravednosti čije su oči svezane u odnosu na budućnost. Osjećamo samo kako se jezičak žaljenja kreće iz ruke u ruku između života i snova. Ali ne možemo vidjeti budućnost ispod poveza sadašnjosti. Ne znamo hoće li se žaljenje prestati kretati tamo gdje smo krenuli nekim novim izborom i prilikom koja nam se pružila. I to nas muči. Postajemo nemirni.

U Sarajevu 12. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: hikrcn

O pandemiji

Etimologija riječi može biti zanimljiva. Može biti dosadna i suhoparna. Ponekad neku riječ možemo probati protumačiti kreativno. Pomalo izvan strogih zakona jezika i gramatike. Iako riječ pandemija izvorno dolazi od pan (grč. sve) i demos (grč. narod), prema onomu kako je doživljavamo i proživljavamo, mogli bismo reći kako ona dolazi od riječi pan (sve) i daimon (demon). Tako pandemija postaje demon. Ne demon u religioznom značenju nekog konkretnog zlog entiteta ili zlog bića. Pandemija je više opći ili kolektivni demon čovječanstva. Više kao opći demon nepoznatog i neodređenog straha. Istovremeno konkretan u iskustvu pojedinca i neodređen u našoj općoj ljudskoj svijesti. Pandemija je opće iskustvo nečega neodređenog i nepoznatog koje u nama izaziva nesigurnost. Zabrinutost. Napetost. Kao mješavina konkretnog straha i neodređenog budućeg iščekivanja koje ima nepoznate obrise nama nepoznatog apokaliptičnog zla. Pandemija zamagljuje granicu između osobnog iskustva straha i neugodnog i nelagodnog osjećaja da nam svuda oko nas prijeti nešto nepoznato. Nešto bez obrisa. Bez oblika. Ta zamagljena granica područje je beskrajnog niza zavjera, teorija, objašnjenja, ali i apokaliptičkih vizija budućnosti, neodređenih strahova i neobjašnjivih fobija. Pandemija je kolektivna neodređenost i nepoznatost straha koji se doživljava konkretno i osobno. Negdje na nas nešto vreba kao nešto skriveno i neodređeno i to vrebanje se pretvara u intenzivan i snažan osjećaj kao da možemo precizno reći kako izgleda to što nas promatra i čeka. To što nas plaši. Tek kad pokušamo precizno opisati počinjemo razumijevati koliko je zapravo teško opisati stanje stvari. Tu su prisutni briga o zdravlju. Briga za druge. Strah od smrti. Strah od gubitka posla. Zabrinutost za budućnost. Zabrinutost za posljedice. Čak i kad nam se ne događa ništa konkretno, pandemija kao nekakav opći demon straha postoji negdje oko nas. Sve se stapa u neopisivu mješavinu svega. Sve se pretvara u bezličnu masu pandemije zbog čega nerijetko ne uspijevamo staviti sebe pod kontrolu. I osjećaj da nas nešto stalno progoni. Da nam je nešto za petama. I diše za vratom. Pandemija kao nekakav opći demon koji nas progoni je bezoblična i neodređena. Istovremeno ona je svugdje i nigdje. Istovremeno i konkretna i apstraktna. I jasna i neodređena. Nas plaši ono što nema formu. Nema oblik. Nema izgled. Nema obris. Neodređeni i bezlični strah je najteži. Najneugodniji. Ne znamo što nas okružuje. S kim se trebamo boriti. Tko nam je neprijatelj. Kako izgleda zlo koje nas vreba. Pandemija je bezlični demon. Bez forme. Bez sadržaja. Bez značenja. Ne postoji uspješan egzorcizam koji bi njega mogao izopćiti. Protjerati negdje daleko. Istovremeno je sve što nas okružuje i ništa. Mi se ne snalazimo dobro s bezličnostima i neodređenostima. Plaši nas kad nešto nema konkretan oblik i jasnu i preciznu formu. Kad nešto nema granicu. Nema rubove. Nema dno. Kao dubok i mračan bezdan. Pandemija je drugačiji demon. Nema granicu. Nema rubove. Nema dna. Ona je ponekad poput bezdana čiji strahovi nemaju ni oblike ni obrise. Ni konkretnost. Ni pojedinačnost. Kao opći demon čovječanstva pandemija prodire u sve ljude i sve aspekte njihovog života. Kao što strah bez obrisa prodre u sve pore pojedinačnog ljudskog života i pandemija kao kolektivni demon upada i napada konkretan život. Kao poplava koja se iznenada i nenajavljeno obrušava na nezaštićen grad i ruši konkretne kuće, stvarne podrume, postojeće mostove i ulice. Bez oblika i bez obrisa.

Svugdje neodređeno prisutna i kao da je svugdje konkretno odsutna, pandemija kao nekakav naš opći demon straha i anksioznosti duboko u nas prodire. Ona nas vreba i napada svojom bezobličnošću. Nemanjem konkretnosti. I nemanjem pojedinačnosti. Prisiljava nas da je svugdje vidimo. Da mislimo da nas promatra iz svih kutova i svih mogućih pozicija i položaja dok istovremeno ne uspijevamo nikome pokazati jasno i precizno njezinu konkretnost. Središe. Srž. Početak. Onog prvog konkretnog demona koji nas je zarazio i sputao strahom, agonijom i očajem. Iako je pandemija sudeći prema etimologiji kolektivno iskustvo naroda, čini se sadržajnijim kada je pokušamo opisati kao iskustvo općeg demona čovječanstva. Onoga koji bezoblična i bez obrisa u svakom konkretnom ljudskom postojanju izaziva neodređen strah. Nepoznatu napetost. Maglovitu zabrinutost. Pandemija kao naš opći demon koji nas progoni kao da nema konkretno lice, nego je kao bezlična i beskonačna smjena lica straha. Nejasnih i nepoznatih lica. U tom je njegova moć. I nadmoć. U toj odvratnoj neodređenosti i bezličnosti strahova koji se nikako ne žele konkretizirati kako bismo im se suprotstavili i kako bismo ih svladali. Pandemija kao opći demon nema konkretno lice i zato mu se ne možemo suprotstaviti kako smo inače navikli u sukobu s konkretnim strahovima. I fobijama. I zabrinutostima. I napetostima. Preširok je za naš pogled jer dokle nam pogled dopire mi ne vidimo rubove. Ne vidimo granice. Kao da je svugdje oko nas opći demon koji je beskonačan i beskrajan. I to nas plaši. Ponekad pokušati sačuvati zdrav razum je najveća pobjeda protiv općeg demona. Jer on pandemija kao opći demon nije religiozni demon. Ne pripada nijednoj religiji. On je opći demon koji napada razum i um. I tek ako njih uspije svladati i uništiti, moglo bi se reći kako je konačno pobijedio. Sve dok ima imalo razuma i uma koji mu se odupire na sve moguće načine, pandemija kao opći demon ne može istaknuti zastavu pobjede nad nama. On prvo vreba naš um i razum. I najprije se njih želi riješiti. Jer su um i razum posljednji obrambeni nasip protiv općeg demona pandemije koji ako ih svlada, sije kolektivno ludilo. Kolektivne strahove. Kolektivne nemire. Kolektivne iracionalnosti. Pred takvim odnosom snaga pojedinačni i konkretni um i razum čovjeka su najčešće nažalost nemoćni. Ili ih se počinje progoniti kao neprijatelje. Kad nas zahvati nekakav opći demon kao demon pandemije, ponekad počinjemo sve gledati njegovim očima. Očima kolektivnog demona straha, krize, anksioznosti i očaja koji progoni i vreba konkretni zdravi ljudski razum i pojedinačni normalan um konkretnog čovjeka. Opći demon mrzi zdrav razum i normalan um. Oni su ponekad jedini oblik otpora kojim se čovjek može suprotstaviti općem demonu pandemije koji sije kolektivne strahove s nesagledivim budućim ishodima i posljedicama. Kao i sad, i tad će biti potrebno barem pokušati osloniti se na zdrav razum i normalan um.

U Sarajevu 7. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): ©Pinandika Anindya Guna|Dreamstime.com

O moći

Nekontrolirana moć je oblik zaborava. Zaboraviti sebe. Zaboraviti druge. Imati moć i biti nad drugima i iznad njih isto je što i zaboraviti da su i oni ljudi. Moć želi biti jedno beskonačno sada. Beskrajna i vječna sadašnjost. Ona nema nikakva odnosa prema prošlosti. Prema pamćenju. Prema sjećanju. Moć ne trpi nikakvo podsjećanje. Onaj koji se dočepa moći brzo zaboravlja odakle je. Zaboravlja tko je. Zaboravlja ljude koji su mu pomogli. Onaj koji se dočepa moći s lakoćom uklanja jedne da bi uzeo druge. U njemu ne egzistira ništa osim potrebe da postoji sadašnjost koja isključivo pripada njemu. U njegovom umu nema prostora za misao o usponu do moći kao i o budućem padu. Moć briše jednako i prošlost i budućnost. Ona ne može biti učiteljica života. Ali zna se poslužiti čovjekom kada ga treba poučiti zlu. Ona je poput nezahvalnosti. Kao što nezahvalan čovjek ne želi priznati zasluge drugih tako ni moć ne priznaje postojanje ičega drugog osim nje same. Ona privlači one koji su je gladni jer kao da može zaustaviti vrijeme. Zamrznuti ga. Zato i onaj kojemu se moć preda da bi ga obuzela kao nekoga tko je opsjednut umisli da je sve odjednom stalo. Nema kretanja. Prije njega nije postojalo ništa. Poslije njega ničega neće biti. On je istinski uvjeren tako opsjednut da je vrijeme zaista stalo. On upravlja vremenom. Onaj koji je opsjednut od strane moći mrzi jednakom žestinom i prošlost i mogućnost budućnosti jer ovo dvoje naznačuju da je postojalo i da bi moglo postojati i nešto drugo osim njega. Moć ništa ne tolerira. Nikakvo postojanje. Osim same sebe. Ona i onaj kojega je zaposjela su identični. I on jednako mrzi sve osim sebe i prema svima je nepovjerljiv i spreman je odreći su svih njih bez razmišljanja. Zaposjednut moću ne trpi nikoga. Čak ni nemoćne i one koji ga nikako ne mogu ugroziti. Zaposjednut moću zadovoljan bi bio isključivo istrebljenjem. I o njemu mašta. Nemoćni. Slabi. Krivi. Jaki. Nevini. Svejedno je. Kao što moć ne pravi razliku između dobra i zla, nego ih oboje jednako mrzi kao prijetnju i smetnju i zaposjednut moću jednako mrzi sve ljude. Ne pravi razliku između zlih i dobrih, krivih i nevinih, jakih i slabih. Jednakom žestinom mrzi i ne podnosi ni jedne ni druge. U tome je izvitoperenost svake nekontrolirane moći i nastojanja da je se posjeduje. U tome je ružnoća i odvratnost svake jedne takve moći. Što ne pravi razliku. Ne zanimaju ju zasluge, nagrade i kazne. Jednako su joj svi mrski. Zaborav je sličan moći, ali nije joj identičan. Zaborav ne pravi razliku i sve poravnava i učini jednakim. Ali zaborav dopušta prošlost. Sjećanja. Pamćenja. Uspomene. Jer to dopušta, može se razlikovati zle i dobre, nevine i krive, slabe i jake. Kada to ne bi dopuštao, ne bi bio zaborav, nego apsolutno zlo. Zaborav dopušta oprez prema budućnosti. Rezerviranost. Distancu. Potrebu da se uči iz prošlog. Zaborav je ravnodušan i dopušta da sve postoji. Dovoljno je ravnodušan da nam prepusti da sami odlučujemo tko je bio kriv, a tko nije, tko je bio jak, a tko je bio slab. Nekontrolirana moć je izvitopereni zaborav. Zli zaborav. Perverzan. Oduran. Odvratan. Groteskan. Morbidan. Ne dopušta da postoji išta drugo osim ove sadašnjosti koja je nezajažljiva borba za posjedovanje moći. Nekontrolirana moć mrzi svaki zaborav koji dopušta da se sjećamo, da pamtimo, da učimo i budemo oprezni s onim što nam dolazi u susret. Nekontrolirana moć je sramotan zaborav. Bestidan. Čak i zločinački jer ne da nikomu i ničemu da postoji i živi barem kao zaborav i kao nešto što je već odavno mrtvo. Nekontrolirana moć ukida čak i mrtve i njihovo postojanje. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut mogu se pretvoriti u zločin protiv nas, nešto nepodnošljivo što nas iskonski mrzi samo jer se sjećamo i pamtimo. Zaposjednut nekontroliranom moću i ona sama su apsolutni zaborav. Trenutak kada se čovječnost i ljudskost opasno naginju preko ruba trajnog njihovog prestanka i nestanka. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut su neoprostiv zločin nad razlikom koju svaki zaborav dopušta. Razlikom između učinjenog dobra i učinjenog zla, razlikom između jakih i slabih, razlikom između krivih i nevinih. I najgora moguća perverzija koju nekontrolirana moć i onaj kojega je zaposjela jest njihova tvrdnja i uvjerenje da nema nikakve razlike jer nema ni zaborava, ni prošlosti ni budućnosti. Postoji tek njihovo zločinačko sada koje ne priznaje ništa drugo osim svog vlastitog postojanja i neutažive želje da istrijebi ako je moguće svaki zaborav koji se sjeća, koji pamti i koji čuva uspomene.

U Sarajevu 22. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

Projekcija: zašto vlastite mane najlakše opažamo na drugim ljudima?

“Projekcija je postupak premještanja vlastitih osjećaja na drugu osobu, životinju ili predmet. Pojam se najčešće koristi za opis obrambene projekcije – pripisivanje vlastitih neprihvatljivih poriva drugome.”

Ljudi su po svojoj prirodi skloni da lakše uočavaju nedostatke i pogreške kod drugih negoli kod sebe samih. Naravno, postoje i oni koji će bez problema priznati vlastitu manu, ali rijetkost je da ćemo priznati baš sve. Obično ono što krijemo je ono što nas najviše smeta i gdje smo posebno osjetljivi. Kako se ne bismo morali s tim suočavati, upravo zato što nam je to vrlo nezgodno, pribjegavamo projekciji, tj. jednom od obrambenih mehanizama o kojima je prvi progovorio Sigmund Freud. Vezano za projekciju, Freud je taj obrambeni mehanizam opisao kod svoje pacijentice koja je vlastiti osjećaj srama projicirala na svoje susjede navodeći da ju ogovaraju. Dakle, nije bila spremna suočiti se s tim osjećajem, pa je radije tu lopticu prebacila drugima. Može nam se činiti kako se mi ne koristimo projekcijom jer eto nemamo problema priznati svoje mane, no kako kažu psiholozi, obrambeni mehanizmi funkcioniraju na nesvjesnoj razini i stoga ih teško prepoznajemo. Tako na primjer nevjerni suprug može svoju suprugu optuživati za prevaru ili pak osoba sa sklonostima prema krađi može govoriti kako joj susjedi pokušavaju provaliti u stan. Primjera je jako puno jer zapravo se svakodnevno koristimo ovim mehanizmom. Nešto slično možemo pronaći u Bibliji u Isusovom Govoru na gori:

”Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!” (Mt 7,3-5; Lk 6,41-42).

Ili drugi primjer kada Isus pripovijeda prispodobu o dužniku kojemu je kralj otpustio dug, a taj dužnik onoga koji je njemu dugovao bacio u tamnicu ne htijući mu oprostiti duga (usp. Mt 18,23-35). Iako se ovdje govori o opraštanju, ipak se dade primijetiti kako ovaj dužnik nije bio sposoban uočiti da se i on i onaj koji je njemu dugovao nalaze u istoj situaciji – obojica su dužnici. Dakle, zatvorio je oči pred vlastitom pogreškom, a istu je drugom višestruko naplatio. Slično se događa i kod projekcije: zatvaramo oči kada je u pitanju neki naš nedostatak i jednostavno ga ”prišijemo” drugom.

Budući da smo svi skloni tome i da se to odvija na našoj nesvjesnoj razini, pitamo se postoje li načini kako spriječiti projekciju? Psihoterapeuti Karen R. Koenig i Michael Brustein navode nekoliko načina. Prije svega je potrebno promisliti kako se zaista osjećamo prema sebi, ponajviše kako doživljavamo svoje slabosti. Dakle, potrebna je samorefleksija kako bismo uočili služimo li se projekcijom kako bismo sakrili svoje slabosti. Drugi način je upitati nekoga tko nam je blizak primjećuje li kod nas takvo ponašanje. Ovo je možda malo teže jer nismo uvijek spremni čuti nešto loše o sebi od osoba koje su nam drage. I na koncu, naravno, uvijek možemo potražiti savjet kod psihoterapeuta koji će nam pomoći u prepoznavanju i nadilaženju projekcija.

Važnost nadilaženja projekcije nije bitna samo za naš odnos s drugima nego je bitna i za naš vlastiti rast. To dvoje je svakako povezano jer ne možemo ni imati kvalitetne međuljudske odnose ako prije svega ne poznajemo i ne razumijemo sebe.

U Mostaru 15. 3. 2021.

K. L.

Izvori:

https://www.psychologytoday.com/intl/basics/projection

https://www.healthline.com/health/projection-psychology#how-to-stop

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ewastudio

O patnji

Patnja može dovesti bliže ljubavi. Može odvesti do očaja i propasti. Patnja je nepredvidiva. Njezine posljedice uočavamo tek kada i ako patnja prestane. Patnju koju osjećamo nemoguće je komunicirati nekom drugom. Drugima je nepojmljiva. Poznato je kako nas patnja mijenja. Nepoznato je u kojem će nas smjeru promijeniti i usmjeriti. Osim same patnje i moguće boli, plaši nas i njezin ishod. Ako uspijemo preživjeti i izboriti se, kakvi ćemo biti? U što ćemo se pretvoriti nakon razdoblja patnje? Plaši nas njezino trajanje. Vrijeme koje ima na raspolaganju. Ne znamo koliko će trajati. Ne možemo odlučiti prestati. Zapovjediti joj da prestane. Ona ima svoje vrijeme i svoje trajanje. Ona ima i svoja različita lica. U nama se nastanjuje ili rađa zajedno s cijelom prtljagom. Sve svoje donosi sa sobom. Od nas uzima ono što joj nedostaje. Neuljudna je jer ne pita smije li se poslužiti nečim što pronađe u nama. Neoprezno miješa svoje stvari koje je donijela sa stvarima koje pronađe u nama. Patnja kao da gleda svoju korist. Poput učitelja koji ne daje nikakvo znanje i ne želi nas ničemu poučiti. Tako patnja izgleda kada se tek useli. Kao nepodnošljiv stanar koji kvari naš mir. Uznemirava naše tijelo i dušu kao neugodni susjed koji cijeli kvart čini nemirnim i nervoznim. Čovjek je mora podnositi. Trpjeti. Ali najgore je na početku kad se čini besmislenom jer se doima da se od nje ništa ne može naučiti. Nepodnošljive su stvari koje su beskorisne i razaraju. Teško se s njima boriti jer su toliko beskorisne da se čini besmislenim pokušati. Patnja je u početku besmislena stvar. I tako je sa svim našim patnjama kakve god bile. Sve su one na početku besmislene. Nesnosne pojave koje nam remete život. Glupi fenomeni koji se bez upozorenja pojave onda kada već imamo dovoljno problema u životu. Ponekad se čini da je patnja namjerno čekala da počnemo tonuti i padati kako bi se priključila orkestru problema, neuspjeha i muka. Ona im dođe kao dirigent bez kojega ne mogu početi simfoniju očaja i rezignacije. Bježimo od patnje jer se čini kao neki zlobnik koji jedva čeka da nas zaskoči i dokrajči kad smo već ionako slomljeni i bespomoćni. Nije čudo da prema njoj osjećamo i prijezir i strah i mržnju. Odnos prema patnji počne se mijenjati kada primijetimo da nas ona mijenja. Ako nas mijenja na gore, ako postajemo zbog nje još bezvoljniji, ako nam je život još besmisleniji, onda je sve jače i glasnije mrzimo i proklinjemo. Ako nas mijenja na bolje, ako postajemo zahvalni za male stvari, neznatne trenutke, ako postajemo mudriji, zreliji, ozbiljniji, učimo i naučimo više cijeniti toliko toga, onda je blagoslivljamo. Čak i volimo. Prema patnji se ne može biti objektivan. Neutralan. Izići iz nje i sa strane je promatrati da uvidimo što je u njoj dobro i što nije.

Patnja ne drži nimalo do objektivnih pravila i normi. Patnja prezire neutralnost. Jer prezire neutralnost i objektivnost, ona ciljano i namjerno čovjeka tako zahvati da ne može izići iz sebe kako bi mogao gledati je li ona korisna ili nije. Može li se od nje profitirati ili na njoj izgubiti. Kad nas napusti izmoždene i iscijeđene skoro da se ne možemo više kretati i govoriti, možemo polako početi sabirati rezultate patnje. Pokušati shvatiti njezine razloge. Otkriti njezine motive. Pronaći uzroke. Za nas je najporaznije kada ništa od toga o patnji ne pronalazimo. Nema ništa. Ni razloga. Ni motiva. Možda čak ni uzroka? Čemu smo patili? Zašto? Najteže je prihvatiti patnje koje nas nisu promijenile. Nisu na nas utjecale. Ostali smo isti. Ali jer nas najveći broj naših patnji više ili manje promijeni, ako ništa, zadovoljit ćemo se objašnjenjem kako smo se promijenili. Sami postanemo jedino prihvatljivo objašnjenje patnje. Poslije promjene koja nam se dogodila iz nekog razloga smo uvjereni kako je patnja imala smisla. Ako ništa drugo, drugačiji smo poslije patnje. Neće biti uvijek dovoljno pozvati se na promjene koje su nam se dogodile kroz patnju. Jer bismo se promijenili i bez nje. Ne moramo patiti da bismo se mijenjali i promijenili. Ali kad ne možemo objasniti smisao patnje, bilo kakvo objašnjenje dođe kao slamka spasa. Pa onda ako ništa drugo, kažemo patnja je imala smisla jer smo se promijenili kroz nju. Ali ako se možemo promijeniti bez patnje i ako smo sposobni za velike promjene i bez nje? Objašnjenje kako je patnja imala smisla jer nas je stubokom promijenila je uvijek na klimavim nogama koliko se god trudili učvrstiti temelje. Može se dogoditi da i promjena koja nam se dogodila kroz patnju ne bude dovoljno jaka da objasni njezin besmisao. Njezinu neobjašnjivost. Njezinu nepojmljivost. Naša promjena ponekad nije dovoljna kao odgovor na ono zašto patnje. Bilo bi puno lakše kad ne bi bilo uvijek tako. Kad bi bilo dovoljno pogledati sebe i znati potpuno odakle patnja i koja je njezina svrha. Nije uvijek dovoljno. Nekad je objašnjenje kako nas je patnja promijenila objašnjenje iz očaja. Drugih jednostavno nema i ne možemo ih pronaći. Mi smo zasad jedino objašnjenje. I promjena koja nam se kroz patnju dogodila. Promjena i mi s našim iskustvima patnje stojimo između ponora njezine besmislenosti i slabašne nade da postoje i neka drugačija nama nepoznata objašnjenja. I to je za nas bolje nego nikakvo objašnjenje.

U Sarajevu 9. 3. 2021.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: itsmejust

O. J.

O osjećajima

I osjećaji mogu izumrijeti. Kao rijetke životinjske vrste koje možemo vidjeti još samo na slikama i izumrle osjećaje možemo promatrati kao da smo u muzeju vlastitog nutarnjeg života. Ne možemo ih uskrsnuti. U nama nema takve moći. U nama nema beskonačnog i vječnog svijeta osjećaja. Ili možda ima? Zajedno s nama osjećaji se rađaju. Rastu. Sazrijevaju. Suše se. Otpadaju kao listovi. Nestaju. Onaj osjećaj kojega se možemo prisjetiti, ali ga ne možemo više oživjeti izumro je. Ostao je u nama kao eho prošlog vremena. Osjećaj koji u nama odjekuje, ali ne možemo pronaći u sebi izvor njegovog glasa. Život zna biti poput iščezlog svijeta. Kao odjek mnoštva osjećaja koji ne postoje i ne žive. Kao svijet izumrlih bića. Možemo biti kao muzej. Ili antikvarnica. Ili galerija. Hodamo. Gledamo. Zastanemo. Pred nekim osjećajem se zamislimo. Pokušavamo se sjetiti i odrediti kakav je bio. Njegove konture. Boje. Okus. Miris. Pred sobom imamo njegovu sliku. Bio je ugodan. Topao. Mekan. Nježan. Zanimljiv je naš muzej osjećaja. Naša antikvarnica gdje su osjećaji ponekad naslagani bez reda i naslova. Je li to bila ljubav? Čekaj. Ili je bila privlačnost? Ili je bilo nešto drugo u pitanju? Ili je bila ravnodušnost? Dobar dio života provodimo u muzeju. U antikvarnici. Pokušavamo presložiti osjećaje. Uvesti nekakav red i hijerarhiju. Raspored. Katalogizaciju. Kad nas netko priupita za neki osjećaj da znamo na kojoj je polici. U kojem redu. Pod kojim slovom. Ili brojem. Ili na kojoj stranici. Nerijetko je sve nabacano i razbacano. Izumrli osjećaji. Stari osjećaji. Suhi osjećaji. Novi osjećaji. Živi osjećaji. Slabi. Jaki. Intenzivni. Nekad je u pitanju takva zbrka i nered kao ono kad kažemo da je u nama neobjašnjiva mješavina osjećaja. Ne znamo ih izraziti. Ne možemo ih opisati. Više ne znamo koji su živi, a koji su mrtvi. Kakav cirkus i gungula! Oni se međusobno prepiru. Optužuju. Podupiru. Napadaju jedni druge. Udružuju se jedni protiv drugih. Podmeću si zamke i klopke. Međusobno se mrze. Ili obožavaju. Ne mogu jedni bez drugih. Pamet stane kad se neki od njih međusobno udruže. Kao ljubav i mržnja. Ili prijetvornost i iskrenost. Ili ravnodušnost i euforija. Nemoguće kombinacije i suradnje zbog čega ne znamo izići sa sobom na kraj.

Ne bude uvijek tako. Nekad se osjećaji umire. Puste da jedni pored drugih postoje. Dobijemo priliku da svakog od njih dobro proučimo. Sa svih strana. Ili barem pokušamo. Ti si dakle ljubav? Tko bi rekao da si tako složen osjećaj! Ti si prijateljstvo? Čovjek te nikako ne može do kraja razumjeti! Ti si tuga? Teško je vidjeti tvoj oblik i konture kao da si nešto što stalno mijenja formu! Dovoljno je da ih tek nekoliko vidimo da nam bude jasno koliko smo nerazumljiva i neshvatljiva stvorenja. I sebi. I drugima. Ponekad se najugodnije osjećamo u onom dijelu gdje su izumrli osjećaji. Od njih su ostale slike. Neka vrsta uspomena koje vise na zidovima. S vremenom postane zanimljivo. Nekima od tih izumrlih osjećaja se smijemo. Simpatični su. I sebi se čudimo zar smo zaista to osjećali? Nekima se divimo. Tko bi rekao da smo već tada imali tako ozbiljan i zreo osjećaj? Za neke bismo željeli da su još s nama. Uzdahnemo i pomislimo: Šteta što više nisu s nama! Neki su neugodni. Oni su prekriveni neprozirnom tkaninom. Ne želimo ih vidjeti. Drago nam je što su izumrli i mrtvi jer da oni nisu umrli, možda bismo mi umrli. Što smo mi? Muzej izumrlih osjećaja? Antikvarnica razbacanih emocija? Galerija prekrivenih i skrivenih osjećaja? Kad bismo ih mogli sve složiti na pravi način! Jednom i kako treba! Bez potrebe da ih moramo ikada više preuređivati. Sve ih nabrojiti. Izbrojiti. Svakom odrediti njegovo mjesto. Položaj. Važnost. Potrebu. Dati mu ime. Odrediti mu kad smije i kad ne smije izbiti na površinu. Ali ne ide. Čak i prema onim osjećajima koji su izumrli razvijemo nove osjećaje. Kao da imamo sposobnost uskrisiti iz mrtvih neke među njima. Možda smo na kraju ipak beskonačan svijet emocija? Svijet čije stvarne obrise i pravi oblik ne možemo znati.

U Sarajevu 4. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

O diskretnom

Diskrecija je nesigurnost. Rastrganost između onoga što pretpostavljamo da znamo o drugom i onoga što drugi tvrde da znaju o njemu. Opterećujuća sumnja u osobu koju poznajemo i ono što o njoj čujemo. Biti diskretan ne znači sakriti i zataškati. U skrivanju i zataškavanju znamo što je istina. Ne možemo biti nevini kad skrivamo i zataškavamo. Ono što se ne zna i u što nismo sigurni ne može biti zataškano. Ali može biti objekt diskrecije. Biti diskretan ne znači biti lažov. Biti netko tko skriva zlo. Diskrecija je danas na lošem glasu. Zabranjeno je biti diskretan jer sudjelujemo u prijevari, zločinu, kriminalu. Unaprijed se kategorički tvrdi da svatko tko pokušava biti diskretan o sebi ili tuđem životu i njegovim problemima mora biti netko opasan i lopov. Smijemo sve, osim biti diskretni o nekomu koga poznajemo jer nismo sigurni. Nemamo pred sobom sve činjenice. Nemamo sve dokaze u rukama. Diskrecija nije površna i nagla odluka da se nešto otkrije ili skrije. Diskrecija je proces koji čovjeku istovremeno daje određenu moć u ruke, ali ga i opterećuje. Znati nešto o drugom što nitko ne zna i ne biti do kraja sigurni je li u pitanju istina ili izmišljotina. Imamo li pravo biti diskretni u okolnostima kada nam je stalo do nekoga? Imamo li pravo čuvati tuđi ugled i dobar glas u trenutcima kada čujemo tek došaptavanja, dobacivanja, sumnjičenja? Imamo li pravo braniti drugoga kada nitko od tužitelja nema hrabrosti javno istupiti i reći što misli, nego samo prenosi od usta do usta nešto što nije ni pokušao provjeriti? I nas može povući rijeka transparentnosti koja ne provjerava i ne utvrđuje činjenice i ne iznosi dokaze. Bučna i glasna transparentnost koja ne dopušta da se čuje drugačije mišljenje. Transparentnost koja nas optužuje da smo ološ, lopovi, prevaranti jer smatramo da ponekad trebamo biti diskretni jer nitko još ne zna svu istinu, jer nitko još ne raspolaže činjenicama i dokazima. Traži se hrabrost i odvažnost da se bude diskretan kada svi drugi nastoje što prije iznijeti nečiji „prljavi“ veš na ulicu javnosti da uzbuđene noge javnosti po njemu gaze i pljuju. I prije nego odlučimo biti diskretni, treba nutarnje snage i svladati samog sebe da preduhitrimo sve ostale i prekršimo diskreciju i iznesemo sve pred oči i uši drugih iako znamo da nemamo svu istinu u svojim rukama. Treba se nositi i s osobnim sumnjama. Je li onako kako drugi govore i pričaju? Pa i ako smo nešto čuli, moramo li biti oni koji će prvi istrčati pred ostale? Kao da smo jedva dočekali da prekinemo šutnju. Nestrpljivost je opasna za diskreciju kao i pretjerana i nezdrava znatiželja. Nestrpljiv i znatiželjan ne znaju uvijek biti diskretni. U svojoj nestrpljivosti i znatiželji sami sebe zavedu misleći da drugom pomažu time što o njemu sve iznose makar je to neprovjereno i polovično. Onaj koji ne zna biti diskretan uvijek misli da ima pravo sve znati i da mora sve znati i da mu nitko ne smije uskratiti znanje. Njegova transparentnost nema granice. Zastupa pomalo pogubnu ideju kako transparentnost ne smije imati ograda i granica i kako se nitko i ništa od nje ne smije sakriti. Što kada sam postane žrtva svoje neograničene transparentnosti? Kada se silovita i neobuzdana transparentnost okrene protiv njega i razotkrije njegove nedostatke i ono što skriva od drugih?

Diskretan bi bio onaj koji pred očima ima potrebu za istinom i želi je znati. Svjestan je da se u nekim okolnostima do istine dolazi sporim koracima. Diskretan je oprezan i pažljiv u svojim sudovima o drugom čovjeku. Ne povodi se za glasinama i tračevima. Ali i ne odbija mogućnost postojanja istine o nekom. Diskretan je karakterističan po tome što je naučio biti strpljiv i izricati svoj sud o drugom tek kad posjeduje svu istinu o čovjeku. Sve dostupne činjenice i dokaze. Javno i otvoreno progovara tek onda kad zna da je sve provjereno i po nekoliko puta prije nego je utvrđeno je li istinito ili nije. Diskretan nije brzoplet i nagao. Strpljiv je i šutljiv jer je nesiguran i u stanju sumnjičavosti. Diskretan se ne stidi sebi priznati kako treba sačekati. Čekanje je njegovo oružje kojim samog sebe oslobađa tereta nesigurnosti i sumnje. Nerijetko je svjestan da je u opasnosti da i sam bude optužen da skriva i zataškava. Da je lopov kao i svi drugi. Da je sve znao, ali ništa nije učinio. Diskretan se ne ponaša po nekakvoj zapovijedi ili naredbi. Diskretan razmišlja i promišlja. Nastoji složiti slagalicu. Zahvaća svojim razmišljanjem što više kako bi imao pred očima sve što bi mu moglo koristiti da shvati ili dopre do istine. Diskretan je šutljiv i nije uvijek od puno riječi. Na neke ostavlja dojam muljatora i mutikaše koji sve zna, a neće ništa da kaže. Zbog toga kod drugih izaziva nepovjerenje i podozrenje. Misle da jer šuti, onda sigurno nešto krije. Ali diskretan ne mora ništa skrivati. Ne mora čak znati ni više ni manje od drugih koji nisu nimalo diskretni i nije ih briga koga će zahvatiti svojim brbljanjem. Diskretan nije nužno podlac koji namjerno šuti jer zna više od svih, ali neće da kaže. Ne mora biti nužno dvoličan i ulizica. Može biti čovjek koji kao i toliki drugi ljudi nije siguran i sumnja u ono što je čuo. Ili može biti netko tko želi sam spoznati istinu, a ne da mu drugi nešto serviraju i određuju kao istinu u koju mora bezuvjetno vjerovati. Ne mora značiti uvijek da biti diskretan znači znati sve, ali o tome šutjeti. Svakako ne mora značiti da je znao, ali nije htio nikomu reći. Diskretan može značiti i onoga koji nije siguran i sumnja. Možda je to i temeljno značenje one sintagme „ponašati se diskretno“. Možda uopće ne znači posjedovati skriveno znanje koje drugi nemaju, ali ga žele pod svaku cijenu. Možda diskretan označava čovjeka koji htio ili ne htio mora, pa i treba čekati i biti strpljiv dok ne dopre do istine. Opasno je diskretnog karakterizirati kao muljatora, mutikašu, skrivača, lopužu koji štiti nekog lažova. Kao što je pogubno i transparentnog uvijek i bez rezerve na povjerenje bez provjere smatrati otvorenim, iskrenim i poštenim. Nije se jednom dogodilo da transparentan svojim nastupom puno više skriva od naših očiju nego bi to skrivao netko tko je diskretan. Stvari su uvijek složenije i drugačije nego nam se čine. Uostalom nigdje ne piše da imamo svako pravo sve znati o svakome niti svakog čovjeka koji diskretno čuva nečiji glas i ugled javno i otvoreno nazvati lažovom i mutikašom. Ne samo da ne znamo sve o čemu je riječ, nekad ni diskretan ne zna. Samo što on zna biti strpljiv, šutjeti i čekati istinu. Mi koji se ponekad hvalimo svojom transparentnošću znamo biti tako nestrpljivi i nagli da nam je istina najmanje važna kada govorimo o drugom čovjeku i nije nas uopće briga za njegov ugled. I kada se ispostavi da smo o čovjeku iznosili laži jer nismo poput diskretnog bili dovoljno strpljivi da sačekamo istinu, lako ćemo optužiti diskretnog da je od samog početka sve znao i šutio. Diskretan uvijek nekako okončava svoj put do istine pod teretom optužbe da je lažov. I onda kad konačno progovori i potvrdi istinu ili zaniječe da je nešto istina jer ima pred sobom sve činjenice i dokaze, optužit ćemo ga da je sve znao od samog početka. Nezahvalno je biti diskretan. Nikoga ne zanima koliko se čovjek namuči strpljivo i šutljivo čekajući da konačno dođe do jasne i prave istine o drugom čovjeku. I nikoga ne zanima koliko je teško bilo biti diskretan sumnjajući u vlastite sudove i živeći često u nesigurnosti oko odgovora na pitanje: koliko poznajemo nekog čovjeka i je li sve istina što smo o njemu čuli? Ili nije?

U Sarajevu 2. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Evgeniy Anikeev

U ČEMU NAS DRUGI PROCJENJUJU BOLJE NEGO MI SAMI SEBE?

„Naša osobnost nije ono što mislimo da jeste, nego ono što jeste”! (Simine Vazire)

Jednom su me poznanici pozvali da navratim do njih, i već mi je unaprijed od toga bilo ponešto neugodno. Jer znao sam već od ranije gdje žive. Stara derutna zgrada u još derutnijoj pokrajnjoj uličici u centru grada. Krajolikom su dominirale očerupane smeđo-sive fasade, a gdje ih više nikako nije bilo bezlično su se ukazivale izblijedjele cigle iz tko zna kojeg vremena, dok se iz pravca podrumskih okana prolamao intenzivni memljivi vonj, koji kao da je imao tu neku čudnu moć da iz čovjeka u par trenutaka izvuče svo raspoloženje i snagu. No, kad sam konačno dosegao svoju destinaciju, iznenađenje! Poznanici su živjeli u prekrasnom prozračnom stanu, prepunom cvijeća, slika i ostalih mahom modernih umjetničkih eksponata. Naprosto se nisam mogao prestati osvrtati oko sebe i zapitkivati o svim tim divnim detaljima. Poslije toga posjeta mi ni cijela ta zgrada više nije bila ružna.

Naravno, tijekom života sam doživio i par posve obrnutih posjeta, ono, da nakon ulaska u grandioznu bogatašku kuću ostanete zateknuti posvemašnjom prosječnošću cjelokupnog nutarnjeg zdanja…

E sad, jest da svaka usporedba šepa, ali čini se da stanoviti debalans onog nutarnjeg i izvanjskog vidika prati i samog čovjeka. Mi „iznutra” vidimo što vidimo, bilo to lijepo ili ružno, a ono što drugi o nama opažaju izvana, često se posve razlikuje od prije spomenutog nutarnjeg vidika. Sve ovo se naravno ne tiče svih mogućih aspekata naše osobnosti, nego onih nekih posve specifičnih. U tome smislu, francusko-američka psihologinja Simine Vazire govori kako smo glede nutarnjeg stanja naših emocija, a osobito što se tiče naših strahova, briga i boli definitivno bolji suci od drugih ljudi. Međutim, glede naše inteligencije, sposobnosti i kreativnosti, drugi su tu objektivniji od nas samih, slično kao što smo i mi objektivniji glede njihovih intelektualnih i kreativnih kapaciteta. Zašto je to tako?

Prva stvar o kojoj ovdje treba voditi računa po Vazire je to da naša osobnost nije to što mi mislimo da jeste, nego ono što jest. Mi pristupamo svojoj osobnosti kao priči koju treba ispričati, a osobnost je zapravo ono što priča tu priču. I dok se mi u našim razgovorima fokusiramo na ono prvo, drugi ljudi radije gledaju ovo drugo – onoga koji priča, a ne ono što on pokušava reći. Ovo se na koncu ne tiče samo naših konverzacija nego i naših aktivnosti općenito. Prema Vazire naša osobnost stalno naokolo ostavlja tragove čega god se dotakla. Bilo da nešto kupuje ili objavljuje kakve sadržaje na društvenim mrežama, naša osobnost uvijek ostavlja vlastiti potpis i tragove…

Druga važna stvar o kojoj ovdje treba voditi računa prema Vazire jest to da sebstvo ima poteškoća u preciznom prosuđivanju sebe u poželjnim ili nepoželjnim područjima. Jednostavnije rečeno, to je li neka druga osoba koju poznajemo glupa ili pametna – realno, nas samih se i ne tiče previše. Upravo zato u takvoj situaciji i možemo biti objektivni. Ali kad smo u pitanju mi sami, hm, čini se da tada puno toga pada na kocku. To je bremenito pitanje osobnog uspjeha i neuspjeha, pa samim tim i pitanje smislenosti cijeloga našeg života. I samim tim, tu je skoro pa nemoguće biti objektivan. Pitanje je samo hoćemo li u većoj mjeri podleći kompleksima više ili onima niže vrijednosti?

Kome vjerovati?

Ako čovjek na kraju čak i prihvati to da za procjenu svojih intelektualnih i kreativnih sposobnosti treba pitati druge ljute, ponovno će se susresti s vrlo teškim pitanjem: Koga uopće pitati? Kao što vjerojatno svi već znamo, neki bliski ljudi su uvijek i to nekritički spremni braniti nas i naše stavove, čak onda kad smo možda i sami svjesni da nismo u pravu. S druge strane, neki su nas opet voljni napadati, a da nismo praktički ništa ni progovorili. Osim toga, ovakva izvanjska očitovanja obrane i iskrivljenja prema našoj osobnosti uvelike i utječu na formiranje prije spomenutih osobnih kompleksa. Naznačeni paradoks nalaže da premda nas drugi mogu objektivno procijeniti, oni će to što zbog svojih interesa, što zbog naravi vlastitog afiniteta prema nama vrlo rijetko objelodaniti na adekvatan način. U tom smislu, Vazire ističe da premda se stalno susrećemo s tuđim dojmovima o sebi, za stvarnu samo-procjenu obično možemo pitati onu samo jednu jedinu osobu. Valjda onog nekog tko je nedvojbeno, te u više navrata pokazao i dokazao da je uz nas, ali isto tako, i rekao nam uvijek otvoreno kad se ne slaže s nama. No, prema Joachimu Kruegeru ovdje se otvara mogućnost i za moguću alternativu. Za objektivnost samo-procjene nužno potrebnu statističku agregaciju na neki način možemo i sami poprilično uspješno simulirati ukoliko budemo svakodnevno vodili bilješke o vlastitom stanju i dojmovima. I zatim će nam se ono objektivno početi pokazivati i to u vidu presjeka cijelog onog mnoštva parcijalnih subjektivnih dojmova i zapažanja.

Što ako smo stvarno glupi?

Ako nas neki usprkos svemu ne vole, a oni drugi usprkos svemu vole, a eto – i jedni i drugi ustvari kao objektivno mogu procijeniti naše stvarne sposobnosti, čemu onda sve ovo? Nije li onda najbolje da radi vlastitog samopouzdanja u nedogled pumpamo svoj ego, pa čak i u slučaju da smo u konačnici zbilja glupi i nesposobni? Odgovor nalaže kako većina nas upravo ovo već i radi, ali zato bi na koncu i bio red preispitati se ima li što od ovoga ipak malo bolje?

Ako mrvicu zavirimo u povijest ljudskog razvoja i napretka, vidjet ćemo da razvoj i napredak nisu ništa drugo doli pokušaj nadilaženja i premošćivanja naših ograničenih sposobnosti. Vatra je izumljena jer se naša tjelesa slabo nose s hladnoćom, kao i oči s mrakom. Osim toga, također kao vrlo korisno, držala je i podalje divlje zvijeri od ljudskih nastambi i kampova, kao što je i termički obrađenu hranu činila mekšom i probavljivijom. Nekih 300 000 godina kasnije, čovjek je izumio kalkulator jer se njegov mozak ne snalazi najbolje s proračunom velikih brojeva, kao i različita prijevozna sredstva jer na veće daljine po sebi nismo ni najbrži ni najizdržljiviji … i puno toga drugog, a sve kako bi se premostile neke naše prirođene niske sposobnosti. Dakle, paradoks nalaže da do napretka najčešće dolazi tamo gdje su ljudi svjesni svojih slabosti i nemogućnosti. S druge strane, prepotencija ne vidi mjesta bilo kakvom napretku, dok nedostatak rezultata i pozitivnih promjena jednostavno pokušava zataškati osudom drugih ljudi.

Stoga je od bilo kakvog mogućeg hendikepa u konačnici ipak puno gore ne priznavanje postojanja istog. Osim toga, različita ispitivanja radnog okruženja pokazuju kako prosječni uposlenik prvenstveno želi biti okružen marljivim, kooperativnim i pozitivnim suradnicima. Naravno, bit će još bolje ukoliko su ovi natprosječno inteligentni. Međutim, one prve osobine po sebi vrijede i bez velike pameti, dok sama pamet vrijedi tek ukoliko se posjeduju i one prije spomenute osobine. No, ako je sve ovo već po sebi poprilično jasno, odakle onda kod većine ljudi tolika bojazan da i nisu nešto posebno pametni? Faktora je vjerojatno više, ali tu se ipak najizglednijim čini strah od teškog tjelesnog rada. Jer jelte, pametni uglavnom sjede, razmišljaju, pričaju i odlučuju, dok nepametni (baš) rade. No, ovaj strah se u konačnici pokazuje tek djelomično opravdanim, jer kako već rekosmo, globalno iskustvo pokazuje kako su marljivi, kooperativni i pozitivni suradnici uvijek poželjniji od onih koji nisu ništa drugo osim pametni.

U Sarajevu 26. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Simine VAZIRE, Erika N. CARLSON, Others Sometimes Know Us BetterThan We Know Ourselves (2011.), ResearchGate, https://www.researchgate.net/publication/254081497_Others_Sometimes_Know_Us_Better_Than_We_Know_Ourselves (Stanje: 26. II. 2021.).

– Washington University in St. Louis. “Others may know us better than we know ourselves, study finds.” ScienceDaily. ScienceDaily, 27 February 2010. <www.sciencedaily.com/releases/2010/02/100226093235.htm> (Stanje: 26. II. 2021.).

– Joachim I. KRUEGER, Do Others Know You Better Than You Know Yourself? (28. IX. 2012.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/one-among-many/201209/do-others-know-you-better-you-know-yourself (Stanje: 26. II. 2021.).