Negdje smo između trebati i željeti. Biti u potrebi i biti u grozničavom stanju želje. Više nas opterećuje i progoni želja. Potreba nas opterećuje tek onda kada nas fizički podsjeća. Želja je nešto drugo. I kad ispunimo potrebu od potrebe za hranom do utaživanja žeđi, time se ništa još ne razrješuje ne području onoga što želimo. Zbog posla automobil može biti i jest potreba. Ali može biti i želja. Obično željeni automobil ne nudi ništa više u odnosu na onaj koji si možemo priuštiti. Nije li zadaća i jednog i drugog da nas dovezu od jedne točke do druge? Ali želja sve nekako predstavlja drugačije kao izazovnije i privlačnije. U eri smartphonea i mobilne tehnologije rijetko tko od nas koristi sve kapacitete nekog od tih uređaja. Naša potreba može biti ispunjenja kvalitetno bez uznemirujućeg minusa na računima i karticama. Ipak želja mijenja stvarnost naše potrebe i nadrasta potrebu i njezinu racionalnost. Želja nas pretvara u iracionalne ljude koji gube samokontrolu nad svojim financijama i novčanicima. Ispunjena potreba ne predstavlja i ispunjenost želje. Ako nešto u nama ne može izazvati želju, ono prije ili kasnije propada i prestaje biti zanimljivo. Proizvodnja želje pogonsko je gorivo onoga što nam se nudi u odnosu na naše stvarne i realne potrebe. Kad bi sve bilo dostupno na takav način da se svakom od nas mogu ispuniti sve želje, vrlo brzo sve bi postalo nezanimljivo. Odjednom bi se odustajalo od kupovine i strasne želje da se nešto ima što se promatra u izlogu ili preko ekrana. Izazvati u nama želju i održavati je na životu je najuspješniji način kako se nešto, o čemu god je riječ, može prodati. Jer mi ne kupujemo tek stvar koju želimo, mi želimo kupiti na neki način svoju vlastitu želju od drugoga za nas same. Kao da je drugi u posjedu naše želje. Zato mora biti što više stvari koje nam nisu nužno potrebne za život, ali one moraju biti takve da ih želimo. Da budu željene i poželjne. Istovremeno moraju biti izdvojene iz naših svakodnevnih potreba poput potrebe za hranom i vodom i krovom nad glavom. Ono što ih izdvaja iz naših potreba je njihova trenutna nedostupnost bilo da su za nas preskupe, bilo da se prave u vrlo malom i ograničenom broju. Ispuniti sebi želju nije ništa drugo nego se pokušati na neki osobit način izdvojiti i odvojiti od drugih. Drugi imaju potrebe koje mogu ispuniti i osigurati, ali mi se izdvajamo od drugih jer osim potreba možemo ispuniti i svoje želje. Ili barem neke od njih. Ono što nam se nudi kao željeno iako nam nije potrebno uvijek nam se nudi kao skupocjeno, skupo, posebno i izdvojeno. Kada bi bilo slično ili identično svim ostalim stvarima koje su nam potrebne, naša želja ne bi mogla doći do izražaja. Pokušavaju nas naučiti da je naša želja posebna u odnosu na želje svih drugih ljudi. Iz tog razloga ono što nam se nudi nerijetko se čini kao da je ciljano i smišljeno isključivo za nas. Ali nije samo za nas. Smišljeno je i napravljeno za sve nas jer se svi želimo međusobno razlikovati po željama koje sebi možemo ili ne možemo ispuniti. U potrebama smo svi isti. Hrana, voda, toplina, klima, vlažnost, hladnoća. Životni uvjeti koje svi želimo jer su nam potrebni za preživljavanje. Sa željama je drugačije. Toliko drugačije da je i naše životne potrebe moguće pretvoriti u želje koje nas privlače da ih pokušamo ispuniti. Razina naše potrebe je uglavnom ograničena. Možemo pojesti određenu količinu hrane i popiti određenu količinu tekućine. Ali kad je riječ o želji, ne postoji određena količina želje. Ne postoji ni kvaliteta želje. Postoji želja kao beskonačno sanjanje o onome što želimo i mislimo da moramo imati, i onda kada nam to nije potrebno za život i ne spada u potrebe. Sve je pretvoreno u želju. I sve je želja. Nezadovoljstvo ispunjenim potrebama intenzivira u nama snagu želje. Sve što možemo dobiti ili kupiti kao da je postalo odnos prema želji, a ne prema našoj stvarnoj potrebi za tim.
Najvažnije je ako netko zna kako nam pokušati prodati želju i kako je u nama dugoročno održavati na životu. Mnoštvo je načina kako i zbog čega nastaju pozivi da si ispunimo želje čak i one najnerealnije i najnedostižnije, ali svi oni u sebi u svom temelju kao glavni motiv i pokretač imaju privlačnost i snagu želje, a ne stvarnost i realnost životne potrebe. Korisno je u nama stvarati stalni sukob, rat koji se ne smije okončati, svakako rat u kojem ne smije pobijediti potreba jer je ona na strani stvarnog i racionalnog, onoga što nam stvarno treba za svakodnevni život. Mora se konstantno u nama poticati sukob između potrebe i želje. Onoga što nam stvarno treba i onoga bez čega tek prividno kao ne možemo živjeti. Nerijetko se odnos preokreće, pa ono bez čega kao ne možemo živjeti (iako stvarno možemo) vodi glavnu riječ u planiranju života i životnih financija, dok se stvarne potrebe života ili zanemaruju ili svode na nezadovoljstvo životom. Nama se nastoji prodati želja po mogućnosti odvojena od stvarnih životnih potreba. Tu se pažljivo i smišljeno radi kako bismo izgubili mjeru i recipročan odnos između potrebe, želje i stanja na našem računu ili našem novčaniku. Sa svih strana čujemo poziv koji nam kaže ispunite svoju želju ili kupite svoju želju. Ali narav želje je takva da je ona malo nematerijalna i malo beskonačna. Želju se ne može kupiti jer ne znamo dubinu i intenzitet naše želje i naših želja. Znamo samo kako nešto silno i veoma želimo. Ali je li ta stvar ili predmet silnica u koju se slijevaju sve naše želje? Vjerojatno nije. Ono što nam se nudi trudi nam se predstaviti kao ispunjenje svih želja u jednoj ispunjenoj želji. Nemamo čak ni mogućnost da nam se ispune tri želje kao u pričama o zlatnoj ribici. Imamo mogućnost ispunjenja jedne želje koju ili možemo ili ne možemo kupiti, odnosno platiti. Nerijetko ljudi nesmotreno i nepažljivo bacaju u želje teško zarađeni novac jer im se čini kako je posjedovanje jedne stvari identično ispunjenu svih želja koje imaju. Ipak nije tako. Jer želja ne spada u područje racionalnog razmišljanja i planiranja života i trošenja onoga što zarađujemo. Želja je nerijetko nesmotrena, impulzivna, trenutna posebno kada se odnosi na stvari koje želimo pod svaku cijenu posjedovati. Za mnogim stvarima koje imamo i posjedujemo nismo imali potrebe, ali smo ih silno čak i bolesno željeli. I kao što se te stvari sada beskorisne i nepotrebne gomilaju negdje u različitim kutovima, one istovremeno prokazuju iluziju i uzaludnost nastojanja da nam želja ili želje budu jednom zasvagda ispunjenje. Smetlište ili otpad nepotrebnih i beskorisnih stvari istovremeno je smetlište i otpad naših želja. I gomilanje stvari je gomilanje mrtvih želja. Jer životnost i snaga želje nije u njezinom ispunjenju, nego u stalnom nastojanju da je se ispuni i da to postaje sve teže i zahtjevnije. Iz tog shvaćanja želje kao trajnog pokušaja da ispuni ono što nikako ne uspijevamo nastalo je i ono što kolokvijalno zovemo skupoća i cijena stvari. Neke stvari nam moraju ostati trajno preskupe kako u nama ne bi umrla i prestala postojati želja za njima. I tako od tehnoloških stvarčica, od auta, preko smartphonea, preko kompjutera do tableta, preko odjeće do obuće, preko hrane do vode, odjednom se sve počelo proizvoditi ne za naše potrebe, nego kao naše želje. I mi nećemo odustati od svojih želja, dapače ponekad radije odustanemo od životnih potreba samo da se dočepamo onoga što nam je probudilo i izazvalo želju. Švicarski psiholog Paul Tournier još je 1970.-ih godina odnos između potrebe i želje preveo u jezik marketinga: „…Tehnologija je beskorisna bez reklame…“. Drugim riječima, stvar je beskorisna ako ne može biti željena i to tako željena da je nikada nećemo moći stvarno posjedovati. Samo tako želja dominira nad iskustvom i stvarnošću realne, istinske i racionalne životne potrebe.
U Sarajevu 21. 4. 2021.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andriy Popov
