Oznaka: igra

O igri

Što predstavlja igra? Ili koga? Čini se da je igra stvarna dok traje. Kad igra prestane, prestaje i stvarnost igre. Kao da se iz jedne stvarnosti vraćamo u drugu. Iz stvarnosti igre vraćamo se u svijet gdje se ne igramo. Recimo ljubavna igra između dvoje zaljubljenih. Ona još nije ljubav. Još nema stvarnosti ljubavi. Dok traje ljubavna igra, ljubav je nestvarna. Još se nije dogodila. Kad prestane ljubavna igra, nastupa stvarnost ljubavi. Ljubavna igra prestaje. Sve dok se međusobno igramo i sudjelujemo u igri međusobnog odnosa, taj odnos je još uvijek nestvaran. Još uvijek se nije formirao. Ne postoji. Tek kad prestane igra, odnos postaje stvaran. Kada upozoravamo jedni druge da se prestanemo igrati, govorimo kako je vrijeme da se upoznamo sa stvarnošću. Ili kada kažemo: Dosad je sve bilo igra, sada treba početi ozbiljno, što time mislimo? Da je sve ono vrijeme ili razdoblje igre bilo nestvarno i nepostojeće i da s ozbiljnim počinje stvarnost i igra prestaje? Rijetko uviđamo neobičnost fenomena igre. Ona nas istovremeno uvlači u odnos između dva svijeta. Između nestvarnog i stvarnog. Vratimo se opet ljubavnoj igri. Ljubavna igra je stvarna. Ona se događa. Ona se osjeća i proživljava. Kada zaljubljeni kažu: Vrijeme je da se prestanemo igrati i da se uozbiljimo, što kažu jedno drugom? Da je dosad sve ili većina bilo nestvarno i da sad počinje stvarno? Paradoks ljubavne igre je paradigma skoro svake igre. Dok se igra, ona je stvarna, ali još uvijek nije stvarno ono prema čemu igra vodi i na što igra upućuje. Kad igra prestane, stvarno postaje ono na što je igra upućivala, a sama igra postaje nestvarna kao naš odraz u ogledalu. Volimo igru jer nas udaljava od stvarnog. Uklanja i odmiče od nas ono što bi nas moglo zauvijek zarobiti kao stvarno kojega se ne možemo osloboditi. Igrati igru pruža osjećaj da nisu sve mogućnosti izabrane. Ima još uvijek prostora da se formira drugačija stvarnost od one koja nas čeka ili koju vidimo kao našu sudbinu ili usud. Ljubavna igra ne iscrpljuje mogućnosti. Dvoje koji sudjeluju u ljubavnoj igri vide neodređenosti. Što bi moglo biti, ali se ne mora dogoditi. Kako bi mogao izgledati život, ali ne mora se živjeti. Igra ih oslobađa pravila i zakona stvarnosti. I njezinih granica. U igri i kroz igru je sve moguće. Daleko više nego što je moguće unutar granica stvarnosti. Iako i ljubavna igra ima pravila, ona su promjenjiva. Može ih se ukinuti. Stvoriti nova. Nijedna igra nije bez pravila i onda kada se pravila donose i proglašavaju usput dok igra traje. Tu je i privlačnost igre. Ne samo igrati. Biti gospodar igre mijenjajući njezina pravila. Podložiti igru sebi. Biti oni koji kontroliraju i upravljaju igrom. Ljubavna igra kao i svaka igra je nepredvidiva bez obzira na to što postoje ustaljena pravila ili propisi. Jer igra računa na čovjekovu slobodu. Sposobnost da slobodno igra i unutar samih pravila igre. Čovjekova sloboda može iznenaditi unutar igre i onda kada prividno igra predviđa svaki njegov potez ili pokušaj. Kao što u ljubavnoj igri između dvoje sama igra ne može predvidjeti i znati kako će dvoje ili jedno od njih igrati igru. Čovjekova sloboda nepoznanica je svakoj igri. Ne samo da nema igre bez slobode, nego slobodan čovjek čini igru privlačnom unatoč njezinim propisanim, nepisanim i usmenim pravilima. To je ono što privlači dvoje da sudjeluju u ljubavnoj igri. Neistražena sloboda onoga drugog koji želi igrati. Nepoznata vlastita sloboda pred drugim i pred mogućnostima ljubavne igre. Sloboda je ono što najviše vuče prema igri. Znati i poštivati pravila igre i imati mogućnost slobodno ih prekršiti i stvoriti nova. Mogućnost da budemo i gospodari, ali i stvoritelji igre. Igra izaziva slobodu čovjeka. Izaziva ga da unutar pravila igre svojom slobodom učini igru nepoznatom i neizvjesnom. Da bude nepredvidiv. Da bude slobodan. Može li se slobodno igrati unutar pravila? Kakva je to igra? Je li slobodna ona igra u kojoj nema nikakvih pravila ili ona u kojoj postoje pravila, ali ne sputavaju čovjekovu slobodu? Može li biti nešto kao igra bez ijednog jedinog pravila samo s čovjekovom slobodom kao pravilom? Ili uz čovjekovu slobodu već otprije postoji i poneko pravilo? Pogledajmo opet ljubavnu igru između dvoje. Ona ima neka pravila. Nema ljubavne anarhije. Odnos pravila i slobode u ljubavnoj igri kao da je identičan. Kao da je u ljubavnoj igri sloboda pravilo i pravilo sloboda. Ali ne i anarhija i bezvlašće. Igrati igru je čudesno. Istovremeno smo stvarni u samoj igri, a još nismo stvarni i još se nismo ostvarili u stvarnosti koja nas čeka kada igra završi. Kada iz igre prijeđemo u stvarnost, postajemo nestvarni za igru jer je nema, i na neki način i mi prestajemo biti stvarni u onom vremenu i razdoblju igre. Sad smo stvarni kao netko drugi, ali ne više kao oni koji igraju. Što su muškarac i žena u ljubavnoj igri? Stvarni za igru, nestvarni za ljubav? Stvarni za ljubav, nestvarni za ljubavnu igru? Neobično kako se ne može povući konačna granica između ovo dvoje. Nekako kao da se stvarnost ljubavne igre i nestvarnost ljubavi isprepliću na takav način da igra istovremeno biva i stvarna i nestvarna, i sama ljubav biva stvarna i nestvarna. A njih dvoje su istovremeno slobodni i zarobljeni svojom vlastitom igrom i njezinim pravilima, koja kao da nema nikakvih drugih pravila osim njihove nepredvidive, nepoznate i neistražene slobode.

U Sarajevu 21. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jorgen McLeman

OD POGREŠNIH SIGNALA DO „MAGNETA ZA BUDALE” – KAKO SEBI PRIVUĆI ODGOVARAJUĆE LJUDE?

Ljudi su kao dominantna vrsta na zemlji s vremenom razvili i usavršili nebrojene različite oblike ponašanja i strategija koje su im od velike pomoći kod preživljavanja, ali i u svakodnevnom poslovnom i socijalnom životu. Pri tome međusobno, u tom svojem ponašanju, nismo ni približno ujednačeni kao recimo ostale, niže vrste. „Sto ljudi, sto ćudi” – ne kaže se uzaludno. Netko posjeduje više ove, netko one osobine, ali ono što je zajedničko svima jest to da je ukupni broj osobina kod svakog čovjeka uvijek znatno veći nego što bismo ih odjednom sve mogli shvatiti i upoznati. Tako stižemo i do svih onih sintagmi o vremenu i okolnostima, koji su potrebni da bi konačno dobro upoznali jedno ljudsko biće, a samim tim i do svih onih priča o nebrojenim ljudskim razočarenjima, ali i pozitivnim iznenađenjima. Stoga bi bilo idealno kad bi ljudi tako nekako mogli posložiti svoje ponašanje, da sve ono bitno bude odmah vidljivo na licu mjesta … pa barem u najosnovnijim crtama. U protivnom se događa, a kako se i događa, da nas u startu krivo procjene, pa onda i sve ostalo s tim ljudima na kraju bude krivo.

O cijeloj ovoj stvari će izgledno biti najjednostavnije progovoriti kroz neke konkretne primjere:

  • Općenito veliki broj ljudi je jako sklon shvaćati tuđu ljubaznost kao znak mekoće, naivnosti ili jednostavno slabosti. Stoga, ukoliko ste lijepo odgojeni, pa samim tim i ljubazni, ali ne i sve ono drugo (meki, naivni, slabi), najbolje će biti da ih nekako u samom startu o tome i obavijestite; bilo da otkrijete i onu svoju drugu čvrstu stranu, bilo da jednostavno ne pretjerujete toliko s ljubaznošću. U svakom slučaju, poštedjet će te i sebe i druge velikih muka.

  • Ukoliko ste pak, obratno, baš ono slabi i uplašeni, onda će biti najpametnije da ne pokušavate izigravati sad ono neku vele snagu i neovisnost. Tako ćete sebi samo privući pogrešne ljude. Velika snaga privlači slabiće, a vama treba zapravo netko posve čvrst i jak.

  • Oni koji pokušavaju igrati na kartu zagonetnosti i tajanstvenosti su opet posebna priča. Takvi moraju znati da će na taj način sebi jedino privući kakvog „Muldera” ili „Scully”. Ovo je sasvim ok ako vas zanima da vas proučavaju kao nadnaravni fenomen, ali ako pri tome ipak priželjkujete neki romantičniji pristup, onda si bolje izigravajte kakvog princa ili princezu.

  • Ili, ukoliko želite da vas shvate ozbiljno, onda nikad ne izigravajte dvorsku ludu, pa čak i u slučaju da zbilja imate dobar smisao za humor. Jer luda je na kraju samo luda. Svi ih vole, ali i zaobilaze, ostavljajući ih da sami služe svojoj cijenjenoj svrsi.

  • Gospodin- a i gospođica „Savršena” vole odašiljati signale kao da oni nemaju nikakvih problema, a onda se žale zašto svi misle da oni nemaju ama baš nikakvih problema u životu. Dakle, oprezno sa izigravanjem savršenosti, jer od savršenih se na koncu očekuje samo ono najbolje, a pri tome se vjerojatno neće osjetiti ni neka velika potreba da im se uzvrati. Pa i zašto bi itko išta, kad su eto savršeni?

U tome zapravo i jeste suština cijele ove priče. Često priželjkujemo jedno, a u stvarnosti se ponašamo tako da na kraju privučemo sebi nešto sasvim drugo. I onda se žalimo da smo „magnet za budale”. A problem se u suštini poprilično lako da riješiti. Razmislite točno što želite, i zatim prilagodite tome svoje ponašanje. Možda će za sve to trebati nešto više vremena i finog podešavanja, ali u suštini, to je to.

U Sarajevu 26. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Sergii Gnatiuk

ZAŠTO TOLIKO VOLIMO MISTERIJE I TRILERE?

Trileri i misterije predstavljaju drugi najpopularniji književni žanr. Rješavanje kompliciranih zločina, razotkrivanje nečijih mračnih obiteljskih tajni, odgonetanje podrijetla zagonetnih predmeta, kao i rasvjetljavanje  čudnovatih pojava nas neupitno uzbuđuju i potiču na razmišljanje. No zašto baš sve ovo? Zar život nije već sam po sebi dovoljno zagonetan i izazovan? Nemamo li već svakodnevno dovoljan broj onih običnih prizemnih problema za uzbuđivanje i istraživanje? Dakako da imamo, pa onda valjda samim tim stižemo i do prvog razloga popularnosti misterija i trilera. Naš um se poslovično lakše fokusira i veže na ono izvanredno i posebno; za ono što odskače od svakodnevne rutine. Uzmimo za primjer aktualnu prijetnju koronavirusom. Bez imalo dvojbe mogli bismo konstatirati kako u životu postoji mnogo veća šansa da će te na kraju umrijeti od raka ili od posljedice kakve kardiovaskularne bolesti, jer od raka godišnje na svijetu oboli oko 11 milijuna ljudi, a umire njih oko 7, dok od onog drugog na Zapadu danas umire u prosjeku čak svaka treća osoba. No, kako znamo, društvo se oko ovoga i ne uzbuđuje previše. To je jednostavno dio naše stvarnosti i zato ga na kraju dođe ono kao nešto „normalno”. S druge strane, kad se pojavio egzotični virus iz daleke Kine, prešavši sa strašnog šišmiša na halapljivog kosookog gurmana … više ništa nije moglo zaustaviti opću paniku.

Tako se već iz prethodnog nameće jedan, moguće, vrlo važan zaključak: Bilo bi dobro u životu više pozornosti posvećivati svim onim prijetećim anomalijama iz domene „običnog” i „svakodnevnog”.

Homo ludens

Drugi razlog naše fascinacije trilerima i tajnama se otprilike nadovezuje na onaj prvi. Jedna izreka kaže da će ljudi uvijek više voljeti one koji ih zabavljaju od onih koji ih poučavaju, baš kao što se studenti gotovo redovito isključe istoga trena kad profesor kaže da će ovo što upravo govori trebati za ispit. Homo ludens – čovjek je igrač, tj. biće igre, a u naravi svake igre je to da je ona čovjeku ugodna, te da na koncu uglavnom ne služi ničemu drugom osim samoj ugodi. Začetnik naznačene ideje, nizozemski povjesničar i teoretičar kulture Johan Huizinga je još prije osamdesetak godina razmotrio ovu esencijalnu vezu igre i ljudske kulture općenito. Ne igraju se samo djeca. I odrasli imaju svoje igre, i to ne samo one sportske te intelektualne poput šaha, zagonetki i sl. Tu su i igre na sreću, ali i one ljubavne, a također i političke igre. Kad smo već kod politike, sintagma „političke igre” je valjda sama po sebi najbolje objašnjenje zašto ljudi stalno iznova biraju one od kojih uglavnom nemaju nikakve koristi, jer već smo rekli: u naravi igre je to da bude uzbudljiva i zanimljiva, i uglavnom ništa više od toga. Tu su još i ratne igre, a na kraju svakako i one naznačene krimi-igre. Odnos detektiva i kriminalca se u romanima i filmovima najčešće odvija upravo po shemi arhetipske igre mačke i miša.

Fascinacija krvnim deliktom

Zanimljivog trilera gotovo i da nema bez barem jednog ubojstva, no i bez samog trilera, ljudi općenito vole akcije, kao i nasilne ratne i povijesne spektakle. Premda je zasigurno najužasavajući, ubojstvo je ujedno izgledno i najpopularniji zločin. Psihologija je već odavno glede ovoga primijetila da se ovdje radi o stanovitim atavističko-arhetipskim stvarima. Sigmund Freud je smatrao da nasilje ima konstitutivnu ulogu u odnosu na društvo. Obrana vanjskih granica kao i zaštita od nutarnjih prijetnji i neprijatelja je oduvijek tražila hrabre i odlučne pojedince koji su tako stjecali časni naslov heroja. Sukladno tome, i mimo borbe ljudi su se od davnina okupljali i zbližavali u ritualnim obredima životinjskih, pa čak i ljudskih žrtvovanja, pri čemu je žrtva bila simbol krivca koji mora stradati da bi društvo moglo opstati. Po Freudu bi ovo ujedno bio i glavni razlog zašto je društvo uvijek tolerantnije prema nasilnim, nego prema eksplicitnim seksualnim kulturnim sadržajima, jer dok nasilje povezuje i gradi, seks razdvaja i razgrađuje – misleći ovdje na konstituiranje obitelji kao mikro-društva, čiji se interesi često preklapaju sa interesima makro-društva.

U prokazivanju nasilnog karaktera ljudske kulture, francuski kultur-antrpolog René Girard je otišao izgledno i korak dalje. Bilo na Istoku (Kain) ili na Zapadu (Romul), Girard primjećuje kako posvuda po svijetu bratoubojice stoje kao očevi civilizacije. Netko će reći na to da se ovdje radi samo o legendarnim izmišljenim likovima, međutim, s tim stvari postaju kudikamo gore. Jer ukoliko su već mogli izmišljati i dati mašti slobodno na volju, zašto su onda ljudi sami sebi izmislili baš bratoubojice za praočeve? Zar laži po sebi ipak ne bi trebale biti ljepše i slađe od ovoga? Tako se na kraju ubojstvo u odnosu na kulturu ispostavlja kao kompleks koji pokušava izliječiti samog sebe, nešto poput zmije koja sama sebi grize rep. Ono, predivno je biti heroj, ali heroja i heroizma ne može biti bez zločina i zločinca. I stoga, na kraju ostaje teško pitanje: je li uopće moguće zamisliti ljudsko društvo bez jednih, a tako i bez ovih drugih? Odnosno, bivaju li i sami zločinci na kraju nekako opravdani tim jer su svojim likom i nedjelom onima drugim omogućili da budu dični heroji i izbavitelji?  Pitanje je puno složenije nego što izgleda na prvi pogled. Jer ukoliko zločinci nemaju nikakve zasluge u odnosu na heroje, onda ni heroji više nemaju pravo biti to što jesu kada zločinci jednog dana budu svladani. Ono, zar se itko treba hvaliti jer je netko drugi bio zao? Slično kao što se niti jedan istinski dobročinitelj (a i to je heroizam) neće okolo tašto hvaliti jer su neki tamo bili bolesni ili bijedno siromašni, pa tako njemu omogućili da bude među ljudima anđeoski dobar. Stoga se na kraju čini kako je i dalje divno biti heroj, ali da o tome jednostavno treba šutjeti.

U Sarajevu 5. III. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: drizzd.

O promjeni života

Ne možemo početi život iz početka jer ga ne možemo presjeći na međusobno odvojene i nepovezane živote. Ostajemo trajno obilježeni i označeni našim vlastitim životom. Volimo se pohvaliti kako počinjemo život iznova, ali nikada nećemo moći početi život iznova. Najdalje dokle dopire naša snaga jest promjena u životu, ali promjena u životu nije novi početak života. I sve što ide uz životne promjene poput olakšanja, slobode, novih planova i bilo čega što zovemo novim i uzbudljivim nisu novi početak niti življenje života iz početka. Kada uđemo u život više nikada nećemo moći biti na početku života. Iskustva života koja kroz vrijeme naberemo u sebi ne dopuštaju da vlastiti život izrežemo na komade koji ne pripadaju nikakvoj smislenoj cjelini. Život prije razvoda i nakon razvoda nije novi život niti život življen iz početka, nego promijenjen život i razvod ostaje dio života i podsjetnik na neuspjeh. Život prije bolesti i nakon bolesti nije novi život življen iz početka, nego promijenjen život i bolest ostaje dio života i prijetnja životu.

Promjene u životu kojima težimo nisu novi život i ne možemo dobiti novi život i novi početak. Sa svakom životnom promjenom mi nemamo na raspolaganju novi život, uvijek nam na raspolaganju ostaje jedan život i naš život. Jedan život i naš život izbrazdan je mnoštvom promjena, ali ga promjene ne mogu učiniti tuđim životom niti ga mi možemo dati drugom da više ne bude naš život. Što se dogodilo u životu, dogodilo se jednom i dogodilo se nama jer bolest se dogodila našem životu kao promjena, a ne nečijem drugom životu. I posljedice se događaju našem životu i događaju se nama, a ne drugom. Promijeniti život nikada neće biti identično želji životu iznova ili životu iz početka. Dobrodošle promjene života u starosti kako bi se bolje osjećali i bili zdraviji su potrebne i poželjne promjene. Ipak ove promjene neće nam dati mogućnost da se vratimo na početak života.

Promjene koje činimo u životu činimo jer vjerujemo da život može imati novi početak i da ga možemo početi iznova. Recimo, ljudi nakon razvoda, smrti, tragedije, stradanja vjeruju da počinju život iz početka ali nepovjerenje, strah, malodušnost i pesimizam ipak čovjeka smještaju u stvarnost gdje spoznaje da je promjena dobra, važna, korisna i velika, ali je promjena daleko od novog početka života. I ono što zovemo novim, uzbudljivim još uvijek je samo promjena, ali nije novi početak života. Bježimo u novu zemlju i novi grad da počnemo život iz početka i brzo otkrivamo da naš život i jedan život ostaju teret na našim ramenima. Teret je možda lakši s novom promjenom. Ostaje ipak istina da osjećamo teret koji nas pritišće unatoč dobrodošlim promjenama. Uvijek postoji mogućnost da izbjegnemo promjene u životu i moguće je pronaći ispriku za promjenu ili protiv nje. Ne postoji isprika i ne možemo tražiti od života da nam se ispriča i zabraniti mu da bude moj život i da bude jedan život. Kao sjenka koje se ne možemo otresti ni života se ne možemo otresti promjenom. U promjenama života mi tražimo mogućnost da život više ne bude moj i da ne bude jedan. Razmišljati tako znači željeti da ja više ne budem ja, nego netko drugi.

Kada mijenjamo život, želimo pobjeći od neminovnog. Želimo pobjeći od spoznaje da je život moj i da je život jedan. Kada želimo pobjeći od životnog neuspjeha, o kakvom god da je neuspjehu riječ, mijenjajući život pokušavamo život tako gledati da ne bude više moj život i da više to ne budem ja. Ljubavni i bračni brodolomi sa ozbiljnim posljedicama za ljude, obitelj i njihovu djecu uvijek traže radikalne promjene po mogućnosti da nakon brodoloma to više ne budem ja i da to više ne bude moj život. Nemoguće je pobjeći. Svugdje nas sustiže ta spoznaja da je to naš brodolom, naš neuspjeh, naša djeca, naša obitelj. I tako će ostati bez obzira na razloge. Uvijek će ostati u nama spoznaja da je to naš život, a ne život drugih. Razlozi mogu objasniti i pomoći razumjeti zašto se dogodilo, ali ne mogu ukloniti znanje da je to naš život.

Doći će promjene možda tako velike i duboke da ćemo misliti kako smo konačno počeli život iz početka i kako onaj život više nije moj i kako u onom životu to nisam bio ili bila ja. Promjene će opet prije ili kasnije ustuknuti pred neupitnim autoritetom života koji će svom snagom tražiti zadovoljštinu i optuživati kako je to moj život i ne mogu pobjeći od njega i kako će on uvijek ostati samo moj život i samo jedan život. I život će se podsmjehivati mojim promjenama i ideji kako je moguć nov život iz početka odvojen od života koji je možda nedavno završio neuspjehom i katastrofom. Život nam ne dopušta da ga režemo na dijelove koji ne pripadaju jedan drugom i život ne dopušta da ima protiv sebe život koji bi bio drugačiji od njega samog. Život je jako ljubomoran i on sebe smatra isključivo i apsolutno jednim i mojim životom i nikada neće pristati da ga se dijeli na živote jednake njemu. Život uvijek za sebe traži prvenstvo i prvo mjesto i neće pristati ni na šta manje od toga.

Život se neće protiviti promjenama, on će ih poticati i tražiti. Pri prvoj pomisli da bismo mogli od njega pobjeći i početi novi život koji će biti naš i jedan život će nas okovati i neće to dopustiti. Život nas neće zarobiti tako što će nam zabraniti da se krećemo, putujemo i bježimo. Život nas neće ni pokušati zarobiti na tako očit način. Život je isuviše mudar i previše je vidio i doživio da bi nas na tako jednostavan način spriječio. Život će nas pustiti da bježimo i da putujemo i da idemo kud želimo. Život će biti strpljiv s nama i život može godinama šutjeti i ne govoriti ništa. Kad pomislimo da smo promjenama uspjeli početi život iz početka, kad pomislimo da imamo život koji je naš i koji je jedan, ali je novi i nema nikakve povezanosti sa starim životom, tad će nas život lagano ubosti negdje gdje nas boli. Podsjetit će nas da nemamo novi život. Podsjetit će nas da je još tu i da je oduvijek tu. Podsjetit će nas da je on oduvijek i još uvijek moj život i jedan život. Neće nas podsjećati velikim gestama i velikim čudima. On će nas podsjećati malim bockanjima, probadanjima, ubadanjima po cijeloj našoj nutrini tek toliko da osjetimo da nas boli i tek toliko da primijetimo da nemamo novi život, nego imamo još uvijek samo njega. Tu i tamo ako se budemo opirali bolovima koji dopiru iz naše nutrine, pojačat će bol dozivajući nam u sjećanje slike u kojima ćemo jasno vidjeti da ga nismo pobijedili i da mu nismo pobjegli. Život ne voli previše one koji se mire s njim i prihvaćaju da je on moj život i jedan život. Životu je takav stanodavac kojega život nastanjuje pomalo dosadan. Život više voli one među nama koji uvijek mijenjaju život misleći da tako stvaraju novi život odvojen od njega.

Život je i cinik. On potiče sve naše promjene. Život nas sam najviše uvjerava da moramo praviti promjene i mijenati život. Život nam čak i laže da je moguć nov život, moj život i jedan život koji neće imati nikakvu povezanost s njim. I kada nas dovoljno umori od promjena, onda nam se pomalo cinično nasmije u lice znajući da nijednom promjenom nismo mogli pobjeći i stvoriti jedan novi i moj život daleko od njega. Kako se nositi s takvim cinikom i takvim lažovom koji sve zna o nama, ali nam ništa ne želi otkriti, nego nas svojski i uporno potiče na promjene znajući pri tom da će on uvijek ostati i biti moj život i jedan život i da ne mogu nikakvom promjenom stvoriti sebi novi život?

Sa životom se nosimo kao s neprijateljem za kojega znamo kako će završiti i za kojeg znamo što će se nama dogoditi ako mu se suprotstavimo. Nije nam život neprijatelj, ali nije li neprijateljstvo znati da promjena ne može stvoriti novi život i svejedno čovjeka ludo poticati na promjenu? Nije li to laganje? Ne smatra li nas život neprijateljima jer šutimo i znamo da promjenom nećemo pobjeći od njega, ali opet se trudimo i stalno mijenjamo? Između nas i života vlada prešutni dogovor koji ne dopušta da jedan na drugoga dignemo ruku i uništimo se. Znamo da nas život zavodi na to kako ćemo promjenom stvoriti novi život bez njega, a i život zna da to znamo, ali prešutno sudjelujemo u njegovoj igri i pravimo promjene. Između nas i života postoji oduvijek prešutni dogovor da oboje znamo sve jedno o drugom i to što se mijenjamo i to što nas život potiče na promjene dio su tog dogovora. Prešutno se slažemo kako nikada nećemo moći imati moj, jedan i nov život odvojen od ovoga života sada i prešutno se slažemo da nikada neće biti moguće.

Životnim promjenama produžujemo igru životu koju je život za nas smislio. Igru koju život rado igra i igru u kojoj možda život jedino istinski i uživa. Igru promjena u životu kojom nas život zavodi kako ćemo promjenom stvoriti jedan novi moj život koji će potpuno biti odsječen od sadašnjeg. Život zna da nas zavodi i mi znamo da nas zavodi. Igra se sastoji u tom znanju da nas život zavodi, ali i u tome da i mi znamo da je to zavođenje i da su životne promjene način kako nas život zavodi i volimo tu i tamo biti zavedeni životom. Igramo. Ponekad pobijedimo i promjenom iznenadimo život, ponekad izgubimo i promjena ojača poziciju života, dogodi se da bude neriješeno i stojimo u mjestu i mi i promjene i život.

Sve je dobro dok se igramo i dok nam se pruža mogućnost da igramo sa životom igru promjena i novog života. Najteže je za svakoga od nas i za one koje poznajemo kada igra prestane jer s prestankom igre prestaju promjene, prestaje život i prestajemo mi. Sve dok igramo živi smo. Kad igra prestane, tko zna možda igru nastavljamo s nekim Drugim? Volimo igrati igru promjena sa životom, zavoditi ga i pustiti mu da nas zavodi i zbog te igre ne bi se bunili kada bi se igra nastavila još malo kada promjene, život i mi prestanemo postojati ovdje među svim tim silnim igračima koji također kao i mi igraju se sa životom zavodeći ga i puštajući ga da ih zavede tom magičnom riječju promjena, iza koje se krije zavodljivi osmijeh života kao mog, jednog, ali apsolutno novog i nije nikakva tajna da svi volimo i pustimo da nas taj osmijeh s vremena na vrijeme osvoji i zavede.

U Sarajevu, 2. 7. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

O zaljubljenosti

Zaljubljenost je netolerancija, iako poseban, magičan i čaroban oblik netolerancije. Ponekad se javlja kao odbijanje da se prihvate nedostatci, ograničenosti i nesavršenosti osobe u koju ste zaljubljeni. Zaljubljenost kao netolerancija dolazi i do izražaja u različitim dimenzijama vašeg promatranja osobe u koju ste ludo zaljubljeni. Ne tolerirate da bi osmijeh osobe u koju ste zaljubljeni mogao biti običan i svakodnevan, nego je uvijek predivan, nadzemaljski, neopisiv. Ne tolerirate da bi boja očiju osobe u koju ste zaljubljeni ako je plava mogla biti neka obična i jednostavna plava boja. Ako su plave poput neba, nebo je bezbojno u odnosu na plavetnilo očiju, ako su plave poput mora, more je sivo i u najsunčanijem danu u odnosu na nečije plave oči. Zaljubljeni u nekoga ne tolerirate nikakve nesavršenosti, nedostatke i mane i time osobi postavljate vrlo visoke, ponekad i teško ispunjive zahtjeve.

Ne tolerirate bilo kakav odmor između međusobne razmjene poruka, ne tolerirate bilo kakvu promjenu plana kada ste već sve isplanirali, ne tolerirate odustajanja, loša raspoloženja, obveze, ne tolerirate ništa što bi moglo stati između vas i osobe u koju ste zaljubljeni. Ne tolerirate paket prijatelja i poznanika koji dolaze zajedno s osobom u koju ste zaljubljeni, teško podnosite navike koje vam se ne sviđaju, ne sviđaju vam se obveze koje osoba ima, zapravo iako gotovo nemoguće, veoma zaljubljeni ljudi su povremeno vrlo netolerantni prema onima u koje su zaljubljeni iako su uvjereni da su najtolerantniji prema osobama u koje se veoma zaljube.

Neobično je kako dvoje ljudi zaljubljenih jedno u drugo ništa ne toleriraju jedno drugom, a opet ne mogu jedno bez drugog kao da je u pitanju nekakva igra. Zaljubljenost jest na neki način iscrpljujuća igra netolerancije između dvoje zaljubljenih koja ima svoja pravila koje samo oni razumiju i samo oni znaju kako se igra po tim pravilima. Njihovi prijatelji sa strane ne razumiju njihovu igru, njihova pravila i što je toliko problematično ako netko od njih ima nekih obveza i ne može doći u dogovoreno vrijeme ili će kasniti zbog nečega što je naglo iskrsnulo. Zaljubljenost je netolerantna prema odsutnosti i čak se može reći da zaljubljenost pomalo i mrzi odsutnost i na svakom koraku pokazuje svoju netoleranciju prema odsutnosti. Zašto nisi došla na vrijeme? Gdje si bio prije pola sata? Čekala sam te sat vremena sama i pila kavu. Zašto se nisi javila, zvao sam te sto puta????? Sve ove rečenice koje dvoje zaljubljenih u žaru vlastite igre s vlastitim pravilima izgovaraju jedno drugom pokazuju koliko su i jedno i drugo netolerantni prema odsutnosti onoga u koga su zaljubljeni. Ali nije zaljubljenost netolerantna samo prema odsutnosti.

Zaljubljenost ponekad nema tolerancije ni prema samoći onoga u koga ste zaljubljeni niti tolerira previše slobodu onoga u koga ste zaljubljeni. Zaljubljenost smatra odsutnost, samoću i slobodu svojim neprijateljima i bori se s njima za naklonost osobe u koju ste zaljubljeni. Bezbrojne poruke, dugi pozivi, zajednička druženja, izlasci, šetnje pokazuju koliko zaljubljenost ne može i ne želi tolerirati odsutnost, samoću i slobodu nekoga u koga ste zaljubljeni. Ali pobunit će se oni zaljubljeni ako njihove emocije i ponašanje prema osobi u koju su zaljubljeni nazovete netolerancijom. Nije li želja zaljubljenog da osoba u koju je zaljubljena bude uvijek tu, uvijek prisutna, uvijek dostupna i nije li prirodno da zaljubljenost ne podnosi odsutnost, samoću i slobodu osobe u koju smo zaljubljeni? Nije li logično da zaljubljenost po svojoj naravi zahtjeva od drugog da uvijek i stalno bude s nama i da nam bude dostupan? Teško je govoriti o generalnom pravilu jer dvoje zaljubljenih ima svoju specifičnu igru i svoja specifična pravila i svoju posebnu i čarobnu netoleranciju.

Zaljubljenost u sebi nosi određenu sebičnost, želju da se osobu uvijek ima uza se pri ruci, želju da se osobu nikada ne pusti iz ruku, želju da se ne dopusti da osoba umakne našem pogledu, ali nismo li onda netolerantni prema osobi kad je uvijek želimo imati pri ruci, nikada je ne pustiti iz ruku i nikada dopustiti da umakne našem pogledu? Ne potvrđujemo li time da nemamo u sebi puno tolerancije kada ne dopuštamo drugome odsutnost, samoću i slobodu? Zaljubljenost i jest neobični oblik netolerancije, zbunjujući osjećaj, pomalo iscrpljujući, pomalo ugodan, pomalo euforičan, pomalo neobičan, pomalo strašan jer se dvoje zaljubljenih kreću između dvije pa gotovo nemoguće stvarnosti, između neutažive želje da budu netolerantni prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga istovremeno znajući da ukoliko pokažu toleranciju prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, postoji mogućnost da osobu izgube ili osoba izgubi za njih interes. I nikada ne mogu do kraja razlučiti i na pravi način odrediti granicu. Taj osjećaj zaljubljenosti koji je mješavina teško objašnjivih dojmova, ideja, osjećaja, misli ponekad se vidi u najbanalnijim svakodnevnim pitanjima koja onima koji nisu zaljubljeni ne znače ništa ili im se čudom čude.

Ponekad zaljubljena djevojka grozničavo razmišlja treba li momku poslati poruku sada ili za sat vremena ili možda ujutro ili možda za dva dana? Hoće li odgovoriti odmah ako pošalje, hoće li se sjetiti ako mu pošalje za dva dana tko je uopće ona? Nekome neupućenom ovakva pitanja su smiješna, ali njoj su pitanja u kojima kao da se radi o životu i smrti. Ponekad zaljubljen momak razmišlja hoće li odmah odgovoriti na poruku ili je pustiti da malo sačeka, hoće li joj prići da je pozdravi ili će se praviti da je ne zna da malo cijelu situaciju učini egzotičnom, tajanstvenom ili jednostavno nerazumljivom? Iako mogu izgledati banalna, ova pitanja su nekom mladiću od presudne važnosti za cijeli njegov život. Ili barem on tako misli. Konačno, kada počne igra između dvoje koji ovako razmišljaju, ta igra koju možemo zvati zaljubljenost dolazi sa posebnim pravilima igre samo za njih dvoje i svaka zaljubljenost između dvoje ljudi rađa potpuno novu igru sa potpuno novim pravilima koja se ne mogu primijeniti na igru nekog drugog para. Kada igra počne, obuzeti željom da budu jedno s drugim ne primjećuju netoleranciju kao jednu od osobina zaljubljenosti iako se oboje istovremeno bore i mrze odsutnost, samoću i slobodu onog drugoga nikada neće reći za sebe da nisu tolerantni, dapače reći će da su tolerantni i više nego bi trebalo.

I kad se zaljubljenost igra s pogledima dvoje zaljubljenih, ona ih ponekad čini slijepima upravo na dimenziju netolerancije koja postoji u zaljubljenosti. Zaljubljenost je najčudniji oblik netolerancije koji postoji između dvoje ljudi, jer dok svaku netoleranciju prati određeni osjećaj krivice i žalosti, zaljubljenost je jedina netolerancija u kojoj zaljubljena osoba ne osjeća krivicu i žalost, nego netolerancija pojačava osjećaj zadovoljstva i radosti, kao kad zaljubljena osoba ne želi pustiti od sebe osobu u koju je zaljubljena i ne poštuje njezinu želju za povremenom samoćom i slobodom. Jer zaljubljena osoba osjeća radost i zadovoljstvo što nekoga ima u svojim rukama i pred svojim očima, nekoga savršenog sa savršenim pogledom, osmijehom, očima.

I ako joj netko sa strane napomene da biti ludo zaljubljen znači biti netolerantan prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, teško da bi se ikada složila s vama jer njezini osjećaji govore sasvim drugačije da što je više zaljubljena to je radosnija i zadovoljnija i da tu nema nikakve netolerancije prema bilo kome, svakako ne prema osobi u koju je zaljubljena.

Zato je zaljubljenost najneobičniji oblik netolerancije jer objektivno ne dati drugom da bude odsutan, slobodan i sam znači ne biti tolerantan, a opet subjektivno zaljubljena osoba se najbolje osjeća upravo kad je najnetolerantnija prema osobi u koju je zaljubljena. Nisu sve tolerancije i netolerancije tako jednostavne i lagane za shvatiti i zaljubljeni to najbolje znaju jer iako ponekad najnetolerantniji na svijetu jedno prema drugom, istovremeno izgledaju najsretniji i najradosniji među parovima koje susretnete na ulici iako netolerancija ostavlja iza sebe krivnju, tugu i žalost. Zaljubljenost iako nikada nije i neće biti do kraja objašnjiva, ostaje vrlo poseban i tajnovit oblik netolerancije između dvoje zaljubljenih i jedino njih dvoje razumiju svoju vlastitu igru sa svojim vlastitim pravilima.

To što se dvoje zaljubljenih ljute i čude kad im kažemo da su zapravo netolerantni jedno prema drugom samo pokazuje da ne razumijemo njihovu igru i njihova pravila ili smo zaboravili da kad smo bili zaljubljeni bili smo jako netolerantni prema osobi u koju smo bili zaljubljeni, ali opet kao nekim čudom ili magijom smo oboje bili sretni i ljutili smo se i čudili kad su nam sa strane govorili da smo netolerantni jedno prema drugom, a mi smo samo bili zaljubljeni jedno u drugo. Ni danas nam nije jasno zašto je zaljubljenost oblik netolerancije jer kad smo bili zaljubljeni, osjećali smo da smo najtolerantniji prema svima, svemu i svakomu, a posebno prema osobi u koju smo bili zaljubljeni iako je drugima sve to izgledalo potpuno drugačije. Svaka pojedinačna zaljubljenost između dvoje zaljubljenih je posebna, magična i čarobna netolerancija koju nitko osim njih dvoje ne može razumijeti, možda i jedina netolerancija koja ljude ne čini nesretnima i žalosnima nego radosnima i ispunjenima.

Biti zaljubljen/zaljubljena znači tolerirati do maksimuma prisutnost, blizinu, miris, osmijeh, pogled, dodir osobe u koju ste zaljubljeni i istovremeno to znači biti netolerantan/netolerantna prema odsutnosti, samoći, slobodi te iste osobe i tako sebe staviti u paradoksalan položaj kojega sami ponekad ne možete objasniti ni sebi ni drugima. Jer dok ne dopuštate da između poruka koje razmjenjujete prođe nekoliko sekundi, istovremeno osjećate i potrebu da ponekad malo i budete i odsutni, i sami i slobodni, ali niste to u stanju jer bilo kakva odsutnost, samoća i sloboda u vama izaziva duboku  i tupu bol i tako nastavljate iscrpljujuću igru zaljubljenosti, tu čarobnu i magičnu igru netolerancije između vas i onoga ili one u koga/u koju ste zaljubljeni i koji/koja je zaljubljena u vas.

Zaljubljenost je iscrpljujuća igra netolerancije koju ponekad ne možete prestati igrati, a ponekad se i bojite prestati igrati i radije igrate jer to daje neobičnu boju vašem svakodnevnom svijetu i magičnu i čarobnu boju vašem svakodnevnom  životu.

U Sarajevu, 13. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

IGRA KOJU IGRAMO – ILI ZAŠTO U SVAKOJ LAŽI NA KRAJU IMA BAREM POLA ISTINE?

Ratna vremena su mnogi mladi ljudi doživljavali kao izazov i priliku da pokažu svoju muževnost, hrabrost, heroizam i patriotizam. No bilo je i onih drugih koji su se pošto-poto nastojali izvući od rata, a pogotovo s bojišnice. Neki su pri tome bili dosjetljivi i kreativni, drugi čudni, a treći opet suludo brutalni prema samima sebi i svome tijelu: Propucavanje vlastite noge ili lomljenje iste uz pomoć dvije stolice i najboljeg prijatelja koji u rukama drži čekić ili metalnu polugu (pa za ovo skoro da treba više hrabrosti nego za ono otići u borbu???) S druge strane, oni čudni su bili baš čudni! Znali su čak obilaziti javne zahode i tamo oblizivati umivaonike i česme, sve to ne bi li priskrbili kakvu infektivnu žuticu. Zvuči krajnje odvratno, ali za neke je to jednostavno značilo godinu dana spasonosne poštede od fronta i pogibli. Ipak, najveće zvijezde među svim simulantima su bili oni koji su pokušavali odglumiti ludilo. Prema njima su na kraju čak i najveći „fajteri“ i patrioti znali pokazivati razumijevanja, ako zbog ničega drugog, onda zbog količine kreativnosti i tragikomike koju su pri tome pokazivali i stvarali. Međutim, rijetki su se na kraju uspijevali izvući na ovaj način i to su zbilja bili pravi majstori. Jedan od razloga, odnosno, prepreka je bila i ta što je u našem gradu za ovakve slučajeve bio zadužen psihijatar koji je važio kao veliki stručnjak, ali možda još važnije i kao kategorična i apsolutno nepotkupljiva osoba. No, kako već rekosmo, nekolicina se na kraju ipak uspjela izvući, a ja sam ih osobno poznavao dvojicu. Jedan je maestralno bio glumio šizofreniju, i to onu vjerojatno najtežu – paranoidnu. Drugi je glumio „sinkopu“. Ono, priča čovjek sve lijepo, kad odjednom prekid na pola riječi, desetak sekundi tupog buljenja u jednu točku, i zatim opet nagli nastavak priče od pola riječi kao da se ništa nije ni dogodilo…
I tako sam baš jednog ratnog dana smijući se pričao o svemu ovome svojoj majci, inače iskusnom medicinskom radniku, a ona je na to mrtva hladna rekla da ta dvojica „majstora“ moraju biti barem malo (ali stvarno) luda kad su uspjeli na komisiji preveslati jednog takvog stručnjaka. Kako sam ih dobro poznavao, pretpostavio sam da je mama bila barem djelomičnu u pravu. Jedan od njih je inače bio teški ekscentrik, neprilagođena osoba, umjetnička duša i istinski buntovnik, drugi je (sinkopa) opet bio dijete iz nesređene obitelji, sitni lopov i dokazani ulični fajter.

Zašto baš ta igra?
Pitamo se sada malo podrobnije koja je to i kakva veza između ove dvojice izvrsnih simulanata i eventualnih stvarnih psihičkih poteškoća koje su mogli imati? U ovom smislu postavljamo jednostavno pitanje iz podnaslova: Zašto baš ta igra? Isto pitanje važi i za one prethodno iznesene slučajeve. Naime, ako je u tim teškim vremenima nekome već toliko bilo stalo da se oslobodi vojske i ratovanja, za to su mogle dobro poslužiti i neke puno jednostavnije i bezbolnije metode. Npr., simuliranje dijabetesa! Kratko prije odlaska ljekaru pojedete recimo 300gr šećera i isti će se zatim na laboratorijskim pretragama zasigurno pokazati znatno povišenim. Sve ovo skupa ponovite još jedanput, dvaput na kontrolnim pregledima i dijagnosticiraju vam tešku bolest koja vas čini nesposobnim za vojsku. Ali eto, nekom je ipak bilo draže glumiti luđaka, kao što se nekom drugom bilo draže brutalno samoozljeđivati.
Svi mi u životu zbog različitih razloga igramo neke svoje igre, i ta Igra koju u životu igramo gotovo je uvijek puno tješnje s nama povezana nego što to mislimo. Jer igara, taktika i strategija je puno, ali mi se redovito i bez puno razmišljanja opredjeljujemo samo za jednu, jer baš tu jednu nekako doživljavamo kao logičnu i prirodnu. Upravo zbog toga, narav naše igre nam itekako može biti od pomoći da dosegnemo onaj otuđeni, ali itekako prisutni dio osobnosti s kojim se jednostavno u svakodnevnici ne uspijevamo identificirati.

U modi je biti osjećajan!
Pa jeste li ikada čuli i vidjeli da netko za sebe kaže da je bezosjećajan i hladan kao krokodil? Vjerojatno niste, jer danas je jako popularno biti osjećajan, čak što više – hipersenzibilan. Pa odakle onda tolika bezosjećajnost, hladnoća, kuliranje i ignoriranje s kojima se svakodnevno susrećemo. E pa, ljudi bi rekli da je to samo njihova igra … šta će jadni, eto boje se da ne budu povrijeđeni i namagarčeni, pa satraše sve oko sebe svojom hladnoćom, nezainteresiranošću i ignorancijom. Ali, svakog koji ovako razmišlja bi se neminovno moralo pitati ono već postavljeno pitanje: ZAŠTO BAŠ TA IGRA!? Pa ima i drugih igara. Recimo, zašto se ne igrati kooperativnosti i ultraljubaznosti, pa izmjeriti onda tuđe reakcije – uzvraćaju li dobrotom na dobrotu ili su jednostavno loš materijal za nas? Dakle, definitivno i nesumnjivo: tko se svakodnevno igra vlastitom hladnoćom i ignorancijom, to naspram njega ne može biti samo igra. Ne, to je jednostavno neosviješteni dio njegove osobnosti, a svega toga će se tek moći riješiti upravo ukoliko toga postane svjestan.
Svakako, u ovom smislu „poruka o sebi“ može ići i jednim suprotnim smjerom. Recimo, tome su osobito skloni introverti: sebe smatrati iznutra opasnima, pa čak i čudovišnima, a svoju poslovičnu ljubaznost i finoću doživljavati samo kao igru kojom se zavarava druge. Razotkrivanje će ovdje na kraju donijeti smiraj i samopoštovanje. Jer ukoliko se svaki dan igrate dobrote i finoće vi ste zapravo puno finiji i bolji čovjek nego što mislite!

U Sarajevu, 14.II.2019
M. B.

Izvor(foto): 123rf.com

Exit mobile version