Blog – Stranica 34 – Poptheo Web Portal

O sudbini

Ima ljudi koji vjeruju u sudbinu i njome se vole isticati oni kojima ide samo dobro u životu. Rado vole reći kako je bila sudbina da upoznaju i imaju tako krasnog supruga ili suprugu i tako krasnu djecu kao da oni sami ništa nisu trebali učiniti nego kod kuće ljenčariti i čekati da se sudbina dogodi ili da sudbina učini svoje. Sudbinom postajemo nezahvalni za dobro kao da nismo ništa učinili mi, nego je sve učinio netko drugi. Mi nismo učinili ništa. Sve je učinio netko drugi. Mi smo se dosađivali i čekali. Sudbina je učinila sve ostalo. Sudbina je vrlo privlačna kad čovjeku u životu ide jako dobro i kad ne mora trpjeti zlo ili patiti. Netko tko bi mogao odživjeti život ugodno i lagodno da nikada ne brine ni o čemu i ni o komu rado bi se pohvalio kako je to sve bila sudbina. Bi li se pohvalio kada bi trpio cijeli život zlo i mirio se s tim kako je i to sudbina?

Sudbina je neprijatelj čovjekovom nastojanju da s pravom preuzme zasluge za dobro koje je napravio. Sudbina je još veći neprijatelj nastojanju čovjeka da drugoga natjera da preuzme odgovornost za zlo koje je učinio. Pripisivati cijeli svoj život hirovitoj sudbini o kojoj ne znamo ni kakva je ni kuda nas vodi znači obogaljiti samog sebe u svojoj slobodi i sposobnosti da se bira vlastiti put i da se zbog tog izbora jednog dana bude odgovoran i pred sobom i pred drugima. Slobodno učinjeno zlo koje moramo podnijeti i koje nam drugi slobodno čini pripisati sudbini znači biti nečovječan i drugoga osloboditi njegove odgovornosti za zlo. Čovječnost i ljudskost ne uključuju samo pohvale tuđoj dobroti, čestitosti i plemenitosti. Uključuju i odgovornost i pozivanje na odgovornost onoga koji je odgovoran za učinjeno zlo. Tumačiti učinjeno zlo sudbinom znači sebe osloboditi obveze zahtjeva da od drugog tražim odgovornost za zlo koje je učinio. Zlo tumačiti sudbinom znači biti neodgovoran prema čovječnosti i ljudskosti kada zlo treba prozvati i tražiti za njega ispriku i kajanje jer je učinjeno ne predviđanjem sudbine, nego slobodnom voljom nekoga tko je mrzio onog drugoga. I ta mržnja nije bila upisana u sudbini mrzitelja kao što ni podnošenje zla mržnje nije bilo upisano u sudbini žrtve mržnje. Vjerovanjem u sudbinu želimo pobjeći od odgovornosti i neugodne zadaće da upozoravamo na zlo i tražimo kajanje od počinitelja zla. Vjerovanjem kako je učinjeno zlo bilo sudbina izbjegavamo i glas vlastite savjesti koja će nas jednog dana optužiti da smo bili kukavice i prepustili sve fatalizmu sudbine.

Privlačno je vjerovati u sudbinu kada je u pitanju dobrota i primanje dobrote jer onomu kojemu dobro ide u životu ne pada na pamet i svakako ne želi da se njegova kob ili sudbina promjeni. Lako se navikavamo i uljuljamo u sudbinu kada je dobro u pitanju i smetaju nam oni koji doživljavaju zlo jer ometaju naš zemaljski raj u kojem je sudbina odredila da budemo stalno sretni, bogati i zdravi. Izbjegavamo razgovarati o sudbini s onima koji su doživjeli i trpe zlo i stalno im ponavljamo da je njihova i naša sudbina ista i tako bezobrazno lažemo jer se bojimo za svoje dobro i nije nas uopće briga za zlo koje drugi trpi. Kad je naše dobro u pitanju, sudbina mora biti jednaka za sve, ali naša mora biti jednakija i sudbinskija od ostalih i ne bi se smjela nikada promijeniti. I mi u to čvrsto vjerujemo i ne popuštamo u svom uvjerenju i nerazumnoj vjeri kako je sudbina princip koji neprikosnoveno vlada svijetom i čovjekom i kako je opasno kada čovjek ne vjeruje u sudbinu i vjeruje u privid vlastite slobode i vlastite slobodne volje. Ali to je zato jer nama ide u životu dobro i jer nismo još uvijek oćutjeli snagu i razornost zla.

Nakaradno je i neljudski vjerovati u sudbinu koja čovjeku oduzima barem pokušaj da se odupre zlu i pokuša se protiv njega boriti i čovjeka misaono ugnjetavati s pozicije dobrog i ugodnog života kako je njegova sudbina da trpi zlo i ne proturječi zlu. Nečovječno je zlo smatrati nepromjenjivom sudbinom za onoga koji ga trpi i ne pokušati učiniti ništa za njega iz straha da se naša sudbina ne promijeni i izgubimo ugodnost koju nam je sudbina osigurala. Čudovišno je tvrditi da su velika zla koje je recimo jedan narod učinio drugom plod sudbine koja je već unaprijed odlučila da će jedni biti ubojice, a drugi žrtve i tako sve dok postoji ljudska povijest. Čudovišno je jer onda nitko nije odgovoran, nitko nije trpio, nitko nije zao, čudovišno je jer pokrivati zlo sudbinom znači tvrditi da zla zapravo nema i da je sve plod unaprijed dogovorenih sudbinskih kretanja na koja je čovjek mogao jedino pristati da ih ili učini kao zlo ili da ih trpi kao smrt, patnju i nepravdu. Zagovornici sudbine koji nikada nisu trpjeli zlo i osjetili njegovu razornu snagu i pustoš ne priznaju njegovo postojanje jer bi time morali i priznati da protiv zla nisu učinili ništa jer su se bojali da bi se njihov dobar i ugodan život mogao poremetiti. Ili bi morali priznati tješeći jedni druge kako se ništa nije moglo učiniti, jer eto sve je bila sudbina i sve je to bilo već negdje zapisano da se dogodi izvan čovjekovog domašaja kao da je sudbina recimo uzela alkohol, sjela za volan i ugasila mladi život. Kao da to nije učinila sloboda i slobodna volja.

Ugodno je vjerovati u sudbinu kad nam je dobro i protiv smo toga da nas netko poziva i proziva da se borimo protiv zla. Ne volimo kad nas pokušaju probuditi iz naše utopije dobrote, ugode i lagodnosti i odbojno nam je da od nas zahtijevaju da osudimo zlo i borimo se protiv njega i prokazujemo ga odakle god da je došlo. Karakteristika je onoga koji nije patio i doživio zlo kojemu je sve servirano u životu da ne podnosi one koji govore i pišu protiv sudbine jer bi mogli poremetiti njegovu ugodu i osjećaj da je sve na svijetu dobro i da se ne bi smjelo ništa mijenjati i činiti samo zato jer bi se vaga sudbine mogla poremetiti pa bi zlo sa svim svojim neugodnim posljedicama moglo prevagnuti na njegovu stranu.

Vjerovati u sudbinu kada se želi isključivo dobrota i ugoda samo za sebe i ne biti spreman dijeliti tu dobrotu s drugima, jer i to bi trebala biti sudbina, odraz je krajnje i maksimalno moguće ljudske sebičnosti koja zlo smatra tuđom sudbinom, a dobro kao sudbinu želi samo za sebe i ne želi ga dijeliti ni s kim. Onaj koji uporno tvrdi da je sudbina što je njemu u životu dobro i da nije dobro sudbinu pokušati promijeniti kako bi i drugima pao udio te dobrote je istovremeno onaj koji zlo prepušta da bude sudbina drugima i neće se nikada pokušati boriti da među ljudima bude manje zla. Uvijek će se boriti da isključivo sebi poveća dobro i ugodu, ali ne i da umanji zlo koje drugi ponekad mora trpjeti. Onaj koji vjeruje u sudbinu jer mu je u životu dobro i ugodno često je ravnodušan prema postojanju zla i patnji drugoga. I on je spreman svoju sudbinu braniti svim sredstvima čak ako treba i uz pomoć zla kako bi očuvao vjeru kako nam je svima sudbina određena i kako nitko od nas ne može ništa više učiniti da dobro proširi, a zlo umanji. Onaj koji je trpio i osjetio zlo više je spreman činiti i dijeliti dobra, nego onaj koji to nije i onaj koji je trpio zlo odbija vjerovati da je sudbina čovjeka da dobro zadrži za sebe, a da zlo prepusti da se proširi na sve ljude.

Vjera u sudbinu bijedna je isprika i nemušto pokriće kojim čovjek ponekad skriva svoju sebičnost uplašen da će netko tražiti da svoju dobrotu i ugodnost podijeli s drugim jer onaj kojemu je dobro se najviše boji da sudbina ne postoji. Zato tako fatalistički vjeruje u sudbinu ne radi sudbine nego radi sebe i svojih privilegija, dok je onaj koji je jednom vidio i izdržao zlo i na kraju ga nadvladao shvatio da je sudbina samo bijedan pokušaj da sebičnjak svoju dobrotu i ugodu ne bi morao dijeliti s njim, dok bi on koji je pretrpio zlo s njim podijelio svoju dobrotu i ne bi dao da mu se zlo dogodi i da mu se zlo učini. Onaj koji je nadvladao zlo ne vjeruje u sudbinu jer se ne boji vlastite dobrote i nije sebičan, dok onaj koji vjeruje u nju čuva svoju dobrotu samo za sebe.

Vjerovanje u sudbinu je samo drugačiji način da se ostane sebičan ne morajući maknuti ni prstom kada se protiv zla treba boriti i kada treba dobro s nekim podijeliti. Vjerovati u sudbinu znači pustiti da se zlo i dalje i širi i sprječavati dobrotu da čovjeku pomogne da se protiv zla bori i da ga barem ponekad nadvlada i pobijedi. Jer ako postoji sudbina, onda iz iskustva koje imamo sa svijetom i ljudima sudbina je na strani zla i protiv dobrote. Boriti se protiv zla onda je isto što i boriti se protiv sudbine. Možda je to zapravo istinska čovjekova sudbina?

U Sarajevu, 10. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

O nerazumijevanju

Nerazumijevanje nastane jer se podrazumijeva ono o čemu se ne govori i što nije rečeno i što se ne objašnjava ili se ne želi objasniti. Podrazumijevati šutnjom kako su stvari jasne, a ništa pri tom ne izgovoriti kao objašnjenje tih istih stvari znači poticati nerazumijevanje. Podrazumijevanje bez objašnjenja, bez riječi i bez govora stvara nerazumijevanje. Stoga je nerazumijevanje stalno zahtijevati od drugog da se sve podrazumijeva i da riječi i objašnjenja nisu potrebni.

Inzistirati i tražiti objašnjenje, isticati zahtjev da vam se riječima jasno i glasno objasni o čemu se radi, od vas će napraviti nekoga koga će kolokvijalno svi opisati kao napornog čovjeka. Od vas će se sklanjati, neće vas pozivati na zajednička druženja, izbjegavat će vas i neće vas uključivati u zajedničke projekte i timove jer ste naporni i želite da vam se stvari, ako je moguće, precizno i jasno objasne ukoliko se tiču vas i ukoliko u njima sudjelujete. Nedostatak vremena nije uvijek najbolja isprika zašto se ne razumijemo, nisu to ni obveze na poslu, puno međusobnih nerazumijevanja mogli bismo riješiti i izbjeći kada ne bismo toliko toga podrazumijevali bez ikakvog objašnjenja. Nije nimalo zahvalno ni ugodno nagađati poput vrača o tuđim mislima, željama i prohtjevima, a ipak ima nas takvih da se drugi prema nama moraju ponašati kao da su vračevi koji poznaju naše misli do u detalje i uvrijeđeno se ponašamo jer netko nije shvatio i pročitao naše misli. A trebao je i morao je jer se podrazumijeva.

Ne treba upasti u zamku kako onima koji se godinama međusobno poznaju ne treba nikakvih posebnih objašnjenja glasnih i preciznih izrečenih jasnim riječima i razumljivim jezikom. Koliko god se ljudi međusobno poznaju, kako to volimo reći „u dušu“, bez jasnih i glasno izgovorenih objašnjenja nikad nije kasno da i tako dug odnos postane žrtva nerazumijevanja. Nerazumijevanje je stav kako se ne treba ništa objašnjavati jer se nitko i ništa ne mijenja i čovjek cijeli život ostaje isti i podrazumijeva se da će čovjek na početku dvadesetih godina života biti potpuno isti i kad bude imao recimo pedeset godina. Nerazumijevanje pretpostavlja odsutnost bilo kakve promijene u međuljudskim odnosima i nerazumijevanje je ljubitelj i pobornik nepromjenjivih navika. Nerazumijevanje inzistira da, jer se čovjek uopće ne mijenja, nema potrebe za objašnjenjima i razgovorima. Podrazumijevanje će biti sasvim dovoljno da se stvari stave na svoje mjesto.

Nerazumijevanje je protiv onih koji žele i očekuju da im se stvari objasne jasno i nedvosmisleno i koji i nakon desetljeća međuljudskih odnosa ne očekuju i ne vole da se sve podrazumijeva kroz šutnju gdje ne postoji način da se odgonetne što ta šutnja znači. Čak i ako se slučajno dogodi da konačno shvatite tuđu šutnju koja podrazumijeva da već sve znate i da vam se ništa ne treba objasniti, na kraju će vam biti rečeno kako ništa niste razumjeli ili kako ste sve pogrešno shvatili. Čovjekova je sloboda da šuti i ne objašnjava ako to ne želi, ali je sloboda i njegovog sugovornika da zahtjeva objašnjenje i da ne podrazumijeva stvari o kojima drugi šuti i ne želi dati nikakvo objašnjenje. Koliko puta bismo bezbolno izbjegli nerazumijevanje kada ne bismo toliko toga podrazumijevali bez objašnjenja uvrijeđeno i povrijeđeno šuteći očekujući da drugi mora znati što se s nama i u nama događa.

Nijedan ljudski odnos koliko god trajao ne može se temeljiti na čistom podrazumijevanju gdje ljudi šute i nikada ništa međusobno ne objašnjavaju. Uvijek će biti i mora biti prostora za objašnjenja i razjašnjenja i jasne i glasne riječi koje nedvojbeno i nedvosmisleno opisuju što se među ljudima događa.

Nerazumijevanje se među nama razvija neprimjetno i ne može se odrediti točno vrijeme kad je nerazumijevanje postalo toliko jako da se više ne možemo razumjeti i kada pokušamo međusobno razgovarati. Nerazumijevanje počinje s malim i sitnim podrazumijevanjima gdje nijedna strana nije objasnila dovoljno jasno ono što se podrazumijeva. Tako nastanu kriva i pogrešna tumačenja koja s vremenom narastu do zida šutnje između ljudi kojega je nemoguće srušiti. Stvari se mogu podrazumijevati tek kad ih objasnimo drugom i kad ih ponavljamo na način kako smo se dogovorili i kako smo ih jedni drugima objasnili. Podrazumijevati razmišljanja, želje i zahtjeve koji nam nisu nikada objašnjeni na pravi način pretvara nas u one koji tapkaju u mraku, ponekad glumeći da drže svijeću i vide u kojem smjeru idu jer drugi podrazumijeva da znamo o čemu se radi iako nam nije ponudio nikakvo objašnjenje.

Radi prihvaćanja u društvu i zbog straha da ne budemo obilježeni kao „naporni ljudi kojima se sve mora crtati kao maloj djeci“, i sami ponekad popustimo pred tim stavom i razmišljanjem kako se puno stvari podrazumijeva iako smo svjesni da nam nitko nije objasnio što se podrazumijeva i o čemu je stvarno riječ. Ponekad se osmjehujemo i kimamo glavom glumeći pogled pun razumijevanja prema onom što drugi od nas očekuje, glumeći da razumijemo njegovu nutrinu, želje i tajne zato jer smo dopustili da nas podrazumijevanje pretvori u one koji ništa ne pitaju i ne traže nikakva objašnjenja. Nije lako biti „naporan kao dijete“ prema drugom u stalnom zahtijevanju da nam objasni što je želio reći, što je mislio, što od nas očekuje i gdje nas vidi u našem međusobnom odnosu. Ali i to se čini bolje od nerazumijevanja, koje podrazumijevajući da se nikad ništa drugome ne treba objasniti, oslabi i ugasi važne i duboke međuljudske odnose.

Ponekad i samo ponekad stvari se podrazumijevaju ako smo ih međusobno objasnili i razumjeli jedni druge što podrazumijevamo, što očekujemo i što želimo od drugog. U većoj mjeri stvari se ne podrazumijevaju i stalno se traži da budemo spremni dati objašnjenja drugom kako bi nas shvatio na ispravan način kako ne bi bilo nerazumijevanja. Traži se od nas da objasnimo, ali i mi smijemo tražiti od drugog da nam objasni izbjegavajući da se najveći dio naše komunikacije s drugim podrazumijeva kao šutnja bez glasa i bez govora. Međusobno „naporni kao djeca“ izbjeći ćemo nerazumijevanje koje može s vremenom zaustaviti svaki pokušaj da bilo što razumijemo od onoga što jedni drugima govorimo. Jer ponekad „glumeći da smo odrasli i da sve znamo i razumijemo, jer se sve podrazumijeva“ ne shvaćamo što drugi govori i što od nas traži niti on nas razumije i ponekad do te mjere da se pitamo je li se mi uopće više poznajemo.

Zna nam se to dogoditi ponekad zbog toga jer smo možda isuviše lijeni ili smo isuviše prestrašeni da zahtijevamo objašnjenja od drugog kao i on od nas i samo pustimo da komunikacija među nama plovi u nepoznatom smjeru podrazumijevajući naš međusobni svijet šutnje bez objašnjenja sve dok zajedničko putovanje ne završi tamo gdje je njegov prirodni završetak, a to je u nerazumijevanju.

Jer podrazumijevanje naših odnosa i onoga što ih čini bez ikakvih objašnjenja svoj prirodni svršetak pronalazi tamo negdje gdje ćemo konačno shvatiti da više niti razumijemo jedno drugo niti se više poznajemo i prepoznajemo. Zato jer smo jako puno toga podrazumijevali, previše šutjeli i vrlo malo ili gotovo nimalo se trudili objašnjavati kako bismo izbjegli nerazumijevanje.

U Sarajevu, 6. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

O etiketama

Etikete su praktične. Dijele ono što tražimo i što si možemo priuštiti od onoga što ne trebamo i ne želimo ili si ne možemo priuštiti. Etikete koristimo i za ljude. Dijelimo ih etiketama na one s kojima možemo i na one s kojima ne možemo. Etiketama ih dijelimo na one koje volimo i one koje mrzimo. Etiketama ih dijelimo na one koji nam se sviđaju i na one koji nam se ne sviđaju. Etiketa je korisna kao sredstvo neznanja i lijenosti jer ne trebamo nikoga posebno upoznati niti mu pružiti priliku da nam se predstavi. Etiketa je dovoljna. Označimo njega ili nju i smjestimo ih kao u trgovini u predmete koji nam odgovaraju cijenom i ukusom ili nas odbijaju jer ih smatramo neukusnima i skupima.

Etikete su kratke. Dovoljna je jedna riječ. Etiketa je rijetko cijela rečenica ili poduži tekst jer to bi zahtijevalo i određeni misaoni napor i razmišljanje. Etikete su ponekad simpatične. Kratke, sažete i puno govore. Etikete poput zlato, dušo, srećo, dragi, draga nisu tek usputno nalijepljene nekome na leđa ili lice. One su pokazatelji našeg odnosa prema osobi.

Etikete su precizne. Ne muče se s velikim objašnjenjima, pisanim traktatima i debelim knjigama. Etiketa precizno poput snajperskog hitca pogodi metu i ostane zakačena za nju. Nekad trajno. Cijeli život. Etikete poput idiot, budala, kreten, glupan su ponekad neprecizno ispaljeni hici u žaru srdžbe. Ponekad su svjesno, hladno i promišljeno i ciljano ispaljene na konkretnu osobu tako da je pogodak etiketom ne obori, ne ubije. Dovoljno je da je etiketa rani. Ožiljak će zarasti, ali će ipak ostati ožiljak. Ostat će etiketa. Trajno. Najsličniji etiketi su pogrdni nadimci koje dajemo drugom kako bismo istakli neki njegov fizički ili psihički nedostatak. Etiketa buldožer označava onoga koga zlostavljamo zbog viška kilograma. Etiketa malouman označava onoga koga smatramo intelektualno glupim. Etiketa krava označava žensku osobu koju mrzimo, ne podnosimo ili nam se jednostavno sviđa, pa je po školi zlostavljamo poslije svakog sata na svakom odmoru i malom i velikom.

Kad se s čovjekom ne slažemo u mišljenju, u raspravi, zašto ga moramo označiti etiketom? Nije li dovoljno da izgovorimo njegovo ime i izrazimo neslaganje? Kako zvuči kada kažemo – recimo – Ana ne slažem se s vašim mišljenjem i – recimo – kravo ograničena si kao balkon? Ne mislimo na konkretnu Anu, samo se čini da je moguće izraziti neslaganje s Anom bez da Ana dobije etiketu na leđa ili lice, ili oboje.

Etikete su efektne. Diskvalificiraju protivnika jednom riječju. Zašto čitati knjige i istraživati što naš oponent misli i kako je došao do svojih stavova i mišljenja? Jednostavnije ga je nazvati konjem, etiketom na koju bi se konj ljutio kad bi imao razum i sposobnost govora zbog zloupotrebe njegovog plemenitog naslova. I u pravu je.

Etikete su zvučne. Ljudi vole etikete. Dosađuju se dok slušaju dva čovjeka koji uvažavaju jedan drugoga i ne lijepe sebi etikete. Ali čim čuju etiketu, njihova se čula probude, oči otvore, uši načule i nozdrve rašire. Čim do njih dopre zvuk etikete poput kreten, žestoko navale navijati. Jedna etiketa je dovoljna da podigne na noge cijeli stadion slušatelja koji su drijemali od dosade.

Etikete su uzbudljive. Daju čovjeku u ruke moć. Nema veze što je ta moć pogrešna i što će napraviti nesagledivu štetu. Poput igrača na sreću koji je pogodio jackpot i korisnik etikete u svojim rukama ponekad kao da drži dobitak za jackpot gledajući opijenim pogledom i uzbuđenim očima etiketu koju je dobio u ruke. Recimo etiketa krava. Nije samo njegova žena, djevojka, majka, sestra krava. Sve su one krave. Ili recimo etiketa konj. Nije samo njezin muž, momak, otac, brat, djed konj. Svi su oni konji.

Imena su najveća žrtva etiketa. Ana, Ante, Amra, Alen, Aleksandar sva ta imena koja označavaju jedan ljudski život sa svim njegovim povijestima, kontekstima i slabostima lakše je zamijeniti etiketom. Nije važno kojom. Dovoljno je da su sve Ane krave jer tko bi gubio vrijeme i pokušao svaku pojedinačnu Anu upoznati u svoj njezinoj ljudskoj dubini. Dovoljno je da su sve Amre glupače jer tko bi sve Amre upoznao u njihovim ljudskim dimenzijama i kontekstima i njihovim ljepotama. Dovoljno je da su svi Ante i Aleni konji jer tko bi trošio život na istinsko upoznavanje svakog Ante i svakog Alena. Isto vrijedi i za Aleksandra. Nismo ga zaboravili ako ste na trenutak pomislili da jesmo. Vjerojatno je i on označen u nekoj kategoriji etiketa.

Etikete su maštovite. Amra može biti dosadna, jer što može označavati ime Amra? Možda ništa. Ali kad Amru nazovete glupačom, kretenkom, maloumnom, dobijete široki spektar oruđa za psihičko i fizičko mučenje nekoga tko nosi ime Amra. Zato su etikete maštovite jer iz njih proizlaze različiti maštoviti načini što bi se sve moglo napraviti nekoj glupači imena Amra. Samo ime ne pobuđuje maštovitost u zlostavljanju čovjeka, ali etiketa. Etiketa je poput znanstvenog otkrića. Jednom etiketom ne samo da smatrate da ste stekli pravo na zlostavljanje jedne krave, jednog konja, jedne glupače i jednog kretena. Još bolje. Uvjereni ste da ste stekli pravo da maltretirate cijele grupe ljudi, žena i muškaraca, djevojaka i momaka, djevojčica i dječaka kojima ste u nedostatku mašte da vam se nečije ime svidi i da vas osvoji svojom dubinom zalijepili etiketu.

Rijetko kada govorimo o drugima pokazujemo na ljude i njihovo ime. Upiremo prstom pomoću etiketa kao da je riječ o putokazima i pokazivačima smjera uvjereni da pokazuju najbolji mogući smjer. Upiremo prstom za susjedni stol i lijepimo etiketu nekoj grupi kretena. Upiremo pogledom u učionici u klupu ispred sebe u neko dvoje štrebera. Pokazujemo glavom na semaforu na tri glupače koje stoje i čekaju da prijeđu. Kad vas netko zove vašim imenom da vas pita kako ste, ponekad može biti neobično iskustvo. Toliko etiketa nosite na sebi i nosimo na sebi da zaboravimo kako se zovemo jer smo uvijek složeni u nečijoj grupi izložbenih predmeta označenih etiketom.

Kad vas netko zovne Ana, Amra, Alene, Aleksandre, zar niste ponekad preplašeni jer slijedi cijela jedna lista etiketa odavno prilijepljena na vaša leđa i vaše lice? Počnimo s temeljnim etiketama kojima kvalificiramo recimo Alena. Kreten, idiot, manijak, glupan, malouman, budala, degenerik. Onda dodajmo i neke složenije etikete zemljopisnog, nacionalnog i religioznog tipa. Seljačina s brda, bošnjački nacionalist, radikalni islamist. Ili temeljne etikete za Antu. Prvo ide standardna klasifikacija etiketa kao i za Alena. Onda idu složenije etikete. Recimo dinarski pračovjek, hrvatski nacionalist, katotaliban. I da ne bismo povrijedili podjelu, dodajmo i Aleksandra. Standardna kvalifikacija kao i za Alena i Antu. Onda složenije etikete. Recimo grmečki ili šumadijski drvosječa, srpski nacionalist i militantni pravoslavac. Isto vrijedi i za Anu, Amru i Aleksandru kojoj se ispričavamo jer je nismo spomenuli odmah na početku jer znamo da je kod nas i ime etiketa, a ne opis ljudske osobe i čovjeka.

Ne treba se čuditi kada se nekoga zovne imenom, a on se ne odazove jer je odavno naviknuo i naviknula da ga se obilježi etiketom. Iz tog razloga skoro da smo zaboravili kako se zovemo ili se plašimo osvrnuti kad nas netko zovne imenom. Jer kod nas je i ime etiketa, nema veze što smo ga od roditelja dobili iz ljubavi.

Etiketa je odsječna. Ona sječe sve veze s obitelji i prošlošću. Etiketi ne znači što se zovete Amra i što su vas svi odmilja kad ste bili mali zvali recimo Ami ili Amri ili nekim drugim sličnim pozitivnim nadimkom. Vi ste Amra i to je etiketa, a ne vaše ime. Isto vrijedi i za Anu i Aleksandru kao i za Antu, Alena i Aleksandra. Davatelji etiketa se možda neće složiti da je Alen dovoljno dobra etiketa jer se ime pronalazi i među strogim nosiocima etiketa Ante i Aleksandar. Možda će se davatelj etiketa osjećati mirnije ako umjesto Alen stavimo etiketu Almir. Nekako zvuči kao prava etiketa za onoga čije nas ime ne zanima jer nam je dovoljno da mu je ime Almir, nije nas posebno briga za njegovu obitelj, prošlost, njegovu budućnost, školovanje i što bi želio biti kad odraste.

Etikete su privlačne jer vole liniju manjeg otpora kao što i mi ponekad volimo. Oslobađaju nas od obveze da upoznamo nekog kretena, kravu, glupaču, katotalibana, radikalnog islamista, pravoslavca kao ljudsku osobu, makar se s njom ne slažemo i ne dijelimo njezine stavove i mišljenja. Kao i maloprije, drugačije zvuči kada kažete Ante, Almire i Aleksandre ne bih se s vama složi,o ali poštujem vaše uvjerenje i priznajem kao i sebi tako i vama slobodu da iznesete ono što mislite.

Etiketom je vrlo jednostavno diskvalificirati svu trojicu bez obzira koju ćete etiketu upotrijebiti standardnu, zemljopisnu, religioznu, nacionalnu. Etikete najviše mrze obična, svakodnevna ljudska imena koja kriju svakodnevne i obične ljudske živote. Posljednja prepreka pred etiketom jest čovjekovo ime koje opisuje njegov život, prošlost, planove, želje, strahove i nadanja. Nije ugodno kad čovjekovo ime postane etiketa, kada Ana, Amra, Aleksandra, Ante, Alen (Almir za ljubitelje etiketa) i Aleksandar postanu etikete kojima se potpuno izbriše običan i svakodnevan život čovjeka koji samo želi normalan život i koji se mora plašiti kad netko javno izgovori njegovo ime kao da je čuo najveću uvredu na svoj račun koju etiketa može izmisliti.

Valja nam čuvati imena jer ona kriju ljudsku osobu i ona su možda i posljednja obrana pred navalom bujice etiketa koje svakodnevno lijepimo jedni drugima zaboravljajući kako se zovemo, odzivajući se na etikete koje lijepimo jednakom strašću onima koji nam ih lijepe na leđa i na lice.

U Sarajevu, 2. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yukipon

IZMEĐU OPTIMIZMA I PESIMIZMA: REALNI OPTIMIZAM NEILA NEDLEYA

Posljednjih godina svjedoci smo kako se sve veći naglasak stavlja na naše misli, tj. na moć pozitivnog razmišljanja. Tako imamo razne tekstove, članke, studije koje govore kako naše misli puno toga određuju i čini nam se kao da se u našim mislima nalazi nekakva formula za sreću, zdravlje, uspješan život itd. U tom kontekstu najčešće se upotrebljavaju pojmovi ”optimizam” i ”pesimizam”. Optimizam (lat. optimum – najbolji) je pozitivno shvaćanje i gledanje na svijet i sklonost očekivanja najboljeg mogućeg ishoda, dok je pesimizam (lat. pessimus – vrlo loš) suprotan – mračno shvaćanje i gledanje svijeta oko sebe i očekivanje negativnog ishoda. Ranije se smatralo da su optimizam i pesimizam osobine s kojima se rađamo, ali suvremeni psiholozi odbacuju takav stav te ih više promatraju kao mentalni sklop koji usvajamo ovisno o situaciji. Stručnjaci kroz razna istraživanja pokazuju koje su posljedice optimističkog i pesimističkog gledanja na svijet, situacije, ljude, život itd., te nam kroz to poručuju kako je optimizam nešto prema čemu bismo svi trebali težiti jer je koristan za naše zdravlje, pomaže nam da živimo duže, kvalitetnije pa čak i smanjuje rizik od moždanog i srčanog udara. Čak i da ne znamo za loše posljedice pesimizma, nitko od nas ne želi u društvu ljude koji stalno nešto gunđaju, kukaju, koji se u glavnom loše raspoloženi i u svemu vide samo negativno. S druge strane, oni koji imaju pesimističan stav skloni su odbacivati takve savjete i ideje jer ne vide kako bi to naše misli mogle bilo što promijeniti. Na neki način kao da ismijavaju cijelu ovu koncepciju. Dakle, vidimo, pesimisti su i u tome dosljedni svojem pesimizmu.

Iz ovoga nam je jasno kako su pesimizam i optimizam dvije krajnosti, a iz iskustva znamo da krajnosti nikada nisu u potpunosti dobre. Stoga, i u ovom slučaju bi bolje bilo tražiti nekakvu ”zlatnu sredinu”.

OPTIMISTIČKA RAVNOTEŽA

Istina je da pesimizam povećava nivo stresa, a znamo svi kako stres oslabljuje naš imunitet pa tijelo postaje podložnije raznim bolestima. Također, pesimizam nas čini pasivnima, jer zašto bi bilo što poduzimao ako će ishod biti negativan. No, iako moć pozitivnog razmišljanja ima svoje prednosti, postoji i određena opasnost od optimizma kao takvog. Budući da su optimisti skloni sve promatrati kroz ”ružičaste naočale”, nisu u stanju prepoznati moguće negativne scenarije pa zbog toga ne mogu poduzeti potrebne korake kako bi ih spriječili ili se barem pripremili na njih ako ih već ne mogu spriječiti. Vidimo da ni optimizam nije uvijek koristan i da itekako krije u sebi negativne posljedice. Stoga američki liječnik Neil Nedley koristi pojam ”realni optimizam” kako bi naglasio potrebu ravnoteže između pesimizma i nesmiljenog optimizma. On donosi niz primjera kroz koja objašnjava što taj pojam znači i kako ga primjenjivati. Ovdje ćemo navesti jedan primjer u kojem Nedley opisuje moguće ponašanje pesimiste, optimiste i realnog optimiste na aerodromu kada pokušavaju uhvatiti neki vezani let. Pesimist može pomisliti: ”Nema nikakvih mogućnosti da stignem na vrijeme do izlaza”. Samim time on možda neosjetno ”stavlja olovo u svoje cipele” i zbog toga što ne vjeruje da će stići, skoro je potpuno izvjesno da neće ni stići. S druge strane, nesmiljeni optimist će se bezbrižno kretati po aerodromu jer je uvjeren da avion samo njega čeka, a kako to nije istina, i on će vjerojatno zakasniti. Nasuprot tome, realni optimist će reći: ”Znam da zato postoje male mogućnosti, ali let može biti odgođen, ili čak ako se dogodi da vrata budu zatvorena, mogu me, možda, ipak pustiti u avion”. Dakle, dok shvaća i prihvaća moguće posljedice propuštenog leta, realni optimist je istovremeno u najboljem položaju da mirno ”ubaci u petu brzinu” i ipak stigne na vrijeme. Ono što realni optimist u svakoj situaciju radi je sljedeće: on vjeruje u ”Murphyjeve zakone” da će sve što može poći po zlu i poći, ali se istovremeno ponaša kao da je na putu ka uspjehu. Pripadnici ove skupine zapravo ujedinjuju ono pozitivno iz druge dvije skupine: optimista i pesimista. Od pesimista preuzimaju brigu i svjesnost o mogućim preprekama i lošim ishodima, a od optimista preuzimaju vjeru u vlastite sposobnosti, tj. da su u stanju savladati prepreke. Oni se ne prepuštaju negativnim mislima kao pesimisti, ali ih ni ne odbacuju u potpunosti kao optimisti. Umjesto toga, razumno sagledaju što mogu konkretno učiniti kako bi ishod bio pozitivan.

Umjesto zaključka

Kako već ranije rekosmo, krajnosti nikada nisu u potpunosti dobre. I zato ne treba biti isključivo optimist ili pesimist. Potrebno je ujediniti pesimističku zabrinutost i optimističku vjeru. To je najbolji odnos prema nepoznatoj budućnosti.

U Mostaru, 1. 9. 2019.

K. L.

Izvori:

Neil Nedley, Izgubljena umetnost razmišljanja, Preporod, Beograd, 2018.

Zoran Milivojević, Optimizam i pesimizam (9. 12. 2011.), Dr. Zoran Milivojević psihoterapeut, Izvor: http://milivojevic.info/optimizam-i-pesimizam/ (Stanje: 1. 9. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Charles Wollertz

O neprežaljenosti

Što je neprežaljenost? Je li čovjek uvijek ima nešto ili nekoga što nikada neće moći prežaliti? Kako se živi život sa sviješću da ćemo trajno žaliti za nečim ili nekim? Neprežaljenost zna iznenaditi. Nije je lako predvidjeti i teško je se za nju pripremiti. Bilo što i bilo tko može biti okidač za osjećaj neprežaljenosti. Neprežaljenost može godinama mirno egzistirati unutar čovjeka. Čovjek je osjeća, tu i tamo netko i nešto probudi neprežaljenost u njemu. Nekad je možemo kontrolirati, nekad nas neprežaljenost zna obuzeti. Neprežaljenost može imati neobične posljedice, nekada dobre, nekada loše. Neprežaljenost može nekad stvoriti nešto novo, može i uništiti ono što je već izgrađeno. Neprežaljenost u svoj vrtlog može uvući ne samo jednog čovjeka nego i druge koji su s njim povezani.

U romanu mađarskog pisca Sandora Maraia Rastava u Budimu glavni likovi su Kristof, Imre i Anna. Kristof je sudac za bračne parnice, Imre je njegov školski kolega, Anna je Imreova supruga. Kristof na stol dobiva sudski spis, sudsku parnicu o rastavi braka između Imrea i Anne. Kristof je susreo Annu dok su bili mladi. Susreli su se nekoliko puta, Kristof nije ništa posebno očekivao niti doživio. Par mjeseci nakon toga Kristof upoznaje Herthu i ubrzo se ženi. Ipak, Anna je susret s Kristofom doživjela kao sudbonosni trenutak. Opisala ga je kao trenutak u kojem su se „otvorili nebo i zemlja i znala je da je to zapovjedni trenutak“. Anna je susret doživjela kao „sudbonosno fatalan“ dok Kristof nije osjetio ništa, osim što je iz pristojnosti obećao da će je nazvati. Nikad to nije učinio.

Deset godina nakon toga, jedne večeri nakon što se vratio iz grada, Kristof zatiče Imrea u svom stanu koji mu govori da je Anna umrla, da ju je ubio. Imre pripovjeda Kristofu kako je postojala neka tajna, neki tamni zastor iza kojega je Anna nešto skrivala i nikada nije mogao doprijeti do njezine tajne. Koliko god se trudio i mučio, Anna je ostala za njega tajanstvena. Nakon osam godina braka Imre ne mogavši doprijeti do svoje žene i njezine tajne se od nje razvodi. Noć prije nego će se službeno razvesti Imre i Anna se susreću i Anna mu između redaka govori o svojoj tajni, o „fatalnom trenutku“ kojega Kristof nije prepoznao i osjetio. Anna ga zamoli da joj ode pripremiti čaj. Dok je on u kuhinji, Anna ubrizgava smrtonosnu dozu lijeka. Imre koji je liječnik prvo razmišlja da je spasi. Onda odustaje svjestan da je Anna odabrala takav kraj za sebe jer nije mogla živjeti sa sviješću da Kristof nije prepoznao trenutak onako kako ga je ona prepoznala i da bi cijeli njezin život bio mučenje. Pušta je da mirno i bezbolno umre. Imre pripovijeda Kristofu cijeli događaj i postavlja mu pitanje je li ikada u zadnjih deset godina sanjao Annu? Kristof prvo odbija o tome razgovarati, ali na kraju priznaje da jest iako to za njega nema nikakvog značenja niti pridaje snovima ikakvo posebno značenje niti želi njihovo tumačenje. Imre odlazi, a Kristof nakon razgovora koji je trajao cijelu noć razmišlja o svojoj supruzi i djeci tješeći se riječima „da, završila je noć, počinje dan“.

Marai je romanom pokušao izraziti i neprežaljenost kao trajno iskustvo za koje čovjek nikada ne može biti siguran kada će se probuditi, što će izazvati i na koga će sve utjecati. Anna je osjetila ono što danas zovu kemijom, Kristof ako je i osjetio nešto o tome, Marai ne piše, samo zapisuje kako je Kristof pamtio Annino lice i pamtio ga je dugo. Je li Annino lice koje je Kristof ponekad sanjao bio znak da i Kristof u sebi krije neprežaljenost? Uspješan sudac, sretno oženjen koji stoji pred svjetlom budućnošću, ali ga snovi podsjećaju na Annu.

Anna i Kristof simboli su neprežaljenosti, iskustva i osjećaja koje se može dogoditi bilo kome i bilo kada. Razlog ne mora biti samo ljubav čak ni osoba, razloga i motiva može biti svakakvih. Marai opisuje neprežaljenost kao tajnu koja se nosi i krije od drugih kao što Anna čini u odnosu prema svom suprugu Imreu. Neprežaljenost je ne samo tajna, neprežaljenost je i nesrazmjer i to bolan nesrazmjer između iskustva i osjećaja dvoje ljudi kojima se dogodi zajednički trenutak, gdje netko osjeti sve, „otvaranje neba i zemlje“ kako ga kroz usta Anne opisuje Marai, a netko ne osjeti ništa ili nešto neodređeno u što ne može biti siguran što je i o čemu se radi. Kristof pamti Annino lice iz profila dok su se jedne večeri vraćali iz šetnje. Annino lice javlja se u snovima, Kristof o njemu ne misli dok je budan i na poslu. Kristof nije siguran što znače ti snovi u kojima se javlja Annino lice. Tako se neprežaljenost javlja i kao nesigurnost u značenje susreta s nekim kao kada netko osjeti da između njega i druge osobe nešto ima, ali ne može biti siguran o čemu se radi. Možda kemija nije dovoljno jaka i razgovijetna da bi se napravilo odlučujući korak. Neprežaljenost se javlja i kao tiha patnja o kojoj nitko ne zna, čak i onaj koji je s čovjekom najintimniji kao što je to Imre, Annin suprug.

Najneobičnije kod neprežaljenosti jest što ona ima svoje vlastite načine kada će se probuditi i kako. Neprežaljenosti se ne može zapovijedati. Kristof koji godinama mirno živi, biva podsjećan na svoju neprežaljenost za Annom tako što ga Imre moli da mu otkrije je li sanjao Annu u posljednih deset godina. Kristof odbija odgovoriti, ali neprežaljenost je jača od njega. Priznanjem da ju je sanjao priznaje da je nije zaboravio, odnosno prežalio. Imre je toga potpuno svjestan i zato govori Kristofu da mu je to dovoljno da shvati Anninu tajnu. Kristof i Anna nikada nisu prežalili jedno drugo. Annino lice se javljalo Kristofu u snovima, a Anna je živjela život kao da nije njezin, odsutna iz života. Jesmo li ikada susreli nekoga tko nije pomalo shrvan i obuzet neprežaljenošću? Ima li ljudi koji su uspjeli tako odživjeti život ili ga tako žive da u njima nema neprežaljenosti? Ili je možda nisu svjesni jer neprežaljenost u njima još uvijek spava i čeka trenutak kada će sama probuditi.

Neprežaljenost, sudeći prema likovima Kristofa i Anne, ne pita za dozvolu u kojem je trenutku najprikladnije da se pojavi u čovjekovu životu. Neprežaljenost koristi sve što želi i kada to želi. Koristi naše snove da nas podsjeti, tuđa lica da nas podsjeti. Bolan nesrazmjer između Anne i Kristofa u odgovoru na njihov jedinstveni neponovljivi trenutak koji je bespovratno prošao dobro opisuje kako neprežaljenost nastaje ili barem trenutak u kojem bi mogla nastati. Neprežaljenost nastaje u trenutku kada dvoje nesrazmjerno odgovore pozivu na njihov zajednički trenutak u životu. Ne moraju biti krivi što se tako dogodilo. Nije lako i naporno je držati oči stalno otvorene kako „fatalni trenutak“ ne bi promakao. Dovoljno je oči na kratko zaklopiti da trenutak prođe i da se rodi neprežaljenost. Neprežaljenost nastaje odmah čim se zajednički trenutak izgubi, ali svijest o neprežaljenosti se rađa puno kasnije jer neprežaljenost godinama može spavati bez da vas podsjeti na izgubljeni trenutak. Dapače, „fatalni trenutak“ možda nećete ni smatrati tako fatalnim kao što ni Kristof nije ništa osjetio u trenutcima susreta s Annom iako je uvijek pamtio njezino lice. Ali Anna je osjetila odmah „otvaranje neba i zemlje“, „zapovijednu riječ“ da ljubi i voli, ali koje koristi kad Kristof nije osjetio ništa. Anna je osjetivši trenutak odmah i postala svjesna neprežaljenosti koja će je pratiti cijeli život. Iz tog razloga nastavlja kroz život pomalo odsutna iz njega, dok se Kristofu u snovima kroz Annino lice javlja neprežaljenost, ali ju on nastoji otjerati od sebe.

Neprežaljenost je bolan nesrazmjer, neadekvatan odgovor na zajednički poziv i zajednički trenutak kojega dvoje ne vide i ne osjećaju na isti način. Jedno osjeti kemiju ili nekakav neobičan klik u unutrašnjosti svoga bića, drugo ne osjeti ništa ili se barem pretvara. Neprežaljenost je tajna koju se krije, nesrazmjer u kojem je jedno odgovorilo, a drugo nije i nesigurnost o tome što je bio taj trenutak i je li to bio „fatalni trenutak“ ili nešto drugo o čemu nikada nećemo saznati i što će za nas uvijek ostati tajna koju nam drugi nikada neće otkriti. Neprežaljenost je teška za nositi. Ne bi bila teška kad bi mogli biti njezini gospodari, kad bi joj mogli odrediti kada će se pojaviti i treba li se uopće pojaviti. Teška je jer je slobodna u odnosu na nas i našu prošlost. Kad se nastani u nama, dugo će možda spavati i neće se buditi i mi ćemo misliti da njome upravljamo.

Onda će nas jednom iznenaditi, nakon godina i desetljeća mirovanja. Probudit će se sama ne pitajući nas smije li ustati i poremetiti nam život. Pojavit će se slobodno. Noću u snovima kao Annino lice. Danju kao osoba, kao Anna, kao Kristof, kao Imre ili neko drugo nama poznato ime. Neprežaljenost je slobodna i naš strah od nje dolazi zbog njezine slobode da nas izbaci iz životnog kolosijeka onda kada mislimo da smo čvrsto priljubljeni uz tračnice života i da nas nitko i ništa ne može iz njih izbaciti. A onda se u snovima pojavi njezino ili njegovo lice, ili na javi čujemo njegovo ili njezino ime i shvatimo da smo izbačeni iz tračnica života. Barem na trenutak smo izbačeni. I to nam smeta i to nas nervira. Nervira nas kako je neprežaljenost tako slobodna da se čak i ne udostoji upitati nas želimo li se podsjetiti na „fatalni trenutak“ i želimo sanjati lice koje nikada nismo zaboravili i želimo li nakon godina i desetljeća podsjećati se na trenutak koji je prošao i kojega se više ne može vratiti, osim što ga se može sanjati i razmišljati „što bi bilo kad bi bilo“.

Čovjek se može nositi s neprežaljenošću kao tajnom i dugo je čuvati i nositi se s njom i nikom je ne otkrivati. Može se s njom nositi i kao bolnim nesrazmjerom pronalazeći nekoga drugog približno sličnom onome ili onoj s kojim se dogodio „fatalni trenutak“. Može se nositi s njom i kao nesigurnošću osiguravajući sebi život penjući se ljestvicom uspjeha i ugleda. Ipak se teško može nositi s neprežaljenošću i njezinom slobodom jer se neprežaljenost probudi kada hoće i kada želi i uđe u njegov život kroz snove o licu kojega je jednom davno susreo u šetnji i zapamtio njegov profil i to lice ga i danas godinama nakon susreta podsjeća da neprežaljenost nitko ne može staviti u okove i zarobiti je kako ne bi smetala njegovom životu.

U Sarajevu, 30. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hathairat Dokbunnark

Lewis Mumford o satu

U svojoj knjizi Technics and Civilization Lewis Mumford piše i o izumu sata i satnog mehanizma. Izumom sata dolazi do zaborava vremena kao vremena jer se prestaje govoriti o vremenu i sad se govori o sekundama, minutama i satima. Izum sata oduzeo je vremenu cjelovitost i pretvorio ga u rascjepkane i isprekidane precizno izmjerene dijelove. Izumom sata i čovjekovo shvaćanje vremena i života u vremenu rascjepkan je na sitne djeliće poput sekundi i minuta. Iako se očekivalo da će izum sata učiniti čovjeka gospodarem vremena, sat ga je učinio poslušnikom i robom vlastitom mjerenju koje je izmislio. Izum sata generirao je ogromnu efektivnost čovjeka što se tiče tehnološkog razvoja kao i neslućene mogućnosti organizacije života, posebno rada pomoću sata, ali jedan od negativnih efekata izuma sata bio je, prema Mumfordu, osjećaj isprekidanosti čovjekovog života i njegovog doživljaja vremena. Izumom sata vrijeme prestaje biti cjelina koju se može doživjeti i pretvara se u organizirani raspored sekundi, minuta i sati koji unatoč svojoj organiziranosti i mogućnosti efektivnog iskorištavanja, više čovjeku ne nude mogućnost da vrijeme osjeti kao cjelinu koja nije rastavljena na točno izmjerene dijelove.

Mumford sugerira da kao eksperiment pokušamo jednom, kada budemo dovoljno slobodni, doživjeti vrijeme tako što ćemo ujutro vidjeti sunce kako izlazi i navečer kako zalazi, ali nemojte mjeriti vrijeme satom, kaže Mumford. Pokušajte zaboraviti na vrijeme koje je izmjereno i pokušajte cijeli dan provesti bez sata, bez mjerenja vremena. Mumford ističe da je takav eksperiment danas gotovo nemoguće napraviti čak i onda kada čovjek sve instrumente mjerenja vremena (sat) ostavi po strani jer se u čovjeku izumom sata dogodila velika promjena. Za Mumforda nije samo vrijeme razdijeljeno na dijelove nego se i čovjek izumom sata i njegovom upotrebom podijelio na dijelove koji i kada čovjek nema, sat u čovjeku djeluje stvarajući osjećaj rascjepkanosti. Izumom sata vrijeme i čovjek su se rascijepili na manje dijelove, pa i onda kada čovjek ne mjeri vrijeme, čovjek osjeća da je jutro, da je prijepodne, da je podne, da je popodne, da je predvečerje, da je noć. Mumford smatra da osjećati stalno dijelove vremena iako ih se ne mjeri dolazi i kao posljedica izuma sata i da prije izuma sata čovjek nije toliko osjećao vrijeme tako rascjepkano i podijeljeno, nego više kao jednu bolje povezanu cjelinu mjereći vrijeme samo danima i noćima i godišnjim dobima. Izumom sata vrijeme se počelo mjeriti toliko detaljno i precizno da je njegov izum morao utjecati na čovjekovo poimanje vremena, ali i u samom čovjeku stvoriti snažan osjećaj da je vrijeme prevažno kao nešto što se treba mjeriti, čemu se treba služiti i što se treba iskoristiti.

Jedna legenda kaže da je neki lovac u Africi koji je dolazio iz kulture i civilizacije mjerenja vremena pomoću sata (civilizacija satnog mehanizma) postao nestrpljiv gledajući na sat jer je čekao duže od sat vremena, a plijen se nikako ne pojavljuje. Njegov pratilac, afrički domorodac, kome je nepoznato postojanje sata i mjerenja (civilizacija smjene godišnjih doba) vremena upitao ga je zašto je uznemiren. Na njegov odgovor da već čeka duže od sat vremena i ništa se još ne pojavljuje, domorodac mu je odgovorio da on lovac ima to, pokazujući mu sat na ruci, dok on domorodac ima vrijeme pokazujući mu na nebo osvijetljeno suncem. Ti imaš sat ja imam vrijeme, bio je njegov odgovor.

Velika dostignuća i uspjehe zapadna kultura djelomično duguje i izumu sata i nama je danas nezamislivo da bismo mogli provesti nekoliko sati ili, ne daj bože dana, bez mjerenja vremena čak i onda kada nismo na poslu i kada nas ništa i nitko ne obvezuje da mjerimo vrijeme.

Mjerenje vremena pomoću sata rodilo je ideju u nama da vrijeme koje se ne mjeri ili se eventualno ne bi moglo mjeriti mora biti izgubljeno vrijeme, protraćeno vrijeme pa bismo za onog afričkog domoroca koji cijeli dan dok ima sunca čeka na plijen nazvali čovjekom koji gubi vrijeme, nazvali bi ga dangubom. Ali ne samo njega. I u našoj sredini gdje mjerimo vrijeme pomoću sata često dangubama nazivamo ljude za koje mislimo da ne rade ništa u datom trenutku. Nekog pjesnika koji ne obraća pažnju na to koliko je sati i već nekoliko sati sjedi i ne mjeri vrijeme, nazvat ćemo dangubom. I pisca koji nam kaže da već nekoliko dana ne radi ništa jer nema inspiracije, nazvat ćemo dangubom. Mi ćemo svakoga tko ne gleda na sat i ne mjeri vrijeme izgleda nazvati dangubom bez obzira što radi i čime se bavi.

Mjerenje vremena satom postala je maksima marljivog i radnog čovjeka i svi drugi koji tu i tamo odluče odmoriti od mjerenja vremena i ostave sat nekoliko sati po strani su dangube koje gube vrijeme, osim ako kad i odmaraju ne mjere točno koliko im vremena treba za odmor. To je onda efektivni i iskoristivi odmor. U našem svijetu sve vrijeme koje imamo i koristimo je izmjereno i odlučiti jedan dan iskoristiti da jednostavno gledate u sunce i čekate noć i ne mjerite koliko ste sekundi i minuta potrošili na to, stvori u čovjeku osjećaj krivnje jer eto nismo uspjeli efektivno iskoristiti vrijeme. Ne mjeriti vrijeme satom i tako živjeti ulazi u kategoriju grijeha protiv vremena, protiv služenja vremenu i iskorištavanja vremena jer sve vrijeme koje imamo na raspolaganju mora biti izmjereno tako precizno da danas znate koliko tisuća i tisuća sekundi će trajati cijeli vaš život.

Sve se to dogodilo izumom instrumenta kojega danas mnogi nosimo na ruci i Mumford ističe kako je jedan takav instrument stvorio potpuno drugačiju percepciju vremena i čovjekovog življenja u vremenu. Izum sata uzrok je i tolikim podjelama vremena u čovjekovu životu i to samo u jednom danu: radno vrijeme, vrijeme za odmor, vrijeme za spavanje, vrijeme za obrok, vrijeme za odlazak na posao, vrijeme za prijeći od semafora do semafora, vrijeme za pokupiti djecu iz škole ili vrtića, vrijeme za poslovni sastanak. Sve je ovo izmjereno satom koji nosimo na ruci. Naravno, bilo bi nemoguće ili je barem nama nezamislivo živjeti ukoliko nam vrijeme ne bi bilo podijeljeno u minute i sate, ali kako Mumford podsjeća, bilo je vremena kada sata nije bilo i kad se vrijeme mjerilo pogledom na horizont ili pogledom na usjeve ili oblake iznad planine i prema tome se usmjeravao život i životne aktivnosti.

Mumford podsjeća da je prije izuma sata čovjek imao osjećaj za ono što nazivamo vječnost jer je vrijeme doživljavao kao iskustvo i osjećaj koji se uklapa u puno veću cjelinu koja nije mjerena izlaskom i zalaskom sunca niti izmjenom godišnjih doba. Izumom sata vrijeme se prestaje shvaćati i doživljavati kao nešto što se mijenja, pa je stoga nesavršeno u odnosu na nepromjenjivu vječnost. Izumom sata vrijeme postaje čovjekovo vlasništvo, čovjekovo vrijeme i vječnost se polako gubi na horizontu čovjekova shvaćanja i poimanja vremena. Izumom sata vrijeme postaje efektivno i iskoristivo i u takvom shvaćanju vremena više nema previše mjesta za razmišljanje o vječnosti jer je razmišljanje o vječnosti dangubljenje. Razmišljati o vječnosti u kontekstu izuma sata znači ne iskoristiti vrijeme efektivno, nego dangubiti gubeći vrijeme.

Izumom sata i neki drugi načini čovjekova života postali su momenti dangubljenja i gubljenja vremena gdje sve i do danas kada se – recimo – netko želi baviti nekim specifičnim poslom koji nije nužno vremenski izmjeren (glumac, pisac, pjesnik, slikar, glazbenik, redatelj i općenito umjetnička zanimanja koja nisu nužno podložna mjerenju pomoću sata) zna se reći kako je to čisto dangubljenje ili gubljenje vremena. Izum sata vrijeme je sveo na čistu produktivnost i iskoristivost i svako bavljenje nečim što se ne može u datom trenutku efektivno iskoristiti mjerenjem vremena, pomalo se smatra gubljenjem vremena. Možda i zbog izuma sata umjetnost je često na meti kao oblik dangubljenja ili gubljenja vremena jer nije podložna strogom i preciznom mjerenju pomoću sata s obzirom da nekom glumcu, piscu, redatelju uspjeh u karijeri ne može se izmjeriti osmosatnim radnim vremenom u uredu nekog kazališta ili filmskog studija, nego uspjeh ponekad ovisi od elemenata koji nisu povezani sa satom i mjerenjem vremena.

Ali nije slučaj samo s umjetnošću da se, jer ju nije moguće mjeriti satnim mehanizmom, prema njoj odnosi s osjećajem manje vrijednosti jer je dangubljenje ili gubljenje vremena. To je slučaj sa svakim čovjekom koji ne sudjeluje u tom preciznom i nemilosrdnom mjerenju vremena, koji se tu i tamo izdvaja među ljudima jer se želi posvetiti nečemu što drugi koji mjere vrijeme smatraju ogromnim gubitkom vremena. Opterećen satom koji mu mjeri vrijeme, a time i život i vrijeme, čovjek sve manje dopušta sebi da bude kreativan i pokuša nešto napraviti u životu izvan sata koji mu mjeri minute koje svakodnevno troši. I ako pokuša, njegov pokušaj se smatra gubljenjem vremena podsjećajući ga kako je svaki trenutak (čitaj izmjeren satom svaka sekunda i minuta) dragocjen. Kao da će čovjek efektivnim mjerenjem vremena pomoću sata povećati njegovu dragocjenost. Dragocjeni trenutci života ne ovise o satnom mehanizmu, nego samom čovjeku i ljudima s kojima živi pa tako netko može cijeli život mjeriti satom i ne doživjeti ništa dragocjeno, a netko može u zadnji tren u životu doživjeti nešto što će prenijeti u vječnost iako nikada svoj život nije mjerio satnim mehanizmom i količinom minuta koje ima na raspolaganju.

Oni koji čovjeku stalno ponavljaju da sve što želi postići u životu bez sata na ruci i mjerenja vremena je dangubljenje i gubitak vremena su robovi koji služe satu i mjerenju vremena i nemaju u sebi više sposobnost da vide život i vrijeme izvan sata i mjerenja satom. Oni su sluge koji služe satu i za njih je vrijeme isključivo efektivnost i korisnost i njima vrijeme ne služi niti se oni znaju služiti vremenom kao njegovi gospodari, oni su robovi sata koji je zarobio i njihovo shvaćanje i poimanje vremena kao nečega od čega mogu biti slobodan i čemu mogu biti i gospodar. Danas ne možemo živjeti bez sata i mjerenja vremena, danas je takav život nemoguć i nezamisliv, ali možemo, kako podsjeća Mumford, povremeno pobjeći od sata, od mjerenja, od sekundi, od minuta, od sati i pokušati osjetiti vrijeme kao cjelinu mjereći ga izlaskom i zalaskom sunca bez sata na ruci, sata na tornju, sata u autobusu, sata u autu, sata na mobitelu, sata u apoteci, sata u školi, sata u trgovini i bezbrojne gomile satova koji nas okružuju.

Kako kaže Mumford, fascinantniji od izuma sata je čovjekov skoro potpuni zaborav postojanja vremena kao stvarnosti koja se nužno ne mjeri sekundama i minutama, drugim riječima, možemo li još uvijek zamisliti vrijeme koje ne mjerimo satnim mehanizmom?

U Sarajevu, 27. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Abdullah Usame Deniz

JESMO LI STVARNO MENTALNO JAKI ILI SAMO POKUŠAVAMO U TO UVJERITI SEBE I DRUGE?

Kada bismo pokušali okarakterizirati mentalno jake ljude, mogli bismo prvo pomislili da su to oni hladni ljudi koji nikada ne pokazuju emocije, koji nikada ne traže pomoć drugih i koji ”pucaju” od samopouzdanja. No, ništa od ovoga nema puno veze s mentalnom jakošću. Zapravo, ovdje prije da je riječ o prividu i nastojanju pokazati se jakim. Ako ćemo se voditi riječima stručnjaka, oni kažu da biti mentalno jak znači biti svjestan svojih emocija, učiti iz bolnih iskustava i živjeti prema vlastitim vrijednostima. Osim toga, postoje jasne razlike između mentalno jakih ljudi i onih koji samo glume jakost. U nastavku ćemo donijeti 7 razlika kako ih navodi psihologinja Amy Morin za Psychology Today.

Sedam razlika mentalno jakih ljudi i onih koji glume jakost

Mentalno jaki ljudi neuspjeh doživljavaju kao sastavni dio života ili kako je to jednom Winston Churchill rekao: ”Uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom ne gubeći entuzijazam”. Za razliku od njih, oni koji samo glume jakost vjeruju da moraju uspjeti iz prve, a to im se često odbije o glavu.
Mentalno jaki ljude rade na svojim slabostima. Oni su svjesni da ih imaju, kao uostalom i svi ljudi, ali ih ne pokušavaju prikriti. A prikrivanje je upravo ono čemu pribjegavaju prividno jaki ljudi jer nisu sposobni suočiti se s vlastitim manama.
Oni koji glume jakost skloni su precjenjivanju svojih mogućnosti te, kako smo u uvodu naveli, ”pucaju” od samopouzdanja. Zbog toga često ne vode računa o vremenu i energiji potrebnim kako bi došli do željenog cilja pa sve to skupa završi razočaranjem. Nasuprot tomu, mentalna jakost znači prepoznati vlastite nedostatke i posvijestiti sebi da se bez truda ne može postići cilj.
Ljudi koji žele da ih se doživi jakima neprestano se pokušavaju dokazati drugima. Vlastitu vrijednost mjere visokim postignućima i onako kako ih drugi vide. S druge strane, oni koji su istinski mentalno jaki ne dokazuju se nikome osim samima sebi. No, isto tako, nemaju problem tražiti pomoć od drugih kada im je ona stvarno potrebna.
Kako smo na početku naveli, često nam se čini da mentalno jaki ne pokazuju emocije. No, istina je suprotna. Oni nikada ne potiskuju emocije, nego ih kontroliraju. Svjesni su koliki je utjecaj emocija na misli i ponašanje te ne dozvoljavaju da emocije kontroliraju njima.
Vjerojatno svi znamo barem jednu osobu koja pokušava kontrolirati okolnostima i drugim ljudima. Zapravo, takva osoba time prikriva vlastitu slabost i nemogućnost kontrole same sebe. Mentalno jaki ljudi nikada ne pokušavaju nešto slično, nego se fokusiraju na kontrolu vlastitih emocija, ponašanja i misli.
Biti mentalno jak ne znači samo podnositi bol i patnju čime se često hvale oni koji glume jakost. Štoviše, potrebno je učiti iz njih. Mentalno jaki se usredotočuju na osobni rast i smisleni razvoj pa prema tome iz svake životne situacije nastoje naučiti ponešto.

Umjesto zaključka

Gluma u bilo kojem području života nikada nije pametna opcija jer time sami sebi nanosimo štetu iako ponekad to može zadovoljiti naše potrebe, ali na kratko. Nitko se ne rađa mentalno jak, ali svi imamo mogućnost to postati. Isto kao što fizičkim vježbanjem jačamo svoje tijelo, tako možemo vježbajući jačati svoj um.

U Mostaru, 26. 8. 2019.

K. L.

Izvori:

– Amy Morin, Are You Mentally Strong or Just Acting Tough? (9. 2. 2015.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201502/are-you-mentally-strong-or-just-acting-tough?fbclid=IwAR1oM9pCXyNDZBw2YHXq0SLNHfj4pSer91g8ImxOETM-Zo8YrlLYJLzKpHc (Stanje: 26. 8. 2019.).

– Amy Morin, Is It Be Emotionally Intelligent or Mentally Strong? (29. 4. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201704/is-it-best-be-emotionally-intelligent-or-mentally (Stanje: 26. 8. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ayman Alakhras

Marc Auge o godinama

Čovjek živi lakše kada o sebi razmišlja kao o nekom tko živi samo u vremenu. Živi napetije kada o sebi razmišlja kao o nekom tko ima određenu životnu dob, odnosno godine na raspolaganju. Francuski antropolog Marc Auge (autor kratkog i vrlo zanimljivog eseja Non-Places Introduction to an Anthroplogy of Supermodernity o stadionima, zračnim lukama, autocestama kao arhitektonskim nemjestima) u kratkom eseju zanimljivog naslova Everyone dies Young Time Without Age (Svatko umire mlad vrijeme bez dobi) razdvaja čovjekov život i vrijeme koje živi od čovjekovog doba, odnosno broja godina koje čovjek ima u datom trenutku. Auge ističe da ono što čovjeka najviše opterećuje i čini napetim nije život kojega živi i vrijeme kao nešto u čemu čovjek živi, nego dob odnosno godine koje opterećuju čovjekovo shvaćanje vremena i života.

Postoji vrijeme koje može biti izuzetno teško kao vrijeme rata, kataklizme, stradanja, osobnih neuspjeha i bankrota. Ali i tako vrijeme nije teško prema Augeu jer je vrijeme, nego jer čovjekove godine interpretiraju vrijeme kao teško, opasno i nesigurno. Djeca tijekom rata nemaju osjećaj težine i opasnosti vremena u kojem žive za razliku od njihovih roditelja i odraslih koji ne samo da to vrijeme razumiju kao opasno i nesigurno nego i njihova dob u kojoj jesu opterećuje njihovo shvaćanje, njihovu interpretaciju vremena u pozitivnom smislu jer njihovo shvaćanje vremena štiti djecu od stradanja. Marc Auge navodi primjer u kojem dob ili godine opterećuju ne samo vrijeme nego i samog čovjeka u njegovoj interpretaciji vremena. Riječ je o staračkim domovima i ustanovama koje brinu o starijima.

Auge ističe kako biti star ne označava kako je vrijeme staro ili ostarilo, nego biti star označava mjeru kojom godine mjere čovjekov život u vremenu. Biti star ne označava vrijeme, nego označava dob ili godine kojima netko drugi mjeri čovjekovo godište misleći da mjeri vrijeme u kojem živi. Iz tog odnosa nastaje shvaćanje vremena kao nečega starog i prošlog kojega – recimo – mladi zaposlenici u domovima za starije pogrešno interpretiraju kao da je riječ o godinama ili dobu ljudi o kojima brinu govoreći starijima kako je njihovo vrijeme prošlo. Ali oni ne govore o vremenu kao vremenu, oni govore o godinama koje stariji imaju i s tim godinama vrijeme u kojima i oni kao mladi žive nazivaju prošlim i starim vremenom.

S druge strane, stariji ljudi smješteni u domu ne mjere svoju dob i godine vremenom i ne govore za sebe da je njihovo vrijeme zastarjelo i prošlo, ako i govore o sebi, govore o svojim godinama i dobu koje imaju, a ne o vremenu u kojem žive. Auge nastoji razdvojiti vrijeme od čovjekovih godina ističući kako je čovjek nesvjesno vrijeme počeo mjeriti godinama u kojima se nalazi pa će recimo u kasnim godinama života reći kako je njegovo vrijeme prošlo iako nije riječ o vremenu, nego o njegovim godinama u kojima se nalazi i njegovoj interpretaciji vremena. Auge smatra da mjerenje vlastitog života isključivo godinama u kojima se čovjek nalazi (Auge navodi primjer čovjeka koji nezadovoljan životom kaže da ima 35 godina i da je to već pola života i ništa dosad nije postigao u životu) opterećuje čovjeka u njegovom nastojanju da istinski uživa u životu i vremenu u kojem se život odvija. Inzistiranje na godinama i dobi (Auge navodi primjere gdje godine utječu na lošu percepciju kvalitete života i vremena koje se ima na raspolaganju, a zanimljiv je primjer godina u kojima je čovjek dijete, teenager, student, oženjen (udat), zaposlen gdje svako razdoblje točno određeno brojem godina koje se treba imati za određeno vrijeme i društvenu ulogu) generira napetost i gubitak shvaćanja da je život nešto što se živi radije kroz vrijeme, a ne kroz godine. Auge bi slijedeći onu poslovicu kako su godine samo broj istakao kako su godine ponekad vrlo opterećujući i opasan broj jer opterećeni godinama, propuštamo kvalitetno vrijeme za ispunjen život.

Navodeći primjer staračkih domova, Auge potvrđuje jak i dubok utjecaj shvaćanja ljudskog života isključivo kao broja godina kao da stariji čovjek od sedamdeset i više godina više nema što tražiti u vremenu i u životu kojega živi, nego se mora povući iz vremena i života i, htio ili ne htio, čekati vlastiti kraj. Percepcija života kao isključivo broja godina ili dobi opterećuje čovjeka kada bi čovjek želio iskoristiti vrijeme i život za nešto novo ili neko novo iskustvo kao što se podsmjehujemo starijem čovjeku koji želi naučiti (u skladu sa svojim sposobnostima) voziti motor ili ne odobravamo ljubavnu vezu između dvoje jer je razlika u godinama prevelika, gdje termin razlika u godinama označava utjecaj mjerenja života godinama na društvene i međuljudske odnose. Auge nastavlja kako mi sve mjerimo godinama koje imamo na raspolaganju i kako se, tu i tamo, ne mijenja ništa oko nas, nego isključivo mi.

Auge navodi primjer kada čovjek nakon nekoliko desetljeća uzme knjigu koju je – recimo – kupio kao mladi čovjek i za knjigu kaže da je ostarila. Ono što čovjek čini jest da svojim godinama mjeri trajanje knjige iako knjiga nije ostarila jer je cijelo vrijeme bila zaštićena i nekorištena. Auge navodi i druge primjere gdje za nešto govorimo da je se promijenilo i ostarilo (pejzaž, ulica, kvart) iako se ništa nije promijenilo osim nas samih jer se promijenio broj naših godina. Mjerimo svijet oko sebe godinama misleći da se svijet promijenio, nesvjesni da se ništa nije promijenilo, nego sam dob ili godine koje imamo. Auge ne niječe da se nekad i nešto oko nas stvarno promijeni i mi zajedno s tim, Auge je više zainteresiran pokazati kako godine u kojima jesmo ili dob u kojoj jesmo utječu na nas da pomislimo da se toliko toga oko nas promijenilo, a zapravo se nije promijenilo ništa, nego mi nemamo više trideset nego – recimo -pedeset godina pa zbog godina ili dobi nismo svjesni da smo se mi promijenili, a ne nešto oko nas. Interpretirati život i vrijeme godinama koje trenutno imamo znači za Augea, s jedne strane, biti u napetosti i nervozi oko življenja samog života i vremena jer mjeriti život godinama koje imamo može stvoriti osjećaj da ne trebamo ili ne smijemo život živjeti punim plućima jer godine to zabranjuju i ne dopuštaju, mislimo kako je uvijek za nešto prekasno ili prerano. S druge strane, mjereći život godinama dovodimo sebe u zabludu uvjereni da se sve drugo oko nas mijenja, ali ne i mi iako je ponekad obrnuto jer ono što se promijenilo smo samo i isključivo mi i nitko i ništa oko nas.

Augeov esej kojega on naziva u jednom podnaslovu opisuje i kao Etnologija samog sebe zanimljiv je osvrt na način kako i koliko shvaćanje vlastitog života kao jedino broja i zbroja godina utječe na čovjekovo poimanje i življenje vremena i trajanje i življenje života. Auge kroz svoj kratki esej postavlja i pitanje čovjeku potičući čovjeka da se malo zamisli i promisli na koji način vidi sebe i svoj život, je li vidi sebe kao zbroj godina od datuma svog rođenja do danas i na taj način percipira i ljude i svijet oko sebe, ili sebe vidi kao čovjeka koji nastoji kvalitetno proživjeti vrijeme i život bez obzira na godine u kojima se trenutno nalazi?

Godine su samo broj, a Auge bi dodao godine su vrlo utjecajan i ponekad opasan broj jer mjereći život isključivo godinama, čovjek ga ponekad zaboravi živjeti ili se prepadne svojih godina pa se prepadne i življenja samog života povlačeći se tako u samoizolaciju i samoprijezir optužujući sebe kako je njegovo vrijeme prošlo kao i život iako možda nisu prošli još uvijek niti vrijeme niti njegov život, nego sam sebe osuđuje brojem godina koje ima misleći kako više, s obzirom na godine, od života i vremena ne može dobiti i izvući ništa više.

Život treba mjeriti ispunjenošću, kvalitetom i radošću življenja, a ne brojem godina, jer kako Auge navodi na početku svoga eseja, mladi koji rade u staračkim domovima imali su velikih problema naviknuti se da su stari još uvijek sposobni za ljubav, radost, jednom riječju život. Pogrešno su život onih za koje se brinu mjerili njihovim godinama u kojima se nalaze iz čega su zaključivali da se u tim godinama više nema zašto živjeti i nema što očekivati. Stari su mjerili svoje živote ne svojim godinama, nego ispunjenošću i kvalitetom života kojega su živjeli i imali na raspolaganju. Mladi su inzistirali da su godine prevažne, stariji su inzistirali da su godine nevažne. Auge bi možda napisao godine nisu niti nevažne niti prevažne, one su samo mjera kojom mjerimo trajanje života, ali ono što je prevažno jest sam život kako ga živimo i vrijeme u kojem ga živimo, godine možemo zadržati čisto radi statistike, ali godine nisu identične i istovjetne ispunjenom i radosnom životu i istinski svjesno proživljenom vremenu koje nam je život darovao.

Što je mjerna jedinica života, ako je uopće ima, i treba li život imati mjernu jedinicu i je li pravedno prema čovjeku odrediti smisao i sadržaj njegovog života godištem njegova rođenja i trenutnim statističkim brojem njegovih godina?

U Sarajevu, 25. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: siaath

ZNAKOVI I ZNAČENJE PSIHOLOŠKE ZRELOSTI

Zrelost u psihološkom smislu nema puno veze sa životnom dobi i godinama. Naprotiv, ona se odnosi na načine na koji se osoba suočava s krizom te kako donosi važne odluke. Izvor, tj. uzor psihološke zrelosti bi trebali biti naši roditelji. Američka psihologinja Susan Peters u tom smislu jednom reče: “Djeca imaju mnogo veće šanse da odrastu ako su im roditelji to prvi učinili.” Sukladno tome, ako roditelji to nisu na vrijeme učinili, i njihova djeca će izgledno kroz život imati problema s tim.

Stoga ovdje kao malu pomoć u sagledavanju vlastite psihološke zrelosti prilažemo i neke specifične znakove iste.

1. Sposobnost pristajanja uz dugoročne obveze:

Već je Sigmund Freud ustvrdio da puna životna zrelost nastupa s čovjekovim trajnim vezivanjem uz jednu profesiju kao i uz jednog životnog partnera. Ovo dvoje je opet izravno povezano uz koncept odgovornosti te sposobnost odgađanja zadovoljstva. Naime, zrela osoba zna da se za svako istinsko dobro treba potruditi i strpiti. Stoga ne odustaje lako od onoga što je jednom ozbiljno izabrala.

2. Ne uzbuđivanje zbog laskanja ili kritika:

Zrela osoba zna da na ovom svijetu ništa nije savršeno dobro, kao što također ništa nije u potpunosti loše. Stoga neće izgubiti glavu ni zbog laskavih pohvala kao ni zbog neugodnih kritika. S druge strane, nezrele osobe su upravo sklone jednom crno-bijelom, romantičarskom svjetonazoru, a samim tim i velikom, bilo pozitivnom ili negativnom, uzbuđenju zbog prije spomenutih stvari.

3. Duh poniznosti:

Poniznost bi se mogla čak nazvati sinonimom zrelosti. Zrela osoba je svjesna doprinosa drugih ljudi u vlastitom životu i uspjehu. Ona osjeća i zna koliko puno su za nju učinili roditelji, učitelji, prijatelji, pa čak i neprijatelji, jer ni bez njih ne bi sad bila toliko zrela, mudra i promišljena. Uz ovo često ide i jedna zdrava religioznost koju krasi duboka zahvalnost prema Stvoritelju, a ne samo neke otužne žalopoljke i beskonačno moljakanje za sve i svašta…

4. Donošenje odluka prema karakteru, a ne osjećajima:

Zrela osoba ima jasno formiranu ljestvicu vrijednosti te se orijentira prema njima, a ne prema trenutačnim i prolaznim osjećanjima, pa koliko god ova duboka i snažna bila.

5. Duh zahvalnosti:

Zrela osoba uspijeva u svome životu uočiti jednu širu sliku. Ima to stalno na pameti da na svijetu trenutno haraju brojne krize i ratovi, te da milijarde ljudi žive u potpunoj bijedi. Stoga je zahvalna zbog svoga položaja i života, pa čak i ako joj ne cvjetaju stalno ruže.

6. Davanje drugima prednosti pred sobom:

Slično kao što shvaća da ni nje same ne bi bilo bez žrtve i zalaganja drugih ljudi, zrela osoba se zna nesebično žrtvovati i založiti za druge ljude, osobito za djecu, bolesne i ugrožene.

7. Poučljivost:

Stara izreka kaže da pametan ima naučiti što čak i od budale, dok budala ne može ništa naučiti, pa čak niti od pametnog. Zrele osobe prije nego što povuku neki važan potez, obično će tražiti savjet i mišljenje stručne, ili barem, iskusne osobe ili će se već raspitati na neki drugi način.

8. Ne skrivanje godina i zadovoljstvo zbog istih:

I u ovom smislu zrela osoba uspijeva vidjeti jednu širu sliku. Po Carlu Gustavu Jungu starost i umiranje su podjednako ravnopravni i smisleni dijelovi jednog životnog ciklusa kao što su to djetinjstvo i mladost. Zrela osoba prihvaća svoje godine i ne stidi ih se, dostojanstveno stari i na kraju bez bojazni umire.

9. Asertivno ponašanje:

Za kraj, moguće i jedan od najvažnijih znakova zrelosti, a to je asertivno ponašanje. Naime, zrela osoba zna reći sve ono što misli i osjeća, ali na jedan, tako da kažemo, prihvatljiv način. I kad upućuje snažnu kritiku, pa i opomenu, ne gubi poštovanje kao ni samopoštovanje. Reklo bi se, zrela osoba zna razlikovati zlo djelo od onoga koji ga je počinio.

Zrelost i specifična životna dob

Sasvim je jasno da desetogodišnjak ne može biti zreo kao četrdesetogodišnjak, kao što ni ovaj opet ne može biti zreo kao neki starac, ali ipak svatko od njih može biti zreo na neki svoj specifičan način. Stoga ovdje želimo ukratko sagledati ovu vezu osobne zrelosti sa specifičnom životnom dobi.

Na primjer, zreo desetogodišnjak dobro uočava sposobnosti drugih ljudi oko sebe. Jasno mu je kome u njegovom razredu dobro ide matematika, a tko najbolje igra košarku. Na osnovu ovih opažanja on može već solidno razmatrati i svoje vlastite sposobnosti kao i nesposobnosti. Primjećuje što mu ide od ruke, a što ne; razaznaje u čemu je dovoljno sposoban te oko čega bi se trebao još dosta potruditi.

Zreo osamnaestogodišnjak je sposoban jasno izraziti svoje želje, potrebe i uvjerenja. Osim toga, pokazuje već visoku dozu samostalnosti, što znači da zna samostalno rješavati većinu svojih problema i obveza. Uz ovo se računa i sposobnost raspolaganja novcem. Zreo osamnaestogodišnjak će tako znati sebi nešto i prištedjeti kako bi se domogao željene stvari ili aktivnosti.

Zreo dvadesetdevetogodišnjak ima već dobro zaokružen i formiran identitet. Mladenačka lutanja i posrtaji su završeni te sad jasno zna što u životu dalje želi ili ne želi činiti.

Zreo četrdesetogodišnjak je u stanju profitirati od svojih dosadašnjih iskustava. Svjestan je svojih dobrih ostvarenja, ali i grešaka te zna kako u buduće treba činiti da se iste ne bi ponavljale.

Za zrelog pedesetpetogodišnjaka je specifično da se sada trsi svih problema, nevolja, kao i toksičnih osoba u svome životu. Moglo bi se reći da počinje uživati u plodovima svojih, sada već brojnih, životnih saznanja i iskustava. Radi ono u čemu je dobar, a druži se sa onima zbog kojih se osjeća dobro. Također, u ovoj dobi zreli ljudi počinju shvaćati da se pravi smisao i vrijednosti pronalaze u relacijama i ljudima, a ne toliko u predmetima i stvarima.

Zreo sedamdesetogodišnjak je u stanju bez straha razmišljati o cijelom svojem životu, kao i o baštini koju bi želio ostaviti iza sebe. Također, u ovoj dobi zreli ljudi pokazuju sposobnost da više uživaju u malim svakodnevnim stvarima. Reklo bi se, dobro uočavaju pozitivne aspekte jednog svakodnevnog, običnog života.

U Sarajevu, 24. 8. 2019.

M. B.

Izvori:

–Maggie HYDE, Michael MCGUNNESS, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

-Tim ELMORE, The Marks of Maturity (14.11.2012.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/artificial-maturity/201211/the-marks-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

– Matt HUSTON, The Meaning of Maturity (4.5.2015.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/201505/the-meaning-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

– https://www.alleydog.com/glossary/definition.php?term=Maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

O sreći

„Živio sam bez prošlosti i bez sutrašnjice u predjelu vječnog sada. A to se zove sreća.“ Ovim riječima poljski pjesnik Czeslaw Milosz opisuje sreću u zbirci eseja Zapisi na salveti. Je li sreća život u sadašnjosti, biti neopterećen prošlošću i ne biti zabrinut za budućnost? Za Milosza, sreća se javlja kao bljesak, kao trenutak, kao osjećaj. Kao dugogodišnji disident živeći izvan Poljske, Milosz se kao starac vraća u mjesto gdje je odrastao i zaključuje svoj esej o sreći riječima: „Gledao sam livadu. Odjednom sam postao svjestan da sam za vrijeme svojih dugih putovanja uzaludno tražio takvu kompoziciju lišća i cvijeća, kakvu sam ovdje našao, i da sam uvijek sanjao o povratku. Ili, točnije, razumio sam to tek onda kad me je progutao veliki val osjećanja, koje mogu da nazovem samo jednom riječju – sreća“.

Milosz opisuje povratak u rodno mjesto gdje je odrastao i susret sa zaraslim stazama, uništenim voćnjacima, ostatcima obiteljske kuće. Iako više nema ničega što bi ga podsjećalo na njegovo djetinjstvo, Milosz sreću opisuje kao susret djeteta i starca, susret kada se prekinuto djetinjstvo, odlazak iz Poljske, boravak izvan domovine stapaju u jedan neprekinuti niz osjećaja koji se međusobno povezuju pogledom na, kako sam piše, „kompoziciju lišća i cvijeća“. Je li sreća za Milosza povratak tamo odakle nikada nismo otišli, povratak u djetinjstvo, na početke? Povratak tamo gdje smo prvi put dodirnuli vlažno lišće drveća, osjetili kišu na licu, dodirnuli snijeg, čuli pjev ptice? Sreća se doima kao dugo traženi susret između djeteta i starca. Između njih dvoje postoji prekid nastao odlaskom iz Poljske u strani svijet. Milosz napominje da je oduvijek tražio „kompoziciju“ mjesta gdje je odrastao, susret „lišća i cvijeća“ koji bi u njemu probudio usnuli osjećaj sreće. Tragajući za srećom i ne nalazeći je, uvijek je „sanjao o povratku“ kući, povratku u djetinjstvo. Tragajući za prekinutim identitetom, Milosz traga za djetinjstvom, za djetetom u sebi koje je davno iskusilo sreću kroz svakodnevne susrete s prirodom i pejzažom koji ga okružuje.

S odrastanjem i sazrijevanjem uvjereni smo da dijete i djetinjstvo prestaju i da više neće biti moguće osjetiti jednostavnost i ljepotu života. Zrela ljudska dob donosi svoja vlastita pitanja i probleme i pomisliti da bi trenutak sreće mogao biti u običnom povratku djetinjstvu, kod nas izaziva podsmjeh. Ipak, starac Milosz koji u trenutku susreta s djetinjstvom ima osamdeset i pet godina pokušava nas razuvjeriti u našu tvrdoglavu ozbiljnost, natmurenost i pesimizam. Milosz ne tvrdi da se sreća sastoji u povratku u djetinjstvo niti tvrdi da se trebamo vratiti u djetinjstvo kako bismo pronašli sreću. Milosz nas uvjerava da u povremenom odlasku u djetinjstvo i odrastanje možemo pronaći trenutke sreće koje smo iskusili kao djeca i ti trenutci nam kao odraslima mogu približiti osjećaj koji zovemo srećom. Osjećaj sreće kao susret s kutkom srušene kuće, susret s poznatim mirisima cvijeća i listova drveća, susret s putem zaraslim u šikaru za Milosza se doima poput iskustva raja. Ali to iskustvo je ograničeno samo na to specifično mjesto našeg djetinjstva.

Ne znam što bi Milosz odgovorio ako bismo ga upitali kome pripada i kako doživljava svoj identitet, ali jedan od odgovora zasigurno bi bio da pripada onoj trošnoj i urušenoj kući svoga djetinjstva, da pripada onom zaraslom putu koji je vodio od kuće do rijeke i da pripada onim uništenim voćnjacima i slatkim okusima jabuka i krušaka koje je kao dijete jeo. Ponekad ne pripadamo možda zemlji u kojoj smo rođeni, ponekad se ne osjećamo pripadnicima države čije državljanstvo imamo. Ponekad je naše iskustvo pripadnosti takvo da pripadamo samo i isključivo onom gotovo nevidljivom komadu zemlje na kojem smo odrasli. Pripadamo kući i okućnici, voćnjaku i njivi, šumskoj stazi i šumi koje pamtimo iz djetinjstva.

Milosz je dobar dio života tragao za tom prilikom gdje će se susresti pjesnik, pisac i nobelovac Czeslaw Milosz i maleni Czeslaw, dijete koje još ništa ne zna o tragičnoj sudbini svoje zemlje i vlastitoj sudbini disidenta. Taj susret dogodio se u „dugo željenom povratku“ kući, tamo gdje je sve počelo, tamo gdje je dijete Czeslaw u djetinjim igrama i prirodi pronalazilo i otkrivalo sreću. Neće se svatko složiti s Miloszem da bi sreća mogla biti povratak tamo odakle nikada nismo ni otišli, povratak u djetinjstvo, rodnu kuću i mjesto. Međutim, možda bismo se mogli složiti s njim da ima nekog osjećaja sreće kada kao odrastao čovjek nakon dugo vremena dođem kući i kada pred mojim očima poput filma prođu slike djetinjstva. Slike mirisa, okusa i zvukova kojima smo se kao djeca radovali. Glasovi ljudi koje i nakon toliko godina pamtimo kao da ih sada slušamo.

Ima istine u Miloszevoj tvrdnji kako je sreća biti u vječnom sada, bez teške prošlosti i sumorne budućnosti. Kada Milosz piše kako je tek povratkom kući, tamo gdje se rodio, povratkom djetetu i djetinjstvu konačno ostvario „dugo željeni povratak“ i pronašao pravu „kompoziciju lišća i cvijeća“, nije li time želio reći kako su se u tom trenutku dijete i starac konačno susreli u jednom neprekinutom sada? U jednom neprekinutom sada gdje je dijete i djetinjstvo bilo podsjetnik starcu i starosti da je vječno sada moguće osjetiti i dok smo fizički živi ako pokušamo starca i njegovu starost vidjeti kao onog dječaka koji se prije osamdeset godina radovao cvijeću i lišću i njihovim mirisima.

Postoji definicija sreće koja kaže da je sreća posjedovanje punine života u njegovoj neprekinutosti. Što god ova definicija značila i kako je god tumačili sami sebi, u njoj ima istine da svi želimo nekakvu puninu života i ne želimo da taj život završi. Sreća kao neprekinuti odnos između djeteta i starca, između djetinjstva i starosti javlja se, nažalost, tek kao bljesak trenutka koji nam izmiče čim ga osjetimo. Nekad ga nismo u stanju ni opisati i kada ga osjetimo, nismo sigurni je li to bila sreća ili osjećaj nostalgije ili čak tuge za djetinjstvom.

Milosz ga je opisao za nas. Opisao ga je kao pronalazak „kompozicije lišća i cvijeća“, kao „dugo željeni povratak“, kao „veliki val osjećanja“ koji nas guta i potpuno obuzima. Nije li nam se dogodilo, možda sada u ovo vrijeme godišnjih odmora kada se vraćamo u velike gradove, košnice koje vječno bruje i čije brujanje nikad ne prestaje, kako stojimo u tišini pred rodnom kućom, putem koji vodi od nje do obale rijeke, kako osjećamo nešto neobično, novo i snažno? Ne pronađe li svatko od nas u kratkom povratku kući, u djetinjstvo tu „kompoziciju lišća i cvijeća“, ne osjetimo li konačno da smo se vratili tragajući za tim „dugo željenim povratkom“ i ne proguta li nas „veliki val osjećanja“ dok kao odrasli ljudi gledamo kuću, njivu, puteljke, cvijeće i drveće?

U tom trenutku, iako smo odrasli, u nama se rađa ono dijete i djetinjstvo i samo netko tko je iskusio isto gledajući nas neće vidjeti odraslog čovjeka koji je došao na odmor. Vidjet će dijete, dječaka ili djevojčicu kako se radosno osmjehuje gledajući kuću, put, voćnjak, cvijeće i lišće. Vidjet će sreću, onaj trenutak kada se odrastao čovjek i dijete spoje u jedno vječno sada, trenutak u kojem se sreća rađa dok, kako veli Milosz, „gledamo livadu“ shvaćajući da smo maštali o povratku u djetinjstvo, tamo gdje smo otkrivali sreću kao trenutak koji brzo dolazi i još brže odlazi.

U Sarajevu, 20. 8. 2019.

O. J.