O zahvalnosti

Ima onih kojima ne možemo zahvaliti jer nikada nećemo imati priliku susresti ih. Kao liječnik koji je spasio naš život u utrobi majke. Dok odrastemo dovoljno zrelo da imamo svijest o zahvalnosti, moguće je da njega neće biti. Više je onih kojima treba biti zahvalan iako ih nema s nama, nego onih koje susrećemo i koje poznajemo. Samo za naš život i postojanje bio je potreban prilično dugačak lanac ljudi kako bismo se mi rodili. Osim roditelja, eventualno bake i djeda, svi ostali preci su već pokojni. Kako zahvaliti onima kojima smo dužni zahvaljivati iako ih ne poznajemo, ili ih se ne sjećamo ili za njih nikada nismo čuli? Kome smo sve dužni zahvalnost za ono dokle smo dosegli danas u životu? I koliko njih je još među živima kojima je moguće izreći zahvalu „oči u oči“. Mnoštvo različitih ljudi prošli su kroz naš život. Rodbina, susjedi, odgojitelji, nastavnici, profesori, službenici, kolege, poznanici, prijatelji i toliki drugi nepoznati ljudi koji za nas nešto čine u ovom trenutku iako o tome ništa ne znamo. Kako im svima zahvaliti, da svatko od njih dobije pravedan „komad“ zahvalnosti, da nitko ne bude od njih zakinut i da se svatko od njih osjeti ponosnim, zadovoljnim i ispunjenim što je dio svog života uložio bilo u naše rođenje i prve korake i riječi, bilo u naše odrastanje, bilo u naše prve početke u školskim klupama, na fakultetu, na poslu, u životu. Biti zahvalan tolikim poznatim i nepoznatim dobročiniteljima za svoj život i postojanje ne može se uvijek dajući svakome ponaosob neki dar u znak sjećanja i zahvalnosti. Pokojnim ljudima kojih se sjećamo sa zahvalnošću ne možemo pružiti velikog dara, osim ponekad cvijeta ili svijeće na grobu. I živima koji su još s nama ne pružamo uvijek dovoljno zahvalnosti jer ono što najbrže zaboravljamo je tuđe dobročinstvo. Zaboravljajući dobročinstvo, i zahvalnost zaboravljamo. Ima li nekog drugog načina kako svima njima i mrtvima i živima koji od nas očekuju zahvalnost, zahvalnost iskazati? Možda je život koji bi bio prožet ljudskim i čovječnim osjećajem prema drugima bio način kako ćemo im zahvaliti? Netko tko je uložio u naše obrazovanje kao učitelj, nastavnik, profesor sigurno bi bio ispunjen kada bi saznao da smo nastavili biti marljivi i radišni u stjecanju znanja koje smo od njega/nje primili. Živeći kroz marljivost i radišnost, njima koji su nam znanje prenosili iskazujemo zahvalnost. Netko tko je uložio u naše zdravlje prateći i vodeći brigu o rizičnoj trudnoći naše majke bio bi zadovoljan kada bi saznao da o svom zdravlju vodimo brigu koliko možemo i da smo u tome savjesni i odgovorni. Netko tko je uložio u naš odgoj, hranio nas, oblačio i osiguravao nam krov nad glavom bio bi sretan kada bi saznao da smo se naučili žrtvovati, truditi se i boriti kroz život jer smo od njih to naučili.

I tako marljivost, radišnost, briga o sebi i drugima, sposobnost i volja da se žrtvujemo, da se trudimo, da se borimo i da ne odustajemo, sve se to stapa u jednu specifičnu ljudskost i čovječnost koja se zove naš život i načinom kako ga živimo bivamo zahvalni ili nezahvalni prema onima koji od nas zahvalnost očekuju. Kada bismo kojim slučajem mogli osvrnuti se preko ramena i pogledati unatrag pogledom koji nije fizički, nego neki drugi, vidjeli bismo veliku kolonu ljudi koji su ovako ili onako nešto od sebe uložili u nas, bilo materijalno, bilo fizički, bilo duhovno i intelektualno. Njima koji nas gledaju u leđa i nadaju se da ćemo u životu primijeniti sve dobro i plemenito čemu su nas poučili i što su nam prenijeli dugujemo zahvalnost. Rijetko kome od njih možemo pojedinačno zahvaliti jer ih više ili nema ili ne znamo gdje su jer smo izgubili tolike međusobne kontakte i veze. Ipak jedinstvenim činom življenja života koji je duboko prožet ljudskošću i čovječnošću prema drugima bivamo istovremeno zahvalni ljudima koji su živjeli na različitim krajevima svijeta i u različitim vremenskim epohama. Našim nastojanjima da živimo život dostojan čovjeka poštujući druge i sebe jednako se raduje i učitelj iz osnovne škole od prije nekoliko godina, kao i neki naš predak od prije nekoliko desetljeća kojega nikada nismo imali priliku upoznati. Našem pokušaju da ne padnemo i trudimo se na pasti ispod granice čovječnosti prema sebi, ali još više prema drugom jednako se nadaju i očekuju ga i naš donedavni profesor u srednjoj školi ili fakultetu, kao i ona medicinska sestra i liječnik koji su bili prisutni kad smo se rađali. Našem trudu da budemo plemeniti prema ljudima jednako se raduju i naš pokojni otac i još uvijek živa majka. Tolikim poznatim i nepoznatim dobročiniteljima zbog kojih smo tu gdje jesmo najlakše je i u jedno najteže zahvaljivati življenjem života o kojem su nam govorili, kojem su nas poučavali i kojega su od nas očekivali i očekuju. Živjeti život i biti čovjek na određeni način unaprijed govori dovoljno o tome koliko smo i jesmo li ili nismo zahvalni drugima koji su od svoga uzimali i darivali nama. Zahvaliti tolikima bez stalnog osjećaja krivnje jesam li zahvalan/zahvalna svima može se svojim životom i življenjem. Sve naše plemenitosti, marljivosti, spremnosti na žrtvu, odricanja, napori, nastojanja, pokušaji prožeti ljudskošću i čovječnošću nisu ništa drugo nego naš skromni pokušaj da mnogima i tolikima koji su u nas ulagali, nas poučavali, s nama živjeli, s nama se borili i s nama se trudili i s nama pokušavali nešto postići pokažemo da nas još uvijek nije napustio osjećaj zahvalnosti i sve dok smo tog osjećaja svjesni, nećemo zaboraviti dobročinstva tolikih ljudi. Iako čovjek najbrže, najlakše zaboravi dobročinstvo i postane gluh i slijep na potrebu i obvezu onoga uvijek obvezujućeg i zahtjevnog biti zahvalan drugima kroz svoj vlastiti život i način njegovog življenja u odnosu prema drugim ljudima.

U Sarajevu 19. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Michal Bednarek

O zadovoljstvu

Ima nas koji uzdahnemo pri pomisli na neostvarene snove i želje. I onda prigrlimo stvarnost života u kojoj živimo o kojoj mislimo kao najboljoj od svih mogućih stvarnosti. Bezbolan prijelaz od nostalgije za prošlim u sadašnjost možemo opisati kao biti zadovoljan životom. Iskustvo koje se ponekad ponavlja u različitim životnim trenutcima. Pomisao na srednjoškolsku ili studentsku ljubav, jedan dubok i intenzivan nutarnji udah za neostvarenim, a onda radostan susret sa ženom i djecom, s obitelji kod kuće. Biti zadovoljan životom je iskustvo koje se rado sjeća prošlog i lagano ga i u tren oka zaboravlja. Ne boji se prošlo dozvati u sjećanje i iskreno priznati: Bilo je lijepo. Prošlo se analizira ne kao izvor usporedbe sa lošim i nepodnošljivim sadašnjim, pa time i nezadovoljstva, nego kao ugodno podsjećanje na dobro iskustvo. Čovjek koji u sjećanje nerijetko doziva prošlo iz čistog zadovoljstva prisjećanja i onda kad je prošlo bilo bolje od ovoga sada i onda kada je ovo sada i teže i zahtjevnije u stanju je onoga iskustva biti zadovoljan. Kao starac koji se teško kreće i bolestan se prisjeća svoje mladosti i zdravih udova i sebi govori: Ono je bilo puno bolje, ali i ovo sada je podnošljivo, jer živio sam i kao i sve što treba proći i ono je prošlo i završilo, ne žalim se i ne ulažem prigovor na život. Biti zadovoljan uvijek je i stanje duha, stanje naše nutrine. Ne optužujemo se zbog propuštenih životnih prilika i onda kada smo jasno svjesni da se neće ponoviti. Ne izjedamo sebe zbog grešaka koje su nas koštale. Kroz njih smo nešto i o sebi i o drugima naučili makar i na teži i neugodniji način. Biti zadovoljan unutarnje je stanje duha koje se kroz godine i desetljeća života izgrađuje i na kraju se cijela ta stečena mudrost i znanje o zadovoljstvu izriče uglavnom kratko i jednostavno: Dobro je bilo, zadovoljan sam, na kraju iako nije bilo sve kako sam očekivao/htio/želio, ispalo je prilično dobro. Iskustvo biti zadovoljan ne poznaje stalna i zamarajuća kajanja zbog ovoga ili onoga, ne poznaje mučna ogorčenja i nezadovoljstva jer se nije moglo ovo ili ono. Biti zadovoljan je proces učenja o sebi i spoznaje samog sebe kroz život koji se događa i koji traje. U tom procesu koji postaje nutarnji stav ili stanje duha nema pukog zbrajanja života o tome koliko se točno čega napravilo/postiglo/uradilo/ostavilo iza sebe. Biti zadovoljan je jedan neprekinuti pogled na cjelokupan život koji se često doživljava kao nekakva zahvalnost jer se živjelo i imalo život na raspolaganju, jer se moglo život darovati i prenijeti. Biti zadovoljan stanje je duha, nematerijalno je. I njegovo mjerenje opipljivim, vidljivim i dodirljivim stvarima ne mora biti identično nutarnjem stavu kako sam bio zadovoljan životom. Biti zadovoljan kao nutarnje stanje čovjeka nudi čovjeku tek enigmatske i nejasne odgovore na pitanje: Što znači biti zadovoljan životom? Jedan od odgovora koji nije tako rijedak je i onaj: Nemam ništa i ništa iza mene ne ostaje, ipak zahvalan sam što sam živio, što sam imao život. Dijete pokošeno neizlječivom bolešću biva zadovoljno što je živjelo. Kako je to moguće? Čovjek koji je postigao sve moguće uspjehe i slavljen od svih nas u dubokoj starosti biva duboko nesretan i nezadovoljan i nama i sobom i svim što je postigao. Kako je to moguće? Nije li njegovo nezadovoljstvo duboko nepravda prema zadovoljstvu djeteta koje nije ni stupilo s obje noge preko praga pravog i zrelog života? Biti zadovoljan pokušaj je bacanja pogleda na cijeli život. Pogleda iz kojega proizlazi stav koji se izriče riječima: Sve u svemu, zadovoljan sam jer sam živio. Čak i u strahotama nasilja koje kao ljudi činimo jedni drugima susrećemo nekoga usred tih užasa koji pred svojim ubojicama, progoniteljima i krvnicama kaže i sebi i njima: Zadovoljan sam, živio sam, imao sam život. Kako je moguć takav čovjek? Na drugoj strani susrećemo ono sveprisutno biti nezadovoljan. Njime izričemo svoju nemoć što nikada nećemo doznati kad će se to zatražiti od nas i što nikada nećemo moći predvidjeti trenutak u kojem ćemo reći sebi i drugima: Sve je u redu, zadovoljan sam, živio sam, imao sam život i to je dovoljno. Biti nezadovoljan naš je odgovor na tu nemoć predviđanja, na nepripremljenost i neugodnu situaciju kada nas život neočekivano prisili na formiranje nutarnjeg stava: Vrijeme je da se za tebe sve završi, jesi li bio zadovoljan životom?

Bivamo nezadovoljni je protest protiv života koji nas neočekivano želi primorati da saberemo sve i odlučimo jesmo li bili zadovoljni životom. A mi nismo još spremni. Daleko smo od toga. Podnosimo i najteže uvjete života, gunđamo i protestiramo jer želim postići to nutarnje stanje mira: U redu je, sad mogu poći, zadovoljan sam životom kojega sam živio. Biti nezadovoljan plod je straha što ne možemo sami odlučiti kad je vrijeme dati odgovor na pitanje jesi li bio zadovoljan životom, nego život odlučuje kad je vrijeme i jednako bira i djecu i zrele i starce, i muškarce i žene i nikome ne govori ništa unaprijed. Postoje ona svakodnevna zadovoljstva i nezadovoljstva u kojima proživljavamo najveći dio života. Ona nam oduzimaju najviše snage, volje, živaca. Uz njih postoji i ono dublje i uz nas jače vezano biti zadovoljan koje se u nama nesvjesno razvija kao plod koji polako i tiho sazrijeva. Ono biti zadovoljan počinje živjeti odmah s prvim danom našeg rođenja i umire tek onda kada više nema daha u našim nosnicama. To biti zadovoljan je drugačije od svakodnevnih zadovoljstava i nezadovoljstava. Ono je naš egzistencijalni odgovor na smisao ili besmisao života svakoga od nas. Slušamo u nevjerici onoga koji u životu nije doživio ništa osim patnje, i mi smo svjedoci svih njegovih muka. Slušamo ga i ne vjerujemo svojim ušima što nam govori: Život mi je bio izuzetno težak i patnički, prožet je gubitcima, stradanjima i neuspjesima, tek tu i tamo imao sam nešto mira i ispunjenosti, ali osjećam negdje u dubini svog bića zadovoljstvo i zahvalnost jer je to bio život i živio sam ga, zadovoljan jer je sve to zajedno cijeli taj život od mog rođenja pa do ove bolesničke postelje neobjašnjivo imao smisao i negdje je vodio, nisam zadovoljan kvalitetom življenja niti stoljećem u kojem sam živio niti uvjetima života koje sam imao niti povijesnim okolnostima u kojima sam morao živjeti, ali sam zadovoljan jer sam imao život bio je moj i pripadao je meni. Kako netko može govoriti o biti zadovoljan životom na ovaj način? Nije li biti zadovoljan maksimum imanja i posjedovanja maksimum svega ugodnog i za užitak iskoristivog? Kako za koga. Svi imamo svoje biti zadovoljan i svatko ga drugačije doživljava. Neka zadovoljstva, pa i veliku većinu, ne možemo zadržati onoliko dugo koliko smo htjeli. Sve nam se na kraju života bez obzira na sve svede na konstataciju zadovoljan sam jer sam živio ili nezadovoljan sam jer nisam živio. Ali što znači živjeti ili ne živjeti? Vjerojatno je kako nas iskustvo drugih uči da pitanje biti zadovoljan životom s blizinom smrti postaje sve ozbiljnije i teže i da u traženju odgovora neće biti od pomoći ona svakodnevna površna i lako zaboravljiva zadovoljstva jer više ih čovjek ne može niti iskusiti niti ih se može sjetiti. Na kraju svatko ostane sam sobom s pitanjem što je bio moj život i jesam li na kraju bio zadovoljan što sam živio? Ništa nam ne može pomoći u odgovoru na pitanje osim iskrenosti i dubokog poniranja u sebe. I onda jedan od nas s radosnom nostalgijom misli na svoju mladost, djetinjstvo, zrelost ne osjećajući nikakvu žalost, krivnju, ne optužujući nikoga pomiren sa sobom mrmlja sebi u bradu: Bio je to težak i mukotrpan život, ali zadovoljan sam jer sam ga živio. Drugi optužuje sve, ogorčen je na sve i svakoga nezadovoljstvo ga proždire i viče na sebe i sve oko sebe: Uništili ste mi život, nikad ga nisam živio. Iako je po vanjskim okolnostima imao ono o čemu smo mi ostali mogli samo sanjati da bismo mogli jednom u životu imati. Sve su ovo tek misaoni eksperimenti koji govore o tome da je biti ili ne biti zadovoljan životom enigmatsko pitanje i da se tek pred smrt na kraju života istinski razumijeva i dopire do prave spoznaje o tome što znači ono biti zadovoljan životom. I da je ponekad naglasak ne na zadovoljan, nego na onome biti odnosno postojati jer čovjek može imati i posjedovati zadovoljstvo bez biti i postojati istinski i duboko kao stvarno zadovoljan čovjek. Onaj čovjek koji je uvijek spreman mirno i tiho položiti oružje i reći životu: U redu je, hvala ti što si bio moj, što sam te živio, bio sam i postojao kao zadovoljan čovjek… je li ikad netko takav bio i postojao među nama?

U Sarajevu 17. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

ZNAKOVI I ZNAČENJE PSIHOLOŠKE ZRELOSTI

Zrelost u psihološkom smislu nema puno veze sa životnom dobi i godinama. Naprotiv, ona se odnosi na načine na koji se osoba suočava s krizom te kako donosi važne odluke. Izvor, tj. uzor psihološke zrelosti bi trebali biti naši roditelji. Američka psihologinja Susan Peters u tom smislu jednom reče: “Djeca imaju mnogo veće šanse da odrastu ako su im roditelji to prvi učinili.” Sukladno tome, ako roditelji to nisu na vrijeme učinili, i njihova djeca će izgledno kroz život imati problema s tim.

Stoga ovdje kao malu pomoć u sagledavanju vlastite psihološke zrelosti prilažemo i neke specifične znakove iste.

1. Sposobnost pristajanja uz dugoročne obveze:

Već je Sigmund Freud ustvrdio da puna životna zrelost nastupa s čovjekovim trajnim vezivanjem uz jednu profesiju kao i uz jednog životnog partnera. Ovo dvoje je opet izravno povezano uz koncept odgovornosti te sposobnost odgađanja zadovoljstva. Naime, zrela osoba zna da se za svako istinsko dobro treba potruditi i strpiti. Stoga ne odustaje lako od onoga što je jednom ozbiljno izabrala.

2. Ne uzbuđivanje zbog laskanja ili kritika:

Zrela osoba zna da na ovom svijetu ništa nije savršeno dobro, kao što također ništa nije u potpunosti loše. Stoga neće izgubiti glavu ni zbog laskavih pohvala kao ni zbog neugodnih kritika. S druge strane, nezrele osobe su upravo sklone jednom crno-bijelom, romantičarskom svjetonazoru, a samim tim i velikom, bilo pozitivnom ili negativnom, uzbuđenju zbog prije spomenutih stvari.

3. Duh poniznosti:

Poniznost bi se mogla čak nazvati sinonimom zrelosti. Zrela osoba je svjesna doprinosa drugih ljudi u vlastitom životu i uspjehu. Ona osjeća i zna koliko puno su za nju učinili roditelji, učitelji, prijatelji, pa čak i neprijatelji, jer ni bez njih ne bi sad bila toliko zrela, mudra i promišljena. Uz ovo često ide i jedna zdrava religioznost koju krasi duboka zahvalnost prema Stvoritelju, a ne samo neke otužne žalopoljke i beskonačno moljakanje za sve i svašta…

4. Donošenje odluka prema karakteru, a ne osjećajima:

Zrela osoba ima jasno formiranu ljestvicu vrijednosti te se orijentira prema njima, a ne prema trenutačnim i prolaznim osjećanjima, pa koliko god ova duboka i snažna bila.

5. Duh zahvalnosti:

Zrela osoba uspijeva u svome životu uočiti jednu širu sliku. Ima to stalno na pameti da na svijetu trenutno haraju brojne krize i ratovi, te da milijarde ljudi žive u potpunoj bijedi. Stoga je zahvalna zbog svoga položaja i života, pa čak i ako joj ne cvjetaju stalno ruže.

6. Davanje drugima prednosti pred sobom:

Slično kao što shvaća da ni nje same ne bi bilo bez žrtve i zalaganja drugih ljudi, zrela osoba se zna nesebično žrtvovati i založiti za druge ljude, osobito za djecu, bolesne i ugrožene.

7. Poučljivost:

Stara izreka kaže da pametan ima naučiti što čak i od budale, dok budala ne može ništa naučiti, pa čak niti od pametnog. Zrele osobe prije nego što povuku neki važan potez, obično će tražiti savjet i mišljenje stručne, ili barem, iskusne osobe ili će se već raspitati na neki drugi način.

8. Ne skrivanje godina i zadovoljstvo zbog istih:

I u ovom smislu zrela osoba uspijeva vidjeti jednu širu sliku. Po Carlu Gustavu Jungu starost i umiranje su podjednako ravnopravni i smisleni dijelovi jednog životnog ciklusa kao što su to djetinjstvo i mladost. Zrela osoba prihvaća svoje godine i ne stidi ih se, dostojanstveno stari i na kraju bez bojazni umire.

9. Asertivno ponašanje:

Za kraj, moguće i jedan od najvažnijih znakova zrelosti, a to je asertivno ponašanje. Naime, zrela osoba zna reći sve ono što misli i osjeća, ali na jedan, tako da kažemo, prihvatljiv način. I kad upućuje snažnu kritiku, pa i opomenu, ne gubi poštovanje kao ni samopoštovanje. Reklo bi se, zrela osoba zna razlikovati zlo djelo od onoga koji ga je počinio.

Zrelost i specifična životna dob

Sasvim je jasno da desetogodišnjak ne može biti zreo kao četrdesetogodišnjak, kao što ni ovaj opet ne može biti zreo kao neki starac, ali ipak svatko od njih može biti zreo na neki svoj specifičan način. Stoga ovdje želimo ukratko sagledati ovu vezu osobne zrelosti sa specifičnom životnom dobi.

Na primjer, zreo desetogodišnjak dobro uočava sposobnosti drugih ljudi oko sebe. Jasno mu je kome u njegovom razredu dobro ide matematika, a tko najbolje igra košarku. Na osnovu ovih opažanja on može već solidno razmatrati i svoje vlastite sposobnosti kao i nesposobnosti. Primjećuje što mu ide od ruke, a što ne; razaznaje u čemu je dovoljno sposoban te oko čega bi se trebao još dosta potruditi.

Zreo osamnaestogodišnjak je sposoban jasno izraziti svoje želje, potrebe i uvjerenja. Osim toga, pokazuje već visoku dozu samostalnosti, što znači da zna samostalno rješavati većinu svojih problema i obveza. Uz ovo se računa i sposobnost raspolaganja novcem. Zreo osamnaestogodišnjak će tako znati sebi nešto i prištedjeti kako bi se domogao željene stvari ili aktivnosti.

Zreo dvadesetdevetogodišnjak ima već dobro zaokružen i formiran identitet. Mladenačka lutanja i posrtaji su završeni te sad jasno zna što u životu dalje želi ili ne želi činiti.

Zreo četrdesetogodišnjak je u stanju profitirati od svojih dosadašnjih iskustava. Svjestan je svojih dobrih ostvarenja, ali i grešaka te zna kako u buduće treba činiti da se iste ne bi ponavljale.

Za zrelog pedesetpetogodišnjaka je specifično da se sada trsi svih problema, nevolja, kao i toksičnih osoba u svome životu. Moglo bi se reći da počinje uživati u plodovima svojih, sada već brojnih, životnih saznanja i iskustava. Radi ono u čemu je dobar, a druži se sa onima zbog kojih se osjeća dobro. Također, u ovoj dobi zreli ljudi počinju shvaćati da se pravi smisao i vrijednosti pronalaze u relacijama i ljudima, a ne toliko u predmetima i stvarima.

Zreo sedamdesetogodišnjak je u stanju bez straha razmišljati o cijelom svojem životu, kao i o baštini koju bi želio ostaviti iza sebe. Također, u ovoj dobi zreli ljudi pokazuju sposobnost da više uživaju u malim svakodnevnim stvarima. Reklo bi se, dobro uočavaju pozitivne aspekte jednog svakodnevnog, običnog života.

U Sarajevu, 24. 8. 2019.

M. B.

Izvori:

Maggie HYDE, Michael MCGUNNESS, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

-Tim ELMORE, The Marks of Maturity (14.11.2012.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/artificial-maturity/201211/the-marks-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

– Matt HUSTON, The Meaning of Maturity (4.5.2015.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/201505/the-meaning-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

https://www.alleydog.com/glossary/definition.php?term=Maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

ČOVJEK I ZAGONETKA

Nikad, nikom i ništa ne treba davati sve na gotovo, osim naravno skroz maloj djeci i ozbiljnim bolesnicima. Ovdje postoji moguće i treći izuzetak, a to su oni zbilja nesebično zahvalni ljudi. Sa svima ostalima, oprez…

Zagonetka se obično definira kao dvosmisleno pitanje, kao ono što treba pogoditi promišljajući na temelju nejasna i dvosmislena opisa. Kad čujemo zagonetka, vjerojatno će nam prvo na pamet pasti (barem starijima) neka od naših tradicionalnih narodnih zagonetki. Recimo, „O gredi visi, o zlu misli“ (odgovor: puška), ili nešto benignije: „Na srid polja lonac vrije, a pod njim vatra nije“ (odgovor: mravinjak). Međutim, pored ovoga postoji cijeli niz različitih vrsta i oblika zagonetki: križaljka (ukrštenica ili skandinavka), akrostih, anagram, pletenica (blizugletka), pomicaljka, rebus itd. Pored toga postoji i cijeli niz matematičkih zagonetki, a danas je među njima osobito popularan japanski sudoku. Dodatno, tu je i posebna vrsta zagonetki kolja uključuje slaganje određenih predmeta u optimalnu cjelinu poput čuvene Rubikove kocke. Mlađe generacije danas često vole rješavati zagonetke koje se javljaju unutar video igrica i sl.

Inicijacijski korijeni zagonetke

Danas se zagonetke obično svrstavaju u područje hobija i razbibrige, međutim, u neka stara vremena one su imale i puno važniju inicijacijsku ulogu. Stariji članovi zajednice bi postavljali zagonetke mlađim članovima kako bi ovi potonji dokazali da su dovoljno zreli i pametni za punopravno članstvo te za uloge, zadatke i odgovornosti koje sljeduju odrasle ljude.

Novija istraživanja pokazuju kako rješavanje različitih zagonetki ne predstavlja samo dokaz nečije inteligencije nego i alat za dodatni razvoj logike i logičkog mišljenja, a sa svim ovim bi trebalo početi poprilično rano, već u predškolskom odgoju, uz napomenu da malu djecu svakako treba angažirati sa zagonetkama prikladnim njihovoj specifičnoj dobi i uzrastu.

Briga ili razbibriga?

Zagonetke su duboko integrirane u ljudskoj kulturi i tradiciji. Stoljećima su prenošene usmenim putem „s koljena na koljeno“. Recimo, spomenuti „sudoku“ je na Zapadu relativno nova stvar, ali u Japanu se igra već oko tisuću godina. Zapise o zagonetkama pronalazimo još u antičkim mitovima, pa i u Bibliji (npr. Suci 14). Sve nam ovo govori da je kultura rješavanja zagonetki nešto duboko ljudski te da nam dosta toga može reći o čovjeku, tj. o samima nama. Recimo na primjer, ako zagonetke danas već doživljavamo prvenstveno kao razbibrigu, zašto se onda rješavajući ih tako često iznerviramo? Znači li to možda da je izvjesna doza kreativnog nerviranja za nas u stvari vrlo ugodna i zabavna? Odgovor na ovo pitanje je izgledno potvrdan. Ljudi vole zagonetke i općenito različite izazove čak i više nego što to misle, a vole ih jer im ove dugoročno čine dobro: potvrđuju postojeće te dodatno unapređuju njihove najrazličitije sposobnosti. Stoga ne čudi ono da će se muškarac često recimo zadati da popravi neki uređaj koji ne zna popravljati, kao što će se i domaćica zadati da spremi neko jelo koje inače važi kao vrlo zahtjevno i komplicirano za pripremu. Doduše, bude tu često i bolnih neuspjeha, ali oni svakako neće umanjiti čari i veselje konačnog uspjeha.

Nikad, nikom i ništa ne davati sve na gotovo!

Slično kao što volimo zagonetke i izazove puno više nego što to mislimo, tako i ono „primanje na gotovo“ na kraju puno više mrzimo nego što u stvari mislimo. Zašto to toliko mrzimo a da i ne znamo? Pa upravo zato jer se volimo oko nečega i sami potruditi, a da to toliko ni ne znamo! Ovo svakako zvuči paradoksalno, ali to je život i to smo mi. Kako već rekosmo, nikad, nikom i ništa ne treba davati sve na gotovo, osim naravno skroz maloj djeci i ozbiljnim bolesnicima. Da, ipak možda postoji i treći izuzetak u ovome, a to su oni zbilja nesebično zahvalni ljudi. Sa svima ostalima, oprez! Zašto dobra domaćica često ostane potpuno razočarana, baš kao i dobar profesor, dobar stručnjak, dobar mladić, dobra djevojka i dobro svašta nešto? „Sve im/mu/joj na gotovo a oni ni ‘hvala’“, da ne spominjemo neki fin kompliment, pa ni osobitog zadovoljstva zbog primljenog. Samo prazni tupavi pogledi i još pride poneka bezosjećajna i neumjesna kritika?

Zato za kraj, svakako da nije lako s ljudima postići i dostići jedan optimalni odnos, ali što god radili računajmo sa onim: da oni vole zagonetke i izazove više nego što misle, kao što i ono „na gotovo“ mrze puno više nego što uopće misle. Stoga se i u svojoj svakodnevnoj komunikaciji izgledno moramo više služiti jednim jezikom zagonetki koji će naše sugovornike, suradnike i srodnike poticati na razmišljanje i aktivnost.

 

U Sarajevu, 23. 1. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– Zagonetka, Hrvatski jezični portal, Izvor: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 23. 1. 19.);

– Tradicionalne narodne zagonetke i odgovori, Narodni.net, Izvor: http://narodni.net/tradicionalne-narodne-zagonetke-odgovori/ (Stanje: 23. 1. 19.);

– A. Milojković, Igre koje razvijaju dečji intelekt, Mensa Srbije, Izvor: https://www.mensa.rs/iq/sigovi/ntc/igre-koje-razvijaju-decji-intelekt/ (Stanje: 23. 1. 19.);

– Zagonetka, Wikipedija – Slobodna enciklopedija, Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagonetka (Stanje: 23. 1. 19.).

PRIČA O KYLEU

Jednog dana, dok sam bio na početku srednje škole, vidio sam klinca iz razreda. Zvao se Kyle. Izgledalo je kao da nosi sve svoje knjige. Pomislio sam: “Zašto bi netko nosio sve svoje knjige iz škole kući u petak? Mora da je stvarno glupan.“

Imao sam isplaniran vikend (neke zabave i nogometna utakmica s mojim prijateljem sutra poslijepodne), pa sam slegnuo ramenima i nastavio dalje. Dok sam hodao, vidio sam kako hrpa klinaca trči prema njemu. Namjerno su se zabili u njega, izbivši mu sve knjige iz ruku i gurajući ga tako da je tresnuo pravo u blato. Njegove naočale su odletjele, i vidio sam ih u travi oko deset metara od njega. Podigao je pogled i vidio sam tu strašnu tugu u njegovim očima. Sažalilo mi se. Otrčao sam prema njemu, dok je on puzeći naokolo tražio naočale; vidio sam mu suze u očima.

Dok sam mu pružao naočale, rekao sam: “Ti dečki su stvarno idioti. Ne znam čemu žive.” Pogledao me i rekao: “Hej, hvala! “Sad je već imao veliki osmijeh na licu. Bio je to jedan od onih osmijeha koji pokazuju veliku zahvalnost.

Pomogao sam mu pokupiti knjige i pitao ga gdje živi. Ispostavilo se da živi blizu mene, pa sam ga pitao zašto ga prije nisam vidio? Rekao je da je prije išao u privatnu školu. Nikad prije toga osobno nisam upoznao nekoga tko je išao u privatnu školu…

Razgovarali smo sve do kuće, noseći pri tome njegove knjige. Ispostavilo se da je stvarno cool dečko. Pitao sam ga bi li u subotu htio igrati nogomet sa mnom i s mojim prijateljima? Rekao je da hoće. Kyle mi se stvarno svidio, kao i mojim prijateljima.

Svanuo je ponedjeljak, a Kyle je ponovno krenuo u školu sa onom ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao mu: “Hej dečko, jel’ ti to kontaš bildati mišiće s tim knjižurinama?” Samo se nasmijao i uvalio mi pola knjiga. Tijekom sljedećih četiri godine, Kyle i ja smo postali najbolji prijatelji. Kad smo postali stariji, počeli smo razmišljati o fakultetu. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja sam otišao na Duke. Znao sam da ćemo uvijek biti prijatelji, i da to nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam planirao upisati biznis školu uz pomoć nogometne stipendije. Ispred našeg razreda, Kyle je bio odabran za velegovornika (veledictorian – u Sjevernoj Americi učenik ili student koji drži glavni govor tijekom graduacije).

Zafrkavao sam ga da je glup za tu zadaću, te da mu se neće biti lako pripremiti, a zapravo sam bio presretan što to ne moram biti ja.

Izgledao je sjajno. Bio je jedan od onih mladića koji se stvarno pronađu tijekom školovanja. Cure su ludjele za njim i bio sam nerijetko zbog toga ljubomoran.

I onda, došao je i taj dan. Vidio sam da je nervozan zbog svog govora. Lupio sam ga po leđima i rekao: “Hej, veliki čovječe, bit ćeš super!” Pogledao me je kao nekad sa istim onim zahvalnim osmjehom i rekao „hvala“.

Počeo je govoriti, pročistio je grlo i nastavio. “Matura je vrijeme da se zahvalite svima onima koji su vam pomogli da prođete kroz te teške godine. Vašim roditeljima, vašim profesorima, braći i sestrama, možda treneru … ali ponajviše svojim prijateljima. Ovdje sam da vam kažem da ste najljepši dar koji čovjek može imati. Ispričat ću vam priču” … I gledao sam svoga prijatelja s nevjericom dok je pričao o onom prvom danu kad smo se bili sreli. Planirao je ubiti se tijekom vikenda. Govorio je o tome kako je tog petka bio pokupio sve svoje knjige iz škole, da mu to kasnije ne bi morala mama činiti. Osvrnuo se prema meni i malo se osmjehnuo. “Srećom, bio sam spašen. Moj prijatelj me spasio od toga da učinim ono tako teško i neizrecivo.“ Kroz publiku se čuo žamor. Ljudi su istovremeno bili ganuti i oduševljeni što taj tako popularni mladić iskreno govori o svojim najtežim životnim trenucima.

Gledao sam njegove roditelje. Gledali su i oni mene sa istim onim zahvalnim osmjehom. Tek tada sam shvatio svu dubinu one situacije od prije četiri godine. Nikad ne podcjenjujte snagu svojih riječi i djela!

Jednom malo gestom možete promijeniti nečiji život, dal’ na bolje ili na gore. Bog nas šalje jedne drugima kako bi međusobno utjecali. Tražite Boga u drugima!

U Sarajevu, 24. 7. 2018.

S engleskog preveo Mario Bernadić

 

Izvor: https://www.snopes.com/fact-check/the-story-of-kyle/

Izvor (foto): 123rf.com

Nauk o sreći

„Biti sretan nužan je zahtjev svakog umnog, ali konačnog bića i prema tomu neizbježan odredbeni razlog njegove moći želje“ (Immanuel Kant). Ili jednostavnije rečeno: Ono „biti sretan“ se pokazuje kao temeljna motivacija svakog ljudskog nastojanja i djelovanja. No, u svemu tome sreća počesto izmakne čovjeku. Nije ni čudo što je na kraju mnogi uspoređuju s dugom. Izgleda kao da je tu na dohvat ruke, ali po sebi je zapravo nedostižna.

Bez obzira na to jeste li svoje školovanje okončali s maturom ili ste nastavili hrabro dalje prema stjecanju viših akademskih stupnjeva i časti, jedno ste sigurno primijetili: tijekom višegodišnjeg školovanja niste prošli niti jedan jedini predmet koji bi se po sebi striktno i izričito bavio pitanjem pronalaska osobne životne radosti sreće. S tim se zapravo tek sad ponešto malo započinje (…) Neka zapadna sveučilišta nude izborne kolegije na tu temu, a slično važi i na području vjere: klasični katekizmi se i nisu baš bavili ovom problematikom. Opet, tek u novije vrijeme, vjerska kateheza se počinje ozbiljnije zanimati za ovo područje. Tko zna, možda je krajnje vrijeme da se stručnjaci pozabave stvaranjem neke gaudiumologije, tj. nauke o sreći.

Od dominacije preživljavanja do dominacije osmišljavanja života

Iz biološke perspektive gledano, temeljni smisao života jeste produživanje istoga, bez obzira da li pri tomu jedinke naginjale prema razvoju sposobnosti produživanja vlastitog života ili već prema razvoju prokreacijskih sposobnosti, u svrhu ekspeditivnog stvaranja brojnog i zdravog potomstva. Ova prirodna tendencija je dugo vremena obilježavala i dinamiku unutardruštvenih dešavanja i relacija. Opstanak je bio, pa i ostao temeljna zadaća ljudske kulture, premda stvari uopće ne moraju izgledati takvim na prvi pogled. Naime, čovjek se iz animalnog svijeta izdigao upotrebom razuma, razvojem alata, a osobito sa sposobnošću detaljnog učenja, te razvojem altruizma. Stjecanjem ovakvih i sličnih sposobnosti ljudska vrsta je postala dominanta vrsta na zemlji, a dominacija i preživljavanje su oduvijek dobro išli pod ruku. Uglavnom, ljudska kultura je kroz cijelu povijest bila prezauzeta pitanjem daljnjeg preživljavanja, uključujući tu i područje vjere, jer i ovdje se u konačnici prvenstveno govorilo o preživljavanju, i to o jednom super-preživljavanju, tj. o spasenju duše i životu vječnom.

Više o temi: http://poptheo.org/izmedu-dramaticn…eorije-evolucije/ ‎

No, sve je ovo vodilo prema stanovitom zaboravu sreće. U duhu ničeovske ostavštine, Freud primijeti kako radost nije nikakva kulturalna vrijednost. Civilizacija neprestano vrši nasilje nad ljudskim nagonima radi blagodati kulture. Ovdje se čovjeka pokušava podvrgnuti disciplini monogamnog razmnožavanja i četrdesetosatnog radnog tjedna.[1] To nije uvijek dobro za osjećaje pojedinca, ali je dobro za čovjeka kao vrstu. Ili kako to već često znam reći svojim studentima: Ako je filmska kritika nesebično nahvalila neki film, možete 90% biti sigurni da je u pitanju jako dosadan film! Premda može zvučati apsurdno, sposobnost podnošenja dosadnih i besmislenih sadržaja i situacija je odigralo vrlo važnu ulogu u čovjekovom sveukupnom razvoju i uspjehu. Baš kao što su instruktori famoznih japanskih „ninja“ ratnika ponekad zahtijevali od svojih polaznika da sjede u prirodi neprekidno 72 sata te da za to vrijeme dokuče koliko je u međuvremenu narasla trava. Zvuči predosadno i frustrirajuće, no takav fokus i strpljenje su vam kasnije itekako mogli biti od koristi na bojnom polju.

Već smo ranije pisali kako je sve do sredine 19. st. prosječna životna dob na Zapadu jedva prelazila trideset godina. Tek negdje od tog vremena prema ovamo, uslijed razvoja medicine te poboljšanja općih uvjeta i kvaliteta života, dolazi do rapidnog produljenja čovjekovog životnoga vijeka. Tako danas, prosječna životna starost na našim prostorima iznosi oko 75 godina, a u razvijenim zapadnim društvima oko 80. Međutim, polučeni uspjeh u preživljavanju je zatim neminovno potegao pitanje o osmišljavanju novonastalog viška života, kao i općenitog novostečenog viška slobodnog vremena. Nakon što stekne dug i stabilan život, čovjek se neminovno počinje pitati o radosti i smislu istoga.

Više o temi: http://poptheo.org/pioniri-dugovjecnosti/ ‎

Natuknice o sreći …

Tagore reče da je vrlo jednostavno biti sretan, ali je čovjeku vrlo teško biti jednostavan. Naš Ivo Andrić vrlo slično kaže: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje“.

Vidimo, sreća je itekako povezana s jednostavnošću, ali također i s malim životnim stvarima, jer mnogi ljudi kao da propuštaju mnoštvo malih radosti nadajući se u životu onoj nekoj velikoj i posebnoj sreći. Velika životna ostvarenja – doduše – pružaju stanovitu markantnu satisfakciju, ali obično s tim ide i neka dodatna briga. Zapravo, opće iskustvo čovječanstva nalaže kako se upravo s vrhunca najlakše i najpogubnije pada.

Možda smo s tim ujedno naišli i na glavnog ubojicu sreće danas, a to je sveopća i sveprisutna megalomanija. Ljudi postavljaju pred sebe i svoje bližnje ogromna očekivanja i ambicije, a to ih i ne znajući vodi u stanje stalnog osjećaja oskudice. Kako to briljantno primijeti Brené Brown, u današnje vrijeme obično liježemo s neugodnom mišlju kako toga dana nismo dovoljno uradili, a ujutro se budimo sa uvjerenjem da se nismo dovoljno naspavali. Ljudski ego – izgleda – može biti velik onoliko koliko to realno može biti. Svaki daljnji korak u njegovom uvećavanju će voditi samo prema njegovom instant napuhivanju, a napuhan ego u biti i nije veliki ego nego samo veliki krhki i ranjivi ego. Osjećaj vlastite svemoći neminovno i redovito vodi čovjeka prema povratnom osjećaju vlastite nemoći i izgubljenosti.

Kad smo kod jednostavnosti, spomenimo i ono od Einsteina: „Stvari treba izvoditi maksimalno jednostavno, ali ne jednostavnije od toga“ – što će reći da je životno kompliciranje dopušteno tek dotle dok stvari ne profunkcioniraju, i čim profunkcioniraju, ne bi ih trebalo dodatno usavršavati, tj. komplicirati. To je vjerojatno i razlog zašto ruska raketna skalamerija iz 50-tih godina XX. st. još uvijek dobro funkcionira, te se njome momentalno kod slanja astronauta služe čak i mrski im rivali Amerikanci. Slavni Sergei Korolev – otac sovjetskog raketnog programa reče već tamo negdje na početku svojim suradnicima: „Nikad ne popravljajte ono što dobro funkcionira“! Suprotno tome, veliki dio današnjeg vremena radimo kako bismo mogli priuštiti neke nove stvari, tj. savršenije varijantne onoga što već imamo. Usavršavanje svakako po sebi ima smisla, no problem je što pri tome ne ostaje onda puno vremena za sam život. To je tamo nekad, još prije stotinjak godina, u sam osvit suvremenog doba primijetio – opet jedan – veliki Rus, Nikolai Berdjajev. Dakle, kod samog začetka industrijske civilizacije današnjice on je spretno zaključio kako se tu radi o epohi gdje su sredstva za život postala važnija od samoga života. Zato jednostavnost života i jeste važna pretpostavka sretnog života, jer kod svakog drugog scenarija ponestat će nam vremena i prostora za sam život.

Naznačena jednostavnost bi trebala biti i okosnicom međuljudskih odnosa. Nastojanjem da se iz nekog odnosa pošto-poto izvuče više od onoga što on momentalno pruža, prečesto se dolazi do toga da se iz tog odnosa više ne može izvući ništa. Opet vidimo kako usiljena potraga za onom velikom srećom ubije mnoštvo malih zagarantiranih radosti!

Sreća je itekako povezana i sa ispravnim djelovanjem. „Tko pravo radi, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7). Baruch de Spinoza je u naznačenom stavu otišao i puno dalje. Za njega sreća nije posljedica ispravnog djelovanja nego njegov bitni preduvjet: „Sreća nije nagrada za vrlinu, nego je vrlina sama; niti mi uživamo u sreći jer smo obuzdali naše požude; upravo suprotno, zato što uživamo u sreći, sposobni smo da ih obuzdamo“ („Etika“). Potonje mišljenje je vrlo slično kasnijem Franklovom stavu o „egzistencijskom vakumu“ današnjice. Ljudi se u većini slučajeva ne odaju porocima jer su sretni nego zato što su prazni i nesretni, a takvi su opet zbog nedostatka životnoga smisla. A smisao je – opet – usko povezan s pronalaskom vlastitog specifičnog životnog poslanja u ovom svijetu i životu. Slično mišljenje pronalazimo i kod Martina Heideggera, ali i kod prije spomenute Brené Brown: Sreća i životna radost su tijesno povezani sa autentičnim životom. Tko se pod pritiskom pomodarstva i političke korektnosti odrekne vlastite autentičnosti, neminovno može računati sa anksioznošću, depresijom, gubitkom životne orijentacije, smisla itd.

Više o temi: http://poptheo.org/samorazlikovanje…tnijeg-covjestva/ ‎

Po Erichu Frommu sreća je povezana s vitalnošću, produktivnošću, sa intenzivnom upotrebom osjećaja i misli. Zato, da bi čovjek bio sretan, ne smije se previše štedjeti, treba u životu intenzivno raditi, stvarati, misliti, osjećati. Također, po Frommu sreća podrazumijeva i povremenu izloženost nesreći, jer tko sebe pod svaku cijenu pokuša sačuvati od žalosti, taj će se ujedno ograditi i od radosti. Vidimo, sreća prati hrabre … ona podrazumijeva intenzivan život s puno vjere i nade u pozitivne stvari i vrijednosti. Opet, kako bi to Andrić rekao: „Svi pravi ljudski životi lijepi su i teški“!

Sreća napose ima veze i sa zahvalnošću, uključujući tu i onoga kome se zahvaljuje zbog iskazanog dobra, kao i onoga samog koji zahvaljuje. Zahvalnost čovjeka uvijek dovodi u stanovitu perspektivu imućstva. Jednostavno, ima onaj koji daje, a ima i onaj koji razumije kako je u životu puno toga primio. Dalje od ovoga događa se ono što bi stari Latini iskazali sa „sličan se sličnom raduje“. Obilje privlači obilje, isto kao što bijeda privlači bijedu! Narodna mudrost bi definirala to sa onim: „Para na paru, uš na fukaru“. No, i sam Isus Krist donekle slično kaže: Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“ (Mt 25,29). Pozitivan pogled na život privlači još više pozitivnosti, isto tako i obratno …

Važno je krenuti …

Vidimo, mnogi se slažu da je sreća jednostavna stvar, te da se do nje vrlo jednostavno dolazi. Međutim, naspram nas to je i vrlo neistražena stvar i samim tim u konačnici vrlo komplicirana i nedostižna stvar. No ipak, mislim da se u ovom pogledu najvažnije pokrenuti; najvažnije je donijeti čvrstu odluku o onomu „biti sretan“. Većinu onoga što smo uradili u životu, uradili smo s nakanom da budemo sretni. Ako pri tomu i nismo bili nešto posebno uspješni, barem za ubuduće znamo gdje sreće nema i gdje je ne treba ni tražiti.

U Sarajevu, 27. 3. 2017.

M. B.

 

[1] Usp. H. MARCUSE, Eros i civilizacija. Filozofsko istraživanje Freuda., Naprijed, Zagreb 1965. str. 13; Autor se poziva na S. FREUDA, ali ne identificira izvor.

Teško je biti dobar, a još teže pametan

U moru ljudskih ambicija ne smijemo zaboraviti onu elementarnu: biti dobri ljudi! No što je to stvarno dobrota i kako se do nje stiže? Pitanje je u konačnici znatno teže nego li se čini na prvi pogled.

Postoji cijeli niz poslovica i izreka koje govore o bremenitosti i bezizlaznosti situacije u kojoj se nalaze dobri ljudi, životinje, pa čak i neke materijalne stvari: „Za dobrim konjem se prašina diže“! Ili, „Dobar konj ima sto mana, a loš samo jednu: ‘ne valja’!“ Ili opet vezano isključivo za ljude: „Najlakše je naći manu dobrom čovjeku, jer ih ima vrlo malo“!

Nije lako biti fin, jer od finih se očekuje da uvijek budu i ostanu fini! S druge strane, od loših se ne očekuje ništa dobro, tako da se onda od njih na kraju uglavnom ne očekuje ništa. I ova potonja datost je odavno ušla u svjetsku narodnu mudrost. Stara hebrejska poslovica u naznačenom smislu kaže: „Nikad ne prilazi jarcu sprijeda, konju straga, ni budali s bilo koje strane!“ Zapravo, vidimo, to je pomalo i stvar odgoja: već nas od djetinjstva uče kako je neke ljude najpametnije zaobići u širokom luku!

Kako već rekosmo: Od finih se očekuje da uvijek i do kraja budu i ostanu fini; uvijek spremni na pomoć, i pri tomu financijski ne zahtjevni. Valjda je to pomalo povezano i sa samim ontološkim ustrojstvom svijeta. Naime, one najvažnije i najvrjednije stvari obično dobivamo besplatno: tlo pod nogama, zrak, sunce, pa i sam život (…) toliko vrijedne stvari da su zapravo besplatne, jer da ih se naplaćuje, teško da bi bilo tko imao dovoljno za platiti ih! S druge strane, barem 90% stvari koje se na tržištu prodaju za novac, po sebi su manje ili više bespotrebne. Odatle i potreba za disciplinom zvanom „marketing“, koja se na kraju zaokuplja uglavnom jednim jedinim pitanjem: Kako uvjeriti čovjeka da mu je potrebno ono što mu realno i nije potrebno?

Također, mogli bismo reći da jedna izvanredna ljudska dobrota evocira kod onih drugih nesvjesne uspomene na rano djetinjstvo; na ono povlašteno doba kad su mogli biti centar svijeta svojih roditelja, oslobođeni pri tomu bilo kakve osobne odgovornosti i obveze uzvraćanja dobro za dobro. I psihologija tvrdi kako se u svakom od nas krije jedan nerazumni razmaženi trogodišnjak koji i dalje vreba svoju priliku. Zapravo, u ovom smislu svaki se čovjek suočava sa stanovitom ambivalencijom, tj. podvojenošću unutar samih sebe. Svi mi posjedujemo onu tendenciju napretka i osamostaljenja, ali isto tako, u svima nama istovremeno egzistira i neprežaljena uspomena na zaštićenost i neodgovornost ranog djetinjstva.

Ako se ovi konflikti ispravno i na vrijeme ne nadvladaju, stvari itekako mogu otići u krivom smjeru. Npr. pokušajmo sagledati današnju učestalu tendenciju ljudi prema dobro plaćenim uredskim poslovima. Ovdje je na djelu itekako prisutna – navedena – nutarnja podvojenost: s jedne strane takvi ljudi pokazuju kako žele biti netko i nešto u životu, poštovani i solidno plaćeni pripadnici gornjeg društvenog sloja. No istovremeno, oni žele biti zaštićeni, kako od izazova napornog fizičkog rada, tako i od izazova učestale i napete (šalterske) međuljudske komunikacije. Također, čak i u okvirima ostvarene sigurnosti ureda, oni će nastojati dodatno pronaći nekog surogat tatu ili mamu, koji će mjesto njih raditi sve zahtjevnije stvari u okvirima toga ionako laganog posla. I kad ga se jednom dohvate, teško će ga popustiti.

Dobar ili lud …

Isto kao što postoji cijeli niz izreka o općenitoj tegobnosti dobrote, tako postoji i cijeli niz izreka i poslovica koje se ne zadržavaju samo na opisu i konstataciji spomenute tegobnosti, nego prelaze i u konkretan protunapad protiv ljudskosti i dobrote: „Dobar ili lud, jedno te isto“! Ili: „Pomozi sirotu na svoju sramotu“! Veliki Meša Selimović reče: „Čuvaj se onoga kome si pomogao“! A Mujo – tragikomični junak iz domaćih viceva ovaj bi put dodao: „Kome si jednom pomogao, budi siguran da će te se sjetiti kad mu opet bude trebala pomoć“!

Kod citiranja ovakvih i sličnih izreka čovjek se lako identificira s likom napaćenog pravednika, štoviše, ovdje lako dolazi do poistovjećivanja, uz usputnu konstataciju: „Fakat, dosta sam vala više bio dobar“! No, ovdje bi trebali biti vrlo oprezni. Rekli smo već da ovo preopterećivanje dobrote izgledno spada na samo ontološko ustrojstvo stvari, a to bi onda značilo da smo u konačnici svi barem pokatkad skloni podcjenjivanju i preopterećivanju dobrote, tj. onom stanju i praksi gdje se od nekoga i nečega očekuje još, a da ga se pri tome i ne cijeni previše.

Npr. koji nas tehnički kvarovi najviše živciraju? To sigurno nije kvar neke stvari ili uređaja kojeg rijetko koristimo. Naprotiv, što je nešto korisnije i za upotrebu svakodnevnije, tu će se javljati i veća „napast“ ljutnje kad stvari krenu u neželjenom smjeru. Također, to vjerojatno neće biti ni nešto veliko, kockasto i glomazno, a što nam ipak treba na svakodnevnoj razini. Na primjer, teško da ćemo se puno uzrujati zbog kvara štednjaka ili frižidera, premda se radi o korisnim i nezaobilaznim dijelovima svakog kućanstva – bez kojih se jednostavno ne može. Naime, u spomenutom primjeru se radi o i suviše kockastim, glomaznim i sterilnim stvarima, tako da intimno vezivanje za njih i nije moguće, a samim tim ni jača afektivna reakcija. Dakle, za ljutnju će osim svakodnevne koristi biti potrebna i mogućnost afektivnog vezivanja za dotični predmet ili stvar. Zbog toga ćemo se daleko više uzrujati zbog kvara osobnog automobila, kompjutera, TV-a i mobilnog telefona. Na njih se galami ili ih se čak udara kad ne slušaju, a ponešto od toga se zna čak i tresnuti od zid.

Nezdrave ljubavi i navezanosti

Zanimljivo je da prethodno nabrojene stvari spadaju u red onih koje po sebi lako izazivaju ovisnost kod čovjeka. Npr. atraktivan automobil u muškom mozgu dokazano stvara sličnu, pa čak i snažniju reakciju kao kod susretanja lijepih i atraktivnih žena. A sve ostalo (kompjuter, mobitel, TV) može stvoriti podjednako snažnu ovisnost, kako kod muškaraca, tako i kod žena.

Ovisničko ponašanje po sebi je obilježeno upravo stanovitim pomiješanim emocijama. S jedne strane, ovisnik želi uvijek još toga što želi. Moglo bi se reći da je zaljubljen u predmet svoje ovisnosti, no, s druge strane, on istovremeno i mrzi svoju ovisnost, baš zbog toga što je toliko nepomozivo ovisan o njoj. Tako na primjer heroin predstavlja smisao narkomanovog postojanja. Cijeli njegov dan je vezan za nabavku i uživanje istog. No, istovremeno on će za njega reći „prokleti heroin“, baš zato što se njegova cjelokupna egzistencija svela na potragu za bijelo-žućkastim prahom, koji ga usput dodatno još i ubija. Isto tako, ima i ona „prokleta rakija“, „prokleta kocka“, „prokleta kladionica“, ali također i ono „prokleto muško“ i „prokleto žensko“. Ova zadnja dva „prokletstva“ se izgledno odnose na stanja zaljubljenosti, koja se u svojim težim oblicima također odvijaju pod zakonitostima ovisničkog ponašanja: „Toliko je (ga) volim i trebam, da je (ga) zbog toga pomalo i mrzim“!

No, u svemu ovomu se nazire i jedna pozitivna stvar. Čovjek je očito po svom nutarnjem ustrojstvu ipak slobodno biće. Odatle i spomenute strahovite afektivne reakcije u situacijama kad osjećamo da smo izgubili svoju slobodu. Jednostavno, nenormalne situacije podrazumijevaju i nenormalne reakcije, koje po sebi predstavljaju opomenu našeg tijela i psihe da nešto pod hitno trebamo mijenjati.

Preispitivanje cjelokupnog koncepta ljudske dobrote

Zbog svega navedenog, moglo bi se reći da mnogi oblici ponašanja koji se društveno redovito percipiraju kao dobri, i nisu baš toliko dobri. Svaka pomoć čovjeku u nevolji treba ići prema osposobljavanju istog za samostalno funkcioniranje i rješavanja problema. Upravo ono, što je neki mudri Kinez smislio još prije par tisuća godina: „Ako gladnom čovjeku daš ribu, nahranio si ga za jedan dan; ako gladnog čovjeka naučiš pecati ribu, nahranio si ga za cijeli život“! U protivnom, ukoliko gladnom čovjeku svaki dan nastaviš davati po jednu ribu, a radi se o zdravoj i pokretnoj osobi, na kraju će doći do toga da ćeš mu stalno morati davati, a on vas svejedno zbog toga neće poštivati. Štoviše, smatrat će vas ponajvećim krivcem za svoje stanje. Pa živ je i zdrav, a vi mu omogućujete to da živi poput invalida. S jedne strane, njegova nezrela infantilna strana uživa zbog postojećeg stanja; to mu i prijeći da stane na svoje noge. Međutim, s druge strane, njegova prigušena i zaostala zrelost se buni iz dubine i vreba priliku za osvetu.

Slično ovomu, a na obiteljskoj razini, zahvalnost prema roditeljima će na kraju daleko više iskazivati ona djeca koja su od malih nogu učena da aktivno sudjeluju u kućanskim poslovima te da odgovorno izvršavaju svoje školske obveze, negoli ona djeca koja nikad ništa nisu morala sama. Takva djeca se nažalost nerijetko kasnije pretvaraju u zlostavljače svojih roditelja (…) ili to, ili im jednostavno i trajno okrenu leđa kada shvate da više od njih nemaju što dobiti i primiti.

Suština ljudske ljubavi je u konačnici vrlo jednostavna: istinski možemo voljeti i poštivati samo ono i one koji su nam omogućili da postanemo bolji, zreliji i sposobniji ljudi.

Učiti od Božje dobrote

Isus nas poziva da učimo od Očeve – božanske dobrote: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,43-48)!

Već na početku rekosmo kako su one najvažnije i najpotrebnije stvari besplatne ili barem vrlo jeftine. Ne moramo Bogu otplaćivati kredit niti zbog toga što smo se rodili, ni zbog sunca, zraka, ni tla pod nogama! Uz to, On besplatno daje i vodu (…) doduše, treba nešto platiti ljudima zbog prijenosa iste do naših kuća i stanova, s tim da su čak i sami ljudi poprilično obzirni kad je u pitanju naplaćivanje te usluge. Tako, voda spada među najjeftinije stavke u kućnim režijama, a čak ako je i ne plaćate, Vodoprivreda vas zbog toga može tužiti, ali vam je svejedno po zakonu ne mogu isključiti, jer ista spada u elementarne ljudske potrebe. Dakle, Bog daje puno toga, daje besplatno, i daje svima. No, to ne znači u konačnici da Bog „trči“ kako bi ljudima ispunio baš svaku želju i potrebu. Puno toga, On ostavlja samom čovjeku da se za to Izbori. Dao nam je razum, slobodu, ekstremitete (…) Dakle, On daje preduvjete, a samoostvarenje ostavlja nama. Isto tako, iskustvo pokazuje da Bog također ne trči uvijek kako bi ljude izbavio od različitih pogibli i prirodnih katastrofa. Ali opet, eto nama prilike da se sami bolje povezujemo, surađujemo i radimo na zajedničkoj sigurnosti i prosperitetu. Po Isusu, to su otprilike i odrednice koje bi trebali slijediti i ljudi u svojem vlastitom nastojanju oko dobrote. Društvo bi se izgledno trebalo pobrinuti oko temeljnih prava i potreba ljudi. To znači da među ljudima ne bi smjelo biti gladnih i žednih, te onih bez ikakvog krova nad glavom. To također znači da među ljudima ne bi smjelo biti „naših i njihovih“. To opet znači da među ljudima ne smije biti i suviše povlaštenih, kao i onih drugih – lišenih bilo kakvih prava. To također znači da bi društvo moralo sprječavati privatizaciju prirodnih resursa te omogućavati ravnopravan pristup istima.

Mudra kineska poslovica u raljama korporacijskog poslovanja

E sad, dolazimo do velikog aktualnog problema današnjice: Čuli smo kako se nekad davno problem ekstremnog siromaštva mogao riješiti jednostavnim prenošenjem nekih jednostavnih radnih vještina, međutim, spomenuti primjer s ribolovom danas bi se neminovno suočio s brojnim komplikacijama. Naime, danas siromah ne može tek tako otići pecati ribu, jer prije toga trebat će mu ribarska dozvola koja na dnevnoj razini na našim prostorima košta deset do petnaest KM (ukoliko niste član lokalnog ribarskog udruženja; ukoliko jeste, bit će popusta na tu cijenu). Dakle, pored svoje ribe, siromah će  morati uloviti još minimalno kilogram ribe kako bi zaradio za dozvolu. No, to opet nije sve, jer ukoliko želite redovito prodavati ulovljenu ribu, morat će te registrirati nekakav obrt, a tada će te mjesečno morati izdvajati – recimo – barem 500KM za različite poreze, osiguranja i ostala davanja. Tako dolazimo do stvarnosti da će spomenuti siromah prije nego li sebi išta uhvati, morati dnevno uloviti nekoliko kilograma ribe za državu. Ok, nije to sad baš sve samo za državu. Nešto od toga ide i za održavanje ribljeg fonda, isto kao što dosta toga ide za siromaškov PIO/MIO. No, bilo kako bilo, njemu će sada trebati i neki ozbiljniji ribolovni pribor, a vrlo moguće i čamac, pa makar onaj neki manji gumenjak na vesla. Sve to ima smisla i logike, s tim da on jednostavno nema novca da sve to nabavi i podmiri. Opet, čak i ako uspije naći nekog izdašnog darovatelja koji će mu sve to omogućiti, to opet ne znači da je zasigurno stao na svoje noge. Možda i pored svega nabrojanog neće uspjeti dovoljno uloviti. Ili još izglednije, ako bude uspješan ribolovac, možda će to probuditi zavist kod nelojalne konkurencije, pa će mu isti već nekako napakostiti. A možda će na kraju neka velika ribarska firma iz inozemstva kupiti koncesiju na izlov ribe na tom cijelom području, tako da će na kraju svi lokalni ribari ostati kratkih rukava.

Tako se i susrećemo s ponajvećim ekonomskim paradoksom današnjice. Nitko nije dužan raditi za druge, osobito ukoliko su ovi dovoljno zdravi da se sami pobrinu za svoje živote. No, vidimo, danas mnogima jednostavno nije lako doći do prilike da sami rade i zarađuju. Radnih mjesta je sve manje, a uvjeti pokretanja vlastitog posla su za mnoge i suviše zahtjevni i komplicirani. S druge strane, pravo na rad je temeljno ljudsko pravo, i to ne samo unutar sekularnog prava, nego i onog božanskog.

„Ne sam Safete“!

S legendarnim nogometnim uzvikom na kraju želimo reći kako bilo kakav koncept ljudske dobrote i međupomoći mora biti posao šire ljudske zajednice. Tko posve samostalno u svom životu pokuša oponašati Majku Terezu taj će se na koncu najvjerojatnije grdno razočarati, uz već spomenutu konstataciju: „Dobar ili lud, jedno te isto“! Jer kad smo već kod Majke Tereze, ni ona nije pokušavala raditi posve sama i samostalno. Stvorila je veliku redovničku zajednicu koja je zatim u svojoj misiji pomaganja siromašnima uspostavljala suradnju i s drugim, što vladinim, što ne vladinim humanitarnim organizacijama i udrugama. Ali i za sve drugo danas podjednako važi: problemi svijeta su i suviše veliki i kompleksni da bi ih mogli rješavati usamljeni pojedinci. Svijet danas ima samo jednu dobru soluciju u moru onih loših: raditi na široj međuljudskoj suradnji i općenito povezivanju.

U Sarajevu, 24. 12. 2016.

M. B.

Exit mobile version