Posljednjih godina svjedoci smo kako se sve veći naglasak stavlja na naše misli, tj. na moć pozitivnog razmišljanja. Tako imamo razne tekstove, članke, studije koje govore kako naše misli puno toga određuju i čini nam se kao da se u našim mislima nalazi nekakva formula za sreću, zdravlje, uspješan život itd. U tom kontekstu najčešće se upotrebljavaju pojmovi ”optimizam” i ”pesimizam”. Optimizam (lat. optimum – najbolji) je pozitivno shvaćanje i gledanje na svijet i sklonost očekivanja najboljeg mogućeg ishoda, dok je pesimizam (lat. pessimus – vrlo loš) suprotan – mračno shvaćanje i gledanje svijeta oko sebe i očekivanje negativnog ishoda. Ranije se smatralo da su optimizam i pesimizam osobine s kojima se rađamo, ali suvremeni psiholozi odbacuju takav stav te ih više promatraju kao mentalni sklop koji usvajamo ovisno o situaciji. Stručnjaci kroz razna istraživanja pokazuju koje su posljedice optimističkog i pesimističkog gledanja na svijet, situacije, ljude, život itd., te nam kroz to poručuju kako je optimizam nešto prema čemu bismo svi trebali težiti jer je koristan za naše zdravlje, pomaže nam da živimo duže, kvalitetnije pa čak i smanjuje rizik od moždanog i srčanog udara. Čak i da ne znamo za loše posljedice pesimizma, nitko od nas ne želi u društvu ljude koji stalno nešto gunđaju, kukaju, koji se u glavnom loše raspoloženi i u svemu vide samo negativno. S druge strane, oni koji imaju pesimističan stav skloni su odbacivati takve savjete i ideje jer ne vide kako bi to naše misli mogle bilo što promijeniti. Na neki način kao da ismijavaju cijelu ovu koncepciju. Dakle, vidimo, pesimisti su i u tome dosljedni svojem pesimizmu.
Iz ovoga nam je jasno kako su pesimizam i optimizam dvije krajnosti, a iz iskustva znamo da krajnosti nikada nisu u potpunosti dobre. Stoga, i u ovom slučaju bi bolje bilo tražiti nekakvu ”zlatnu sredinu”.
OPTIMISTIČKA RAVNOTEŽA
Istina je da pesimizam povećava nivo stresa, a znamo svi kako stres oslabljuje naš imunitet pa tijelo postaje podložnije raznim bolestima. Također, pesimizam nas čini pasivnima, jer zašto bi bilo što poduzimao ako će ishod biti negativan. No, iako moć pozitivnog razmišljanja ima svoje prednosti, postoji i određena opasnost od optimizma kao takvog. Budući da su optimisti skloni sve promatrati kroz ”ružičaste naočale”, nisu u stanju prepoznati moguće negativne scenarije pa zbog toga ne mogu poduzeti potrebne korake kako bi ih spriječili ili se barem pripremili na njih ako ih već ne mogu spriječiti. Vidimo da ni optimizam nije uvijek koristan i da itekako krije u sebi negativne posljedice. Stoga američki liječnik Neil Nedley koristi pojam ”realni optimizam” kako bi naglasio potrebu ravnoteže između pesimizma i nesmiljenog optimizma. On donosi niz primjera kroz koja objašnjava što taj pojam znači i kako ga primjenjivati. Ovdje ćemo navesti jedan primjer u kojem Nedley opisuje moguće ponašanje pesimiste, optimiste i realnog optimiste na aerodromu kada pokušavaju uhvatiti neki vezani let. Pesimist može pomisliti: ”Nema nikakvih mogućnosti da stignem na vrijeme do izlaza”. Samim time on možda neosjetno ”stavlja olovo u svoje cipele” i zbog toga što ne vjeruje da će stići, skoro je potpuno izvjesno da neće ni stići. S druge strane, nesmiljeni optimist će se bezbrižno kretati po aerodromu jer je uvjeren da avion samo njega čeka, a kako to nije istina, i on će vjerojatno zakasniti. Nasuprot tome, realni optimist će reći: ”Znam da zato postoje male mogućnosti, ali let može biti odgođen, ili čak ako se dogodi da vrata budu zatvorena, mogu me, možda, ipak pustiti u avion”. Dakle, dok shvaća i prihvaća moguće posljedice propuštenog leta, realni optimist je istovremeno u najboljem položaju da mirno ”ubaci u petu brzinu” i ipak stigne na vrijeme. Ono što realni optimist u svakoj situaciju radi je sljedeće: on vjeruje u ”Murphyjeve zakone” da će sve što može poći po zlu i poći, ali se istovremeno ponaša kao da je na putu ka uspjehu. Pripadnici ove skupine zapravo ujedinjuju ono pozitivno iz druge dvije skupine: optimista i pesimista. Od pesimista preuzimaju brigu i svjesnost o mogućim preprekama i lošim ishodima, a od optimista preuzimaju vjeru u vlastite sposobnosti, tj. da su u stanju savladati prepreke. Oni se ne prepuštaju negativnim mislima kao pesimisti, ali ih ni ne odbacuju u potpunosti kao optimisti. Umjesto toga, razumno sagledaju što mogu konkretno učiniti kako bi ishod bio pozitivan.
Umjesto zaključka
Kako već ranije rekosmo, krajnosti nikada nisu u potpunosti dobre. I zato ne treba biti isključivo optimist ili pesimist. Potrebno je ujediniti pesimističku zabrinutost i optimističku vjeru. To je najbolji odnos prema nepoznatoj budućnosti.
U Mostaru, 1. 9. 2019.
K. L.
Izvori:
Neil Nedley, Izgubljena umetnost razmišljanja, Preporod, Beograd, 2018.
Zoran Milivojević, Optimizam i pesimizam (9. 12. 2011.), Dr. Zoran Milivojević psihoterapeut, Izvor: http://milivojevic.info/optimizam-i-pesimizam/ (Stanje: 1. 9. 2019.).
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Charles Wollertz