nesigurnost – Poptheo Web Portal

O neoproštenju

Oprostiti sebi? Oprostiti što? Koga? Zašto? Ponekad je lista neoproštenjâ preduga, pa se ne usuđujemo ni pokušati. Povremeno nam se drugi javljaju s visoka i ucjenjuju: Tko si ti da sebi oprostiš i tko ti je dao vlast i moć? Zaista, kako je moguće oprostiti sebi i što to znači? Ne oprostiti sebi znak je dubokog kajanja koje ne možemo izreći i izmoliti. Riječi oprosti sebi nikako neće preko naših usta. Ne oprostiti sebi znak je nevjere. Ne vjerujem u svoje vlastito kajanje. Ima smisla. Oprostiti sebi je vrlo grub i brutalan potez kao da čovjek reže vlastito meso koje je bolesno. Ako ga ne odreže, umrijet će, ali nema hrabrosti i snage za rez. Najgore je pustiti i promatrati kako cijeli čovjek pomalo obolijeva sve do opasne granice sepse i trovanja. Ne moći oprostiti sebi je poput gangrene koja prijeti da se raširi cijelim čovjekom. I najgore što učinimo u takvim trenutcima jest tupo i besmisleno čekanje da se neoproštenje kao opasna i smrtonosna zaraza proširi u nama. Stojimo u mjestu. Natrag ne možemo, naprijed ne želimo. Mrtvi i mrzovoljni sve više mrzimo sami sebe i svu krivicu na sebe prebacujemo. Sami potičemo bolest neoproštenja i puštamo je da nas shrva do nepokretnosti i gubitka volje za životom. Oprostiti sebi promašaj, neuspjeh, krivi izbor, glupost koja je koštala jako puno zbog koje smo izgubili dobar dio najboljih godina života je surova sječa nutrine vrlo tupim nožem koji ostavlja nove rane i ožiljke. Oprostiti sebi je jako teško iskustvo jer je identično spoznaji i znanju da smo za nešto krivi ili smo krivo učinili i nema nikoga drugog na koga bismo mogli prenijeti osjećaj krivice. Kao kada neki mladić ostavi djevojku nezadovoljan njome jer nije zadovoljan sobom, onda ga nakon nekoliko godina susretnete kao čovjeka koji se kaje, ali nema snage i hrabrosti oprostiti sebi i priznati da je promašio, pa ga nesposobnost istinskog kajanja i neodlučnost da si oprosti još više grize i progoni zbog čega mu život stagnira i on se nigdje ne vidi u životu, bezvoljan i nezainteresiran ponavlja da je promašio i da si to ne može oprostiti. Ili kada djevojka učini isto. Godinama kasnije susretnemo je kao ženu koja stalno žali, nije sretna i zadovoljna iako joj je život kasnije pružio puno više nego je očekivala. Ne oprostiti sebi siguran je i brz put u nesigurnost o samom sebi, nezadovoljstvo sobom, mržnju prema sebi i antagonizam i nepovjerenje prema drugima. Stalno zarobljen u onome što je prošlo ili što se dogodilo, čovjek nikako ne uspijeva otvoriti oči na pravi način i vidjeti dobro i ljepotu u svijetu i onima oko sebe. U svemu što promatra vidi kaznu, opasnost, novu priliku za stalni osjećaj krivice i osjećaj neuspjeha. Neoproštenje sebi je najgora stvar koju čovjek može sebi učiniti ako se želi kazniti žestokom i surovom kaznom, nešto slično možemo čuti kada netko nekoga opominje: Kajat ćeš se cijeli život. Nije u pitanju uvijek opomena da pazimo na životne izbore i buduće planove. Ponekad više zvuči kao proklinjanje: Dabogda nikad sebi ne oprostio/oprostila. Strašna kletva čiju zluradu snagu i intenzivnu zloću potvrđuju oni koje godinama susrećemo kao žive mumije jer ne mogu krenuti naprijed. Živi, ali kao da nisu. Ne oprostiti sebi je kao pristajanje na nutarnju i duševnu smrt, kao psihičko samoubojstvo duše koja prestaje osjećati kontakt s tijelom i svijetom. Duša se povlači u sebe ako i ne umire ona vegetira i polako zamire u čovjekovom tijelu cijelo vrijeme kontrolirajući tijelo i čovjeka svojim kricima i upozorenjima: Ne možeš naprijed, ne smiješ naprijed, nemaš hrabrosti za naprijed, nesposoban si oprostiti sebi, ne smiješ to učiniti. Svi ovi krici koji dopiru iznutra toliko čovjeka ubiju i umrtve da se čovjek doista osjeća nevrijednim i bezvrijednim bilo kakve pa i najmanje ljubavi, pažnje, nježnosti, plemenitosti, ljudskosti. Ne oprostiti sebi je teška optužba i potrebno je vrijeme i hrabrost da je čovjek pobije.

Ako se ne oprostiti sebi pretvori u presudu koju čovjek izrekne nad sobom, nikakvo oproštenje ni njegovo ni drugoga ne mogu mu pomoći da se vrati natrag u svijet gdje ima dobrih ljudi koji će u njemu prepoznati dobrotu i ljudskost. Ne oprostiti sebi užasan je teret za nositi. Pretežak. Sa svih strana poput klupka bodljikave žice iznutra probada i ranjava i ne da čovjeku mira ni kad nije budan. Čak i u snu čovjek ima osjećaj da ga neoproštenje progoni i nemilosrdno ubada. Oprostiti sebi mukotrpan je posao. Dugotrajan. Mogli bismo simbolički reći na momente i „krvav“. Iza sebe valja ostaviti sve ono što si nismo mogli oprostiti, ali to nije kao skidanje odjeće, više izgleda kao „guljenje“ kože iznutra, kao da čovjek dušu pomalo „guli“ sloj po sloj. Oprostiti sebi ponekad može biti i opasno. Ne zna čovjek što će ostati kada na kraju svu kožu „skine“ s duše, savjesti i srca. Možda ne ostane ništa. Tijelo bez duše. Ipak se čini da je prednost na strani oproštenja sebi kao spasenja i novog života i novog početka. Nerijetko susretnete ljude koji su nešto ili nekoga oprostili sebi i nastavili dalje živjeti bez osvrtanja. Obično vam kažu kako se osjećaju kao novi ljudi, kao da su dobili drugu dušu, a i sami na njima možemo vidjeti promijene jer pred sobom umjesto prošlog živog mrtvaca vidite uskrsnulog čovjeka. Oprostiti sebi je moguće jedan od najljepših, najboljih, najskupljih, najvažnijih i najpotrebnijih darova koje bi čovjek sebi trebao i morao pokloniti ponekad u životu. Početi iznova. Ostaviti sve. Ožiljke. Rane. Ubode. Ostaviti „starog“ sebe sa svim njegovim nutarnjim bolestima, zarazama i sepsama koje ga uporno i neprekidno truju i ne daju mu živjeti. Oprostiti sebi je presijecanje čovjeka na dvojicu koji se više ne trebaju nikada susresti. Ostaviti „starog“ negdje iza neka čeka svoj kraj nesposoban oprostiti sebi i krenuti konačno naprijed. Prigrliti „novoga“ i otići naprijed bez osvrtanja. Kako god čovjek učinio ne oprostiti sebi i ostati zarobljen ili oprostiti sebi i krenuti oslobođen okova neće ići bez bolne spoznaje da mora samog sebe „izrezati“ do kraja. Kako bi ono što je nezdravo i bolesno izbacio iz sebe pri čemu osjećaj i iskustvo oproštenja sebi može biti intenzivno bolno kao da čovjek stvarno negdje u sebi nešto fizički „sječe i reže“. To je ozdravljujuće i spasonosno iako iskustvo može biti jako neugodno i mučno kada čovjek pokuša. Ima smisla. Jer ne oprostiti sebi toliko sraste i uraste čovjeka da se ponekad sa zebnjom pita hoće li preživjeti. I hoće. I preživi. I tek onda kao novi i drugi čovjek prihvati i bude zahvalan što je morao sebe iznutra osloboditi oboljelog i bolesnog „ja“ kako bi mogao shvatiti da je ne oprostiti sebi nešto najgore što je sebi ikada u životu učinio. I naravno obećati sebi da više nikada neće tako dugo oklijevati i čekati da si oprosti.

U Sarajevu 28. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iakov Filimonov

O nesigurnosti i spoznaji

Što nas čini nesigurnima? Rekli bismo sve i ništa. Nesigurnost je neodređeno iskustvo s mnoštvom emotivnih lica i odgovor ne može biti definitivan. Nema konačne nesigurnosti, nekakve nesigurnosti svih nesigurnosti koja jednom svladana trajno oslobađa čovjeka. Nesigurnosti su raznolike, neprimjetne, nejasne, iznenadne, nove. One su mozaik nepovezanih djelića koji se ne može složiti u jasnu sliku jer svaka od njih izbjegava i ne dopušta biti dokraja razjašnjenja. Nesigurnost može iznenada prestati iako je prethodno bila stabilno iskustvo za koje smo bili uvijek pripremljeni. Prestala je i nestala bez objašnjenja i racionalnog utemeljenja. Više nismo nesigurni. Njezino mjesto je zauzela neka nova, neplanirana, iznenadna na koju nismo računali jer se nikad nije javljala. Nesigurni smo tamo gdje nismo očekivali i ne očekujemo da ćemo biti. Zašto? Nitko ne zna. Razjasniti sve skrivene izvore naših nesigurnosti značilo bi potpuno spoznati sebe. Čovjek sebe spoznaje kroz nesigurnost. Kroz nesigurnost promatra svoje mogućnosti i sposobnosti, može li ih nadmašiti ili pasti ispod njih. Kroz nesigurnost otkriva neželjene granice koje ne može prijeći, ali i ograde za koje je mislio da su previsoke da bi se preskočile. Jedna nesigurnost postavi neprobojnu granicu, drugu svlada i preskoči s lakoćom kao da ne postoji kao prepreka ili zid. Zašto uspijemo iznenada svladati neku nesigurnost ili iznenada budemo zarobljeni i sputani nekom novom onda kada nema razumskog objašnjenja niti fizičkih i psiholoških razloga za nesigurnost? Zašto netko tko uživa biti u centru pažnje iznenada postaje nesiguran u sebe i izbjegava društvo drugih? Zašto netko tko je nadaleko čuven po ludoj hrabrosti iznenada postaje nesiguran odnosno odbojno oprezan i pažljiv? Zašto netko tko se osjeća zadovoljno i ugodno u svom fizičkom izgledu iznenada biva nesigurnim i plaši se pogledati u ogledalo? Nesigurnost se doima kao beskonačan niz nepovezanih slika čovjeka o samom sebi i drugima koje su neodređene i nesređene. U tom kaosu slika svako malo izroni neki novi lik ili image koji nas izbaci iz sigurnosti. Nesigurnost nema definiciju jer nije konačna. Nema početak. Nema završetak. Ona je kaotično kretanje čovjeka oko sebe samog, čovjeka koji je sam sebi nepoznanica i ne zna tko je. Osjećamo određenu istinitost kada mislimo o nesigurnosti kao nepoznanici, nepoznatom, kaosu, nečemu što iz nas izranja iznenada i bez najave.

Najjači strah kojega čovjek osjeća uvijek će biti strah od nepoznatog jer je to strah koji nema objekt i ne može biti usmjeren. Nesigurnost je nepoznatost samog sebe i pomiješana je sa strahom jer najteže i najneugodnije su one nesigurnosti za koje ne znamo na što se odnose. Nesigurnosti koje nemaju svoj objekt i ne mogu biti usmjerene nego ostaju razbacane oko nas kao okovi straha koji nas plaše, a ne znamo konkretno što je to čega se plašimo. Nesigurnost je blaga forma straha koja može, s vremena na vrijeme, prijeći u nepodnošljiv strah od nepoznatog. Svakome je od nas lakše egzistirati kad možemo uprijeti u objekt koji nas čini nesigurnim, što god taj objekt bio. Imati pred sobom objekt nesigurnosti znači mogućnost da se nesigurnosti oslobodimo ukoliko je moguće. Objekt nesigurnosti definira nesigurnost i uči nas o tome tko smo. Kao kada je čovjek nesiguran u svoje sposobnosti vožnje automobila gdje automobil predstavlja objekt nesigurnosti. Jednom kada svladamo vožnju, automobil prestaje biti prijetnja, a čovjek prelazi u kategoriju sigurnog i iskusnog vozača. Ali što kada svugdje u sebi i oko sebe osjećamo nesigurnost, ali objekta te nesigurnosti nema nigdje na vidiku? Ne možemo usmjeriti nesigurnost, ne možemo spoznati sebe i nesigurnost i mi postajemo još dublja nepoznanica. Nesigurnost koja nema objekt je ona koja nas najviše plaši. Nepoznata. Iznenadna. Nova. Može se pojaviti u bilo kojem trenutku i zahvatiti bilo koji dio nas što produbljuje našu svijest da sebe ne poznajemo dovoljno i dobro. Ne znati sebe je nesigurnost. I jer nitko od nas ne zna sebe, nikada nećemo biti sigurni. Utješno je što s vremena na vrijeme neka od naših nesigurnosti ima konkretan objekt i kad uklonimo nesigurnost, kao da smo uz njezino uklanjanje otkrili i dio sebe. Ono kada sebi kažemo: Nisam znao/znala da ja to mogu i znam. Znati objekt vlastite nesigurnosti je istovremeno mogućnost spoznaje samog sebe. Ne znati i nemati objekt nesigurnosti isto je što i ne moći znati nešto o sebi što je skriveno i nepoznato. Postojimo između nesigurnosti koja nas plaši i onih nesigurnosti koje možemo svladati jer znamo na što se odnose. Možda smo pogriješili kada na početku pišemo da ne postoji nesigurnost svih nesigurnosti. Možda postoji. I ako postoji, njezino razotkrivanje je istovjetno apsolutnoj spoznaji onoga što sam ja kao čovjek. Nesigurnost svih nesigurnosti je pokušaj da sebe potpuno upoznamo i da nam ništa o nama samima ne ostane tajno. Dotad ostaju nam stvarni i opipljivi susreti s nesigurnostima za koje znamo na što se odnose i odakle dolaze i sa svakom od njih, bilo da je uklonimo ili otkrijemo o sebi, otkrivamo i učimo nešto novo što o sebi nismo znali. Iskustvo ili osjećaj nesigurnosti je trenutak samosvijesti o tome što sam i tko sam kao ljudsko biće.

U Sarajevu 21. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Mr.Smith Chetanachan

O krhkosti

Reći za ženu da je krhka može biti simpatičan kompliment. Ali opisati je u onome što jest kao krhku, nije točno. Krhkost nije fizička osobina. Krhkost nije emotivna karakteristika. Krhkost je iskustvo nezaštićenosti. Osjećaj iznenadne bespomoćnosti pred događajem u kojem bez objašnjenja nekoga gubimo. Iako su stvari lomljive i podložne propadanju, nećemo zbog njih govoriti kako smo krhki. Svjesni smo da nas nikakav automobil i njegova najnovija zaštita ne može zaštiti od prebrzog udarca u betonski stup, kao što nas nikakva sigurnost aviona ne može zaštiti od posljedica naglog pada s velike visine. Naše iskustvo krhkosti nije povezano sa stvarima. Usmjereno je na ljude. Krhkost je nezaštićenost našeg života pred događajem koji dolazi. Iskustvo bespomoćnosti pred naglim i iznenadnim gubitkom. Krhkost opisujemo skoro pjesnički s određenom čežnjom: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Krhki smo pred katastrofama, krhki smo pred bolestima, krhki smo pred neuspjesima, krhki smo pred porazima. U svemu gdje iznenada i nepredviđeno gubimo pomislit ćemo: Eh, što ti je čovjek, jučer imao sve, danas nema ništa. Ne govorimo o stvarima: Eh, što ti je auto, danas ga preplatiš, sutra ne vrijedi ni upola cijene. Kao da se slažemo s iskustvom da su stvari predviđene da budu potrošene, zastarjele, odbačene, zamjenjive novima. Ali ne i čovjek. Ali ne i osoba iz naše blizine. Nju se ne zamjenjuje. I što je u nama jača svijest da smo izgubili nekog nenadoknadivog za naš život, krhkost kao iskustvo postaje u nama jače i jasnije. I naše shvaćanje krhkosti kulminirat će u čežnji za onim koga više nema: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema.

Krhkost sazrijeva u nama. Ona ne nastaje onda kada sebi ne možemo objasniti zašto smo bez nekoga ostali. Još smo u razdobljima pitanja, sumnje, gnjeva, mržnje i ogorčenosti na nekoga tko možda upravlja sudbinama svih nas. Događa se da treba poprilično vremena proći da se krhkost pojavi pred nama i da je osjećamo jasno i opipljivo kao iskustvo bespomoćnosti i nezaštićenosti. Iskustvo krhkosti kao da stvara u nama nepotpuni osjećaj pomirenja s gubitkom kao da smo negdje duboko u sebi prihvatili bolnu istinu rečenice: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. O tome razmišljamo i kad naglo izgubimo nekoga tko nam je jako blizak obiteljski, rodbinski, prijateljski. Kao da u iskustvu krhkosti prihvaćamo i svoju u tuđu i prolaznost svih nas koji se međusobno susrećemo i poznajemo. Krhkost nije iskustvo očaja. Krhkost nije neugodna i tragična bespomoćnost. Ona nas ne opterećuje. Ona se javlja kao mirno razmišljanje o tome da smo svi na svoj način bespomoćni i nezaštićeni pred iznenadnim i nepredviđenim. Ali svjesni svoje krhkosti, živimo, trudimo se, borimo se, radujemo se, čak smo i životom zadovoljni u sjenci krhkosti. Kao da nas iskustvo i osjećaj krhkosti upućuje na misao da unaprijed treba pokušati živjeti unutar svijeta i stvarnosti u kojima smo prolazni, u kojima nam stvari ne mogu pružiti zaštitu pred iznenadnim događajem ili situacijom koja nam oduzima sve što imamo ili jesmo. Krhkost je mirenje s osobnom prolaznošću, prihvaćanje stanja nezaštićenosti i bespomoćnosti ne kao stanja očaja, depresije i malodušnosti. I muškarci i žene su jednako krhki i ništa ih u tome ne razlikuje. Niti njihov izgled, niti njihova snaga, niti njihove mogućnosti, sposobnosti. Svi smo jednako krhki pred iznenađenjima života i nepredviđenim događajima koji, nažalost, mogu oduzeti što smo mislili da je najsigurnije i najzaštićenije i nedostupno tragediji i gubitku. Krhkost je naše zajedničko iskustvo. Međusobno nas prožima iako se ne poznajemo i ne susrećemo, ali ga prepoznajemo bez suvišnih objašnjenja kad bilo kada ili bilo gdje čujemo rečenicu: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Ili: Eh, što ti je čovjek, ništa doli krhkost kao nezaštićenost i bespomoćnost pred onim što mu iznenada oduzima sve što je smatrao najsigurnijim i najzaštićenijim uključujući i njega samoga…

U Sarajevu 20. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

O sigurnosti

Štedimo novac jer se bojimo siromaštva i neimaštine. Gradimo kuću ili kupujemo stan jer se bojimo hladnoće, dana i noći pod otvorenim nebom bez ikakve zaštite. Četiri zida koja smo teškom mukom izgradili sigurna su zaštita. Rađamo djecu jer se bojimo smrti i strah nas je da će nas zaboraviti kad umremo. Djeca su zaštita od zaborava. Živimo i radimo imajući stalno pred očima to blagoslovljeno stanje: biti siguran/biti sigurna. Život se nažalost nekad pokazuje toliko nesigurnim da ni štednja, ni četiri zida ni djeca ne mogu dati stupanj sigurnosti za kojim čeznemo. Banka propadne i s njom zajedno naš novac. Netko je bez ikakvog osjećaja odgovornosti trošio naš novac na sumnjive investicije i ulaganja. Rat plane i naša kuća ili stan s tisućama tuđih „četiri zida“ biva razoren. Neki su starci duboko skriveni unutar svoja četiri zida zavaljeni u ugodnim naslonjačima uz pun stol „ića i pića“ odlučili da trebamo ostati bez krova nad glavom. Djeca odrastu i ponekad zaborave i ne javljaju se. Sve dok nešto imamo za što se možemo držati, koliko god bilo slabašno, vjerovat ćemo da smo sigurni. Čovjek se drži snažno za život bolesnog djeteta i sve dok se za njega bori, osjeća prisutnost sigurnosti: Izborit će se, pobijedit će bolest, jak je/jaka je. Nastupa li ikada trenutak u našem životu kada prestajemo biti sigurni? Mladi ljubavnici kada se nađu u vrtlogu međusobnih sukoba i optužbi za prevaru, dvoličnost i pretvaranje znaju sebi reći: Više ni u što nisam siguran/sigurna. Čovjek koji iznenada ostane bez svega od novca do krova nad glavom i obitelji također će s puno više prava nego mladi ljubavnici ustvrditi: Više nisam siguran jer nemam više ništa. Sigurnost povezujemo s imanjem ili nemanjem. Imati izgleda jest biti siguran. Nemati jest živjeti bez sigurnosti. Međutim, dosežemo li stanje apsolutne sigurnosti kada imamo? Ne. Inače ne bismo i dalje nastojali imati više, podebljati bankovni račun, proširiti kuću ili stan i slično. Radimo i borimo se ne samo jer želimo imati i izbjeći siromaštvo i neimaštinu nego još više jer želimo biti sigurni. Osigurati i zaštiti budućnost. Starost. Bolest. Samoću. Gubitke. Razočarenja. Gubitak posla. Ratovi. Ekonomske krize i obiteljski lomovi. Sve su to stanja i iskustva koja želimo preduhitriti. Biti zaštićeni kada dođu. Nekako se osigurati kako bismo se, ako ih već ne možemo izbjeći, od njih zaštitili. Mučno je iskusiti na vlastitoj koži urušavanje i gubitak sigurnosti. I oni koji govore kako su iz svega izišli jači, nisu do kraja iskreni. Jer su izišli s jasnom spoznajom da je sigurnost nemoguća na način na koji su planirali, dok nesigurnost vreba skrivena iza svakog sata i dana života i teško ju je predvidjeti.

Sigurnost nije ideal koji je nedostižan kao da je riječ o nečemu božanskom. Sigurnost je stanje stvari našeg konkretnog života. Međutim, jer je život često nepredviđen i životne okolnosti ponekad produbljuju našu nesposobnost da predvidimo budućnost, sigurnost ne može biti postignuta na način kako zamišljamo. Maštamo o sigurnosti bez kataklizmi i gubitaka, ali sve što postižemo jesu krhke sigurnosti kojima prijeti nepredvidivost svakodnevnog života i njegovih ponekad iznenađujućih i neplaniranih okolnosti. I novac u banci jest sigurnost, ali ne ona koja je trajna i vječna, kao što je to i krov nad glavom. Život se ne jednom pokazao nesigurnim i nezaštićenim i onda kada je novca bilo koliko smo htjeli, a krov nad glavom činio se neuništivim. Svejedno ćemo nastaviti živjeti i boriti se. Ne možemo zamisliti život u kojem smo potpuno nesigurni i nezaštićeni. Iz tog osjećaja da ne želimo živjeti na takav način živimo stvarajući krhke, kratkotrajne, ali stvarne i opipljive sigurnosti. I kada pogledamo veliki grad u kojem živimo, sve njegove zgrade, kuće i ulice, pred nama iskrsne misao o sigurnosti i zaštićenosti. Nekad je taj grad bio skoro cijeli razoren. Svi su krovovi nad glavom bili uništeni, sav novac nestao, mladi i djeca su poginuli ili ubijeni. Nitko nije bio siguran. Nitko nije bio zaštićen. Ali opet je izgrađen, kao što su se rodila druga djeca i drugi mladi. I nakon svega čovjek nije izgubio volju i želju za sigurnošću. I nakon svega želimo biti sigurni. Zaštićeni. I čovjek nikada neće prestati težiti tome da bude siguran. I koliko god sve bilo spaljeno do temelja i pretvoreno u pepeo, čovjek će iznova štedjeti, graditi i rađati. Čovjek ne može zamisliti svoj život živeći ga u trajnoj i vječnoj nesigurnosti i nezaštićenosti. Uvijek će štedjeti. Nikada neće prestati graditi i uvijek će biti onih koji će roditi novi život. Čovjek zna kakav je osjećaj, makar je prolazan i kratkotrajan, kad si siguran i zaštićen. I radi tog osjećaja spreman je učiniti sve što može. Ponekad je spreman učiniti nemoguće. Sigurnost je za čovjeka najprivlačnija ideja i za tu ideju izgradit će ponekad cijeli grad, stvaran i opipljiv da se zaštiti od nesigurnosti. U svemu što gradimo, činimo i borimo se kroz život pred očima nam je uvijek još nedosegnuti osjećaj mira i stabilnosti, osjećaj da više neće biti negativnih i loših okolnosti i promjena. Sve je to međusobno pomiješano. I nada da ćemo dosegnuti mir. I potreba da imamo stabilnost. I zadovoljstvo jer više nema loših životnih okolnosti. I sreća jer više nikada neće stvari ići prema lošem. Sve se to svakodnevno miješa u nama dok štedimo, gradimo i rađamo. Kao da svi radimo isto, kao da svi želimo isto, kao da svi maštamo i sanjamo o istom: sigurnost.

U Sarajevu 13. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

O nesigurnosti

Nesigurnost ima puno lica. Neka od njih se ponavljaju. Lica nesigurnosti se miješaju što nas zbunjuje i čini napetima. Vrijeme provodimo planirajući. Koja nas nesigurnost opterećuje? Koja nas plaši? Koja nam stvara neugodu? Kako je izbjeći ili pobijediti? Dok svladamo jednu, u redu stoji i čeka neka nova nesigurnost. Uvijek nekakve nesigurnosti! Teško ih je razumjeti. Nesigurnosti se ponašaju poput glumaca koji ne žele slušati redatelja i izvode predstavu na svoj način. Nesigurnost podsjeća na onu ponekad neobičnu scenu u kojoj stojimo i ne znamo kuda ćemo s rukama. Mislimo da je svaki položaj ruku neugodan i da svi u nas gledaju. Izvodimo predstavu s rukama. Sklapamo ih, spuštamo ih niz tijelo, skupljamo ih, prekrižimo ih. Onda se sjetimo kako su džepovi najsigurniji za naše nesigurne ruke makar se ne činilo pristojnim u tom trenutku. Radije ispadamo nepristojni nego nesigurni. Nesigurnosti su poput nervoznih ruku. Kao što ponekad ne znamo kuda ćemo s rukama, ponekad ne znamo kuda ćemo sa svim tim silnim nesigurnostima. Bunimo se protiv njih. Obećavamo da ćemo ih svladati. Bezvoljni smo jer nas ne žele pustiti na miru. Deprimirani smo kada ih ne uspijevamo staviti pod kontrolu. Je li moguće nesigurnosti poput nemirnih ruku „staviti u džepove“ da nam ne smetaju i da nas ne ometaju? Nesigurnost se plaši razuma. Ona se razvija i raste kao slijepa i iracionalna sila koja kontrolira naš život. Što hoćemo prema njoj biti racionalniji, nesigurnost postaje histeričnija. Nesigurnost se brani svim mogućim načinima. Brani se optužbama na naš račun. Optužuje nas da smo nesposobni, da bez nje ne možemo ništa i da smo zahvaljujući njoj to što jesmo. Potiče naše samosažaljenje, prijezir i omalovažavanje prema sebi. Možemo postati očajni, razočarani i deprimirani jer se doima da protiv nesigurnosti ne možemo učiniti ništa. Nesigurnost je poput nekakve periferije. Na sve moguće načine odvlači pažnju da ne vidimo središte i pokušava zaslijepiti naš pogled. Nesigurnost ne želi da vidimo sebe, nego da gledamo sliku koju je nesigurnost stvorila o nama. Sliku koja ne postoji. Slika koja nismo mi. Kao fatamorgana u pustinji koja nestane čim se približimo. Nesigurnost se plaši našeg razuma, naše samospoznaje i naše samosvijesti. Razum, samospoznaja i svijest o sebi ujedinjeni zajedno najveća su opasnost za našu nesigurnost. Nesigurnost igra na kartu nerazumnog, histeričnog i neutemeljenog, kao što i igra na kartu stvaranja straha ako pokušamo bliže prići samima sebi. Od svih strahova koji nesigurnost progone, njezin je najveći strah da bude ogoljena i svedena na rješiv problem, da bude podređena razumu i samosvijesti koji je hladno i metodički seciraju i prokazuju njezine nedostatke i slabosti. Nesigurnost se doima moćnom. Snažnom. Nepobjedivom. Kao nepregledno sivo nebo, čini nam se da prekriva svaki pedalj našeg postojanja. I naravno da smo pred takvim nebom rezignirani i pomalo očajni. Tko će svladati prostrano sivo nebo? Razum i samosvijest su oružje protiv sivila i crnila naših nesigurnosti. Samosvijest koja u nama pronalazi ljudsko koje je moćno i snažno i razum koji uporno i strpljivo hladno upire u nesigurnost i njezine slabosti i nedostatke. Kad god nesigurnost histerizira po našem umu vičući na sve strane kako je svuda u nama strah, razočaranje, poraz, neuspjeh, prijezir prema sebi, omalovažavanje sebe, razum i samosvijest se javljaju kao izdajnici njezine moći i snage. Razum hladan kakav samo može ponekad biti prema nesigurnosti dok metodički i mirno nabraja njezine slabosti i samosvijest koja ponekad ne da nesigurnosti da dođe do riječi. S vremenom, strpljivo i polako razum i samosvijest nesigurnost svedu na nešto čemu se smijemo kad na to pomislimo. Nije li tako? Kada mislimo na nesigurnosti od kojih smo patili, koje su nas sapinjale. Neke od njih izgledaju nam danas u najmanju ruku smiješne, ako ne (oprostimo si na izrazu) glupe i budalaste. S vremenom jasnije spoznajemo da ukoliko želimo svladati nesigurnost, ona mora biti suprotstavljena našem razumu i našoj svijesti o sebi samima. Tek u ovom odnosu i odmjeravanju snaga vidjet ćemo slabost i nemoć naših nesigurnosti i moć i snagu našeg razuma i samosvijesti. Čovjek je snažno biće. Nije ponekad svjestan vlastitih nutarnjih snaga. Ali kako sazrijeva i raste, sve više shvaća da nesigurnosti prividno moćne na kraju gube protiv njegovog razuma i njegove samosvijesti. Kad ne bi bilo tako, nikada nesigurnosti koje je pobijedio ne bi nazvao smiješnima, glupima i budalastima. Kao što nikada svoj razum i svoju samosvijest ne bi trebao opisivati kao smiješne, glupe i budalaste sposobnosti. Što više obezvrjeđuje svoj razum i svijest o samom sebi, dublje tone u nesigurnosti raznih vrsta, profila i intenziteta. Što više cijeni svoj razum i svijest o samom sebi i daje im prednost i razvija ih, to je sve manje nesiguran u sebe.

U Sarajevu 30. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: spaxia

O udaljenosti

Zašto se udaljimo jedni od drugih? Nekad zbog naviknutosti koja opterećuje. Pomisao da se vidimo ne doima se ugodnom. Nekad jer više ne očekujemo ništa jedno od drugog. Ponekad jer je povjerenje izigrano i svaki pokušaj međusobnog zbližavanja produbljuje međusobnu udaljenost. Udaljimo se jer više nemamo radosti za mala svakodnevna životna iznenađenja. Udaljimo se i onda kada ne želimo. Stvari izvan naše moći i kontrole dovele su nas do međusobne udaljenosti. Udaljenost kao da dolazi prirodno. Navike nas uljuljaju, svakodnevnica se čini očekivanom, budućnost monotonom. Treba li sa zahvalnošću udaljenost objeručke prihvatiti kao olakšanje? Udaljenost se doima kao dobrovoljna samoizolacija i povlačenje pred obvezama koje nisu naše i očekivanjima koja od sebe ne tražimo. Ugodnije je postojati udaljen od tuđih očekivanja. Udaljenost nam dođe kao mehanizam zaštite od onoga što ne želimo, a o tome se ne usudimo glasno govoriti. Kao da je ugodnije i komotnije kada čujemo: Ah od njega/nje ne treba puno očekivati. U ovim riječima osim boli zbog prijezira prema nama, pronalazimo i određeno oslobađanje. Udaljenost izgleda kao potreba za slobodom. Dišemo lakše kada se udaljimo od obveza, napora i očekivanja koje nam drugi stavljaju u vidokrug našeg pogleda na život. Udaljeniji osjećamo kako stisak i okovi okoline popuštaju i otpuštaju se. Mislimo na udaljenost kao na neku drvenu kuću tik uz šumu, ne previše udaljenu od bučnog grada. Biti nekako udaljen od drugih, ali ne biti potpuno sam. Jesmo li po naravi socijalna bića i ako jesmo, je li udaljenost dobra? Ili smo po nečemu dubljem u sebi zapravo bića međusobne udaljenosti? U početku sve nam je blisko i blizu. Ne smeta nam, dapače, udaljenost gledamo kao zlo i one koji vole udaljenost kao čudake i neprilagođene. S vremenom prirodno i nevidljivo, udaljenost dolazi kao razmak između nas i svjetova drugih. Udaljenost nije uvijek svjesna, nije uvijek planirana, nije uvijek željena. Udaljenost je objekt straha, prijezira i socijalne neprilagođenosti. Je li udaljenost po svojoj naravi zla? Znamo da je na trenutke oslobađajuća. Ne mislimo o sebi kao o neprilagođenim i zlim ljudima ako osjećamo potrebu za udaljenošću. Otkrivajući i živeći udaljenost, otkrivamo sebe. Poput velikog slikarskog platna razvučenog preko velikog zida blago udaljeni od drugih ljudi počinjemo primjećivati toliko toga o sebi. Geste, doživljaji, osjećaji, iskustva. Dok se udaljavamo od drugih, oni sve više postaju tuđi i nepoznati, ali mi otkrivamo puno novog o sebi. Nismo sposobni potpuno se udaljiti od drugih. Otkrivamo oslobađajuću i opuštajuću udaljenost kada smo daleko od tuđih želja, potreba, očekivanja i nametnutih stavova. Međutim, ta ista udaljenost u nama stvara prostor straha napetosti. Što ću otkriti o sebi ako se od svih udaljim? Jesam li spreman na to? Nitko ne može biti samo sam sa sobom niti može biti samo s drugima. Udaljenost je stanje između dvoga. Udaljenošću prestajemo učiti o drugima i počinjemo učiti o sebi. Udaljenost je putovanje. Ono nema krajnje odredište. Niti trajno napuštamo druge da bismo se od njih zauvijek udaljili niti trajno do kraja dolazimo sebi. Udaljenost ima polazište i odredište kao svako putovanje, ali kao putovanje nikada stvarno niti počinje niti stvarno završava. Putujemo između drugih i sebe, ali nigdje se zauvijek ne zaustavljamo. Udaljenost ima svoju privlačnost. Izgleda kao mogućnost da se odvojimo od drugih i da im se vratimo kada želimo. Izgleda kao i mogućnost da upoznamo sebe, ali i da stanemo kada nas obuzme strah što ćemo otkriti ako zauvijek napustimo druge. Ponekad smo sigurni da ne želimo ostati s drugima, ali nismo sigurni želimo li ostati sami sa sobom. I obrnuto. Udaljenost je nesigurnost. Kada odemo od drugih, u povratku ne znamo što ćemo naći o njima. Brine nas kako će proći naš susret. Kad odemo od sebe nakon što iskusimo strah od onoga kakvi smo, nismo sigurni da se baš svaki put želimo vratiti sebi. Udaljenost je nesigurno putovanje i nalik je našem životu, jer je život promjenjiva udaljenost između mene i drugih.

U Sarajevu 26. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Roman Stetsyk

O bijegu i mašti

Pobjeći? Gdje? U idealno. Povrijeđeni ste odbijanjem vaše zaljubljenosti? Ništa lakše. Stvorite idealnog muškarca. Idealnu ženu. U njih se zaljubite. Oni mogu i hoće uzvratiti ljubav. Kada volite idealnog/idealnu, lakše vam je prebroditi stvarne koji vas odbacuju. Svijet je grub prema vama? Stvorite svoj svijet. Idealni svijet. Nitko vam ne može odrediti tko će u njemu živjeti i na koji način. Vi ste kreator vlastitog svijeta. U tom svijetu možete biti netko drugi. Junak. Princeza. Besmrtnik. Don Juan. Kleopatra. Filmski negativac ili zvijezda. Što god želite. Čine vam zlo? Stvorite svoj svijet. Ne mogu vam odrediti da zakoni stvarnog svijeta moraju postojati u vašem. Stvorite svoj svijet. Svijet dobra. I samo dobra. Trpite patnju? Stvorite svoj svijet. Svijet bez patnje. Ne mogu vam propisati da morate imati patnju u svom svijetu samo da bi ga drugi stavili na listu stvarnih i postojećih svjetova. Bojite se smrti? Stvorite svoj svijet. U njemu nitko ne umire. Vječno ste mladi. I vječni su oni do kojih vam je stalo. Ne mogu vas prisiliti da svoj svijet podredite zakonima smrti samo zato da bi ga službenim razumom proglasili stvarnim svijetom. Ako želite, možete imati svoj privatni svijet. Ako ste ga vi izgradili od temelja do vrha, od najvećeg grada do najmanjeg cvijeta, onda vi birate zakone koji će postojati u vašem svijetu. Zašto biste svoj svijet gradili prema modelu odbijanja, grubosti, zlobe stvarnoga svijeta? Niste li dovoljno snažni da za sebi izgradite svijet bez lošeg i deprimirajućeg? Gdje piše da ne smijete ružičastim pogledom izgraditi svoj svijet od najljepših i najsjajnijih boja? Tko vam je odredio da morate vjerovati kako je svijet isključivo crn ili siv? Niste li snažniji od crnih i sivih tonova koji u vama stvaraju neraspoloženje, strah i nesigurnost? Bit ćete proglašeni bjeguncem. Fantastom. Idealistom. Strašljivcem. Kukavicom. Zar je važno? Ako ste maštoviti i kreativni da stvorite svoj svijet, zašto bi vas pogađalo što vam govore natmureni pogledi i otrovne rečenice koje dolaze iz svijeta crnila i sivila? Svijet sivila i crnila i ne govori drugim jezikom nego jezikom otrova. Jezikom bolesti. Jezikom prljavštine. Niste obvezni govoriti tim jezikom. Imate svoj jezik. Svoje riječi i rečenice. Njima ste izgradili svoj idealni svijet. Pun je maštovitih boja, prekrasnih kreacija i dobrih ljudi. Vaš svijet se hrani dobrotom. Vi ga hranite jezikom ljubavi. Svom svijetu tepate kao novorođenčetu. Govorite mu o ljubavi. O tome koliko ga volite. I pomalo vaš mali bespomoćni svijet, baš kao i ljudsko biće, izrasta u snažan i moćan svijet kao što čovjek izrasta u snažnu i jaku osobu. Vođeni svojim svijetom, ne bojite se stvarnog svijeta. Više nemate straha. Niste nesigurni. Znate da niste idealist. Niste kukavica. Niste strašljivi. Niste bjegunac. Vi ste samo maštovita osoba. Nemojte se bojati. Ne pokušavajte sebe uvjeriti kako vaš idealni svijet ne postoji. Osvrnite se oko sebe jer toliko toga je nastalo zahvaljujući vašoj mašti. I mašti onih koji su vam slični. Nemojte izdati svoju maštu. Zanemarite i odbacite prigovore da je to bijeg. Ne bježite vi nigdje. Vi samo kratko odlazite u svoj savršeni svijet kako biste iz njega zagrabili od njegove ljepote, dobrote i mira i dali stvarnom svijetu njegov dio. Kako biste umanjili crnilo i sivilo. Umanjili patnju. Umanjili strah od smrti. Umanjili zlo. Trebaju vam zahvaliti. Oni koji vas vrijeđaju i ponižavaju zbog vaše maštovitosti i kreativnosti. Nisu svjesni koliko vas boli što od svog savršenog svijeta kojega ste s ljubavlju i dugo gradili otkidate da biste dali njihovom svijetu crnila, sivila, prljavštine i zlobe nešto od svog savršenog svijeta. Jer dajete djelić samog sebe. Koji je stvaran. Tako je nastalo sve. Tako je nastao stvarni svijet. Netko maštovit odricao se djelića savršenosti svoga idealnog svijeta kako bi ih ugradio u svijet u kojem sada svi živimo. Zapamtite. Niste bjegunac. Ne bježite. Vi ste graditelj. Tvorac. Maštajte. Stvarajte svoj idealni svijet. I ne budite sebični. Nešto od svoga savršenog svijeta darujte nama u stvarnom svijetu. Bez vaše mašte i bez vas, naš svijet bi se utopio u crnilu i sivilu.

U Sarajevu 4. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Konstantinos A | Dreamstime.com

O neprežaljenosti

Što je neprežaljenost? Je li čovjek uvijek ima nešto ili nekoga što nikada neće moći prežaliti? Kako se živi život sa sviješću da ćemo trajno žaliti za nečim ili nekim? Neprežaljenost zna iznenaditi. Nije je lako predvidjeti i teško je se za nju pripremiti. Bilo što i bilo tko može biti okidač za osjećaj neprežaljenosti. Neprežaljenost može godinama mirno egzistirati unutar čovjeka. Čovjek je osjeća, tu i tamo netko i nešto probudi neprežaljenost u njemu. Nekad je možemo kontrolirati, nekad nas neprežaljenost zna obuzeti. Neprežaljenost može imati neobične posljedice, nekada dobre, nekada loše. Neprežaljenost može nekad stvoriti nešto novo, može i uništiti ono što je već izgrađeno. Neprežaljenost u svoj vrtlog može uvući ne samo jednog čovjeka nego i druge koji su s njim povezani.

U romanu mađarskog pisca Sandora Maraia Rastava u Budimu glavni likovi su Kristof, Imre i Anna. Kristof je sudac za bračne parnice, Imre je njegov školski kolega, Anna je Imreova supruga. Kristof na stol dobiva sudski spis, sudsku parnicu o rastavi braka između Imrea i Anne. Kristof je susreo Annu dok su bili mladi. Susreli su se nekoliko puta, Kristof nije ništa posebno očekivao niti doživio. Par mjeseci nakon toga Kristof upoznaje Herthu i ubrzo se ženi. Ipak, Anna je susret s Kristofom doživjela kao sudbonosni trenutak. Opisala ga je kao trenutak u kojem su se „otvorili nebo i zemlja i znala je da je to zapovjedni trenutak“. Anna je susret doživjela kao „sudbonosno fatalan“ dok Kristof nije osjetio ništa, osim što je iz pristojnosti obećao da će je nazvati. Nikad to nije učinio.

Deset godina nakon toga, jedne večeri nakon što se vratio iz grada, Kristof zatiče Imrea u svom stanu koji mu govori da je Anna umrla, da ju je ubio. Imre pripovjeda Kristofu kako je postojala neka tajna, neki tamni zastor iza kojega je Anna nešto skrivala i nikada nije mogao doprijeti do njezine tajne. Koliko god se trudio i mučio, Anna je ostala za njega tajanstvena. Nakon osam godina braka Imre ne mogavši doprijeti do svoje žene i njezine tajne se od nje razvodi. Noć prije nego će se službeno razvesti Imre i Anna se susreću i Anna mu između redaka govori o svojoj tajni, o „fatalnom trenutku“ kojega Kristof nije prepoznao i osjetio. Anna ga zamoli da joj ode pripremiti čaj. Dok je on u kuhinji, Anna ubrizgava smrtonosnu dozu lijeka. Imre koji je liječnik prvo razmišlja da je spasi. Onda odustaje svjestan da je Anna odabrala takav kraj za sebe jer nije mogla živjeti sa sviješću da Kristof nije prepoznao trenutak onako kako ga je ona prepoznala i da bi cijeli njezin život bio mučenje. Pušta je da mirno i bezbolno umre. Imre pripovijeda Kristofu cijeli događaj i postavlja mu pitanje je li ikada u zadnjih deset godina sanjao Annu? Kristof prvo odbija o tome razgovarati, ali na kraju priznaje da jest iako to za njega nema nikakvog značenja niti pridaje snovima ikakvo posebno značenje niti želi njihovo tumačenje. Imre odlazi, a Kristof nakon razgovora koji je trajao cijelu noć razmišlja o svojoj supruzi i djeci tješeći se riječima „da, završila je noć, počinje dan“.

Marai je romanom pokušao izraziti i neprežaljenost kao trajno iskustvo za koje čovjek nikada ne može biti siguran kada će se probuditi, što će izazvati i na koga će sve utjecati. Anna je osjetila ono što danas zovu kemijom, Kristof ako je i osjetio nešto o tome, Marai ne piše, samo zapisuje kako je Kristof pamtio Annino lice i pamtio ga je dugo. Je li Annino lice koje je Kristof ponekad sanjao bio znak da i Kristof u sebi krije neprežaljenost? Uspješan sudac, sretno oženjen koji stoji pred svjetlom budućnošću, ali ga snovi podsjećaju na Annu.

Anna i Kristof simboli su neprežaljenosti, iskustva i osjećaja koje se može dogoditi bilo kome i bilo kada. Razlog ne mora biti samo ljubav čak ni osoba, razloga i motiva može biti svakakvih. Marai opisuje neprežaljenost kao tajnu koja se nosi i krije od drugih kao što Anna čini u odnosu prema svom suprugu Imreu. Neprežaljenost je ne samo tajna, neprežaljenost je i nesrazmjer i to bolan nesrazmjer između iskustva i osjećaja dvoje ljudi kojima se dogodi zajednički trenutak, gdje netko osjeti sve, „otvaranje neba i zemlje“ kako ga kroz usta Anne opisuje Marai, a netko ne osjeti ništa ili nešto neodređeno u što ne može biti siguran što je i o čemu se radi. Kristof pamti Annino lice iz profila dok su se jedne večeri vraćali iz šetnje. Annino lice javlja se u snovima, Kristof o njemu ne misli dok je budan i na poslu. Kristof nije siguran što znače ti snovi u kojima se javlja Annino lice. Tako se neprežaljenost javlja i kao nesigurnost u značenje susreta s nekim kao kada netko osjeti da između njega i druge osobe nešto ima, ali ne može biti siguran o čemu se radi. Možda kemija nije dovoljno jaka i razgovijetna da bi se napravilo odlučujući korak. Neprežaljenost se javlja i kao tiha patnja o kojoj nitko ne zna, čak i onaj koji je s čovjekom najintimniji kao što je to Imre, Annin suprug.

Najneobičnije kod neprežaljenosti jest što ona ima svoje vlastite načine kada će se probuditi i kako. Neprežaljenosti se ne može zapovijedati. Kristof koji godinama mirno živi, biva podsjećan na svoju neprežaljenost za Annom tako što ga Imre moli da mu otkrije je li sanjao Annu u posljednih deset godina. Kristof odbija odgovoriti, ali neprežaljenost je jača od njega. Priznanjem da ju je sanjao priznaje da je nije zaboravio, odnosno prežalio. Imre je toga potpuno svjestan i zato govori Kristofu da mu je to dovoljno da shvati Anninu tajnu. Kristof i Anna nikada nisu prežalili jedno drugo. Annino lice se javljalo Kristofu u snovima, a Anna je živjela život kao da nije njezin, odsutna iz života. Jesmo li ikada susreli nekoga tko nije pomalo shrvan i obuzet neprežaljenošću? Ima li ljudi koji su uspjeli tako odživjeti život ili ga tako žive da u njima nema neprežaljenosti? Ili je možda nisu svjesni jer neprežaljenost u njima još uvijek spava i čeka trenutak kada će sama probuditi.

Neprežaljenost, sudeći prema likovima Kristofa i Anne, ne pita za dozvolu u kojem je trenutku najprikladnije da se pojavi u čovjekovu životu. Neprežaljenost koristi sve što želi i kada to želi. Koristi naše snove da nas podsjeti, tuđa lica da nas podsjeti. Bolan nesrazmjer između Anne i Kristofa u odgovoru na njihov jedinstveni neponovljivi trenutak koji je bespovratno prošao dobro opisuje kako neprežaljenost nastaje ili barem trenutak u kojem bi mogla nastati. Neprežaljenost nastaje u trenutku kada dvoje nesrazmjerno odgovore pozivu na njihov zajednički trenutak u životu. Ne moraju biti krivi što se tako dogodilo. Nije lako i naporno je držati oči stalno otvorene kako „fatalni trenutak“ ne bi promakao. Dovoljno je oči na kratko zaklopiti da trenutak prođe i da se rodi neprežaljenost. Neprežaljenost nastaje odmah čim se zajednički trenutak izgubi, ali svijest o neprežaljenosti se rađa puno kasnije jer neprežaljenost godinama može spavati bez da vas podsjeti na izgubljeni trenutak. Dapače, „fatalni trenutak“ možda nećete ni smatrati tako fatalnim kao što ni Kristof nije ništa osjetio u trenutcima susreta s Annom iako je uvijek pamtio njezino lice. Ali Anna je osjetila odmah „otvaranje neba i zemlje“, „zapovijednu riječ“ da ljubi i voli, ali koje koristi kad Kristof nije osjetio ništa. Anna je osjetivši trenutak odmah i postala svjesna neprežaljenosti koja će je pratiti cijeli život. Iz tog razloga nastavlja kroz život pomalo odsutna iz njega, dok se Kristofu u snovima kroz Annino lice javlja neprežaljenost, ali ju on nastoji otjerati od sebe.

Neprežaljenost je bolan nesrazmjer, neadekvatan odgovor na zajednički poziv i zajednički trenutak kojega dvoje ne vide i ne osjećaju na isti način. Jedno osjeti kemiju ili nekakav neobičan klik u unutrašnjosti svoga bića, drugo ne osjeti ništa ili se barem pretvara. Neprežaljenost je tajna koju se krije, nesrazmjer u kojem je jedno odgovorilo, a drugo nije i nesigurnost o tome što je bio taj trenutak i je li to bio „fatalni trenutak“ ili nešto drugo o čemu nikada nećemo saznati i što će za nas uvijek ostati tajna koju nam drugi nikada neće otkriti. Neprežaljenost je teška za nositi. Ne bi bila teška kad bi mogli biti njezini gospodari, kad bi joj mogli odrediti kada će se pojaviti i treba li se uopće pojaviti. Teška je jer je slobodna u odnosu na nas i našu prošlost. Kad se nastani u nama, dugo će možda spavati i neće se buditi i mi ćemo misliti da njome upravljamo.

Onda će nas jednom iznenaditi, nakon godina i desetljeća mirovanja. Probudit će se sama ne pitajući nas smije li ustati i poremetiti nam život. Pojavit će se slobodno. Noću u snovima kao Annino lice. Danju kao osoba, kao Anna, kao Kristof, kao Imre ili neko drugo nama poznato ime. Neprežaljenost je slobodna i naš strah od nje dolazi zbog njezine slobode da nas izbaci iz životnog kolosijeka onda kada mislimo da smo čvrsto priljubljeni uz tračnice života i da nas nitko i ništa ne može iz njih izbaciti. A onda se u snovima pojavi njezino ili njegovo lice, ili na javi čujemo njegovo ili njezino ime i shvatimo da smo izbačeni iz tračnica života. Barem na trenutak smo izbačeni. I to nam smeta i to nas nervira. Nervira nas kako je neprežaljenost tako slobodna da se čak i ne udostoji upitati nas želimo li se podsjetiti na „fatalni trenutak“ i želimo sanjati lice koje nikada nismo zaboravili i želimo li nakon godina i desetljeća podsjećati se na trenutak koji je prošao i kojega se više ne može vratiti, osim što ga se može sanjati i razmišljati „što bi bilo kad bi bilo“.

Čovjek se može nositi s neprežaljenošću kao tajnom i dugo je čuvati i nositi se s njom i nikom je ne otkrivati. Može se s njom nositi i kao bolnim nesrazmjerom pronalazeći nekoga drugog približno sličnom onome ili onoj s kojim se dogodio „fatalni trenutak“. Može se nositi s njom i kao nesigurnošću osiguravajući sebi život penjući se ljestvicom uspjeha i ugleda. Ipak se teško može nositi s neprežaljenošću i njezinom slobodom jer se neprežaljenost probudi kada hoće i kada želi i uđe u njegov život kroz snove o licu kojega je jednom davno susreo u šetnji i zapamtio njegov profil i to lice ga i danas godinama nakon susreta podsjeća da neprežaljenost nitko ne može staviti u okove i zarobiti je kako ne bi smetala njegovom životu.

U Sarajevu, 30. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hathairat Dokbunnark

O odlascima

Ima nešto u odlasku što se ne može ni riječima zahvatiti. Ima nešto u odlasku što se iznutra osjeća kao mješavina čežnje, straha, radosti, nade i iščekivanja. Kada netko odlazi iz našeg života, ostaje samo mogućnost da iznutra osjećamo taj odlazak. Nedostaju nam riječi, rečenice i geste da opišemo što se s nama događa. Vanjskom svijetu se čini da je nama samo malčice žao i da smo malčice utučeni jer netko odlazi. Ali to je privid, skrivanje. Skrivamo nekontrolirane nutarnje bujice koje silovito protječu kroz naše biće ostavljajući iza sebe uništene obale osjećaja. Odlaskom nekoga iz našeg života obale naše nutrine dotad sigurne zaštitnice od napada svijeta postaju uništene i razorene obale nesigurnosti, izgubljenosti, protesta, nade.

Ipak odlasci nekih ljudi iz našeg života su dobrodošli. Rado ubrzamo nečiji odlazak i olakšanje koje preplavi čovjeka nečijim odlaskom signalizira da je možda trebao to učiniti i ranije. Odlaske nekih ljudi iz našeg života potajno želimo i ciljano planiramo, mirno i metodički jer smo već odvagali što ćemo dobiti i što ćemo izgubiti nečijim odlaskom iz našeg života. Izvagali smo čovjekovu prisutnost u našem životu i koliko je moguće razumno zaključili da je bolje za nas da taj čovjek ode iz našeg života jer ne vidimo da će u budućnosti biti dobro za nas ako taj čovjek ostane s nama ili blizu nas. Iako su odlasci nekih ljudi iz našeg života dobrodošli, nismo uvijek svjesni kako je potrebno da netko iz našeg života ne samo treba, nego i mora otići i to što prije. Ponekad zaslijepljeni osjećajima, nutarnjim strahovima i preprekama slobodno oslijepimo sami sebe i lažemo sebi da taj čovjek ne treba otići iz našeg života iako puno toga govori drugačije.

Čudimo se ženi koja godinama trpi fizičko i psihičko nasilje od muža zlostavljača i čudimo se kako ne vidi da bi bilo najbolje da on što prije ode iz njezinog života. Čudimo se i mužu koji godinama trpi neodgovornost i nebrigu supruge za obitelj i čudimo se kako ne vidi da bi bilo dobro i za njega i za djecu da ona ipak ode ako je moguće što prije. Uvijek smo iznenađeni kada vidimo takav odnos. Međutim, ne postupamo li i sami poput onih kojima prigovaramo da ne vide pored zdravih očiju ono što im se događa da je to otrovna atmosfera i da će ih prije ili kasnije koštati zdravlja? Kada dvije prijateljice razgovaraju o svojim muževima pa jedna kaže drugoj kako joj je žao što ona trpi alkoholičara a ova joj odgovori da je njezin muž kockar, zašto se ova ljuti i govori nema veze što je kockar važno je da ne pije? Niste li i nismo li se nekad našli upravo u takvim situacijama da drugom objašnjavamo kako je potrebno da što prije netko ode iz njihovog života, a ljutimo se i protestiramo kada netko na isti način nas upozori na nekoga u našem životu?

Odlasci ljudi iz naših života čak i onda kada su ljudi zli i kada je njihov odlazak potreban i hitan, nikada nisu lagani jer odlasci ljudi iz naših života donose sa sobom i jednu novost. Donose sa sobom ono o čemu već znamo kako izgleda, ali to ne želimo prihvatiti. Odlasci ogoljuju čovjeka i ogoljuju stvarnost. Odlazak nekog iz našeg života zguli i podere sve one slojeve ružičastih i pogledu ugodnih tapeta koje smo godinama lijepili na stvarnost vlastitog života. Tko bi se usudio nastaviti živjeti život ogoljen do njegove brutalne stvarnosti? Odatle nastaje i naša ponekad pogrešna i loša želja i navika da stvari krijemo i skrivamo lažući da će biti bolje. Kako će žena prihvatiti da je njezin muž godinama loš i zao čovjek koji je maltretira ili kako će muž prihvatiti da je njegova supruga godinama neodgovorna prema obitelji ili da se uvijek ne bavimo tuđim brakovima neka svatko za sebe pronađe primjer iz vlastitog života i vlastitog iskustva. Odbijamo prihvatiti da netko ode iz našeg života čak i onda kad je taj zao i čini nam zlo i kad ga prema svim pravilima razuma trebamo što prije pustiti da ode jer odbijamo prihvatiti stvarnost onakvu kakva ona jest. Zato teško puštamo ljude da odu iz našeg života i nije to samo zbog toga jer smo s nekim izrazito emotivno vezani, nego i zato jer ne možemo očima pogledati ogoljenu stvarnost našeg života, braka, posla, međuljudskih odnosa. Kao što iznenadni odlazak drage osobe u smrt ogoli svu bijedu, strahotu, tragičnost i krhkost ljudskog života do njegove surove stvarnosti tako i odlasci ljudi iz našeg života stvaraju opasnost da ćemo se susresti sa stvarnošću pa odlaske drugih odgađamo, sprječavamo i ne dopuštamo. Nikako da dođemo do spoznaje da je ponekad dobro, umirujuće i spasonosno da netko ode iz našeg života jer je strah od stvarnosti jači od našeg razuma i našeg nutarnjeg stanja.

Nečiji odlazak iz našeg života uvijek će kao izdajica prokazati dio skrivene stvarnosti koju smo željeli sakriti od sebe i od drugih ili možda čak za nju nismo ni znali. Roditelj koji se teško odvaja od svog djeteta koje odlazi na fakultet susreće stvarnost odsutnosti vlastitog djeteta, muž koji ostavlja suprugu i supruga koja ostavlja muža susreće stvarnost gubitka, praznine, baka koja ostavlja unuka ili unuku susreće stvarnost odsutnosti smijeha i dječije radosti, dijete koje sahranjuje roditelja susreće stvarnost smrti kao opasnosti koja i njega vreba od samog početka njegovog života. Ne želimo dopustiti ljudima da odlaze iz našeg života jer se želimo zaštiti od stvarnosti, a stvarnost ponekad hladna i bezosjećajna ne vodi računa o našim nesigurnostima i strahovima. Stvarnost se pojavi kao nenajavljen gost na nekoj intimnom događaju ili proslavi, kao gost kojega vam je neugodno izbaciti sa zabave jer nije dobrodošao, ali mu ne smijete reći ništa nego nevoljko i na silu tražite mu mjesto među već prisutnim gostima koji negoduju zbog prisutnosti stranca.

Toliko se ponekad plašimo stvarnosti koja će nas zapljusnuti nečijim odlaskom da i zle ljude zadržavamo u životu i ne dopuštamo im da odu. Toliki je naš strah od stvarnosti i toliko smo nesigurni kako ćemo se sa stvarnošću nositi da godinama i desetljećima trpimo zlostavljanja, uvrede, omalovažavanja samo ne bi li smo sebe zaštitili od stvarnosti prema onoj vrlo lošoj i nimalo dobroj misli a što će selo reći? Ali ne radi se tu uvijek o tome što će selo reći, ponekad se koristimo ovom misli da bismo sakrili strah od toga a kako će stvarnost izgledati kada on ili ona konačno ode iz mog života. Neobjašnjivo je to nekome tko misli da poznaje stvarnost i da se stvarnosti ne treba plašiti. Neobjašnjivo mu je kako ljudi trpe zle i pokvarene ljude godinama jer se plaše stvarnosti i ne možete mu objasniti kako je strah od stvarnosti života jedan od najvećih ljudskih strahova. Kako pomoći onome ili onoj kojega je strah od stvarnosti paralizirao pa se protivi bilo kakvom pokušaju da mu skrenete pozornost da taj i takav čovjek mora što prije otići iz njenog ili njegovog života jer će stvarnost postati uskoro puno surovija i brutalnija nego što je bila? Kako promijeniti čovjekovu percepciju stvarnosti i uvjeriti ga razumski da kada nasilnik, neodgovoran, zlostavljač, prevarant, ubojica, kockar, alkoholičar, ode iz života, stvarnost će biti možda surova, ali će postati puno surovija ako ne dopusti i ne zatraži što prije da ovaj ode iz njegovog života? Kako čovjeka uvjeriti da se ne plaši nove stvarnosti koja nastaje nečijim opravdanim i nužnim odlaskom iz njegovog života?

Odlasci ljudi iz života su teški i ponekad nepodnošljivi i onda kad su ti odlasci hitni i potrebni. Teški su i nepodnošljivi jer u dubini svog bića plašimo se stvarnosti i onda radije puštamo da netko godinama i desetljećima razara naše nutarnje obale ljubavi, mira i zadovoljstva koje smo godinama i s pažnjom gradili, puštamo jer se bojimo stvarnosti i čudimo se takvim ljudima. Čudimo im se kako nisu sposobni pustiti nekoga da ode i da neka nova rijeka poteče njihovim nutarnjim obalama i da izgrade neke nove nutarnje obale sazdane od mira, povjerenja i radosti. Ne možemo se čudom načuditi sve do trenutka kada i sami puštamo da to isto netko čini nama, a mi se svojski trudimo da mu ne dopustimo da ode iz našeg života. I čudimo se ljudima kojima smo se sami čudili što nam govore kako bi bilo dobro i potrebno da tog čovjeka što prije pustimo i otjeramo iz svoga života.

Čudimo se jedni drugima i čuvamo grčevito svoje uništene nutarnje obale i zagađene rijeke postajući nesigurni, zlovoljni, preplašeni, cinični i sarkastični, ali svi jednako uplašeni kakva bi mogla biti stvarnost ako on ili ona ode iz života iako već dugo trpimo i zlo i pokvarenost i time pokazujemo koliku moć nad nama ima ta misao a što će selo reći dok se u pozadini krije strah od nove i drugačije stvarnosti kao da nismo više sposobni shvatiti i vidjeti da neka nova buduća stvarnost neće i ne mora biti surova i brutalna kao ova sadašnja. Ali mi i dalje šutimo i trpimo puštajući da stvarnost postane sve brutalnija i surovija do mjere kada prestanemo vjerovati da za nas uopće ima neke nove stvarnosti u budućnosti.

I tako poput leša kojega rijeka izbaci uz obalu plutamo našim nutarnjim razorenim obalama i prljavim rijekama samo razmišljajući i misleći na to o bože što će selo reći ili strah me je nove i buduće stvarnosti pa ću radije zabraniti zlu i pokvarenosti da odlazi iz mog života i nikada mu neću dopustiti da ode i da me napusti. I naravno, nastavit ćemo se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o odlascima ljudi iz našeg života svi jednako nespremni da nekoga konačno natjeramo da ode iz našeg života jer mislimo da je sadašnja stvarnost i trenutak u kojem živimo sve što smo imali i što ćemo imati od vlastitog života i življenja. Odlazak čovjeka i odlasci ljudi iz našeg života otkrivaju stvarnost koju smo skrivali od sebe i od drugih i zato ih ne volimo i ne dopuštamo i držimo se toga kao da je riječ o nepromjenjivom zakonu.

Odlasci otkrivaju stvarnost koje se bojimo i koju ne želimo vidjeti; to je željezni stisak koji još uvijek čeličnom voljom i moći vlada umovima mnogih žena i muškaraca koji se čude kako netko sebi dopušta živjeti u tom željeznom stisku ne primjećujući da su i sami poslušni i šutljivi robovi tog istog željeznog stiska kao i oni kojima se čude što sve to trpe i podnose.

I ni jedni ni drugi više ne vjeruju da je moguća neka nova stvarnost od one u kojoj se trenutno nalaze i žive i zabranjujući zlim i lošim ljudima da odu iz njihovih života nastavljaju se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o stvarnosti; znaš moj muž je kockar, ali hvala bogu ne pije kao tvoj muž; ili moja žena je neodgovorna prema djeci, ali hvala bogu ne oda okolo kao tvoja žena; ili moj prijatelj uzima drogu, ali hvala bogu još nikoga nije ubio kao onaj tvoj prijatelj; ili moj poznanik prodaje auta kojima vraća kilometražu, ali hvala bogu još se nitko nije žalio jer spusti cijenu kad prodaje, a ne kao onaj tvoj koji ne spušta cijenu; ili naš načelnik putuje po svijetu za potrebe općine bez opravdanja i pravdanja novaca, ali hvala bogu obećao nam je završiti asfalt kad se vrati sa službenog puta, a ne kao onaj vaš načelnik;

I tako unedogled primjera je koliko hoćete, samo se osvrnite oko sebe. I nastavimo se čuditi jedni drugima i plašiti mogućnosti da bi neka nova stvarnost mogla biti ipak bolja za nas od one u kojoj smo sada. Kad bismo barem jednom u životu skupili hrabrosti za nečiji odlazak iz našeg vlastitog života koji je radi naše osobne zdravije i radosnije buduće stvarnosti i potreban i nužan i hitan. Kako bismo njegovim ili njezinim odlaskom došli do zrnaca nade da će sutra stvarnost ipak iako brutalna i surova biti barem malčice mirnija, sigurnija i radosnija i dok se to ne dogodi stalno ćemo izmišljati i stvarati razloge za nečiji neodlazak iz našeg života čak i onda kada neodlazak čovjeka iz života znači zlo, patnju i ozbiljne probleme.

U Sarajevu, 1. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O fragmentaciji i trajanju

Fragment je dio cjeline. On u bitnom pripada cjelini i ne može ga se razumjeti ukoliko je od nje odvojen. Također, ne može ga se ni ispravno tumačiti ukoliko ga se promatra izolirano. Tumačenje i razumijevanje fragmenta uvijek vuče za sobom opasnost krivog, ograničenog i neistinitog shvaćanja. Fragment nikada do kraja ne pokazuje ono što stoji u pozadini. Izoliran i samostalni fragment zahtjeva da ga se uklopi u nešto što ima smisla i što se onda može i smisleno razumjeti. Fragment dobiva i ima svoj smisao ukoliko postoji neka nepomična, temeljna cjelina kroz koju ga se onda može shvatiti. Može li fragment postati cjelina ili istu zamijeniti? Ako je to moguće i ako se to događa, koliko nam je dopušteno tvrditi da je naše tumačenje i shvaćanje onda potpuno, iscrpno i kompletno?

Čovjek danas ne živi u svijetu kao cjelini. Svijet više nije smislena cjelina, prostor koji ima određene dimenzije. Svijet je danas raspadnuta cjelina ili fragmentirani prostor. Živimo parafrazirajući filozofa Alasdaira MacInterya u „dobu fragmentacije“ cjelokupnog života, svijeta i mišljenja. Kako veli MacIntyre, sa nostalgijom bacamo pogled u prošlost i one njezine trenutke kada je sve bilo neka cjelina, imalo neku svrhu i neki smisao baš zato što nije bilo „polomljeno“ na bezbroj fragmenata. Danas prema MacIntyreu svaki fragment života, mišljenja postaje cjelina za sebe, a čovjek nenaviknut na takvo stanje se sve teže snalazi u aktualnom svijetu i pripadajućem načinu života.

Iako će se o tome uvijek raspravljati, čovjek je u bitnom određen i kao biće trajanja, kako to opisuje zgodan izraz filozofa Henria Bergsona. Trajati znači biti cjelina, osjećati se kao čovjek koji ima trajan identitet utemeljen oko jedne temeljne točke, iz koje se onda živi i na koju se čovjek vraća onda kada je njegovo trajanje, odnosno, kada je on kao cjelina u krizi. Trajanje također ostavlja čovjeku prostor da razmišlja o svojoj budućnosti. Trajanje nije ništa drugo doli osjećaj kako čovjekova prošlost, sadašnjost, budućnost čine jednu neprekinutu cjelinu koju možemo nazvati čovjekovim identitetom.

Čovjekov identitet danas živi između želje za trajanjem, osjećajem da je on ili ona jedna i cjelovita osoba u svim razdobljima svoga života te iskustva fragmentacije. Fragmentacija je neodređen osjećaj koji tu i tamo čovjeka zahvati i uplaši. To je trenutak kada čovjek osjeća kao da nema trajanja, kao da nije cjelina, nego je „razlomljen“ na nekoliko fragmenata, gdje svaki fragment za sebe vuče na svoju stranu želeći zadržati monopol nad čovjekom.

Fragmentacija čovjekova identiteta se može primijetiti na barem – zasad – dva iskustva koje svatko od nas – na ovaj ili onaj način – proživi tijekom života. To je iskustvo „velikih odluka“, a to su odluke koje će u velikoj mjeri odrediti čovjekov život, poput izbora zvanja, fakulteta, bračnog partnera, mjesta života… Pred „velikim odlukama“ čovjek se već unaprijed pita što će biti s njim, hoće li biti sretan i ispunjen onim što izabire. Hoće li mjesto koje je odabrao za život biti ono trajno mjesto života, hoće li moći biti i suprug/supruga, otac/majka, i poslovni čovjek/žena? Već ova pitanja ponekad čovjeku naznačuju fragmentaciju njegovog identiteta. Kada čovjek razmišlja o ovim stvarima ponekad ga zahvati i misao kako bi bilo idealno da bude cjelina: i dobar liječnik, i dobar suprug i dobar otac, da živi u zdravoj i sretnoj okolini, i ta misao pokazuje kako čovjek prije svega ne želi biti fragmentiran, nego želi trajati kao cjelina. Ovo je prvo iskustvo i to je iskustvo određenog egzistencijalnog straha od fragmentacije. Strah da će se čovjekov identitet „razlomiti“.

Drugo iskustvo „velikih odluka“ nastaje nakon što čovjek konačno odluči i izabere svoj životni usud, poziv, poslanje, mjesto života, bračnog partnera, a to se iskustvo uobličuje u pitanje: Jesam li izabrao/la ono što sam želio, je li to ono što sam htio zaista i želim li to nastaviti biti kroz cijeli svoj život? Ovo pitanje je pitanje trajanja, čovjekove želje da njegova prošlost, sadašnjost i budućnost budu spojene u onom osjećaju kako je sve što napravio dosad od samog početka i ono što se treba dogoditi bilo ispravan izbor.

Ovo je s jedne strane iskustvo nade kada čovjek ako ništa osjeća zadovoljstvo i ispunjenost jer shvaća da je sada u fazi života kada su „velike odluke“ donesene i one će trajati; time će i sam čovjek trajati zajedno s njima kao cjelina. S druge strane ovo je i iskustvo nesigurnosti ukoliko se čovjek stalno pita je li to ono što je htio?

Iskustvo nesigurnosti je iskustvo fragmentacije, čovjekove „razlomljenosti“ na različite identitete koji žele imati monopol nad njim. To iskustvo nesigurnosti se isto uobličuje u pitanja poput: trebam li se posvetiti karijeri, obitelji, znanosti, kome trebam dati prednost?

Čovjek živi u trajnoj napetosti između fragmentacije koja nije samo moguća nego se čovjeku i stvarno događa tijekom života i trajanja kao želje da bude jedna jedinstvena cjelina kroz cijeli svoj život i prije i nakon „velikih odluka“. Biti čovjekom donekle znači biti i živjeti istovremeno u nadi i nesigurnosti „velikih odluka“, svjestan vlastite unutarnje napetosti između trajanja i fragmentacije.

U Sarajevu, 28. 4. 2017.

O. J.