ponašanje – Poptheo Web Portal

NEPOTPUNA RAVNOTEŽA I ČOVJEK

Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. A nepotpuna pravilnost razvidna na površini, nastavlja svoj put i ispod kože pa sve i do one nutarnje psihološke dinamike svakoga od nas.

Dobra je vrlina, ali još je bolja krepost. Odnosno, vrlina da bi stvarno bila dobra, mora se uravnotežiti s nekom drugom suprotstavljenom vrlinom, i kao takva onda postaje krepost, a što znači – sveukupnost ili međusobna uravnoteženost različitih vrlina. Kao primjer ovomu možemo istaknuti hrabrost. Ona je kudikamo vrlina. No ako se ova ne uravnoteži s njom suprotstavljenom razboritosti, hrabrost rado poludi, tj. postaje luda i po sebi pogibeljna hrabrost. Ali, isto tako, ako se čovjekova razboritost sa svoje strane liši bilo kakve srčanosti i hrabrosti, ona će se izroditi u najobičniji odurni kukavičluk, pa bez obzira na to koliko ovaj pri tome bio uman i razborit. A slična priča u konačnici prati i sve ostale ljudske vrline. Sve one moraju biti uravnotežene sa sebi suprotstavljenim vrlinama ili će se nužno izroditi u ironiju i porugu čovještva.

Gdje, kad i kako se gubi ravnoteža?

Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. Lijeva i desna strana lica jednog čovjeka su svakako međusobno vrlo slične, ali ne i identične. Slično vrijedi i za ekstremitete i prateće prste, pri čemu je nešto uvijek duže ili kraće od one druge strane. Ova zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i ispod kože. U tom smislu vrlo često možemo primijetiti kako nam je metabolizam općenito snažniji na jednoj strani tijela nego na drugoj. To se da primijetiti po intenzitetu znojenja, specifičnom prisustvu bubuljica i akni, te slično.

Zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i na psihičkoj razini čovjeka. Recimo, danas ljudi rado govore o tome da su oni po prirodi ekstroverti ili introverti, premda je to u većini slučajeva tek djelomično točno. Pitamo se zašto? Pa zato što ljudi po prirodi redovito imaju i onu ekstrovertiranu, kao i introvertiranu stranu, s tim da jedna od njih već od djetinjstva ponešto preteže. Stoga vam niti jedan ozbiljan psihološki test neće reći da ste vi striktno ekstrovert ili introvert, nego će te dobiti na kraju nešto kao 60:40 ili možda čak 70:30 ili već onih opasnih 80:20 u korist jedne od naznačenih strana. S druge strane, čovjek koji bi gotovo u potpunosti bio ekstrovert ili introvert zapravo bi po sebi bio poprilično poremećen čovjek. Probajmo si u tom smislu predočiti jednog totalnog ekstroverta koji ne umije ni malo zašutjeti i biti sam sa sobom … koji stalno nešto nepromišljeno brblja, konstantno zahtijeva tuđu pažnju i društvo, koji bi stalno nešto novo poduzimao i vječito pokušavao, te zahtijevao da ga i drugi u tome slijede. Ili potpunog introverta čiji se društveni život sveo na poneki usputni mrzovoljni pozdrav, koji sve pokušava obaviti sam bez drugih, koji još jedino svijetu ima za poručiti: „Pustite me svi na miru”! Premda se ovakvi ljudi ponekad dogode i po sili vlastite prirode, ipak se čini da se puno češće ovakvim postaje kroz život. U jednom trenutku osjetimo onu svoju jaču stranu, osjetimo da se u toj zoni bolje i prirodnije osjećamo, te počnemo naginjati i naginjati, ne shvaćajući da smo se u međuvremenu možda već i posve prevrnuli.

Znakovi prevrtanja

Nije sad baš da je i onaj ogrezli introvert posve izgubio svoje društvene interese. Nada se on itekako još uvijek jednom idiličnom društvenom životu, ali po svojoj mjeri. Zato se zapravo i osamio. Pokušava nekako iznutra prokopati put do smislenije društvene cjeline. Nije sad da je to posve besmislen put. Introverti su po sebi mislioci koji na taj način puno toga mogu dokučiti o svijetu i čovjeku, no to zlatno znanje u konačnici bi trebali iznjedriti iz svoje dubine te ga staviti pred onog drugog čovjeka. No ogrezlom introvertu se to recimo nikako ne da. Ne sviđa mu se kako se drugi ponašaju, kako (ne) razmišljaju, kako se vječito povode za svojim, a ne za tuđim interesima. Pa onda u to ime i pokušava unutar sebe prokrčiti put do nekakvog drugačijeg svijeta i čovjeka po vlastitoj mjeri. Međutim svijet i čovjek su tamo gdje jesu i nikako da se mrdnu s mrtve točke. Ogrezli introvert recimo s vremenom to i shvati. Uspije spoznati da mora natrag u svijet, ali sada osjeća kako za tako nešto jednostavno više nema snage. Stoga bi rekli, kako mu se god to nemoguće činilo, povratak je ipak moguć, s tim da će mu za to svakako trebati ponešto vremena. Glede toga dobro se sjetiti svoje polazne točke, tj. djetinjstva. Kako je nekoć istinski uživao u brojnom društvu i punoj kući. Kako se radovao gostima, rođacima i sl. Dakle ako je nekoć postojalo takvo vrijeme u životu ogrezlog introverta, ono kudikamo opet može postojati, bez obzira na to koliko u aktualnom trenutku to izgledalo nemoguće. U tom smislu navodimo mali i nadamo se koristan primjer. Znate ono, kad odležimo gripu nekoliko dana, pa kad ponovno iziđemo vani, kako se prvi koraci čine nesigurnima. Ali do kraja dana sve će već biti u redu. To je posljedica čovjekove izuzetne sposobnosti adaptacije. Lako se odviknemo od hoda, ali lako se zatim i ponovno naviknemo na njega ako to želimo, a tako je općenito i sa većinom drugih stvari u našem životu. Stoga će i ogrezli introvert trebati vremena da se pomakne sa onih 90:10, pa 80:20, sve do onih nekih ugodnih 60:40 u korist introvercije. Kako rekosmo, najvažnije se redovito podsjećati kako smo nekoć već bili takvi, te da je samim tim to po sebi sasvim moguće.

S druge strane, slično ali obratno važi i za okorjelog ekstroverta. I on bi se trebao sjetiti nekih stvari iz djetinjstva. Recimo kako se ponekad sam sa sobom znao lijepo zaigrati sa igračkama ili kako je uživao u osami čitajući zanimljivu knjigu ili strip. Dakle i njemu je moguće…

A što sa onim posve proporcionalnima?

Kako već rekosmo, nepotpuna proporcionalnost i ravnoteža su za čovjeka ono poželjno i normalno. Nešto uvijek treba prevagnuti, ali ne do te mjere da bi se na tu stranu konačno i prevrnuli. No što sa onima koji su posve proporcionalni ili barem skoro pa da to jesu? Da, ovakvi ljudi zbilja postoje i obično su prepoznatljivi po iznimnoj proporcionalnosti koja je već vidljiva u njihovom izvanjskom izgledu. Počesto su zbog toga izuzetno, pa skoro da kažemo, nestvarno lijepi i privlačni, no druženje s njima može biti popriličan izazov, a na što će vam oni sami vjerojatno reći: „A kako je tek meni“!? Dakle kako njihova proporcionalnost obično seže i do razine nutarnje psihološke dinamike, ostavit će na vas tako vjerojatno ambivalentan i kontroverzan dojam. S jedne strane, čine se posve uravnoteženima, skladnima, prirodnima, s druge strane, izgledno će se pokazati i užasno kompliciranima, neodlučnima, neurotičnima, pa pokatkad i posve nečovječnima. Da, za njih bi se doslovno moglo reći da i nisu ljudi u punom smislu riječi, barem ne jer i ne posjeduju ono za čovjeka tako uobičajeno i normalno kao što je već spomenuta nepotpuna ravnoteža. Namjesto toga, oni su uravnoteženi i točka, a to druge zna tako beskonačno živcirati i iscrpljivati. Kad očekujete da kod njih u vašu korist malo prevagne kooperativnost na štetu nekooperativnosti, oni k’o uz inat ni da mrdnu. Kad očekujete da budu malo manje racionalni prema vama, oni opet ni da mrdnu. Ali isto tako, kad zatim u nekim drugim situacijama očekujete da budu malo više racionalni, oni ponovno ni da mrdnu. Kako već rekosmo, odluke teško donose, jer za njih argument i sumnja jednako vrijede. Zbog istog razloga vam ni neće nikad u potpunosti vjerovati, a osim toga, od njih ni ne treba očekivati za sebe neki poseban status, jer za njih nikad nećete biti centar njihovog svijeta, nego tek usputna datost koju nekako treba dovesti u ravnotežu među svim drugim postojećim datostima njihova života.

Različita korist, različite oscilacije…

Zbog manjka naginjanja u korist svojih bližnjih, uravnoteženi, tj. proporcionalni se drugima nerijetko mogu činiti vrlo malicioznima … čovjeku svašta padne napamet: da su sociopati, psihopati, narcisi … možda čak i prerušeni vanzemaljci. No zanimljivo je da su oni po sebi zapravo vrlo pouzdani, naravno – na taj svoj neki posebni način. Kod njih nema pozitivnih oscilacija, ali zato ni onih negativnih. Tu su gdje jesu i obično dalje od toga nikada ni ne mrdnu.

Slično vrijedi i za one koji su tek koju mrvicu skloniji oscilacijama od potonjih. Često će vam se prikloniti i dati za pravo, ali nikad onoliko koliko biste vi htjeli. Stoga izgledaju obećavajuće, ali pazite, oni su poput parfema koji se daje na kapljice. Dakle od njih vas sljeduju tek kapljice, s tim da su na neki način stvarno parfemi. Pitanje je zašto? Pa slično kao i glede prethodne skupine, nisu skloni većim pozitivnim oscilacijama, ali niti onim negativnim. Tu su gdje jesu…

Za kraj ćemo preskočiti one uobičajene tipove te skoknuti do onih malo nestabilnijih osobnosti sklonih velikim oscilacijama. To su oni koji vas doslovno znaju odvesti do raja, ali nerijetko i do teškog razočarenja. Neravnoteža je neravnoteža, i stoga jasno, tko se dobro klati na jednu stranu, obično se dobro klati i na onu drugu.

Na samome kraju, sve nas ovo nepobitno vodi prema zaključku kako jedna idealna ljudska osobnost po onoj našoj vlastitoj žuđenoj mjeri ni ne postoji. Svaki tip sa sobom donosi neke specifične benefite, ali i s njima prateće nedostatke. A koga ćemo na kraju pustiti i zadržati u svojem najbližem društvu, odredit će već naši osobni prioriteti … je li nam se već lakše izboriti sa onim intenzivnima ili uravnoteženima…

U Sarajevu 22. X. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: banauke

OD POGREŠNIH SIGNALA DO „MAGNETA ZA BUDALE” – KAKO SEBI PRIVUĆI ODGOVARAJUĆE LJUDE?

Ljudi su kao dominantna vrsta na zemlji s vremenom razvili i usavršili nebrojene različite oblike ponašanja i strategija koje su im od velike pomoći kod preživljavanja, ali i u svakodnevnom poslovnom i socijalnom životu. Pri tome međusobno, u tom svojem ponašanju, nismo ni približno ujednačeni kao recimo ostale, niže vrste. „Sto ljudi, sto ćudi” – ne kaže se uzaludno. Netko posjeduje više ove, netko one osobine, ali ono što je zajedničko svima jest to da je ukupni broj osobina kod svakog čovjeka uvijek znatno veći nego što bismo ih odjednom sve mogli shvatiti i upoznati. Tako stižemo i do svih onih sintagmi o vremenu i okolnostima, koji su potrebni da bi konačno dobro upoznali jedno ljudsko biće, a samim tim i do svih onih priča o nebrojenim ljudskim razočarenjima, ali i pozitivnim iznenađenjima. Stoga bi bilo idealno kad bi ljudi tako nekako mogli posložiti svoje ponašanje, da sve ono bitno bude odmah vidljivo na licu mjesta … pa barem u najosnovnijim crtama. U protivnom se događa, a kako se i događa, da nas u startu krivo procjene, pa onda i sve ostalo s tim ljudima na kraju bude krivo.

O cijeloj ovoj stvari će izgledno biti najjednostavnije progovoriti kroz neke konkretne primjere:

Općenito veliki broj ljudi je jako sklon shvaćati tuđu ljubaznost kao znak mekoće, naivnosti ili jednostavno slabosti. Stoga, ukoliko ste lijepo odgojeni, pa samim tim i ljubazni, ali ne i sve ono drugo (meki, naivni, slabi), najbolje će biti da ih nekako u samom startu o tome i obavijestite; bilo da otkrijete i onu svoju drugu čvrstu stranu, bilo da jednostavno ne pretjerujete toliko s ljubaznošću. U svakom slučaju, poštedjet će te i sebe i druge velikih muka.
Ukoliko ste pak, obratno, baš ono slabi i uplašeni, onda će biti najpametnije da ne pokušavate izigravati sad ono neku vele snagu i neovisnost. Tako ćete sebi samo privući pogrešne ljude. Velika snaga privlači slabiće, a vama treba zapravo netko posve čvrst i jak.
Oni koji pokušavaju igrati na kartu zagonetnosti i tajanstvenosti su opet posebna priča. Takvi moraju znati da će na taj način sebi jedino privući kakvog „Muldera” ili „Scully”. Ovo je sasvim ok ako vas zanima da vas proučavaju kao nadnaravni fenomen, ali ako pri tome ipak priželjkujete neki romantičniji pristup, onda si bolje izigravajte kakvog princa ili princezu.
Ili, ukoliko želite da vas shvate ozbiljno, onda nikad ne izigravajte dvorsku ludu, pa čak i u slučaju da zbilja imate dobar smisao za humor. Jer luda je na kraju samo luda. Svi ih vole, ali i zaobilaze, ostavljajući ih da sami služe svojoj cijenjenoj svrsi.
Gospodin- a i gospođica „Savršena” vole odašiljati signale kao da oni nemaju nikakvih problema, a onda se žale zašto svi misle da oni nemaju ama baš nikakvih problema u životu. Dakle, oprezno sa izigravanjem savršenosti, jer od savršenih se na koncu očekuje samo ono najbolje, a pri tome se vjerojatno neće osjetiti ni neka velika potreba da im se uzvrati. Pa i zašto bi itko išta, kad su eto savršeni?

U tome zapravo i jeste suština cijele ove priče. Često priželjkujemo jedno, a u stvarnosti se ponašamo tako da na kraju privučemo sebi nešto sasvim drugo. I onda se žalimo da smo „magnet za budale”. A problem se u suštini poprilično lako da riješiti. Razmislite točno što želite, i zatim prilagodite tome svoje ponašanje. Možda će za sve to trebati nešto više vremena i finog podešavanja, ali u suštini, to je to.

U Sarajevu 26. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Sergii Gnatiuk

MALI INTIMNI RATOVI

Govoreći o razlikama između američkog i europskog filma, proslavljeni engleski glumac Jeremy Irons u jednom intervjuu reče kako je američki film poput raskošne napirlitane bludnice koja savršeno zna ugoditi muškarcu. S druge strane, europski film je više poput obične djevojke iz susjedstva koja muškarcu stalno radi neke probleme, ali on svejedno ipak misli na nju. Uporedno s tim, što je na ovaj način valjda perfektno razotkrivena suština jednog američkog, tako da kažemo, „potrošačkog” i onog europskog, u mnogo čemu problematičnog ali ipak, umjetnički iskrenog i zaigranog filma, ovdje nam se pruža i zanimljiva komparativna slika dviju, međusobno tako dijametralno, različitih dama. Premda ona prva zna gotovo sve o ljepoti i užitku, u većini slučajeva ona ipak na kraju neće imati puno šanse pored one sasvim obične mušičave cure iz susjedstva. Zašto? Pa oduvijek je važilo ono da muka veže ljude dublje nego sreća i užitak, slično kao što rivalstvo na koncu stvara dugoročnije veze od prijateljstva. Nenadmašni teoretičar rivalstva – René Girard bi primijetio da je netrpeljivost samo jedna strana rivalstva; druga bi bila nesvjesna međusobna fascinacija. Rivali se kroz rivalstvo međusobno prvo posličnjuju, a zatim se i trajno vežu. „Jednoj bijesnoj mački ništa nije toliko slično poput druge bijesne mačke”, a na kraju će ionako dugoročno prevladati ono da se sličan sličnome raduje („Nasilje i sveto”). Dakle, ovdje općenito govorimo o nekim nesvjesnim, oku prikrivenim procesima, a eto, nekako ispada da žena na koncu sve to, na jedan opet, nesvjestan način itekako zna…

Tko kako i zašto vara?

Neke seksološke studije pokazuju da premda i muškarci i žene manje-više u istoj mjeri varaju svoje partnere, oni na koncu to rade na sasvim različit način, odnosno, iz sasvim različitih pobuda i razloga. Naime, za žene važi uglavnom da varaju samo onda kad su nezadovoljne u braku ili vezi, dok je kod muškaraca sasvim suprotno: oni varaju, sram ih bilo, baš onda kad su zadovoljni u braku ili vezi. Pitanje je zašto? Pa valjda, višak samopouzdanja plus oni atavističko-poligamni korijeni u njihovom biću… Uglavnom, kad se muškarac osjeti kao moćan zavodnik i lovac, krenut će dalje u nova osvajanja i pobjede. No žene to uglavnom opet na taj svoj nekakav nesvjesno-intuitivan način znaju, pa se već svojski potrude da njihovi muškarci i ne budu posve zadovoljni. Jer što je manje zadovoljan, bit će više isfrustriran, te će imati manje samopouzdanja i volje za novim avanturama i iskustvima.

Varijabilnošću protiv poligamije

Opće kulturološko mjesto je da žene imaju različita izdanja. To se prvenstveno tiče opremljenosti i izgleda. Tako postoji kućno izdanje, ono za posao, pa opet treće za izlazak; ljetno, zimsko, proljetno, pa i jesenje… Pa opet iduće sezone sve nešto novo i drugačije. Međutim, naznačena varijabilnost se kod žena tiče i samog njihovog ponašanja. Moliere u tom smislu primijeti da je žena jedino biće koje se zbog istog razloga može i smijati i plakati, a to čak često i u isto vrijeme. Gilbert K. Chesterton je u naznačenoj ženskoj varijabilnosti vidio svojevrsno evolucijski nastalo oružje protiv muške poligamije. Otprilike, sve dok muškarac sa svojom ženom ima dojam kao da je u cijelom haremu, njemu niti jedna druga neće ni trebati.

Za kraj, koliko god često žensko ponašanje čudno izgledalo, i to ne samo muškarcima nego i samim ženama, vidimo da je ono u suštini duboko uvjetovano onim muškim ponašanjem. Ipak, kao i svi drugi ratovi, i ovi naznačeni mali intimni ratovi imaju svoje kolateralne žrtve, a to su u prvom redu svi dobri idealisti, kako oni među muškarcima, tako i one među ženama. Dakle, svi oni koji nikad nisu ni mislili varati, kao i one koje nikad nisu ni slutile da bi ih njihov voljeni muškarac mogao prevariti. Uglavnom, kad jednog dana konačno shvate da se nalaze u višemilenijskom bespoštednom podmuklom ratu, vrlo moguće da će se duboko razočarati i odlučiti nadalje svoju strast i ljubav uložiti u neko sasvim drugo polje i područje života… Dakle, ili to ili će jednostavno, na relativan način, uživati u svojem samotnome miru.

U Sarajevu 30. I. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Konrad Bak

Izazovi odgoja – poklonjeno vrijeme je ipak najskupocjeniji dar

Nagrade i kazne su skoro uobičajeni alati koje roditelji i pedagozi koriste u odgoju djece. Time nastoje potaknuti prihvatljivo, a prekinuti ili barem smanjiti učestalost neprihvatljivog ponašanja. Naravno, navode se točno određeni načini na koje treba primjenjivati ovu metodu. Na primjer, kada je u pitanju kazna, djetetu treba objasniti zašto je kažnjeno, a ne tek tako mu zabraniti gledanje televizije, druženje s prijateljima i sl. Također, uz izricanje kazne potrebno mu je dati alternativno ponašanje koje je prihvatljivo. S druge strane, postoje oni koji izbjegavaju metodu nagrade i kazne smatrajući da ne polučuje dobre rezultate te kako nije uvijek lako pronaći pravu mjeru u njenoj primjeni i na taj način može prouzročiti veću štetu nego korist. Ovdje nećemo dublje ulaziti u ovu raspravu, nego ćemo radije postaviti pitanje ima li smisla zagovarati ili se protiviti metodi nagrade i kazne? Pitanje vjerojatno zvuči čudno, ali kada uzmemo u obzir česte nesvjesne reakcije roditelja, učitelja, pedagoga i ostalih s kojima djeca svakodnevno dolaze u kontakt, ono itekako ima smisla. O čemu se zapravo radi?

David Isaasc, jedan od najistaknutijih stručnjaka na području odgoja i obrazovanja, u svojem djelu ”Izgrađivanje karaktera” smatra da je u najmanju ruku smiješno zauzimati nekakav poseban stav glede nagrađivanja i kažnjavanja djece. Razlog takvog razmišljanja je taj što mi svakodnevno sankcioniramo druge ljude pa tako i djecu. Svaki puta kada nekome uputimo osmijeh, kada pažljivo slušamo druge i sl., mi zapravo izričemo pozitivnu sankciju. S druge strane, onda kada ne obraćamo pažnju na ono što nam drugi govore, kada se mrštimo na nečije riječi ili postupke, izričemo negativnu sankciju. Dijete koje je dobilo zabranu gledanja televizije ili zabranu druženja s prijateljima zato što je bilo neposlušno, sasvim sigurno neće biti sretno i zadovoljno zbog toga. No njemu će vrlo vjerojatno teže pasti spoznaja da njegov roditelj uopće ne obraća pažnju na ono što mu govori jer je zabavljen čitanjem novina ili gledanjem omiljene TV-emisije. Isto tako, nagrada u obliku nove igračke, većeg džeparca i sl. kao pokazatelj da je dijete uspješno izvršilo svoje obaveze, ponašalo se na primjeren način ili učinilo nešto dobro, zasigurno će u djetetu izazvati osjećaj zadovoljstva. No ponekad je tom djetetu potrebnije uputiti iskreni osmjeh, pridavati pažnju onome što govori ili mu posvetiti određeno vrijeme tijekom dana. Ono će tijekom vremena vjerojatno zaboraviti da mu je par dana bilo uskraćeno gledanje televizije, kao što će moguće zaboraviti i da je u nekom periodu svoga života posjedovalo određene igračke. Ali pitanje je hoće li zaboraviti da je roditelju redovito bilo važnije čitati novine, nego saslušati što mu ima za reći. Stoga, važno je voditi računa o onom svakodnevnom, uobičajenom ophođenu prema djeci. Iako može djelovati neznatno, često se u tome krije ključ ispravnog odgoja. Ili kako bi to rekla poznata američka kolumnistica Pauline Phillips: ”Ako želite da vam djeca porastu u dobre ljude, potrošite na njih dvostruko više vremena i upola manje novca”.

U Mostaru 23. 10. 2019.

K. L.

Izvor:

David Isaaca, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Valentyn Volkov

JESMO LI STVARNO MENTALNO JAKI ILI SAMO POKUŠAVAMO U TO UVJERITI SEBE I DRUGE?

Kada bismo pokušali okarakterizirati mentalno jake ljude, mogli bismo prvo pomislili da su to oni hladni ljudi koji nikada ne pokazuju emocije, koji nikada ne traže pomoć drugih i koji ”pucaju” od samopouzdanja. No, ništa od ovoga nema puno veze s mentalnom jakošću. Zapravo, ovdje prije da je riječ o prividu i nastojanju pokazati se jakim. Ako ćemo se voditi riječima stručnjaka, oni kažu da biti mentalno jak znači biti svjestan svojih emocija, učiti iz bolnih iskustava i živjeti prema vlastitim vrijednostima. Osim toga, postoje jasne razlike između mentalno jakih ljudi i onih koji samo glume jakost. U nastavku ćemo donijeti 7 razlika kako ih navodi psihologinja Amy Morin za Psychology Today.

Sedam razlika mentalno jakih ljudi i onih koji glume jakost

Mentalno jaki ljudi neuspjeh doživljavaju kao sastavni dio života ili kako je to jednom Winston Churchill rekao: ”Uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom ne gubeći entuzijazam”. Za razliku od njih, oni koji samo glume jakost vjeruju da moraju uspjeti iz prve, a to im se često odbije o glavu.
Mentalno jaki ljude rade na svojim slabostima. Oni su svjesni da ih imaju, kao uostalom i svi ljudi, ali ih ne pokušavaju prikriti. A prikrivanje je upravo ono čemu pribjegavaju prividno jaki ljudi jer nisu sposobni suočiti se s vlastitim manama.
Oni koji glume jakost skloni su precjenjivanju svojih mogućnosti te, kako smo u uvodu naveli, ”pucaju” od samopouzdanja. Zbog toga često ne vode računa o vremenu i energiji potrebnim kako bi došli do željenog cilja pa sve to skupa završi razočaranjem. Nasuprot tomu, mentalna jakost znači prepoznati vlastite nedostatke i posvijestiti sebi da se bez truda ne može postići cilj.
Ljudi koji žele da ih se doživi jakima neprestano se pokušavaju dokazati drugima. Vlastitu vrijednost mjere visokim postignućima i onako kako ih drugi vide. S druge strane, oni koji su istinski mentalno jaki ne dokazuju se nikome osim samima sebi. No, isto tako, nemaju problem tražiti pomoć od drugih kada im je ona stvarno potrebna.
Kako smo na početku naveli, često nam se čini da mentalno jaki ne pokazuju emocije. No, istina je suprotna. Oni nikada ne potiskuju emocije, nego ih kontroliraju. Svjesni su koliki je utjecaj emocija na misli i ponašanje te ne dozvoljavaju da emocije kontroliraju njima.
Vjerojatno svi znamo barem jednu osobu koja pokušava kontrolirati okolnostima i drugim ljudima. Zapravo, takva osoba time prikriva vlastitu slabost i nemogućnost kontrole same sebe. Mentalno jaki ljudi nikada ne pokušavaju nešto slično, nego se fokusiraju na kontrolu vlastitih emocija, ponašanja i misli.
Biti mentalno jak ne znači samo podnositi bol i patnju čime se često hvale oni koji glume jakost. Štoviše, potrebno je učiti iz njih. Mentalno jaki se usredotočuju na osobni rast i smisleni razvoj pa prema tome iz svake životne situacije nastoje naučiti ponešto.

Umjesto zaključka

Gluma u bilo kojem području života nikada nije pametna opcija jer time sami sebi nanosimo štetu iako ponekad to može zadovoljiti naše potrebe, ali na kratko. Nitko se ne rađa mentalno jak, ali svi imamo mogućnost to postati. Isto kao što fizičkim vježbanjem jačamo svoje tijelo, tako možemo vježbajući jačati svoj um.

U Mostaru, 26. 8. 2019.

K. L.

Izvori:

– Amy Morin, Are You Mentally Strong or Just Acting Tough? (9. 2. 2015.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201502/are-you-mentally-strong-or-just-acting-tough?fbclid=IwAR1oM9pCXyNDZBw2YHXq0SLNHfj4pSer91g8ImxOETM-Zo8YrlLYJLzKpHc (Stanje: 26. 8. 2019.).

– Amy Morin, Is It Be Emotionally Intelligent or Mentally Strong? (29. 4. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201704/is-it-best-be-emotionally-intelligent-or-mentally (Stanje: 26. 8. 2019.).