Čovjek živi lakše kada o sebi razmišlja kao o nekom tko živi samo u vremenu. Živi napetije kada o sebi razmišlja kao o nekom tko ima određenu životnu dob, odnosno godine na raspolaganju. Francuski antropolog Marc Auge (autor kratkog i vrlo zanimljivog eseja Non-Places Introduction to an Anthroplogy of Supermodernity o stadionima, zračnim lukama, autocestama kao arhitektonskim nemjestima) u kratkom eseju zanimljivog naslova Everyone dies Young Time Without Age (Svatko umire mlad vrijeme bez dobi) razdvaja čovjekov život i vrijeme koje živi od čovjekovog doba, odnosno broja godina koje čovjek ima u datom trenutku. Auge ističe da ono što čovjeka najviše opterećuje i čini napetim nije život kojega živi i vrijeme kao nešto u čemu čovjek živi, nego dob odnosno godine koje opterećuju čovjekovo shvaćanje vremena i života.
Postoji vrijeme koje može biti izuzetno teško kao vrijeme rata, kataklizme, stradanja, osobnih neuspjeha i bankrota. Ali i tako vrijeme nije teško prema Augeu jer je vrijeme, nego jer čovjekove godine interpretiraju vrijeme kao teško, opasno i nesigurno. Djeca tijekom rata nemaju osjećaj težine i opasnosti vremena u kojem žive za razliku od njihovih roditelja i odraslih koji ne samo da to vrijeme razumiju kao opasno i nesigurno nego i njihova dob u kojoj jesu opterećuje njihovo shvaćanje, njihovu interpretaciju vremena u pozitivnom smislu jer njihovo shvaćanje vremena štiti djecu od stradanja. Marc Auge navodi primjer u kojem dob ili godine opterećuju ne samo vrijeme nego i samog čovjeka u njegovoj interpretaciji vremena. Riječ je o staračkim domovima i ustanovama koje brinu o starijima.
Auge ističe kako biti star ne označava kako je vrijeme staro ili ostarilo, nego biti star označava mjeru kojom godine mjere čovjekov život u vremenu. Biti star ne označava vrijeme, nego označava dob ili godine kojima netko drugi mjeri čovjekovo godište misleći da mjeri vrijeme u kojem živi. Iz tog odnosa nastaje shvaćanje vremena kao nečega starog i prošlog kojega – recimo – mladi zaposlenici u domovima za starije pogrešno interpretiraju kao da je riječ o godinama ili dobu ljudi o kojima brinu govoreći starijima kako je njihovo vrijeme prošlo. Ali oni ne govore o vremenu kao vremenu, oni govore o godinama koje stariji imaju i s tim godinama vrijeme u kojima i oni kao mladi žive nazivaju prošlim i starim vremenom.
S druge strane, stariji ljudi smješteni u domu ne mjere svoju dob i godine vremenom i ne govore za sebe da je njihovo vrijeme zastarjelo i prošlo, ako i govore o sebi, govore o svojim godinama i dobu koje imaju, a ne o vremenu u kojem žive. Auge nastoji razdvojiti vrijeme od čovjekovih godina ističući kako je čovjek nesvjesno vrijeme počeo mjeriti godinama u kojima se nalazi pa će recimo u kasnim godinama života reći kako je njegovo vrijeme prošlo iako nije riječ o vremenu, nego o njegovim godinama u kojima se nalazi i njegovoj interpretaciji vremena. Auge smatra da mjerenje vlastitog života isključivo godinama u kojima se čovjek nalazi (Auge navodi primjer čovjeka koji nezadovoljan životom kaže da ima 35 godina i da je to već pola života i ništa dosad nije postigao u životu) opterećuje čovjeka u njegovom nastojanju da istinski uživa u životu i vremenu u kojem se život odvija. Inzistiranje na godinama i dobi (Auge navodi primjere gdje godine utječu na lošu percepciju kvalitete života i vremena koje se ima na raspolaganju, a zanimljiv je primjer godina u kojima je čovjek dijete, teenager, student, oženjen (udat), zaposlen gdje svako razdoblje točno određeno brojem godina koje se treba imati za određeno vrijeme i društvenu ulogu) generira napetost i gubitak shvaćanja da je život nešto što se živi radije kroz vrijeme, a ne kroz godine. Auge bi slijedeći onu poslovicu kako su godine samo broj istakao kako su godine ponekad vrlo opterećujući i opasan broj jer opterećeni godinama, propuštamo kvalitetno vrijeme za ispunjen život.
Navodeći primjer staračkih domova, Auge potvrđuje jak i dubok utjecaj shvaćanja ljudskog života isključivo kao broja godina kao da stariji čovjek od sedamdeset i više godina više nema što tražiti u vremenu i u životu kojega živi, nego se mora povući iz vremena i života i, htio ili ne htio, čekati vlastiti kraj. Percepcija života kao isključivo broja godina ili dobi opterećuje čovjeka kada bi čovjek želio iskoristiti vrijeme i život za nešto novo ili neko novo iskustvo kao što se podsmjehujemo starijem čovjeku koji želi naučiti (u skladu sa svojim sposobnostima) voziti motor ili ne odobravamo ljubavnu vezu između dvoje jer je razlika u godinama prevelika, gdje termin razlika u godinama označava utjecaj mjerenja života godinama na društvene i međuljudske odnose. Auge nastavlja kako mi sve mjerimo godinama koje imamo na raspolaganju i kako se, tu i tamo, ne mijenja ništa oko nas, nego isključivo mi.
Auge navodi primjer kada čovjek nakon nekoliko desetljeća uzme knjigu koju je – recimo – kupio kao mladi čovjek i za knjigu kaže da je ostarila. Ono što čovjek čini jest da svojim godinama mjeri trajanje knjige iako knjiga nije ostarila jer je cijelo vrijeme bila zaštićena i nekorištena. Auge navodi i druge primjere gdje za nešto govorimo da je se promijenilo i ostarilo (pejzaž, ulica, kvart) iako se ništa nije promijenilo osim nas samih jer se promijenio broj naših godina. Mjerimo svijet oko sebe godinama misleći da se svijet promijenio, nesvjesni da se ništa nije promijenilo, nego sam dob ili godine koje imamo. Auge ne niječe da se nekad i nešto oko nas stvarno promijeni i mi zajedno s tim, Auge je više zainteresiran pokazati kako godine u kojima jesmo ili dob u kojoj jesmo utječu na nas da pomislimo da se toliko toga oko nas promijenilo, a zapravo se nije promijenilo ništa, nego mi nemamo više trideset nego – recimo -pedeset godina pa zbog godina ili dobi nismo svjesni da smo se mi promijenili, a ne nešto oko nas. Interpretirati život i vrijeme godinama koje trenutno imamo znači za Augea, s jedne strane, biti u napetosti i nervozi oko življenja samog života i vremena jer mjeriti život godinama koje imamo može stvoriti osjećaj da ne trebamo ili ne smijemo život živjeti punim plućima jer godine to zabranjuju i ne dopuštaju, mislimo kako je uvijek za nešto prekasno ili prerano. S druge strane, mjereći život godinama dovodimo sebe u zabludu uvjereni da se sve drugo oko nas mijenja, ali ne i mi iako je ponekad obrnuto jer ono što se promijenilo smo samo i isključivo mi i nitko i ništa oko nas.
Augeov esej kojega on naziva u jednom podnaslovu opisuje i kao Etnologija samog sebe zanimljiv je osvrt na način kako i koliko shvaćanje vlastitog života kao jedino broja i zbroja godina utječe na čovjekovo poimanje i življenje vremena i trajanje i življenje života. Auge kroz svoj kratki esej postavlja i pitanje čovjeku potičući čovjeka da se malo zamisli i promisli na koji način vidi sebe i svoj život, je li vidi sebe kao zbroj godina od datuma svog rođenja do danas i na taj način percipira i ljude i svijet oko sebe, ili sebe vidi kao čovjeka koji nastoji kvalitetno proživjeti vrijeme i život bez obzira na godine u kojima se trenutno nalazi?
Godine su samo broj, a Auge bi dodao godine su vrlo utjecajan i ponekad opasan broj jer mjereći život isključivo godinama, čovjek ga ponekad zaboravi živjeti ili se prepadne svojih godina pa se prepadne i življenja samog života povlačeći se tako u samoizolaciju i samoprijezir optužujući sebe kako je njegovo vrijeme prošlo kao i život iako možda nisu prošli još uvijek niti vrijeme niti njegov život, nego sam sebe osuđuje brojem godina koje ima misleći kako više, s obzirom na godine, od života i vremena ne može dobiti i izvući ništa više.
Život treba mjeriti ispunjenošću, kvalitetom i radošću življenja, a ne brojem godina, jer kako Auge navodi na početku svoga eseja, mladi koji rade u staračkim domovima imali su velikih problema naviknuti se da su stari još uvijek sposobni za ljubav, radost, jednom riječju život. Pogrešno su život onih za koje se brinu mjerili njihovim godinama u kojima se nalaze iz čega su zaključivali da se u tim godinama više nema zašto živjeti i nema što očekivati. Stari su mjerili svoje živote ne svojim godinama, nego ispunjenošću i kvalitetom života kojega su živjeli i imali na raspolaganju. Mladi su inzistirali da su godine prevažne, stariji su inzistirali da su godine nevažne. Auge bi možda napisao godine nisu niti nevažne niti prevažne, one su samo mjera kojom mjerimo trajanje života, ali ono što je prevažno jest sam život kako ga živimo i vrijeme u kojem ga živimo, godine možemo zadržati čisto radi statistike, ali godine nisu identične i istovjetne ispunjenom i radosnom životu i istinski svjesno proživljenom vremenu koje nam je život darovao.
Što je mjerna jedinica života, ako je uopće ima, i treba li život imati mjernu jedinicu i je li pravedno prema čovjeku odrediti smisao i sadržaj njegovog života godištem njegova rođenja i trenutnim statističkim brojem njegovih godina?
U Sarajevu, 25. 8. 2019.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: siaath
Komentari su zatvoreni.