Blog – Stranica 35 – Poptheo Web Portal

O krivnji i rijeci

Kada žurimo prema izvoru rijeke ili mjestu gdje se ulijeva u neku drugu rijeku, more ili ocean, zaboravimo da hodamo pored rijeke. Tek kad zastanemo da predahnemo, odmorimo, pogledamo u kartu da vidimo gdje smo, otkrijemo da već duže vremena hodamo uz rijeku i njezinu obalu. Krivnja je poput rijeke. Tek kad zastanemo kroz život da odmorimo, predahnemo, pogledamo gdje se trenutno nalazimo na karti života, spoznat ćemo da smo za nešto krivi ili drugima ili sebi. Uvijek ćemo biti krivi za nešto ili barem osjećati da smo krivi za nešto. Krivi smo za ono što smo učinili drugima ili smo propustili učiniti. Ako smo toliko savršeni da drugi u nama ne može izazvati krivnju, uvijek ostajemo mi sami sa sobom krivi sami sebi što smo nešto učinili ili češće krivimo sebe što nešto nismo za sebe učinili. Uvijek ćemo biti krivi, netko će uvijek pronaći razlog da budemo krivi i onda kada nismo. Ako nitko među ljudima ne može pronaći nijedan razlog naše krivice, mi ćemo to učiniti sami jer iz nekog čudnog razloga kao da ne možemo živjeti ako nećemo moći osjećati krivicu prema drugom ili prema sebi. Uvijek ćemo osjećati da smo za nešto krivi, ali nećemo uvijek razumjeti i shvatiti zašto smo krivi, zbog čega i kome.

Krivnja je poput rijeke koja protječe životom jer kao što rijeku primijetimo kad zastanemo da odmorimo i pogledamo u njezine vode i obalu, tako i krivnju primijetimo i osjetimo tek kada zastanemo nad vlastitim životom ne žureći previše ni prema njegovom kraju i ne osvrčući se uvijek na njegov početak. Krivnja je neobična pojava u životu čovjeka. Ponekad ne znaš ni kada dolazi ni kuda ide ni zašto je tu. Samo se pojavi u životu, iako koliko god naprezao sjećanja i pamćenja, nije ti poznato da si učinio nešto tako strašno da bi te krivnja tako vjerno pratila kao pas koji će radije umrijeti nego izgubiti korak za tobom i ispustiti te iz vida. Je li to stanje čovjekova bića, taj ponekad smetajući osjećaj koji se pojavi kao jedva vidljiva brazgotina ili rez na savršenoj površini života? U bilo kojem trenutku dok žurimo prema mjestu gdje se naš život ulijeva u ocean vječnosti ili dok se prečesto osvrćemo na početak života gdje je sve počelo, ne susrećemo krivnju, onu posebnu krivnju koja se javlja kao osjećaj da smo propustili prije svega za sebe učiniti ono što smo željeli i smatrali najboljim za naš život.

Možda je jedan od najtežih osjećaja onaj kada se čovjek približava ulijevanju zemaljskog života u vječnost i već pomalo čuje vodopad kojim završava rijeka života, osjećaj da je kriv sam sebi jer nije živio onako kako je oduvijek osjećao da treba živjeti. Krivnja koja se tu javlja kao osjećaj koji ne dopušta nutarnji mir i izmirenje sa samim sobom nije ona sitna krivnja jer smo ujutro spavali par minuta duže, a nismo trebali, jer smo za večeru uzeli koji zalogaj više, jer smo par minuta ranije izišli s posla i nitko nije primijetio. Ovo je drugačija vrsta krivnje, bezimena krivnja kojom sami sebe okrivljujemo da nismo odživjeli život kako smo željeli i kako smo ga sebi zamislili, nego smo ga odživjeli na silu i pod moranje, ponekad živeći izvan vlastite životne rijeke kao obični promatrači s obale života. Bezimena krivnja kojoj ne možemo dati konkretno značenje, trajanje, učinjena i neučinjena djela dolazi tek kako se približavamo završetku rijeke života u onim trenutcima kada, iako to možda i ne želimo, nastojimo dati našoj životnoj rijeci određeni oblik i izgled. U trenutku kada zastajemo nad rijekom života jer previše žurimo njezinom kraju ili prečesto se osvrćemo na njezin početak, javlja se ta bezimena krivnja kao osjećaj da od života nismo izvukli sve jer nismo bili dovoljno hrabri, dovoljno jaki, dovoljno moćni, dovoljno slobodni?

Dok žurimo kroz život, ponekad smo svjesni da smo krivi možda za malo jer prema drugima nismo uvijek bili dovoljno dobri, ponekad mislimo da smo krivi za puno jer smo prema drugima bili veoma zli. Kad zastanemo nad rijekom života da je izbliza i u miru promotrimo, najteže će biti ako sebe optužimo da smo samo i isključivo mi krivi za sve, čak i ako u životu nije bilo doista tako. Optužiti samog sebe da sam isključivo samo ja kriv za sve i da je bezimena krivica jedino iskustvo koje imam o životu znači priznati da je iz nekog razloga cijeli život bio promašen. Možda zbog manjka inicijative, zbog manjka životnih okolnosti, zbog nesređenih obiteljskih i poslovnih odnosa? Zastati nad rijekom vlastitog života kao žrtva bezimene krivnje koja poput pritajene i tihe bolesti ne dopušta da sagledamo i ono dobro i plemenito što smo napravili u životu označava trenutak kada netko vlastiti život proglašava promašenim i svu krivnju za tu promašenost preuzima na sebe.

Uvijek ćemo biti krivi ili nekome ili sebi, nekada ćemo biti krivi više, nekada manje, nekada nećemo biti krivi uopće, ali kada sebe optužimo da smo isključivo mi krivi za sve i da drugih krivaca nema, u tom trenutku bezimena krivnja i mi sami s njom uvjerili smo sebe da izvan naše rijeke života nema ništa osim krivnje. Postali smo zarobljenici bezimene krivnje zajedno s našim umom i ono dobro što smo napravili i za druge i za sebe odjednom postaje beznačajno i nevažno, samo pojačava osjećaj krivnje jer bezimena krivnja nas stalno optužuje da smo mogli i trebali više učiniti, iako možda to nije bilo nikako moguće. Nije lako biti kriv za bilo što, ali mora biti pravo mučenje i bol okriviti sebe za sve i tako preuzeti na sebe i onu krivnju koja nije naša i ne pripada nama, nego pripada drugom i on bi je trebao preuzeti, a ne mi.

Bezimena krivnja voli graditi i izgraditi zid oko nas, probuditi u nama osjećaj da smo bezvrijedni i da sve što činimo neće umanjiti njezine žestoke napade i optužbe. Bezimena krivnja nas istovremeno proglašava spasiteljima čovječanstva jer samo mi moramo i trebamo nositi krivnju cijeloga svijeta dok se istovremeno ruga našim malim, ali vrijednim ljudskim naporima da sitne svakodnevne krivnje nastale zbog naših sitnih zala ispravimo i učinimo sebe ljudskijima i čovječnijima. Karakteristika te bezimene krivnje jest što je sva njezina pažnja usmjerena na nas, poput golemog reflektora ili svevidećeg oka prati svaki naš korak, potez, čin i gestu. Svaku našu dobru, sitnu, gotovo nevidljivu gestu dobrote, ljudskosti i plemenitosti bezimena krivnja gleda s visoka, prezrivo i s omalovažavanjem, s uvijek istim izrazom na svom podrugljivom licu: uzalud, nikad nećeš biti dovoljno dobar ili dobra. Tako obuzeti i zarobljeni tom bezimenom krivnjom, odustajemo od sebe, od svojih životnih planova, od svoje slobode, od svoje hrabrosti, od sposobnosti da budemo ljudskiji i čovječniji i da sebe i svijet oko sebe obradujemo malim gestama dobrote i plemenitosti.

Umorni stojimo nad rijekom vlastitog života, ne vjerujemo više da nismo krivi, krivica nas je potpuno zarobila i čak na određeni način se radujemo šumu vodopada kojim se naš život završava i ulijeva u nekakav drugačiji ocean za kojeg se nadamo da u njemu nema tog neugodnog osjećaja da smo krivi jer život nismo odživili kako treba i onako kako smo željeli i voljeli na početku dok smo ga planirali. Teško je biti kriv i nositi krivicu, ali osjećati se krivim za vlastiti život i postojanje obuzet osjećajem bezimene krivnje koja nas stalno podsjeća da smo ili promašili život, ili ga nismo odživjeli kako treba ili kako smo željeli, mora biti još teži osjećaj. Jer kako se sada dok umorni, nezainteresirani i polumrtvi buljimo u rijeku života svjesni da se više puno ne može učiniti, nositi se još i s tom bezimenom krivnjom koja i dobrotu i ljudskost i plemenitost koju smo drugima darovali i oni nama gleda s prijezirom i omalovažavanjem?

Teško je biti kriv i nositi krivnju za ono malo i nevidljivo što svakodnevno činimo jedni drugima, ali biti ili se osjećati krivim za život kojega više ne možemo vratiti natrag je vjerojatno daleko teže. Jer ono što nas optužuje jest bezimena krivnja koja je sam život koji nas proglašava kukavicama, beskičmenjacima, koji nas optužuje da smo krivi što ga nismo prepoznali i odživili kao pravi i istinski ljudski život, nego smo ili glumili da živimo život ili smo bili premalo zainteresirani ili previše odsutni iz života.

Krivnja je poput rijeke kao što je i život poput rijeke. Uvijek je dobro zastati češće nego bi trebalo nad rijekom vlastitog života i vidjeti one svakodnevne krivnje koje od nas traže da se drugima ispričamo, da ih zamolimo za oproštenje za svakodnevne sitne povrede, uvrede i optužbe. Dobro je zastati nad rijekom života da vidimo kakav je njezin oblik i kakav je njezin tok i u kojem smjeru ide. Ne valja žuriti pored rijeke života bez razmišljanja i promišljanja prema njezinom kraju i često se osvrtati na njezin početak jer ćemo zaboraviti da je to naš vlastiti život. A i sitne krivnje, one koje su oprostive, koje nastaju našim svakodnevnicama, neće dobiti priliku da postanu ona ogromna i nepobjediva bezimena krivnja koja nas na kraju optuži da smo promašili život i da je to apsolutna i isključivo naša krivica, iako nemamo nikakvih konkretnih podataka kada, kako i zašto se to dogodilo.

Biti kriv za sve znači biti samooptužen od vlastitog života da ga nismo živjeli kako treba i da smo ga iz nekog razloga promašili, a taj razlog često može biti neka sitna krivnja koja od nas zahtjeva tek malu riječ poput oprosti ili žao mi je, ali ako se sitne krivnje nagomilaju u onu bezimenu krivnju gdje smo optuženi da je sve naša krivica, neće biti moguće pronaći riječi kojim bi ublažili osjećaj koji nas iznutra razdire i razara. Svi smo mi krivi nekad, nekome, za nešto, ali onaj kojega je život optužio da je kriv za sve i da svu krivnju svih svojih promašaja, padova i neuspjeha snosi samo on i nitko drugi, takav je već toliko kriv da i mi kojima je on činio dobro imamo osjećaj da smo mu krivi za njegov život jer optužuje sam sebe da nije bio dovoljno dobar prema nama ili mi nismo bilo dovoljno zahvalni.

Biti kriv za sve, optužen od vlastitog života za sve, mora biti nešto najteže što čovjek može iskusiti za života dok plovi životnom rijekom prema svom kraju. Ima ih koji jako žure tom rijekom upravo zbog toga jer to više ne mogu podnijeti, ima ih koji žure jer nisu svjesni onih krivih ispred sebe, ima ih tu i tamo koji zastanu nad rijekom života, misle i promišljaju i pronalaze sitne krivnje za koje traže oproštenje od drugih i time svoju rijeku života čine bistrom i ugodnom za vlastito putovanje prema oceanu gdje se naš ljudski život ulijeva u vječnost. Tamo gdje svi plovimo. Neki u strahu da će se njihova bezimena krivnja protegnuti u vječnost. Neki nesvjesni te mogućnosti. Neki nadajući se da će njihove sitne krivnje koje primjećuju i s kojima se bore biti zamijenjene vječnošću bez ikakvog osjećaja krivnje.

Svatko od nas plovi svojom rijekom života, ali se one tu i tamo isprepliću kao što svatko nosi svoju krivnju, ali se ona tu i tamo ispreplete s krivnjom drugoga i možda vrijedi pokušati dok još plovimo te krivnje nadilaziti, svladavati i za njih tražiti oproštenje. Nitko ne zna kako je tamo gdje se naša životna rijeka ulijeva u ocean vječnosti. Nijedan koji je kriv nije se vratio kao niti nijedan koji nije kriv. Nekako nam je teško prihvatiti da tamo krivnja i nevinost žive zajedno kao da se ništa nikada nije dogodilo dok smo zajedno plovili. Naše životne rijeke ne pamte i s nama i one prestaju postojati. Ocean vječnosti bi mogao biti nešto drugo. Nešto što pamti kako je koja životna rijeka protjecala i kako je njezin putnik njome plovio.

U Sarajevu, 17. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: enrouteksm

O predrasudama

Kada riječ predrasuda razlomimo na prefiks i glagol, ono što dobijemo jesu riječi pred i rasuditi. Zaključujemo da ove dvije riječi označavaju postupak stjecanja znanja o nečemu o čemu još nemamo znanja ili ga nemamo dovoljno. Riječ predrasuda doživljavamo izrazito negativno kao zlo i kao nešto opasno. Ipak, predrasuda kao stanje je uvijek pozitivna i dobra koliko god mi mislili da nije jer predrasuda ne ovisi o samoj sebi, nego o nama. Postoje predrasude koje su dobre i koje su izvor moguće istine. Kada imamo predrasudu o nekom dijelu grada za koji smo čuli da je noću opasan, u stanju smo pred-rasuđivanja o tome trebamo li proći tim dijelom ili postoji neka druga mogućnost. Mi se ne borimo protiv predrasude o tom dijelu grada, ono što činimo je pred-rasuđivanje o tome što učiniti i kako postupiti. Kako bismo donijeli odluku, naša predrasuda o opasnom dijelu grada zahtijevat će od nas stjecanje znanja o tome kakvi su uvjeti u tom dijelu grada, koliko je stvarno opasno noću i koji je najbolji način da riješimo situaciju i donesemo odluku.

Sve predrasude su dobre ukoliko čovjek ima želju steći znanje o onome o čemu treba donijeti sud i mišljenje jer će pogrešne sudove o nečemu pobijediti znanjem, a dobre sudove će sam produbiti dodatnim znanjem o nečemu. Jedini neprijatelj čovjeku u njegovim predrasudama je lijenost da zna i spozna. Čovjekovom umnom lijenošću predrasude se množe, predrasude s dobrim znanjem se ne iskorištavaju, a predrasude s pogrešnim znanjem se produbljuju i na taj način čovjek postaje trajno opterećen predrasudama koje više ne može pobijediti. Dobro je imati predrasude jer su one naša prethodna razmišljanja i promišljanja o onome o čemu još nismo donijeli konačni sud i ne znamo sve o tome. Dobre i pozitivne predrasude kojima imamo okrnjeno, ali ispravno znanje o nečemu trebale bi nas potaknuti da produbimo znanje o dotičnoj stvari ili osobi. Kao kada dvoje zaljubljenih imaju predrasude jedno o drugom, te predrasude ne moraju biti negativne i zlobne, one mogu biti prethodna razmišljanja o osobi prije nego se osobu dobro upozna i mogu biti dijelom istinite o dotičnoj osobi. Sada je potrebno potruditi se oko znanja da se ono što se zna još više kroz znanje o dotičnoj osobi produbi.

Negativne predrasude su neznanja o nečemu ili nekomu koje prethode našem sudu o tome. Čak su i one dobre ukoliko postoji znanje kojim će čovjek nadići vlastitu umnu lijenost jer će novim znanjem ispraviti ono pogrešno što je mislio da je znanje o nečemu ili nekomu. Sve predrasude i one u kojima ima istine i one koje su ispunjene neznanjem jer ništa ne znamo su samo prethodna razmišljanja o nečemu o čemu bi trebali još puno učiti i zato je umna lijenost najveći prijatelj predrasuda i ide s njima ruku pod ruku. Umna lijenost odbijanje da se uči i zna je naš najveći neprijatelj jer nas uvlači duboko u svijet predrasuda gdje s vremenom prestanemo razlikovati dobre od loših. Umno lijeni, smatrajući se hrabrima, otići ćemo bez ikakvog opreza u opasni dio grada misleći da u našoj predrasudi o tome dijelu grada nema istine koju je trebalo produbiti znanjem. Umno lijeni, smatrajući se mudrima, bez ikakvog razloga optužit ćemo voljenu osobu za puno toga na temelju predrasuda koje sadrže neznanje jer nikad nismo htjeli biti dovoljno zainteresirani da znanjem i spoznajom nadiđemo predrasudu o osobi koju volimo.

Sve predrasude vode uvijek prema istini. Kada dobru predrasudu u kojoj već ima istine i znanja produbimo kako bismo više spoznali, znat ćemo i više istine kao što je slučaj s opasnim dijelom grada o kojem već imamo neko ispravno znanje. Kada lošu predrasudu u kojoj je puno neznanja pokušamo produbiti kako bismo više spoznali, otkrit ćemo da je ono što smo imali bilo neznanje i neistina i da ćemo tek novim znanjem svladati predrasudu kao što je slučaj kada zaljubljen otkrije pravu istinu o osobi u koju je zaljubljen i shvati da je njegova predrasuda bila ispunjena neznanjem.

Ne treba drugoga suditi prejako zbog njegovih predrasuda jer ih svi u sebi nosimo o mnogim stvarima, događajima i ljudima oko sebe. Ne treba ga suditi niti ga proglašavati zlim ukoliko u njemu postoji istinska želja i napor da pobijedi umnu lijenost kao izvor vlastitih predrasuda. Ukoliko u njemu ne postoji nikakva želja da savlada svoju umnu lijenost, nego umnu lijenost smatra vrlinom, takvom je onda teško ili gotovo nemoguće pomoći. Naše predrasude potječu od naše umne lijenosti koja je usmjerena ne toliko protiv svakog znanja i spoznaje, nego naš um pretvara u indiferentnu i nezainteresiranu aktivnost za bilo kakvo znanje i spoznaju o nečemu o čemu imamo predrasude bilo pozitivne bilo negativne.

Jer nas sve predrasude dovode do istine kao pred-suđenja o nečemu o čemu trebamo još učiti i proširivati naša znanja i spoznaje, umna lijenost je pravi neprijatelj pred kojim stojimo, ali ga ne primjećujemo ili ga dosad nismo vidjeli. Imati predrasude znači tragati za znanjem i spoznajom o svemu o čemu nešto znamo, ali naše znanje treba dubinu i širinu kako bismo kroz predrasude došli do istine. Biti umno lijen znači odbiti priliku da predrasude u kojima ima istine i znanja produbimo i spoznamo i znamo više, znači odbiti priliku da predrasude u kojima je sadržano neznanje nadiđemo ispravnim znanjem. Imati predrasude je dobro ukoliko niste umno lijeni. Ukoliko ste umno lijeni, nijedna predrasuda neće za vas uroditi dobrim znanjem i spoznajom. Zato predrasude nisu naši neprijatelji, nego je to umna lijenost.

Umna lijenost je jedna univerzalna predrasuda o predrasudama prema kojoj sve predrasude treba ostaviti onakvima kakvima jesu bez da ih se spozna, produbi, ukloni novim znanjima i spoznajama. Biti umno lijen najopasnija je i najgora od svih predrasuda jer jedina tvrdi unaprijed da posjeduje apsolutno znanje o svemu i da se ništa novo niti može niti treba znati i spoznati i da sve predrasude trebaju ostati tamo gdje jesu i kako smo ih zatekli u našem umu. Vječne, nepomične i nepromjenjive, međusobno izmiješane gdje više nije moguće razlikovati pozitivne od negativnih predrasuda. Ono što umna lijenost pokušava učiniti s našim umom jest uvjeriti nas da predrasude ne vode nigdje i ničemu, pogotovo ne vode k znanju i spoznaji i istini i da je najbolje ostati u stanju okrnjenog znanja i neznanja. Umna lijenost ne voli promišljati i razmišljati, nego radije izriče gotove sudove i mišljenja bez prethodnog prosuđivanja i rasuđivanja.

Predrasude, kakve god jesu, zahtijevaju napor, traže promišljanje i razmišljanje, zahtijevaju da budu rasuđene prije nego li se o nečemu donese konačan sud ili presuda. Umna lijenost ih ne voli i ona operira gotovim sudovima i presudama bez prethodnog promišljanja i razmišljanja uvjerena kako posjeduje apsolutno znanje o svemu i svakomu. Predrasude nisu takve i one nas stalno poučavaju kroz iskustvo da uvijek moramo učiti, proučavati, proširivati horizonte naših znanja i spoznaja. Predrasude mogu biti formirane kao nešto loše i pogrešno ispunjeno neznanjem, ali potraga za znanjem i novom spoznajom i takve predrasude pretvara u nešto dobro jer njihovim uklanjanjem stječemo novo znanje i spoznajemo istinu o nečemu ili nekomu. Predrasude su formirane i kao nešto dobro, kao pred-suđenja o nečemu o čemu imamo nešto dobrog i ispravnog znanja i istine koje sada treba dalje produbiti i utvrditi. Predrasude su poput poniznih mudraca koji nas stalno podsjećaju da u potrazi za znanjem i istinom nikada ne možemo reći kako smo konačno dospjeli do apsolutnog znanja i spoznaje o svemu, nego da sa svakom predrasudom, svakim pred-suđenjem o nečemu ili nekomu dobivamo priliku za novo znanje i spoznaju, dobivamo priliku da znanje istine produbimo ili ga ispravimo jer nije bilo istinito. Umna lijenost je poput oholog božanstva koje smatra da nema novih znanja i novih spoznaja, da je sve apsolutno u njenim rukama i da je bilo kakav trud oko znanja koje proizlazi iz naših predrasuda osuđen na propast.

Čovjek koji je pun predrasuda o svemu nije opasan ukoliko nije umna lijenčina. Međutim, umna lijenčina bez ijedne predrasude je opasan i za sebe i za one oko sebe jer njime vlada predrasuda svih predrasuda prema kojoj on posjeduje apsolutno znanje o svemu i svakomu. Čovjek pun predrasuda spreman na učenje i stjecanje znanja i istine nije uvijek lak na obaraču i ne osuđuje i ne presuđuje odmah bez promišljanja. Umna lijenčina, pogonjen jedinom predrasudom koju ima o svom apsolutnom znanju i prije nego se susreo s vama već je povukao obarač, osudio vas i presudio vam jer o vama već zna sve i nema se tu što novog naučiti i spoznati. Ne treba se bojati predrasuda čovjeka otvorena i zainteresirana uma da uči, spozna i otkrije istinu, ali umnog lijenčinu koji sve nas ljude s ponekim predrasudama unaprijed osuđuje i presuđuje nam, treba zaobilaziti u širokom luku. Jer mi možemo svoje predrasude nadići, izliječiti, otkriti nova znanja i istine ukoliko nismo umno lijeni, ali onaj koji je umno lijen ima najopasniju od svih predrasuda, predrasudu prema kojoj nema nikakvog znanja, spoznaje i istine i da sve treba ostati kako jest bez da se išta novo nauči i spozna jer sve se već zna i sve je kristalno jasno.

Od ove predrasude počinju kasnije i one predrasude koje uzrokuju i puno opasnije posljedice i tamo gdje je puno predrasuda i ljudi koji ih žele spoznati i nadići nije toliko opasno. Ali tamo u svijetu umnih lijenčina je jako opasno jer tamo je već potpuno jasno tko je dobar, tko je zao, tko posjeduje istinu, tko ne posjeduje. U našem svijetu predrasuda nije uvijek toliko opasno živjeti, ali svijet umnih lijenčina je jako opasan svijet jer to je jedini svijet bez ijedne jedine predrasude. Takav svijet nije normalan i to znamo mi u normalnom svijetu koji se svaki dan borimo sa svojim predrasudama otkrivajući nove spoznaje, znanja i istine o sebi, o svijetu i ljudima koji nas okružuju.

U Sarajevu, 14. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tero Vesalainen

KAKO SE PROMIJENITI?

Svatko se može promijeniti, ali ne svatko na isti način…

Svojevrsni ključ/odgovor na pitanje iz naslova se izgledno krije u našim dosadašnjim iskustvima, osobito ako smo pri tome stariji od 25. Naime, svi smo mi već kroz život dosta toga pokušavali mijenjati, i pri tome smo ponegdje uspijevali, a negdje ne. Stoga ovaj tekst i ne pokušava nuditi neka gotova rješenja, nego samo biti putokaz i orijentir u ophođenju s vlastitim iskustvima. Pri tome ćemo se bazirati na promišljanju četiri tradicionalna, temeljna tipa osobnosti, pa tko se već gdje i kako nađe…

Kolerici u suštini vole promjene, kako one male tako i one veće, i vrlo su uspješni u njihovom provođenju. Ukoliko povremeno volite ispremještati raspored stvari po kući, čisto ‘nako da osvježite izgled stana, vjerojatno ste kolerik. Međutim, pri tome za kolerike postoji jedan delikatni conditio sine qua non – tj. uvjet bez kojeg ne ide, a to je da oni provode samo one promjene koje su sami isplanirali i osmislili. Ukoliko se to tiče njihovog bližeg životnog i radnog okruženja, rado će se upetljati i u one promjene koje pokušavaju pokrenuti njima bliski ljudi. Kolerici vole kontrolu i bez nje su kao ribe na suhom. Stoga bi i u provođenju promjena možda više trebali paziti na mišljenje i zahtjeve drugih ljudi, te autoritarno i samoinicijativno djelovati samo onda ukoliko drugi nemaju jasno izraženog stava, mišljenja i ideje.

Sangvinici su po naravi više od priče nego od djela. Društveni su, slatkorječivi i zanimljivi. Tako će se nerijetko dogoditi da će bolje druge motivirati za promjene nego li sami sebe. No, i oni će sami ponekad kvalitetno provesti promjene ukoliko ih stvar istinski oduševljava, ali ako u međuvremenu oduševljenje splasne, neslavno će se vratiti na staro. Kako smo već ranije pisali, sangvinici su po naravi jako loši slušači i ako im netko nešto sugerira, morat će im to ponoviti stotinu puta. No, ponekad im od koristi može biti neko jako ozbiljno i sugestivno upozorenje. Recimo, ukoliko im neki bljedunjavi dr. Primarius ledenom ozbiljnošću žeteoca smrti kaže: „Hoćeš pušit ili ćeš živjet?” – sangvinik će u tom slučaju vjerojatno izabrati život! A i pored toga, u životu svakog sangvinika obično postoji netko do čijeg mišljenja stvarno drže, pa eto, onda nek’ ga se drže…

Kod melankolika je sve jasno, odnosno, sve im mora biti jasno. Nepopravljivi su racionalisti. Bilo da sami nešto planiraju mijenjati ili im to već netko drugi sugerira, oni će prvo morati podrobno znati ima li to uopće smisla, kao u ostalom još dosta drugih popratnih pitanja: ima li od toga koristi; kakve; kolike? Na koji način se to točno provodi da se na kraju bez veze ne izgubi samo vrijeme i živci itd. Stoga se oni vrlo teško pokreću na promjene, ali ako njihova precizna znatiželja jednom bude zadovoljena, provest će stvari planski i uspješno. Ipak, zbog svoje, moguće, pretjerane sklonosti detaljima, bilo bi dobro da sebi postave neki jasan i ograničen rok za promišljanje, jer u protivnom će uložiti više energije u samo promišljanje nego što bi to zahtijevala sama promjena.

Došli ste na odmor; more je plavo, kao i nebo, smještaj dobar, društvo super, ali vi ste svejedno jako nervozni, pomalo dezorijentirani i pitate se što je vama ovo trebalo? Za dva dana se već osjećate malo bolje i prirodnije u novom okruženju, a za još pet kao da ste kod kuće. Međutim, onda se sjetite da za dva dana idete kući i opet ste nervozni od pomisli na privikavanje na staro. Ako vam se ovako nešto događa, vjerojatno ste flegmatik. Flegmatici su stabilna vrsta, pa stoga ni ne vole promjene, jer one uvijek po sebi podrazumijevaju manju ili veću destabilizaciju. Nije sad da flegmatici ne osjećaju nikakvu potrebu za promjenama, ali njima je to sve skupa jako stresno. Stoga im je najpametnije da se drže malih koraka i malih promjena. Ukoliko ste flegmatik, nikad nemojte recimo planirati da počnete ići četiri puta tjedno po sat i pol u teretanu. Bit će to za vas prevelika i posve stresna promjena. Radije odaberite da svaki dan počnete sa desetominutnim vježbanjem kod kuće, pa kad to jednom postane dio vaše stabilne svakodnevnice, možda povisite to vrijeme i na dvadeset minuta. Mimo svih očekivanja, flegmatici mogu veoma puno napredovati u životu, ali kako rekosmo, pomalo, svakodnevno i bez velikog stresa.

U Sarajevu, 5. 8. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

O bespomoćnosti

U romanu Sljepilo portugalskog pisca Josea Saramaga uvodna scena prikazuje sliku užurbanog grada. Pješaci, semafori, gužva, auta i buka. U jednom trenutku jedan automobil ostaje stajati na zelenom svjetlu. Nestrpljivi vozači počinju galamiti i vikati nesvjesni da je vozač iznenada bez ikakvih prethodnih simptoma ili bolesti očiju oslijepio. Uskoro se broj slijepih povećava i stvara se karantena u napuštenoj ludnici u kojoj se smještaju svi koji su oslijepili. Među njima jedna žena, supruga oftalmologa, nije slijepa i ona im služi kao vodič. Vojska je ogradila karantenu, nitko ne smije izići u slučaju pokušaja bijega, vojska ima naredbu pucati na bjegunce. Sljepci unutar ludnice su prisiljeni snalaziti se kako znaju i umiju. U tom snalaženju i pokušaju da izgrade barem malo uredan svijet slijepih dolazi do sukoba, otimanja hrane, silovanja i ubojstva. Saramago slika vrlo uznemirujuću sliku čovjeka spremnog na sve kada se nađe u situaciji da se mora ponašati poput životinje da bi se izborio za vlastiti život kroz borbu za hranu i mjesto odnosno krevet u spavaonici gdje je već i previše onih koji su slijepi.

Saramagov roman prikazuje i osjećaj kojega zovemo bespomoćnost i prikazuje ga na više načina koji nam izmiču kada promišljamo o bespomoćnosti. U svijetu u kojem su svi slijepi, oči žene jednog oftalmologa su jedine ljudske oči koje vide. Na trenutak se čovjek zamisli nisu li njezine oči najmoćniji predmeti na svijetu samo zato jer vide u moru slijepih koji ne vide ništa osim bjelinu pred očima poput guste magle? Ipak, i ona će u jednom trenutku poželjeti da je slijepa, da ne vidi svu strahotu i bijedu čovjekovog ponašanja u životinjskim uvjetima. I ona koja jedina ima sposobnost vida, bespomoćna je pred čovjekovom rušilačkom snagom kada se nađe u brutalnim okolnostima preživljavanja. Njezine oči koje vide su bespomoćne jer se ne mogu zatvoriti i ne žele oslijepiti kao oči ostalih kako bi sljepilo sakrilo ljudsku brutalnost jednih prema drugima. Njezine oči prisiljene su gledati kako se čovjek kreće od bespomoćne životinje do divlje zvijeri u samo nekoliko trenutaka između držanja za zidove dok hoda i trenutka kada nastupi borba za hranu.

U nekom trenutku sljepilo zahvaća i vojnike i cijeli grad tako da slijepi ostaju prepušteni sami sebi. Njih nekoliko vođeni njezinim pogledom polako napuštaju ludnicu i odlaze u grad u kojem su do jučer normalno živjeli. Obilaze svoje stanove, dodiruju poznate predmete. U jednom trenutku žena opisuje svojim suputnicima što sve vidi. Vidi korov, propale ceste, uništene zgrade, uništene automobile, uništene bolnice. Sve što je čovjek izgradio propada jer je čovjek postao bespomoćan gubitkom vida.

Jedna od upečatljivih poruka Saramagovog romana jest kako sve što je čovjek stvorio postaje bespomoćno ukoliko je i sam čovjek bespomoćan. Sve što je čovjek za sebe stvorio i izgradio bez njega je bespomoćno i osuđeno na propast i propadanje. Ta scena bespomoćnosti svega što je čovjek napravio posebno je opipljiva u trenutku kada oftalmolog, još uvijek slijep, dolazi u svoju ordinaciju i dodiruje instrumente nesposoban upotrijebiti bilo koji od njih jer ne vidi. Sve što smo kao ljudi za sebe izgradili bez nas je bespomoćno i bez nas propada ukoliko smo i mi sami bespomoćni jer što uopće znači bolnica, autocesta, automobil, banka, trgovački centar u jednom gradu u kojem su svi slijepi i nitko ne vidi osim jedne jedine žene?

Saramago slika bespomoćnost kao trenutak u kojem imamo na raspolaganju sve što za nas ne može učiniti ništa niti možemo upotrijebiti što nam je na raspolaganju. U Saramagovom romanu bespomoćnost čovjeka da si pomogne u svom sljepilu i bespomoćnost sve silne tehnologije koju je čovjek poradi sebe stvorio da ga oslobodi sljepila pokazuje kako bespomoćnost nije samo privilegija čovjeka ukoliko se može nazvati privilegijom, nego bespomoćnost zahvaća i sve ono što je čovjek stvorio svojim rukama da sebi život učini boljim i kvalitetnijim. Saramago slika odnos bespomoćnosti gdje čovjekova bespomoćnost sve drugo čini također bespomoćnim i sklonim propadanju i uništenju ukoliko čovjek nije sposoban koristiti što je za sebe stvorio.

Slika koja prikazuje scenu u romanu kada žena koja jedina vidi gleda grad, ulice, automobile koje je već zahvatilo propadanje pokazuje koliko je svijet kojega je čovjek izgradio bez njega bespomoćan i osuđen na propast. Bespomoćnost je raspolagati svime što za nas ne može učiniti ništa. Grupice slijepih koje se susreću nasumice u romanu dok lutaju gradom imaju na rapolaganju cijeli grad i njegovu infrastrukturu, ali bez njihovog vida grad je bespomoćan, bespomoćne su bolnice, bespomoćni su lijekovi, nema struje pa su bespomoćne hidrocentrale, nema prijevoza jer su bespomoćni automobili i gradski prijevoz. Čovjekova bespomoćnost oslikana kroz sliku epidemije sljepila paralizirala je cijeli grad i možda cijeli svijet. Ukupan čovjekov svijet i sva čovjekova moć i tehnologija stali su jer su dva oka prestala gledati i izgubila vid. Dva oka toliko znače da mogu pokrenuti čovjekov svijet ukoliko se ujedine, kao što cijeli svijet postaje bespomoćan kada ljudske oči izgube vid i oslijepe. Imati sve na raspolaganju, a ne moći to upotrijebiti na bilo koji način i ne moći ga spasiti od starenja i propadanja znači biti bespomoćan.

Saramagov roman podsjeća na duboki i presudan utjecaj čovjekove bespomoćnosti na njegov vlastiti svijet. Ne samo svijet koji ga okružuje poput grada, ulica, automobila, bolnica, vojarni i hidroelektrana, nego i njegov osobni i privatni svijet, svijet njegovog stana i njegove dnevne sobe gdje njegova bespomoćnost također pronalazi način kako će osobne predmete učiniti bespomoćnima prekrivajući ih slojevima prašine i znacima habanja. Imati na raspolaganju sve i istovremeno ne moći ništa od toga upotrijebiti da si pomognem Saramagova je slika moje osobne i privatne bespomoćnosti koju Saramago oslikava likovima koji ulazeći u svoje domove pronalaze stvari i predmete koji su nekad imali svrhu i upotrebu, a sada se neupotrebljivi jer sam bespomoćan.

Razmišljati o bespomoćnosti naviknuti smo iz perspektive prvog lica, iz perspektive mene koji sam bespomoćan ili bespomoćna. Moja bespomoćnost će druge stvari i druge predmete učiniti također bespomoćnima jer moja bespomoćnost nikad nije isključivo moja, ona uvijek zahvaća ono što sam za sebe stvorio kao čovjek. Stvari i predmeti u kući, u stanu, u gradu, u ulici postat će bespomoćne ako sam bespomoćan. Od onih malih sitnih predmeta poput naočala jer više nemam vid, pa do velikih i prevažnih ljudskih građevina poput puteva i cesta ukoliko su svi sljepci i nitko više ne može voziti jer ne vidi. Je li jedna od Saramagovih ideja bila i ta da skrene pozornost čovjeku na to kako njegova bespomoćnost zaustavlja svijet i otvara prostor za propadanje svega onoga što je čovjek izgradio i da jedna žena koja vidi u mnoštvu slijepaca je također bespomoćna jer ne može oslijepiti a želi?

Roman završava kao i što je započeo. Iznenada, bez objašnjenja svima se postupno vraća vid, jedino žena koja je jedina vidjela tijekom epidemije sljepila iznenada oslijepi utapajući se u bjelinu kroz koju se ne vidi ništa. I dok je jedina imala privilegiju da ne bude slijepa, bila je bespomoćna sakriti pogled od strahota koje su ljudi činili jedni drugima i sada kada jedina oslijepi dok se svima vraća vid, odlazi u bespomoćnost.

Je li Saramago htio oslikati čovjeka u ekstremnim uvjetima ponašanja kada se bori za život ili je htio opisati bespomoćnost kao temeljno čovjekovo iskustvo bilo da je jedini koji vidi među slijepima, bilo da je jedini slijep među onima koji vide? Ili je Saramago opisao koliko čovjekova bespomoćnost utječe na sve što je čovjek stvorio i za sebe napravio, kako cijeli čovjekov svijet postane bespomoćan bez čovjeka i bude osuđen na propadanje ukoliko je sam čovjek bespomoćan upotrijebiti ono što je za sebe stvorio i izgradio?

U Sarajevu, 5. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: 123RF Premium

O zahtjevu

Sloboda drugoga ponekad je prepreka našim zahtjevima koje pred njega stavljamo. Previše zahtjeva zamagljuje njegovu slobodu. Zahtijevamo naviknuti kako drugi mora ispuniti zahtjev. Ponekad preslobodni u svojim zahtjevima drugome oduzimamo slobodu da se prema našem zahtjevu postavi. Naše zahtijevanje onako kako ga mi ponekad razumijemo podrazumijeva da drugi ne može biti slobodan u odgovoru na naš zahtjev. Može biti slobodan samo da zahtjev ispuni, ali ne može biti slobodan da zahtjev odbije. Ako je naše razumijevanje drugoga takvo da on mora ispuniti naš zahtjev, gdje je tu njegova sloboda? Zahtijevamo bez slobode za onoga koji treba dati odgovor našem zahtjevu. Njegova sloboda je smetnja i prepreka i lako ukidamo njegovu slobodu tako što ga prisilimo da naš zahtjev ispuni. Sebe smatramo slobodnima da drugog prisilimo na sve naše zahtjeve, ali njemu ne dopuštamo da bude slobodan i dadne negativan odgovor i odbije nas. On je slobodan, ako se tu može nazvati slobodom, da naš zahtjev ispuni. Naviknuti na zahtijevanje i ispunjenje isključivo naših prohtjeva, drugome smo potpuno oduzeli slobodu da slobodno odgovori.

Zahtjev uvijek uključuje slobodu. Zahtijevati nešto od osobe zahtijeva od nas da računamo s njegovom ili njezinom slobodom i samo zahtjev koji potpuno uključuje slobodu drugoga može se definirati kao istinski zahtjev. Sve drugo zahtijevanje kojim isključujemo slobodu drugog jest ropstvo i prisila. Teško je prihvatiti slobodu drugoga kada je riječ o našim zahtjevima. Njegovo odbijanje naših zahtjeva redovito protumačimo kao njegov bezobrazluk, zloću, pokvarenost, dvoličnost, ali se ne sjetimo njegove slobode kojom ako želi može odbiti sve naše zahtjeve. Ne mora imati nikakav racionalan razlog osim vlastite slobode kojom odlučuje da nam zahtjev neće ispuniti. Zahtijevamo jedni od drugih, ali ne poštujemo previše slobodu jedni drugih kada na zahtjeve treba odgovoriti. Unaprijed za drugoga odlučimo kako nije slobodan odgovoriti na naš zahtjev negativno i odbiti ga.

Zahtijevajući od drugoga ispunjenje onoga što tražimo, s vremenom postanemo duboko uvjereni i da drugi niti može niti treba biti slobodan kada odgovara na naše zahtjeve. Iz te naviknutosti da drugi uvijek odgovara potvrdno na naš zahtjev, ponekad se rodi šokiranost jer je drugi odjednom zahtjev odbio. Međuljudski odnos između nas dvoje nailazi na kušnju kada se radi o odnosu naših i tuđih zahtjeva i naše međusobne slobode. Je li naš odnos loš i hoće li propasti ako odbijem zahtjev jer sam slobodan odbiti ga? Je li mudro ponekad odbiti tuđi zahtjev kako bismo pokazali da smo slobodni bez ikakvog daljnjeg objašnjenja? Je li poželjno nakon mnogo ispunjenih zahtjeva odbiti nekome zahtjev objašnjenjem kako sam to učinio jer sam slobodan i jer je to moj izbor bez ikakvog dodatnog tumačenja? Je li drugi zaista loš i zao ako iz svoje čiste slobode naš zahtjev odbije ili smo mi otupili na tuđu slobodu pa svako odbijanje našeg zahtjeva zovemo pokvarenošću i zloćom? Možda smo mi postali loši jer više nismo sposobni prihvatiti slobodu odbijanja našeg zahtjeva na koju nailazimo? Ili ako smo mi oni koji stalno ispunjavamo tuđe zahtjeve, gdje je naše ispunjenje tuđih zahtjeva postalo identično govoru o tome kako sam dobra osoba, je li nas strah odbiti tuđi zahtjev jer odbijanjem valjda postajemo zli ljudi? Kako povući granicu između stalnih tuđih zahtjeva i naše slobode?

Onaj koji stalno postavlja zahtjeve i zahtjeva, nesvjestan je problema slobode drugoga koji mu na zahtjeve treba odgovoriti. Onaj koji zahtjeve uvijek ispunjava, opet je previše svjestan problema vlastite slobode koja za njega više nije sloboda jer više ili ne može ili ne smije odbiti nijedan tuđi zahtjev. Postao je rob tuđih zahtjeva i njegova sloboda odbijanja da zahtjev ispuni protumačit će se kao negativnost. Međutim, pozitivno je ponekad odbiti ispuniti tuđi zahtjev ako ništa da se drugom podsvijesti kako sam slobodan čovjek i ne moram svaki njegov zahtjev uvažiti i ispuniti. Za onoga koji je navikom postao osoba koja isključivo ispunjava zahtjev, iskustvo odbijanja zahtjeva je pozitivno i oslobađajuće. Ponovno otkriva svoju slobodu kao sposobnost da kaže ne želim ili neću. Za onoga koji je navikom postao osoba kojoj se zahtjevi isključivo ispunjavaju, iskustvo odbijanja zahtjeva je negativno i u napasti je drugoga koji je odbio zahtjev ispuniti proglasiti zlim čovjekom.

Je li čovjek zao i je li odbijanje zahtjeva zlo? Vrijeme i ljudi s kojima živimo danas ponekad su nenaviknuti na odbijanje njihovih zahtjeva jer zahtjev je postao magična riječ kojoj je ponekad neopravdano dana prejaka moć u našim međuljudskim ophođenjima. S druge strane, riječ sloboda u odnosu na zahtjev toliko je izblijedila da je ponekad i pomisao na nju uzeta kao nešto ružno i zlo. Zahtjev se mora ispuniti i nema te slobode koja bi se mogla i smjela suprotstaviti zahtjevu koji se pred nju postavlja. Sloboda je dopuštena samo kao ispunjenje zahtjeva, ali sloboda koja bi ponekad i mogla i trebala i morala zahtjev odbiti ne nailazi uvijek na razumijevanje i toleranciju. Zahtjev je počeo dominirati čovjekom i ugrozio je slobodu drugoga na kojega se zahtjev odnosi posebno ako bi ta sloboda pomislila da zahtjev odbije. I kad bi sloboda odbijanja zahtjeva uspjela i odbiti neki zahtjev, količina objašnjenja koja se mora dati za takav čin je tolika da se sama sloboda obeshrabri pred zahtjevom i ponizi se pred njim i pretvori u ropkinju koja samo ispunjava i nikad ne odbija.

Sloboda koja odbije zahtjev bez objašnjenja samo zato jer slobodna i ništa više je postala ili rijetkost ili blasfemija ili grijeh. Drugi koji bi na naš zahtjev odgovorio kako ga ne želi ispuniti jer je slobodan i ništa više, za nas je poput nekakvog zločinca. Zar se drugi smije usuditi odbiti zahtjev samo svojom vlastitom slobodom bez objašnjenja? Takvo nešto je nedopustivo, ali je itekako dopušteno zahtijevati bez objašnjenja i razumijevanja i pokušaj drugoga da zahtjev odbije smatrat će se neoprostivom uvredom. Možda i zato naši ljudski odnosi stradavaju i propadaju jer smo zaboravili na slobodu drugoga da ne uvaži naše zahtjeve i jer smo se previše navikli da je zahtjev po svojoj naravi takav da bilo kakvo odbijanje da ga se ispuni mora biti veliko zlo koje nam drugi čini.

Zahtjev je gospodar slobodi i sloboda može biti samo ropkinja ispunjenja zahtjeva. Njezino odbijanje da ispuni zahtjev nije prihvatljivo. Veoma ih je puno koji zahtijevaju, vrlo je malo onih koji su hrabri i kuražni odbiti zahtjev bez objašnjenja samo zato jer su slobodni i to istaknuti kao glavni razlog odbijanja. Ponekad se zahtjev mora odbiti i ne treba ga se ispuniti ako ništa radi toga da čovjek vrati sjećanje na slobodu koju ima jer moguće je da je zbog stalnih ispunjavanja zahtjeva zaboravio da je slobodan. Gdje svi zahtijevaju nenaviknuti na odbijanje kojega smatraju iskonskim zlom nema puno slobodnih i ako su slobodni oni su zli kao i njihovo odbijanje. Zahtjev ne podnosi slobodu i teško se s njom nosi i moj zahtjev teško se nosi sa slobodom drugoga.

Opet, zahtjev je besmislen ako se ne može ponekad odbiti jer onda tu nema nikakve slobode. Sloboda traži zahtjev da bi se dokazala kao sloboda i njegovim prihvaćanjem i njegovim odbijanjem, ali zahtjev ne traži slobodu jer zahtjev traži da se dokaže prihvaćanjem. Kad ga se odbije, on prestaje biti zahtjev i postaje nešto drugo. Zahtjev nužno teži isključivo prihvaćanju i odbijanje nije njegova opcija. Sloboda teži i prihvaćanju i odbijanju i oboje su njena opcija. Međutim, sloboda koja samo prihvaća zahtjev koji se ionako mora prihvatiti jer je to njegova narav nije sloboda nego ropstvo. Sloboda koja odbija zahtjev jer je to protiv naravi zahtjeva je istinska sloboda i zato odbijanjem tuđeg zahtjeva potvrđujem da sam slobodan.

Odbijanje i neispunjavanje zahtjeva su znaci slobode, a ispunjavanje zahtjeva bez odbijanja znak je ropstva. Zato zahtjev i sloboda dolaze u sukob jer se sloboda potvrđuje odbijanjem zahtjeva, a zahtjev se želi potvrditi kao zahtjev odbijanjem slobode i zahtjevom slobodi da ga prihvati i ispuni. Naši međuljudski odnosi grade se i razgrađuju na tom odnosu mog zahtjeva i slobode drugoga. Odnos će rasti ako odbijanje mog zahtjeva vidim kao potvrdu slobode drugoga, a ne kao zlo. Odnos će se gasiti ako to ne vidim jer u svakom zahtjevu kojega stavljam pred drugog, drugi postoji kao sloboda odbijanja mog zahtjeva. Prihvaćanjem njegovog odbijanja potvrđujem njegovu slobodu kao što i on odbijanjem potvrđuje da sam i ja slobodan ponekad nemati nikakav zahtjev prema njemu osim moje slobode da ne zahtijevam ništa od njega.

U Sarajevu, 28. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Grigorjeva

O intimnosti

Intimnost otkrivanja i skrivanja je odnos tijela i pogleda u kojoj se otkriveno tijelo izlaže skrivenim pogledima. U tom odnosu između otkrivenosti tijela i skrivenosti pogleda koji ga promatraju svijet je danas pronašao definiciju intimnosti. Biti intiman znači otkriti tijelo do kraja pogledima koje ne vidimo i koji su skriveni. Intimnosti otkrivanja i skrivanja tijelo i pogled su dovoljni da se ona samoproglasi jedinom i apsolutnom intimnošću krajnjim ishodom i sadržajem intimnosti koja postoji između dvije osobe. Intimnost otkrivanja i skrivanja ne komunicira, nego se odvija u šutnji i nijemosti između tijela koje je otkriveno i nepoznatog pogleda koji šutke krijući se promatra tijelo. Intimnost otkrivanja tijela skrivenom pogledu je gluha i nijema intimnost gdje komunikacija ne postoji niti za njom ima potrebe. Komunikacija je samo smjetnja intimnosti jer u slučaju komunikacije pogled ne bi ostao skriven, a možda bi i tijelo željelo sakriti se pred skrivenim pogledom. Nasuprot njoj stoji intimnost komunikacije koja je odnos sebedarja i povjerenja u kojoj se sebedarje želi darovati i tako komunicirati s drugom osobom i u kojoj povjerenje želi samo sebe povjeriti drugoj osobi. Sebedarje i povjerenje ne mogu šutjeti i po svojoj naravi oni moraju komunicirati i za međusobnu komunikaciju zahtjevaju razgovor i slušanje. Intimnost otkrivanja i skrivanja i intimnost komunikacije se razlikuju u svom odnosu prema čovjekovom tijelu jer ga u konačnici ova prva ne cijeni i odbacuje i ne smatra ga važnim elementom intimnosti, a druga ga smatra važnim i potrebnim.

Intimnost otkrivanja i skrivanja je uvijek skrivanje od drugog i skrivanje od njegovog povjerenja i vlastitog sebedarja, bježanje od razgovora i slušanja. Ogrnuta u tijelo ponekad ne dopušta sebedarje nego odlučuje da je otkrivanja tijela skrivenom pogledu jedina intimnost koja postoji. Tako sebedarje i povjerenje padaju u drugi plan zarobljeni tijelom koje šuti izloženo skrivenom pogledu. S vremenom povjerenje i sebedarje oslabe ili izblijede i intimnost ostane tek kao tijelo i dok postoji mladost tijela i zategnutost kože vjeruje se da postoji i intimnost. Kada mladost tijela počne propadati i ljepota i sjaj kože oslabi i ono što se mislilo da je bila intimnost prestaje. Intimnost otkrivanja i skrivanja, ona koja se manifestira tijelom uzima se kao temelj i početna točka povjerenja i sebedarja tako da se izlaganje vlastitog tijela smatra sebedarjem, a onaj koji tijelo gleda ili ga koristi je simbol povjerenja. Čovjek ne uspostavlja sebedarje i povjerenje isključivo tijelom, nego daleko više vlastitom nutrinom, ali svijet u kojem živimo ne komunicira nutrinom, samo šutke izlaže tijelo skrivenim i nepoznatim pogledima.

Izlaganje tijela pretvoreno je u čin sebedarja, a njegovo promatranje i gledanje pretvoreno je u čin povjerenja iako se ne može izbjeći pitanje u čemu je sebedarje kad se izlaže vlastito tijelo tisućama nepoznatih očiju i u čemu je povjerenje kada te iste oči gmižu tijelom i bez imalo povjerenja u pogledu tijelo promatraju poput zmije koja čeka da proždre svoj plijen? Intimnost otkrivanja i skrivanja ona u kojoj tijelo čeka da bude razgolićeno pogledom s kojega će nestati svaki osjećaj stida gdje pogled na tijelo odiše svim osim stidom i poštovanjem prema tom istom tijelu neće donijeti onu intimnost koju čovjek duboko želi kada razmišlja o tome da sebe preda tuđem povjerenju, onda kada želi uspostaviti odnos između svog sebedarja i samodarivanja s povjerenjem u očima drugog.

Tijelo je sposobno za intimnost, no njegovo sebedarje i povjerenje završava tamo gdje završava naše fizičko biće i fizički svijet koji ne teže uvijek tome da se ljudi samodarivaju tuđem povjerenju niti zahtjevaju da tuđe povjerenje bude ispitano, preispitano i provjereno kako bi zaslužilo da mu se čovjek potpuno preda. Svijet živi u razdoblju intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela nepoznatim očima i nepoznatim pogledima gdje se sebedarje mjeri otkrivenošću vlastitog tijela i količinom pogleda koji ga promatraju.

Što otkrivenije tijelo i što više pogleda označava više sebedarja i povjerenja. Odatle i potreba da se tijelo izlaže na sve moguće načine i onaj koji ga izlaže smatra se najvećim samodarovateljem. Odatle i potreba da se pogledi bez ikakvog stida i srama koji promatraju tijelo nazivaju povjerenjem i što više pogleda na tijelo rađaju jačim povjerenjem. Ali tko tu dariva samog sebe i tko je tu nositelj povjerenja? Kakvo sebedarje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja gdje čovjek vlastito tijelo izloži bezbrojnim pogledima? Kakvo povjerenje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja u kojoj skriveni i tajni pogledi gledaju tijelo koje ne zna da ga se gleda?

Intimnost otkrivanja i skrivanja ne zahtjeva razgovor i slušanje, njoj su dovoljni tijelo, šutnja i pogled da sebe predstavi kao smisao odnosa između dvije osobe kao krajnji ishod intimnosti između dvoje ljudi. Intimnost otkrivanja i skrivanja u otkrivanju tijela nepoznatim pogledima i očima ne rađa osjećajem sebedarja, nego generira osjećaj nepovjerenja jer nema nade da će se u pogledima nepoznatih očiju pronaći tragovi povjerenja koji su potrebni za potpuno sebedarje.

Intimnost komunikacije u kojoj čovjek sebe predaje drugom nije predavanje tijela nepoznatom pogledu, nego predavanje vlastitog bića u potpunosti biću drugoga kroz razgovor i slušanje. Tu se bez straha u intimnosti komunikacije susreću dvije ljudske nutrine potpuno predane onomu što trebaju učiniti kako bi bile intimne. Nutrina kojoj se može apsolutno vjerovati i nutrina koja se zbog tog povjerenja odlučuje na potpuno sebedarje. Intimnosti komunikacije tijelo nikada neće biti dovoljno, ona uvijek teži potpunom stapanju s drugim s cijelim njegovim bićem i tijelo koje prvo uspostavlja odnos između dvoje kasnije ostaje po strani kako bi osobe stupile u intimnost komunikacije gdje se njihova nutarnja bića kroz povjerenje i sebedarje spajaju u jedno biće u jednog čovjeka u jednu osobu. Intimnost komunikacije povremeno je prezrena i odbačena kao slabost i nesposobnost, često optuživana da idejama sebedarja i povjerenja, razgovora i slušanja čovjeka sputava u njegovoj želji i strasti da tijelo bude početak i kraj svake intimnosti. Često optuživana da svojim zahtjevima za razgovorom i slušanjem ne dopušta da pogledi ostanu skriveni dok promatraju otkriveno tijelo.

Ali što kada tijelo prestane biti privlačno nepoznatim pogledima, što kada tijelo prestane biti sposobno svojom golotinjom i otkrivenošću privlačiti poglede i postane objekt poruge i gađenja? Je li to znači da čovjek u tom tijelu čije otkrivanje više nitko ne želi nije dostojan sebedarja i povjerenja unatoč nedostatcima njegova tijela? Što kada se požudni i nepoznati pogledi izrode u poglede prijezira i gnušanja prema tom istom tijelu? Nije li čovjek i u takvom tijelu dostojan pogleda u kojem će ugledati povjerenje?

Intimnost otkrivanja i skrivanja koja se ponaša prema čovjeku i njegovom tijelu kao prema objektu teži isključivo tome da tijelo razotkrije i da ga obožava odbacujući pri tom sve nedostatke i slabosti tog istog tijela. Intimnost otkrivanja i skrivanja štujući tijelo kao božanstvo ne dopušta da tijelo slabi i stari, nego tijelo koje više nije za pokazivanje zamjenjuje novim tijelom, mladim i vitkim koje će već sutra biti odbačeno kao staro, slabo i neugledno. Intimnost otkrivanja i skrivanja je intimnost u kojoj je sve podređeno skrivenim i nepoznatim pogledima koji promatraju tijelo i koji ne žele gledati slabljenje tog istog tijela. Oni žele uvijek samo nova tijela kako bi stvorili privid o tijelu koje je savršeno, koje ne obolijeva i koje ne propada i koje vječno traje.

Nepregledan broj tijela koja se svakodnevno izlažu pogledima koja su uvijek mlada, zategnuta i nova stvorilo je i osjećaj da je tijelo krajnja instanca intimnosti nakon koje nema više ničega što bi ljude međusobno povezivalo. Sa prvim znacima slabljenja tijela, s prvim nesavršenostima tijela i intimnost se lomi i raspada kao da je nikada nije ni bilo jer tijelo postane objektom pogleda koji ga prezire i promatra sa gađenjem. Intimnost otkrivanja i skrivanja gdje čekamo da naša tijela kao objekti budu izložena pogledima mnogih uklanja iz svijesti intimnost komunikacije, sebedarje i povjerenje između nas. Ponekad više i ne vjerujemo ni u sebedarje niti u povjerenje među nama, više ne vjerujemo da je moguće potpuno sebedarje i predanje povjerenju drugoga. Jedino što još vjerujemo jest da dok imamo savršeno tijelo, postoji sebedarje i dok postoji pogled drugoga koji se divi našem tijelu, postoji i povjerenje s njegove strane. Kad tijelo oslabi i pogled od divljenja prijeđe u gađenje i prijezir, možda tada shvaćamo težinu pogreške koju radimo kada intimnost svedemo na tijelo kojega treba izložiti pogledima svih koji su zainteresirani bez obzira ima li u njihovim pogledima povjerenja ili nema.

Kada se živi dugo u intimnosti otkrivanja i skrivanja, izgubi se osjećaj za intimnost komunikacije i prestane se vjerovati i nadati da je potpuno sebedarje moguće jer se u nekoga ima apsolutno povjerenje. S vremenom prestanemo vjerovati u moć i domete intimnosti komunikacije i jedino što nam preostane jest bjesomučna borba da svoje tijelo očuvamo kako znamo i umijemo kako bi otkriveno služilo nepoznatim i skrivenim pogledima. Robovi intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela skrivenim pogledima prestanemo se nadati da ćemo i sa slabim i bolesnim tijelom biti sposobni za sebedarje i da će netko na naše bolesno i nesavršeno tijelo gledati pogledom potpunog povjerenja u nas i ono što se nalazi u nama, a ne okretati glavu od gađenja i prijezira prema novom mladom tijelu koje će uskoro zamijeniti ovo naše slabo i nemoćno.

Paradoks intimnosti otkrivanja i skrivanja jest što ona prezire ljudsko tijelo jer čim se na njemu pokažu vremenske pukotine, intimnost otkrivanja i skrivanja okreće pogled prema tijelu kojega vrijeme još nije nigdje načelo. Intimnost otkrivanja i skrivanja počinje i završava ne sa bilo kakvim tijelom, nego sa savršenim ljudskim tijelom kojega nakon pomnog pregleda i ispitivanja još nije nagrizao zub vremena. Već kod prvog vremenskog ugriza bilo oko očiju, lica, ruku, trbuha, nogu, grudi, intimnost otkrivanja i skrivanja će odbaciti tijelo i predati ga vremenu da ga proždre iako to tijelo u sebi krije neprocjenjivu vrijednost koju zovemo ljudskom osobom.

Intimnost komunikacije također počinje s tijelom kao onim preko kojega se komunicira s drugim tijelom. Ali, intimnost komunikacije se zadovoljava sa svakim tijelom koje u sebi krije bogastvo ljudske osobe i njezinu sposobnost za sebedarje i povjerenje. Intimnost komunikacije ne obraća pažnju na zub vremena koji je nagrizao tijelo, niti se previše uzbuđuje gledajući slabost tijela, nego kao prijatelj tijela pruža pogled pun razumijevanja i povjerenja prema tom tijelu. Intimnost komunikacije gleda na tijelo bez imalo gađenja i prijezira s poštovanjem i dostojanstvom jer tijelo u sebi krije osobu koja je i u načetom tijelu sposobna i za sebedarje i povjerenje i nikada ne prezire tijelo drugoga niti ga odbacuje.

Intimnost komunikacije ostaje s tijelom do kraja njegovog fizičkog trajanja i nikada ga ne izlaže nepoznatim pogledima nego isključivo pogledu one ljudske osobe koja je zaslužila da joj se tijelo preda zajedno s cijelom ljudskom osobom jer pogled drugoga zrači potpunim povjerenjem koje se već dokazalo u bezbrojim okolnostima života i dokazuje se i sada kada je tijelo slabo, ostarjelo i potrošeno, ali još uvijek je to tijelo cjelokupna ljudska osoba koja želi sudjelovati u intimnosti komunikacije jer nudi sebedarje i traži povjerenje jer nudi razgovor i traži slušanje.

U Sarajevu, 27. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Woravit Sirisukodom

Kako se zaštiti od tuđih umišljenih projekcija?

Stara je opaska psihologa da svoje mane najlakše vidimo na drugim ljudima. U tom smislu govorimo o obrambenom mehanizmu „projekcije”. Kada projiciramo, branimo se od nesvjesnih impulsa ili osobina, bilo pozitivnih ili negativnih, koje smo naspram samih sebe zanijekali. Jednostavnije rečeno, kada projiciramo, kao da drugima govorimo: „Nisam ja, to ste vi!”

Ovome su u različitoj mjeri, manje-više, skloni gotovo svi ljudi. Recimo, kad nekoga ne volimo vrlo ćemo lako zaključiti da ta osoba zapravo ne voli nas.

Ipak, u nekim slučajevima projekcija zadobiva opasne i dramatične razmjere, osobito u slučaju narcisoidnih zlostavljača i alkoholnih ovisnika. U tom smislu, recimo, alkoholičari će svoje najbliže stalno optuživati za neodgovornost, neurednost, nemoral i prijevaru… Ali, iskreno, nisu li to oni sami?

Slično tome, narcisoidni zlostavljači će vas rado optuživati za to da ste umišljeni, napuhani, a da ste u stvari jedno veliko nitko i ništa … opet se pitamo, nisu li to ipak oni sami?

Različite obrambene strategije sa zajedničkom psihološkom pretpostavkom

Različite psihološke škole i pravci nude različite savjete u smislu ophođenja s naznačenim projekcionim napadima, ali u suštini svi se manje-više slažu u jednom: Klasična argumentirana obrana ovdje ne pomaže. S tim samo prihvaćate nametnutu ulogu krivca, i iz te igre se nećete tako lako izvući. Ovdje se valjda treba prisjetiti da je napadač netko tko pokušava sam sebe obraniti od neugodnih nutarnjih konflikta, pa stoga trebamo primijeniti i nešto drugačiji pristup.

Ignoriranje napada

Moderna popularna psihologija bi u ovakvim slučajevima jednostavno preporučila ignoranciju. Ignorirajte napadača i ostavite ga da se sam pozabavi sa sobom, a vi nastavite svojim poslom. Ovo je moguće dobra strategija protiv nekoga s kim i niste nešto posebno bliski, ali ne i naspram bliskog člana užeg kruga prijatelja ili obitelji, jer na duže staze ignorancija će dovesti do općeg zahlađenja, a sam konflikt vjerojatno neće biti riješen.

Prihvaćanje napada

Ova strategija ide suprotnim putem. Ne ignorirajte optužbe, niti se pokušavajte argumentirano braniti, nego ih jednostavno nonšalantno prihvatite. „TI SI OBIČNA BUDALA! – „Znam da jesam, i to teška!” Ova strategija čudesno pomaže u nekim slučajevima, osobito tamo gdje je uzrok nutarnjih konflikata kod napadača duboki osjećaj neuspjeha. Napadač se nakon tuđeg prihvaćanja njegovih projekcija čudesno smiruje, jer je čuo i vidio kako nije strašno ako čovjek i nije nešto posebno pametan i uspješan. Inače, spomenuti nesvjesni osjećaj neuspjeha je okidač za brojne nutarnje konflikte. Sigmund Freud ga je vidio kao glavnog pokretača poroka. Recimo, alkoholizam je za Freuda bio oblik čovjekovog samokažnjavanja zbog neuspjeha ega.

Skretanje fokusa na suštinu problema

Treća strategija kojom se ovdje bavimo ne prihvaća ništa od dosad navedenog nego ide svojim putem. Pred napadom tuđe neugodne osobnosti ona će postaviti pitanje: „Čovječe, što tebe toliko muči?” ili „Što tebe toliko boli?” ili opet „Tko te je toliko u životu povrijedio?” Ona skreće fokus napadaču prema suštini problema, i dovodi ono skriveno nesvjesno do svjesnog. Razotkriva mu da je on taj koji ima konflikt te da ga projiciranjem na druge nastoji riješiti. Moguće da napadač neće prihvatiti vašu ulogu svojega novog psihologa, ali barem će vas ostaviti na miru.

Na stranu napadači i njihovi nutarnji konflikti, treći pristup nam omogućuje da u ovakvim situacijama ponajbolje zadržimo kontrolu, a samim tim i vlastiti mir. Jer gdje god postoji kontrola, tu nema mjesta za panične i ishitrene reakcije. Njima pribjegavamo tek onda kad osjetimo da počinjemo gubiti tlo pod nogama. Osim toga, na ovaj način ćemo čak uspijevati i razumjeti napadača, pa možda čak i voljeti, jer ljubav, razumijevanje i mir uvijek idu pod ruku sa istinom: on je taj koji ima problem, a ne mi, a mi smo ti koji mu možda možemo čak uspješno i pomoći.

U Sarajevu, 24.VII.2019.

M. B.

Izvori:

–Darlene Lancer, „How to Confront Narcissists’ Lethal Weapon: Projection” (2019.), Psychology Today, Link: https://www.psychologytoday.com/us/blog/toxic-relationships/201903/how-confront-narcissists-lethal-weapon-projection, Stanje: 24.VII.2019.

–Brooks Gibbs, How to Stop a Bully (2.V.2014), You Tube, Link: https://www.youtube.com/watch?v=7oKjW1OIjuw, Stanje: 24.VII.2019.

–Stephen Farah, Transference:the Saviour, the Madonna and the Slut, CAJS, Link: https://appliedjung.com/transference/, Stanje: 24.VII.2019.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ewastudio

O moći

Moćniji rijetko očekuje da bi jednog dana mogao klečati pred onim koji sada pred njim kleči pognute glave. Moćniji se nikad ne pita o budućnosti i mogu li se karte preokrenuti u korist slabijeg, moćniji uvijek grabi ono što se trenutno nudi. Moćniji gleda kao na fantaziju mogućnost da će u budućnosti biti nemoćan. Jer ne može vidjeti budućnost, moćniji je uvijek slijep prema onom što dolazi i što se ima dogoditi uvjeren da je njegova moć osvajajući sadašnjost jednom zauvijek osvojila i budućnost.

Moć je bezgranično sljepilo, ogromna pustinja sadašnjosti u čijoj daljini onaj koji ima moć ne nazire svoju vlastitu nemoć i kraj. Moć privlači jer kao pustinja skriva od čovjekovog pogleda ono što se nalazi izvan te pustinje, a to su granice i kraj moći. Moć je jedna od rijetkih, možda čak i jedina pustinja u kojoj čovjek ne osjeća glad, ne osjeća žeđ, ne osjeća potrebu za drugim čovjekom u kojoj se čovjek hrani samim sobom sve dok moć i čovjek ne postanu jedno. U pustinji moći čovjek se ne osjeća samim jer toliko uživa u samom sebi da njegova ljubav prema vlastitoj slici nadilazi uobičajene ljudske, sitne i svakodnevne narcisoidnosti i sebeljublja. U pustinji moći okružen sam sobom dokle god mu seže pogled čovjek samog sebe proglašava božanstvom i kao usamljeni bog vlada samozadovoljan vlastitom veličinom. Njegova božanska sjenka prekriva cijelu pustinju i sve one koji se na svoju nesreću nađu u njegovoj blizini.

Kao božanstvo vlada nemilosrdno i brutalno onda i samo onda kada se među ljudima pojavi netko tko upre prstom u njega i glasno izgovori kako je došao s druge strane pustinje gdje postoje granice i nemoć i da on koji je moćan i vlada nije nikakvo božanstvo nego tek zabludjeli jadnik i luđak koji se nikada nije pokušao pokrenuti iz vlastite pustinje moći kako bi vidio što stoji izvan njenih granica. Onaj koji ima moć i koji ju čvrsto drži u svojim rukama se boji izići na granice pustinje kojom vlada i žestoko progoni lutalice koji svjesni nemoći i prolaznosti zalutaju u njegovo kraljevstvo i prokažu ga uzvikujući kako će i on kao božanstvo jednom ili krvariti ili oslabiti i nestati.

Jednom kada uzurpira moć, čovjek se najviše plaši da će se pojaviti neki bijednik i otkriti svima njegovo lažno božansko porijeklo. Moćan čovjek se plaši nemoćnog jer narav je moći da skriva istinu o božanstvu onoga koji je sebe proglasio ljudskim božanstvom dok je nemoć također kako brutalna tako i nemilosrdna u otkrivanju istine o onome koji je zgrabio moć u ruke i sebe proglasio vladarom nad ljudima otkrivajući o njemu ono što se nikako ne smije saznati. Da on nije nikakvo božanstvo, nego tek opčinjeni prolazni i propadljivi stvor koji je stjecanjem moći pomislio da je stvorio svijet i čovjeka iako se na njegovim rukama i njegovom tijelu vide i osjećaju tragovi granica, prolaznosti i nestanka.

Moćan vlada mirno i dugotrajno bez velikih napora sve dok među onima nad kojima vlada živi fantazija kako je on božanskog porijekla, drugačiji od svih ljudi koji su ikada imali moć u rukama, besmrtan i vječan. Moćan je uvijek protiv novih istina, novih otkrića i najveći grijeh koji može napraviti onaj koji je podložan moćnom, tj. koji je nemoćan, jest otići izvan granica njegove moći i tamo negdje otkriti da ima i tamo moćnih, ali da svi oni stare, slabe i umiru i da su oni također sebe proglasili bogovima, ali njihovi grobovi svjedoče o tome da to zasigurno nisu nikada bili. Jer ako nemoćan išta zna, on zna da božanstvo mora biti vječno i ne može umrijeti.

Nemoćan ako se vrati tamo gdje moćan vlada, nosi sa sobom najstrašniju od svih istina za onoga koji ima moć. Istinu da moćan nije božanstvo i da njegovo vrijeme i život imaju svoj kraj bez obzira koliko onaj koji posjeduje moć prekrivao i skrivao tu istinu. Tako nemoć donoseći sa sobom običnu i svakodnevnu istinu koju čovjek tu i tamo doživljava i vidi bez potrebe za velikim znanjem i umovanjem postaje opasna i treba je ukloniti. Treba ukloniti i nemoćnog jer je nositelj neugodne, ali nužne istine. Istine da onaj koji ima moć ni po čemu nije poseban u odnosu na sve druge koji su prije njega imali i veću moć od njega, ipak su umrli i nestali i nikakva ih moć nije mogla spasiti od nestanka i propadanja.

Moćni međusobno liče jedni na druge, slični poput bezbroj identičnih slika jedne te iste stvari i jer su takvi međusobno se razumiju, pomažu i drže se zajedno. Najčešće se drže zajedno kako bi sačuvali od upitnih pogleda, neugodnih pitanja najveću laž kako su oni božanskog porijekla i kako je njihova moć vječna i besmrtna. I tu laž brane svim silama od istine koja je nemoćna. Nemoćna istina koja onima koji su pod njihovom vlašću ne pomaže puno što znaju da je njihova moć prolazna i smrtna. Međutim, kada se nemoćna istina o umiranju svake moći i onoga koji ju posjeduje okrene protiv njih samih, dovoljan je jedan zalutali nemoćnik koji će uprijeti prstom u njih i glasno uzviknuti gle vidio sam druge slične njima koji sebe proglasiše božanstvima i moćnicima, eno im grobovi pored puta pored grobova onih koje su tlačili, progonili i ubijali. I moć se polako rastoči kao crvotočina bez obzira koliko joj vremena trebalo da umre i nestane.

Moć i moćan se najviše boje ideje i znanja koje nemoćan može otkriti o njima tamo gdje su ljudi izvan njihove moći još uvijek slobodni i moćnike gledaju kao one koji nisu božanstva, nego smrtnici zapetljani u vlastite narcisoidnosti i egoizme. Moć i moćan su uvijek protiv novog, nove ideje, nove misli, novog istraživanja, novog otkrića i strogo zabranjuju nekad i po cijenu života da se o njima otkrije nešto novo, nešto što bi njihovo božanstvo svelo na ono što svi drugi o sebi znamo da jesmo: prašina, kosti i grobni spomenik. Moćan se uvijek i najviše plaši za svoje božansko porijeklo jer samo s njim druge može držati u strahu i poslušnosti. Čim se otkriju prvi znaci prolaznosti i nestanka, moćan se povlači i skriva od očiju i onih koji su mu najbliži i povlači se u sebe pitajući se kako je došlo do toga da njegovo božanstvo postane tako krhko, slabo, puno kostiju i mesa koji se polako tope i gase.

Između moćnog i nemoćnog postoji razlika u pogledu na pustinju u kojoj žive. Moćan niti izlazi niti napušta granice svoje pustinje kojom vlada moć niti dopušta da bilo tko ili bilo što dođe i naseli se u njegovoj pustinji kojom vlada brutalno i nemilosrdno. Moćan je slijep na svijet izvan vlastite pustinje i uvijek želi oslijepiti i sve druge koji u njegovo područje dođu s drugačjim pogledom, vizijom, novošću, idejom i misli.

Nemoćan prelazi iz jednog područja u drugo, ide od pustinje do pustinje, prelazi granice moći i moćnika noseći sa sobom nove istine i nove ideje i onu najopasniju zbog koje ga redovito progone i protjeruju: da moć i moćan nisu nikada bili božanstva jer nisu božanskog porijekla i da su o sebi lagali da su bogovi jer to zasigurno nisu. Nemoćan prolazeći kroz pustinje ljudskih moćnika nailazi na njihove kosti i grobove svjestan istine kako je prolaznost i kraj sudbina svih pa i onih najmoćnijih među nama i kako tu nema ničega božanskog.

Moć nemoćnog je u njegovom čistom i jasnom pogledu na pravu istinu o moći i moćnicima svijeta, a nemoć moćnog je u njegovom neizlječivom sljepilu i laži o vlastitoj veličini i trajanju. Moćan se boji nemoćnog i istine koju sa sobom nosi o njemu, a nemoćan se ne boji moćnog jer o njemu već zna istinu.

Moć je istinska nemoć jer je uvijek prožeta strahom od istine. Nemoć je prava moć jer istina koju nosi sa sobom je istina koja oslobađa čovjeka od bolesne zablude da je bog samo zato jer danas posjeduje moć, zaveden iluzijom da se njegove ljudske ruke kojima sada čvrsto drži moć jednog dana neće pretvoriti u kosti i prašinu i nadgrobni spomenik na kojem piše: ovdje počiva zabluda koja je mislila da je moć božanstvo i vjerovala da je on bog.

Jer nemoćan zna najvažniju istinu o sebi i najstrašniju istinu o moćnom: božanstvo je besmrtno i vječno, a grobovi moćnih doduše svojom ljepotom i raskoši pokazuju moć, ali otkrivaju da u tim grobovima ne počivaju bogovi, nego zabludjeli čovjek koji je jednom davno zaveo sebe mišlju kako njegova moć nikada neće proći i nikada neće prestati valjda misleći da je prekrasna grobnica simbol moći, a ne ljudske krhkosti i prolaznosti.

U Sarajevu, 22. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Neil Lang

ZABORAVLJENO ZNANJE – „POZITIVNA NULA”

Starogrčki matematičar i filozof Pitagora je važio kao čovjek koji ne voli dangubiti, a nije volio ni kad drugi oko njega dangube, a osobito ne kad bi ga uz to još i ometali. Stoga reče jednom zgodom: „Ili šuti, ili reci nešto pametnije od šutnje!”

U naznačenoj Pitagorinoj izreci se skriva dosta zdrave matematike, jer matematički gledano nula ili ništica i nije nešto najgore što se čovjeku može dogoditi. Doduše, ona jest manja od + 1, 2, 3… ali je kudikamo veća od – 1, 2, 3… Tako da nula na kraju ispadne još kao nekakva zlatna sredina u našem životu.

Stoga bi se reklo mala ali zlatna mudrost za naše vrijeme i mentalitet opterećene aktivizmom koji krivo smatra da je ono nešto uvijek bolje i veće od ništa, pa čak i kad je ovo „nešto” upakirano sa izrazito negativnim predznakom.

Stoga bi se slijedeći Pitagorinu logiku moglo reći još štošta:

Ne nudi nikome ljubav, a ni prijateljstvo ako oni nisu bolji od njegove samoće.

Ne nudi ljudima posao koji nije bolji od prosjačenja.

Ne maši ni s politikom koja po sebi ništa nije bolja od spontane anarhije.

Ne propagiraj im lažne vrijednosti koje ni tebi samome nisu donijele blagostanje i mir.

Ne poduzimaj ni poteze ni aktivnosti za koje će se na kraju govoriti da je bolje da ništa nisi ni radio, niti živi tako da se na kraju govori da bi bilo bolje da se nisi ni rodio, jer nepostojanje je uistinu bolje od nekih promašenih ljudskih života (Usp. Mt 26,24).

Uglavnom, tek kad shvatimo jasno što je sve dolje ispod nule, znat ćemo i što je gore iznad nje. A bojim se da je danas i previše toga ispod nule. Nisam pesimista, ali kao da živimo u grandioznom svijetu enormnih brojeva (ali) s negativnim predznakom.

U Sarajevu, 15. VII. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Dmitrii Kiselev

IMATI DOBRU PRIČU

I na Istoku, i na Zapadu, baš kao i na Sjeveru i Jugu, ljudi su od davnina rado pripovijedali i slušali različite priče, a kako već znamo, neke od njih su se poput dragocjenog obiteljskog i narodnog naslijeđa prenosile s koljena na koljeno, te preživjele sve do naših dana.

Stoga se valja pitati zašto su ljudima priče oduvijek bile važne, a drugo pitanje bi bilo ima li od njih koristi i u ova naša sadašnja vremena?

Američka autorica Annette Simmons u svojem djelu „Faktor priče” ističe kako već samo pripovijedanje dobre priče slušatelje dovodi u stanje opuštenosti, zadovoljstva i mira. S obzirom da loše i dosadne priče neminovno uznemiruju svoje slušateljstvo, važno je znati što je to dobra priča. Autorica smatra da je dobra priča ona koja uspijeva pojednostavniti svijet te nam na taj način pomaže isti bolje shvatiti i razumjeti. S tim se istovremeno pokazuje i neoslabljena važnost priče za naše vrijeme, jer je upravo ono po sebi vrlo komplicirano i teško povezivo. Stoga ne čudi da su u postmodernom svijetu veliki spisatelji postali i nešto više od samih sebe. Počesto ih se drži za istinske mudrace i moralne autoritete jer nam pomažu pohvatati zamršene konce jedne razvijene, ali posve rascjepkane i komplicirane stvarnosti.

Sveta osjetljivost osobe

Pod blagodatima dobre priče ovdje se ne misli samo na one već napisane i objavljene priče. Naprotiv, Annete Simmons u spomenutom djelu zapravo ponajviše govori o potrebi obilatog korištenja različitih primjera, iskustava i parabola u svakodnevnoj komunikaciji. Ona ističe kako ljudi pretežito ne vole kad ih se direktno proziva i kad im se iscrpno govori što bi to oni konkretno trebali mijenjati, raditi ili poduzeti. Štoviše, svi znamo da nas ponekad čak i izravne pohvale u društvu mogu unezgoditi, a koliko li tek više pokude i kritike. Ljudska osobnost je u prosjeku vrlo osjetljiva i zato lakše učimo lekcije na indirektan način. U tom smislu, autorica kaže ukoliko se netko u našoj blizini ponaša na vrlo ružan i neprihvatljiv način, najbolje ćemo utjecati na njegovo ponašanje tako da mu ispričamo neku priču o sličnoj osobi kao i problemima u koje je na kraju upala. Na primjer, kolega vam stalno kasni na posao i to vas iritira … ako mu prigovorite, vjerojatno će se braniti i tražiti neko racionalno objašnjenje i opravdanje svoga kašnjenja, i tako će se na kraju vjerojatno još i dodatno utvrditi u svom ponašanju. Stoga mu je puno bolje, ‘nako usput, provući primjer nekoga tko je zbog konstantnog i učestalog kašnjenja izletio s posla. To je jednostavno stvar ljudske psihe – najbolje učimo identificirajući se s nekim drugim, a nama sličnim.

Saslušati tuđu priču

Svi smo manje više skloni u razmjeni mišljenja s drugima olako pomisliti da smo 100% u pravu, a da su oni isto toliko u krivu. No, autorica ovdje poziva na oprez, jer nitko ne misli slučajno ono što misli. Ovo je pomalo i stvar evolucije, jer u tri i pol milijarde godina postojanja života uspjeli su preživjeti samo oni elementi koji su po sebi bili dovoljno sposobni i učinkoviti za preživljavanje. Na primjer, sa stanovišta čovječnosti danas pronalazimo da je sebičnost po sebi jako loša i antisocijalna datost. Međutim, kao individualna evolucijska strategija sebičnost je oduvijek bila žilav i uspješan igrač. Stoga ni ne trebamo očekivati da će se neki uvjereni sebičnjak tek tako olako odreći svoje sebičnosti. Zbog toga autorica napominje da nije važno samo ono znati ispričati svoju priču nego i saslušati tuđu. S vlastitim interesom prema tuđoj priči bolje ćemo razumjeti tu osobu, a pri tome ćemo joj pokazati i uvažavanje. Tako ćemo na kraju stvoriti optimalnu podlogu i za našu priču koja će uslijediti.

Tri „nipošto”

Ukoliko želimo biti dobri svakodnevni pripovjedači, autorica napominje da treba izbjegavati tri slijedeće stvari:

1. Ne nastupati superiorno;

2. Ne biti dosadan;

3. Izbjegavati negativne podatke i emocije;

Već smo rekli da se ovdje u suštini sve vrti oko identifikacije s drugima. Ukoliko prosipate neutemeljenu superiornost, prezret će vas. Ukoliko ste stvarno znalac, opet se čuvajte superiornosti jer se većina slušatelja neće moći identificirati s vama. U tom smislu neka ispitivanja pokazuju da je kod javnih govora sasvim dobro malo i pokvariti svoj nastup. Ako već superiorno vladate podacima, slobodno malo zapnite za kabel ili nespretno ispustite papire, jer ljudi vole kad se od nekoga ima nešto dobro i novo naučiti, ali isto tako vole znati da ste sasvim običan čovjek od krvi i mesa poput svih ostalih. Tako će se bolje identificirati s vama i vašim podacima.

Za dosadu je valjda jasno samo po sebi, ali zato nešto više pozornosti treba obratiti na ono posljednje. Ako druge želite poticati na promjene, znajte da promjene potrebuju dobru i pozitivnu duševnu klimu. Na primjer, kako autorica u knjizi navodi, ukoliko želite podizati ekološku svijest kod drugih, nipošto ih pri tome nemojte ubijati detaljnim i iscrpnim podacima o aktualnim razinama zagađenja. S time će te im samo odaslati poruku da je ionako već sve gotovo. Zato im radije ispričajte priču, recimo o nekoj zemlji koja je promjenom politike i ekonomskih prioriteta napravila znatan napredak u poboljšanju životnog okoliša.

Život kao priča

Za kraj, autorica kaže kako implementacijom jedne pripovjedačke kulture nećemo samo pozitivno utjecati na tuđe živote, nego i na svoj vlastiti. Naime, dobro je od samog sebe napraviti jedan odmak, jednu pozitivnu distancu, jer i ovdje opet vrijedi da mi bolje učimo indirektno nego direktno. Stoga se dobro vježbati gledati svoj život iz daljine, baš kao na jednu priču koju smo negdje čuli. Tada ćemo biti u stanju bez puno stresa mijenjati tijek i kraj te priče. Moći ćemo je ispričati onako kako mi mislimo da treba.

U Sarajevu, 4. VII. 2019.

M.B.

Izvor: Annette SIMMONS, The Story Factor. Secrets of Influence from the Art of Storytelling, Basic Books, New York, 2000.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Dmitriy Shironosov