nerazumijevanje – Poptheo Web Portal

O strpljivosti

Strpljivost nikad ne zna kad će biti pobijeđena. Onaj koji je strpljiv ne može predvidjeti gdje će mjeseci šutnje, povlačenja, odobravanja eksplodirati u razornom bijesu. Strpljivost je teško prepoznati. Vidimo snagu srdžbe, moć ljutnje kada se ona izgubi. Ono što ne vidimo su tjedni i mjeseci strpljivog podnošenja života, životnih napora i problema. Strpljivost se ne ističe. Kao što se šutnja ne ističe u vici i galami, ni strpljivost se ne može uočiti tamo gdje smo svi srditi, bijesni i spremni na sukob zbog najmanje sitnice. Strpljivost se rađa i odgaja daleko od sukoba i svađe. Ona je poput dugogodišnje pripreme za neki događaj. Kao što se netko godinama priprema za uspon na vrh planine koji možda traje tek nekoliko dana i strpljivo se priprema i sprema mjesecima za sukob na parkingu koji može potrajati tek nekoliko sekundi i čiji ishod može rezultirati posljedicama koje će ga trajno obilježiti. Strpljivost se ne da dokraja spoznati kao što ni onaj koji se penje na planinu ne može znati hoće li se vrijeme naglo promijeniti i izazvati maglu, snijeg, oluju, lavinu. Koliko god se vježbao za sve moguće uvjete, planinar je na kraju ipak prepušten na milost i ne milost prevrtljivostima i ćudi vremena i vremenskih prilika. Koliko god se čovjek pripremao u strpljivosti, na kraju je i on prepušten prevrtljivostima i ćudima okolnosti i ljudi koje susreće. Bio i savršeno strpljiv, čovjek ne može znati tko je onaj drugi s kojim komunicira oko prednosti skretanja u susjednu ulicu ili oko pitanja tko je prije trebao doći na red na šalteru, on ili onaj drugi. Strpljivost u sebi nosi element nepravde prema strpljivom. Mjesecima biti strpljiv i sve podnositi i onda na kratko izgubiti živce zbog mjesta u redu za plaćanje računa čovjeka pretvara u nasilnika koji i kada ne učini ništa, biva označen kao netko tko je bezobrazan, nasilan i bez kućnog odgoja. Uzalud njegova objašnjenja da je mjesecima strpljiv jer mu je žena bolesna, jer su mu djeca malena, jer je upravo ostao bez posla. Ništa od toga neće biti uvaženo kao argument. Možda je bolje onda privatno divljati, bjesniti i razbijati sve oko sebe tako da nikoga ne oštetimo osim sami sebe da bi se nekoliko sekundi moglo mirno slušati kako vam se netko unosi u lice i dok vas nekontrolirano pljuje psuje vam i prijeti?

Strpljivost je nezahvalna. Kada je zbog trenutka srdžbe izgubimo, ona sama ništa ne čini da nam pomogne niti su njezini argumenti bilo kome važni. I da sama u naše ime progovori i kaže: Pustite ga na miru mjesecima me trpi i šuti i podnosi sve probleme i poteškoće, nitko je ne bi slušao. Nezahvalno je kako jedan dug period strpljivosti kojega smo s velikim naporima i mukama gradili i podnosili biva pobijeđen od nekoliko sekundi ljutnje, srdžbe, bijesa, vike, psovanja, vrijeđanja. Lakše bismo podnijeli optužbu da smo bezobrazni, arogantni, grubi i nasilni kada bi nam priznali zasluge onih tjedana i mjeseci strpljivosti koji su nam bili izuzetno teški. Prihvatili bismo da nas optuže za nestrpljivost kada bi istinski i iskreno razumjeli sve napore i patnje postizanja i čuvanja strpljivosti u odnosu prema ljudima i svijetu oko nas. Nitko od nas ne zna kontekst tuđe strpljivosti i koliko ona već traje. Strpljivost je skrivena. Ponekad je prepoznamo u onome koji dok čeka u redu, mirno podnosi i šuti tiradu uvreda i vrijeđanja od strane drugoga zbog neke potpuno beznačajne stvari. Tko zna je li taj koji je miran i šuti dosegao savršenstvo u strpljivosti ili je privatno odabrao ljutnju i bijes kako bi javno mogao biti strpljiv? Dok kao stranci stojimo u redu ili tražimo parking ili čekamo zeleno na semaforu pomislimo na sve te ljude oko sebe koji također čekaju i šute. Tko zna tko je od njih već mjesecima i tjednima strpljiv sa svojim problemima i mukama kod kuće, na poslu, s rodbinom, s obitelji. Najmanje što možemo učiniti jest u trenutku kada pomislimo nekome opsovati, izvrijeđati ga i biti nasilni prema njemu, da se sjetimo kako je strpljivost skrivena i nezahvalna. Nikad ne znamo koliko već dugo čovjek koji pred nama stoji šuti, trpi, podnosi u svojoj strpljivosti. Možda možemo pokazati zahvalnost njegovoj strpljivosti tako što ćemo i mi u tom trenutku u tom vremenskom prostoru od nekoliko sekundi šutjeti i biti strpljivi zajedno s njim.

U Sarajevu 12. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O nerazumijevanju

Nerazumijevanje nastane jer se podrazumijeva ono o čemu se ne govori i što nije rečeno i što se ne objašnjava ili se ne želi objasniti. Podrazumijevati šutnjom kako su stvari jasne, a ništa pri tom ne izgovoriti kao objašnjenje tih istih stvari znači poticati nerazumijevanje. Podrazumijevanje bez objašnjenja, bez riječi i bez govora stvara nerazumijevanje. Stoga je nerazumijevanje stalno zahtijevati od drugog da se sve podrazumijeva i da riječi i objašnjenja nisu potrebni.

Inzistirati i tražiti objašnjenje, isticati zahtjev da vam se riječima jasno i glasno objasni o čemu se radi, od vas će napraviti nekoga koga će kolokvijalno svi opisati kao napornog čovjeka. Od vas će se sklanjati, neće vas pozivati na zajednička druženja, izbjegavat će vas i neće vas uključivati u zajedničke projekte i timove jer ste naporni i želite da vam se stvari, ako je moguće, precizno i jasno objasne ukoliko se tiču vas i ukoliko u njima sudjelujete. Nedostatak vremena nije uvijek najbolja isprika zašto se ne razumijemo, nisu to ni obveze na poslu, puno međusobnih nerazumijevanja mogli bismo riješiti i izbjeći kada ne bismo toliko toga podrazumijevali bez ikakvog objašnjenja. Nije nimalo zahvalno ni ugodno nagađati poput vrača o tuđim mislima, željama i prohtjevima, a ipak ima nas takvih da se drugi prema nama moraju ponašati kao da su vračevi koji poznaju naše misli do u detalje i uvrijeđeno se ponašamo jer netko nije shvatio i pročitao naše misli. A trebao je i morao je jer se podrazumijeva.

Ne treba upasti u zamku kako onima koji se godinama međusobno poznaju ne treba nikakvih posebnih objašnjenja glasnih i preciznih izrečenih jasnim riječima i razumljivim jezikom. Koliko god se ljudi međusobno poznaju, kako to volimo reći „u dušu“, bez jasnih i glasno izgovorenih objašnjenja nikad nije kasno da i tako dug odnos postane žrtva nerazumijevanja. Nerazumijevanje je stav kako se ne treba ništa objašnjavati jer se nitko i ništa ne mijenja i čovjek cijeli život ostaje isti i podrazumijeva se da će čovjek na početku dvadesetih godina života biti potpuno isti i kad bude imao recimo pedeset godina. Nerazumijevanje pretpostavlja odsutnost bilo kakve promijene u međuljudskim odnosima i nerazumijevanje je ljubitelj i pobornik nepromjenjivih navika. Nerazumijevanje inzistira da, jer se čovjek uopće ne mijenja, nema potrebe za objašnjenjima i razgovorima. Podrazumijevanje će biti sasvim dovoljno da se stvari stave na svoje mjesto.

Nerazumijevanje je protiv onih koji žele i očekuju da im se stvari objasne jasno i nedvosmisleno i koji i nakon desetljeća međuljudskih odnosa ne očekuju i ne vole da se sve podrazumijeva kroz šutnju gdje ne postoji način da se odgonetne što ta šutnja znači. Čak i ako se slučajno dogodi da konačno shvatite tuđu šutnju koja podrazumijeva da već sve znate i da vam se ništa ne treba objasniti, na kraju će vam biti rečeno kako ništa niste razumjeli ili kako ste sve pogrešno shvatili. Čovjekova je sloboda da šuti i ne objašnjava ako to ne želi, ali je sloboda i njegovog sugovornika da zahtjeva objašnjenje i da ne podrazumijeva stvari o kojima drugi šuti i ne želi dati nikakvo objašnjenje. Koliko puta bismo bezbolno izbjegli nerazumijevanje kada ne bismo toliko toga podrazumijevali bez objašnjenja uvrijeđeno i povrijeđeno šuteći očekujući da drugi mora znati što se s nama i u nama događa.

Nijedan ljudski odnos koliko god trajao ne može se temeljiti na čistom podrazumijevanju gdje ljudi šute i nikada ništa međusobno ne objašnjavaju. Uvijek će biti i mora biti prostora za objašnjenja i razjašnjenja i jasne i glasne riječi koje nedvojbeno i nedvosmisleno opisuju što se među ljudima događa.

Nerazumijevanje se među nama razvija neprimjetno i ne može se odrediti točno vrijeme kad je nerazumijevanje postalo toliko jako da se više ne možemo razumjeti i kada pokušamo međusobno razgovarati. Nerazumijevanje počinje s malim i sitnim podrazumijevanjima gdje nijedna strana nije objasnila dovoljno jasno ono što se podrazumijeva. Tako nastanu kriva i pogrešna tumačenja koja s vremenom narastu do zida šutnje između ljudi kojega je nemoguće srušiti. Stvari se mogu podrazumijevati tek kad ih objasnimo drugom i kad ih ponavljamo na način kako smo se dogovorili i kako smo ih jedni drugima objasnili. Podrazumijevati razmišljanja, želje i zahtjeve koji nam nisu nikada objašnjeni na pravi način pretvara nas u one koji tapkaju u mraku, ponekad glumeći da drže svijeću i vide u kojem smjeru idu jer drugi podrazumijeva da znamo o čemu se radi iako nam nije ponudio nikakvo objašnjenje.

Radi prihvaćanja u društvu i zbog straha da ne budemo obilježeni kao „naporni ljudi kojima se sve mora crtati kao maloj djeci“, i sami ponekad popustimo pred tim stavom i razmišljanjem kako se puno stvari podrazumijeva iako smo svjesni da nam nitko nije objasnio što se podrazumijeva i o čemu je stvarno riječ. Ponekad se osmjehujemo i kimamo glavom glumeći pogled pun razumijevanja prema onom što drugi od nas očekuje, glumeći da razumijemo njegovu nutrinu, želje i tajne zato jer smo dopustili da nas podrazumijevanje pretvori u one koji ništa ne pitaju i ne traže nikakva objašnjenja. Nije lako biti „naporan kao dijete“ prema drugom u stalnom zahtijevanju da nam objasni što je želio reći, što je mislio, što od nas očekuje i gdje nas vidi u našem međusobnom odnosu. Ali i to se čini bolje od nerazumijevanja, koje podrazumijevajući da se nikad ništa drugome ne treba objasniti, oslabi i ugasi važne i duboke međuljudske odnose.

Ponekad i samo ponekad stvari se podrazumijevaju ako smo ih međusobno objasnili i razumjeli jedni druge što podrazumijevamo, što očekujemo i što želimo od drugog. U većoj mjeri stvari se ne podrazumijevaju i stalno se traži da budemo spremni dati objašnjenja drugom kako bi nas shvatio na ispravan način kako ne bi bilo nerazumijevanja. Traži se od nas da objasnimo, ali i mi smijemo tražiti od drugog da nam objasni izbjegavajući da se najveći dio naše komunikacije s drugim podrazumijeva kao šutnja bez glasa i bez govora. Međusobno „naporni kao djeca“ izbjeći ćemo nerazumijevanje koje može s vremenom zaustaviti svaki pokušaj da bilo što razumijemo od onoga što jedni drugima govorimo. Jer ponekad „glumeći da smo odrasli i da sve znamo i razumijemo, jer se sve podrazumijeva“ ne shvaćamo što drugi govori i što od nas traži niti on nas razumije i ponekad do te mjere da se pitamo je li se mi uopće više poznajemo.

Zna nam se to dogoditi ponekad zbog toga jer smo možda isuviše lijeni ili smo isuviše prestrašeni da zahtijevamo objašnjenja od drugog kao i on od nas i samo pustimo da komunikacija među nama plovi u nepoznatom smjeru podrazumijevajući naš međusobni svijet šutnje bez objašnjenja sve dok zajedničko putovanje ne završi tamo gdje je njegov prirodni završetak, a to je u nerazumijevanju.

Jer podrazumijevanje naših odnosa i onoga što ih čini bez ikakvih objašnjenja svoj prirodni svršetak pronalazi tamo negdje gdje ćemo konačno shvatiti da više niti razumijemo jedno drugo niti se više poznajemo i prepoznajemo. Zato jer smo jako puno toga podrazumijevali, previše šutjeli i vrlo malo ili gotovo nimalo se trudili objašnjavati kako bismo izbjegli nerazumijevanje.

U Sarajevu, 6. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

O komunikaciji

Komunikacija je darivanje samog sebe drugom, sebedarje, samopredanje drugoj osobi. Komunikacija nije tek razmjena rečenica i riječi niti tek razmjena pozdrava, rukovanja i dodira. Ne željeti komunicirati je strah od darivanja samog sebe. Dodirnuti nečije lice, kožu, tijelo tek je dio komunikacije. Osjećati tuđe misli kao svoje, tuđi intelekt kao svoj, osjećati nečiju nutrinu kao blisku svojoj vlastitoj tek je dio komunikacije. Željeti komunicirati s nečijim licem samo dok je mlado i lijepo, željeti tuđe tijelo samo na vrhuncu snage i mladosti nije komunikacija, ali jeste sebičnost. Željeti komunicirati s nečijom nutrinom, nečijim intelektom, idejama i mišljenjem jer odgovara našem, a pri tom odbacivati sve drugo kao nedostatak kao što su bore, sijeda kosa, fizička nemoć, upale oči i obrazi, skupljena i suha usta nije komunikacija, ali jeste sebičnost.

Darivanje samog sebe ili sebedarje zahtjeva cijelog čovjeka i ne pristaje na polovična rješenja. Komunikacija nikad nije istinska ako nije sebedarje, predanje samog sebe u potpunosti za drugoga. Komunikacija traži teško dostižnu hrabrost i nedostižnu žrtvu jer kako se odreći samog sebe do kraja da bi se komuniciralo s drugim? Komunikacija je sebedarje, željeti predati sebe za drugoga, biti taj drugi, biti jedno s njim, postići i osigurati identičnost fizičkog i intelektualnog jedinstva se drugim, najčešće voljenom osobom. Ali, ne zadržava li svatko u onome što naziva komunikacijom jedan dio za sebe kojega ne želi darovati drugom? Kako je moguće istovremeno komunicirati sebe drugom tako da mu se darujemo do kraja, a istovremeno da zadržimo jedan mali dio sebe kojega neću i ne želim darovati?

Rijetko razmišljamo da je komunikacija sebedarje i predanje drugom, ostajemo na tome da je komunikacija isključivo razmjena riječi kao da riječi mogu dodirnuti nečije lice na način na koji to mogu naši prsti i naše ruke i naše tijelo. Kao da je komunikacija isključivo umski napor iz kojega tijelo i fizičko trebaju biti isključeni. Razmišljamo da je i komunikacija isključivo tjelesna i fizička razmjena pozdrava, dodira, rukovanja, zagrljaja, tjelesnih sjedinjenja kao da naše ruke i prsti mogu dodirnuti nečiju dušu na način na koji to mogu naše riječi i rečenice. Komunikacija kao sebedarje i predanje za drugoga nikad nije potpuno ako cijeli čovjek i svojim tijelom i svojom dušom ne sudjeluje u tome jer s druge strane preko puta njega nije samo tijelo ili samo duša, nego i tijelo i duša, odnosno čovjek.

Komunikacija kao sebedarje ili predanje za drugog uključuje uvijek i mogućnost da drugi neće željeti isto ili će čak i iskoristiti naše sebedarje, odnosno, potpuno predanje za njega ili za nju. Nije tajna i nekada o njoj govorimo tajno i nekada javno da je komunikacija ponekad sredstvo lukavosti, manipulacije, prijevare, povrjeđivanja, ranjavanja do te mjere da se rijetko tko usudi pokušati komunicirati s drugim tako da sebe u potpunosti preda drugom, cjelokupno svoje biće, cijelu svoju osobu čak i onda kada drugi odgovara vlastitim sebedarjem i predanjem nama samima.

Ono što zovemo lošom ili površnom komunikacijom nije ništa drugo nego lukavost ili gluma u kojoj govorimo, radimo, činimo kao da se želimo predati drugome, darovati sebe i cijelu svoju osobu dok nastojimo drugoga samo obmanuti za neke druge manje plemenite i dobre ciljeve i svrhe. U komunikaciji laž nije ništa drugo nego glumljeno i obmanjujuće samopredanje ili darivanje drugoj ljudskoj osobi dok zadržavamo svu svoju osobu, cijelo svoje biće isključivo i samo za sebe. Manjak komunikacije ne znači manjak riječi ili rečenice, jer i tamo gdje se često i puno razgovara, dvoje ljudi mogu biti međusobno najudaljeniji jedno od drugoga. Manjak komunikacije je manjak sebedarja, manjak sposobnosti da se darujemo drugom jer uvijek izgovarati rečenice i riječi drugome, ali nikada ne učiniti ništa svojim tijelom, rukama i prstima za njega nije komunikacija. Kao i kada za drugoga sve činimo svojim tijelom rukama i prstima, a nikada ne želimo upotrijebiti ni jednu jedinu rečenicu ili riječ kako bismo ga oslovili i kako bismo mu se obratili nije komunikacija. Jer u oba slučaja sebedarje ili predanje za drugoga je polovično, nije cjelovito.

Komunikacija kao sebedarje ili potpuno predanje i darivanje samog sebe za drugoga cijelim svojim bićem i prstima i riječima zahtjeva i prisutnost drugoga, druge osobe u njezinoj cjelovitosti, zahtjeva prisutnost i njezinog tijela i njezine duše. Zato se komunikacija kao sebedarje ili predanje za drugoga događa samo između dvije ljudske osobe potpuno prisutne u istovremenom susretu kroz njihova tijela i njihove duše gdje odsutnost ili tijela ili duše označava i nemogućnost komunikacije jer nedostaje jedan bitni dio ljudske osobe da bi joj se druga osoba do kraja predala. Jer kako predati tijelo i dušu samo i isključivo nečijem tijelu ili samo nečijoj duši? Samo razmjena ideja, poruka, misli bez fizičkog kontakta s tijelom drugoga nije cijela komunikacija, kao što ni samo fizički kontakt bez razmjene misli i nutarnjih osjećaja nije cijela komunikacija.

Kada čovjek živi u rascjepu komunikacije s drugim gdje su njegove misli odvojene od tijela, ruke od ideja i prsti od osjećaja dolazi do nezadovoljstva i izljeva ljutnje i gorčine kako je komunikacija površna, lažna, nepotpuna, lukava, prevrtljiva, opasna, puna straha. Jer ako je komunikacija sebedarje drugom, predanje samog sebe njemu ili njoj, onda onaj koji se potpuno dariva u komunikaciji drugom, koji opet samo djelomično u njoj sudjeluje, i ne može osjetiti ništa drugo nego ljutnju, gorčinu i strah prema drugom i komunikaciji s njim. Netko tko sudjeluje cjelokupnim svojim bićem u komunikaciji ne može biti ispunjen komunikacijom s onim koji u njoj sudjeluje samo djelimično jednim svojim djelom. Tako nastaje nerazumijevanje ili nesporazumi u komunikaciji jer nerazumijevanje u komunikaciji nije ništa drugo nego odbijanje potpunog sebedarja drugom.

U odnosu muškarca i žene – da uzmemo najčešći oblik komunikacije – taj nesporazum nastaje kad muškarac i žena komunikaciju ne razumiju kao sebedarje na isti način i istim intenzitetom jer ona sudjeluje recimo cijelim bićem u komunikaciji, a on samo djelimično, i obrnuto. Možda ne svi, ali dobar dio nesporazuma i nerazumijevanja između muškarca i žene mogao bi se možda riješiti pitanjem koje mogu postaviti jedno drugom: što je za tebe sebedarje, darivanje ili predanje za mene i moju osobu, je li samo riječi o tijelu ili samo o duši? Često se otkrije da oboje imaju različite odgovore na postavljeno pitanje jer imati drugačije viđenje sebedarja ili predanja drugom označava drugačije razumijevanje onoga što zovemo komunikacijom. I međusobni prigovori koje upućuju jedno drugom kako su postali udaljeni, daleki, hladni, stranci upućuje na manjak sebedarja ili predanja, odnosno, prestanak sudjelovanja cijele osobe u komunikaciji gdje još samo tijela ili samo duše komuniciraju, ali ne više i jedno i drugo istovremeno.

U svijetu u kojem živimo i dišemo sve je manje komunikacije među nama jer nemamo ni volje, ni snage, ni želje za sebedarje i darivanje samih sebe drugom, a tome u prilog govori i to da u svijetu s toliko riječi i rečenica nikad nije bilo više usamljenijih ljudi ili onih koji se osjećaju usamljeno i koji dok komuniciraju kao da zapravo šute.

I onaj koji danas još uvijek sebe potpuno daruje drugom kako bi bio jedno s drugim je jedini među nama koji nije usamljen, a koji ipak često ne govori puno riječi i rečenica jer ih čuva za drugoga kome se predao do kraja, za drugoga s kim komunicira i koji komunicira s njim ili s njom uzvraćajući istom mjerom, potpunim samopredanjem i darivanjem samog sebe.

U Sarajevu, 13. 2. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O RIJEČIMA

Onog trenutka kada riječ izgovorite, ona prestaje biti vaša. Ona pripada drugom i pripada drugima. Kada napišete riječ i postane vidljiva drugom, ona više ne pripada vama. Vaša interpretacija nije više jedina interpretacija. Kad riječ izgovorite ili napišete i predate drugom i drugima, tu prestaje vaš monopol nad riječju. Više niste službeni interpretator svojih riječi, to pravo traže i preuzimaju i drugi bez obzira hoćete li im dopustiti ili nećete.

Drugi vas ponekad neće ni pitati što ste željeli reći i zašto. Uzet će vaše riječi kao svoje i stvoriti svoju vlastitu interpretaciju koja ponekad neće odgovarati onomu što ste željeli izreći svojim riječima. Tako nastaje nerazumijevanje, kriva interpretacija, krivo tumačenje vaše riječi. Nerazumijevanje nije ništa drugo nego uvjerenje drugog čovjeka kako vas ne treba pitati što ste željeli reći svojim riječima i kako ne treba vašu dozvolu da bi interpretirao ono što ste vi izgovorili.

Kada izgovorite i napišete riječ, ona više nema svrhu i sudbinu koju ste joj vi namijenili i željeli. Svrha i sudbina vaše riječi određena je drugim i njegovom interpretacijom vaše riječi bez obzira je li ta interpretacija ispravna ili nije. Kada vaša riječ prođe kroz nekoliko interpretacija i vrati se vama, ne možete je prepoznati. Kažete to nije ono što ste željeli reći ili napisati, to nije ono što ste mislili kada ste svoju riječ iznijeli na svjetlo da je drugi čuju i osluškuju. Ali kada vaša riječ prođe kroz bezbroj preinaka, krivih i pogrešnih tumačenja i kad se vrati vama, jeste li vi još uvijek sigurni da je to vaša riječ i da znate što ste željeli reći ili napisati?

Ponekad kad vam se vaše riječi vrate nađete se u situaciji zbunjenosti i sumnje. Jesu li to zaista vaše riječi i jeste li vi zaista to izgovorili ili napisali? Ne pomaže vam puno vaše pamćenje onoga što ste rekli, možete se sjetiti do u detalje i što ste rekli i što ste mislili, ali koja korist od toga? Vaša riječ je već krivo shvaćanja, krivo prihvaćena i pogrešno interpretirana. To nije više vaša napisana ili izgovorena riječ. To je neka nova riječ koju ne prepoznajete i u kojoj ne prepoznajete sebe. Da bi čovjek izbjegao zbunjenost i bespomoćnost oko riječi koje je izgovorio i napisao, odmah na početku kada riječ izgovara ili piše treba prihvatiti da to više nisu njegove riječi bez obzira je li njegovo ime potpisano ispod ili nije, bez obzira koliko je jasno, precizno riječ izgovorio ili napisao. Kada izađe iz vaših usta ili preko papira, vaša riječ prestaje biti vaša. Prestanite živjeti u zabludi i samoobmani! Šutite i razgovarajte sa sobom! Još uvijek jedino tu možete razumjeti sebe kao i smisao i značenje vaših riječi. Jer sve vaše izgovorene riječi pripadaju svima pa čak i kad vam se vrate svjesni ste da to više nisu vaše riječi i nemojte ih miješati s riječima koje još uvijek čuvate u sebi i svojoj intimi i samo za sebe. Ako ih pomiješate, sami ćete sebe povrijediti. A to vam zaista u životu ne treba. Zato je nekad mudrije samo šutjeti i razgovarati sa sobom.

U Sarajevu, 13. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

SVAĐA

Počinje s najgorim. Vrijeđa. Osjećam bijes. Muka mi. Zna gdje sam najslabiji. Udara nemilice. Ne štedi. Kao da ne bira riječi. Ali bira. Zna što govori. Zna prvu riječ. Propalica!!! Nastavlja nešto nižim tonom, ali nesmiljenom žestinom. Bezvrijedan! Gubitnik! Kukavica! Slabić! Šutim. Počinje govor o prošlosti. Kakav sam bio. Kakvog me pronašla. Gdje sam mogao sve završiti. Što sam mogao postati, a u što me je ona pretvorila. Čovjek! Muškarac! Poštuju te! Ugled! Posao! Šutim i dalje. Nastavlja. Ton je niži. Ali je i dalje glasno da se ne bih mogao praviti da nisam čuo. Fakultet. Odustao bih da nije bilo nje. Novac. Nikad nisam s njim znao. Ona sve vodi. O svemu brine. Već joj je dosta. Ponovno podiže glas. Nezahvalnost! Nemam vremena za nju. Glas se stišava i počinje normalniji ton. Ne komuniciram. Udaljen sam. Mislim da je intelektualno glupa. Nema pameti. Glava u propuhu. Naslađujem se. Nesigurna je. Ja sam kriv. Preda mnom ne može biti ono što jest. Uvijek prigovaram. Ne valja. Ne može. Neću. Ne ide tako. Nisi dovoljno dobra. Ne trudiš se. Odsutan sam. Iskorištavam. Kad je loše, treba mi. Ako je dobro, nema me nigdje. Bježim. Skrivam se. Ne shvaćam probleme. Ne shvaćam nju. Opet argument iz prošlosti. Zaboravio sam važan datum. Ne znam. Ali njoj je bio važan. Opet argument. Malo jačim glasom. Kukavica! Idiot! Đubre! Ton se pojačava. Još uvijek šutim. Srce ubrzava. U glavi tutnji. Dlanovi su vreli. Želudac. Muka. Ružan osjećaj. Kad iščekuješ, a ne znaš što. Razmišljam. Uzvratiti? Obvezno. Na koji način? Maksimalno najgori način. Niskim udarcima. Ne popuštati. Slomiti je. Neka padne. Nastaviti istim ritmom. Glas se stišava. Nešto o kreditu. Loša odluka. Nisam pitao. Sjeda. Pogled. Ne znam. Ne mogu odrediti. Mržnja, ljutnja, tuga, patnja, ljubav, nesigurnost, strah, sve zajedno? Oči ugašene. Gledaju prazno. Umor. Oči i lice među dlanovima. Jecaj. Prisjećam se. Stari govorio. Ne vjeruj suzama. Ne vjerujem. Počinjem. Podiže glavu i oči. Nekoliko suza. Dlanovi se opuštaju. Srce ubrzava. Glava eksplodira. Osjećaj nadmoći. Zavodnički i bolestan. Razoran. Ja sam nadčovjek. Osjećam žestinu i bol. Udaram najniže. Biram riječi. Ne psujem. Ali ću početi. Ne sad. Kasnije. Oduzela mi godine života. Oduzela mi radost. Oduzela mi zadovoljstvo. Zbog nje sve. Nesretan. Nezadovoljan. Promašio život. Stojim u mjestu. Ništa nisam ostvario. Propao sam. Jesam. Zbog nje. Ništa. Prazan život. Nervozan. Čangrizav. Ljut. Napet. Sve zbog nje. Već godinama tako. Hladna. Bešćutna. Nedodirljiva. Ohola. Zlobna. Pokvarena. Krije od mene. Puno. Iskorištava. Bubnjanje u glavi pojačava. Srce udara u ušima. Dlanovi se znoje. Muka iznutra. Negdje u dubini duše. Tama. Mračno. Krik iz dubine. Otrov. Grize dušu. Kosti. Sve. Mrzim. Iz dna duše. Ne mogu je gledati. Zamišljam. Moglo je bez nje. Muka se pojačava. Otrov prodire u ruke. Razbijam. Staklo na stolu puca. Dlan topao. Posjekotina. Ustaje. Odlazi. Otrov se nakratko povlači. Bubnjanje u glavi stišava. Dlan na lijevoj ruci malo hladniji. I dalje mrzim. Prilazi. Miris šampona. Dodir ruke. Topao. Drhti. Strah. Tresem se. Muka i gnjev. Progovara. Tiho. Šutim. Muka drži. Čvrsto. Želudac u grču. Pokušava zamotati. Odbijam. Odlazim. Govori. Plače. U glavi odzvanja „ne vjeruj suzama“. Tresak vrata. Kupatilo. Ogledalo. Lice. Izobličeno. Strašno. Pakosno i pakleno. Ne prepoznajem. Bubnjanje traje. Ritmički, ali slabije. Kucanje. Bubnjanje se pojačava. Srce ubrzava. Opet muka. Nešto u meni. Negdje duboko. Tamno. Ružno. Mračno. Njezin glas. Gledam ogledalo. U sebi. Govorim nekomu. Tolike godine. Vrijeme. Živci. Zdravlje. Načeto ili potrošeno. Zbog nje. Smišljam. Uvrede. Optužbe. Mogao sam biti sretan. Kriva za sve. Strelovita misao u glavi. Paklena. Napasti. Ne može imati djecu. Kažnjena. Jalova. Bolesna. Prokleta. Lice se opet izobličuje. Ne prepoznajem čovjeka u ogledalu. Oči zlobne, lice zlokobno. Sprema nešto. Nešto opako. Kucanje opet. Jesam li dobro? Strah i kod mene. Netko drugi je u ogledalu. Nisam ja. Kao da dolazim k sebi. Oči normalne. Lice bez gnjeva. Dlanovi hladni. Bubnjanje u daljini isprekidano. Puls normalan. Odzivam se. Dolazim. Neka sačeka. Ruka zamotana. Razmišljam. Ogledalo. Ovo sam ja. Oči mirne. Lice normalno. Tko je bio maloprije u ogledalu? Ne znam. Izlazim. Oči crne. Boja u očima. Nejaka i slabašna. Tragovi pepela u pogledu. Ruka. Dlan mekan i topao. Još uvijek drhti. Dodiruje lice. Godi. Bubnjanje prestaje. Dodirujem lice. Obraz vlažan. Brišem. Drugi obraz. Opet brišem. Sklanjam kosu. Miris šampona. Ljubim čelo. Grli oko vrata. Grlim struk. Plače. Šutim. Negdje. U dubini. Nešto. Toplo. Privlačno. Ugodno. Mirno. Svijetlo. Grlim jače. Drhtaj. U njoj. Oboje. Dokle ovako? Pita. Ne znam. Grli jače. Grlim jače. Ljubim obraz. Miris šampona. Ljubim obraz. Ljubim oči. Oči otvorene. Crne. Sjajne. Tragovi pepela nestali. Negdje duboko. Nešto. Dobro. Osjećaj ugodan. Svijetlo. Dokle? Tiho. Ne zna. Glas slabašan. Gledam lice. Umorna. Prestrašena. Nesigurna. Izmučena. Previše pitanja. Premalo zajedno. Previše svega. Posla. Prijatelja. Rodbine. Briga. Obveza. Odlučujemo. Vikend. Sami. Definitivno. Nigdje se ne ide. Osmijeh. Gladan? Svakako. I ona. Jedemo. Sjećamo se. Prošlost. Smiješne stvari. Spačke i fore. Smijemo se. Ustaje. Bit će u sobi. Treba me. I ja nju. Ustajem. Kupatilo. Ogledalo. Sve normalno. Tko je bio maloprije u ogledalu? Strah u meni. Ja? Ne znam. Ne bih volio. Ogledalo. Misao u glavi. Nešto. Maloprije. U dubini bića. Strašno. Zloguko. Pakleno. Drhtaj. Jeza. Ne želim misliti. Izlazim. Hodam. Soba. Nešto u dubini. Ugodno. Mirno. Dobro. Svijetlo. Osmijeh. Dodirujem lice. Ljubim oči. Ljubim čelo. Drhti. Nešto u dubini. Pojačava. Glazba? Moguće. Simfonija ljubavi? Anđeoski orkestar? Ne znam. U dubini. Svijetlo. Jarko.

U Sarajevu, 4. 12. 2017.

O. J.