Blog

KOLIKO STVARNO ZNAMO O DRUGIM LJUDIMA?

Pun strepnje i brige, britanski premijer Neville Chamberlain 1938. odlazi u München razgovarati s Hitlerom oko odnosa njihovih dvaju zemalja. Pri tome se svojski potrudio da dešifrira Hitlera i prodre u njegove skrivene namjere, i nakon toga se sav spokojan i zadovoljan vratio u London, potpuno uvjeren kako Hitler nema nikakvih agresivnih namjera i ambicija prema Britaniji. Naravno, bijaše to užasno velika i skupa pogreška. Tri godine kasnije, Britaniju i Britance će krvavo puno koštati kronična nepripremljenost na rat protiv jakog i agresivnog protivnika. štoviše, to isto će posredno koštati jako puno i brojne druge europske zemlje, kao u ostalom što će koštati i same Nijemce. Jer logično, da su se tamo odmah negdje na početku susreli sa odlučnom reakcijom saveznika, rat se vjerojatno ne bi stigao ni rasplamsati do pune mjere.

U svojem popularnom djelu „Talking to Strangers”, englesko-kanadski novinar i publicist Malcom Gladwell pokušava proniknuti u već naznačenu ljudsku nesposobnost prodiranja u tuđu iskrenost i namjere. Pri tome se on, kako sugerira i sam naslov knjige, osobito fokusira na komunikaciju s nama manje poznatim osobama, jer s druge strane, one iz naše blizine već nekako i uspijemo dešifrirati s vremenom. Ali eto, pored ovih, svi se mi prije ili kasnije nađemo u situaciji da moramo razgovarati o vrlo važnim stvarima s potpunim neznancima, a vidimo da se tu na kraju očito i nije tako teško prevariti.

Pozivajući se na veći broj recentnih socioloških i psiholoških istraživanja, Gladwell dolazi do procenta od 54% – kad je u pitanju naša uspješnost u razotkrivanju tuđih laži i prijevara. Pri tome je osobito zabrinjavajuće što naznačeni procent važi manje-više podjednako za sve, kako za usputne amatere tako i za profesionalne policajce, suce, odvjetnike, tužitelje, analitičare i sl. Mi smo u suštini tako tanki u prepoznavanju tuđih laži i obmana da su, recimo, već današnji sustavi vještačke inteligencije uspješniji od nas za čitavih 20%. Što je dakle ovome razlog?

Gladwell, opet kroz osvrt na brojna različita istraživanja, pronalazi, koliko god to možda čudno zvučalo, da je ljudima povjerenje svojevrsno zadano društveno ponašanje, odnosno, većina ljudi će uvijek vjerovati na riječ drugim ljudima sve dok ne postoji očit signal da oni zapravo lažu. Pri tome tragamo za kontradikcijama, izbjegavanjem pogleda, znakovima nelagode, neuroze i sl. No, uvježbani i iskusni lažljivci sve to itekako dobro znaju, te stoga uspijevaju izigravati poštene i iskrene ljude. S druge strane, neki nam ljudi zbog vlastite nesigurnosti i niskog samopouzdanja mogu izgledati vrlo neuvjerljivo, pa tako onda ni krivi ni dužni dospijevaju na listu „uobičajenih sumnjivaca”. Cijeloj situaciji nisu od pomoći niti one neke uobičajene ljudske predrasude. Tako, recimo u Americi, po Gladwellovim riječima, povjerenje je skoro uvijek na strani visokih bijelih muškaraca. Zbog toga ne čudi da se obično njima skoro redovito povjeravaju one najviše političke i gospodarske pozicije i funkcije. S druge strane, od tamo nas opet svakih malo sustigne vijest o nekom sirotom crncu koji je ni kriv ni dužan odležao dvadeset ili trideset godina u zatvoru. U tom smislu, Gladwell primjećuje kako život definitivno nije kao epizoda „Prijatelja” – aludirajući pri tome na transparentnu glumu u ovoj popularnoj humorističkoj seriji. Ono, tamo se uvijek jasno vidi i zna tko je sretan, a tko ljut; tko iskren, a tko smišlja tamo nešto…

U svojem drugom popularnom djelu „Blink”, Gladwell uopće preispituje cijeli koncept našeg ljudskog razmišljanja, pronalazeći kako je u mnogim životnim situacijama doslovno bolje ne razmišljati. Pri tome svakako misli na intuiciju koja se javlja u nama u vidu dobrog ili lošeg (pred)osjećaja oko nekih ljudi, situacija i izbora. Pozivajući se pri tome ponovno na različita istraživanja, dolazi do odlučujućeg značenja one prve dvije-tri sekunde nekog našeg kontakta ili izbora. Osjećaj koji se pri tome javlja pokazuje se na kraju uglavnom neobično točnim. Dakle, samo prve dvije-tri sekunde, a ne ono kasnije, jer kasnije se već u cijelu stvar mogu uplesti i neke naše predrasude, strahovi, bilo pretjeran oprez ili naša stara djetinjasta naivnost.

Za kraj bismo rekli da se u svemu ovome itekako važno osvrtati na svoja dosadašnja životna iskustva. Ona nam mogu skoro nepogrešivo reći kad je dobro da se oslanjamo na intuiciju, a kad je dobro ipak malo i razmisliti, te dodatno preispitati stvari.

U Sarajevu 22. XII. 2019.

M. B.

 

Link na povezanu temu: http://poptheo.org/vaznost-prvog-do…utaka-poznanstva/ ‎

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter

O svijetu i djetinjstvu

Dok smo djeca, svijet je čudesan. Odlazak u susjedni grad je neobično putovanje. Koliko god dva grada bila blizu, za nas je putovanje prekrasno iskustvo. Ponekad i odlazak do prijatelja iz djetinjstva u susjednu ulicu ima karakteristike avanture. Što smo manji, svijet je za nas čudesniji i čudnovatiji. S djetinjstvom svijet se mijenja tako što postaje veći i nepregledniji. Dok smo djeca, svijet ne postaje manji i skučeniji. Ljudi ne postaju jednolični i dosadni. Dok smo djeca, i svijet i ljudi izvor su bajki i neobičnih likova. U djetinjstvu ni cesta, ni ulica, ni park, ni šuma nisu svakodnevni. Ulica je čudesna ulica kojom noću vladaju neka neobična bića. Park je mjesto gdje se događaju bajke, susretnu se vile i fantastična čudesna stvorenja. Šuma nije obično mjesto gdje postoji samo drveće, nego mjesto o kojem sanjamo da se i njemu nalaze svi oni vitezovi, princeze, dobre vile i strašne vještice iz našeg djetinjstva. Sve dok smo djeca, svijet je za nas jedna velika bajka koju neumorno čitamo i pokušavamo otkriti tajne prolaze, skrivena blaga i nove puteve koji nas vode u svijet o kojem u djetinjstvu čujemo i čitamo. I ljudi su nam fantastični jer ih gledamo kao vitezove, vile, princeze, opasne čarobnjake i čarobnice. S odlaskom djetinjstva iz našeg života odlazi i svijet. Što više rastemo, sve više svijet i ljudi oko nas postaju obični i svakodnevni. Ulica postaje obična, park monoton, šuma jednolična. Odlaskom djetinjstva, odlaze i naši svjetovi. Odlaze neobična mjesta i čudesni ljudi. Biti odrastao znači biti onaj koji postaje slijep za čudesnost svijeta i ljudi, biti onaj koji više ne vjeruje u čudesa i bajke. Tvrdimo da se promijenio svijet. Zaboravimo da smo se mi promijenili. Možda je svijet ostao čudesan zajedno sa svojim ulicama, parkovima, šumama i ljudima. Možda smo mi zaboravili gledati svijet očima djeteta koje se čudi. S odrastanjem svijet se sužava i smanjuje dok u konačnici ne postane premalen i pretijesan za naš odrasli i veliki razum. Pa čak i kad se dogodi nešto što liči na čudo ili zgodu iz bajke, naš veliki i ozbiljni razum nam brani da se pitamo svijetu i ljudima. Prestanemo biti djeca onda kada više u nama nema nikakvog prostora za divljenje i čuđenje, kada naš veliki razum zabrani djetetu u nama da se divi fantastičnom svijetu i neobičnim ljudima. Zato nam je teže kad odrastemo živjeti u svijetu i prihvatiti svijet jer običnost svijeta nas guši i zarobljuje svojim velikim i moćnim razumnim i objašnjivim pojavama. Kao odrasli potajno zavidimo djeci i u njima s nostalgijom žalimo za našim dječjim svijetom. Kada žalimo za djetinjstvom, mi žalimo za izgubljenim svijetom koji nas je činio puno uzbudljivijim nego svijet u kojem sada kao odrasli živimo. Kraj djetinjstva je na neki način i kraj jednog svijeta koji je bio samo naš. Svijet u koji smo bježali od problema i sukoba odraslih i njihovih grubih svjetova, svijet u kojem smo živjeli potpuno uključeno u naša maštanja i naše bajke. Stvarnost je puna djetinjstava koja su prošla a time i svjetova kojih više nema. U djeci, bilo svojoj bilo tuđoj, ponekad otkrivamo tragove tog istog svijeta iz kojega smo nerado izišli i kojega smo morali napustiti. I njihova dječja pitanja nas podsjećaju da smo i mi jednom bili djeca i da je svijet bio najčudesnije mjesto koje poznajemo. Svijet će uvijek biti pomalo neobičan i uvijek će u svijetu biti nečega što nas privlači i što sebi ne možemo objasniti. Na to nas najčešće podsjećaju dječja pitanja i odgovori kojih se nikada ne bismo mogli sjetiti jer smo odrasli, jer nas je naš veliki ljudski razum zarobio u dosadno, svakodnevno i obično. Dječja pitanja i odgovori nas podsjećaju da je svijet malen i skučen ne zbog sebe, nego jer mi više nismo sposobni vidjeti taj svijet očima djeteta. Svijet nikada nije običan, svakodnevan i dosadan, nego ga mi odrastanjem pretvorimo u takav svijet i povremeno nas dječje pitanje ili odgovor podsjeti da je svijet i ljudi u njemu ipak nešto što je neobično i bajkovito i da je najteže živjeti u svijetu u kojem si toliko odrastao da za tebe nema više ničega čemu bi se mogao čuditi. Ni ulice, ni parka, ni šume, ni čovjeka.

U Sarajevu 19. 12. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dmosreg

Što ponekad znači kada kažemo nemam vremena?

Vrijeme je postalo najbolji način da pobjegnemo od nekoga koga ne želimo susresti ili od situacije u kojoj ne želimo biti. Vrijeme je izvrstan način da se sklonimo od odgovornosti i obveze. Nemam vremena postala je magična rečenica kojom rješavamo bezbroj neugodnih situacija i izbjegavamo mnogo ljudi koje ne želimo vidjeti i susresti jer ih smatramo dosadnima i napornima. Nemam vremena postala je isprika svih isprika, oblik univerzalnog međuljudskog laganja kojim se koristimo kada ne znamo reći ne ili nam je neugodno odbiti nešto ili kad ne želimo naširoko objašnjavati zašto nam se nešto ne sviđa i zašto se ne želimo susret s nekim. Nemam vremena je jedan od najdvoličnijih načina kako ćemo ljudima reći da ih ne podnosimo, da nam idu na živce i da ih ne želimo vidjeti. Nemam vremena puno prikladnije zvuči nego ne podnosim te, ne sviđaš mi se, neugodno mi je s tobom. Ipak nemam vremena često znači baš ono što u sebi mislimo o drugom ili o situacijama u kojima ne želimo biti.

Pod krinkom rečenice nemam vremena ne krije se uvijek stvarna nemogućnost kada se ne možemo stići vidjeti se s nekim ili biti u određenoj situaciji jer nemamo vrijeme na raspolaganju. Sve češće i učestalije nemam vremena krije puno više nego se na prvi pogled čini. Jer živimo u vremenu kada se visoko cijeni da se nikoga ne povrijedi i ne uvrijedi time što je zaista naporan, dosadan i ne želimo ga vidjeti, nemam vremena služi kao idealan način kako nekoga možemo otkačiti i otpisati s dozom kulturnog i pristojnog ophođenja namještenim osmjehom i rečenicom izgovorenom pristojnim glasom: nemam vremena. Slično vrijedi i za situacije iz kojih se ne znamo izvući ili nismo sposobni jasno i nedvosmisleno reći da ne želimo i nećemo biti u takvoj i takvoj situaciji, onda da ne bismo povrijedili tuđe osjećaje kažemo: nemam vremena.

Ono što mislimo ponekad pod izlikom rečenice nemam vremena može izgledati i zvučati previše uvredljivo drugima i situacijama u koje nas stavljaju i da izbjegnemo bilo kakav sukob čini se najpametnije reći nemam vremena. Nećemo ispasti bezobrazni, bahati i nekulturni i sugovornik će biti valjda zadovoljan našim odgovorom i s puno razumijevanja će prihvatiti da danas ne možemo biti s njim jer nemamo vremena. Kao da se više nitko ne usuđuje reći na glas da ne želi prihvatiti određene situacije jer su za njega neugodne i ne želi susresti neke ljude jer su mu iritantni i naporni. Kao da će malo iskrenosti povrijediti i uništiti sve njegove međuljudske odnose i njega samoga i svijet oko njega. Nemam vremena rađa puno dvoličnosti jer tim izrazom krijemo puno više onoga što se ne usudimo javno i glasno reći i izgovoriti. I sami znamo da ponekad kada kažemo nemam vremena, ne mislimo niti na vrijeme niti sate, nego tražimo način kako da pristojno i politički korektno kažemo ono što zaista mislimo i osjećamo prema nekom ili nekoj situaciji.

Zbog te negativne i loše magičnosti riječi nemam vremena najčešće smo u sukobu sami sa sobom. Osjećamo da nam određeni ljudi smetaju, da su nam određene situacije neugodne i osjećamo da ne želimo biti u takvim okolnostima i s takvim ljudima i umjesto da pokušamo to izreći nedvosmisleno i jasno, radije pribjegnemo onom bezličnom izrazu nemam vremena nezadovoljni na kraju što nismo bili dovoljno hrabri da kažemo što stvarno mislimo i kako se stvarno osjećamo. Učestalo ponavljanje tog izraza i isprike nemam vremena kroz život stvara od čovjeka kukavicu i slabića koji određene ljude i situacije ne podnosi, čak ih ponekad i mrzi, ali nema hrabrosti reći ništa o tome kako se osjeća i kako sve to doživljava, samo uvijeno ponavlja nemam vremena što ga čini nervoznim i nezadovoljnim.

Je li mi stvarno nemamo vremena ni za koga niti za bilo što ili nemam vremena koristimo kao ispriku da drugima kažemo da su dosadni, naporni i nezanimljivi, a da istovremeno ostanemo u kontaktu s njima, pa čak i u dobrim odnosima? Da umjesto da kažemo kako su neke situacije za nas neprihvatljive i neugodne i ne možemo na njih pristati, radije se povučemo i podvijemo rep i kažemo nemam vremena kako bismo izbjegli sva silna pitanja, upitne poglede i moguće tračeve i osude? Izraz nemam vremena postala je najdvoličnija isprika i način kako pobjeći od napornih ljudi i neugodnih situacija umjesto da barem ponekad reknemo glasno i otvoreno da nam se netko ne sviđa i da ne želimo biti u određenoj situaciji bez obzira na posljedice. Moguće je da ljudi zbog načina života sve manje imaju vremena jedni za druge, ali je i moguće da izrazom nemam vremena ljudi bježe u sebe i povlače se u sebe jer nemaju volje i hrabrosti biti manje pristojni i manje politički korektni kada ih netko iritira i ljuti i kada je situacija u kojoj se nalaze neugodna i neprihvatljiva.

I ako ima istine u tome da objektivno ljudi imaju sve manje vremena na raspolaganju, ima nešto istine u tome kada nemam vremena ne znači ništa drugo nego kukavičluk i manjak hrabrosti da čovjek isključi iz života druge s kojima ne želi komunicirati jer mu štete i loše djeluju na njega kao i situacije u kojima ne želi biti. Nemam vremena je jedan od rijetkih univerzalnih načina komunikacije među ljudima kojim bježe jedni od drugih u svoje privatne svjetove, u dvoličnost jer se više ne usude nekoga odbiti tko na njih loše utječe i jer se više ne usude odbiti situacije koje su im neugodne i neprihvatljive.

Nekad je postojao, a postoji i danas izraz što će selo reći koji se odnosio na čovjekovo ponašanje prema okolini u kojoj živi, danas je taj izraz preveden u riječi nemam vremena. Jer kad čovjek zbog straha i kukavičluka kaže nemam vremena, umjesto da direktno i jasno nekoga skine s dnevnog reda ili odbije prihvatiti određenu situaciju, sam sebi govori u glavi što će selo reći i time još više tone u strah, nesigurnost, kukavičluk i manjak hrabrosti u trenutku kada treba stati i zauzeti se za sebe. Kada umjesto bezličnog i dvoličnog nemam vremena treba reći kako je netko naporan, dosadan i napastan i kako je neka situacija neugodna i neprihvatljiva. Nemam vremena najviše šteti samom čovjeku jer čovjek postane nesposoban odbiti od sebe ljude i situacije koji su za njega loši i štetni i stvaraju mu probleme i neugodnosti u životu.

U Sarajevu 16. 12. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

NEUROTIČKI STOICIZAM I ILUZIJA IDEALNIH ŽIVOTA

Iluziju idealnih života počinju utiskivati u naš um i među naše osjećaje dok smo još djeca. „Uči sine, da ne moraš raditi.” O koje li iluzije. Učiti uopće nije lako … Kako je to govorio jedan moj fakultetski profesor: „Učenje je najviši i najteži oblik askeze.” I onda, ako si stvarno naučio, itekako ćeš poslije raditi. Takozvano „Pareto” pravilo iz poslovnog svijeta govori kako unutar jedne firme ili organizacije 20% marljivih i stručnih uposlenika obavlja 80% posla. Nadalje, ponovno među tih 20% postoji krug još marljivijih i stručnijih 20% koji obavljaju 80% od onih prethodnih 80% posla. Dakle, tko se za rano počeo truditi i marljivo raditi, vjerojatno će tako nastaviti kroz cijeli svoj život, zarađujući tako pošteno sebi plaću, ali i desecima drugih.

Netko opet, znajući da nije za knjige, igra na kartu sporta. Ganja loptu da ne mora učiti. Ali, u konačnici ni to nije baš lako. Kako to u jednom intervjuu iz vlastitog iskustva reče proslavljeni hrvatski boksač Željko Mavrović: „Sportom se divno baviti sat vremena dnevno, ali je zato užasno okrutno baviti se sportom pet sati dnevno.” Trčati i po kiši, i po žezi; poseban, nadasve neukusan režim prehrane; učestale ozlijede i operativni zahvati; nelojalna konkurencija koja koristi doping itd.

Netko opet, znajući unaprijed i da je ovo prvo i drugo teško, igra na kartu dobre veze kojom će se ubaciti u kakvu dobrostojeću državnu tvrtku. E baš će se na kraju usrećiti među 500 debila koji također u životu nisu htjeli nešto posebno ni učiti ni trčati ni raditi (naravno, s pokojim časnim izuzetkom). 😀

Svakako, da ne zaboravimo, danas ih veliki broj, a znajući da je sve prethodno posve besmisleno, odluči otići u Njemačku, zdravo pretpostavljajući da ako se već u životu mora rintati, nek’ se onda barem rinta za dobre pare. Međutim, nije ni ovo lako, osobito ne prvih nekoliko godina. Iz vlastitog iskustva, u tom početnom periodu se stigne sasvim blizu ludila, a poneko zatranda čak malo i preko toga…

U svom djelu „Izlazak iz tame”, američki franjevac i psiholog Benedict J. Groeschel o iluziji idealnih života kaže slijedeće:

“Postoji nevjerojatna neistina kojoj se u ovom našem, tehnološki razvijenom svijetu, podučava djecu, a to je kako većina ljudi ima veliku mogućnost proživjeti život bez razdoblja patnji ili boli, bez vremena tame. Ovu iluziju stvaraju mediji, osobito reklame (svijet sretnih svršetaka), obrazovanje, društveni običaji ljudi, ali i vjersko razmišljanje. … Ova neistina nije namjerna laž – zapravo je to sveopće negiranje stvarnosti. To nije prijevara koju treba osuditi, nego iluzija koju treba raspršiti.”

Otac Benedict naznačenu iluziju naziva i neurotičkim stoicizmom, suprotstavljajući njemu onaj istinski stoicizam koji unaprijed računa s tim da će prije ili kasnije stvari krenuti nizbrdo, slično kao što će i naš život prije ili kasnije okončati smrću. Ovdje se izgledno radi o jednom nemalom paradoksu koji nalaže da u životu najmanje pate oni ljudi koji računaju s tim da će patiti, dok na koncu najviše pate upravo oni koji su prethodno bili sve učinili kako bi u životu izbjegli svaku ozbiljniju bol i patnju.

Stoga i za onu neku vlastitu orijentaciju, bilo profesionalnu ili osobnu, treba znati da je ono pitanje „što je lakše” ne samo pogrešno već čak i pogubno. Pravo pitanje glasi: „Tko sam ja i što je moje poslanje na ovome svijetu”? I na tom putu će svakako biti neugodnosti i prepreka, ali zato tu već većinski govorimo o jednom smislenom i ugodnom trpljenju od kojeg ćemo se na kraju osjećati sasvim dobro i zadovoljno.

U Sarajevu, 14. 12. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tarapong Pattamachaiyant

O prisutnosti

Dogodilo se ponekad svakom od nas da nam je rečeno budi tu. Nije to bila naredba, nije to bio zahtjev, nije bila odredba. Budi tu nije izgovoreno glasnim i zapovjednim tonom, nije izgovoreno s prijekorom u glasu, nije rečeno s prijezirom i razočaranjem. Rečeno je tiho, gotovo nečujno s posljednjim atomom snage. U tom budi tu nije bilo i nema ništa zbog čega bismo mogli izbjeći tu molbu ili opravdati sebe zašto ne možemo ostati. Kad bismo to učinili, krivnja nas nikad ne bi napustila što nismo bili tu kada smo trebali biti. Budi tu je poseban izričaj želje i potrebe nekoga da budemo prisutni u stvarnosti koja ga okružuje, da budemo uz njega/nju tu u konkretnom, opipljivom i stvarnom životu.

Kada žena dodirne ruku muškarca u strahu i drhtanju i kada se u njenim očima vidi da ne vjeruje da postoji više ikakav izlaz za nju i kada mu kaže budi tu, to nije naredba, zahtjev, određenje. To je izričaj ženskog bića koje moli da drugo biće njoj slično bude prisutno u njezinoj stvarnosti i njezinom životu. Kada muškarac dodirne ženino lice ili rame i kaže budi tu s posebnim osjećajem nježnosti i topline, to je izričaj daleko dublji i snažniji od pukoga zahtjeva da žena ne ide nigdje ili da bude puki predmet u njegovom životu. Budi tu koristi se svakodnevno u različitim međuljudskim odnosima i komunikacijama i postoje posebne okolnosti života i međusobne ljudske komunikacije gdje je izričaj budi tu toliko snažan i jak da je nemoguće odbiti i ne biti prisutan kada se od nas to traži.

Budi tu je najintimniji izričaj zahtjeva da netko bude prisutan u životu nekoga drugoga i ništa intimnije ne može izreći tu želju osim te dvije riječi izgovorene tiho, s puno povjerenja, s puno pažnje, s puno obzira, s puno ljubavi, s puno želje, s puno strasti. Budi tu. Budi tu je intiman izričaj jer konkretno ljudsko biće traži naše konkretno ljudsko biće. Budi tu nije upućen apstraktnom čovjeku, odsutnom duhu, nezainteresiranoj ljudskosti. Apstraktni čovjek, odsutan duh, nezainteresirana ljudskost ionako ne mogu razumjeti dubinu i nježnost poziva da budemo prisutni u nečijem životu, poziva kojim nas se poziva kao stvarne i konkretne ljude. Budi tu. Nemoguće je odbiti poziv koji nam uputi konkretna osoba i izgovori budi tu. Ako je i moguće u nekom izmišljenom svijetu odbiti taj poziv konkretne ljudskosti, u stvarnom svijetu ne samo da nije moguće nego se i ne smije odbiti poziv da budemo prisutni kroz taj intimni odnos koji se manifestira u riječima budi tu.

Budi tu upućen je meni, svemu onomu što jesam i nikomu drugom ne može i neće biti upućen taj nježni i topli konkretni ljudski poziv. Ne mogu se prevariti kada čujem riječi konkretne osobe, kada osjetim dah i zvuk glasa koji zajednički izgovaraju nježno, tiho ali i neodoljivo: budi tu. Kada nam se uputi poziv budi tu, zar je moguće odbiti poziv? Nije li to poziv da sebe učinimo dijelom života drugoga, nije li to poziv da postanemo drugi, da postanemo jedno s drugim? Ništa tako ne može čovjeka razoružati i usrećiti kao kada osjeti dodir i čuje riječi budi tu. I to što je čovjek nemoćan i sretan kada čuje poziv budi tu, pokazuje da je čovjek oduvijek željan da bude pozvan u nečiji život i oduvijek želi biti prisutan u životu drugog čovjeka.

Budi tu pokazuje da je struktura čovjekova bića da bude prisutan u nečijem životu i da netko bude prisutan u njegovom životu. Čovjek puno toga zaboravi, ali rijetko zaboravlja trenutak kada ga je netko nježno dodirnuo i toplo i ljudski ga zamolio da ne ide, kada ga je netko intimno i s puno ljubavi pozvao u svoj život i rekao mu molim te budi tu. I oko tog sjećanja na budi tu ponekad izgradimo cijelu arhitekturu života. Muškarac i žena izgrađuju ljubav, izgrađuju brak i obitelj, prijatelji izgrađuju prijateljstvo, obitelji izgrađuju čvrste i obiteljske veze oko tog dragocjenog iskustva i sjećanja kada nas je netko zamolio da ostanemo i budemo tu uz njega ili uz nju. I kad se međuljudski odnosi poremete, unište i zaborave, kod mnogih ostane ugodna i sretna uspomena na trenutak kada je netko bio tu za njih. I nerijetko zašto nekoga volimo, zašto nekoga cijenimo, zašto nekoga trpimo i podnosimo, zašto činimo toliko za njega ili nju objašnjavamo time što ćemo reći bio je ili bila je tu za mene i sa mnom.

Biti tu je radikalan izričaj prisutnosti jednog čovjeka u životu drugog čovjeka, jedan od najvažnijih i najsnažnijih izričaja prisutnosti kojega ne mogu oslabiti ni godine, ni udaljenost, ni bolest, ni uvrede. I svatko od nas tko je čuo poziv drugog čovjeka izgovoren toplo, intimno i nježno, koji nas poziva i govori nam budi tu zna koliko postanemo opčinjeni tim dvjema riječima. Budi tu je želja i radikalna potreba drugog da nas ima u svom životu i naša sreća kada smo pozvani pokazuje da i mi imamo tu istu želju i potrebu.

Budi tu je najnježniji način kako si ljudi mogu saopćiti da su potrebni jedno drugom i da je prisutnost jednog u životu drugog nekada jedino što je potrebno da cijeli život dobije drugačiji smisao i neku novu dimenziju postojanja.

U Sarajevu 12. 12. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

 

IZNENADA MILIJUNAŠ

Vjerujem da je već svatko tko se aktivno služi elektronskom poštom do sada dobio barem jedanput onu famoznu poruku kako mu je tamo negdje, najčešće u Africi, u prometu poginuo bliski rođak za kojeg doduše nikad nije čuo, ali koji mu je, gle iznenađenja, oporučio veliko bogatstvo, a sve mu to sad piše odvjetnik od toga navodnog rođaka. E ja sam danas već po peti ili šesti put dobio jedan takav mail, i čovjek mrtav ozbiljan tvrdi da sam u nasljedstvo dobio iznenađujućih 17.600.000$.

Oni koji su se bili zaletjeli tugaljivo priznaju da obično nakon prihvaćanja komunikacije s navodnim odvjetnikom slijede daljnje instrukcije. Najčešće vam kažu da je potrebno uplatiti 5-6 tauzenki dolara nekakve kotizacije za transfer novca, te da će vam svo vaše bogatstvo biti uplaćeno na račun čim vi uplatite kotizaciju. Neki su čak to i uplaćivali, i naravno više nikad nisu uspjeli čuti,  a ni vidjeti nit’ svoje bogato nasljedstvo nit’ kotizaciju, a ni samog odvjetnika. No, postoje i oni koji su se još više zaletjeli, pa prihvatili poziv da odu u Afriku, valjda kako bi se malo bolje upoznali s likom i djelom dobrohotnog preminulog rođaka. Isti bi zatim bili oteti, a za njihovo puštanje se od obitelji tražio ozbiljan novac.

Sve navedeno nije ništa drugo nego psihopatija na djelu. Kako to u svojem najnovijem djelu „Okruženi psihopatima” piše švedski autor Thomas Erikson, psihopat nije netko tko vas nužno želi ubiti ili fizički ozlijediti, jer nisu svi psihopati isti kao što to nije ni sama psihopatija. Puno češće u praksi, psihopat je netko tko vas na ovaj ili onaj način želi iskoristiti. Kako ni sami nemaju normalnu strukturu ličnosti, tako ni druge ljude ne mogu percipirati na normalni ljudski način. Vi za njih niste osoba sa svojim osjećanjima i kvalitetama. Niste netko tko je vrijedan sućuti i poštovanja. Ne, vi ste jednostavno u njihovim očima sredstvo do cilja, krava muzara ili škrabica s novcem. Dakle, njihovi interesi prema vama mogu biti vrlo različiti. Nekad je to – kako već rekosmo – novac, nekad vaše tijelo, a nekad čak i puno manje od svega prethodnog. Recimo, ukoliko ste utjecajna osoba, nekad samo žele da ih upoznate s nekim drugim ljudima koji im trebaju ili da im sredite već neku vezu ili posao. Nekad je to čak i član vlastite obitelji koji vas sve skupa prevesla oko obiteljskog nasljedstva. Uglavnom, kad dobiju što su htjeli, tad obično bez traga nestaju. Jer psihopati ne poznaju koncept odanosti, duga i sjećanja, slično kao što ne razmišljaju puno niti o budućnosti kao ni o mogućim posljedicama svojih današnjih čina. Oni žive ovdje i sada, ali ne na način zdravog i svjesnog prezentizma, nego na način impulzivnog podčinjavanja svojim vlastitim nagonima.

Erikson dalje ističe kako psihopati puno češće uspijevaju ostvariti svoje namisli nego što ne uspijevaju. Što ih čini toliko uspješnima? Jednostavno, to su vaše vlastite slabosti. Oni ih znaju nanjušiti, a također znaju kako ih onda okrenuti protiv vas. Vidjeli smo na početku teksta kako počesto igraju na kartu pohlepe. Premda vas u onom slučaju s mailovima osobno ne poznaju, oni ih šalju velikom broju ljudi i tragaju među njima za pohlepnom osobom koju će iskoristiti na temelju njihove vlastite pohlepe. Ljudi slabi na novac toliko mogu obnevidjeti na spominjanje bogatog nasljedstva da jednostavno u potpunosti potisnu sve razumske kočnice i filtere. Nije važno što nikad nisu čuli za tog rođaka, a kamoli da su s njim pričali. Nije važno što osobno ne poznaju navodnog revnog odvjetnika. Nije važno ni to što im ovaj osim toga kratkog maila nije predočio nikakav drugi opipljiv dokaz. Jednostavno, vlastita pohlepa ih je smekšala i učinila lakom metom za iskoristiti.

Što se tiče onih svakodnevnih i stvarnih ljudskih kontakata, Erikson ističe da se psihopati najčešće koriste s dvije slijedeće metode, tj. slabosti. Traže slabe i uplašene ljude kojima će izigravati oslonac ili traže tašte ljude koje će smekšati ulagivanjem i tobožnjim ugađanjem njihovoj velikoj taštini. Jednostavno, pred slabima će izigravati snažne autoritete, a pred jakima će glumiti servilnost, oduševljenost i podčinjenost. Rezultat je u svakom slučaju isti, jer oni iza sebe uvijek ostavljaju nezamislivu štetu i kaos.

I na kraju, kako se zaštiti od njih? Za Eriksona nema nikakve sumnje, to je moguće samo jačanjem vlastite osobne strukture, a to se opet može učiniti samo pomoću prepoznavanja i nadziranja vlastitih slabosti. Kako se ono kaže, „lanac je u konačnici jak koliko i njegova najslabija karika”. Zrela i samouvjerena osoba nikad neće pasti ni na pretjerane komplimente niti na prosipanje nečijeg usiljenog autoriteta. Ono, sam znaš da i nisi toliko super koliko ti ovaj veli da jesi, a znaš i u onom drugom slučaju da nisi sad neki vele idiot da bi te netko morao vodati za ručicu i izigravati pred tobom tatu ili mamu. U svakom slučaju, opreza nikad dosta, jer psihopati su ozbiljan i učestao društveni problem. Već prema različitim procjenama, radi se od 1-6% sveukupnog stanovništva, pri čemu im se broj umnaža kako se ide prema gornjem društvenom sloju, jer psihopati dokazano obožavaju poslove i pozicije koji garantiraju dosta novca, društvenog utjecaja i moći.

U Sarajevu, 6. XII. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Alexandr Yuchynskyi

O ljubavi na prvi pogled

Kad se ljudima dogodi ljubav na prvi pogled, to je ostvarenje božanskog plana koji kroz oči drugoga vječno ljubi prolaznog i krhkog čovjeka. Ako se to nikad ne dogodi, ostaje nostalgija za božanskim pogledom koji bi čovjeka ljubio. U potrazi za ljubavlju na prvi pogled, čovjek se daje u potragu za božanskom iskrom koja postoji negdje u nečijim očima i koja se nikada neće upaliti ako se dva pogleda ne susretnu. Traganje za ljubavlju na prvi pogled je avantura u koju se čovjek upušta nošen čežnjom za božanskim pogledom koji ga nikada neće prezreti i osuditi. U ljubavi na prvi pogled u nečijim očima se otkriva božansko koje iz slabašnog tijela gleda u čovjeka. Kao da božansko prebiva u očima koje su povezane s dušom kada se susretnu oči koje su od vječnosti bile predviđene da se međusobno ljube. Ljubav na prvi pogled je prožetost pogledom nečega božanskog što ništa ne može opisati koliko god se o tom pogledu pisalo, pjevalo i usmeno prepričavalo. Zašto pogled ima takvu privlačnost? Odakle mu magnetizam da vječno spoji nespojivo? Odakle mu moć da sveže oči za oči za cijeli život? Kada se dogodi ljubav na prvi pogled, božansko veže njihove oči za cijelu vječnost, a ne isključivo za ovaj život i taj pogled ostaje čvrst, stabilan i nikada se ne mijenja. Kada se sve mijenja, a nešto ostaje nepromjenjivo, nije li riječ o nečemu što ne propada i što traje? Ako se sve mijenja, vječnost se ne mijenja. I kao što se izgled tijela, boja glasa, fizička ljepota mijenjaju, pogled i ljubav koju je izazvao kod prvog susreta ostaje nepromijenjen. Nije li to znak da su neki pogledi koji se čovjeku dogode vječni, trajni i nepromjenjivi? Kao što se vječnost traži u čvrstoći i trajnosti stijene ili nepresušnom izvoru rijeke, tako se i ljubav na prvi pogled koja je nestala traži u drugim i novim pogledima jer čovjek želi pronaći iskru vječnosti koju je susreo u nečijim očima i pogledu. Nitko ne zna kako izgleda ljubav na prvi pogled jer nitko ne zna kako izgleda vječnost. Kao što o vječnosti imamo priče, bajke, mitove i romane, tako i o ljubavi na prvi pogled imamo nepregledne biblioteke pokušaja da se opiše što čovjek osjeti kada u pogledu drugog jasno vidi iskru vječnosti i kada ga ta iskra zarobi i osvoji i kada, koliko god bježao, više ne može umaći svjetlosti i vatri te iskre koja ga prati na javi i progoni u snu. Kao da se cijeli život vrti oko te iskre, te neobične boje njegovog/njezinog oka koja je drugačija od svih drugih boja i svih drugih ljudskih očiju. Nije neobično da čovjek taj pogled i te oči pamti cijeli život bez obzira jesu li pogledi ikada međusobno progovorili ljudskim jezikom. Kao što bi se čovjek sjećao vječnosti da je prije života u njoj boravio i ne bi mogao živjeti da ne misli na nju, tako se događa i onima koji vjeruju da su imali ljubav na prvi pogled. Među ljudima oduvijek postoji misao i osjećaj da su postojali negdje drugo prije nego su došli na svijet, da su prije postojali u vječnosti koja ih je u jednom trenutku iz samo njoj znanih razloga poslala u svijet. Možda je ljubav na prvi pogled sjećanje na vječni pogled i vječne oči koje ljube i u ljubavi na prvi pogled pronalazimo ono što smo izgubili i ono čega se nejasno sjećamo. Ne bez razloga o njegovom/njezinom pogledu i očima koji nas je pogodio i obuzeo govorimo da ima božanski lijep pogled ili božanski lijepe oči. Ugodno je pomisliti da je istina kako je čovjek stvoren tako da negdje u svijetu postoji pogled i oči koje su stvorene samo za njega/nju i da bi se ti pogledi i oči trebali susresti. Ako je vječnost tako darežljiva pa za svaki pogled i oči stvara pogled i oči drugoga kako bi se božanska iskra zapalila između dva ljudska pogleda, zašto je tako malo onih koji pronalaze pogled i oči koji su za njih stvoreni? Je li vječnost nepoštena ili smo postali slijepi ili ne tražimo taj pogled i te oči? Ponekad do nas dopire neka novela, neka uzbudljiva priča, neka uzbudljiva pjesma koja govori o dva pogleda koji su se već kod prvog kontakta spojili u jedan kao da je u vječnosti zapisano i određeno da se trebaju susresti. Iako rijetko, ali ipak susretnemo i izvan napisane i ispričane priče dvoje stvarnih ljudi kojima se dogodila ljubav na prvi pogled. Što nam oni govore i kako opisuju svoj susret? Pokušavaju, ali ne uspijevaju. Govore o čudnoj sili, o neobičnoj privlačnosti, o neopisivo snažnom magnetizmu, o čudesnoj boji očiju. Govore o vječnosti, ali je ne mogu opisati. Pričaju nam o vječnosti koja im se dogodila kad se iskra božanskog upalila između dva ljudska pogleda i ljudskih očiju, ali im nedostaju riječi da sve izreknu jer tko može opisati vječnost. Ali vidimo vječnost u njihovim pogledima i nije tajna da im potajno zavidimo i pitamo se postoje li tamo negdje među bezbrojnim pogledima i bezbrojnim očima njegov/njezin pogled i oči koje je vječnost pripremila da budu nama darovani. Čovjek je rezigniran, razočaran i umoran kada nakon desetljeća potrage za pogledom i očima ne pronađe božansku iskru u njegovom/njezinom pogledu i očima. Pomalo odustaje i povlači se i zatvara pogled i oči kao da više ne vjeruje da se može dogoditi ljubav na prvi pogled, kao da se pomirio s tim da više nema vremena i da je već isuviše star za djetinjarije i novu mladost i novi život. Kao da je zaboravio da je ljubav na prvi pogled plan vječnosti i da vječnost ne obraća pažnju na vrijeme, godine, godišnja doba i razdoblja povijesti. Vječnost je odredila nečiji pogled i oči da zapale iskru božanskog u nama i to što sve više sumnjamo da je to moguće i odustajemo nazivajući to tlapnjom i nemogućim nije prokletstvo vječnosti, nego prokletstvo čovjeka koji skrene pogled i zatvori oči baš u trenutku kada su njegov/njezin pogled i oči otvore u potrazi za iskrom božanskom u pogledu koji se okrenuo u stranu i očima koje su se upravo zatvorile. Samo trenutak prije da je taj pogled ostao uspravan i usmjeren i te oči da su ostale otvorene dogodilo bi se ono božansko čudo o kojima toliki pišu, pjevaju i pripovijedaju, čudo ljubavi na prvi pogled kada se vječnost kao božanska iskra pali poput plamena o pogledu i očima koji se međusobno promatraju i naslućuju da iza pogleda i očiju počiva nešto božansko i vječno u biću druge ljudske osobe.

U Sarajevu 5. 12. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oleg Gekman

O oproštenju

Možemo li oprostiti u ime onoga kojega nema? Smijemo li to učiniti? Kako znamo da činimo ono što on traži i time ispunjavamo njegovu želju? Je li nam dopušteno u ime onoga koji je trpio patnju, torturu, zlo oprostiti onomu koji mu je to učinio? Što ako opraštamo u ime onoga kojega nema, a on protestira protiv oproštenja i traži pravdu, čak i osvetu? Ne možemo čuti njegov protest. Ili što ako ne oprostimo u ime onoga koji više nije s nama, a on s one strane života bezrezervno zahtijeva da oprostimo? Je li za oproštenje dovoljno pamćenje i sjećanje kako je bio dobar čovjek i da je živ sigurno bi oprostio naneseno zlo i patnju? Ponekad se govori kako mrtvi ne opraštaju, ne opraštaju zlo i ne opraštaju patnju. Ako smo uzročnici zla kojega su pretrpjeli i patnje koju su prošli i kada tražimo od njih oproštenje, kako možemo znati jesu li nam oprostili?

U paradoksu opraštanja ne znamo žele li oni s one strane života oprostiti svojim progoniteljima i mučiteljima niti znamo ako ne žele oprostiti naneseno zlo? Ipak onaj koji je nanio zlo i patnju drugom čovjeku biva progonjen tim paradoksom opraštanja: je li mu onaj kojemu je učinio zlo oprašta njegove zločine ili traži pravdu i osvetu? Pa i ako nudi oproštenje, kako mučitelj i zločinac može čuti njegovo oprošteno ti je koje bi trebalo biti izgovoreno s one strane groba. Oproštenje na jedan neraskidiv način povezuje mrtvoga sa živim i živoga s mrtvim i veza se ne može prekinuti sve dok živi ne umre i postane kao onaj kojemu je učinio zlo. Kao da oproštenje prodire istovremeno s obje strane stvarnosti i ove nama poznate i one druge poznate samo mrtvima. Oprostiti u ime onoga kojega više nema koji je mrtav i biti siguran da je oproštenje ono što je mrtvi želio darovati svome neprijatelju, svome ubojici. Može li živi uzeti u svoje ruke moć oproštenja koja pripada mrtvom i darovati je zločincu? Ako je onaj koji je s one strane života protiv oproštenja, zar mu se onda oproštenjem ne nanosi nepravda jer prije oproštenja traži pravdu, a nekad možda hoće i osvetu?

Sukobiti s onim koga više nema, tko je mrtav ali je bio tvoja krv i meso nad kojim je učinjeno zlo i nepravda i u njegovo ime reći njegovom mučitelju opraštam ti. Mi nismo u dilemi samo prema onomu koji je učinio zlo našoj krvi i mesu, u dilemi smo i sa samima sobom tko je ovlašten dati ili uskratiti oproštenje, ja ili mrtvi. Činimo li pravo prema onomu koji više nije s nama i koji više nikada neće govoriti ljudskim jezikom, pa čak i ako govori, onda govori jezikom kojega mi živi ne možemo razumjeti. Reći o nekom kako bi on/ona sigurno oprostio da je živ, ništa nam ne kazuje li on/ona koji je s one strane života oprostio i slaže li se s nama, jer lako je oprostiti zlo i patnju koji se nama ne događaju, osim samo u našim mislima. Kod oproštenja smo uvijek u dilemi. Ako oprostimo u ime onoga koji nije s nama koji je trpio nepravedno zlo, jesmo li sigurni da činimo točno ono što on želi ako opraštamo u njegovo ime? Ili ako ne oprostimo u njegovo ime, čime stvaramo nove horizonte za nove osvete i nova zla, činimo li točno što on želi, da nikada neće oprostiti naneseno zlo, patnju i nepravdu?

Ozdraviteljsku snagu oproštenje osjećamo samo onda kada mi opraštamo ono što nam je učinjeno, samo onda kada ja oprostim zlo koje učinjeno meni. Ako bolje promotrimo, ne možemo oprostiti u tuđe ime, nego samo u svoje. Možda bismo mogli oprostiti čak i u tuđe ime, biti glasnici oproštenja kad nam netko živ dođe i kaže da odemo u njegovo ime oprostiti drugom. Ali nikad se ne događa da šaljemo nekog drugog da za nas oprosti niti pristajemo da netko drugi traži oproštenje u ime onoga koji sam treba tražiti oproštenje od nas. Iskustvo oproštenja kojega sami darujemo jer nam je drugi učinio zlo i primamo od onoga kojemu smo nanijeli zlo stavlja pred nas pitanje: Ako možemo isključivo opraštati u svoje ime, jer na taj način oproštenje ozdravlja naš odnos, možemo li smijemo li oprostiti u ime onoga kojega više nema ili uskratiti oproštenje u njegovo ime? Kako znati što nam je činiti? Oproštenje ima izuzetnu snagu da obnovi čovjekov život i da mu daruje novi početak, ali oproštenje ima i svojih dilema i nedoumica o kojima i kad razmišljamo, ne dopiremo daleko jer ne znamo kako oproštenje postoji kada pređemo granicu fizičke smrti i prijeđemo u onostranost.

Misao kako s one strane postoji Onaj ili Netko čija je narav takva da ljubi i oprašta tražit će od svakoga od nas da prije nego uđemo u vječnost ljubavi i milosti oprostimo onima koji su ostali među živima bez obzira kakvo su nam zlo učinili i kakvu smo nepravdu pretrpjeli. Bilo bi lakše kad bismo to morali učiniti neizbježno tako da ne možemo odlučiti drugačije nego da oprostimo. Međutim, što ako i s one strane života i pred Onim koji za sebe kaže da je čista ljubav možemo još uvijek odlučivati hoćemo li oprostiti ili nećemo? Pa čak i ako možemo o tome odlučivati s one strane života, kako ćemo živom čovjeku koji je u ovom svijetu i čeka naš odgovor prenijeti poruku, riječ i reći mu da opraštamo ili ipak ne opraštamo? Ili još, što ako mi s one strane oprostimo, a on poruku protumači kao da ne želimo oprostiti ili ako ne želimo oprostiti, a on naš signal protumači kao oproštenje i nema mogućnosti da se međusobno razumijemo?

Oproštenje prelazi granice svjetova, ono u sebi ima nešto i ovostranog i onostranog, u sebi ima nešto i od božanskog i od ljudskog. Uvijek smo u potrazi za odgovorom na pitanje oproštenja svjesni da s ove strane posjedujemo samo dio znanja i spoznaje o oproštenju i da, htjeli ili ne, stalno moramo pokušavati odgrnuti zavjesu zagrobnog života, života nakon smrti kako bismo stupili u kontakt s onima koji su trpjeli nepravdu i zlo i patnju da ih pitamo hoće li nam oprostiti ili nam ne žele oprostiti i možemo li i smijemo li u njihovo ime opraštati ili uskratiti oproštenje. U tome je dilema i težina oproštenja. Ne može se oprostiti niti uskratiti oproštenje ako nemamo spoznaju o tome što želi i onaj s one strane života kao i Onaj koji postavlja uvjete da se uđe u Njegov život ljubavi. Ovo dvoje je ono o čemu znamo najmanje i zato se trudimo na svaki način baciti pogled tamo na onu stranu kako bismo bili sigurni jesmo li učinili onako kako su željeli i onaj kojega nema i Onaj koji oproštenje stavlja kao bezuvjetni uvjet ulaska u vječnost.

Nikada nećemo biti do kraja sigurni dok se i sami ne nađemo jednog dana s one strane oproštenja ostavljajući iza sebe u dilemi i nedoumici onoga koji nam je učinio zlo, nanio nepravdu, uzrokovao patnju i pita se jesmo li mu oprostili ono što nam je učinio ili nismo? Bilo da mu jesmo ili nismo oprostili, kako mu prenijeti poruku i kako će znati što mu je činiti?

U Sarajevu 3. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nagy-Bagoly Arpad

O dodiru

Mora biti neke istine u tvrdnji kako dodir može izliječiti bol i patnju, inače nikad ne bismo dodirnuli vrhove tuđih prstiju i uzeli među svoje dlanove lice nekoga koga volimo. Kad dodir ne bi imao spasonosnu moć i snagu da uspostavlja narušene odnose, ne bismo imali ruke kojima dodirujemo niti bi drugi imali lica, kosu, ramena i kožu koje možemo dodirnuti. Kada dodir ne bi bio snažan da oživljuje nešto što je skoro mrtvo, ljudi ne bi imali tijela i ruke, bili bi duhovi koji se ne mogu dodirnuti. Dodir je riječ kojim ruke i tijela razgovaraju.

Oduzeti čovjeku dodir znači oduzeti mu najveći dio onoga što ga čini čovjekom. Majka i dijete u nemogućnosti da razmijene prve dodire ljubavi i topline, našli bi se u ogromnoj boli i patnji jer svim bićem žele dodirnuti jedno drugo, ali nema ruku i tijela da to učine. Uzalud bi bili svi izričaji ljubavi i nježnosti ako nema mogućnosti dodira između majke i djeteta. Dodir je čaroban jezik kojim čovjek govori drugom čovjeku. Ruke, prsti, dlanovi, ramena, lice, koža, tijelo su poput novih i uzbudljivih riječi koje jezik dodira upoznaje i spoznaje otkrivajući svaki put nešto novo i čudesno što nije mogao znati pomoću riječi koje samo govori i izgovara. Dodir nadmašuje riječ u svojom snazi i moći jer kroz dodir i duša drugoga reagira i odgovara na ono što nije izgovoreno, nego dodirnuto. Čudesno je kako nešto nematerijalno i vječno skriveno duboko u čovjeku odgovara na riječi kojima govori fizičko i tjelesno kao što je ruka, dlan, kosa. Dodir je jezik kojim je moguće na fizički način razgovarati s onim što nije tjelesno niti ima fizički oblik i ne može se ne ostati ushićen i zatečen na to kako duša drugoga odgovara na dodir rukom kojim dodirujemo njegovo lice, kako vječno komunicira i razgovara s prolaznim i raspadljivim koje se otkriva i razotkriva u naboranoj ruci i napuklim i suncem opaljenim prstima.

Dodir ima i svoju zlokobnu stranu, onu koja se javlja kao šamar, udarac, otimanje, čupanje, otkidanje. Kao što riječ može raniti i povrijediti duh, i dodir može razoriti odnos naših ruku i naših tijela, dodir može razoriti povjerenje i međusobno poštovanje kada se pretvori u kaotičnu snagu i divlju moć koju ne kontroliraju više ni ljubav, ni poštovanje, ni poniznost, nego se dodir prepušta razaranju i rukama i tijelima koja ruše i uništavaju. Dodir ima i svoju mračniju i tamniju stranu kojoj se olako i površno prepuštamo u trenutcima gnjeva, srdžbe i proklinjanja. Dodir može skoro i ubiti dušu kada pokaže svoju razornu moć poput udarca, šake, šamara, pljuske i nijedan dodir kasnije, koliko kod bio nježan i glumio da se ništa nije dogodilo, ne može izliječiti dušu od straha kojega osjeća, čak i pred dodirom koji istinski želi biti nježan, topao i intiman. Dodir svojom rušilačkom snagom može zauvijek uništiti dušu i duh drugoga i drugi više nikada neće bez straha i neugode pružiti svoju ruku, lice, kosu i tijelo da ih se dodirne. Ako je dodir jezik i riječ kojima razgovaramo, onda poput pravih riječi i dodir može izgraditi porušeno, oživjeti mrtvo, ali i uništiti tek sagrađeno i ubiti tek živo i rođeno, od ljubavi, do povjerenja, do uvažavanja, do poštovanja, do bliskosti, do intimnosti. Dodir svako pojedinačno od nabrojenog svojom toplinom i ljubavlju može nanovo izgraditi, ali i svojom divljom moći i rušilačkim pohodom može uništiti.

Dodir nije tek puki fizički kontakt između moje i tuđe ruke, mog i tuđeg lice, mog i tuđeg tijela, moje i tuđe kože. Dodir je duboka i trajna komunikacija, riječ i jezik kojima ljudi razgovaraju o onome što ne mogu drugačije reći nego dodirom. Dodir je jezik kojim dvije nematerijalne duše pokušavaju izreći i pokazati što osjećaju jedna prema drugoj, dodir je trajni i svakodnevni pokušaj da se pokuša reći neizrecivo i neopisivo jer i ljubav, i toplina, i intimnost, ali i srdžba, i strah, i mržnja , i prijezir i zlo najbolje se i najjasnije izriču dodirom koji može biti čudesan dodir ruke koji ozdravlja, ali i razorna pljuska ili udarac šakom koji razara i uništava i tijelo i dušu.

U Sarajevu 29. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Saiyood Srikamon

JOHARI PROZOR I VAŽNOST TRANSPARENTNE KOMUNIKACIJE

Johari prozor je psihološki model koji se koristi za prikaz različitih načina međuljudske komunikacije. Neobično ime mu dolazi od kombinacije imena njegovih tvoraca, američkih psihologa Josepha Lufta i Harringtona Inghama koji su ga razvili 50-tih godina XX. st. na Kalifornijskom sveučilištu. Model po sebi govori u prilog jedne transparentne komunikacije gdje su sugovornici iskreni te svjesni jedni drugih.

Pogledajmo malo…

Četiri kvadrata na slici uprisutnjuju stanje i poziciju informacija unutar svijesti nekog ljudskog subjekta.

Gornji lijevi kvadrat se naziva otvoreno područje ili arena. Arena obuhvaća informacije i znanja koja nas se osobno tiču, a koja su dobro znana i nama, i drugima. Stoga bi prema naznačenom modelu bilo dobro da se ovo područje tijekom života širi, s tim da se ono niti može niti treba širiti u nedogled. Vidjet ćemo nadalje i zašto…

Ispod „arene” je situirano skriveno područje ili „fasada”. Ovdje pripadaju sve one stvari o nama koje su nama poznate, ali ne i drugima. Naravno, odmah ćemo pomisliti na delikatne tajne i neugodne istine koje grčevito čuvamo i skrivamo samo za sebe, no to i ne mora uvijek tako biti. „Fasada” obuhvaća i puno toga što ne smatramo tajnom, ali svejedno mislimo da ne moraju i svi ostali o tome podrobnije znati. Jednostavno, pristojni ljudi ne maltretiraju svoje sugovornike svim mogućim detaljima iz vlastitog života, tako da se u konačnici fasada i može rasteretiti u pravcu „arene”, ali i ne mora ako to po sebi nije nužno.

Stižemo i moguće do najintrigantnijeg kvadrata u Johari prozoru, a to je „slijepa točka”. Ovdje se radi o stvarima koje drugi ljudi znaju o nama, a mi sami ne znamo. Kako je to uopće moguće? Reklo bi se vrlo jednostavno. U slijepu točku spadaju, recimo, već neki specifični izrazi koje u razgovoru često koristimo, a da toga uopće nismo svjesni. Dakle, imamo poštapalice, grimase, specifičan ritam i ton… a sve to bolje opažaju drugi nego mi sami, i jedini način da to saznamo jest u vidu povratne informacije. Sve nas ovo može itekako iznenaditi, ponekad i šokirati ili čak i uvrijediti, ali to je jedini način da saznamo neke važne stvari o nama samima. Bude tu svakako i drugih stvari. Tako, neki ljudi misle da su strašno zanimljivi sugovornici i uopće ne osjećaju da satraše sve oko sebe. Neki su opet indiskretni, neki vulgarni, neki nerazgovjetni, neki opet ne zavezuju, neki vole da iznose neistine i neprovjerene informacije, neki su opet prezatvoreni, neki opet ne uviđaju da nije drugima uvijek zanimljivo ono što njima samima jest, i stoga je svima njima prijeko potrebna i poneka nezgodna povratna informacija u životu. Premda to zna zaboljeti, istovremeno treba znati da je to pravi blagoslov, jer iskrena povratna informacija je u nekim slučajevima, vidimo, jedini način da steknemo kontrolu nad onim jednim nepoznatim dijelom samih sebe. Ali isto tako, ne bojmo se nikada i drugima pružati takve prijeko potrebne povratne informacije. Ono, mi često očekujemo da ljudi sami shvate neke stvari, ali eto vidimo kako u svakom od nas postoji područje nad kojim nemamo skoro nikakve kontrole i gdje nam je nužno potrebna pomoć drugih. Na kraju, naravno, ovakve povratne informacije mogu ići i u jednom posve pozitivnom smjeru. Recimo, osobe niskog samopouzdanja su sklone sebe doživljavati dosadnima, nepotrebnima i manje vrijednima pa čak i ako to nisu. Stoga ih je itekako važno i potrebno ohrabrivati i davati im kroz razgovor jedan pozitivan feedback.

Na koncu ulazimo u pravu zonu sumraka, u crni kvadrant – NEPOZNATO. To je ono što postoji u nama i o nama, a da pri tome niti sami to znamo, niti drugi znaju. Dakle, ovdje se susrećemo sa zamračenim područjem nesvjesnih i potisnutih sadržaja koji izbijaju na površinu samo pod velikim pritiskom. To su najčešće vrlo uznemirujući sadržaji, ali bude i onih pozitivnih. Na primjer, netko tek pod velikim pritiskom sazna koliko je zapravo strpljiv i jak, kao što netko, nažalost, tek pod velikim pritiskom sazna koliko je zapravo u sebi agresivan i iracionalan. Međutim, i u takvom slučaju će nam na kraju opet biti potrebni drugi ljudi i njihove zlata vrijedne povratne informacije kako bi uzmogli sami sebe na adekvatan način shvatiti i prihvatiti.

Umjesto zaključka, na samom kraju ćemo reći kako nam Johari prozor itekako može pomoći da shvatimo da je pravi prijatelj samo onaj koji nam, osim mnoštva lijepih stvari, ponekad zna reći i ponešto strašno o nama… Strašno, ali spasonosno!

U Sarajevu, 24. XI. 2019.

M. B.

 

Izvor: Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima: Kako izbjeći da vas iskoriste, Znanje d.o.o., Zagreb, 2019.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie15

Exit mobile version