Televizijski jezik: brzina, diskontinuitet, zabava
Neil Postman u svom eseju Ubijajući se od dosade diskurs u doba televizije definira televizijski jezik kao podudaranje uma i zabave. Obično se o jeziku govori kao onomu što otvara i širi horizonte kao što je to jezik poezije. Postoje jezici koji zarobljavaju, jezici koji su sposobni zarobiti interpretaciju u onome što se događa ovdje i sada. Televizijski jezik je jezik koji zarobljava jer interpretaciju zarobljava i fragmentira pomoću dva načina: brzina i diskontinuitet. Brzina televizijskog jezika može se vidjeti u informativnoj emisiji koja traje otprilike pola sata. U taj vremenskih okvir mora se postaviti određeni broj vijesti koje brzom izmjenom moraju ispuniti vrijeme od pola sata. Diskontinuitet televizijskog jezika sastoji se od grupe vijesti koje se međusobno ne mogu povezati u interpretativnu cjelinu. Prva vijest je, recimo, hapšenje premijera države, druga vijest je propast tvornice cementa, treća vijest je snimanje novog domaćeg filma, četvrta vijest je prilog o životu na selu, peta vijest je temeljiti prilog o prvoj trudnoći poznate domaće glumice i kako se ona i njezin muž, također poznati glumac, nose s trudnoćom. Kada usporedite film koji se može odgledati kao jedna interpretativna cjelina i vijesti koje se ne mogu spojiti u interpretativnu cjelinu jer ih ništa međusobno ne povezuje, bolje se primjećuje Postmanova misao kako je televizijski jezik jezik brzine i diskontinuiteta. Ruski teoretičar umjetnosti Boris Groys u svojoj zbirci eseja Art Power (Moć umjetnosti) ljudski um stavlja u dva položaja u odnosu na stvarnost umjetnosti. Aktivni stav ljudskog uma pred umjetnošću jest aktivnost kojom gledatelj nepomičnog umjetničkog djela svojim umom nastoji razumjeti, dokučiti, spoznati smisao umjetničkog djela i nakanu umjetnika. Groys s jedne strane postavlja aktivni čovjekov um koji interpretira nepomično umjetničko djelo kao što je, recimo, umjetnička slika u muzeju. Drugi položaj ljudskog uma u odnosu na umjetnost jest nepomičnost i pasivnost ljudskog uma u odnosu na žive slike koje se pojavljuju pred umom. Groys govori kako je danas umjetnost obilježena mentalnom nepomičnošću ljudskog uma pred živim slikama filmske i video umjetnosti. Groys navodi primjer kino-dvorane gdje gledatelji ne sudjeluju u interpretaciji filma, nego su njihovi umovi mentalno nepomični pred živim slikama koje se smjenjuju velikom brzinom. Televizijski jezik je po svojoj naravi jezik brzih i međusobno nepovezanih živih slika, jezik pred kojim je um mentalno nepomičan. Kad kažem da je um mentalno nepomičan, želim reći kako ne postoji aktivno sudjelovanje čovjekovog uma u interpretaciji nekog događaja. Događaj je već interpretiran i on je poput gotovog jela serviran za konzumaciju, odnosno potrošnju. Iz mentalne nepomičnosti uma pred slikama nastaje fenomen kojega se kolokvijalno naziva zabava. Zabava je odnos između nepomičnosti ljudskog uma i konzumacije gotovog medijskog proizvoda sastavljenog od živih slika gdje nema aktivne interpretacije medijskog proizvoda, nego samo njegova potrošnja. Postmanova ideja o televizijskom jeziku kao podudaranju uma i zabave treba biti proširena na sljedeći način: Televizijski jezik je odnos mentalne nepomičnosti ljudskog uma i konzumiranja živih slika koje su već interpretirane i koje se ne mogu dalje interpretirati, nego samo trošiti ili konzumirati kao proizvod ili usluga. Ovo je u skladu s dvije karakteristike televizijskog jezika: brzina i diskontinuitet ne dopuštaju mogućnost dugotrajne, trajne i otvorene interpretacije jer ne dopuštaju nastanak cjeline koja bi bila trajno otvorena interpretaciji u svojoj prošlosti, u svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Zabava kao nepomičnost uma pred zahtjevima interpretacije i aktivna potrošnja živih slika stvara ono što ću ovdje nazvati hiperstvarnost, posuđujući taj termin od francuskog filozofa i antropologa Gilesa Lipovetskog. Terminom hiper Lipovetsky često označava nešto novo, nešto što zavodi, ekskluzivno, što se brzo mijenja, što se događa ovdje i sada. Hiper je sve ono što se može potrošiti i konzumirati velikom brzinom i u kratkom vremenskom periodu. Kada neka tehnološka kompanija izbaci na tržište novi smartphone, prema Lipovetskom nastaje hiperfenomen. Novi smartphone je novo trenutno najjači na tržištu (od kamere od procesora), reklama je ona koja zavodi potrošača da ga kupi, i potrošač je u konačnici onaj kojega se poziva da velikom brzinom potroši proizvod jer već za tri mjeseca izlazi novi smaprthone i trebat će zamijeniti stari. Zabava je hiperfenomen koji ne samo da proizvodi hiperstvarnost nego sama zabava postaje hiperstvarnost tako što zahtjeva od potrošača što bržu konzumaciju vijesti i sadržaja kako bi se proizveli novi sadržaji koji će se određenim sredstvima predstaviti kao zavodljivi kroz koje će se potrošača pozivati da ih što brže konzumira jer već uskoro dolaze novi, zavodljivi i ekskluzivni sadržaji i stare sadržaje treba zamijeniti novima i to što prije. Zabava generira hiperstvarnost kao specifičan način interpretacije stvarnosti, a interpretacija se događa pomoću televizijskog jezika čija brzina i diskontinuitet doprinosi stalnoj smjeni sadržaja, nastanku novih sadržaja i zavođenju konzumenta da što prije promijeni sadržaj, da ga što prije konzumira jer uskoro dolazi novi sadržaj. U takvoj hiperinflaciji proizvodnje zabave koja generira hiperstvarnost ne može se ne postaviti pitanje što je interpretacija i tko ima pravo na interpretaciju? Postoji tendencija koju Lipovetsky naziva ekranosferom, a ovdje bih je nazvao ekranokracijom prema kojoj televizijski jezik želi posjedovati apsolutni monopol na interpretaciju stvarnosti time što hiperstvarnost predstavlja kao konačnu i posljednju stvarnost izvan koje nema ništa više za interpretirati, a tome doprinosi i ono što je Groys rekao u svom eseju kako je danas odnos uma i stvarnosti takav da je um mentalno nepomičan, a stvarnost se sastoji od živih slika koje prodirući u um velikom brzinom i međusobno nepovezane slabe aktivnu kritičku sposobnost ljudskog uma da na drugačije načine interpretira stvarnost koju televizijski jezik predstavlja i interpretira prema vlastitim pravilima interpretacije. Navikli smo zabavu razumijevati kao nešto ugodno, što pruža određeni užitak. Međutim, ovdje zabava nije parcijalno iskustvo ugode dok se gleda komedija u kinu ili humoristična serija na online streamu poput Netflixa, zabava je sve ono što se može staviti u interpretativni okvir televizijskog jezika, dakle sve što se može brzo i fragmentarno predstaviti i potrošiti jest zabava. Tako i scene ratova, bombaških napada, prometnih nesreća, gomila mrtvih tijela, sve je to zabava jer zabava nije stanje ugode i zadovoljstva, nego je zabava hiperstvarnost pred kojom um nepomično stoji bez želje i potrebe da je interpretira, osim stalne mentalne gladi da se zabava kao hiperstvarnost stalno troši i konzumira. Postmanova teza o televizijskom jeziku kao podudaranju uma i zabave se može u konačnici izreći kao podudaranje umske gladi za potrošnjom i zabave kao hiperstvarnosti koja će utažiti umsku glad. Aktivne i kritičke interpretacije stvarnosti više i nema.
Televizijski jezik i migrant
Nemoguć je televizijski jezik koji bi proveo mjesece i godine interpretirajući stvarni život migranta. Takva interpretativna mogućnost se protivi naravi televizijskog jezika s njegovom brzinom i diskontinuitetom. S druge strane, svakodnevni ljudski jezik koji se, htio ili ne htio, još uvijek oslanja na odnos uma i stvarnosti (klasična definicija istine još iz grčke filozofije) ne može dobiti prostor i vrijeme za interpretaciju migranta jer svakodnevni ljudski jezik traži i zahtjeva puno vremena i interpretativne slobode da bi došao do stvarne spoznaje o tome tko je migrant, što je njegova prošlost, što je njegova sadašnjost i kakva je njegova budućnost. Svakodnevni ljudski jezik je i aktivni umski jezik koji želi sudjelovati u interpretaciji stvarnosti, njegova narav nije biti mentalno nepomičan pred stvarnošću. Sve osobine ljudskog svakodnevnog jezika ne pronalazimo unutar interpretativnog okvira televizijskog jezika. Televizijski jezik zahtjeva brzinu, kratkoću, diskontinuitet, mentalnu nepomičnost, a istinski ljudski jezik zahtjeva aktivnu, kritičku, dugotrajnu, duboku i međusobno povezanu interpretativnu vezu kako bi mogao interpretirati stvarnost pred kojom se nalazi. Drugim riječima, interpretirati život migranta svakodnevnim jezikom kroz nekoliko tjedana i mjeseci da se stekne racionalno shvaćanje cjeline njegova života i interpretacija života tog istog migranta u jednoj minuti televizijskog priloga gdje jedino što znamo jest da ne želi ostati u BiH, nego želi u Njemačku su dvije potpuno različite vrste interpretacije, međusobno suprotstavljene i isključive jer se temelje na dva različita jezika, a oba inzistiraju na tome da interpretiraju stvarnost. Međutim, ono oko čega se ne mogu dogovoriti i oko čega se sukobljavaju jest pitanje: A što je stvarnost i tko ima monopol na interpretaciju stvarnosti? Televizijski jezik proizvodi zabavu kao surogat vlastite interpretacije stvarnosti, gdje surogat proizlazi iz onoga što mu prethodi. Zabava koja proizlazi iz televizijskog jezika ima svoje korijene u stvarnosti, međutim zabava ne želi biti surogat, zabava kao i svaki surogat teži totalitarnoj interpretaciji stvarnosti, odnosno teži postati hiperstvarnost i razviti ekranokraciju kao jedini dopušteni način interpretacije. Unutar same zabave televizijski jezici teže da budu totalitarni, jer imati monopol nad zabavom znači imati kontrolu nad tim što je stvarnost i kako je se treba interpretirati, pa njihovi međusobni interpretativni sukobi rađaju istovremenost interpretacija, a sve te interpretacije temelje se na onomu što je svim televizijskim jezicima zajedničko: brzina i diskontinuitet. Na kraju reći kako je televizijski jezik podudaranje uma i zabave znači ustvrditi kako je televizijski jezik pokušaj totalitarne interpretacije stvarnosti pomoću zabave kao hiperstvarnosti, gdje je zadaća uma da konzumira, a ne da interpretira. Time dolazimo do interpretacije migranta. Evo nekih od interpretacija. Migrant je trade-mark (zaštitni znak) savršenog čovjeka, plemeniti divljak kako ga je zamislio Rousseau koji je postao zao jer ga je zlu podučio zapadni čovjek bijele boje kože. Druga, migrant je izvorni čovjek koji je izašavši bezgrešan iz zemaljskog raja postao grešan jer je postao žrtvom kolonijalnih sila. Treća, postoji zapadna Eva koja je zavela i pokvarila migrantskog Adama. Četvrta, migrant je silovatelj, ubojica, kriminalac, islamist. Peta, migrant je islamski proizvod za maltretiranje savjesti zapadnog kršćanstva. Šesta, migrant je biološko oružje usmjereno protiv umirućeg zapada. Sedma, migrant je savršeno obrazovan, vrhunski intelektualac koji se kroz kratko vrijeme potpuno integrirao u zapadne zahtjeve i zapadne vrijednosti. Osma, migrant je kulturološki iznad zapadnog čovjeka i onaj koji je zapadnom čovjeku omogućio da razvije vlastitu kulturu. Deveta, migrant je mladić u najboljim godinama koji će uskoro s grupom migranata stvoriti vojsku i zauzeti Vatikan. Deseta, migrant je intelektualno i duhovno toliko superioran ljudima koji ga ne žele jer se boje njegove nadmoći i superiornosti. Sve su ovo interpretacije televizijskog jezika nastale kroz dvominutne ili trominutne video priloge koje se međusobno sukobljavaju i traže način da bilo koji od njih bude jedini i ovlašteni interpretator zabave, odnosno hiperstvarnosti. Zaključno, tko je migrant? Migrant je hiperproizvod televizijskog jezika, zabava koju se treba velikom brzinom potrošiti, pred kojom um treba biti mentalno nepomičan i ne tražiti načine da samostalno pokuša interpretirati migranta kao stvarnost koja zahtjeva dugu, ako ne i trajnu interpretaciju pomoću koje bi se moglo razumjeti tko je migrant, što je njegova prošlost, što je njegova sadašnjost i gdje vidi svoju budućnost. Migrant je hiperproizvod televizijskog jezika i od migranta i njegove stvarnosti čini se važnije tko će imati monopol na njegovu interpretaciju kroz zabavu kao hiperstvarnost. A to je pitanje brzine i diskontinuiteta, a ne dugotrajne, ozbiljne i zainteresirane interpretacije koja bi migranta mogla vidjeti kao ljudsko biće, a ne u televizijskim hiperstvarnostima koje više zaklanjaju stvarnost migranta kakva ona jest, nego što je otkrivaju i istinski prikazuju.
U Sarajevu 22. 11. 2019.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Cathy Yeulet
