Blog – Stranica 24 – Poptheo Web Portal

Sin

Rođendan. Slavlje? Plaćeno. Zabava? Plaćena. Poznata regionalna zvijezda? Plaćena. Gosti. Izabrani. Gradski. Jet-set. Poznati. Djeca. Političara. Advokata. Liječnika. Zvijezda. Krema grada. Iznenađenje večeri? Naravno. Poklon. Specijalni. Poseban. Novi model. Sportski zvuk. Tristo konja. Ispod haube. Boja. Metalik. Crna. Zatamnjena stakla. Otac kupio. Tko je otac? Poznat. Biznismen. Ima veze. Svugdje. Sa svakim. Zabava? Luda. Otkačena. Ima svega. Piće. Alkohol. Droga? Naravno. Ispod šanka. Za odabrane. Rano jutro. Zbunjen. Dezorijentiran. Glavobolja. Ključevi. Sjeda. Zvuk motora. Snažan. Brutalan. Osmijeh. Semafor. Crveno? Stop? Koga briga. Otac je tu. Riješit će. Ako zatreba. Brzinomjer? Može brže. Gas. Sto dvadeset na sat. Vidi. Krajičkom. Oka. Znak. Ograničenje. Pedeset kilometara na sat. Nastavlja. Glazba. Jaka. Zaglušujuća. Semafor. Djevojka. Studentica. Sretna. Ispunjena. Zadovoljna. Položila. Završila. Uspješna akademska godina. Razmišlja. Mama i tata? Bit će sretni. Presretni. Ponosni. Fakultet nije jeftin. Stanovanje. Režije. Potvrde. Prijavnice. Plaća se. Strpljiva. Gleda. Čeka. Pješak. Zeleno. Hoda. Prelazi. Zvuk. Približava se. Snažniji. Jači. Glasniji. Tup udarac. Pad. Daleko. Na drugu stranu. Auto. Metalik. Crno. Zatamnjena stakla. Ne koči. Ne staje. Ubrzava. Odlazi. Poziv. Sine? Sviđa ti se poklon? Problem? Kakav problem? Gdje? Kada? Ne brini. Zovem ministra. Odmah. Šefa graničnog prijelaza. Samo vozi. Ne zaustavljaj se! Ministar. Halo? Šta? Kako? Kada? Riješit ćemo. Granični prijelaz. Šefe? Šta je? Poziv? Tko je? Ministar? Uzima slušalicu. Ministre? Šutnja. Nekoliko sekundi. Aha. Nema problema. Koje auto? Broj tablica? Riješeno. Spušta slušalicu. Pokazuje rukom. Prilazi drugi. Stiže auto. Propustiti. Odmah. Bez procedure. Bez pitanja. Poseban izlaz. Razlog? Nije važno. Netko važan? VIP osoba? Jest. Pustiti. Ne postavljati pitanja. Sin. Vozi. Glavobolja. Ne zna. Nije vidio. Čuo je. Nešto. Naletilo. Lupilo. Udarilo. Mobitel. Stari? Riješeno? Odlično. Odmah. Idem. Na granici znaju? Bez zaustavljanja. Poseban prolaz. Diplomatski. Za važne osobe. U međuvremenu. Ulica. Ljudi. Hitna pomoć. Djevojka? Leži. Diše li? Živa? Živa. Hvala bogu. Teške povrede. Opasne po život. Policija. Uviđaj. Svjedoci? Vidjeli smo. Auto. Velika brzina. Crno. Metalik. Zatamnjena stakla. Nije stao? Nije. Nije kočio? Nije. Tablice? Svjedok. Znam na pamet. Govori. Zapisuju. Policijski auto. Provjera. Registracija? Na koga? Znam ga. Poznat. Ima firme. Sin? Njegov? Policajac. Briše. Znoj. Muka. Bit će problema. Glas preko radija. Halo? Patrola? Patrola ovdje. Prešao granicu. Kada? Maloprije. Kako? Ne znamo. Specijalni tretman. Poseban prijelaz. Kako? A odobrenje? Ne može. Bez odobrenja. Ministar. Šta ministar? Odobrio. Kako? Kada? Usmeno. Rano jutros. Šef granične? Ne zna. Nije mu rečeno. Javili mu. Važna osoba. VIP. Propustili. Nisu provjeravali. Policajac. Psovka. Sočna. Kakva država? Kakav ministar? Ubio dijete. Ubio djevojku. Nije mrtva. Šta nije? U komi. Ne znaju. Teške povrede. Glave. Grudnog koša. Unutarnji organi. Policajac. Psovka. Šta misliš? Šta? Tvoje dijete? Tvoja kćerka? Šute. Patrola? Halo? Inspektor. Dolazi. Koji? Ime. Znaš ga? Znam. Ministrov prijatelj. Kum. Dobar i s njim? S kim? S ocem od momka? Da. Bit će problema. Sakrivanje. Zataškavanje. Misliš? Dok šalju njega. Inspektora. Na uviđaj. U međuvremenu. Bolnica. Soba. Intenzivna. Aparati. Cjevčice. Infuzije. Djevojka? Sanja. Roditelji. Sretni. Presretni. Završila godinu. Položila ispite. U međuvremenu. Sin. Druga država. Drugi grad. Mobitel. Molim? Aha. Dobro. Koliko dugo? Dobro. Odahne. Riješeno. Otac poznaje. Ministra. Inspektora. Sud? Nije problem. Poznaje. Advokate. Sudije. Kazna? Uvjetna. Tri godine. Momak odahne. Sjedi. Mamurluk. Glavobolja. Droga? Ne sjeća se. Možda malo. Osmijeh. Dobra zabava. Fantastična. Pjevalo se. Slavilo. Pilo. Auto? Nema veze. Kupit će. Otac. Novo. Jače. Snažnije. Novije. Čim se vrati. Čim prođe. Suđenje. Legne. Spava mu se. Glavobolja. Djevojka? Semafor? Brzina? Ne zna. Ne sjeća se. Misli. Briga me. Otac. Ministar. Inspektor. Riješit će.

U Sarajevu 30. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Himchenko | Dreamstime.com

EMANCIPACIJA U RALJAMA KARANTENE

Poznata relativistička floskula tvrdi da je sve relativno, pa onda se obično takvima uzvrati ono – ako je već sve relativno, onda je relativno i to da je „sve relativno”. Uglavnom, da ne kompliciramo previše, čini se kako je sudbina svakog relativiste da na kraju postane svojom vlastitom žrtvom.

Nešto slično ovih dana opažamo i sa samim zapadnim društvom. Nekako se ispostavilo da društvo u kojem sve ima svoju cijenu i rok trajanja, na kraju i samo ima svoju cijenu i rok trajanja.

Naprosto je nevjerojatno kako se to društvo pred prijetnjom koronavirusa u ekspresno kratkom roku odreklo svih svojih velikih ideala i vrijednosti. Zadnjih pola stoljeća su nas svakodnevno bombardirali s dječjim pravima, i onda odjednom: „Ajd, djeco mrš svi u karantenu!” Sa ovim svakako ne pokušavam paušalno relativizirati opasnost od spomenutog virusa, nego dovesti u pitanje naznačenu mjeru. Dugotrajan boravak u zatvorenom prostoru je katastrofalan za naš imunološki sustav koji nam je baš sad najpotrebniji, a o psihološkim posljedicama duge izolacije da i ne govorimo. Amerikanci su još šezdesetih godina prošlog stoljeća radili jedan izolacijski eksperiment, sa svrhom simuliranja života u budućim svemirskim misijama. Konkretno, radilo se o simulaciji buduće misije na Marsu, pri čemu se pokušalo napraviti biološki samoodrživu nastambu, s vlastitom florom i mikroklimom. Na kraju, eksperiment i nije dugo potrajao pošto su se ljudi u nastambi nakon svega petnaestak dana počeli opasno svađati, pa čak i fizički sukobljavati. Ljudi u suštini toliko loše podnose izolaciju da je tek rijetki među nama nesmetano mogu podnositi na duže staze.

No tjeranje živahne djece u dugu izolaciju i nije jedina nepopularna mjera ovih dana. Obustavlja se ekonomija, trgovina, društveni i kulturni život, sportske aktivnosti, dakle sve ono što se donedavno smatralo stupovima Zapadnog društva. Opet ponavljam, nije mi nakana podcijeniti samu koronu, nego istaknuti i ovu drugu opasnost sabotiranja uobičajenog načina života.

Naravno da onda nije dugo trebalo da se u svezi ovoga ne jave i vječito depresivno-maštoviti teoretičari zavjere: „Vještački generirana kriza, uvod u ultimativni totalitarizam i posvemašnju kontrolu čovjeka, i sl.”

Međutim, ja osobno radije na sve ovo gledam pod jednim drugim vidom, vidom posvemašnjeg straha za goli život, i čini mi se da se upravo to sad događa Zapadu, a i mi smo sami tu već negdje. Zapad je što službeno – što neslužbeno već odavno raskrstio s transcendentalnim korektivima (vječnim istinama), kao i općenito s vječnošću. A kad se s tim raskrsti, čovjeku i ne preostaje puno više od golog života. I zato, na kraju onda uopće i nije potrebna neka ekstra velika opasnost ili kriza da bi se čovjek odrekao svega, pa čak i onih dojučerašnjih svjetovnih ideala i vrijednosti u koje je vjerovao, kako bi spasio ono jedino što preostaje tom istom obezduševljenom čovjeku: GOLI ŽIVOT! Zabarikadiran u vlastitom stanu, uz nekoliko paleta hrane i toaletnog papira … pa zar je to sve što je preostalo od emancipiranog čovjeka?

U Sarajevu 29. III. 2020.

M. B.

Izvor (foto): ©Marcin Maslowski|Dreamstime.com

O podršci

Činimo greške. Ponekad nenamjerno. Želimo učiniti dobro, ali ne bude kako smo planirali. Nerado opraštamo. Teško opraštamo. I onda kad smo svjesni da je greška bila nenamjerna. Nagonski osuđujemo. Za osudu ne tražimo argumente. Nema razloga. Dovoljan nam je netko. Žrtva. Krivac. Ponekad osudimo bez da provjerimo. Ne istražujemo. Ne ulažemo napor da uvidimo sve okolnosti. Brzina i lakoća kojom osudimo bez provjere i argumenata uništava podršku. A podršku trebamo i kad pogriješimo. I kad učinimo krivo. Ne da nastavimo činiti zlo. Nego da nas podrška drugog promijeni. Da se izborimo s onim što je loše u nama. Podrška uklanja predrasude o tuđim greškama. Podrška otvara pogled na drugoga. Podrška otkriva ispod svih slojeva greški i krivica da drugi želi pokušati barem još jednom učiniti dobro. Ali toj jednoj gesti drugoga kojom želi ispraviti nepravdu ne pružamo podršku. Podrška zahtjeva napor. Zahtjeva da u drugom vidimo ostatke dobrog. Ostatke plemenitog. Ostatke ljudskog. Podrška traži da vjerujemo ostatcima dobrote, plemenitosti i ljudskosti. Podrška je pitanje vjerovanja nakon što izreknemo osudu. Kako podržati nakon svega? Pružiti podršku nakon što nam je učinjeno zlo? Što podrška pokušava? Ona pokušava prodrijeti duboko u drugog čovjeka. Poput dokaznog postupka, podrška pokušava pronaći stabilan izvor ljudskosti u drugom kako bi se toj ljudskosti pružila podrška. A svatko od nas ima uvijek ljudskosti u sebi. Čak i nakon silnih grešaka i učinjenih stvari zbog kojih smo krivi. I osuđeni. Da bismo dobili podršku, moramo izložiti dio sebe. Onaj dio u kojem ima ostataka plemenitosti. Ostataka vrline. Ostataka dobrog čovjeka. Ali da bismo doprijeli do toga, moramo proći kroz teška iskustva. Nelagodna iskustva. Neugodna. Priznanje krivice. Kajanje zbog učinjenog zla. Obećanje da više nećemo takvo nešto učiniti. Tek kad prođemo kroz ta iskustva, drugi će, nadamo se, vidjeti da još uvijek trebamo podršku. Da joj se nadamo. Da je trebamo. Da ćemo s njegovom podrškom od ostataka naše ljudskosti izgraditi novog čovjeka. Dobrog. Plemenitog. Empatičnog. Podrška omogućava novi početak. Ondje gdje se čini da se više ništa ne može iznova započeti. Kada nakon tolikih grešaka i neuspjeha čujemo: Imaš moju podršku, kao da se čovjek rodi u novom tijelu. S novom dušom. Kao da na neki neobičan način uskrsne. Naravno, podrška se mora odnositi na dobro. Podrška koja iz nas izvlači na površinu ljudskost i čovječnost. Podrška koja nas podržava u zlu nije podrška. To je zločin. Koji samo produbljuje krivicu. Koji uništava ostatke dobrog u nama. Zašto ne pružamo podršku? Jer sumnjamo. Sumnjamo da drugi može nakon tolikih grešaka imati u sebi nešto dobrog iz čega bi nastao bolji čovjek. Ne vjerujemo da on može tako nešto napraviti. Ako uvijek sumnjamo i ne vjerujemo drugom i ne želimo mu pružiti podršku, kako ćemo znati može li on jednog dana biti drugačiji? Podrška je riskantna. Ogromna nepoznanica. Nema garancije da će ako pružimo podršku, drugi jednog dana postati čovječniji. Ipak se ljudima dogodi da im se rizik isplati. Pruže podršku. Povjeruju ostatcima nečije ljudskosti. I zaista se rodi novi čovjek. Dobar čovjek. Pošten čovjek. Deklarativna podrška je lakša. Nju pružamo grupi. Kao grupa. I ako naša podrška bude iznevjerena, svjesni smo da nećemo toliko stradati. Biti ljuti. Biti razočarani. Možda hoćemo. Ne previše. Daleko je teže pružiti podršku konkretnom čovjeku. Konkretan čovjek traži da mu ja pružim podršku. Ja sam onaj koji ulaže povjerenje i sebe u njegovu ljudskost. Ja sam onaj koji se nadam da će se uz moju podršku drugi promijeniti. Ja sam onaj koji će biti izdan ako drugi iskoristi moju podršku. Makar je podrška ponekad teška i zahtjevna, mi je pružamo jedni drugima. Gdje bismo bili kao jedinke kad ne bismo imali konkretno ljudsko biće uza se koje nam govori: Imaš moju podršku? Gdje bismo bili kao grupa kada ne bismo pružili podršku jedni drugima? Podrška je jedna vrsta svjetla. Jedan oblik gledanja u nutrinu drugog čovjeka. Podrška je svjetlo koje u drugom rasvjetljuje mrak sastavljen od njegovih krivica i grešaka. Ponekad kad pružimo drugom čovjeku podršku, podrška poput svjetla rasvijetli njegovu nutrinu. Iznenađeni ugledamo ljudskost, plemenitost, dobrotu koje su bile prekrivene tamom neuspjeha i padova. Podrška omogućava da vidimo ono što inače i uz sve naše ljudske napore ne možemo uvijek vidjeti. Podrškom vidimo duboko u čovjeka i izvlačimo na površinu njegovog postojanja ostatke dobrog od kojih će se roditi i nastati novi čovjek. Dobar čovjek. Plemenit čovjek. Podrška je čudesna. Kako nazvati drugačije ono što ponekad pružamo drugom i zadivljeni otkrivamo kako se od starog čovjeka ispunjenog krivicom i greškama rađa bolji čovjek koji priznaje greške, kaje se za krivnju i obećava da će pokušati biti čovječniji prema nama? Ovo vrijedi samo za podršku dobrom, plemenitom i ljudskom u drugom i u nama. Rekosmo kako podrška zlu, lošem i pokvarenom nije podrška, nego zločin i protiv mene i protiv drugoga.

U Sarajevu 27. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ammentorp

O mržnji i zlu

Kako nastaje mržnja? Odakle izvire? Ako drugom zavidim i želim biti poput njega, mrzim li ga? Sve dok želim biti kao drugi, mržnja je isključena. Mogu zavidjeti. Biti ljubomoran/ljubomorna. Biti kao drugi ne uključuje mržnju. Uključuje neke druge nimalo pohvalne osjećaje. Ali ne i mržnju.

Mržnja se rađa u onom trenutku kada želim da drugoga nema. U onom trenutku kada nema uspoređivanja između njega i mene. Kada ostajem samo ja. Kada nema nikoga drugog s kim bi se mogao usporediti. Mržnja teži ukidanju svih poređenja. I dobrih i loših. Biti kao drugi mržnja ne poznaje. Čak ni biti drugi. Mržnja prepoznaje samo biti ja. Sam samcat. Njezina sebičnost i samoljublje je destruktivno. Ona ljubi sebe i nikoga drugoga. Ne ljubi čak ni onoga koji je u sebi nosi. Njezina narcisoidnost je zla do srži. Mržnja zavede čovjeka. Obeća mu da će ga ostaviti na životu kada sve druge uništi. Igra na kartu njegove oholosti. Kada ostaneš sam, bit ćeš jedan. Drugih neće biti. Bit ćeš bog. Nećeš morati brinuti. Nadmetati se s drugima. Progoniti sebe kako moraš biti kao i drugi. Kad sve druge uništiš, ti ćeš biti mjera stvari. Apsolutna mjera. Bit ćeš gospodar života i smrti.

Mržnja se rađa iz samoobmane. Izvire iz čovjekovog samoljublja. Iz zablude da je čovjek savršen tek kada ima svu vlast i moć u svojim rukama. Kada ukloni sve prijatelje, neprijatelje, protivnike. Mržnja se hrani iz neiscrpnog izvora kojega čovjek nosi u sebi. Sadržaj tog izvora i za čovjeka ostaje tajna. I čovjek mu ne zna dati ime. Nije da čovjek nije pokušao. Oholost? Samoljublje? Zavist? Grijeh? Ljubomora? Zlo? Riječi kojima čovjek pokušava opisati nešto što egzistira u njemu. Ali ne uspijeva do kraja. Jer željeti i htjeti da nikoga na svijetu nema osim mene mora nositi neko strašnije ime. I izmisli smo ime. Razorno htjenje kojim želimo da smo sami u svemiru. Da smo usamljeni bog koji tiranski i despotski vlada nad cjelokupnom stvarnošću, nazvali smo mržnjom.

Ali kao da ni ova riječ nije dovoljna. Jer jedno je željeti da nikoga nema osim mene u beskonačnom broju svjetova. Nešto je drugo kada netko pokuša u stvarnosti provesti svoju želju. Uklanjanjem svega živog i svih živih. Temeljito. Precizno. Jasno. Bez kolebanja. Vođen jedino mišlju da ne može postojati nitko kao ja. Mogu postojati samo ja. Drugi ne mogu. Ne smiju. Premalo je da se takav pokušaj nazove mržnjom. Sladunjavo je i blasfemično reći kako je učinjeno radi mržnje. Osjećamo da je to nešto puno gore i strašnije od mržnje. Ali mi nemamo strašnije riječi od mržnje. Izgleda da naš jezik ostaje nijem pred iskustvima i događajima koje opisujemo kao one koji su se dogodili zbog mržnje. Još uvijek ne možemo pronaći adekvatnu zamjenu. Možda je i nema. Možda je nikada nećemo ni pronaći. Jer riječju mržnja ne možemo opisati sve strahote kojima smo svjedočili. Koje smo vidjeli. O kojima smo čuli. O kojima su nam drugi pripovijedali. Nazvati mržnjom ono ljudsko ja koje želi istrijebiti sva druga ljudska ja bez iznimke nije dovoljno. Čak i samoj riječi mržnja izmiče do kraja opis jednog takvog apsolutnog ja. Čak je i riječ mržnja slaba.

Što je onda mržnja? Stanje? Osjećaj? Iskustvo? Ili riječ kojom pokušamo s vremena na vrijeme opisati neizrecivu dubinu nečega zlog što čovjek krije u sebi? Ali tako zlog da riječ mržnja ne može opisati do kraja ono što čovjek skriva. Je li riječ zlo dovoljna da opiše ono skriveno što iz nas izbije s vremena na vrijeme u našim međusobnim ubijanjima, ratovima, stradanjima i patnjama koje uzrokujemo jedni drugima? Ponekad obilježeni iskustvom ostajemo nijemi i riječi poput mržnja ili zlo nam ne mogu pomoći da shvatimo kakvo ljudsko ja, kakav ljudski um stoji iza počinjenih zlodjela. Ne pomažu nam objašnjenja. Ne pomažu previše riječi koje smo izmislili da opišemo ono što vidimo. Ili ono što smo doživjeli. Najbliže što možemo doći odgovoru jest pomisao o tragediji i katastrofi kada ljudski ja sebe proglasi bogom koji ima vlast nad životom i smrću. I što je onda mržnja? Je li to ljudski ja koji je sebe proglasio bogom? Izuzeo sebe od svih drugih ljudi i stvorenja? Proglasio se svetim i nedodirljivim? I sve druge osudio na smrt? Ne znamo. Tapkamo u mraku.

Jedino znamo iz iskustva da kad ljudski ja odluči da je dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima, još ne govorimo o mržnji. Ali kada ljudski ja odluči da nije dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima nego da mora postojati apsolutni ljudski ja koji je druge odlučio ukloniti, tada počinje mržnja. Počinje ono što u nedostatku strašnijeg izraza zovemo mržnjom. I mi znamo kako je strašno ono što slijedi. I da je riječ mržnja slaba i nejaka da opiše apsolutno ljudsko ja koje je sebe proglasilo bogom i odlučilo da nitko drugi ne može i ne smije postojati. Premalo je prazan svemir i praznu vječnost u kojem egzistira samo jedan manijakalno-egoistički ja nazvati mržnjom. Mora postojati nego strašnije ime. Mi ga zasad ne znamo. I nemamo. Neki su takvu vječnost i takav svemir nazivali pakao. Možda je to riječ koju tražimo da opišemo ono najstrašnije u nama i o nama?

U Sarajevu 25. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter

O povjerenju

Povjerenje se ne služi lukavstvima. Nevino je i naivno. Računa na dobrotu drugog. Povjerenje kategorički drži da je drugi iskren kao i onaj u kome se nastanilo. Povjerenje ne pravi razliku među ljudima. Povjerenje u svakom čovjeku pronalazi zrnca nevinost i dobrote. Zrnca koje povjerenje strpljivo skuplja kako bi sagradilo dom za stanovanje. Samo povjerenje nikad ne može izdati. Ne može ići protiv sebe. Ne može se pobuniti. Glasno viknuti kako od danas ono povjerenje više neće biti dobro i nevino. Povjerenje ne može izdati sebe. Niti može od sebe pobjeći. Ono će vječno biti ono što je oduvijek. Dobro i naivno povjerenje. Izdaju i izigravanje povjerenja ne možemo pripisati povjerenju. Kad nas netko izigra ne kažemo: Povjerenje nas je prevarilo. Kažemo: Kako nas je drugi prevario. On/ona izigrali su naše povjerenje.

Povjerenje nije naše. Ne pripada nikome. Ne držimo ga kao da smo njegovi vlasnici. Povjerenje je dar. Kao i svaki dar zahtjeva posebnu pažnju. Brigu. Stalno podsjećanje. Kažemo da smo poklonili povjerenje. Ne poklanja se ono što smo kupili. Ili što smo prodali. Ili što je u našem vlasništvu. Ili ono na što imamo pravo. Samo se dar poklanja. Dar se poklanja iz ljubavi. Zbog nježnosti. Zbog važnosti. Zbog brige. Darom nekoga stavljamo na posebno mjesto. Izdvajamo ga od ostalih. Izdižemo ga iznad ostalih. Kad poklonimo povjerenje, nekoga smo izdvojili od ostalih. Postavili ga na počasno mjesto. Veliki broj darova kupujemo i poklanjamo jedni drugima. Povjerenje ne kupujemo. Ne pronalazimo ga na policama trgovina. Povjerenje je bili tu prije nego smo došli na svijet. Bit će tu i kad odemo iz svijeta. Ne znamo odakle dolazi. Koliko je staro. Koliko će dugo živjeti. O porijeklu povjerenja ne znamo ništa kao što znamo o stvarima koje kupujemo kao darove. Kada poklanjamo stvar ili predmet kao dar, sve znamo o njemu. Cijenu. Izgled. Kvalitetu. Količinu. Kad poklanjamo povjerenje, ne znamo ništa o njemu. Nema cijene. Nema izgleda. Nema kvalitete. Nema količine. Povjerenje je nemjerljivo. Nevidljivo je. Ne vidimo ga. Ali ga darujemo. Nevidljivo i neopipljivo poklanjamo jedni drugima.

Nevino. Naivno. Dobro. Krhko, a opet ono izgrađuje naše privatne svjetove. Naše veze. Naše odnose. Uklanja naše strahove. Hrabri u neuspjesima. Bodri u patnjama. Tješi u brigama i žalostima. Zar ne izgleda svijet drugačije kad nam netko kaže: Imaj povjerenja u mene. Kad čujemo te riječi, ne promjeni li se naš životni pejzaž iz hladne zime u tek rođeno proljeće? Iz mrtvila u osobni svijet prožet životom? Povjerenje se transformira. Ono ne ostaje povjerenje jednom kad je darovano. Prožima ljubav. Prožima brigu. Prožima intimnost. Povjerenje je poput velikog krvotoka koji povezuje ljudske odnose. Povjerenje je kao krv kojom teče život i napaja sve ono što ljudi čine jedni drugima. Ne kažemo li: Reći ću ti nešto u povjerenju? Ne kažemo to prvom strancu kojega sretnemo na ulici. Govorimo onome s kojim nas je povjerenje čvrsto povezalo. Kroz ljubav. Kroz intimnost. Kroz zajedništvo. Kroz životni krvotok.

Jer povjerenje povezuje duboko i snažno, njegovo kidanje i odvajanje ne može biti bez dubokih rana i trajnih ožiljaka. Izigrana dobrota mora ostaviti duboku ranu. Kao i nevinost. Kao i nježnost. Kao i ljubav. Svi ovi elementi dolaze u život kao darovi povjerenja. Povjerenje ne daruje samo sebe. Sa sobom poklanja mnoštvo nenadoknadivih „sitnica“ koje su nezamjenjive u međuljudskom odnosu. Zato kad se povjerenje izigra, skoro je nemoguće nadoknaditi. S povjerenjem kao prvim darom izigrani su i svi ostali darovi koje povjerenje poklanja.

Strašno je čuti kada se kaže: Više nemam povjerenja u tebe. Jedna od najbolnijih osuda koju izričemo nad drugim. Tom osudom ne osuđujemo uvijek samo drugog. Ponekad osuđujemo i sebe. Osuđujemo istovremeno i sebe i drugog na gašenje krvotoka povjerenja koji je hranio naš međusobni odnos. Slabljenje krvotoka uvijek nosi sa sobom strah, nervozu, nezadovoljstvo, bolest, slabost. Ne osjećamo li sve ove simptome kada se povjerenje raspadne? Osjećamo. Jer krvotok povjerenja se gasi i počinju se stvarati rane koje krvare. I moraju boljeti.

Povjerenje nije samotnjačko. Potpuno sam čovjek nema kome darovati povjerenje. Kad bismo bili potpuno sami na svijetu, povjerenje ne bi postojalo. Povjerenje uvijek zahtjeva barem dvoje. Ponekad i više. Ali dvoje su nužni da bi povjerenje došlo u postojanje. U svijet. U stvarnost. Iako je bilo prije nas i postojat će poslije nas, povjerenje postoji tek onda kada se pojavi drugi. Tek tada osjećamo povjerenje. Doživljavamo ga. Vidimo ga. Možda ga ponekad dodirnemo preko tijela drugog.

Nevino, naivno i prepuno dobrote povjerenje kao dar nikada ne može izdati sebe i odustati od sebe. Ono je oduvijek krvotok koji hrani dvoje, ali i mnoštvo drugih, ponekad možda i cijeli svijet. Niti može niti zna sebe izdati. Satkano kao tajna koju otkrivamo preko drugih ljudi, nesvjesno je svoje krhkosti. Povjerenje o sebi ništa ne zna i ništa ne spoznaje. Čovjek o njemu zna sve. Spoznaje njegovu darovanost, dobrotu, nevinost i krhkost. A mi nikada ne krivimo onoga koji i kad učini krivo i pogrešno, ne zna da se to nije smjelo. Krivimo s pravom onoga koji je znao da se ne smije učiniti, ali je učinio.

Povjerenje nema odgovornosti jer ne zna. Ne zna ništa o sebi. Ne zna ništa o čovjeku. Čovjek je odgovoran. On zna sve o povjerenju. Zločesto je s naše strane kada krivimo povjerenje za rane i ožiljke. Kako kad povjerenje ništa nije znalo o našim lošim i mračnim stranama? Nikad nije ni znalo. Ne zna ni sad. Jer kad bi znalo, odavno bi se povuklo iz svijeta i ostavilo nas same.

U Sarajevu 22. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hathairat Dokbunnark

O nemiru

Ponekad kada imate stari auto sklon kvarovima, jedino na što mislite na semaforu u jeku gužve jest da se ne pokvari. Ili kad patite od nesvjestice, nadate se da se nećete onesvijestiti u društvu gdje bi vas svi mogli vidjeti. Nije problem ako ste sami na cesti i auto vam se pokvari. Niti ako vas uhvati nesvjestica kad ste negdje sami gdje vas nitko ne vidi. Kad ste sami, osjećate se manje sputanima vlastitim strahom. Kada ujutro sjedate u auto osjećate određenu napetost: „A što ako mi se pokvari u vrijeme najveće gužve“, ili: „A što ako me nesvjestica pođe hvatati za vrijeme nastupa, govora dok su sve oči u mene uprte“. Iako se ništa ne mora dogoditi. Nemir je strah od nezgode ili neuspjeha koji se ne bi mogao sakriti od drugih. Nemir je povezan s načinom kako vidimo sebe u budućim trenutcima koji se imaju dogoditi. Auto koji se često kvari, neće u nama izazvati nemir ukoliko znamo da ćemo biti sami na cesti čak i ako se pokvari. Jer nećemo stvoriti gužvu. Neće biti psovke. Blaga nesvjestica dok sami vježbamo nastup pred ogledalom, neće izazvati nemir. Ali razmišljanje što ako nam se to dogodi dok stojimo pred drugima hoće. Moguće da ima različitih nemira. Različitih uzroka. Različitih okolnosti.

Među nemirima postoji nemir koji u nama nastaje od straha zbog budućeg, a što nećemo moći sakriti od drugih. Nazovimo ga nemirom otkrivanja. Nemir otkrivanja je napetost koju osjećamo onda kada nam je pred očima samo misao da nitko drugi ne zna. Ne vidi. Ne čuje. Ne primijeti. Ne pita. Nemir otkrivanja razotkriva nešto što mislimo da drugi ne smiju znati. Auto? Da. Ali ne pokvaren. Nitko ne smije znati. Zašto? Svi će gledati u mene. Upirati prstom. Nesvjestice? Da. Ali nitko ne smije znati. Zašto? Slabić. Kukavica. Napadi panike? Da. Ali nitko ne smije znati. Zašto? Lud. Psihički nestabilan. Nemir otkrivanja je strah od drugih. Nemirom otkrivanja stvaramo zbunjenost u sebi. Jer nemir otkrivanja zabranjuje da bilo što naše i u nama bude slabo i nesavršeno. Kada nas obuzme nemir otkrivanja (što će reći drugi i kako će nas gledati?), paradoksalno mi težimo skrivanju. Svega. Sve krijemo. Svaki nedostatak. Nemir otkrivanja nas uvjeri da je sve sramota i da sve svega trebamo stidjeti. Iako ne treba.

Razumljivo je da se auto može pokvariti na semaforu. Razumljivo je da možemo imati nesvjestice zbog napora i iscrpljenosti. Razumljivo je da možemo imati napade panike jer nas je ponekad strah nepoznatoga ili iznenadne nove situacije. Nemir otkrivanja ne razumije. I ne prihvaća. Tjera nas da budemo savršeni. Do iznemoglosti. Ne dopušta pad. Poraz. Neuspjeh. Osim kada smo sami. I kada nas nitko ne gleda. I ne vidi. I ne promatra. Tada nas ne treba. Napušta nas. Opustimo se. Jer nemir otkrivanja se javlja samo kad nas drugi promatraju. Njegova snaga izvire iz naše slabosti kako ne smijemo nikada pokazati slabost, nedostatak, gubitak pred drugima. Nemir otkrivanja se koristi sramotom kao najjačim oružjem. Progoni nas. Stidi se, treba te biti sramota što će drugi reći?0!

Nemir otkrivanja se javlja u onoj negativnoj pokudi koju smo često slušali: Šta će svijet reći, što će selo reći, hoćeš li da se svijet nadvodi i da nam se smije. Zbog jakog utjecaja i nemogućnosti da se odupremo nemiru otkrivanja, koliko smo puta uskratili podršku onima koji su nam bližnji. Stidjeli se njihove patnje. Njihove bolesti. Njihovih nedostataka. Skrivali naše vlastite sasvim normalne pojave koje se uz malo pravog ohrabrenja mogu pobijediti. I naše nesvjestice. I napetosti. I napade panike. Nemir otkrivanja nas je sabio u jednu nepodnošljivu točku. Zatvorio u suviše malen i zagušljiv prostor u kojem nedostaje zraka. Gdje se gušimo.

Budi savršena. Gledaj i pazi što će drugi reći. Ne pričaj. Šuti. Čekaj dok gosti odu. Ne pita te se ništa. Ne pričaj gluposti. Lepeza nipodaštavanja kojom se nemir otkrivanja služi da bi nam otežao život je široka i raznobojna, ali sve one na ovaj ili onaj način dolaze od straha da drugi ne smije znati i vidjeti našu slabost i naš nedostatak.

Nemir otkrivanja vlada nad nama i kad odrastemo. Možda u manjoj mjeri. Ali vlada. Jer i sad kad nam auto stane, ne mislimo na sebe, nego što će drugi reći. Jer i sad kad imamo nesvjesticu, ne mislimo na svoje zdravlje, nego što će drugi reći. Jer i sada kada imamo napade panike, ne mislimo na iscrpljenost, stres i napor i potrebu da se odmorimo. Sramota. Kako nas nije stid tako misliti. Nego mislimo što će drugi reći ako nas vidi da malo vrludamo cestom. Nemir otkrivanja nas udaljava od brige o samima sebi. Uvjerava nas da je sramota i grijeh voditi brigu o sebi i da se to ne smije. Nemir otkrivanja kojega proizvodi okolina koja se brine samo što će i kako će nas gledati drugi i što će drugi reći. I kad odrastemo u takvoj okolini, uvijek nas je stid i sramota kad se pokaže da smo nesavršeni.

Nemir otkrivanja je neprijatelj ljudskosti i njezinih nedostataka i nesavršenosti. Izgrađen kao mehanizam kontrole i ponašanja savršenih ljudi, oduzima nam mogućnost da kao ljudi ponekad osjećamo sasvim normalne ljudske slabosti i nedostatke. I nesvjesticu. I napad panike. I umor. I ljutnju. I neraspoloženost. I toliko toga što nas čini ljudima. Pretvara nas u eksplozivne naprave koje samo razmišljaju što će drugi reći i kako nas vidi. Opasne ljudske naprave koje eksplodiraju iznutra i sebe uništavaju i razaraju iznutra.

Ponekad kad više ne možemo izdržati pritisak nemira otkrivanja koji u svemu vidi sramotu i razlog da se stidimo, treba mu postaviti pitanje: Zar je važno što drugi misli i vidi? I natjerati ga da odgovori. Uskoro ćemo shvatiti da nema odgovor na naše pitanje i da je nas cijelo vrijeme lagao i držao u ropstvu.

Zar je važno ako smo nesavršeni i imamo nedostatke i ako ih nekad vidimo na drugima i drugi ih vide na nama? Zašto biti nemiran od jutra do mraka oko toga danima, mjesecima, godinama ili, ne daj bože, cijeli život? Treba se čuvati nemira otkrivanja. Može zarobiti. Toliko nas začarati da zaboravimo da ponekad možemo, trebamo i smijemo pokazati da smo nesavršeni bez obzira što će drugi reći i u kojem smjeru pokazuje njegov prst ili pogled.

U Sarajevu 20. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com;Copyright: Katarzyna Białasiewicz

Kada naša nastojanja postanu veća od nas samih…

Vjerojatno smo svi više puta doživjeli da nam se neka velika želja ostvari onda kada više nismo bili zainteresirani za nju. Čini nam se to nepravednim, te na koncu zaključujemo da nismo rođeni pod sretnom zvijezdom ili pak da je život jednostavno nepravedan. Rekli bismo, to je nešto na što ne možemo puno utjecati, te nam preostaje samo to prihvatiti ako si želimo dobro. No što je s onim životnim situacijama na koje itekako možemo utjecati, a događa nam se nešto slično kao u primjeru s početka. Na primjer, preuzmemo na sebe neki posao koji tako žarko želimo dovršiti te se svim silama trudimo da to bude savršeno. Unatoč našem nastojanju, ipak na kraju taj posao bude pun manjkavosti, a možda čak doživi i potpuni krah. Pitamo se kako? Što smo to krivo uradili? Neki su u takvim situacijama skloni zaključku kako možda uopće nisu sposobni za taj posao, te odustaju. S druge strane, nešto u što uopće ne uložimo puno truda jer nas jednostavno ne zanima, a zbog nekih okolnosti to trebamo izvršiti, ispadne izvrsno. Nešto slično događa se, uglavnom pripadnicama nježnijeg spola, kad krenu u kupovinu točno određenog komada odjeće. Obiđu sve dostupne trgovine u gradu, pa čak i šire, i nigdje ne pronađu ono što su tražile. S druge strane, kad krenu u ležerno razgledavanje, vrate se doma s vrećicama punim odjevnih komada. Opet nam se čini da je posrijedi nekakva nepravda ukorijenjena u ovaj svijet koju treba prihvatiti. Ono u stilu, što ćeš, to je tako. No je li to baš tako? Razmislimo malo. Dok se trudimo dovesti neki zadatak do savršenstva, naša pažnja usmjerena je na svaki mogući detalj. Naravno, kako i ne bi bila kad želimo da apsolutno sve bude savršeno. Ali usredotočujući se na detalje, često gubimo iz vida cjelinu. Ili kako poslovica kaže, od drveta ne vidimo šumu!

Možemo ići još dalje, te u ovome vidjeti naznake tzv. enantiodromije, tj. principa da obilje bilo koje sile dovodi do proizvođenja njene suprotnosti. Pretjerani trud, pretjerana želja, i općenito sve što je previše, dovodi do obrata. U tom smislu, malo kad se dogodilo da su velike ljubavi imale sretan završetak, a neke su čak završile i tragično poput Shakespeareovih Romea i Julije. Suprotno tome, veći broj brakova koji su započeli bez postojanja neke posebne ljubavi, izdrže do kraja. Primjer za ovo možemo pronaći kod ugovorenih brakova. Nisu se ni vidjeli nikad ranije, a kamo li da se među njima stigla pojaviti čak i naznaka privlačnosti, vjenčaju se, stvore obitelj te malo po malo dođu u poodmakle godine kada više ni ne mogu jedno bez drugoga. Vidimo da u svemu trebamo pronaći neku mjeru, balans. Želje, trud, ljubav, usredotočenost itd., sve je to dobro i poželjno, ali čim to krene rasti i postane veće od nas samih, izgubit ćemo kontrolu, a sve to skupa proizvest će katastrofalne posljedice. S tim u vezi, Gabriel García Márquez kaže: „Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dogode kada se ne nadate“. Stoga je potrebno prema svemu zauzeti nešto ležerniji stav kako ne bi ono što dolazi iz nas samih postalo veće od nas samih.

U Mostaru 19. 3. 2020.

K. L.

Link na povezanu temu: https://poptheo.org/enantiodromia/

Izvor citata: https://bs.wikiquote.org/wiki/Gabriel_Garc%C3%ADa_M%C3%A1rquez

Izvor foto: 123rf.com; Copyright: Benjamin Goode

O brizi

Ponekad možemo čuti kada netko izgovori: „Bit će mi briga i kad umrem“. Implicira da netko brine o nama s obje strane života. Na jednoj strani kao otac ili majka, a na drugoj kao možda anđeo čuvar ili neki dobar duh. Ili: „Za brigu mi je“. Obično se to izgovara kada postoji ozbiljna opasnost da netko upropasti sebe. Izrazom „više me nije briga“ smatramo da smo se riješili svakog opterećenja koje stvaraju zabrinutost i briga. Osloboditi se brige (ako je to moguće) znači osloboditi se samog sebe.

Još je veliki filozof Martin Heidegger pisao o čovjeku kao tubitku koji brine. Tvrdio je da je briga (sorge) nešto što u velikoj mjeri čini čovjeka onim što jest. Briga je satkana od svakodnevnih zabrinutosti. Zabrinutost za posao, za plaću, za kruh, za zdravlje. Svakodnevna zabrinutost je manifestacija čovjekovog istinskog stanja. To je stanje brige. Zabrinutost se povezuje sa zdravljem, stresom, oboljenjima i zdravim životom, pa se čovjeku preporuča, ukoliko je moguće, da bude što manje zabrinut. Nije dobro za zdravlje. Nije dobro za psihu. Nije dobro za raspoloženje.

Međutim, briga kao duboko stanje koje čovjeka čini čovjekom u sebi krije izuzetnu snagu i sposobnost preobrazbe. Briga je izvor plemenitosti. Iz nje izvire nježnost. Empatija. I sposobnost trpljenja. Želja da se pomogne i spasi drugog. Briga rađa altruizmom. Briga oslobađa straha od sebičnosti. Briga nas može i optužiti da nismo učinili koliko smo trebali i mogli.

Jer težimo svakodnevnom životu bez zabrinutosti, briga je postala nešto zlokobno i nezdravo. Nešto što se mora izbjeći. Možda je to zbog toga što je politika uzurpirala zabrinutost, pa se pri svakom izražavanju zabrinutosti neke politike oko nekog društvenog događaja cinično i sarkastično smijemo i komentiramo: „Vidi premijer izražava zabrinutost… baš simpatično“. Možda smo zbog toga izgubili iz vida brigu kao naše temeljno iskustvo. Čovjek nije satkan od briga. Ne postoje brige u množini. To su zabrinutosti. Postoji samo briga. Ujedinjujuća nutarnja sila koja nas povlači sebi i uči nas da u jednom trenutku život postaje ozbiljan. Briga. Čvrsta i stabilna mreža svakodnevnih zabrinutosti u kojoj jedna zabrinutost smjenjuje drugu u nepravilnim vremenskim intervalima. Ono što nas je zabrinulo danas, sutra možda neće. Kao liječnički nalaz nakon kojega odahnemo s olakšanjem. Ali doći će nešto drugo. Briga nas neće pustiti. Ona će i bez našeg dopuštenja pokušati pronaći novu zabrinutost za nas. Briga želi da budemo osjetljivi. Na ozbiljnost životnih okolnosti. Na ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi drugi.

Nekima je briga prokletstvo. Mrze je. Žele je se riješiti. Smeta njihovom savršenom i besmrtnom životu. Nekima je briga izvor smisla. Žive jer brinu o nekom. Možda o sebi. Možda o nekom bolesnom članu obitelji. Možda o nekoj ugroženoj društvenoj grupi. Nekima je briga učiteljica i profesorica. Iz iskustva brige naučili su više nego iz svih udžbenika i škola koje su čitali i pohađali. Briga je naše trajno stanje. I puno je više od osjećaja. Jer briga traje. Od prvog trenutka kada shvatimo da brinemo, makar se radilo o tome kako je igračka koju volimo ostala bez svoje plastične ruke ili staklenog oka, ili jednog točka. Pa sve do trenutka kada zatvaramo oči i brinemo što nas čeka poslije i što će biti s onima o kojima smo brinuli i koji sada ostaju bez nas.

Mnogima je briga jednaka pesimizmu. Tmurnim životnim razmišljanjima. Dugotrajnim depresivnim stanjima. Opet, gdje bismo bili bez brige? Gdje bi bili toliki bolesni, nemoćni, ugroženi, a sada i zaraženi da nije brige? Gdje bismo bili mi kada ne bismo ponekad brinuli i osjećali brigu sada kao težak teret, sutra kao izvor altruizma i plemenitosti prema drugom? Briga je naš usud. Satkani smo od nje. Ljudsko biće je biće brige. Definirati čovjeka kao onoga koji brine, ne promašuje daleko od istine o njemu. Iako brigu ne volimo. Iako zabrinutosti mrzimo jer nas ometaju u svakodnevnom životu. Gdje bismo bili kao ljudi da ponekad briga ne izvuče ono najgore i najbolje i najljudskije iz nas. Briga nas uči o tome kakvi smo. Nitko od nas ne može prevariti brigu. Ona će naći načina da nas prokaže kakvi smo kao ljudi. Prije ili kasnije. Netko će se zbog brige zatvoriti, sakriti i prestati biti čovjek. Netko će zbog brige iz sebe izvući ono najbolje iz svoje ljudskosti.

Bilo kako bilo, briga neće dopustiti da itko od nas trajno zatvori oči, a da ne bude prokazan kao onaj koji je brinuo ili onaj kojega nije bilo briga ni za što. Briga ne dopušta da itko od nas ode prije nego nas temeljito ne ispita i pohvali ili osudi kroz usta i svjedočenje onih o kojima smo brinuli ili nismo. Briga nas ogoljuje. Skida sve zaštitne slojeve koje smo kroz život navukli na sebe.

Ako se kaže kako se u muci prepoznaju junaci, onda se možda može reći kako se u brizi prepoznaje čovjek ili nečovjek.

U Sarajevu 16. 3. 2020.

O. J.

JE LI ISKRENOST SAMO DRUGI NAZIV ZA DOBROTU?

Lažna dobrota, slično kao i lažna skromnost ima tu osobinu da nešto iščekuje zauzvrat, a da se pri tome ne izjašnjava otvoreno o tome. Lažna dobrota u većini slučajeva nije zlonamjerna, nego se jednostavno bazira na nekim krivim pretpostavkama o ljudima i životu. Mogli bismo ih nabrojiti barem dvije:

1) (Pre)optimistično uvjerenje da su svi ljudi manje-više dobri, te da će nam znati uzvratiti za našu dobrotu, čak ako im to jasno i ne iskažemo.

2) Nerealno uvjerenje da će ljudi uvijek biti u stanju čuti beščujne zahtjeve našeg srca, i adekvatno nam uzvratiti za učinjeno, pa čak i ako pri tome nisu posve dobri.

Istina je da postoji nemal’ broj moralno izgrađenih i časnih ljudi koji itekako znaju prepoznati tuđe zalaganje i dobrotu, i uzvratiti onda, pa čak i ako se to od njih otvoreno ne potražuje. Također je istina da postoje i oni ljudi koji imaju tu sposobnost i moć da čuju tihe, neizrečene zahtjeve našeg srca, te da im onda i udovolje. Međutim, vrlo je izgledno da ćemo svi mi češće kroz život susretati ljude one treće vrste koji ne vide, ne čuju … ili se prave da ne vide i ne čuju … iskoriste, zloiskoriste, pobjegnu, nestanu … prave se ludi … ili čak lako prelaze u napad, pa još nas na kraju prave ludima … problem im je reći i jedno obično „hvala”. To nerijetko mogu biti i osobe iz naše neposredne blizine. Ne samo radne kolege i prijatelji, nego čak i ukućani. Postoji i ona, tako da kažemo, četvrta vrsta ljudi. Po sebi su dobrohotni, i vrlo moguće da bi rado zahvalili i uzvratili. No, počesto su rasijani i nedostaje im fokusa, tako kad ih jednom na kraju upozorite da su nešto prema vama mašili i propustili, iskreno će se ispričati i nadoknaditi propušteno.

Pretjeranim obzirima kulturološki uvjetovana lažna dobrota

Sjećam se dobro da me jednom u djetinjstvu bilo dobro isteglilo za uho, opalilo šamar ili što već, nakon što smo se vratili kući iz gostiju kod kojih sam se drzn’o reći domaćinima da sam gladan, a valjda se radilo o nekakvom „kava-rakija-sok” sijelu, na kojem večera nije bila predviđena. Dakle, majka me zatim uz minimalnu primjenu sredstava prisile bila dodatno naribala da je to što sam učinio bilo jako, jako nepristojno. Danas, kad sve to pogledam s distance, čini mi se kako kod nas uvijek na kraju izostane taj neki odgoj po mjeri. Jer ovdje, kao što se neke ne uči nikakvim obzirima, tako se one druge uči pretjeranim obzirima. Na koncu obično nastradaju i jedni i drugi; oni prvi jer su banda, oni drugi jer su predobri, ili barem tako vjeruju.

„American way”

Surađujući prije koju godinu s jednom američkom organizacijom na nekakvom međureligijsko-mirovnom projektu nemalo se unezgodih dobivši od njih prijedlog ugovora o djelu. Naime, već sam se bio zbunio kad su mi uopće spomenuli taj nekakav prijedlog ugovora, jer ovdje inače kad radiš, bilo s našima ili Europljanima, serviraju ti gotov formular, pa uzmi ili ostavi. Dakle, ja oprezno izvadih iz preporučene kuverte taj nekakav tajanstveni dokument, kad tamo na početku, odmah iza mojih osnovnih podataka piše da napišem koliki honorar smatram da bi od njih trebao dobiti? Dakle, malo je reći: totalna blokada. Kako ću napisati svoju cijenu, ili barem ono što mislim da je moja cijena? Jer kako rekoh maloprije, jelte, nisu me moji bili odgojili da puno izvoljevam. I tako ja dobar, čak predobar sav … na kraju napisah da ne očekujem nikakav honorar. Istini za volju, nisu ni zahtijevali u svemu tome puno od mene, pa sam na kraju uz to rekao i ono kako sam u ratu ponjupao puno američkih lounch paketa, pa eto, mali znak zahvalnosti s moje strane… Sjećam se dobro da me je uz ono što me je već bilo stid, bilo još i dodatno stid razmišljajući o tome što li će još ovi neki drugi s projekta za sebe tražiti. Jer znao sam da tu ima par baš nezajažljivih ljudi, kojima doslovno nikad dosta. Naredne godine, novi krug projekta … tad sam se već bio usudio napisati nekakvu cijenu, premda sam u sebi smatrao da ja zapravo vrijedim više. Treće godine sam već nadošao dotle da napišem koliko stvarno mislim da vrijedim, i tog stava se mislim držati i u buduće, pri tome svakako ne pokušavajući sebi na pijaćarski način preuveličavati cijenu, pa da je onda oni moraju s podsmijehom obarati. Premda se Amerikanci zapravo u takvim situacijama uopće ne uzbuđuju. Ako im već „odalamite” nekakvu nerealnu cijenu, oni će vam smireno reći: „Možemo Vam maksimalno ponuditi toliko i toliko”, pa uzmi ili ostavi…

Sasvim prirodna stvar

Svaka akcija u prirodi podrazumijeva adekvatnu reakciju, kao što svako pitanje traži odgovarajući odgovor. To je jednostavno nešto u samoj prirodi stvari. Čovjek ima pravo izricati na glas svoje zahtjeve upravo zato što ih ima, i jer oni postoje. Naravno, zahtjevi ne moraju uvijek biti materijalne prirode, ali zahtjevi će u svakom slučaju uvijek postojati. Netko očekuje dar, netko protuuslugu; ponetko očekuje samo to da vas zarazi svojom dobrotom, te da i sami postanete bolji, a nekom je dosta i najobičnije „hvala”.

Koje su posljedice onih neizrečenih zahtjeva-pratioca naše dobrote? Neki ljudi tako čekaju, čekaju i očekuju … i na kraju eksplodiraju. I to druga strana na koncu uopće neće moći ni doživjeti kao dobrotu. Nešto u stilu: „Ja mislio on dobar čovjek … ma kakvi dobar, sad je pokazao svoje pravo lice.” Što je najčudnije, nezahvalnik će pri tome najvjerojatnije i biti u pravu, jer ukoliko se ponašate kao bezuvjetno dobri, drugi će vas imati pravo takvima i poimati. Stoga, ukoliko zapravo nikad niste ni mislili biti ono baš skroz bezuvjetno dobri, onda bolje na vrijeme iznesite svoje uvjete i zahtjeve. Tek tad sve paše, i sve biva jasno.

U težim slučajevima, jedna, tako da kažemo, godinama življena lažna bezuvjetna dobrota može okončati sveopćim razočarenjem, apatijom i depresijom. I ovdje se opet pitamo, je li i ovdje na djelu jedan nepravedno iznevjereni pravednik ili tek još jedna lažna dobrica koja je konačno pokazala svoje pravo lice? Jednostavno, ako već stvarno mislite biti dobri, onda razmišljajte u kategorijama iskrenosti i transparentnosti.

U Sarajevu, 14. III. 2020.

M. B.

O početku

Ponekad u razgovoru netko nam s uzdahom olakšanja kaže: Raskrstio sam/raskrstila sam. S njom. S njim. S nečim. Zanimljiva riječ. Raskrstiti. Zvuči kao krčiti ili raskrčiti. Kao da kroz nepreglednu šumu vlastitom snagom krčimo sebi put. Zvuči i kao naći se na raskrsnici. Izabrati jedan smjer. I nastaviti bez osvrtanja. O značenju riječi može se raspravljati. Važnije je što se događa s nama kada raskrstimo. Je li moguće raskrstiti tako kao da izaberemo desni smjer na raskrsnici i nikada ne pomislimo što bi bilo da smo skrenuli lijevo, ili nastavili pravo, ili se vratili nazad? S godinama i sazrijevanjem čovjek skoro pa i ne može raskrstiti ništa, ne može sebi prokrčiti, raskrčiti vlastiti put. Život mu je poput šume i korova. Krene krčiti u jednom smjeru, susretne djetinjstvo. Krene u drugom, susretne mladost. Krene u trećem, naleti na ljude. Naleti na nekog čovjeka. Raskrstiti je nemoguće. Ne na onaj način na koji zamišljamo. Izabrati jedan smjer na raskrsnici i nikada ne pomisliti što bi bilo da sam skrenuo desno. Iskrčiti vlastiti život i pomisliti da kad sve završimo, sve će biti novo. Ali ne bude. Kad iskrčimo život od korova i šume pa se osvrnemo, vidimo tragove. Puno tragova. I ti tragovi nas podsjećaju. Ondje je bilo ono drvo. Ondje je bio onaj panj. Ondje je bio onaj brežuljak. Ondje je bila ona stijena. I kada raskrstimo, odnosno iskrčimo život od tolikih ljudi i odnosa, ako se osvrnemo, prvo što ćemo primijetiti jest da je to još uvijek naš život. Drugačiji. Noviji. Uređeniji. Manje je trnja. Manje korova. Manje prepreka. Ali sve nam je još uvijek poznato. Kada kažemo kako smo raskrstili, možda nam padne na pamet da smo iz života iskrčili sve loše, opterećujuće, zlo, zlobno, stresno. Svaka čast ako jesmo. To nije mali uspjeh. Ali. Ne možemo iskrčiti život. Sve očistiti i pomisliti sad kad se osvrnem na urađeno, to neće biti moj život. Bit će. Koliko god odlagala osvrtanje da vidiš postignuti rezultat. Ne može se raskrstiti. Jer se ne može obećati da nećeš kada izabereš jedan smjer na raskrsnici pomisliti da si trebala izabrati drugi. Jer ne možeš ne primijetiti da i kada život iskrčiš i očistiš od korova, loših i opasnih ljudi, to tvoj život. Uvijek će pripadati tebi. Uvijek će biti tvoj. Raskrstiti, rekli bismo, znači završiti. Okončati. Ne možemo završiti. Ne možemo okončati. Tragovi poput nevidljivih niti ostaju u nama. I dalje nas povezuju. Spajaju s onima s kojima smo raskrstili. Ali ni oni nisu raskrstili s nama. I oni krče vlastiti život nadajući se da će iščupati sve do samog korijenja. Ako i uspiju, ostaje im isto iskustvo kao i nama. I potpuno iskrčen život iz kojega smo iščupali čak i korijenje onoga s kim smo raskrstili kada se osvrnemo na urađeno, vidimo da je to moj život. Svi smo mi u svojim privatnim životnim džunglama. Krčimo i čistimo sve što nas podsjeća na drugog. Čupamo iz korijena i stablo i granje i deblo i lišće. Tek što ga uklonimo, nailazimo na novu prepreku. Žbun. Korov. Trava. Močvara. I nikako izbiti na čistinu. Uhvatiti pogled na sunce. Ugledati dan. I drugi radi isto što i mi. Stalno kopa. Rukama. Nogama. Glavom. Tijelom. Dušom. Cijelim bićem. Krči džunglu. Siječe stabla. Čisti korov. Ali to je sve što možemo učiniti. Raditi svaki dan u džungli života. Crnčiti. Rintati. Kopati. Nadati se da ćemo jednog dana uspjeti. Raskrstiti do kraja. Do korijena. Osvrnuti se i vidjeti nov život koji nije moj. Nemoguće je. Raskrstiti. Završiti. Okončati. Sve to ostaje negdje u nama. Duboko. U našim nutarnjim džunglama. Onim džunglama u koje se ni sami ne usudimo kročiti. Jer ne znamo što bi nas tamo dočekalo. Možda neka strašna i opaka zvijer? Možda neka otrovna mala životinjica koja nas jednim malim ugrizom ili ubodom može ubiti. Možda bi nas dočekala nepregledna šuma stabala, korova i močvara koja bi nam oduzela svaki elan da bilo što započnemo. Radije krčimo po površini života. Malo zagrebemo. Ne možemo raskrstiti. To bi značilo iščupati samog sebe iz korijena vlastitog života i baciti na smetlište da se osuši i umre. To je previše čak i za najhrabrije među nama. Radije prihvaćamo ovako. Površno. Povremeno. I kada nekoga susretnemo tko kategorički tvrdi da je raskrstio, teško mu je povjerovati. Jer u svijetu okončanja i završetaka jedino su mrtvi raskrstili sa svakim i sa svim. Iščupali sebe iz korijena života. Živi nije. Ipak treba mu priznati trud i nadu. Neobično uvjerenje da može raskrstiti tako što će sve druge iskorijeniti iz svoga života i započeti novi život. Nema novog života. Ima drugačijeg. Negdje drugo. Ali novog života kojega neću prepoznati kao svoj vlastiti nema. I zato ne možemo raskrstiti, završiti i okončati. Jer barem jednom si pomislila što bi bilo da si izabrala drugi smjer na raskrsnici života. I dok si to pomislila, već si bila svjesna da nisi raskrstila. I nikad nećeš. Život ti može biti drugačiji. Bolji. Ugodniji. Sigurniji. Ali nikada neće biti nov kao da nije tvoj. Uvijek će biti tvoj. I čupat ćeš stabla i korov i močvaru iz svoje nutrine. Krčiti bjesomučno vlastiti život. I uspjet ćeš. Sigurno. Napravit ćeš velike stvari. Moguće da ćeš i raskrstiti s tolikima s kojima si sada vezana. Ali nikad nećeš raskrstiti sa sobom. Ne možeš sebe iščupati iz vlastitog života i gledati kako se poput stabla bez korijena sušiš, propadaš i umireš. To ne smiješ. Kao i svi mi, moraš krčiti vlastitu životnu džunglu svaki dan. I kao svi mi nadati se da ćeš jednog dana izbiti na čistinu, vidjeti sunce i udahnuti svjež zrak slobode i novog života. Jer mi smo blizu tebe. Krčimo svoje džungle i nadamo se čistini, suncu i zraku. Nisi sama…

U Sarajevu 13. 3. 2020.

O. J.