egoizam – Poptheo Web Portal

ZAŠTO JE VELIKI EGO UVIJEK NAJRANJIVIJI?

I to ne samo onaj neopravdano veliki nego čak i onaj istinski veliki…

Najjednostavnije rečeno, ego predstavlja doživljaj i percepciju vlastitog JA.[1] Dakle ne baš onaj istinski kakav doista jest – JA, nego onaj kakvim ga doživljavamo na subjektivnoj razini. Ovo „subjektivno” naglašavamo jer naznačeni samo-doživljaj i samo-percepcija vlastitog JA nerijetko mogu biti manje ili više iskrivljeni, što zbog različitih traumatičnih iskustava iz prošlosti, što zbog neadekvatnog roditeljskog i inog odgoja. Stoga bismo mogli reći da je skoro pa prirodno da čovjek sebe doživljava ponešto većim ili obratno, ponešto manjim nego što jest. No kroz različita daljnja životna iskustva i susrete, čovjek će neupitno biti u prilici ponešto objektivizirati ovaj svojevrsni samo-doživljaj i samo-percepciju sebe, da bi ih na taj način u konačnici učinio više realnim i bližim objektivnoj stvarnosti.

Ovdje se zapravo susrećemo s nekakvom rudimentarnom psihologijom, jer već na razini kolokvijalnog govora nerijetko čujemo a možda i sami izreknemo ono da netko ima prevelik ili prenapuhan ego; da je ego-manijak, egoist ili slično tome – egocentrik. Dakle reklo bi se već po prirodi stvari kako uopće nije teško primijetiti kad nečiji ego pridaje sebi više važnosti i značaja nego što to realno zaslužuje. No ovdje bismo također svakako trebali biti vrlo oprezni jer ovakvi sudovi počesto znaju biti i projekcijske prirode, što će reći da jedan prenapuhani ego nikome ne smeta u toliko velikoj mjeri kao onom drugom prenapuhanom egu. Jer, općenito govoreći, jedna od glavnih karakteristika prenapuhanog ega jest upravo ta jedna prenaglašena defanzivnost i ranjivost. Ovakvi ljudi vrlo lako se osjete ugroženima, što i ne čudi. U psihološkom smislu, oni su baš poput balona, čije su tanke stijenke razvučene i nategnute preko svake mjere i kojem stoga ni ne treba puno dodatnog pritiska da pukne. Samo jedna mala iglica ili sasvim majušna žeravica…

No postoji i jedna druga vrsta velikog ega koji možda i nije toliko prenapuhan. Ima on svoje dobre razloge zašto se osjeća velikim. Možda to stvarno i jest. Jer neki ljudi realno i jesu veliki. Po prirodi već obdareni s nekim velikim talentima ili su se opet u životu jako puno trudili i postigli. Premda su ovakvi po sebi puno više zaštićeni od usputnog olakotnog pucanja, ipak ni oni se najvjerojatnije na kraju neće osjećati najbolje u vlastitoj koži. Pitanje je zašto? Da bismo ovo razumjeli, moguće da bi bilo dobro posegnuti i za onim nekim starokineskim Lao Ceovim argumentima. Naime, megalomanija je još od davnina skoro pa prirođena ljudska težnja, te je samo istinski mudrac mogao primijetiti kako u konačnom srazu ono po sebi malo i neznatno zapravo odnosi pobjedu. Baš kao što mekoća vode nadvladava tvrdoću stijene ili kao što bespomoćnost djeteta nadvladava ženu, a njezina nježna ljupkost isto tako gordu snagu muškarca. Osim toga, po Lao Ceu, ono „malo” jednostavno neusporedivo lakše prodire od onog „velikog”, a što po sebi i nije teško zamisliva slika. Jer recimo, u vlastitom stanu ćemo vjerojatnije uvijek zateći nezvanu muhu, nego li kakvu nezvanu kravu ili konja. Stoga već ovdje postaje ponešto jasnija i ta naznačena tragedija velikog ega, pa čak i onda kad je opravdano velik. Baš zato što je velik, bilo to opravdano ili ne … prevelik je, prevažan, i zauzima puno mjesta, teško mu se smjestiti u ovozemaljske okvire skučenog i prenatrpanog svijeta. Ne može proći kroz standardna vrata, njemu, naprotiv, treba divovski slavoluk pobjede il’ trijumfalna kapija. To si svatko jednostavno ne može ni priuštiti. Nekad ni cijela država, a kamoli privatno lice i pojedinac. Baš kao da u svoj skučeni velegradski stančić pokušate ugurati neku velebnu rimsku fontanu ili nilskog konja za kućnog ljubimca. Jednostavno ne ide, nema se mjesta, pa zato nema ni priče, kraj rasprave, i eto… Slično tome, u psihološkom smislu, veliki ego, pa makar i onaj opravdano veliki, preopterećuje, pre-obvezuje, i poziva na poklonstvo prema sebi sve one druge. A ne može si svatko toliko sebi priuštiti… Stoga, svaki veliki ego, pa makar i onaj opravdano veliki, teško sebi na ovome svijetu pronalazi smiraj i komotno utočiste. A još teže onu pažnju koju misli da zaslužuje, pa makar je stvarno i zasluživao… Nasuprot tome, Lao Ce progovara:

Nebo je vječno i Zemlja postojana.

Takvi su

jer ne žive za sebe.

Zato će zauvijek živjeti.

Takav je i uzvišeni čovjek;

On ne mari za sebe,

i njegovo Sebstvo se širi.

On se prepušta stihiji

i tako svemu odolijeva.

Nije li tako:

Ne želeći ništa za sebe

postižu sve?

Najviša vrlina je poput vode.

Vrlina vode ogleda se u tome

što bezazleno koristi svim bićima.[2]

Prema Lao Ceu, poniznost definitivno u konačnici odnosi pobjedu nad ohološću. Upravo jer je posve nenametljiva, bolje se širi i dublje prodire. Dalje kaže, s obzirom na to da se ponizan čovjek nema s kim nadmetati, tako se ni s njim nitko neće imati nadmetati. No, kako je poniznost po sebi upravo pretpostavka istinske ljudske veličine, i mudrac će se neminovno opet zato naći u onom već naznačenom problemu neprispjelosti ljudske veličine (pa makar ovaj put i one opravdane):

Oj samoćo ledena, bez konca, kraja i dna?

Svi ljudi su tako vedri

kao da baš kreću na proljetno slavlje,

i po običaju su penju na žrtvenu kulu.

Samo ja se kolebam, čekajući znamenje:

kao djetešce koje još ne umije da se smije;

nemiran, poput beskućnika lutam.

Dok svi ljudi uživaju u izobilju,

samo ja stojim po strani.[3]

Prema Lao Ceu, ovako nešto se događa zbog općih zakonitosti TAO-a (pojam blizak zapadnoj, Heraklitovoj interpretaciji Logosa – dakle, ona kozmička harmonična zakonitost koja po sebi suprotstavljene prirodne sile i tendencije dovodi u ravnotežu i cjelinu): Sve što je malo, postaje s vremenom veliko, kao što i sve veliko opet mora postati malo. Sve nepotpuno postaje cjelovito, i sve cjelovito postaje nepotpuno. Ili opet slično: Sve neznano postaje znano, kao i znano ponovno neznano. Dakle po sebi vrlo slično onom evanđeoskom: Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen (Mt 23,12). Ili onom drugom: Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima (Lk 12, 2-3).

Dakle filozofski i religijski odgovor na naš uporni zahtjev osobne veličine naprosto kao da poručuje kako postoji taj jedan sveopći prirodni ritam, nešto poput ritmičkih otkucaja svekolikog bitka. Htjeli ili ne htjeli, i bez previše mogućnosti da na to utječemo, kroz život ćemo kudikamo postupno rasti, ali i natrag se smanjivati. Bivati i važni i nevažni, spominjani i zaboravljeni. Pokatkad ljubljeni, pokatkad i omraženi. Otpor prema ovom prirodnom ritmu znači bol i grč, prepuštanje njemu – mudrost i smiraj. Naravno, većina ljudi još uvijek vjeruje da na ovaj ili onaj način već može nadmudriti prirodu, no to u konačnici u većini slučajeva znači još više boli, patnje i grča. U svakom slučaju čini se da dok mi snujemo nekakav veliki nepromjenjivi kameniti kip vlastite veličine, priroda kao da nam namjesto toga radije pruža viziju onog živog, toplog, pulsirajućeg srca…

U Sarajevu 8. I. 2022.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vkara

[1]Usp. Mirjana KRIZMANIĆ, Ego, u: Boris PETZ (ur.), Psihologijski rječnik, Naklada slap, 2005., 97.

[2]Lao CE, Tao Te Đing. Knjiga smisla i života, Prir. Richard Willhelm, baBun, Beograd, 2015., 48.

[3]Isto, 60.

O odgovornosti

Čovjek koji bi bio potpuno sam, ne bi mogao znati što je odgovornost. Biti odsječen od svijeta, ne samo od svijeta ljudi nego i od stvarnosti, ne bi pomoglo čovjeku naučiti što je odgovornost. Odgovornost je dijaloški događaj. Pitanje odnosa prema drugom. Odgovornost je susret bilo suprotstavljanja, bilo slaganja s nečim što je izvan nas. Biti odgovoran prema sebi bez ikakvog odnosa s nečim izvan sebe je apsurdno. Jer i kad govorimo o odnosu prema sebi, govorimo o sebi kao da postoji nešto prema čemu možemo biti odgovorni. Moje tijelo. Moji udovi. Moje zdravlje. Moja psiha. I kad smo usmjereni isključivo na sebe po pitanju odgovornosti, i dalje osjećamo da smo odgovorni prema nečemu što nam pripada, ali je istovremeno i od nas odvojeno. Odgovornost ne može biti apsolutno privatna stvar niti se može svesti na privatnost. Odgovornost nije intimno pitanje o kojemu drugi ništa ne smiju znati. Odgovornost je od-govor. Mi od-govorimo nekome. Stupamo s njim u odnos i dijalog. Odgovornost kao događaj i stanje ne može biti apsolutno individualizirano. To bi bilo protiv same prirode odgovornosti. Odgovornost ponekad srozavamo i umanjujemo različitim pokušajima opravdanja. Od što me briga, ne zanima me, do meni se to ne može dogoditi. Sve su to izrazi kojima ukoliko ih se čvrsto i tvrdoglavo držimo promašujemo istinsko značenje odgovornosti jer pokušavamo odgovornost proglasiti našim apsolutnim privatnim pravom i privilegijom iz kojega smijemo isključiti sve i svakoga bez obzira na to jesmo li dobro promislili možemo li i smijemo li to učiniti. Nemoguća je nekakva apsolutno-individualna odgovornost jer bi time tvrdili da na svijetu i u stvarnosti ne postoji nitko drugi osim nas samih. Drugi i ako postoje, nije nas briga i ne zanimaju nas jer su isključeni iz našeg shvaćanja odgovornosti. Apsolutizirati odgovornost kao nešto što je isključivo moja privatna stvar i nikoga se ne tiče pokazuje manjak naše brige za ono što je izvan nas, bilo da su to ljudi ili nešto drugo. Većinu onoga što smo naučili i znamo o odgovornosti nismo naučili sami. Drugi su nas poučili. Nevjerojatno je oholo s naše strane onda kategorički tvrditi kako nas ne zanimaju drugi jer smatramo da smo odgovorni isključivo samo sebi i za sebe. Iako su ti drugi upravo oni koji su nas učili i poučavali što je odgovornost. Ja sam odgovoran samo sebi i odgovaram samo za sebe ponekad je znak opasnog neznanja o svemu onome što se podrazumijeva pod odgovornošću. Odgovornost nikad ne bi postojala da na svijetu postoji i živi isključivo jedno ljudsko biće i ništa i nitko drugi. Međutim, čim se pojavilo nešto ili netko izvan nas, rodila se i odgovornost makar je možda nismo bili svjesni kao zahtjeva koji se pred nas stavlja. Biti odgovoran uključuje osjećaj o tome da ne postojim i ne živim sam na svijetu. Svijet nije privilegija moje izoliranosti. Svijet nije prednost koja mi je dana jer drugih nema ili ih ne treba biti. Svijet nije moj i ne pripada meni. Biti neodgovoran znači na neki način željeti da nikoga drugog nema osim mene. Ono što postoji samo sam ja, moje želje, moji prohtjevi, moji zahtjevi, moje potrebe, moja traženja. Drugo i drugi ako i postoje, ne mogu biti objekt moje odgovornosti. Nisam odgovoran za njih. Ni za svijet. Ako sam i odgovoran i ako je to moguće, onda sam odgovoran samo za sebe i ništa drugo. Međutim, što uopće znači odgovornost u svijetu i stvarnosti gdje nikoga nema osim mene? Kako ću znati i mogu li znati što je odgovornost tamo gdje nema drugih da me pouče i nauče? Mogu li govoriti o odgovornosti ako nema ništa izvan mene prema čemu bih imao odnos, stav i ponašanje u kojima bi se vidjelo da razumijem i osjećam odgovornost? Odgovornost je zahtjev koji se pred nas stavlja. Nije važno ponekad tko je autor zahtjeva. Čim shvatimo da osim nas postoji još netko ili još nešto, zaključujemo da se ne može biti odgovoran u napuštenom svijetu i praznom svemiru. A svijet u kojem živimo daleko je od napuštenog svijeta. U njemu žive i postoje toliki drugi. I kada spoznamo da nismo sami, znamo i osjećamo da smo odgovorni samim tim što osim nas ima još netko pored nas i s nama. Ne trebamo se toliko učiti odgovornosti kao jednom od temeljnih iskustava koje doživljavamo. Ono se rađa s prvim zaključcima o tome da pored nas ima i drugih. I biti neodgovoran nije samo pedagoški propust ili nedostatak kućnog odgoja. Biti neodgovoran je bolesna želja da svijet bude pust i prazan i da u svijetu postojim samo ja. I onda kada sam svjestan i znam da nisam sam, nego postoje i drugi. Ako je odgovornost dijalog s drugim, susret s drugim, onda je neodgovornost monolog sa samim sobom, privatna i intimna kazališna predstava u kojoj sam ja i glavni glumac i redatelj i publika. I nije me briga i ne zanima me postoji li itko osim mene. Ako odgovornost biva nekakav čin altruizma i ljudskosti, priznanje da postoje drugi i da ih trebam i da im trebam, neodgovornost je nečovječan i neljudski čin, odbijanje i neprihvaćanje da postoji itko drugi osim mene. U svijetu neodgovornosti ako nešto ili netko postoji, ne prepoznajem ga kao ono prema čemu treba biti odgovoran. U svijetu neodgovornosti čovjek je potpuno slijep i gluh na bilo što izvan sebe. Zatvoren u sebe smatra da je najveći čin ljudskosti reći: Ja sam odgovoran samo za sebe. Ima smisla da takav stav smatra ljudskim i čovječnim jer ljudskost i čovječnost smatra identičnima egoizmu. U njegovom svijetu nema nikoga tko bi ga upozorio da je takvo razmišljanje pogrešno, a nažalost ponekad i jako opasno za druge ljude. Ali i za njega samog kad mu netko uzvrati istom mjerom neodgovornosti onda kada on zahtjeva i inzistira da prema njemu budemo odgovorni. A to nije dobro ni za jednog ni za drugog…

U Sarajevu 28. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: primipil

O nezamjenjivom

Odmah s rođenjem postajemo bivši. Više nismo u utrobi majke. Nerođeni još uvijek jesu. Trebamo li im zavidjeti? S prvim razredom škole više nismo slobodni cijelu godinu. Trebamo li zavidjeti onima koji još ne idu u školu? Sa svakom sekundom postajemo prošlost. Vrijeme nas zaboravlja. Vremenu smo bivši. Nismo nezamjenjivi. Ali ne možemo prihvatiti. Ne želimo. Nećemo. Bunimo se. Ogorčeni smo. Nepodnošljivo podcjenjujemo i nesnosno kritiziramo druge jer ne možemo prihvatiti da nismo nezamjenjivi. Nezamjenjiv je užasno težak za komunikaciju. Za susret. Za život. Uvijek sam sebi u središtu, ponekad nas i ne primjećuje. Nema osjećaj zahvalnosti. Nezamjenjiv sve podrazumijeva na način da je uvijek, svugdje i stalno on na prvom mjestu. Mi ništa ne znamo. Ništa ne možemo. Ništa ne smijemo bez njega. Glupi smo. Nezreli. Nedorasli. Nezamjenjiv prošlost promatra kroz sebe. Prošlost je velika i sjajna jer je njegova. Sve što se dogodilo u prošlosti pripada njegovim zaslugama. Nezamjenjiv ne podnosi stvarnost u kojoj se njegove zasluge, uspjesi, dometi promatraju realno i u granicama. Nezamjenjiv što god je učinio i napravio mora imati megalomanske razmjere. Reći nezamjenjivom da je ipak u nekim stvarima bivši jer su ga sadašnjost i budućnost malčice pregazile znači izložiti sebe bespoštednoj kritici i salvi uvreda koje prelaze granice i ukus pristojnog ophođenja i govora. Nezamjenjivom možete sve reći ako, i samo ako, govorite o njegovom egoizmu, narcisoidnosti i sebeljublju kao o veličini, snazi i moći. Nezamjenjiv je slijep na svoje slabosti. Jer ih nema. Jer ih ne vidi. Živjeti i raditi s nezamjenjivim znači odustati od svih svojih sposobnosti, skrivati ono u čemu ste od njega/nje bolji, sposobniji, pametniji, efektivniji. U društvu nezamjenjivog smijete govoriti o sebi isključivo u deminutivima, umanjujući sebe do stanja apsolutne podređenosti i nevidljive prisutnosti. U društvu s nezamjenjivim ne smijete postojati i ne smijete se isticati. Ne smijete biti viđeni. Smije se samo čuti iz vaših usta kako hvalite njegovu/njezinu megalomaniju i egoizam: divota, krasota, snaga, moć, pamet, ljepota, ljupkost, privlačnost. Uz ove izraze uvijek morate govoriti ti si i onda dodavati superlative. Reći nezamjenjivom da je samo pametan i moćan, može vas dovesti u neugodnu situaciju da trpite salve uvreda da ste glupi, slijepi i nesposobni uvidjeti njegovu veličinu i raskoš. Kako vas nije samo stid i sramota da nezamjenjivom kažete kako je samo pametan i samo snažan. Dobit ćete upozorenje da se to više nikad ne smije ponoviti. I da ubuduće vaša usta i usne sve što izgovore o njemu/njoj moraju uvijek uključivati ono ti si i ono naj o čemu god da je riječ.

Ako se ne suprotstavite nezamjenjivom, uskoro ćete izgubiti sebe. Svoje lice. Više neće imati osjećaj da postojite kao osoba drugačija od njega. Postojat ćete kao dodatak, kao surogat njegovoj narcisoidnosti. Više nećete biti ja. Naravno nećete biti niti mi. Bit ćete on/ona jer nezamjenjiv u sebe apsorbira svu vašu osobnost, snagu i psihu. Griješite ako mislite da će se nezamjenjiv promijeniti. Nezamjenjiv se ne mijenja jer nema potrebe. Savršen i božanski ne misli da se ikada treba u bilo čemu promijeniti. Ali zato sili sve oko sebe da se mijenjaju prema njemu. Da mu se dive. Da mu se klanjaju. Da ga obožavaju. Griješite ako mislite da prema nezamjenjivom treba biti učtiv, fin i obziran. Ako tako mislite, njegovo egoistično prijestolje u jednom trenutku više nećete moći niti dosegnuti niti se protiv njega pobuniti. Bit će previše visoko, a vi previše neuvjereni u svoje vlastite snage i domete. Morate biti bezobzirni i surovi. Odmah na početku srušite mu prijestolje. Ili ste jednaki ili nećete zajedno. Odmah na početku ga podsjetite da smo svi zamjenjivi i bivši. Ne obraćajte pažnju niti se plašite što nezamjenjiv galami, viče, prijeti. Ne popuštajte nimalo u svojoj tvrdnji i stavu da smo svi zamjenjivi i s vremenom u nečemu postajemo i jesmo bivši. Vrijeme i prošlost ne dopuštaju nikome od nas da bude nezamjenjiv, ohol i do te mjere egoističan da misli da mu se svi trebaju klanjati i služiti. Kad god dođete u napast da odustanete od protivljenja i sukoba s nezamjenjivim, promislite dobro. Što mu više popuštate i puštate ga, to ćete se kasnije teže izboriti se za svoju slobodu i sebe. Pustite njegovu ogorčenost, ljutnju, nezadovoljstvo kojom vas želi privoliti i uvjeriti da ste bez njega nitko i ništa i da sve što jeste imate zahvaliti nezamjenjivom. Ne dajte se navući na „tanak led“ i „propovijed“ da je od vas učinio sve što se postigli i što jeste. Nešto od toga sami ste učinili i sami napravili. Čuvajte se nezamjenjivog. Laskavac koji vam „tepa“ kako ste naj u svemu iako i sami znate da niste i više volite da se o vama misli i govori realno i bez preuveličavanja. Ako ništa drugo, kad vam nezamjenjivi laska, sjetite ste u čemu ste već zamijenjeni i u čemu ste već bivši. Jer je nemoguće da ste nezamjenjivi. Ako vrijedi za vas, vrijedi i za njega. Ne ustručavajte se postaviti mu odmah na početku pitanje: je li svjestan da je zamjenjiv i bivši jer su vrijeme i prošlost prošli? Ako se ogorčeno, nezadovoljno i ljutito izvrati na vas bijesan i spreman napasti, sklonite se odmah od njega i zaboravite ga. Bivši i zamjenjivi ponekad iako im je teško i zahtjevno, ipak se promijene i postanu drugačiji. Nezamjenjiv se nikada ne mijenja. Uvijek je isti. Ali može vas promijeniti. Pretvoriti vas u svoga slugu/sluškinju i ubiti u vama vjeru u vaše sposobnosti i ono što biste mogli u životu postići samostalno i bez njegove pomoći. Nezamjenjiv se neće promijeniti i čuvajte se da vas njegovo laskanje ne zavara. Iza laskanja vas čekaju oštri zubi egoizma i sebeljublja koji vas mogu prilično ozlijediti kada postanu ugrizi ogorčenosti, nesretnosti i nezadovoljstva.

U Sarajevu 25. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olga Sabarova

O mržnji i zlu

Kako nastaje mržnja? Odakle izvire? Ako drugom zavidim i želim biti poput njega, mrzim li ga? Sve dok želim biti kao drugi, mržnja je isključena. Mogu zavidjeti. Biti ljubomoran/ljubomorna. Biti kao drugi ne uključuje mržnju. Uključuje neke druge nimalo pohvalne osjećaje. Ali ne i mržnju.

Mržnja se rađa u onom trenutku kada želim da drugoga nema. U onom trenutku kada nema uspoređivanja između njega i mene. Kada ostajem samo ja. Kada nema nikoga drugog s kim bi se mogao usporediti. Mržnja teži ukidanju svih poređenja. I dobrih i loših. Biti kao drugi mržnja ne poznaje. Čak ni biti drugi. Mržnja prepoznaje samo biti ja. Sam samcat. Njezina sebičnost i samoljublje je destruktivno. Ona ljubi sebe i nikoga drugoga. Ne ljubi čak ni onoga koji je u sebi nosi. Njezina narcisoidnost je zla do srži. Mržnja zavede čovjeka. Obeća mu da će ga ostaviti na životu kada sve druge uništi. Igra na kartu njegove oholosti. Kada ostaneš sam, bit ćeš jedan. Drugih neće biti. Bit ćeš bog. Nećeš morati brinuti. Nadmetati se s drugima. Progoniti sebe kako moraš biti kao i drugi. Kad sve druge uništiš, ti ćeš biti mjera stvari. Apsolutna mjera. Bit ćeš gospodar života i smrti.

Mržnja se rađa iz samoobmane. Izvire iz čovjekovog samoljublja. Iz zablude da je čovjek savršen tek kada ima svu vlast i moć u svojim rukama. Kada ukloni sve prijatelje, neprijatelje, protivnike. Mržnja se hrani iz neiscrpnog izvora kojega čovjek nosi u sebi. Sadržaj tog izvora i za čovjeka ostaje tajna. I čovjek mu ne zna dati ime. Nije da čovjek nije pokušao. Oholost? Samoljublje? Zavist? Grijeh? Ljubomora? Zlo? Riječi kojima čovjek pokušava opisati nešto što egzistira u njemu. Ali ne uspijeva do kraja. Jer željeti i htjeti da nikoga na svijetu nema osim mene mora nositi neko strašnije ime. I izmisli smo ime. Razorno htjenje kojim želimo da smo sami u svemiru. Da smo usamljeni bog koji tiranski i despotski vlada nad cjelokupnom stvarnošću, nazvali smo mržnjom.

Ali kao da ni ova riječ nije dovoljna. Jer jedno je željeti da nikoga nema osim mene u beskonačnom broju svjetova. Nešto je drugo kada netko pokuša u stvarnosti provesti svoju želju. Uklanjanjem svega živog i svih živih. Temeljito. Precizno. Jasno. Bez kolebanja. Vođen jedino mišlju da ne može postojati nitko kao ja. Mogu postojati samo ja. Drugi ne mogu. Ne smiju. Premalo je da se takav pokušaj nazove mržnjom. Sladunjavo je i blasfemično reći kako je učinjeno radi mržnje. Osjećamo da je to nešto puno gore i strašnije od mržnje. Ali mi nemamo strašnije riječi od mržnje. Izgleda da naš jezik ostaje nijem pred iskustvima i događajima koje opisujemo kao one koji su se dogodili zbog mržnje. Još uvijek ne možemo pronaći adekvatnu zamjenu. Možda je i nema. Možda je nikada nećemo ni pronaći. Jer riječju mržnja ne možemo opisati sve strahote kojima smo svjedočili. Koje smo vidjeli. O kojima smo čuli. O kojima su nam drugi pripovijedali. Nazvati mržnjom ono ljudsko ja koje želi istrijebiti sva druga ljudska ja bez iznimke nije dovoljno. Čak i samoj riječi mržnja izmiče do kraja opis jednog takvog apsolutnog ja. Čak je i riječ mržnja slaba.

Što je onda mržnja? Stanje? Osjećaj? Iskustvo? Ili riječ kojom pokušamo s vremena na vrijeme opisati neizrecivu dubinu nečega zlog što čovjek krije u sebi? Ali tako zlog da riječ mržnja ne može opisati do kraja ono što čovjek skriva. Je li riječ zlo dovoljna da opiše ono skriveno što iz nas izbije s vremena na vrijeme u našim međusobnim ubijanjima, ratovima, stradanjima i patnjama koje uzrokujemo jedni drugima? Ponekad obilježeni iskustvom ostajemo nijemi i riječi poput mržnja ili zlo nam ne mogu pomoći da shvatimo kakvo ljudsko ja, kakav ljudski um stoji iza počinjenih zlodjela. Ne pomažu nam objašnjenja. Ne pomažu previše riječi koje smo izmislili da opišemo ono što vidimo. Ili ono što smo doživjeli. Najbliže što možemo doći odgovoru jest pomisao o tragediji i katastrofi kada ljudski ja sebe proglasi bogom koji ima vlast nad životom i smrću. I što je onda mržnja? Je li to ljudski ja koji je sebe proglasio bogom? Izuzeo sebe od svih drugih ljudi i stvorenja? Proglasio se svetim i nedodirljivim? I sve druge osudio na smrt? Ne znamo. Tapkamo u mraku.

Jedino znamo iz iskustva da kad ljudski ja odluči da je dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima, još ne govorimo o mržnji. Ali kada ljudski ja odluči da nije dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima nego da mora postojati apsolutni ljudski ja koji je druge odlučio ukloniti, tada počinje mržnja. Počinje ono što u nedostatku strašnijeg izraza zovemo mržnjom. I mi znamo kako je strašno ono što slijedi. I da je riječ mržnja slaba i nejaka da opiše apsolutno ljudsko ja koje je sebe proglasilo bogom i odlučilo da nitko drugi ne može i ne smije postojati. Premalo je prazan svemir i praznu vječnost u kojem egzistira samo jedan manijakalno-egoistički ja nazvati mržnjom. Mora postojati nego strašnije ime. Mi ga zasad ne znamo. I nemamo. Neki su takvu vječnost i takav svemir nazivali pakao. Možda je to riječ koju tražimo da opišemo ono najstrašnije u nama i o nama?

U Sarajevu 25. 3. 2020.

O. J.