Oznaka: očekivanja

Lažna dobrota, slično kao i lažna skromnost ima tu osobinu da nešto iščekuje zauzvrat, a da se pri tome ne izjašnjava otvoreno o tome. Lažna dobrota u većini slučajeva nije zlonamjerna, nego se jednostavno bazira na nekim krivim pretpostavkama o ljudima i životu. Mogli bismo ih nabrojiti barem dvije:

1) (Pre)optimistično uvjerenje da su svi ljudi manje-više dobri, te da će nam znati uzvratiti za našu dobrotu, čak ako im to jasno i ne iskažemo.

2) Nerealno uvjerenje da će ljudi uvijek biti u stanju čuti beščujne zahtjeve našeg srca, i adekvatno nam uzvratiti za učinjeno, pa čak i ako pri tome nisu posve dobri.

Istina je da postoji nemal’ broj moralno izgrađenih i časnih ljudi koji itekako znaju prepoznati tuđe zalaganje i dobrotu, i uzvratiti onda, pa čak i ako se to od njih otvoreno ne potražuje. Također je istina da postoje i oni ljudi koji imaju tu sposobnost i moć da čuju tihe, neizrečene zahtjeve našeg srca, te da im onda i udovolje. Međutim, vrlo je izgledno da ćemo svi mi češće kroz život susretati ljude one treće vrste koji ne vide, ne čuju … ili se prave da ne vide i ne čuju … iskoriste, zloiskoriste, pobjegnu, nestanu … prave se ludi … ili čak lako prelaze u napad, pa još nas na kraju prave ludima … problem im je reći i jedno obično „hvala”. To nerijetko mogu biti i osobe iz naše neposredne blizine. Ne samo radne kolege i prijatelji, nego čak i ukućani. Postoji i ona, tako da kažemo, četvrta vrsta ljudi. Po sebi su dobrohotni, i vrlo moguće da bi rado zahvalili i uzvratili. No, počesto su rasijani i nedostaje im fokusa, tako kad ih jednom na kraju upozorite da su nešto prema vama mašili i propustili, iskreno će se ispričati i nadoknaditi propušteno.

Pretjeranim obzirima kulturološki uvjetovana lažna dobrota

Sjećam se dobro da me jednom u djetinjstvu bilo dobro isteglilo za uho, opalilo šamar ili što već, nakon što smo se vratili kući iz gostiju kod kojih sam se drzn’o reći domaćinima da sam gladan, a valjda se radilo o nekakvom „kava-rakija-sok” sijelu, na kojem večera nije bila predviđena. Dakle, majka me zatim uz minimalnu primjenu sredstava prisile bila dodatno naribala da je to što sam učinio bilo jako, jako nepristojno. Danas, kad sve to pogledam s distance, čini mi se kako kod nas uvijek na kraju izostane taj neki odgoj po mjeri. Jer ovdje, kao što se neke ne uči nikakvim obzirima, tako se one druge uči pretjeranim obzirima. Na koncu obično nastradaju i jedni i drugi; oni prvi jer su banda, oni drugi jer su predobri, ili barem tako vjeruju.

„American way”

Surađujući prije koju godinu s jednom američkom organizacijom na nekakvom međureligijsko-mirovnom projektu nemalo se unezgodih dobivši od njih prijedlog ugovora o djelu. Naime, već sam  se bio zbunio kad su mi uopće spomenuli taj nekakav prijedlog ugovora, jer ovdje inače kad radiš, bilo s našima ili Europljanima, serviraju ti gotov formular, pa uzmi ili ostavi. Dakle, ja oprezno izvadih iz preporučene kuverte taj nekakav tajanstveni dokument, kad tamo na početku, odmah iza mojih osnovnih podataka piše da napišem koliki honorar smatram da bi od njih trebao dobiti? Dakle, malo je reći: totalna blokada. Kako ću napisati svoju cijenu, ili barem ono što mislim da je moja cijena? Jer kako rekoh maloprije, jelte, nisu me moji bili odgojili da puno izvoljevam. I tako ja dobar, čak predobar sav … na kraju napisah da ne očekujem nikakav honorar. Istini za volju, nisu ni zahtijevali u svemu tome puno od mene, pa sam na kraju uz to rekao i ono kako sam u ratu ponjupao puno američkih  lounch paketa, pa eto, mali znak zahvalnosti s moje strane… Sjećam se dobro da me je uz ono što me je već bilo stid, bilo još i dodatno stid razmišljajući o tome što li će još ovi neki drugi s projekta za sebe tražiti. Jer znao sam da tu ima par baš nezajažljivih ljudi, kojima doslovno nikad dosta. Naredne godine, novi krug projekta … tad sam se već bio usudio napisati nekakvu cijenu, premda sam u sebi smatrao da ja zapravo vrijedim više. Treće godine sam već nadošao dotle da napišem koliko stvarno mislim da vrijedim, i tog stava se mislim držati i u buduće, pri tome svakako ne pokušavajući sebi na pijaćarski način preuveličavati cijenu, pa da je onda oni moraju s podsmijehom obarati. Premda se Amerikanci zapravo u takvim situacijama uopće ne uzbuđuju. Ako im već „odalamite” nekakvu nerealnu cijenu, oni će vam smireno reći: „Možemo Vam maksimalno ponuditi toliko i toliko”, pa uzmi ili ostavi…

Sasvim prirodna stvar

Svaka akcija u prirodi podrazumijeva adekvatnu reakciju, kao što svako pitanje traži odgovarajući odgovor. To je jednostavno nešto u samoj prirodi stvari. Čovjek ima pravo izricati na glas svoje zahtjeve upravo zato što ih ima, i jer oni postoje. Naravno, zahtjevi ne moraju uvijek biti materijalne prirode, ali zahtjevi će u svakom slučaju uvijek postojati. Netko očekuje dar, netko protuuslugu; ponetko očekuje samo to da vas zarazi svojom dobrotom, te da i sami postanete bolji, a nekom je dosta i najobičnije „hvala”.

Koje su posljedice onih neizrečenih zahtjeva-pratioca naše dobrote? Neki ljudi tako čekaju, čekaju i očekuju … i na kraju eksplodiraju. I to druga strana na koncu uopće neće moći ni doživjeti kao dobrotu. Nešto u stilu: „Ja mislio on dobar čovjek … ma kakvi dobar, sad je pokazao svoje pravo lice.” Što je najčudnije, nezahvalnik će pri tome najvjerojatnije i biti u pravu, jer ukoliko se ponašate kao bezuvjetno dobri, drugi će vas imati pravo takvima i poimati. Stoga, ukoliko zapravo nikad niste ni mislili biti ono baš skroz bezuvjetno dobri, onda bolje na vrijeme iznesite svoje uvjete i zahtjeve. Tek tad sve paše, i sve biva jasno.

U težim slučajevima, jedna, tako da kažemo, godinama življena lažna bezuvjetna dobrota može okončati sveopćim razočarenjem, apatijom i depresijom. I ovdje se opet pitamo, je li i ovdje na djelu jedan nepravedno iznevjereni pravednik ili tek još jedna lažna dobrica koja je konačno pokazala svoje pravo lice? Jednostavno, ako već stvarno mislite biti dobri, onda razmišljajte u kategorijama iskrenosti i transparentnosti.

U Sarajevu, 14. III. 2020.

M. B.

Izvor (foto): ©Andrii Zorii|Dreamstime.com;