Kako nastaje mržnja? Odakle izvire? Ako drugom zavidim i želim biti poput njega, mrzim li ga? Sve dok želim biti kao drugi, mržnja je isključena. Mogu zavidjeti. Biti ljubomoran/ljubomorna. Biti kao drugi ne uključuje mržnju. Uključuje neke druge nimalo pohvalne osjećaje. Ali ne i mržnju.
Mržnja se rađa u onom trenutku kada želim da drugoga nema. U onom trenutku kada nema uspoređivanja između njega i mene. Kada ostajem samo ja. Kada nema nikoga drugog s kim bi se mogao usporediti. Mržnja teži ukidanju svih poređenja. I dobrih i loših. Biti kao drugi mržnja ne poznaje. Čak ni biti drugi. Mržnja prepoznaje samo biti ja. Sam samcat. Njezina sebičnost i samoljublje je destruktivno. Ona ljubi sebe i nikoga drugoga. Ne ljubi čak ni onoga koji je u sebi nosi. Njezina narcisoidnost je zla do srži. Mržnja zavede čovjeka. Obeća mu da će ga ostaviti na životu kada sve druge uništi. Igra na kartu njegove oholosti. Kada ostaneš sam, bit ćeš jedan. Drugih neće biti. Bit ćeš bog. Nećeš morati brinuti. Nadmetati se s drugima. Progoniti sebe kako moraš biti kao i drugi. Kad sve druge uništiš, ti ćeš biti mjera stvari. Apsolutna mjera. Bit ćeš gospodar života i smrti.
Mržnja se rađa iz samoobmane. Izvire iz čovjekovog samoljublja. Iz zablude da je čovjek savršen tek kada ima svu vlast i moć u svojim rukama. Kada ukloni sve prijatelje, neprijatelje, protivnike. Mržnja se hrani iz neiscrpnog izvora kojega čovjek nosi u sebi. Sadržaj tog izvora i za čovjeka ostaje tajna. I čovjek mu ne zna dati ime. Nije da čovjek nije pokušao. Oholost? Samoljublje? Zavist? Grijeh? Ljubomora? Zlo? Riječi kojima čovjek pokušava opisati nešto što egzistira u njemu. Ali ne uspijeva do kraja. Jer željeti i htjeti da nikoga na svijetu nema osim mene mora nositi neko strašnije ime. I izmisli smo ime. Razorno htjenje kojim želimo da smo sami u svemiru. Da smo usamljeni bog koji tiranski i despotski vlada nad cjelokupnom stvarnošću, nazvali smo mržnjom.
Ali kao da ni ova riječ nije dovoljna. Jer jedno je željeti da nikoga nema osim mene u beskonačnom broju svjetova. Nešto je drugo kada netko pokuša u stvarnosti provesti svoju želju. Uklanjanjem svega živog i svih živih. Temeljito. Precizno. Jasno. Bez kolebanja. Vođen jedino mišlju da ne može postojati nitko kao ja. Mogu postojati samo ja. Drugi ne mogu. Ne smiju. Premalo je da se takav pokušaj nazove mržnjom. Sladunjavo je i blasfemično reći kako je učinjeno radi mržnje. Osjećamo da je to nešto puno gore i strašnije od mržnje. Ali mi nemamo strašnije riječi od mržnje. Izgleda da naš jezik ostaje nijem pred iskustvima i događajima koje opisujemo kao one koji su se dogodili zbog mržnje. Još uvijek ne možemo pronaći adekvatnu zamjenu. Možda je i nema. Možda je nikada nećemo ni pronaći. Jer riječju mržnja ne možemo opisati sve strahote kojima smo svjedočili. Koje smo vidjeli. O kojima smo čuli. O kojima su nam drugi pripovijedali. Nazvati mržnjom ono ljudsko ja koje želi istrijebiti sva druga ljudska ja bez iznimke nije dovoljno. Čak i samoj riječi mržnja izmiče do kraja opis jednog takvog apsolutnog ja. Čak je i riječ mržnja slaba.
Što je onda mržnja? Stanje? Osjećaj? Iskustvo? Ili riječ kojom pokušamo s vremena na vrijeme opisati neizrecivu dubinu nečega zlog što čovjek krije u sebi? Ali tako zlog da riječ mržnja ne može opisati do kraja ono što čovjek skriva. Je li riječ zlo dovoljna da opiše ono skriveno što iz nas izbije s vremena na vrijeme u našim međusobnim ubijanjima, ratovima, stradanjima i patnjama koje uzrokujemo jedni drugima? Ponekad obilježeni iskustvom ostajemo nijemi i riječi poput mržnja ili zlo nam ne mogu pomoći da shvatimo kakvo ljudsko ja, kakav ljudski um stoji iza počinjenih zlodjela. Ne pomažu nam objašnjenja. Ne pomažu previše riječi koje smo izmislili da opišemo ono što vidimo. Ili ono što smo doživjeli. Najbliže što možemo doći odgovoru jest pomisao o tragediji i katastrofi kada ljudski ja sebe proglasi bogom koji ima vlast nad životom i smrću. I što je onda mržnja? Je li to ljudski ja koji je sebe proglasio bogom? Izuzeo sebe od svih drugih ljudi i stvorenja? Proglasio se svetim i nedodirljivim? I sve druge osudio na smrt? Ne znamo. Tapkamo u mraku.
Jedino znamo iz iskustva da kad ljudski ja odluči da je dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima, još ne govorimo o mržnji. Ali kada ljudski ja odluči da nije dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima nego da mora postojati apsolutni ljudski ja koji je druge odlučio ukloniti, tada počinje mržnja. Počinje ono što u nedostatku strašnijeg izraza zovemo mržnjom. I mi znamo kako je strašno ono što slijedi. I da je riječ mržnja slaba i nejaka da opiše apsolutno ljudsko ja koje je sebe proglasilo bogom i odlučilo da nitko drugi ne može i ne smije postojati. Premalo je prazan svemir i praznu vječnost u kojem egzistira samo jedan manijakalno-egoistički ja nazvati mržnjom. Mora postojati nego strašnije ime. Mi ga zasad ne znamo. I nemamo. Neki su takvu vječnost i takav svemir nazivali pakao. Možda je to riječ koju tražimo da opišemo ono najstrašnije u nama i o nama?
U Sarajevu 25. 3. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter
Komentari su zatvoreni.