O diskretnom

Diskrecija je nesigurnost. Rastrganost između onoga što pretpostavljamo da znamo o drugom i onoga što drugi tvrde da znaju o njemu. Opterećujuća sumnja u osobu koju poznajemo i ono što o njoj čujemo. Biti diskretan ne znači sakriti i zataškati. U skrivanju i zataškavanju znamo što je istina. Ne možemo biti nevini kad skrivamo i zataškavamo. Ono što se ne zna i u što nismo sigurni ne može biti zataškano. Ali može biti objekt diskrecije. Biti diskretan ne znači biti lažov. Biti netko tko skriva zlo. Diskrecija je danas na lošem glasu. Zabranjeno je biti diskretan jer sudjelujemo u prijevari, zločinu, kriminalu. Unaprijed se kategorički tvrdi da svatko tko pokušava biti diskretan o sebi ili tuđem životu i njegovim problemima mora biti netko opasan i lopov. Smijemo sve, osim biti diskretni o nekomu koga poznajemo jer nismo sigurni. Nemamo pred sobom sve činjenice. Nemamo sve dokaze u rukama. Diskrecija nije površna i nagla odluka da se nešto otkrije ili skrije. Diskrecija je proces koji čovjeku istovremeno daje određenu moć u ruke, ali ga i opterećuje. Znati nešto o drugom što nitko ne zna i ne biti do kraja sigurni je li u pitanju istina ili izmišljotina. Imamo li pravo biti diskretni u okolnostima kada nam je stalo do nekoga? Imamo li pravo čuvati tuđi ugled i dobar glas u trenutcima kada čujemo tek došaptavanja, dobacivanja, sumnjičenja? Imamo li pravo braniti drugoga kada nitko od tužitelja nema hrabrosti javno istupiti i reći što misli, nego samo prenosi od usta do usta nešto što nije ni pokušao provjeriti? I nas može povući rijeka transparentnosti koja ne provjerava i ne utvrđuje činjenice i ne iznosi dokaze. Bučna i glasna transparentnost koja ne dopušta da se čuje drugačije mišljenje. Transparentnost koja nas optužuje da smo ološ, lopovi, prevaranti jer smatramo da ponekad trebamo biti diskretni jer nitko još ne zna svu istinu, jer nitko još ne raspolaže činjenicama i dokazima. Traži se hrabrost i odvažnost da se bude diskretan kada svi drugi nastoje što prije iznijeti nečiji „prljavi“ veš na ulicu javnosti da uzbuđene noge javnosti po njemu gaze i pljuju. I prije nego odlučimo biti diskretni, treba nutarnje snage i svladati samog sebe da preduhitrimo sve ostale i prekršimo diskreciju i iznesemo sve pred oči i uši drugih iako znamo da nemamo svu istinu u svojim rukama. Treba se nositi i s osobnim sumnjama. Je li onako kako drugi govore i pričaju? Pa i ako smo nešto čuli, moramo li biti oni koji će prvi istrčati pred ostale? Kao da smo jedva dočekali da prekinemo šutnju. Nestrpljivost je opasna za diskreciju kao i pretjerana i nezdrava znatiželja. Nestrpljiv i znatiželjan ne znaju uvijek biti diskretni. U svojoj nestrpljivosti i znatiželji sami sebe zavedu misleći da drugom pomažu time što o njemu sve iznose makar je to neprovjereno i polovično. Onaj koji ne zna biti diskretan uvijek misli da ima pravo sve znati i da mora sve znati i da mu nitko ne smije uskratiti znanje. Njegova transparentnost nema granice. Zastupa pomalo pogubnu ideju kako transparentnost ne smije imati ograda i granica i kako se nitko i ništa od nje ne smije sakriti. Što kada sam postane žrtva svoje neograničene transparentnosti? Kada se silovita i neobuzdana transparentnost okrene protiv njega i razotkrije njegove nedostatke i ono što skriva od drugih?

Diskretan bi bio onaj koji pred očima ima potrebu za istinom i želi je znati. Svjestan je da se u nekim okolnostima do istine dolazi sporim koracima. Diskretan je oprezan i pažljiv u svojim sudovima o drugom čovjeku. Ne povodi se za glasinama i tračevima. Ali i ne odbija mogućnost postojanja istine o nekom. Diskretan je karakterističan po tome što je naučio biti strpljiv i izricati svoj sud o drugom tek kad posjeduje svu istinu o čovjeku. Sve dostupne činjenice i dokaze. Javno i otvoreno progovara tek onda kad zna da je sve provjereno i po nekoliko puta prije nego je utvrđeno je li istinito ili nije. Diskretan nije brzoplet i nagao. Strpljiv je i šutljiv jer je nesiguran i u stanju sumnjičavosti. Diskretan se ne stidi sebi priznati kako treba sačekati. Čekanje je njegovo oružje kojim samog sebe oslobađa tereta nesigurnosti i sumnje. Nerijetko je svjestan da je u opasnosti da i sam bude optužen da skriva i zataškava. Da je lopov kao i svi drugi. Da je sve znao, ali ništa nije učinio. Diskretan se ne ponaša po nekakvoj zapovijedi ili naredbi. Diskretan razmišlja i promišlja. Nastoji složiti slagalicu. Zahvaća svojim razmišljanjem što više kako bi imao pred očima sve što bi mu moglo koristiti da shvati ili dopre do istine. Diskretan je šutljiv i nije uvijek od puno riječi. Na neke ostavlja dojam muljatora i mutikaše koji sve zna, a neće ništa da kaže. Zbog toga kod drugih izaziva nepovjerenje i podozrenje. Misle da jer šuti, onda sigurno nešto krije. Ali diskretan ne mora ništa skrivati. Ne mora čak znati ni više ni manje od drugih koji nisu nimalo diskretni i nije ih briga koga će zahvatiti svojim brbljanjem. Diskretan nije nužno podlac koji namjerno šuti jer zna više od svih, ali neće da kaže. Ne mora biti nužno dvoličan i ulizica. Može biti čovjek koji kao i toliki drugi ljudi nije siguran i sumnja u ono što je čuo. Ili može biti netko tko želi sam spoznati istinu, a ne da mu drugi nešto serviraju i određuju kao istinu u koju mora bezuvjetno vjerovati. Ne mora značiti uvijek da biti diskretan znači znati sve, ali o tome šutjeti. Svakako ne mora značiti da je znao, ali nije htio nikomu reći. Diskretan može značiti i onoga koji nije siguran i sumnja. Možda je to i temeljno značenje one sintagme „ponašati se diskretno“. Možda uopće ne znači posjedovati skriveno znanje koje drugi nemaju, ali ga žele pod svaku cijenu. Možda diskretan označava čovjeka koji htio ili ne htio mora, pa i treba čekati i biti strpljiv dok ne dopre do istine. Opasno je diskretnog karakterizirati kao muljatora, mutikašu, skrivača, lopužu koji štiti nekog lažova. Kao što je pogubno i transparentnog uvijek i bez rezerve na povjerenje bez provjere smatrati otvorenim, iskrenim i poštenim. Nije se jednom dogodilo da transparentan svojim nastupom puno više skriva od naših očiju nego bi to skrivao netko tko je diskretan. Stvari su uvijek složenije i drugačije nego nam se čine. Uostalom nigdje ne piše da imamo svako pravo sve znati o svakome niti svakog čovjeka koji diskretno čuva nečiji glas i ugled javno i otvoreno nazvati lažovom i mutikašom. Ne samo da ne znamo sve o čemu je riječ, nekad ni diskretan ne zna. Samo što on zna biti strpljiv, šutjeti i čekati istinu. Mi koji se ponekad hvalimo svojom transparentnošću znamo biti tako nestrpljivi i nagli da nam je istina najmanje važna kada govorimo o drugom čovjeku i nije nas uopće briga za njegov ugled. I kada se ispostavi da smo o čovjeku iznosili laži jer nismo poput diskretnog bili dovoljno strpljivi da sačekamo istinu, lako ćemo optužiti diskretnog da je od samog početka sve znao i šutio. Diskretan uvijek nekako okončava svoj put do istine pod teretom optužbe da je lažov. I onda kad konačno progovori i potvrdi istinu ili zaniječe da je nešto istina jer ima pred sobom sve činjenice i dokaze, optužit ćemo ga da je sve znao od samog početka. Nezahvalno je biti diskretan. Nikoga ne zanima koliko se čovjek namuči strpljivo i šutljivo čekajući da konačno dođe do jasne i prave istine o drugom čovjeku. I nikoga ne zanima koliko je teško bilo biti diskretan sumnjajući u vlastite sudove i živeći često u nesigurnosti oko odgovora na pitanje: koliko poznajemo nekog čovjeka i je li sve istina što smo o njemu čuli? Ili nije?

U Sarajevu 2. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Evgeniy Anikeev

O onome što nas ne ubije…

Što ostane od nas poslije svih onih upozorenja, pritisaka, podcjenjivanja, omalovažavanja, dobacivanja? Na što čovjek liči godinama kasnije nakon što je nepravedno dugo i sramotno predugo slušao i šutio na sva ona ne možeš, ne znaš, ne smiješ, smotan si, glup si, nesposoban si, nije to za tebe, nemaš ti kapaciteta i bezbroj sličnih obeshrabrujućih poziva da se sakrije u mišju rupu jer ne vrijedi ništa, ne zna ništa, ne služi ničemu, nikomu ne treba, nitko ga ne želi. I na sebi testiramo istinitost one pomalo već potrošene rečenice: Što me ne ubije, ojača me. Njezina istina zna biti u suprotnosti sa svim onim nesigurnostima, napetostima, nervozama, neobjašnjivim strahovima, paničnim napadima jer ni najmanje nismo ojačali, nego smo se još više smanjili i još dublje sakrili negdje u sebe gdje nas nitko neće moći pronaći. Sve se nadamo da nekakva dugo tražena odraslost i panično iščekivana zrelost donose mogućnost i sposobnost hrabrosti i snage. Neugodnu varku otkrivamo kada izvana odrasli i zreli ne uspijevamo izići iz svijeta u kojem smo rasli i koji nas je oblikovao tako što nas je prezirao i omalovažavao. Laž zvuči prilično uvjerljivo kada je izgovori netko tko se na izvana doima odraslim i zrelim i uvjerava nas kako se sve mijenja s godinama i sve pada u zaborav. Nakon određenog razdoblja zrelosti magično uskrisavamo kao neki novi ljudi koji su svukli starog sebe i obukli potpuno novog čovjeka. Obećavaju nam da će biti tako. Lažu nam i laž se brzo razotkrije čim saznamo da se i dalje mučimo s onim što se godinama unazad događalo i što nas je pretvorilo u čovjeka koji smo danas. Nitko se od tih glumaca odraslosti i zrelosti nije dosjetio objasniti nam najjednostavnije: nemoj bježati, suprotstavi se. Vrijediš ipak puno više od svih tih već odslušanih i preslušanih pokvarenih ploča i površnih tekstova koji ponavljaju uvijek isti tekst: ne znaš, ne možeš, nije za tebe, nemaš sposobnosti. Obično nam te ploče i loše tekstove puštaju oni koji se nikada nisu ni pokušali suprotstaviti i reći: Dosta je! Naše uši ispunjene su žalopojkama i naricanjima kukavica i beskičmanjaka koji nas uporno uče da je najveća ljudska vrlina onaj uličarski opis nemoći kojega izražavaju šapatom jer se boje govoriti glasno: Ne talasaj. Pusti da te razvlače. Pusti da te vrijeđaju. Pusti da te podcjenjuju. Pusti da ti govore da ne možeš ništa napraviti i da od tebe ništa neće biti. Nemoć je ono što te čini čovjekom. Povlačenje te čini osobom. Šutnja i skrivanje od tebe će stvoriti novog i boljeg čovjeka. Hoće ti reći bježi i ne suprotstavljaj se. Prihvati da si takav kakvim te oduvijek smatraju. Najvažnije je da se ne buniš i ne protestiraš. Bježi u sebe i sakrij se. Ali što kada dosegnemo granicu izdržljivosti, kada više i ono što je u nama ne može biti čvrsta podloga i siguran temelj? Kako nekakvo naše sebstvo stalno izlagano pokušajima da ga se uguši, suspregne, zabrani, kontrolira, nadzire, podcijeni može biti od pomoći kada više nemamo gdje? Najopasnija stvar za nas same bio je trenutak kada smo uvjereni da su bijeg i skrivanje spasonosna rješenja. Nisu. Oni su početak problema koji s vremenom i godinama narasta do nepodnošljive težine. Od samog početka i prvog kontakta sa vlastitom samosviješću nitko od nas nije toliko glup i slijep da ne primjećuje da vrijedi, da zna, da može, da ima volju, da ima želju, da osjeća u sebi napregnute sposobnosti i talente. Treba nas samo znati usmjeriti i pustiti nas da rastemo, a ne na svakom koraku i svugdje nas uvjeravati da je prava narav ljudskog bića da bježi i da se skriva. Neistinitost ili istinitost onoga što nas ne ubije, ojača nas znamo već prema tome kako smo se postavili prema onome što nas je ubijalo. Ako su nas uvjerili da je bijeg i skrivanje najbolji način, ništa nas nije ojačalo i propali smo dublje. Ako smo se suprotstavili, možda smo preživjeli s dubokim ranama, ali je u tom slučaju istinito da nas je ojačalo ono što nas nije ubilo ne zato što smo bježali i skrivali se, nego jer smo se suprotstavili i rekli: Dosta je!

U Sarajevu 3. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anton Yankovyi

O maskama

Volimo maske. Puno ih imamo. Raznolike su. Naša nutarnja lica i maske su kao ormar. Svakodnevno odlažemo jedno lice i masku i s police uzimamo drugo. U pojedinim trenutcima možemo promijeniti nekoliko maski u kratkom vremenu. Mi smo skladišta maski i lica. Neke maske i lica su zaboravljena. Bačena negdje u kutke naših nutrina. Neke maske i lica više ne želimo vidjeti. Stvaraju nam krivnju. Neke maske i lica obožavamo. Najradije bi ih nosili uvijek. Ponekad se u toj zbrci odnosa izgubimo. Više ne znamo koje lice odgovora kojoj maski. Ponekad nosimo pravo lice i pogrešnu masku. Ponekad nosimo pogrešno lice i pravu masku. Kao kad nosimo masku tuge, a lice nam je radosno. Ili kao kad nosimo lice iskrenosti, a maska nam je prijetvornost. Taj nutarnji sukob naših lica i maski iscrpljuje. Umara. Naša lica i maske nas uvlače u sukob u kojem ne želimo sudjelovati. Zašto ne mogu postići međusobni dogovor? Zašto moramo biti sudci njihovih odnosa? Ako presudimo u korist maske, lice nas izda i odbaci. Ako presudimo u korist lica, maska nas izda. Kako udovoljiti i jednoj i drugoj strani kad su nepomirljive? Ukloniti lica i maske? Zar nećemo prestati biti ljudi? Dopustiti anarhiju i povući se? Zar opet neće biti isti rezultat? Prešutno sudjelujemo u njihovom međusobnom iscrpljivanju. Sve dok ne prestanemo voditi brigu je li maska odgovara licu i odgovara li lice maski. Umorni i iscrpljeni, otvaramo svoje nutrine. Uvijek isto. Međusobne svađe. Optužbe. Izdaje. Laskanja. Dvoličnosti.

Hoće li se dogoditi ikada da jednom otvorimo sebe i na vlastito iznenađenje otkrijemo da se neko lice i neka maska savršeno razumiju? Zašto nemaju obzira prema nama? Misle li oni da nemamo drugih briga nego se baviti njihovim egoizmima i raspravama? Ova maska neće s onim licem. Ono lice neće s ovom maskom. Kad ih gledamo kako se međusobno dure jedni na druge, čudimo se kako smo izdržali dosad. Kako su samo neozbiljni i djetinjasti. Ta lica i te maske. Cijelo to nutarnje skladište u kojem se više ne snalazimo, a nismo napravili popis inventara da bismo ih znali uredno složiti. Bar one koje više ne koristimo. Jer nismo, sve je u nekakvom neredu. Maska djeteta protestira i svađa se s licem odraslog. Lice starca prepire se s maskom mladića i ne da joj za pravo. Lice ljubavi raspravlja se s maskom mržnje, a i jedno i drugo prepiru se s maskom ravnodušnosti. Lice mudrosti nikako ne može urazumiti maske površnosti i gluposti. Maska gluposti misli da je pametnija od svake maske i svakog lica. Maska i lice oholosti misle da oni uopće nisu to što jesu, nego nešto božansko čemu se sva druga lica i maske moraju klanjati. I cijeli taj cirkus nosimo u sebi. Kao da smo hodajući trileri i detektivski romani. Nikako otkriti krivca. A lica i maske se međusobno optužuju. Glumimo detektive koji pokušavaju stvari sagledati racionalno. Silne dedukcije, indukcije i zaključci. Istrage nad samima sobom. Ništa. Taj svijet lica i maski ponekad je tako iracionalan da nam se čini kao smo u kaosu. Ali uvijek se nekad u nekom trenutku tog nereda pronađu neko lice i neka maska koji se slažu i postanu jedno. Postanu ja. Postanu ti. Postanu mi. I žurimo na spavanje. Žurimo sklopiti oči. Naspavati se. Pronaći malo mira. Jer ujutro i sutra opet valja nositi taj kaos i cirkus. I kad zaspimo najčešće sanjamo da su konačno ostali samo jedna maska i jedno lice koji se savršeno slažu i razumiju. Sanjamo kako smo nakon mukotrpnog posla posložili svaku masku i svako lice da odgovaraju jedno drugom. Sanjamo da smo dosegli stanje reda, tišine i mira. Sanjamo da sam ostao samo ja. Ti. Mi. Netko u čijem su se postojanju maska i lice stopili u jedno i više ne moramo otvarati sebe i gledati rezignirano svu tu dreku i galamu maski i lica koji se međusobno svađaju i optužuju. Netko o kome i maska i lice istovremeno govore: Ovo je on i ovo je ona, i više ne možeš razlikovati lice od maske jer su se stopili potpuno do kraja u ono što znam i osjećam o sebi kada čujem riječ osoba, čovjek i kada netko izgovara moje ime.

U Sarajevu 4. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stocksnapper

O tebi

Kada netko spomene tebe, uvijek se isto dogodi. Neobjašnjivo. Nemoguće. Ispod koprene sjećanja pojavi se tvoje lice. Bude me strah da sam zaboravio/zaboravila. Bude me stid jer mislim da ne mislim dovoljno na tebe. Bude mi neugodno jer mislim da nisam bio dovoljno dobar/dobra prema tebi. I onda onako usput netko izgovori tvoje ime. I vidim tvoje lice pred sobom. Slika tvoga lica tako snažna i jasna da pokušam dodirnuti ga prije nego se raspline u magli zaborava. Drugi zbunjeno promatraju moje ruke i govore u sebi možda je lud/luda. Rijetko mislim na tebe. Ne znam zašto to činim? Možda ne želim? Možda se bojim? Možda je ostalo nešto nedorečeno među nama? Živim u miru sa sobom. Prihvatio/prihvatila sam stvari kakve jesu. Možda je moglo biti drugačije? I tako prođu mjeseci. Ponekad i pokoja godina. I onda se dogodi. Čudesno. Netko progovori o tebi. I svijet se promijeni. Ja se promijenim. Nešto se dogodi i sa mnom i sa svijetom. Bujica me preplavi i zastanem pred sobom. Zastanem pred nama. U čudu gledam naša lica i naša tijela. Kao da su tu na dohvat ruke. Kao da se ništa nije dogodilo. Gledamo jedno u drugo. Šutimo. Smijemo se. Vičemo. Prepiremo se. Zabrinuti smo. Sretni smo. I onda taman kada pomislim da si tu, tvoja utvara naglo nestane. Ruke mi ostanu prazne i pogled besciljno luta praznim zidom. Čak i sjećanje prijeti da će izblijediti i napustiti me. Što će mi preostati ako mi se život isprazni od tebe? Ako te ne mognem dozvati iz sjećanja? Obilazim zajednička mjesta. Pretražujem i kopam zajedničke stvari. S osjećajem strahopoštovanja dodirujem ono što je nekad tebi pripadalo. Zatvorio/zatvorila sam se u sebe. Ne idem nigdje. Sjedim u mraku sam/sama i osluškujem svoje misli. Prokleto je teško dozvati pred oči tvoj lik. Tko bi rekao da će biti teško zamisliti boju tvoga smijeha i zvuk tvog plača? Ponekad ne mogu pronaći ništa u svom sjećanju na tebe. I bude mi muka od toga. Znam da si tu. Znam da postojiš. Znam da me čuješ. Znam da me gledaš. Ali nikako da izroniš i da te vidim. Stalno su tu neke sjene koje te skrivaju. Umaram se dok ih uklanjam i borim se s njima. I kad pomislim da sam uspio/uspjela i da ću te vidjeti, neka nova sjena prekrije tvoje lice, glas i stas. Ponekad u očaju dižem ruke od svega. Prestanem misliti. Ulijenim se i otjeram sjećanja. Vegetiram kao biljka. Ništa ne mislim i ni o čemu ne razmišljam. I kad dođem na najnižu točku svoga postajanja gdje više nije moguće ići niti naprijed niti natrag, pomislim da je s nama svršeno. Gotovi smo. I kao po nužnosti nekog nepoznatog zakona netko te spomene. Izgovori tvoje ime. Ili kaže nešto o tvom karakteru. Ili o nekoj fizičkoj osobini. Ili osobini tvoje duše. I moje sjećanje eksplodira u bezbroj sitnih komadića. Eno tamo tvoje oči, evo ovdje miris tvoje kose, eno tamo malo dalje neobičan način na koji si držao/držala glavu dok govoriš, evo ovdje preda mnom tvoj dlan. I svi se oni povežu u cjelinu. Svi su oni ti i ponovo te vidim kao da si oduvijek bio/bila tu. Zakleo/zaklela bih se da osjećam na koži tvoj dah i čujem tvoje disanje. Obuzet/obuzeta tobom ne vidim ništa i nikoga. Sve je oko mene nestalo, a ti stojiš u sredini. Dok sam ja tu, i ti ćeš biti, kad mene ne bude, bit ću s tobom ili ćeš ti biti sa mnom, svejedno je. S koje god strane pogledaš, osuđeni smo jedno na drugo iako nismo možda najbolje razumjeli kada i kako se to trebalo odigrati. Sve oko nas suviše je tajnovito da bismo nas dvoje mogli do kraja shvatiti što se zapravo događa. Zasad ne mogu razumjeti zašto ti? Nije da nisam probao/probala. Ne razumijem te. Možda ni ti ne razumiješ mene. Bilo kako bilo, ja vrlo malo toga razumijem i u sebi i oko sebe. Sjećam se kada uspijem pomisliti na tebe ili mi netko drugi pomogne da te se sjetim, dogodi se nemoguće. Tu si. Stojiš preda mnom. Vidim te. Čujem te. Sve je dobro dok se ne pokušam približiti. Što ti prilazim bliže, povlačiš se i blijediš. Lice ti postaje blijedo, glas ti prelazi u šapat i tijelo ti postaje prozirno. Ali kroz sjećanja neumorno jurim za tobom, kao lovac postavljam ti zamke da te uhvatim. Moram te uhvatiti. Moram te zarobiti. Ako to ne učinim, sve će izgubiti smisao. Budi neoprezan/neoprezna. Nemoj tako napeto i oprezno kretati se mojim sjećanjima i skrivati se od mene. Ne razumiješ da te moram vidjeti i razgovarati s tobom. Nejasno osjećam da je s tobom sve drugačije i novo. I svijet i ja.

U Sarajevu 20. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ruslan Grigoriev

O „sebi“

Nekad negdje u nekom trenutku života iznenađeno spoznajemo da zbrajamo vlastiti život. Što smo postigli? Što smo propustili? Koliko nam je trenutno godina? Koliko nam godina preostaje? Može li se zbrojiti život i treba li to učiniti od vremena do vremena? Što ćemo dobiti zbrojem trenutnih godina? Kakvi ćemo se pojaviti pred sobom kada zaokružimo trenutak u kojem se nalazimo? Jesam li sretan? Nesretan? Ogorčen? Nepovjerljiv? Ili je sve pomiješano? Zašto imamo potrebu za svođenjem životnog računa? Hoćemo li dobiti više od života ako utvrdimo računanjem vremena da smo u mladim godinama, srednjim godinama, poznim godinama? Prije ili kasnije susrećemo „sebe“. Teško je izbjeći susret. Nije da se ponekad ne trudimo izbjeći. Pronalazimo isprike. Izmišljamo obveze. Smišljamo probleme. Ipak, ono naše „sebe“ kad osjeti da ga izbjegavamo i da stalno izmišljamo nove i neuvjerljive isprike, počne bez nas preispitivati naš život. Iznenadi nas. Ono je bez nas dok smo mi živjeli nešto drugo i drugačije potajno zbrajalo sve što smo učinili, doživjeli, osjetili. Nekad se ponadamo da „sebe“ ne pripada nama, odnosno meni. Pomislimo da smo ga zavarali. Pomislimo da smo ga čak i ubili. Ponekad je lakše živjeti bez tog „sebe“ i njegovih skrivenih i naglih izranjanja na površinu naše svijesti i savjesti. Progonjeni njime maštamo kako bi bilo ugodno i lako biti čovjek bez tog prokletog „sebe“ koje provocira pitanjima i izaziva u nama strah. Bunimo se i pitamo: Tko mu je dao dopuštenje da bez naše dozvole zaranja u naše tajne i skrivene misli i tamo mirno i hladno kao nekakav računovođa zbraja naše životne cifre, dugove, kredite i račune? Tko mu je dopustio da uđe u tajni i skriveni sef gdje čuvamo naše najdublje i najtajnije stvari i tajne? Tko mu je dao šifru pomoću koje se slobodno i otvoreno kreće našim skrivenim željama? Koga je „sebe“ pitalo da smije zbrajati naš život? Tko mu je dozvolio ono što ne dopuštamo nikome, čak ni sebi? „Sebe“ je znatiželjno. Uporno je i dozlaboga naporno. Stalno nešto negdje u prostorima naše svijesti zbraja, oduzima i šapuće. Čujemo ga u glavi kako mirno i staloženo mrmlja sebi u bradu: Koliko ti je godina, što si dosad postigao, što planiraš, znaš li koliko ti je vremena još preostalo, jesi li napravio nekakav plan, kad ćeš ovo, kad ćeš ono, zašto nisi učinio ovako, zašto si učinio onako. Kako se ne umori ili ne poludi od tolikog mrmljanja? I odakle mu sve te silne ideje, misli i zaključci zbog kojih nam ne da mira? „Sebe“ je nemilosrdno. Govori. Računa. Zapitkuje. Kritizira. Dobacuje. Optužuje. Pohvaljuje. Potiče. Vrijeđa. Čak i u snovima nam ne da mira. Stalno nas provocira slikama u kojima nam šalje nerazumljive poruke. Nekad nas uspavljuje. Nekad nas budi. Nekad nas užasava. Nekad nas raduje. Uvijek kad se ponadamo da će nas pustiti da predahnemo, ono iznenada izroni pred našu svijest. Nije uvijek ugodno susresti „sebe“čak ni onda kad se dogovorimo za susret u neko određeno vrijeme, sat, dan i godinu. Bude neugodnih iznenađenja. Strahova. Dilema. Bude i dobrih susreta. Radosti. Zadovoljstava. Ispunjenosti. Kada u nama ne bi egzistiralo „sebe“, bili bismo prazne ljušture bez samosvijesti. Ne bismo osjećali niti živjeli. Dobro je imati „sebe“ makar ponekad izbjegavamo neugodne susrete s njim. Jer bez „sebe“ ne možemo osjetiti i doživjeti sve ono što zovemo „ja“, čovjek i život, čak i onda kada se od „sebe“ nastojimo sakriti… ali gdje se mogu sakriti od „sebe“?

U Sarajevu 16. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

O nemiru

Ponekad kada imate stari auto sklon kvarovima, jedino na što mislite na semaforu u jeku gužve jest da se ne pokvari. Ili kad patite od nesvjestice, nadate se da se nećete onesvijestiti u društvu gdje bi vas svi mogli vidjeti. Nije problem ako ste sami na cesti i auto vam se pokvari. Niti ako vas uhvati nesvjestica kad ste negdje sami gdje vas nitko ne vidi. Kad ste sami, osjećate se manje sputanima vlastitim strahom. Kada ujutro sjedate u auto osjećate određenu napetost: „A što ako mi se pokvari u vrijeme najveće gužve“, ili: „A što ako me nesvjestica pođe hvatati za vrijeme nastupa, govora dok su sve oči u mene uprte“. Iako se ništa ne mora dogoditi. Nemir je strah od nezgode ili neuspjeha koji se ne bi mogao sakriti od drugih. Nemir je povezan s načinom kako vidimo sebe u budućim trenutcima koji se imaju dogoditi. Auto koji se često kvari, neće u nama izazvati nemir ukoliko znamo da ćemo biti sami na cesti čak i ako se pokvari. Jer nećemo stvoriti gužvu. Neće biti psovke. Blaga nesvjestica dok sami vježbamo nastup pred ogledalom, neće izazvati nemir. Ali razmišljanje što ako nam se to dogodi dok stojimo pred drugima hoće. Moguće da ima različitih nemira. Različitih uzroka. Različitih okolnosti.

Među nemirima postoji nemir koji u nama nastaje od straha zbog budućeg, a što nećemo moći sakriti od drugih. Nazovimo ga nemirom otkrivanja. Nemir otkrivanja je napetost koju osjećamo onda kada nam je pred očima samo misao da nitko drugi ne zna. Ne vidi. Ne čuje. Ne primijeti. Ne pita. Nemir otkrivanja razotkriva nešto što mislimo da drugi ne smiju znati. Auto? Da. Ali ne pokvaren. Nitko ne smije znati. Zašto? Svi će gledati u mene. Upirati prstom. Nesvjestice? Da. Ali nitko ne smije znati. Zašto? Slabić. Kukavica. Napadi panike? Da. Ali nitko ne smije znati. Zašto? Lud. Psihički nestabilan. Nemir otkrivanja je strah od drugih. Nemirom otkrivanja stvaramo zbunjenost u sebi. Jer nemir otkrivanja zabranjuje da bilo što naše i u nama bude slabo i nesavršeno. Kada nas obuzme nemir otkrivanja (što će reći drugi i kako će nas gledati?), paradoksalno mi težimo skrivanju. Svega. Sve krijemo. Svaki nedostatak. Nemir otkrivanja nas uvjeri da je sve sramota i da sve svega trebamo stidjeti. Iako ne treba.

Razumljivo je da se auto može pokvariti na semaforu. Razumljivo je da možemo imati nesvjestice zbog napora i iscrpljenosti. Razumljivo je da možemo imati napade panike jer nas je ponekad strah nepoznatoga ili iznenadne nove situacije. Nemir otkrivanja ne razumije. I ne prihvaća. Tjera nas da budemo savršeni. Do iznemoglosti. Ne dopušta pad. Poraz. Neuspjeh. Osim kada smo sami. I kada nas nitko ne gleda. I ne vidi. I ne promatra. Tada nas ne treba. Napušta nas. Opustimo se. Jer nemir otkrivanja se javlja samo kad nas drugi promatraju. Njegova snaga izvire iz naše slabosti kako ne smijemo nikada pokazati slabost, nedostatak, gubitak pred drugima. Nemir otkrivanja se koristi sramotom kao najjačim oružjem. Progoni nas. Stidi se, treba te biti sramota što će drugi reći?0!

Nemir otkrivanja se javlja u onoj negativnoj pokudi koju smo često slušali: Šta će svijet reći, što će selo reći, hoćeš li da se svijet nadvodi i da nam se smije. Zbog jakog utjecaja i nemogućnosti da se odupremo nemiru otkrivanja, koliko smo puta uskratili podršku onima koji su nam bližnji. Stidjeli se njihove patnje. Njihove bolesti. Njihovih nedostataka. Skrivali naše vlastite sasvim normalne pojave koje se uz malo pravog ohrabrenja mogu pobijediti. I naše nesvjestice. I napetosti. I napade panike. Nemir otkrivanja nas je sabio u jednu nepodnošljivu točku. Zatvorio u suviše malen i zagušljiv prostor u kojem nedostaje zraka. Gdje se gušimo.

Budi savršena. Gledaj i pazi što će drugi reći. Ne pričaj. Šuti. Čekaj dok gosti odu. Ne pita te se ništa. Ne pričaj gluposti. Lepeza nipodaštavanja kojom se nemir otkrivanja služi da bi nam otežao život je široka i raznobojna, ali sve one na ovaj ili onaj način dolaze od straha da drugi ne smije znati i vidjeti našu slabost i naš nedostatak.

Nemir otkrivanja vlada nad nama i kad odrastemo. Možda u manjoj mjeri. Ali vlada. Jer i sad kad nam auto stane, ne mislimo na sebe, nego što će drugi reći. Jer i sad kad imamo nesvjesticu, ne mislimo na svoje zdravlje, nego što će drugi reći. Jer i sada kada imamo napade panike, ne mislimo na iscrpljenost, stres i napor i potrebu da se odmorimo. Sramota. Kako nas nije stid tako misliti. Nego mislimo što će drugi reći ako nas vidi da malo vrludamo cestom. Nemir otkrivanja nas udaljava od brige o samima sebi. Uvjerava nas da je sramota i grijeh voditi brigu o sebi i da se to ne smije. Nemir otkrivanja kojega proizvodi okolina koja se brine samo što će i kako će nas gledati drugi i što će drugi reći. I kad odrastemo u takvoj okolini, uvijek nas je stid i sramota kad se pokaže da smo nesavršeni.

Nemir otkrivanja je neprijatelj ljudskosti i njezinih nedostataka i nesavršenosti. Izgrađen kao mehanizam kontrole i ponašanja savršenih ljudi, oduzima nam mogućnost da kao ljudi ponekad osjećamo sasvim normalne ljudske slabosti i nedostatke. I nesvjesticu. I napad panike. I umor. I ljutnju. I neraspoloženost. I toliko toga što nas čini ljudima. Pretvara nas u eksplozivne naprave koje samo razmišljaju što će drugi reći i kako nas vidi. Opasne ljudske naprave koje eksplodiraju iznutra i sebe uništavaju i razaraju iznutra.

Ponekad kad više ne možemo izdržati pritisak nemira otkrivanja koji u svemu vidi sramotu i razlog da se stidimo, treba mu postaviti pitanje: Zar je važno što drugi misli i vidi? I natjerati ga da odgovori. Uskoro ćemo shvatiti da nema odgovor na naše pitanje i da je nas cijelo vrijeme lagao i držao u ropstvu.

Zar je važno ako smo nesavršeni i imamo nedostatke i ako ih nekad vidimo na drugima i drugi ih vide na nama? Zašto biti nemiran od jutra do mraka oko toga danima, mjesecima, godinama ili, ne daj bože, cijeli život? Treba se čuvati nemira otkrivanja. Može zarobiti. Toliko nas začarati da zaboravimo da ponekad možemo, trebamo i smijemo pokazati da smo nesavršeni bez obzira što će drugi reći i u kojem smjeru pokazuje njegov prst ili pogled.

U Sarajevu 20. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com;Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O odlascima

Ima nešto u odlasku što se ne može ni riječima zahvatiti. Ima nešto u odlasku što se iznutra osjeća kao mješavina čežnje, straha, radosti, nade i iščekivanja. Kada netko odlazi iz našeg života, ostaje samo mogućnost da iznutra osjećamo taj odlazak. Nedostaju nam riječi, rečenice i geste da opišemo što se s nama događa. Vanjskom svijetu se čini da je nama samo malčice žao i da smo malčice utučeni jer netko odlazi. Ali to je privid, skrivanje. Skrivamo nekontrolirane nutarnje bujice koje silovito protječu kroz naše biće ostavljajući iza sebe uništene obale osjećaja. Odlaskom nekoga iz našeg života obale naše nutrine dotad sigurne zaštitnice od napada svijeta postaju uništene i razorene obale nesigurnosti, izgubljenosti, protesta, nade.

Ipak odlasci nekih ljudi iz našeg života su dobrodošli. Rado ubrzamo nečiji odlazak i olakšanje koje preplavi čovjeka nečijim odlaskom signalizira da je možda trebao to učiniti i ranije. Odlaske nekih ljudi iz našeg života potajno želimo i ciljano planiramo, mirno i metodički jer smo već odvagali što ćemo dobiti i što ćemo izgubiti nečijim odlaskom iz našeg života. Izvagali smo čovjekovu prisutnost u našem životu i koliko je moguće razumno zaključili da je bolje za nas da taj čovjek ode iz našeg života jer ne vidimo da će u budućnosti biti dobro za nas ako taj čovjek ostane s nama ili blizu nas. Iako su odlasci nekih ljudi iz našeg života dobrodošli, nismo uvijek svjesni kako je potrebno da netko iz našeg života ne samo treba, nego i mora otići i to što prije. Ponekad zaslijepljeni osjećajima, nutarnjim strahovima i preprekama slobodno oslijepimo sami sebe i lažemo sebi da taj čovjek ne treba otići iz našeg života iako puno toga govori drugačije.

Čudimo se ženi koja godinama trpi fizičko i psihičko nasilje od muža zlostavljača i čudimo se kako ne vidi da bi bilo najbolje da on što prije ode iz njezinog života. Čudimo se i mužu koji godinama trpi neodgovornost i nebrigu supruge za obitelj i čudimo se kako ne vidi da bi bilo dobro i za njega i za djecu da ona ipak ode ako je moguće što prije. Uvijek smo iznenađeni kada vidimo takav odnos. Međutim, ne postupamo li i sami poput onih kojima prigovaramo da ne vide pored zdravih očiju ono što im se događa da je to otrovna atmosfera i da će ih prije ili kasnije koštati zdravlja? Kada dvije prijateljice razgovaraju o svojim muževima pa jedna kaže drugoj kako joj je žao što ona trpi alkoholičara a ova joj odgovori da je njezin muž kockar, zašto se ova ljuti i govori nema veze što je kockar važno je da ne pije? Niste li i nismo li se nekad našli upravo u takvim situacijama da drugom objašnjavamo kako je potrebno da što prije netko ode iz njihovog života, a ljutimo se i protestiramo kada netko na isti način nas upozori na nekoga u našem životu?

Odlasci ljudi iz naših života čak i onda kada su ljudi zli i kada je njihov odlazak potreban i hitan, nikada nisu lagani jer odlasci ljudi iz naših života donose sa sobom i jednu novost. Donose sa sobom ono o čemu već znamo kako izgleda, ali to ne želimo prihvatiti. Odlasci ogoljuju čovjeka i ogoljuju stvarnost. Odlazak nekog iz našeg života zguli i podere sve one slojeve ružičastih i pogledu ugodnih tapeta koje smo godinama lijepili na stvarnost vlastitog života. Tko bi se usudio nastaviti živjeti život ogoljen do njegove brutalne stvarnosti? Odatle nastaje i naša ponekad pogrešna i loša želja i navika da stvari krijemo i skrivamo lažući da će biti bolje. Kako će žena prihvatiti da je njezin muž godinama loš i zao čovjek koji je maltretira ili kako će muž prihvatiti da je njegova supruga godinama neodgovorna prema obitelji ili da se uvijek ne bavimo tuđim brakovima neka svatko za sebe pronađe primjer iz vlastitog života i vlastitog iskustva. Odbijamo prihvatiti da netko ode iz našeg života čak i onda kad je taj zao i čini nam zlo i kad ga prema svim pravilima razuma trebamo što prije pustiti da ode jer odbijamo prihvatiti stvarnost onakvu kakva ona jest. Zato teško puštamo ljude da odu iz našeg života i nije to samo zbog toga jer smo s nekim izrazito emotivno vezani, nego i zato jer ne možemo očima pogledati ogoljenu stvarnost našeg života, braka, posla, međuljudskih odnosa. Kao što iznenadni odlazak drage osobe u smrt ogoli svu bijedu, strahotu, tragičnost i krhkost ljudskog života do njegove surove stvarnosti tako i odlasci ljudi iz našeg života stvaraju opasnost da ćemo se susresti sa stvarnošću pa odlaske drugih odgađamo, sprječavamo i ne dopuštamo. Nikako da dođemo do spoznaje da je ponekad dobro, umirujuće i spasonosno da netko ode iz našeg života jer je strah od stvarnosti jači od našeg razuma i našeg nutarnjeg stanja.

Nečiji odlazak iz našeg života uvijek će kao izdajica prokazati dio skrivene stvarnosti koju smo željeli sakriti od sebe i od drugih ili možda čak za nju nismo ni znali. Roditelj koji se teško odvaja od svog djeteta koje odlazi na fakultet susreće stvarnost odsutnosti vlastitog djeteta, muž koji ostavlja suprugu i supruga koja ostavlja muža susreće stvarnost gubitka, praznine, baka koja ostavlja unuka ili unuku susreće stvarnost odsutnosti smijeha i dječije radosti, dijete koje sahranjuje roditelja susreće stvarnost smrti kao opasnosti koja i njega vreba od samog početka njegovog života. Ne želimo dopustiti ljudima da odlaze iz našeg života jer se želimo zaštiti od stvarnosti, a stvarnost ponekad hladna i bezosjećajna ne vodi računa o našim nesigurnostima i strahovima. Stvarnost se pojavi kao nenajavljen gost na nekoj intimnom događaju ili proslavi, kao gost kojega vam je neugodno izbaciti sa zabave jer nije dobrodošao, ali mu ne smijete reći ništa nego nevoljko i na silu tražite mu mjesto među već prisutnim gostima koji negoduju zbog prisutnosti stranca.

Toliko se ponekad plašimo stvarnosti koja će nas zapljusnuti nečijim odlaskom da i zle ljude zadržavamo u životu i ne dopuštamo im da odu. Toliki je naš strah od stvarnosti i toliko smo nesigurni kako ćemo se sa stvarnošću nositi da godinama i desetljećima trpimo zlostavljanja, uvrede, omalovažavanja samo ne bi li smo sebe zaštitili od stvarnosti prema onoj vrlo lošoj i nimalo dobroj misli a što će selo reći? Ali ne radi se tu uvijek o tome što će selo reći, ponekad se koristimo ovom misli da bismo sakrili strah od toga a kako će stvarnost izgledati kada on ili ona konačno ode iz mog života. Neobjašnjivo je to nekome tko misli da poznaje stvarnost i da se stvarnosti ne treba plašiti. Neobjašnjivo mu je kako ljudi trpe zle i pokvarene ljude godinama jer se plaše stvarnosti i ne možete mu objasniti kako je strah od stvarnosti života jedan od najvećih ljudskih strahova. Kako pomoći onome ili onoj kojega je strah od stvarnosti paralizirao pa se protivi bilo kakvom pokušaju da mu skrenete pozornost da taj i takav čovjek mora što prije otići iz njenog ili njegovog života jer će stvarnost postati uskoro puno surovija i brutalnija nego što je bila? Kako promijeniti čovjekovu percepciju stvarnosti i uvjeriti ga razumski da kada nasilnik, neodgovoran, zlostavljač, prevarant, ubojica, kockar, alkoholičar, ode iz života, stvarnost će biti možda surova, ali će postati puno surovija ako ne dopusti i ne zatraži što prije da ovaj ode iz njegovog života? Kako čovjeka uvjeriti da se ne plaši nove stvarnosti koja nastaje nečijim opravdanim i nužnim odlaskom iz njegovog života?

Odlasci ljudi iz života su teški i ponekad nepodnošljivi i onda kad su ti odlasci hitni i potrebni. Teški su i nepodnošljivi jer u dubini svog bića plašimo se stvarnosti i onda radije puštamo da netko godinama i desetljećima razara naše nutarnje obale ljubavi, mira i zadovoljstva koje smo godinama i s pažnjom gradili, puštamo jer se bojimo stvarnosti i čudimo se takvim ljudima. Čudimo im se kako nisu sposobni pustiti nekoga da ode i da neka nova rijeka poteče njihovim nutarnjim obalama i da izgrade neke nove nutarnje obale sazdane od mira, povjerenja i radosti. Ne možemo se čudom načuditi sve do trenutka kada i sami puštamo da to isto netko čini nama, a mi se svojski trudimo da mu ne dopustimo da ode iz našeg života. I čudimo se ljudima kojima smo se sami čudili što nam govore kako bi bilo dobro i potrebno da tog čovjeka što prije pustimo i otjeramo iz svoga života.

Čudimo se jedni drugima i čuvamo grčevito svoje uništene nutarnje obale i zagađene rijeke postajući nesigurni, zlovoljni, preplašeni, cinični i sarkastični, ali svi jednako uplašeni kakva bi mogla biti stvarnost ako on ili ona ode iz života iako već dugo trpimo i zlo i pokvarenost i time pokazujemo koliku moć nad nama ima ta misao a što će selo reći dok se u pozadini krije strah od nove i drugačije stvarnosti kao da nismo više sposobni shvatiti i vidjeti da neka nova buduća stvarnost neće i ne mora biti surova i brutalna kao ova sadašnja. Ali mi i dalje šutimo i trpimo puštajući da stvarnost postane sve brutalnija i surovija do mjere kada prestanemo vjerovati da za nas uopće ima neke nove stvarnosti u budućnosti.

I tako poput leša kojega rijeka izbaci uz obalu plutamo našim nutarnjim razorenim obalama i prljavim rijekama samo razmišljajući i misleći na to o bože što će selo reći ili strah me je nove i buduće stvarnosti pa ću radije zabraniti zlu i pokvarenosti da odlazi iz mog života i nikada mu neću dopustiti da ode i da me napusti. I naravno, nastavit ćemo se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o odlascima ljudi iz našeg života svi jednako nespremni da nekoga konačno natjeramo da ode iz našeg života jer mislimo da je sadašnja stvarnost i trenutak u kojem živimo sve što smo imali i što ćemo imati od vlastitog života i življenja. Odlazak čovjeka i odlasci ljudi iz našeg života otkrivaju stvarnost koju smo skrivali od sebe i od drugih i zato ih ne volimo i ne dopuštamo i držimo se toga kao da je riječ o nepromjenjivom zakonu.

Odlasci otkrivaju stvarnost koje se bojimo i koju ne želimo vidjeti; to je željezni stisak koji još uvijek čeličnom voljom i moći vlada umovima mnogih žena i muškaraca koji se čude kako netko sebi dopušta živjeti u tom željeznom stisku ne primjećujući da su i sami poslušni i šutljivi robovi tog istog željeznog stiska kao i oni kojima se čude što sve to trpe i podnose.

I ni jedni ni drugi više ne vjeruju da je moguća neka nova stvarnost od one u kojoj se trenutno nalaze i žive i zabranjujući zlim i lošim ljudima da odu iz njihovih života nastavljaju se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o stvarnosti; znaš moj muž je kockar, ali hvala bogu ne pije kao tvoj muž; ili moja žena je neodgovorna prema djeci, ali hvala bogu ne oda okolo kao tvoja žena; ili moj prijatelj uzima drogu, ali hvala bogu još nikoga nije ubio kao onaj tvoj prijatelj; ili moj poznanik prodaje auta kojima vraća kilometražu, ali hvala bogu još se nitko nije žalio jer spusti cijenu kad prodaje, a ne kao onaj tvoj koji ne spušta cijenu; ili naš načelnik putuje po svijetu za potrebe općine bez opravdanja i pravdanja novaca, ali hvala bogu obećao nam je završiti asfalt kad se vrati sa službenog puta, a ne kao onaj vaš načelnik;

I tako unedogled primjera je koliko hoćete, samo se osvrnite oko sebe. I nastavimo se čuditi jedni drugima i plašiti mogućnosti da bi neka nova stvarnost mogla biti ipak bolja za nas od one u kojoj smo sada. Kad bismo barem jednom u životu skupili hrabrosti za nečiji odlazak iz našeg vlastitog života koji je radi naše osobne zdravije i radosnije buduće stvarnosti i potreban i nužan i hitan. Kako bismo njegovim ili njezinim odlaskom došli do zrnaca nade da će sutra stvarnost ipak iako brutalna i surova biti barem malčice mirnija, sigurnija i radosnija i dok se to ne dogodi stalno ćemo izmišljati i stvarati razloge za nečiji neodlazak iz našeg života čak i onda kada neodlazak čovjeka iz života znači zlo, patnju i ozbiljne probleme.

U Sarajevu, 1. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version