Oznaka: podrška

O podršci

Činimo greške. Ponekad nenamjerno. Želimo učiniti dobro, ali ne bude kako smo planirali. Nerado opraštamo. Teško opraštamo. I onda kad smo svjesni da je greška bila nenamjerna. Nagonski osuđujemo. Za osudu ne tražimo argumente. Nema razloga. Dovoljan nam je netko. Žrtva. Krivac. Ponekad osudimo bez da provjerimo. Ne istražujemo. Ne ulažemo napor da uvidimo sve okolnosti. Brzina i lakoća kojom osudimo bez provjere i argumenata uništava podršku. A podršku trebamo i kad pogriješimo. I kad učinimo krivo. Ne da nastavimo činiti zlo. Nego da nas podrška drugog promijeni. Da se izborimo s onim što je loše u nama. Podrška uklanja predrasude o tuđim greškama. Podrška otvara pogled na drugoga. Podrška otkriva ispod svih slojeva greški i krivica da drugi želi pokušati barem još jednom učiniti dobro. Ali toj jednoj gesti drugoga kojom želi ispraviti nepravdu ne pružamo podršku. Podrška zahtjeva napor. Zahtjeva da u drugom vidimo ostatke dobrog. Ostatke plemenitog. Ostatke ljudskog. Podrška traži da vjerujemo ostatcima dobrote, plemenitosti i ljudskosti. Podrška je pitanje vjerovanja nakon što izreknemo osudu. Kako podržati nakon svega? Pružiti podršku nakon što nam je učinjeno zlo? Što podrška pokušava? Ona pokušava prodrijeti duboko u drugog čovjeka. Poput dokaznog postupka, podrška pokušava pronaći stabilan izvor ljudskosti u drugom kako bi se toj ljudskosti pružila podrška. A svatko od nas ima uvijek ljudskosti u sebi. Čak i nakon silnih grešaka i učinjenih stvari zbog kojih smo krivi. I osuđeni. Da bismo dobili podršku, moramo izložiti dio sebe. Onaj dio u kojem ima ostataka plemenitosti. Ostataka vrline. Ostataka dobrog čovjeka. Ali da bismo doprijeli do toga, moramo proći kroz teška iskustva. Nelagodna iskustva. Neugodna. Priznanje krivice. Kajanje zbog učinjenog zla. Obećanje da više nećemo takvo nešto učiniti. Tek kad prođemo kroz ta iskustva, drugi će, nadamo se, vidjeti da još uvijek trebamo podršku. Da joj se nadamo. Da je trebamo. Da ćemo s njegovom podrškom od ostataka naše ljudskosti izgraditi novog čovjeka. Dobrog. Plemenitog. Empatičnog. Podrška omogućava novi početak. Ondje gdje se čini da se više ništa ne može iznova započeti. Kada nakon tolikih grešaka i neuspjeha čujemo: Imaš moju podršku, kao da se čovjek rodi u novom tijelu. S novom dušom. Kao da na neki neobičan način uskrsne. Naravno, podrška se mora odnositi na dobro. Podrška koja iz nas izvlači na površinu ljudskost i čovječnost. Podrška koja nas podržava u zlu nije podrška. To je zločin. Koji samo produbljuje krivicu. Koji uništava ostatke dobrog u nama. Zašto ne pružamo podršku? Jer sumnjamo. Sumnjamo da drugi može nakon tolikih grešaka imati u sebi nešto dobrog iz čega bi nastao bolji čovjek. Ne vjerujemo da on može tako nešto napraviti. Ako uvijek sumnjamo i ne vjerujemo drugom i ne želimo mu pružiti podršku, kako ćemo znati može li on jednog dana biti drugačiji? Podrška je riskantna. Ogromna nepoznanica. Nema garancije da će ako pružimo podršku, drugi jednog dana postati čovječniji. Ipak se ljudima dogodi da im se rizik isplati. Pruže podršku. Povjeruju ostatcima nečije ljudskosti. I zaista se rodi novi čovjek. Dobar čovjek. Pošten čovjek. Deklarativna podrška je lakša. Nju pružamo grupi. Kao grupa. I ako naša podrška bude iznevjerena, svjesni smo da nećemo toliko stradati. Biti ljuti. Biti razočarani. Možda hoćemo. Ne previše. Daleko je teže pružiti podršku konkretnom čovjeku. Konkretan čovjek traži da mu ja pružim podršku. Ja sam onaj koji ulaže povjerenje i sebe u njegovu ljudskost. Ja sam onaj koji se nadam da će se uz moju podršku drugi promijeniti. Ja sam onaj koji će biti izdan ako drugi iskoristi moju podršku. Makar je podrška ponekad teška i zahtjevna, mi je pružamo jedni drugima. Gdje bismo bili kao jedinke kad ne bismo imali konkretno ljudsko biće uza se koje nam govori: Imaš moju podršku? Gdje bismo bili kao grupa kada ne bismo pružili podršku jedni drugima? Podrška je jedna vrsta svjetla. Jedan oblik gledanja u nutrinu drugog čovjeka. Podrška je svjetlo koje u drugom rasvjetljuje mrak sastavljen od njegovih krivica i grešaka. Ponekad kad pružimo drugom čovjeku podršku, podrška poput svjetla rasvijetli njegovu nutrinu. Iznenađeni ugledamo ljudskost, plemenitost, dobrotu koje su bile prekrivene tamom neuspjeha i padova. Podrška omogućava da vidimo ono što inače i uz sve naše ljudske napore ne možemo uvijek vidjeti. Podrškom vidimo duboko u čovjeka i izvlačimo na površinu njegovog postojanja ostatke dobrog od kojih će se roditi i nastati novi čovjek. Dobar čovjek. Plemenit čovjek. Podrška je čudesna. Kako nazvati drugačije ono što ponekad pružamo drugom i zadivljeni otkrivamo kako se od starog čovjeka ispunjenog krivicom i greškama rađa bolji čovjek koji priznaje greške, kaje se za krivnju i obećava da će pokušati biti čovječniji prema nama? Ovo vrijedi samo za podršku dobrom, plemenitom i ljudskom u drugom i u nama. Rekosmo kako podrška zlu, lošem i pokvarenom nije podrška, nego zločin i protiv mene i protiv drugoga.

U Sarajevu 27. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ammentorp

Gdje je ta Koliba?

Prepričati radnju knjige Koliba, autora Williama P. Younga, čini se tako jednostavno. Glavni lik Mek, vjernik, doživljava veliku tragediju tako što mu nepoznati manijak ubija dijete. Njegova bol je toliko živo opisana da je nemoguće ostati ravnodušan. Nakon što je bol sve veća i veća i nakon što Mek više ne može kontrolirati svoj život počinje se preispitivati o uzrocima svog najvećeg gubitka. U toj potrazi osobno mu se obraćaju Bog Otac, Isus i Duh Sveti. Većina radnje u knjizi predstavljena je u razgovoru Meka s Ocem, Isusom i Duhom Svetim. U potrazi za pitanjem: „Gdje je Bog u svijetu ispunjenom neizrecivim bolom?“, Mek se preobrazio, a možda i većina čitalaca knjige. Romanu koji na psihološki način obrađuje teološke teme teško je pristupiti objektivno, osobito ako si kršćanin, katolik, kao što sam ja. Teško je odstupiti od svojih uvjerenja i reći, ne to nije nemoguće, Bog ne liječi bol za gubitkom voljene osobe, ali u jednom se i znanost i religija slažu: potrebno je razumijevanje kako bi se bol za izgubljenom osobom umanjila ili lakše prihvatila. Bilo da razumijevanje tražimo u duhovnom smiraju kod boga ili prijatelja s kojim imamo fizički kontakt, moguće je doći do osjećaja da smo s nekim podijelili svoje osjećaje i podijeliti svoj teret i bol.

U ovoj knjizi su jasno i precizno objašnjene reakcije na gubitak voljene osobe, a tome smo izloženi svakodnevno, kako u našoj okolini, medijima, pa evo i u knjigama čiji nam naslov na to ne upućuje. Upravo iz tog razloga što smo često izloženi da netko blizak nama ili sami mi doživimo osobni gubitak, nastojat ću prikazati koji su to načini da se osobi pomogne.

Gubici su univerzalna pojava, jer na svijetu ne postoji čovjek koji nije nekoga ili nešto izgubio. Naravno, ljudi se međusobno razlikuju po broju i vremenu gubitka. Smrt nije jedini način da nekoga izgubimo, već radi svađe, ljubomore, zavisti i drugih životnih prilika možemo izgubiti prijatelje, voljene osobe ili izgubiti drage i bitne nam stvari poput novčanika, ključeva i dr. Gubitke zbog smrti karakterizira sasvim sigurna trajnost, konačnost i nepovratnost, dok kod ostalih vrsta gubitaka može postojati barem teoretska nada da će nam se izgubljena osoba vratiti ili da ćemo ponovo steći ono što smo izgubili. S druge strane, postoje i velike sličnosti u reakcijama na gubitak uzrokovan smrću i drugim uzrocima. Reakcije na gubitak nikada ne moraju i ne mogu biti iste.

Pojam Psihološke krizne intervencije (KRIN) označava skup postupaka pomoću kojih se, nakon kriznih događaja, ljudima nastoji pomoći da lakše prebrode ono što su doživjeli, odnosno pružanje pomoći radi ponovnog stjecanja osjećaja autonomije i kontrole nad životom, čime se smanjuje osjećaj bespomoćnosti (Arambašić, 2000).

Reakcije na gubitak mogu biti emocionalne (tuga, ljutnja, osjećaj krivice…), misaone (šok, nevjerica, teškoće u pažnji i pamćenju…), tjelesne (bol u prsima, probadanja u predjelu grudnog koša, teškoće s disanjem…) i ponašajne (teškoće u spavanju, gubitak apetita, plakanje, pretjerana aktivnost ili povlačenje u sebe…).

Suvremena istraživanja (Arambašić, 2013) pokazuju da su nerijetke reakcije na gubitak i vjera u Boga koja se pojavljuje ili postaje jačom. Javlja se i osjećaj snage gdje osoba smatra da može izdržati gubitak. Dominantan je i osjećaj da “smiju”, znaju i mogu tražiti te primati podršku i pomoć drugih ljudi. Spoznaja o tome da u svojoj okolini imaju mnogo ljudi koji su im spremni pružiti podršku u teškim trenucima čine ih jačim i izdržljivijim. Usvajanje novih životnih vrijednosti i osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom daje snagu tugujućoj osobi na način da uviđa da nije sama i da tu nije kraj.

Bez obzira bili mi ili ne pripadnici određene konfesije, istraživanja pokazuju da je gubitak, odnosno smrt osobe, nešto što pojačava naše vjerovanje da postoji „viša sila“, jer sam čovjek nije u mogućnosti naći razumno objašnjenje za sve životne događaje i da bi se umanjio osjećaj anksioznosti traži odgovore u Njemu, bez obzira kako ga tko zvao.

Na koji način je upravo On, odnosno oni, pomogli Meku, autor knjige predstavio je to na jednostavan i razuman način. U slučaju da netko u našoj okolini doživi gubitak, odnosno smrt drage osobe, dužni smo pomoći osobi na taj način da shvati da nije sama i pružiti joj podršku. Najvažnije od svega je tugujućoj osobi pokazati da nemamo “čarobni štapić” kojim bismo mogli odagnati njezinu tugu i bol, ali da smo tu, da nam je stalo, da se može na nas osloniti. Kad ne znamo što reći najbolje je – šutjeti! Baš kao što smo zatvorili zadnju koricu knjige i osjetili da nismo sami, a nitko fizički nije bio uz nas… možda je to dokaz da je Koliba unutar nas samih i da nikad nije prazna…

 

U Sarajevu, 16. 6. 2016.

B. K.

Exit mobile version