dijalog – Poptheo Web Portal

O odgovornosti

Čovjek koji bi bio potpuno sam, ne bi mogao znati što je odgovornost. Biti odsječen od svijeta, ne samo od svijeta ljudi nego i od stvarnosti, ne bi pomoglo čovjeku naučiti što je odgovornost. Odgovornost je dijaloški događaj. Pitanje odnosa prema drugom. Odgovornost je susret bilo suprotstavljanja, bilo slaganja s nečim što je izvan nas. Biti odgovoran prema sebi bez ikakvog odnosa s nečim izvan sebe je apsurdno. Jer i kad govorimo o odnosu prema sebi, govorimo o sebi kao da postoji nešto prema čemu možemo biti odgovorni. Moje tijelo. Moji udovi. Moje zdravlje. Moja psiha. I kad smo usmjereni isključivo na sebe po pitanju odgovornosti, i dalje osjećamo da smo odgovorni prema nečemu što nam pripada, ali je istovremeno i od nas odvojeno. Odgovornost ne može biti apsolutno privatna stvar niti se može svesti na privatnost. Odgovornost nije intimno pitanje o kojemu drugi ništa ne smiju znati. Odgovornost je od-govor. Mi od-govorimo nekome. Stupamo s njim u odnos i dijalog. Odgovornost kao događaj i stanje ne može biti apsolutno individualizirano. To bi bilo protiv same prirode odgovornosti. Odgovornost ponekad srozavamo i umanjujemo različitim pokušajima opravdanja. Od što me briga, ne zanima me, do meni se to ne može dogoditi. Sve su to izrazi kojima ukoliko ih se čvrsto i tvrdoglavo držimo promašujemo istinsko značenje odgovornosti jer pokušavamo odgovornost proglasiti našim apsolutnim privatnim pravom i privilegijom iz kojega smijemo isključiti sve i svakoga bez obzira na to jesmo li dobro promislili možemo li i smijemo li to učiniti. Nemoguća je nekakva apsolutno-individualna odgovornost jer bi time tvrdili da na svijetu i u stvarnosti ne postoji nitko drugi osim nas samih. Drugi i ako postoje, nije nas briga i ne zanimaju nas jer su isključeni iz našeg shvaćanja odgovornosti. Apsolutizirati odgovornost kao nešto što je isključivo moja privatna stvar i nikoga se ne tiče pokazuje manjak naše brige za ono što je izvan nas, bilo da su to ljudi ili nešto drugo. Većinu onoga što smo naučili i znamo o odgovornosti nismo naučili sami. Drugi su nas poučili. Nevjerojatno je oholo s naše strane onda kategorički tvrditi kako nas ne zanimaju drugi jer smatramo da smo odgovorni isključivo samo sebi i za sebe. Iako su ti drugi upravo oni koji su nas učili i poučavali što je odgovornost. Ja sam odgovoran samo sebi i odgovaram samo za sebe ponekad je znak opasnog neznanja o svemu onome što se podrazumijeva pod odgovornošću. Odgovornost nikad ne bi postojala da na svijetu postoji i živi isključivo jedno ljudsko biće i ništa i nitko drugi. Međutim, čim se pojavilo nešto ili netko izvan nas, rodila se i odgovornost makar je možda nismo bili svjesni kao zahtjeva koji se pred nas stavlja. Biti odgovoran uključuje osjećaj o tome da ne postojim i ne živim sam na svijetu. Svijet nije privilegija moje izoliranosti. Svijet nije prednost koja mi je dana jer drugih nema ili ih ne treba biti. Svijet nije moj i ne pripada meni. Biti neodgovoran znači na neki način željeti da nikoga drugog nema osim mene. Ono što postoji samo sam ja, moje želje, moji prohtjevi, moji zahtjevi, moje potrebe, moja traženja. Drugo i drugi ako i postoje, ne mogu biti objekt moje odgovornosti. Nisam odgovoran za njih. Ni za svijet. Ako sam i odgovoran i ako je to moguće, onda sam odgovoran samo za sebe i ništa drugo. Međutim, što uopće znači odgovornost u svijetu i stvarnosti gdje nikoga nema osim mene? Kako ću znati i mogu li znati što je odgovornost tamo gdje nema drugih da me pouče i nauče? Mogu li govoriti o odgovornosti ako nema ništa izvan mene prema čemu bih imao odnos, stav i ponašanje u kojima bi se vidjelo da razumijem i osjećam odgovornost? Odgovornost je zahtjev koji se pred nas stavlja. Nije važno ponekad tko je autor zahtjeva. Čim shvatimo da osim nas postoji još netko ili još nešto, zaključujemo da se ne može biti odgovoran u napuštenom svijetu i praznom svemiru. A svijet u kojem živimo daleko je od napuštenog svijeta. U njemu žive i postoje toliki drugi. I kada spoznamo da nismo sami, znamo i osjećamo da smo odgovorni samim tim što osim nas ima još netko pored nas i s nama. Ne trebamo se toliko učiti odgovornosti kao jednom od temeljnih iskustava koje doživljavamo. Ono se rađa s prvim zaključcima o tome da pored nas ima i drugih. I biti neodgovoran nije samo pedagoški propust ili nedostatak kućnog odgoja. Biti neodgovoran je bolesna želja da svijet bude pust i prazan i da u svijetu postojim samo ja. I onda kada sam svjestan i znam da nisam sam, nego postoje i drugi. Ako je odgovornost dijalog s drugim, susret s drugim, onda je neodgovornost monolog sa samim sobom, privatna i intimna kazališna predstava u kojoj sam ja i glavni glumac i redatelj i publika. I nije me briga i ne zanima me postoji li itko osim mene. Ako odgovornost biva nekakav čin altruizma i ljudskosti, priznanje da postoje drugi i da ih trebam i da im trebam, neodgovornost je nečovječan i neljudski čin, odbijanje i neprihvaćanje da postoji itko drugi osim mene. U svijetu neodgovornosti ako nešto ili netko postoji, ne prepoznajem ga kao ono prema čemu treba biti odgovoran. U svijetu neodgovornosti čovjek je potpuno slijep i gluh na bilo što izvan sebe. Zatvoren u sebe smatra da je najveći čin ljudskosti reći: Ja sam odgovoran samo za sebe. Ima smisla da takav stav smatra ljudskim i čovječnim jer ljudskost i čovječnost smatra identičnima egoizmu. U njegovom svijetu nema nikoga tko bi ga upozorio da je takvo razmišljanje pogrešno, a nažalost ponekad i jako opasno za druge ljude. Ali i za njega samog kad mu netko uzvrati istom mjerom neodgovornosti onda kada on zahtjeva i inzistira da prema njemu budemo odgovorni. A to nije dobro ni za jednog ni za drugog…

U Sarajevu 28. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: primipil

O sumnji

Najtragičnija je sumnja koja šuti. Odbija progovoriti. Kao nijemi klin boli prodire i lagano otkida dio po dio povjerenja između čovjeka i čovjeka. Postoje dobre sumnje. Korisne sumnje. Potrebne sumnje. Obvezne sumnje. Ali one govore. Ne šute. One postavljaju pitanja. Nisu uvijek tragične. Tragičnost sumnje u njezinoj je šutnji pred postavljenim pitanjem. Pred upitnim pogledom. Što učiniti da tragična sumnja progovori? Kako je zaustaviti u njezinom pohodu prema uništenju povjerenja? Tragičnost sumnje, osim u njezinoj šutnji, jest i u njezinom neznanju. Ona ne želi saznati o čemu je riječ. U čemu je problem. Samu sebe drži u neznanju i mraku i ne želi izići na svjetlo. Iako ima mogućnost otkloniti neznanje i otkriti razloge i uzroke, radije bira ostati bez objašnjenja. Tragična sumnja svjesno ne želi objašnjenje. U šutnji vodi dijalog sama sa sobom. Plete izmišljene niti stvarnosti kojih nema. Koje ne postoje. Koje se nisu dogodile. Ali sumnji koja šuti i koja ne želi nikakvo objašnjenje je prirodno da izmisli nepostojeće stvari, događaje i okolnosti. Njezina tragičnost je u tome što je ponekad potrebno tako malo da bude nadvladana i pobijeđena. Riječ. Gesta. Rečenica. Pogled. Tragično je da je bio potreban tako mali napor da se pobijedi naoko nepremostivi jaz i bezdan nepovjerenja između čovjeka i čovjeka. Izgubiti puno dok je rješenje bilo nadomak ruke. Na vrh jezika. Na vrhu prstiju. Trebalo je samo izgovoriti. Ili pokazati. Sumnja koja šuti i potiče neznanje i kuje planove o osveti. Sprema se pobjedonosno likovati nad drugim čovjekom. Prokazati ga. Razgolititi ga kao varalicu, prevaranta, lažova. Otkriti stvarnost koje nema. Događaje koji se nisu dogodili. Kako spriječiti tragičnu sumnju da sve pretvori u katastrofu? Kako je nagovoriti da progovori? Iskrenošću? Otvorenošću? Pokušati je zavarati? Biti dvoličan prema njoj? Ali tragična sumnja je već unaprijed razradila sve moje moguće scenarije kojima bih je htio navesti da mi kaže o čemu je riječ. I već ima spremne odgovore. Iskrenost je maska. Otvorenost je fasada. Varati je samo joj daje povoda da više šuti i više se povlači u neznanje. Biti dvoličan prema njoj samo pojačava njezine optužbe. Tragičnu sumnju jedino mogu pokušati iznenaditi dok je još na početku. Dok se još sprema na šutnju i povlačenje u mrak i neznanje. Dok je još spremna govoriti. Makar ponekad i šturo. S malo riječi i još manje rečenica. Ali sve dok tragična sumnja govori, uzdam se u svoje pokušaje da će mi reći više o onome što razara naše međusobno povjerenje. Ako zašuti i prestane govoriti, možda sam stigao prekasno i više ništa ne mogu učiniti. Ne bojim se sumnje koja govori. Koja viče. Koja optužuje. Koja proziva. Koja proklinje. Ne bojim se sve dok govori i traži odgovore. Ne bojim se sumnje sve dok želi znati i spoznati. Ali me strah sumnje koja uporno i stalno šuti i povlači se dublje u tamu između mene i drugog. Pred takvom sumnjom čini se kao da sam bespomoćan. Ne znam ni za kakvo sredstvo, alat, tehniku i način da je uvjerim da progovori jer sam skoro sve probao i polako mi nestaje prostora za nove pokušaje. Uvijek je moguće da smo i mi tome krivi. Nisam slušao sumnju koja je govorila. Upirala prstom. Pokazivala pogledom. Kako nisam osjetio tu duboku nelagodu i mučninu između nas kad je sumnja odjednom prestala govoriti? Zašto nisam naćulio uši? Otvorio oči? Ispružio ruku? Zašto je nisam spriječio da se povuče? Sad kad se povukla, ne mogu učiniti puno. Možda ne mogu učiniti ništa. Tragična sumnja je zašutjela i ne znam hoću li dočekati opet da progovori i kaže mi i objasni o čemu je riječ i gdje leži nesporazum. I grize nas. Pomalo. Najgore je što ne znam je li dovoljno malo da progovori. Je li dovoljno da izgovorim riječ, napravim gestu ili bacim pogledom, pa da se ona otvori i konačno progovori? Osjećam tragičnost sumnje koja šuti. Možda nam treba jedva maleni korak da ponovo uspostavimo povjerenje? Ali tragična sumnja ne želi progovoriti. I ja se polako umaram. I moja umorna sumnja od početne vike i galame postaje tiha i slabašna. I ona postaje šutljiva i povlači se. Možda nam je trebalo tako malo da otklonimo tragičnu sumnju. Ali sad je već teže. Sad smo dvije tragične sumnje koje šute. Ako njegova/njezina progovori i konačno nešto kaže, možda moja neće moći odgovoriti ili će biti gluha i neće čuti. I toga se bojimo. Da nećemo moći čuti kada konačno sumnja otvori usta i progovori jer ćemo biti i sami oni koji tragično šute i više ne otvaraju usta i ne čuju kada nam drugi konačno objašnjava u čemu je bila stvar i u čemu je bio problem našeg međusobnog povjerenja.

U Sarajevu 8. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sofiazhuravets

O samoći i usamljenosti

Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti sve, pa čak i samu smrt, ali ne može ljubiti usamljenost. Jer usamljenost pretpostavlja dokidanje svake relacije u ljudskom životu, bez koje nije moguće ni prijateljstvo, niti ljubav, pa čak ni mržnja.

Samoća

Samoća nam je važna u životu. Samoća nam pruža priliku za odmor, daje nam prostor za razmišljanje, samoća nas odmara i mudar je čovjek koji je sposoban i spreman biti sam. Samoća je potrebna za donošenje velikih i ispravnih životnih odluka i one se ne donose u buci i nadvikivanju, nego u samoći. Za dijalog se kaže da je razgovor s drugom osobom. Samoća je dijalog sa samim sobom, razgovor čovjeka s vlastitim životom, nadanjima, budućim planovima.

Samoću se nerijetko gleda negativno, kao jednu vrstu opasnog dijaloga u kojem se čovjek boji što bi sam sebi mogao reći. No, samoća je i prostor istraživanja samog sebe, prilika da se nešto novo o sebi kaže i otkrije. Samoća je fizička odsutnost drugih ljudi iz našeg života i vidokruga, prostor kojega obilježimo poput kružnice u čijem smo centru i na čijim rubovima stoje svi drugi, ali nitko osim nas samih ne stoji unutar kruga.

Samoća nam je potrebna, jer iz središta kruga svoje samoće možemo objektivno promatrati rubove kruga, gledati druge ljude koje smo na trenutak stavili na rub i vidjeti gdje su oni raspoređeni i koja je njihova uloga i važnost u našem životu. Bez povremenog povlačenja u centar kruga vlastitog života ne možemo dobro vidjeti i procijeniti ne samo ljude koje kratko ostavljamo na rubu, nego i donesene životne odluke kao i odluke koje se spremamo donijeti.

Čovjek sposoban povremeno biti sam nije narcisoidan, nego mudar i razuman, jer mudar čovjek povremeno se odvaja od drugih ljudi, od stvari pa čak i od svijeta. Ne povlači se da bi glumio čudaka i luđaka, nego se povlači kako bi razmotrio svoj život, ozbiljnost životnih situacija, ljude o kojima ovisi kao čovjek.

Samoća pretpostavlja napor i zahtjeva hrabrost. Pretpostavlja napor jer u nadvikivanju sa svijetom i drugima čovjek sve teže pronalazi prostor za samoću. Zahtijeva hrabrost jer čovjek riskira biti proglašen čudnim ili „uvrnutim“ i jer u njemu postoji strah da ako se malo odmakne od drugih, može trajno ili dugo vremena ostati sam. Samoća zahtjeva čvrstu volju jer su svijet i drugi uvijek privlačniji nego čovjek sam sebi, te zahtjeva poniznost jer je čovjek po naravi ljubitelj slave, časti i hvalospjeva koje mu pružaju drugi. Biti sam nije tragično ili katastrofalno koliko je teško i povremeno skoro nemoguće.

Usamljenost

Usamljenost je naša osobna, duhovna odsutnost onda kada su drugi oko nas fizički prisutni i onda kada smo fizički s njima i pred njima. Usamljenost je krug u čijem smo središtu i u čijem su središtu i svi drugi ljudi s nama, ali mi ne osjećamo i ne promatramo druge, nego promatramo sebe.

Kada je čovjek usamljen, ne vidi druge ljude na rubu njegove kružnice života, ali ih ne vidi ni u središtu kruga, uz sebe samoga. Usamljenost nije dijalog, ona je monolog. Trenutak u kojem je čovjek nesposoban za dijalog s drugima, ali i sa samim sobom. Usamljenost je tragični monolog, jer usamljenost ne otvara prostor šutnje u kojem bi čovjek mogao razgovarati sa sobom ili s drugim. Usamljenost je dijalog šutnje sa samom šutnjom, koja čovjeka isključuje, nemogućnost čovjeka da bilo što kaže bilo komu pa čak i samom sebi.

Usamljenost je duhovna paraliza i koma. Paraliziran i u komi, usamljeni čovjek je možda svjestan svega oko sebe i fizički i duhovno, ali je nesposoban dati znak kako još uvijek živi i diše dok ga drugi nemoćno i sa sažaljenjem gledaju, promatraju žalosno kimajući glavom. Usamljenost ne osjeća ništa. Usamljenost nezainteresirano promatra sve oko sebe i razgovara sama sobom. Usamljenosti nije nitko potreban, ona je sebi samodostatna. Ne prihvaća i odbija sugovornike. Ne želi razgovarati, ne želi govoriti o sebi.

Usamljenost nije tajnovita, mistična. Usamljenost je prazan prostor vječne šutnje čiji je ideal vječna dosada bez titraja života, ljubavi, radosti, mržnje i smrti. Usamljenost ne poznaje dobro i zlo i nije s njima opterećena. Usamljenost se ne opire, ona se ne bori. Usamljenost nema nada, strahova. Usamljenost ne poznaje i ne osjeća ni one najtanje i najnježnije titraje čovjekove duše i njegova bića. Usamljenost nije hladna kao kamen jer ona ne poznaje hladnoću, niti je strašna kao smrt jer ne poznaje strah. Smrt se ne boji nikoga jer ima vlast nad svime, ali i smrt drhti pred usamljenošću, pred tim nepreglednim ponorom praznine i šutnje.

Smrt barem poznaje strah, usamljenost ne poznaje. Usamljen čovjek se ne boji smrti jer ne osjeća strah, ne boji se hladnoće jer ne osjeća ništa. Usamljen čovjek je apsolutna praznina šutnje gdje sve stoji i gdje titraji života ne prodiru i ne dopiru. Pred usamljenošću se sklanjaju i ljubav, i dobrota, i napetost i muka. Svi se oni sklanjaju pred usamljenošću jer svi oni mogu pobijediti sve drugo pa čak i smrt, ali pred usamljenošću su nemoćni.

Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti i samu smrt, ali ne može usamljenost. Tolika je moć usamljenosti da čak i pokretačka sila cjelokupne stvarnosti ljubav pred njom se pretvara u prašinu i zaborav ako je usamljenost zahvati čak i po rubovima. Biti usamljen nije tragedija i katastrofa, nego kraj prije kraja.

Umjesto zaključka

Čovjek se ne treba bojati biti sam, ali biti usamljen je praznina postojanja. Biti sam nije poraz, ali biti usamljen nije ni poraz jer se čak i u porazu nešto osjeća. Biti sam nije neuspjeh, ali biti usamljen nije ni neuspjeh jer se čak i u neuspjehu nešto osjeća. Biti sam u trenutku vlastitog pada, nemoći, nije samoća ni svršetak, ali biti usamljen u trenutku pada i nemoći nije ni nemoć ni pad, jer se čak i u nemoći i padu nešto osjeća. Biti usamljen znači ne postojati i biti jednostavno samo ništa, ni krug, ni središte, ni rub.

Jesmo li danas ove sekunde, ove minute, u ovom satu, u ovom jutru ili večeri, u ovom danu, tjednu, mjesecu, godini… jesmo li u životu sami ili smo usamljeni? Živimo li još uvijek u kružnici svoga života, vidimo li središte, osjećamo li druge na rubu životne kružnice, u središtu kružnice života, ili nema više ničega? Ako ima bilo što, barem dio kruga, barem mali rub, barem mali ostatak središta, onda smo samo sami i ne treba se plašiti.

Ako nema ništa više, ni kruga ni središta ni ruba, onda usamljenost razgovara sa sobom u neprekinutom dijalogu šutnje sa šutnjom, u beskrajnom ponoru i praznini čovjekovog postojanja gdje sam čovjek kao i usamljenost više nisu sposobni za bilo kakav razgovor. Dok se usamljen čovjek nemoćno osvrće oko sebe tražeći sugovornika, dotle usamljenost nezainteresirana za njega nastavlja svoj dijalog sa šutnjom. Možda bi se i sama šutnja smilovala usamljenom čovjeku i progovorila s njim kad ne bi bilo usamljenosti. Usamljenost čak ni šutnji ne dopušta da progovori.

U Sarajevu, 24. 6. 2017.

O. J.