Oznaka: superlativ

O nezamjenjivom

Odmah s rođenjem postajemo bivši. Više nismo u utrobi majke. Nerođeni još uvijek jesu. Trebamo li im zavidjeti? S prvim razredom škole više nismo slobodni cijelu godinu. Trebamo li zavidjeti onima koji još ne idu u školu? Sa svakom sekundom postajemo prošlost. Vrijeme nas zaboravlja. Vremenu smo bivši. Nismo nezamjenjivi. Ali ne možemo prihvatiti. Ne želimo. Nećemo. Bunimo se. Ogorčeni smo. Nepodnošljivo podcjenjujemo i nesnosno kritiziramo druge jer ne možemo prihvatiti da nismo nezamjenjivi. Nezamjenjiv je užasno težak za komunikaciju. Za susret. Za život. Uvijek sam sebi u središtu, ponekad nas i ne primjećuje. Nema osjećaj zahvalnosti. Nezamjenjiv sve podrazumijeva na način da je uvijek, svugdje i stalno on na prvom mjestu. Mi ništa ne znamo. Ništa ne možemo. Ništa ne smijemo bez njega. Glupi smo. Nezreli. Nedorasli. Nezamjenjiv prošlost promatra kroz sebe. Prošlost je velika i sjajna jer je njegova. Sve što se dogodilo u prošlosti pripada njegovim zaslugama. Nezamjenjiv ne podnosi stvarnost u kojoj se njegove zasluge, uspjesi, dometi promatraju realno i u granicama. Nezamjenjiv što god je učinio i napravio mora imati megalomanske razmjere. Reći nezamjenjivom da je ipak u nekim stvarima bivši jer su ga sadašnjost i budućnost malčice pregazile znači izložiti sebe bespoštednoj kritici i salvi uvreda koje prelaze granice i ukus pristojnog ophođenja i govora. Nezamjenjivom možete sve reći ako, i samo ako, govorite o njegovom egoizmu, narcisoidnosti i sebeljublju kao o veličini, snazi i moći. Nezamjenjiv je slijep na svoje slabosti. Jer ih nema. Jer ih ne vidi. Živjeti i raditi s nezamjenjivim znači odustati od svih svojih sposobnosti, skrivati ono u čemu ste od njega/nje bolji, sposobniji, pametniji, efektivniji. U društvu nezamjenjivog smijete govoriti o sebi isključivo u deminutivima, umanjujući sebe do stanja apsolutne podređenosti i nevidljive prisutnosti. U društvu s nezamjenjivim ne smijete postojati i ne smijete se isticati. Ne smijete biti viđeni. Smije se samo čuti iz vaših usta kako hvalite njegovu/njezinu megalomaniju i egoizam: divota, krasota, snaga, moć, pamet, ljepota, ljupkost, privlačnost. Uz ove izraze uvijek morate govoriti ti si i onda dodavati superlative. Reći nezamjenjivom da je samo pametan i moćan, može vas dovesti u neugodnu situaciju da trpite salve uvreda da ste glupi, slijepi i nesposobni uvidjeti njegovu veličinu i raskoš. Kako vas nije samo stid i sramota da nezamjenjivom kažete kako je samo pametan i samo snažan. Dobit ćete upozorenje da se to više nikad ne smije ponoviti. I da ubuduće vaša usta i usne sve što izgovore o njemu/njoj moraju uvijek uključivati ono ti si i ono naj o čemu god da je riječ.

Ako se ne suprotstavite nezamjenjivom, uskoro ćete izgubiti sebe. Svoje lice. Više neće imati osjećaj da postojite kao osoba drugačija od njega. Postojat ćete kao dodatak, kao surogat njegovoj narcisoidnosti. Više nećete biti ja. Naravno nećete biti niti mi. Bit ćete on/ona jer nezamjenjiv u sebe apsorbira svu vašu osobnost, snagu i psihu. Griješite ako mislite da će se nezamjenjiv promijeniti. Nezamjenjiv se ne mijenja jer nema potrebe. Savršen i božanski ne misli da se ikada treba u bilo čemu promijeniti. Ali zato sili sve oko sebe da se mijenjaju prema njemu. Da mu se dive. Da mu se klanjaju. Da ga obožavaju. Griješite ako mislite da prema nezamjenjivom treba biti učtiv, fin i obziran. Ako tako mislite, njegovo egoistično prijestolje u jednom trenutku više nećete moći niti dosegnuti niti se protiv njega pobuniti. Bit će previše visoko, a vi previše neuvjereni u svoje vlastite snage i domete. Morate biti bezobzirni i surovi. Odmah na početku srušite mu prijestolje. Ili ste jednaki ili nećete zajedno. Odmah na početku ga podsjetite da smo svi zamjenjivi i bivši. Ne obraćajte pažnju niti se plašite što nezamjenjiv galami, viče, prijeti. Ne popuštajte nimalo u svojoj tvrdnji i stavu da smo svi zamjenjivi i s vremenom u nečemu postajemo i jesmo bivši. Vrijeme i prošlost ne dopuštaju nikome od nas da bude nezamjenjiv, ohol i do te mjere egoističan da misli da mu se svi trebaju klanjati i služiti. Kad god dođete u napast da odustanete od protivljenja i sukoba s nezamjenjivim, promislite dobro. Što mu više popuštate i puštate ga, to ćete se kasnije teže izboriti se za svoju slobodu i sebe. Pustite njegovu ogorčenost, ljutnju, nezadovoljstvo kojom vas želi privoliti i uvjeriti da ste bez njega nitko i ništa i da sve što jeste imate zahvaliti nezamjenjivom. Ne dajte se navući na „tanak led“ i „propovijed“ da je od vas učinio sve što se postigli i što jeste. Nešto od toga sami ste učinili i sami napravili. Čuvajte se nezamjenjivog. Laskavac koji vam „tepa“ kako ste naj u svemu iako i sami znate da niste i više volite da se o vama misli i govori realno i bez preuveličavanja. Ako ništa drugo, kad vam nezamjenjivi laska, sjetite ste u čemu ste već zamijenjeni i u čemu ste već bivši. Jer je nemoguće da ste nezamjenjivi. Ako vrijedi za vas, vrijedi i za njega. Ne ustručavajte se postaviti mu odmah na početku pitanje: je li svjestan da je zamjenjiv i bivši jer su vrijeme i prošlost prošli? Ako se ogorčeno, nezadovoljno i ljutito izvrati na vas bijesan i spreman napasti, sklonite se odmah od njega i zaboravite ga. Bivši i zamjenjivi ponekad iako im je teško i zahtjevno, ipak se promijene i postanu drugačiji. Nezamjenjiv se nikada ne mijenja. Uvijek je isti. Ali može vas promijeniti. Pretvoriti vas u svoga slugu/sluškinju i ubiti u vama vjeru u vaše sposobnosti i ono što biste mogli u životu postići samostalno i bez njegove pomoći. Nezamjenjiv se neće promijeniti i čuvajte se da vas njegovo laskanje ne zavara. Iza laskanja vas čekaju oštri zubi egoizma i sebeljublja koji vas mogu prilično ozlijediti kada postanu ugrizi ogorčenosti, nesretnosti i nezadovoljstva.

U Sarajevu 25. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olga Sabarova

O prihvaćanju

Više nismo na prvom mjestu. Nekad smo bili. Nekad smo bili najvažniji. Sad je netko drugi. Nekad smo bili najzanimljiviji u društvu. Više nismo. Stigli su novi ljudi. Uzbudljivi. Zanimljivi. Trebali bismo prihvatiti stanje stvari. Prihvatiti sebe. Prihvaćanje je ugodna anonimnost koja s nas skida teret da budemo središte života i svijeta. Prihvaćanje može poslužiti kao blagotvoran lijek našoj narcisoidnosti. Prihvaćanjem sebe prihvaćamo svoju prolaznost. Jučer sam bio netko. Danas sam netko drugi. Sutra ne znam tko ću biti. Prihvaćanje je intimno razumijevanje promjena koje nam se događaju. Više nisam najmlađi. Valja to prihvatiti. Više nisam najpametniji, najsposobniji, najbolji. Promijenio sam se. Treba znati prihvatiti ove promijene.

Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa nas od superlativa ljudskog postojanja kako u svemu moramo biti naj-nešto. Ne moramo. I nije nužno za osjećaj sreće da nam postojanje bude superlativno. Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa od nezadovoljstva i straha da je prosječnost apsolutno pogubna i grešna. Ali nije. Nekad smo mogli postići iznadprosječne rezultate. Danas postižemo prosječne. Ali oni nisu loši. U skladu su s našim intelektualnim i fizičkim moćima. Prihvaćanje sebe je intimno samosazrijevanje u prihvaćanju promjena koje slabe našu snagu, moć i sposobnosti. Prihvaćanje sebe je možda bolno ali ugodno odrastanje za prosječnost i svakodnevnicu.

Zamislimo sebe dok hodamo sunčanom stazom u tišini. S obje strane staze je drvored i na određenim mjestima nalaze se klupe za sjesti. Staza je samo moja. Nitko njome ne hoda i ne prolazi. Kad sjednem na klupu, vidim stazu kako se unedogled proteže s obje strane. Vidim dio koji sam prošao. S nostalgijom razmišljam kako sam na početku staze bio pun poleta i prelazio velike udaljenosti. Sada dok sjedim na klupi, znam da više nemam onaj prvotni polet i da se udaljenost koju mogu prijeći smanjila. Ali sam zadovoljan. Pogledam naprijed na dio staze kojim tek trebam proći. Malo me strah, ali sam i znatiželjan koliko dugo ću još moći hodati prije nego budem ponovo morao odmoriti. Pogledam na jednu i na drugu stranu i osjetim se zadovoljnim. Jedan dio sam prešao. Sada slijedi drugi. Osjećam da je sve kako treba i kako je oduvijek trebalo biti. Prihvaćanje sebe je osjećanje dok gledamo i na prošlost i na budućnost kako je sve kako treba i kako je oduvijek trebalo biti. Zadovoljan sam trenutkom života u kojem se nalazim dok promatram ili razmišljam o proživljenom i mislim na ono što još uvijek treba proživjeti.

Kao što nakon dugog hoda stazom ne mogu prelaziti velike udaljenosti kao na početku, u meni još uvijek ima volje i želje da s više odmora i prelazeći manje udaljenosti dospijem do kraja. Kao što više nisam jedan od onih kojega drugi slave u superlativima, još uvijek imam volje i želje da dam sve od sebe u skladu sa snagama koje sada imam na raspolaganju. Sigurno neću postići da budem obožavan kao netko tko je naj-nešto, ali to je u redu. Mogu postići da budem zadovoljan s postignutim. Prihvaćanje sebe i ide za tim da sebe učinim zadovoljnim i sretnim, a ne toliko isključivo i samo druge koji to eventualno od mene očekuju.

Netko tko je mlad i hodanje mu je nešto tako obično i normalno ne može razumjeti duboko zadovoljstvo onoga koji nije više mlad i koji s naporom napravi nekoliko koraka dnevno. Ali ih napravi. Mladom čovjeku se tih nekoliko teško napravljenih koraka čini kao nešto ispod svakog prosjeka, nešto čime se ne treba hvaliti jer je sramota. Ipak onaj koji je napravio tih nekoliko koraka prihvatio je sebe i zna da je tih nekoliko koraka sve što može napraviti danas. I zadovoljan je. Naučio je prihvatiti da je tih nekoliko koraka ono što može učiniti u skladu sa svojim godinama. Jer on je starac. Ali starac koji je zadovoljniji s nekoliko staračkih pokreta nego mladić koji je osvojio prvo mjesto u trčanju maratona jer mu se rezultat nije svidio.

Jedan dio života živim ne prihvaćajući sebe. U ludom svijetu i društvu gdje smo svi prisiljeni nadmetati se do granica fizičke i duhovne izdržljivosti čovjek koji prihvaća sebe ponekad je žrtva prijezira. Posađen je na optuženičku klupu, a optužba je da je zadovoljan prosječnim i svakodnevnim. Optužba je da kvari superlativno društvo naj-ljudi. Optužen je da se previše odmara i uživa dok hoda svojom životnom stazom umjesto da je pretrči u jednom dahu ne odmarajući ni na jednoj klupi koja je postavljena uz stazu. Prihvaćanje sebe uvijek će donekle ići protiv većine i njihovog načina razmišljanja i razumijevanja čovjeka. Treba se biti spreman na napade. Lijenčina, prosječnost, nezainteresiran, indiferentan, odsutan, nije dobar za timski rad, loš za team-building. Sve su to optužbe koje ponekad mora slušati onaj koji je naučio prihvatiti sebe. Jer ljudi su umislili sebi da cijeli život čovjek mora biti naj-u svemu i ne prihvaćaju objašnjenje kako je netko prihvatio sebe i zadovoljan je malim i prosječnim stvarima. A tek kada netko tko je prihvatio sebe kaže da više ne želi biti naj-u nečemu, da mu je toga dosta i da je umoran od superlativnog svijeta hijena koje se međusobno grizu i ubijaju. Takav biva optužen za nevjeru i blasfemiju. Zar čovjek smije prihvatiti sebe i reći: Zadovoljan sam prosječnim stvarima i životom? Nije li teški grijeh protiv svijeta koji silom tjera čovjeka da nikada ne prihvati sebe i da nikada ne smije biti zadovoljan sobom? Zašto ne smije? Tko je odredio pravila prihvaćanja sebe? Tko mi smije odrediti što za mene znači prihvatiti sebe, svoje moći, snage i sposobnosti?

Istinsko prihvaćanje sebe rađa u čovjeku mirom i čvrstoćom. Odjednom nas sve manje zanima što drugi misle. Sve nam je manje stalo da budemo naj-u svemu i da ispunjavamo nerazumne prohtjeve superlativnog svijeta. Odjednom nas više ne zanima previše ni svijet ni drugi i njihove optužbe i prigovori kako samo postali obični, prosječni i svakodnevni. Nekako je najvažnije da smo sami na stazi našeg života i da zadovoljno možemo baciti pogled na obje strane našeg postojanja. I prošlost i budućnost. I da možemo kad mi to želimo, a ne kada drugi odrede sjesti na nekoj od klupa postavljenoj uzduž staze. Kako bismo odmorili. Predahnuli. Pogledali nazad u prošlost i naprijed u budućnost. Kako bismo s uzdahom zadovoljstva i ispunjenosti mogli sebi reći: Sve je onako kako je trebalo biti. Ondje sam gdje trebam biti i sve je onako kako i treba biti, razmišljam zadovoljno dok odmaram i puštam suncu da mi grije lice i tijelo.

U Sarajevu 2. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

Exit mobile version