O osvajaču

Želimo biti osvojeni. Nekad ne možemo odoljeti. Jedva čekamo. Zašto ne možemo odoljeti nečijem osvajanju? I zašto kada smo osvojeni, govorimo da smo opijeni? Kada fenomen osvajanja prati fenomen dobra, nikad se ne bunimo protiv tog osvajanja. Rado pristajemo da nas osvoji nečija plemenitost. Ljubav. Iskrenost. Dobrota. Poštenje. Osvajanje se tada ne doživljava kao pokoravanje i porobljavanje, nego kao iskustvo slobode. Kao da nas nečija dobrota osvoji i „tjera“ da i sami pokušamo doseći granice dobrog. Obično nam je prva pomisao kad razmišljamo o osvajanju da nećemo dopustiti da nas netko osvoji jer je to ropstvo i ugnjetavanje. Ipak, kada iza osvajanja stoji dobro kao temelj, takvo osvajanje ne odbijamo, dapače potičemo ga. Kad netko od nas kaže kako je opijen jer ga je netko osvojio, govori kako ga je neko dobro u nekom privuklo i zavelo. I dobro ima sposobnost zavođenja i privlačenja i kao osvajanje ono je uvijek opijenost koja u nama budi osjećaje zadovoljstva i ispunjenja. Kada dobro kao fenomen prati osvajanje, naša potreba da budemo identični ili jedno s drugim nije potreba za vlašću, kontrolom i nadmoću. Kada nas osvoji nešto dobro u muškarcu ili ženi, želimo biti jedno u tom što nas je osvojilo. Biti savršeni poput njega/nje, biti pouzdani poput njega/nje. Osvajanje koje se temelji na dobru nikad nema potrebu i želju da drugim vlada odvojeno od sebe kao despot. Ima potrebu da s drugim bude jedno u onome u čemu nas je drugi osvojio. Poštenje. Otvorenost. Korektnost. Osvajanje se javlja kao fenomen dobra i kao nešto dobro. Takvo osvajanje teži da zajedno s drugim rastemo u onome u čemu se divimo njegovoj osobi i zbog čega smatramo da smo osvojeni. Želimo zajedno s njim rasti.

Osvajanje može biti dominacija. Pokoravanje. Stroga zabrana. Zatiranje. Potreba da se ne bude identično s drugim u dobru, nego da drugi postane dio moga ja tako da ga potpuno ukinemo. Ova vrsta osvajanja se javlja i kao fenomen zla. Osvajanje kao fenomen zla teži biti savršeno u zlu. Sebičnost. Zavist. Dvoličnost. Mržnja. Osvajanje koje se temelji na zlu teži zlom savršenstvu u manama i nedostatcima. Osvojiti drugoga i ukinuti ga da bi mi postali najdvoličniji, oni koji najviše mrze, koji su najsebičniji i najzavidniji. Onaj koji osvaja temeljeći osvajanje na zlu, teži biti apsolutno samostalan jer zlo po svojoj naravi teži isključenju svih i svega osim samo sebe. Odatle i potreba kod zlih osvajanja da se ukine narod, jezik, kultura drugačiji od mog, koji nam je tuđi. Ne može se tolerirati postojanje drugog. Ne može se željeti čak ni da se bude zao kao drugi. Teži se isključivo ukidanju i uništenju svih jer zlo ne podnosi suparnika ni onda kada je drugo zlo u pitanju. Dobro je sposobno tolerirati i poticati drugo dobro da raste, zlo je sposobno zatirati samo sebe da bi ostalo apsolutno samo i jedino vladalo nad svakim. Ponekad se zna reći kako „zlo proždire samo sebe“. Onda i osvajanje utemeljeno na zlu ne može željeti sjedinjenje s drugim. Može težiti samo njegovom dokidanju i trajnom ukidanju. Zato se bunimo protiv osvajanja temeljenog na zlu jer osjećamo i bez znanja i istraživanja da nas takvo osvajanje ne želi učiniti poput sebe, nego nas želi potpuno apsorbirati i uništiti. U nama postoji prirodni stav s kojim se rađamo da s punim povjerenjem dopuštamo i volimo kada nas netko ili nešto osvaja jer u sebi ima dobro kao temelj, počevši od dobra čovjeka do dobre države i naroda. Kao što se prirodno bunimo i pružamo otpor osvajanju koje u sebi ima zlo kao temelj, bilo da je riječ o čovjeku ili narodu. Osvajanje utemeljeno na zlu uvijek završava u samoći i izoliranosti jer strah i otpor takvom osvajanju nadjačava sve naše povjerenje i nadu u dobar ishod nakon što smo osvojeni. Zao osvajač po naravi svoga osvajanja osuđen je na samoću i vlada pomoću straha. Osvojeni ga se boje, ali ga i mrze i žele njegov kraj. Dobar osvajač „osuđen“ je na altruizam i ljude jer ga ljudi vole i žele biti u njegovoj blizini. On po naravi svog osvajanja ne može živjeti u samoći i biti izoliran, makar to i želio.

Osvajanje je izvanjski pokazatelj dobrote i zla i čini se kako se njegov istinski smisao ne krije u tehnikama i sredstvima osvajanja, nego duboko u naravi samog osvajača. Je li dobar ili je zao onaj koji nas želi osvojiti? Ponekad nismo sigurni u namjere onoga koji nas osvaja. Zato je u situaciji kada nas netko osvaja, iznad svih tehnika, metoda i lijepih riječi, najvažnije pokušati dokučiti na čemu se temelji osvajanje onoga koji nas želi osvojiti. Ako uspijemo spoznati i otkriti na čemu se temelji njegovo osvajanje, onda nije teško predvidjeti kakva će nam biti budućnost i život s njim. Naravno. uvijek su moguće promjene. Ali čovjeka izda i strpljenje i živci i zdravlje dok dočeka promjenu i bolje vrijeme. Možda je bolje unaprijed odbiti i obraniti se od nečijeg osvajanja ako smo dovoljno spoznali da je osvajač odlučio koristiti zlo kao temelj svog osvajanja. Riskiramo biti poniženi i pregaženi, pretvoreni u nečijeg roba i u konačnici uništeni. Jer zao osvajač ne želi biti identičan s nama i biti jedno s nama. On nas želi potpuno apsorbirati u sebe dok od nas ne ostane ništa, čak niti trag našeg postojanja. I ne stignemo se čak niti pobuniti i uložiti protest. Između zlog osvajača i vlastite slobode i slobodnog života doima se mudrijim izborom ovo drugo. Ipak zar nas sve ne začudi kada netko od nas izabere svjesno i slobodno zlog osvajača da ga porobi i ponizi? Zašto i kako je to moguće? Ponekad ne postoji odgovor.

U Sarajevu 7. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

O osvajanju

Osvajanje zahtjeva prepreku koju se svladava. Muškarac osvaja ženu i žena osvaja muškarca. Oboje pretpostavljaju postojanje prepreke koju treba srušiti. Dolazi do nesporazuma kada se govori o osvajanju žene jer osvajanje pretpostavlja svladavanje nečega što može ženu činiti osobom kakva ona jest. Osvojiti njezinu slobodu znači da je njezina sloboda prepreka. Osvojiti muškarca znači da je nešto u njegovom karakteru i osobnosti prepreka koju treba ukloniti. Kad god osvajamo želimo ukloniti prepreke koje nam smetaju. Kako osvojiti nekoga, a da osvojeno ne bude prepreka međusobnom razumijevanju i uvažavanju? Kako osvojiti tuđu slobodu, slobodu žene ili muškarca i da svoju slobodu zadrže? Ili svoj karakter? Ili svoje ideje? Osvojiti upućuje na pobjedu. Nešto osvojiti uključuje pobijediti prepreku koja je pred nama. Nije svako osvajanje takvo da moramo nadvladati i uništiti sve što nam stoji na putu. Takva osvajanja su najlakša i najgora jer iza osvajanja ništa ne ostaje. Osvojiti nekoga i zadržati sve što je prepreka osvajanju i to ne uništiti je najteže, ali i istinsko osvajanje. Osvojiti i ne uništiti i dopustiti da se razvije i raste unatoč što smo to osvojili izgleda nemoguće. U pitanju čime nas je netko osvojio ne osjećamo da smo drugom prepreka i da je naša sloboda i naš karakter prepreka, a opet se osjećamo osvojenima. Netko nas je osvojio i nije morao ukloniti ni uništiti ni najmanji dio nas samih. Dopustio nam je da se razvijamo i rastemo uz njega ili nju. Svako osvajanje koje se događa između dvoje ako pred sobom vidi samo prepreke nije istinsko osvajanje, nego napad na nešto od onoga što drugoga čini osobom. Njezina sloboda, njegove navike, njezine ideje, njegove želje. Ako su sve to prepreke koje se mora ukloniti nakon osvajanja, ništa neće ostati od čovjeka i iza sebe ćemo ostaviti pustoš u tuđem životu ili ćemo ostaviti čovjeka koji više ne liči na sebe i koji nam je nepoznat. Osvojiti nešto što nije slobodno nije teško. Ono što nije slobodno stoji na mjestu, ne pomjera se, ne zahtjeva, ne protestira. Ono čeka da bude osvojeno. Osvojiti nekoga tko je slobodan tko zahtjeva, protestira, traži, razmišlja, promišlja i očekuje najteži je zadatak pred kojim se nalazimo. Najlakše je poništiti i ukloniti tuđu slobodu. Osvojiti drugoga i njegovu slobodu tako da nam se sam daruje je nešto najteže što smo odlučili pokušati. I nije predviđeno da ćemo u tome uspjeti. Ne možemo slobodom drugoga sebi jamčiti uspjeh našeg osvajanja. I drugi je u istom položaju kao i mi. Želi nas osvojiti. Ako želi, treba računati da će njegovo osvajanje možda biti neuspješno jer ni on ne može jamčiti sebi da ćemo prihvatiti i pristati na osvajanje. Osvajanje je neobična igra. Skoro pa kontradiktorna. Želimo osvojiti drugoga jer nam je on sam prepreka i istovremeno želimo i tražimo da kao prepreka ostane s nama. Želimo ga osvojiti i ukloniti ono što nam ne odgovara i istovremeno tražimo da sve ono što ne želimo za nas sačuva i bude takav kakvim ga ne želimo. Kako pomiriti nepomirljivo koje se javlja u odnosu između dvoje? Kako pomiriti želju i strast za osvajanjem i žudjeti da osvojimo drugoga i svladamo ga kao prepreku koja nam stoji na putu i onda od njega zahtijevati da bude prepreka našoj slobodi, zahtjevima, prohtjevima i željama i to onim što osvajamo i razmišljamo da uklonimo jer nam stoji na putu? Nepomične stvari možemo lako osvojiti i znamo kad smo to postigli. Osvojiti medalju na natjecanju znači ukloniti sve prepreke da bismo do nje došli. Jednom osvojena, postaje naše vlasništvo i podsjetnik na našu osvajačku snagu i moć. Muškarac ili žena nije medalja. Osvojiti jedno ili drugo ne znači da smo ih osvojili tako da postanu simbol naše osvajačke snage i moći i ne mogu biti podsjetnici da smo nešto osvojili i više nema prepreka koje nam stoje na putu. Paradoksalno, ostaju prepreka koju se uvijek iznova mora osvajati, prožeti nesigurnošću je li konačno osvajanje završilo i je li sve dosad učinjeno konačno bilo dovoljno? Mora li se još nešto učiniti kako bi se moglo mirno reći osvojio sam je ili osvojila sam ga i sada je stvar konačno završena? Osvajanje uključuje prepreku. Neke prepreke su jasne, očite i vidljive. Neke prepreke su tajna i misteriozne su. Ne znamo jesmo li prepreku svladali ili nismo, ne znamo čak želimo li da prepreka bude uklonjena ili bismo je zadržali. Osvajanje žene ili muškarca je misteriozna prepreka. Tajna koju nikako ne možemo do kraja proniknuti. I nakon dugotrajnih osvajanja i svladavanja prepreka nema jasnog znanja i spoznaje što se osvojilo i koliko se osvojilo i nema odgovora na pitanje zašto prepreku koju osvajamo želimo zadržati kao da je nismo svladali i zašto se ne osjećamo zadovoljno kad prepreke više nema. Netko je nekoga osvojio pogledom, gestom, umom, ponašanjem, odgojem, ili nečim što drugi nisu ni primijetili, ipak ako osvajanje uvijek znači da pred nama stoji prepreka koja nam smeta, onda se nalazimo u neobičnoj situaciji koju ne možemo do kraja racionalno objasniti. Osvojiti muškarca ili ženu pretpostavlja prepreku osvajanju, ipak mi dopuštamo da budemo osvojeni i dopušta nam se da zadržimo ono što drugi vidi kao prepreku kad nas osvaja. Čime vas je osvojio ili čime vas je osvojila? Nekad ste našli pred tim pitanjem. Nije nam palo na pamet da nas je netko osvojio jer je mislio da smo prepreka njegovoj slobodi, a opet nam je dopustio da kao prepreka uz njega ili nju slobodno rastemo, zrijemo i sazrijevamo. Kao da ste pred zidom kojega trebate preskočiti i vi odlučite da zid bude još viši kako biste imali što manje mogućnosti da ga preskočite, a ipak ste sigurni da ćete to moći iako ste sami zahtijevali da vam preskakanje zida bude što je više moguće teško i neizvedivo. Osvojiti muškarca ili ženu kao prepreku koju svladamo tako da joj dopuštamo da raste i da se slobodno razvija najteži je oblik osvajanja koji može postojati. Nijedan drugi s njim nije usporediv jer samo ovaj oblik osvajanja rađa najveće junake i heroine koje kroz život možemo susresti, koji i pod cijenu života i smrti žele osvojiti drugoga i biti osvojeni iz čijih se osvajanja rađa mnoštvo dobrih stvari koje daju smisao i ljepotu ljudima i svijetu.

U Sarajevu, 14. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

Exit mobile version